Prošle je godine sudjelovala u rezidencijalnom programu Kamov Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) u Rijeci, gdje je u organizaciji MMSU-a i Fondacije Art Explora predstavila projekt Land Inventory / Inventar zemlje. Riječ je o imerzivnoj multimedijalnoj instalaciji nastaloj u suradnji s Youmnom Sabom. Kroz pažljivo uređen inventar slika, opisa, informacija, vijesti te terenskih i zvučnih snimki s područja Libanona najteže pogođenih sukobima, rad istražuje što ostaje, što se mijenja te kojim dijelovma libanonske prirodne i kulturne baštine prijeti nestanak, uključujući floru, faunu, znamenitosti i domove.

Uz izložbu Inventar zemlje, koja je trenutačno postavljena u galeriji Apoteka u Vodnjanu, Nathalie Harb je zapisala: “Protekla godina djeluje istovremeno i daleko i blizu, a oblikovao ju je genocid u Palestini, rat u Libanonu, neofašizam Trumpove vlasti koji je poništio desetljeća napretka”. Izložba Inventar zemlje ostaje otvorena do petka, 22. svibnja, a tim povodom razgovarali smo s Nathalie Harb.

Što za tebe znači postaviti ovaj rad usred eskalacije izraelske agresije i napada na Libanon? Jesi li mijenjala ili proširila rad Inventar zemlje otkad si ga prvi put izlagala?

Prvi put smo ga pokazali 2024., upravo u vrijeme bombardiranja Libanona. Nakon primirja ponovno sam ga izložila u Institute of Ideas and Imagination u Parizu, bez izmjena. Zatim su nas pozvali na Art Explora Festival, a u tom se trenutku situacija u Gazi intenzivirala, iako se činilo da u stalnom protoku informacija ostaje u sjeni. Zato smo u rad dodali jedan slajd o Gazi. To je bilo prošlog ljeta, 2025. Kada je rat ponovno počeo, Branka Benčić pozvala me da ga još jednom izložim u suradnji s Apotekom.

Kada smo 2024. krenuli s ovim projektom, svrha mu je bila arhiviranje, bilježenje stvari suočenih s mogućim brisanjem. Ono čega smo se najviše bojali bila je okupacija juga Libanona. Sada, 2026., rat je ponovno počeo istim metodama: domicidom, bijelim fosforom, spaljenom zemljom. Bombardirano je i arheološko nalazište u Tiru. To su prepoznatljive strategije, napadi na povijesne lokalitete da bi se izbrisala povijest.

Ovoga puta odlučila sam ne ažurirati rad. Ažuriranje bi zahtijevalo potpuno novi istraživački proces, a informacije još uvijek nisu u potpunosti dostupne. No postojala je i namjerna dimenzija te odluke: htjela sam pokazati koliko je rad iz 2024. i dalje relevantan u 2026., kako se sve nastavlja, kako je vrijeme ciklično, a ne linearno, kako se ova agresija stalno ponavlja. Dakle, i samo ne-ažuriranje rada bio je svojevrstan statement. 

Koja su ključna područja u Libanonu na koja si se fokusirala i kako ona odražavaju trenutačnu situaciju?

Trebam objasniti kako je sve počelo. Bila sam u Dubaiju, gdje su me pozvali da izložim rad Urban Hive, modularnu platformu postavljenu iznad parkiranih automobila kako bi se stvorio prostor za vrt, a koja je nastala iz oskudice zelenih površina u Libanonu. No u tom trenutku nisam mogla govoriti o ekološkim prednostima malog urbanog vrta dok su se u Gazi, Libanonu i Sudanu događali ekocid i razaranje. Činilo se apsurdnim govoriti o smanjenju zagađenja uz pomoć pet kvadrata zelenila dok industrija oružja proizvodi nemjerljive emisije. Zato sam pomislila: zašto ne pustiti da samo tlo odjekne? Zašto ne čuti zvuk zemlje? U tom je trenutku bilo iznimno teško uhvatiti taj zvuk, zemlja je bila pod bombardiranjem, a to nije bio zvuk koji smo željele. Kažem “mi” jer sam velik dio ovog rada napravila u bliskoj suradnji s Youmnom Sabom, glazbenicom, skladateljicom i umjetnicom zvuka. 

Kontaktirala sam i tonske snimatelje iz filmske industrije. Na kraju svake filmske scene snima se ambijentalni referentni zvuk prostora. Zamolila sam Emmanuela Zoukija da podijeli sa mnom svoju arhivu zvukova iz četiri područja: s juga Libanona, iz Bejruta, Baalbeka i Tira – svih teško bombardiranih. Svako je mjesto imalo vlastiti karakter. Htjela sam obuhvatiti različite aspekte rata: ekocid, domicid, brisanje nasljeđa, ali i svakodnevnu teksturu nekog mjesta – njegove zvukove, mirise i život. Fokusiranje na konkretna mjesta bilo je i način da se suprotstavimo apstraktnosti vijesti, gdje nam rečenica poput “Bejrut je bombardiran” ne govori ništa o životima, spomenicima, životinjama i biljkama koje to uključuje. Ideja je bila umnožiti, kvantificirati, imenovati. I sami napadi slijedili su određeni obrazac: u Bejrutu su izravno gađali kuće, na jugu zemlju, a u Baalbeku i Tiru – kulturnu baštinu.

Kako ovaj rad, u svom nastojanju da nasilje učini manje apstraktnim i da se za njega preuzme odgovornost, djeluje na zapadnu publiku, posebno s obzirom na suučesništvo Zapada?

Rad je prikazan u Rijeci, u Parizu te u Dubaiju, gdje vlada potpuna cenzura. U kontekstima u kojima nije moguće imenovati počinitelja, jednostavno imenujemo žrtvu nasilja – pokazujemo što se dogodilo, kome i čemu. Mislim da tako, zaobilazeći tabu, gledateljima otvaramo izravniji pristup radu. Ljudi su bili prilično potreseni. Neki su rekli da im je to omogućilo osobniji odnos prema zemlji, što je bilo važno, koliko god zadovoljstva u tome uopće možete pronaći u ovakvom radu. I dalje je bolan. Najradije biste da ga ne morate raditi. 

U isto vrijeme sam prestala objavljivati na društvenim mrežama. Više nisam mogla podnijeti način na koji se normaliziraju mrtva arapska tijela, svakim danom se granica onoga što se smatra prihvatljivom slikom pomicala malo dalje. Htjela sam ponuditi suprotno: ne smrt, nego život. Kako izgleda i zvuči, kakav je osjećaj biti na tim mjestima? Svoju praksu oduvijek sam gradila oko gesta brige i nježnosti, kao konkretnih urbanih, a ne sentimentalnih strategija. Pitanje je zato postalo: kako govoriti o ovom nasilju, a da ga ne reproduciraš? Kako vratiti dostojanstvo gubitku, biljkama, ljudima, kućama? Taj mekši pristup čini rad pristupačnijim, iako je neke ljude to uznemirilo. Slajd o Gazi prikazan u Rijeci, “genocid u Gazi briše jedan narod, jednu kulturu, jednu zemlju”, neke je ljude doista uznemirio, i to ne nužno na pravi način.

Zašto si odabrala pristup nalik inventaru kako bi se bavila razaranjem i taktikama poput domicida?

Ključno je pitanje bilo kako govoriti o nečemu što je zabranjeno, i kako to ipak učiniti opipljivim. Moj odgovor bio je kroz gomilanje i detalj. Ne samo kroz količinu, nego kroz preciznost, kroz imenovanje svake stvari pojedinačno. To proizlazi i iz mog scenografskog rada. Inače gradim prostore: radim s objektima, teksturama, površinama, fizičkom prisutnošću. Ovdje sam to morala obrnuti. Umjesto da gradim prostor, popisivala sam njegovo uništenje, sve što je izgubljeno ili gubi svoje mjesto u svijetu. Pobrajaš sve stvari, vraćaš im ime.

Zvuk ima važno mjesto u tvom radu. Što te privuklo zvuku i kako mu pristupaš?

Sve je krenulo iz jednog konkretnog trenutka. Kao djeca ljeti smo išli na kampiranje i spavali u šatoru. Slušala sam roditelje kako razgovaraju ispred šatora, cvrčke, njihove prijatelje. Taj zvuk – slušati svijet kroz tkaninu šatora, znati da su ti roditelji sigurni i opušteni – za mene je postao zvuk mira i zaštite. Odrastanje u Libanonu značilo je i odrastanje uz zvuk bombi, ili uz priče o bombama, uz ratne vijesti. Sve je to ostalo u meni.

Zvuk je postao način na koji čitam okoliš. Svaki put kada radim na novom mjestu, promatram njegovu zvučnu sliku kao ulaz u razumijevanje tog mjesta: što ona otkriva o tome kako ljudi žive, čega se boje, kako su međusobno odvojeni. U našem posljednjem projektu u Agrigentu, u sklopu programa Prijestolnice kulture, shvatili smo da prisutnost Doline hramova stvara rascjep između različitih dijelova grada, fizičku i psihološku udaljenost koja proizvodi izolaciju i strah. Naš odgovor bio je dati ljudima mikrofon, pojačati njihove glasove i spojiti ih u zbor, čineći čujnom zajednicu koju je geografija držala razdvojenom.

Kako se Inventar zemlje odnosi prema tvojoj široj praksi te kako se ona mijenjala posljednjih godina?

Inventar zemlje koristi sasvim drugačiji jezik od ostatka mog rada. Dok su drugi projekti usmjereni na stvaranje prostora brige, skloništa i mogućnosti, mjesta okupljanja i promišljanja drukčijih sistema, ovaj rad prestaje biti prostor i postaje zapis nestajanja prostora. Jedini rad s kojim ga mogu povezati jest billboard koji sam napravila u Bejrutu nakon eksplozije 2020. Tada su gradski billboardi bili puni reklama za luksuzne nekretnine, 3D prikaza stanova u Grčkoj, “mira i bezbrižnosti” u Španjolskoj. Kao odgovor na to, reproducirala sam izvezeni crtež svoje spavaće sobe u Bejrutu, doma koji je također bio uništen u eksploziji. Postoji slična logika: jedna slika, jedna mapa, jedan arhiv. Drugi projekti bave se stvaranjem alternativa, mogućnosti unutar sistema nasilja i sukoba. Ovaj rad je zapis.

U uvodnom tekstu opisuješ život “između osobnih i globalnih vremenskih petlji” te kognitivnu disonancu nošenja s gubitkom i ratom dok istovremeno nastavljaš svakodnevni život u gradu na Zapadu. Možeš li reći nešto više o toj poziciji “između”?

To je teška pozicija. Svemu svjedočim izdaleka, kao promatračica, a istovremeno sam osobno unutar svega toga. Život oko mene nastavlja se uz ono što mi se čini kao nasilna nesvjesnost. Nekad sam se pitala kako je Holokaust bio moguć, kako se svakodnevni život mogao normalno odvijati oko njega. Sada imam odgovor. Ljudi ili potpuno izbjegavaju tu temu, ili joj pristupaju kroz neku performativnu empatiju koja iscrpljuje. Na kraju stalno moram opravdavati, objašnjavati, uvjeravati. U jednom trenutku sam prestala. Ispod svega toga nalazi se osjećaj da si građanin drugog reda: da životi mog naroda u očima svijeta vrijede manje.

Život na Zapadu znači da sam pošteđena fizičkog nasilja. Ali odrasla sam uz ratove. Postoje trenuci kada čujem neki iznenadni zvuk i dio mene još uvijek ne zna radi li se o dronu ili bombi. Teško se normalno probuditi, normalno otići na posao, ali moram, jer cilj ovog nasilja upravo jest proizvesti slabog i tihog protivnika. Zato ustajem, radim, pronalazim svoju zajednicu. Među libanonskim i arapskim narodom postoji razumijevanje koje ne treba objašnjavati. Svijest o tome da moji porezi dijelom financiraju oružje kojim ubijaju moj narod posebna je vrsta ludila.

U Francuskoj se raspravlja o zakonu Yadan, koji bi praktički kriminalizirao propalestinski govor, a one koji odbijaju glasati za njega optužuje se za antisemitizam. Moram paziti što govorim i biti oprezna s vlastitom vidljivošću. Ironija je u tome što sam otišla iz Libanona tražeći sigurnost. Europa i Zapad dugo su za sebe tvrdili da imaju moralnu nadmoć nad arapskim svijetom, a to se sada urušilo. Razočaranje je duboko. Ostao mi je osjećaj nepripadanja, ne samo kao Libanonki, nego kao nekome tko još uvijek vjeruje u prava, pravdu i ideju da sila ne određuje što je ispravno.

Čini mi se da svjedočimo i neobično prigušenim reakcijama na događaje koji bi donedavno djelovali nezamislivo, poput otvorene najave ratnog zločina odnosno izjave Donalda Trumpa o namjeri brisanja čitave civilizacije.

Ono čemu svjedočimo je zastrašujuće, ne samo sami događaji nego i način na koji ih se tretira. Nedavno je Izrael na Libanon u manje od deset minuta bacio sto bombi. U kojem svijetu to nije teroristički čin? Ovi događaji stvaraju nove globalne standarde. Pobjeđuje zakon jačega. Više ne postoji moral kao zajednički okvir. Trump je užasan, ali izravan. Izrael djeluje tako kako djeluje jer ga nitko ne zaustavlja, i vlastiti moral postavlja kao univerzalni standard, nazivajući svoju vojsku “najmoralnijom vojskom na svijetu”, dok se zatvorenike siluje, a potom se čak glasa o tome je li to legalno. Ta nekažnjivost spušta se prema dolje. Ako to može činiti najmoćnija i najvidljivija država na svijetu, poruka je da to može bilo tko.

Koji su izazovi rada u javnom prostoru, posebno u gradovima pogođenima sukobima?

Rad u javnom prostoru, gdje god da se nalazite, uvijek otvara pitanja nejednakosti i straha, samo različitih vrsta u različitim kontekstima. U Europi se uvijek postavlja pitanje kako se nositi s tzv. “antisocijalnim ponašanjem”, što je često samo šifra za prisutnost beskućnika. Ili radiš u zaštićenom, poluprivatnom prostoru, ili se s time suočavaš, a dominantna reakcija je strah. U Libanonu javni prostor doživljavam kao propusniji. Možda zato što ga poznajem, zato što se mogu povezati sa zajednicom, zato što različiti sudionici projekta – domaćini, aktivatori – već imaju odnos s tim okruženjem.

Ono što volim kod rada u javnom prostoru, unatoč izazovima, jest to što te prisiljava na pregovaranje na više razina, s gradom, njegovim dionicima, zajednicama. Kada radiš s pojmom sigurnog prostora i pravom na grad, to nužno proizvodi konflikt, a upravo ga to čini zanimljivim. To također otvara pitanje koje mi je sve složenije: što ti daje legitimitet da nešto radiš u određenom prostoru? Na to pitanje nema jednostavnog odgovora, i u ovom trenutku čini se teže nego ikad.

Kako nedavna ograničavanja prava na prosvjed i javno okupljanje diljem Europe mijenjaju tvoje razumijevanje odnosa između javnog i sigurnog prostora?

Javni prostor je oduvijek bio mjesto prijepora, a danas se sve više privatizira. Prostori koji izgledaju kao javni često zapravo pripadaju institucijama ili državnim investitorima. Čak je i sloboda govora u Europi ograničenija nego što se čini. Ponekad imam osjećaj da je u Libanonu veća nego ovdje. Ako javni prostor postane previše ograničen, pronaći ćemo druge prostore. Ali trenutno sam u poziciji svjedokinje, pokušavam razumjeti kamo idemo. Došla sam do točke u kojoj sam odlučila ne producirati radove. Još uvijek ne znam kako se odnositi prema ovom okruženju, a kamoli ga dovoditi u pitanje. Sve se događa prebrzo, pažnja je stalno okupirana i vrlo je malo vremena za promišljanje. Društvene mreže su također neka vrsta javnog prostora, ali nisam sigurna da one dovode u pitanje stvari više nego što ih normaliziraju. Možda mi je sada potrebnija refleksija nego reakcija.

Publikacija Against the Neutral Image zbornik je tekstova objavljen povodom izložbe Koreografije nasilja. Polazeći od izloženih filmskih radova Jelene Jureše, ova publikacija otvara “prostor susreta između umjetničkih, kustoskih i teorijskih praksi te razvija pitanja o tome kako se nasilje čini vidljivim ili nevidljivim, kako se kadrira, estetizira, normalizira ili potiskuje. 

Kroz objavljene tekstove knjiga inzistira na tezi da neutralnost slike nikada nije tek stil predstavljanja, već često tehnika moći: raspored distance, pažnje i odgovornosti. Rasprava će se dotaknuti odnosa između slike i institucije, estetike i etike, kao i uloge izložbenih i diskurzivnih okvira u oblikovanju načina na koji gledamo, razumijemo i (ne) reagiramo na nasilje”, stoji u najavi.

U razgovoru sudjeluju autorice i autori eseja u zborniku Against the Neutral Image – Francesca Raimondi, Marija Hlavajova, Shahram Khosravi, Sanja Bojanić i Branka Benčić, ujedno i kustosica izložbe u MMSU, umjetnica Jelena Jureša te dizajnerica publikacije Ana Labudović. Razgovor će moderirati Ervin Pavleković.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Kustosica izložbe Branka Benčić ističe kako se autorica bavi “pitanjima identiteta, politikama sjećanja i zaborava, odnosom promatrača i promatranog, reprezentacijskih (ne)moći slike. Istražujući složene odnose između kolektivnog sjećanja i političke odgovornosti, umjetnička praksa Jelene Jureše propituje načine na koje se povijest reflektira i reproducira u suvremenom društvu”. Izložba okuplja pregled njezine recentne produkcije iz područja filma i videoinstalacije.

Dan nakon otvorenja u petak, 14. studenog u 18 sati, održat će se razgovor u kojem sudjeluju Jelena Jureša, Barbara Matejčić, Aleksandra Sekulić, Branka Benčić i moderatorica Ivana Pejić, a koji progovara o politikama reprezentacije, strukturnom nasilju i političkoj afaziji u umjetničkom i društvenom kontekstu.

Osim toga, u sklopu programa Zimske priče iz Benčića, 18. prosinca s početkom u 17 sati održava se javno vodstvo izložbom.

Jelena Jureša je vizualna umjetnica. Izlagala je na samostalnim i grupnim regionalnim i svjetskim izložbama. Boravila je na umjetničkim rezidencijama u Parizu, Hyde Park Art Centru u Chicagu, MQ21 u Beču, Rezidencija Kamov Rijeka. Doktorirala je na Sveučilištu u Ghentu i Konzervatoriju KASK gdje predaje. Rođena je u Novom Sadu (SFRJ), živi i radi u Ghentu.

Više informacija o izložbi pronađite ovdje.

Dvadeset četvrto izdanje izložbenog i istraživačkog projekta temeljenog na promišljanju pozicije pokretnih slika i suvremene umjetnosti, Cinemaniac > Misliti film donosi u popratni program Pulskog filmskog festivala izbor radova iz recentne međunarodne skupne izložbe Iza plime Muzeja moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke (MMSU).

“Izbor radova kreće se od tema rada i prikaza života i rada uz more i na moru kao temeljnog uvjeta egzistencije, preko aktualnih fenomena koji uključuju suvremene prizore migracija, ekologije, krajolika kao mjesta eksploatacije i ekstrakcije”, stoji u tekstu najave.

Na izložbi će biti predstavljeni radovi osam umjetnica i umjetnika koji koriste medij filma ili fotografije, a to su: Tina Gverović, Siniša Ilić, Stefan Kruse, Elena Mazzi, Renata Poljak, Oliver Ressler, Petar Trinajstić i Mladen Tudor. Kustosku koncepciju izložbe potpisuje Branka Benčić, a može se posjetiti do 22. kolovoza.

Više detalja pronađite ovdje.

Prijave se šalju putem online obrasca, a potrebno je dodatno priložiti: ogledni materijal rada/izložbe/projekta, životopis prema Formularu za CV i skice postava.

HDLU, ovisno o visini odobrenih sredstava, pokriva troškove honorara umjetnika_ice, honorar autora_ice predgovora, prijevod na engleski, lekturu, smještaj i put umjetnika_ca izvan Zagreba, prijevoz radova izvan Zagreba, PR aktivnosti, koordinaciju izložbe te ostale troškove prema dogovoru i odobrenim sredstvima. 

Prijedlog programa za 2026. odabire se prema mišljenju Umjetničkog savjeta Meštrovićeva paviljona u sastavu: Mia Akrap, Branka Benčić, Tomislav Buntak, Ivan Fijolić, Vida Meić, Leila Topić, Josip Zanki.

Više informacija o natječaju pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 30. lipnja.

Ono što ostavljamo za sobom – Iz arhiva Jean-Luca Godarda nadopunjena je i proširena izložbena trilogija koja je prvi put predstavljena izložbom Godardove kutije u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci te potom u vodnjanskoj Apoteci – prostoru za suvremenu umjetnost. Izložba obuhvaća seriju fotografija koje uokviruju knjige, kolaže, filmske i video arhivalije iz osobnog arhiva antologijskog redatelja Jean-Luca Godarda, uz predstavljanje foto-knjige Ono što ostavljamo za sobom i istoimenog filmskog djela koji su nastali iz autorova kustoskog istraživanja, u dijalogu s video radom Četiri kardinalna vremena.

“Naslov knjige, videa i zvučne kompozicije Ono što ostavljamo za sobom – Iz arhiva Jean-Luca Godarda slijedi tragove rizomatskih međuprostora umjetničko-kustoskog istraživanja Stéphana Crasneansckog i njegova eksperimentalnog Soundwalk Collective nakon što ga je 2014. Godardov snimatelj zvuka François Musy uveo u nepregledno čuvalište Godardova filmskog stoljeća, smješteno u francuskom Cantalu. Beskrajne serije kartonskih kutija klasificirao je i zapakirao sam Godard, bez naziva i bez brojeva. Kutije je rastvorio Crasneanscki transparencijama i sjenovitim zrcaljenjima teksta, slojevitim pretapanjima i višestrukim ekspozicijama, izrezivanjem i paranjem nađenih slika. To je sfinga nepomične fotografije, pisao je Serge Daney o Godardovim zaustavljenim slikama. Rastvorene klapne dupkom punih kartonskih kutija otkrivaju gornje slojeve gustih naslovnica knjiga, bilježaka, izrezaka, kutije filmskih rola, videokazeta, magnetofonskih vrpci, kutije spisa i skica, transparencija i kolaža, fotografija i mapa, blago artefakata koji su bili materijali filmskih (pri)povijesti poslije filma”, piše u najavnom tekstu.

Stéphan Crasneanscki je francuski multidisciplinarni umjetnik, koji živi i radi u New Yorku. Godine 2000. osnovao je Soundwalk Collective, platformu suvremenog zvuka u kojoj djeluje zajedno s producentom i umjetnikom zvuka Simoneom Merlijem te širokom skupinom umjetnika i glazbenika na dugotrajnim projektima koji se snimaju na specifičnim mjestima te razvijaju konceptualne, transnacionalne, izvedbene, diskurzivne umjetničke prakse u različitim medijima – od umjetničkih instalacija, plesa, glazbe i filma do knjiga, analognih i digitalnih nosača zvuka. Njihov pristup skladanju kombinira antropologiju, etnografiju, nelinearnu naraciju, psihogeografiju, politike krajolika i istraživanje metoda snimanja i montaže zvuka.

Izložba ostaje otvorena do 21. srpnja. Više informacija pronađite ovdje.

Tko i kako donosi odluke?

Prema Zakonu o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi usvojenom 2022. godine, Vijeće izrađuje prijedlog na temelju kojeg davatelj financijskih sredstava donosi odluku o dodjeli sredstava. Prijedlog vijeća savjetodavnog je karaktera, a ovlasti davatelja financijskih sredstava u ime Republike Hrvatske obavlja ministrica kulture. Ukratko, kakve god odluke o financiranju bile donesene, za njih je fiskalno i vrijednosno odgovorna ministrica kulture.

Kako u dopisu povodom ZPPI-ja navodi Ministarstvo kulture i medija, prijedlog Vijeća za 2024. godinu izrađen je nakon provedenog postupka vrednovanja programa i projekata te dostavljen donositelju odluke o financiranju. Taj postupak propisuje članak 15. spomenutog Zakona, prema kojem vijeća u svom radu, između ostalog, stručno vrednuju i ocjenjuju programe i projekte prijavljene na javni poziv i predlažu kriterije njihova vrednovanja. Na ovom mjestu važno je istaknuti, kao što i samo Ministarstvo kulture i medija navodi, da dokumenti koji bi upućivali da je taj postupak zaista proveden, poput evaluacija programa ili obrazloženja odluka – ne postoje. Stručne ocjene Vijeća dostupne su nam samo u obliku predloženog iznosa financiranja koji se nalazi u ovoj tablici.

Uvidom u nju ipak možemo vidjeti što je Kulturno vijeće za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse (u sastavu Branka Benčić, predsjednica, i članovi Nina Križan, Martina Miholić, Martina Silić i Zlatko Vidačković) predložilo, a što je ministrica Nina Obuljen Koržinek na koncu odlučila.

Što je Vijeće odlučilo?

Kulturno vijeće za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse u svom se radu vodilo uvjetima propisanim u Uputama za predlagatelje. Prema Uputama, programi koji nisu prihvatljivi za financiranje su oni koji po svojim temeljnim karakteristikama pripadaju programskim djelatnostima koja vrednuju druga kulturna vijeća, zatim programi koji se odnose na medijsku produkciju i audiovizualno stvaralaštvo te programi koji se odnose na izradu i održavanje mrežne stranice i objavu elektroničkih publikacija, razvoj mobilnih aplikacija i sl. Nisu prihvatljivi ni programi za čiju su realizaciju tražena sredstva samo od Ministarstva kulture i medija, programi koji nisu izvršili dosadašnje obveze prema Ministarstvu te programi koji nisu prijavljeni u skladu s propozicijama Poziva i Uputa.

U tom smislu, od 508 prijavljenih programa, Vijeće je više od 200 programa odbilo jer su prijavitelji za realizaciju tražili samo sredstva Ministarstva kulture i medija (oznaka C u tablici), dok je sedam programa odbilo jer ne pripadaju programskoj djelatnosti interdisciplinarnih i novih umjetničkih i kulturnih praksi. Sve ostale programe Vijeće je predložilo za financiranje. Ako su programi prijavljeni u krivoj potprogramskoj djelatnosti (cjelogodišnji programi, razvoj i produkcija projekata mladih umjetnika do 30 godina, umjetnička istraživanja i produkcije, festivali i manifestacije, edukativni program), Vijeće ih je prebacilo u točnu kategoriju.

Što je ministrica kulture odlučila?

Od oko 200 programa odbijenih zbog toga što nemaju sufinanciranje, za sedam programa financiranje je ipak odobreno. Od 16 programa koje je Vijeće stručnom procjenom odbilo jer ne pripadaju programskoj djelatnosti, dva su programa odlukom ministrice ipak odobrena za financiranje. Unatoč odluci Vijeća o financiranju i prijedlogu iznosa, 14 programa je iz financiranja u potpunosti izbačeno. Povećan je iznos koji je Vijeće odredilo za financiranje 49 programa, i to na način da je tek osam programa ostvarilo povećanje veće od 1000 eura. Za tri programa smanjen je iznos koji je Vijeće predložilo.

Kulturno vijeće za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse dosljedno je donijelo prijedlog odluke o financiranju, držeći se uvjeta koje je zajedno s Ministarstvom (članak 15. Zakona) izradilo za konkretni poziv. Nameće se pitanje zašto je i na temelju kojih kriterija ministrica kulture donijela odluke kojima, suprotno prijedlogu Vijeća, pojedine programe u potpunosti izbacuje iz financiranja, nekima povećava predložena sredstva ili pak u financiranje propušta programe koji ne ispunjavaju uvjete propisane natječajem. Ovo smo pitanje postavili ministrici, a komentar smo tražili i od predsjednice Vijeća za interdisciplinarne i nove umjetničke prakse, no do objave teksta nismo dobili njihove odgovore.

Izostanak evaluacije svakog programa predloženog za financiranje u ovom kontekstu dodatno doprinosi netransparentnosti jer, osim što prijaviteljima programa otežava promišljanje sadržaja koji produciraju u svjetlu njegovog razvoja i održivosti, ne postoji niti jasno izraženo i javno dostupno stručno vrednovanje koje bi predstavljalo branu proizvoljnosti. Ovako možemo zaključiti samo to da se radi o arbitrarnoj odluci koja nije utemeljena ni na čemu provjerljivom, mjerljivom ili dokazivom, čime Nina Obuljen Koržinek prijavitelje stavlja u neravnopravan položaj, kršeći time propise Republike Hrvatske u čije ime ove odluke donosi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba obuhvaća fotografije knjiga, kolaže, filmske i video arhivalije iz osobnog arhiva Jean-Luc Godarda uz predstavljanje foto-knjige koja je nastala iz umjetničko-kustoskog istraživanja Stéphana Crasneansckog.

“Naslov knjige, videa i zvučne kompozicije Ono što ostavljamo za sobom | Iz arhiva Jean-Luca Godarda slijedi tragove rizomatskih međuprostora umjetničko-kustoskog istraživanja Stéphana Crasneansckog i njegova eksperimentalnog Soundwalk Collective nakon što ga je 2014. Godardov snimatelj zvuka François Musy uveo u nepregledno čuvalište Godardova filmskog stoljeća, smješteno u francuskom Cantalu. Beskrajne serije kartonskih kutija klasificirao je i zapakirao sam Godard, bez naziva i bez brojeva. Kutije je rastvorio Crasneanscki za fotografski remedijalizirano kino-oko godardovske pedagogije koja teoretizira i terorizira vrtoglavicom razmještaja, međuokvirima i nad-postavljanjima, transparencijama i sjenovitim zrcaljenjima teksta, slojevitim pretapanjima i višestrukim ekspozicijama, izrezivanjem i paranjem nađenih slika”, piše u najavnom tekstu Tanje Vrvilo.

Stéphan Crasneanscki je francuski multidisciplinarni umjetnik, koji živi i radi u New Yorku. Godine 2000. osnovao je Soundwalk Collective, platformu suvremenog zvuka u kojoj djeluje zajedno s producentom i umjetnikom zvuka Simoneom Merlijem te širokom skupinom umjetnika i glazbenika na dugotrajnim projektima koji se snimaju na specifičnim mjestima te razvijaju konceptualne, transnacionalne, izvedbene, diskurzivne umjetničke prakse u različitim medijima – od umjetničkih instalacija, plesa, glazbe i filma do knjiga, analognih i digitalnih nosača zvuka. Njihov pristup skladanju kombinira antropologiju, etnografiju, nelinearnu naraciju, psihogeografiju, politike krajolika i istraživanje metoda snimanja i montaže zvuka.

Izložba ostaje otvorena do 4. svibnja. Više detalja pronađite ovdje.

Ovogodišnji Zagrebački salon okupljen je oko sveobuhvatne teme koja, kako piše kustosica Branka Benčić, “okuplja različite oblike djelovanja te pozicije i prakse povezane sa zajedničkim mišljenjem i stvaranjem, suradnjom, razmjenom, interakcijom i kontekstima u pozadini složenih stvaralačkih i proizvodnih procesa koji uokviruju nastajanje novih kreativnih intervencija. Izložba Ne radi sam ponudit će jedan od mogućih fragmentarnih pogleda na načine (samo)organiziranja, grupnog djelovanja i uvjeta rada. U Laubi će se do 30. siječnja moći vidjeti radovi nastali zajedničkim radom koji otvaraju prostor za različite žanrove i iskustva koji rekonfiguriraju ustaljene obrasce produkcije i distribucije, okupljajući grafički i produkt dizajn, izložbenu arhitekturu, prostorni dizajn, modu, scenografiju, rekvizite izvedbe i drugo, stvarajući dijalog praksi umjetnika, dizajnera, kustosa, arhitekata”.

Uz središnju izložbu, Salon uključuje i popratni program dostupan za javnost na tri lokacije – Lauba, Galerija ULUPUH te Galerija Permanenta. Tako svi zainteresirani mogu sudjelovati na raznolikom programu od radionice izrade predmeta od plastičnog otpada Hrvoja Đukeza, webinara i radionice progresivnih praksi na Wikipediji koju pripremaju Željko Blaće i Sanja Bachrach Krištofić, izložbe radova studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta, predavanja o Bernardu Bernardiju Darka Fritza i Sani Sardelić te do “ekstremno-muzičke radionice” koju vode DB Indoš i Tanja Vrvilo.  

Zagrebački salon utemeljila je Skupština grada Zagreba 1965. godine. Radi se o jednoj od najstarijih grupnih izložbi recentnog vizualnog izričaja u Hrvatskoj. Od 1976. godine, na izložbi se u trijenalnom ritmu izmjenjuju različite likovne discipline: vizualna umjetnost, primijenjena umjetnost i dizajn, te arhitektura, a naizmjence ga organiziraju Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) i Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA). 

Posjetitelji će moći izložbu razgledati do 30. siječnja u galeriji Lauba, od ponedjeljka do subote od 11 do 18 sati te nedjeljom od 11 do 15 sati, u Galeriji ULUPUH, od 22. do 30. siječnja, radnim danom od 10 do 17 sati. Ulaz je slobodan.

“Zagrebački salon, renomirana nacionalna izložba recentnih likovnih ostvarenja, koji je svake treće godine posvećen primijenjenim umjetnostima i dizajnu, 2023. godine namjerava prikazati kroz središnju temu, radove hrvatskih primijenjenih umjetnika i dizajnera unazad protekle 3 godine. Polazište promišljanja i konceptualizacije 58. zagrebačkog salona posvećenog primijenjenoj umjetnosti i dizajnu polazi od ideje okupljanja i promišljanja brojnih i raznolikih suradničkih inter- i trans-disciplinarnih praksi umjetnika, teoretičara, znanstvenika, dizajnera, obrtnika, istraživača koje se manifestiraju kao mjesto susreta različitih metoda, estetika i praksi, a fokus je usmjeren prema suradničkim, grupnim i kolektivnim procesima stvaralaštva, te odnosima, kreativnim pregovorima, interakcijama i unutrašnjim dinamikama između aktera kreativnog procesa, umjetnika i drugih sudionika/suradnika u tim procesima. Posvećen između ostalog „kolektivnoj infrastrukturi“ u kulturi i umjetnosti kao „infrastrukturi podrške“ zajednički rad može ukazati na mogućnosti i izazove u okviru razmjene ideja i praksi uokvirenih horizontom zajedničkog djelovanja, posuđujući ideju Judith Butler koja kolektivnost razmatra kao infrastrukturu. Fokus se smješta na mapiranje specifične infrastrukture – društvene, materijalne, vizionarske – kolektivnih veza i povezivanja”, piše Benčić u natječaju.

Čitav tekst natječaja možete pronaći ovdje. Prijave se šalju putem obrasca, a otvorene su do 22. rujna.