Među svim logikama političkih procjena – a tijekom zadnjih godinu dana sistemski je ćorsokak parlamentarnih političkih opcija osobito rastegnuo njihov spektar – teško da bi se dalo pronaći dvije beznadnije i odbojnije od apolitične tehnokratske stručnosti i građanske “pristojnosti”. Njihov se zapanjujuće nepokolebljiv utjecaj manifestirao i prilikom dolaska Nine Obuljen Koržinek na mjesto ministrice kulture u drugoj verziji HDZ-(sada već ex-)Mostove Vlade. Iako je kalkulirana PR-ovska razdaljina između nje i njenog antologijskog prethodnika nedvojbeno velika, svejedno je bila potrebna ozbiljna količina slojeva srednjeklasne naivnosti da bi se povjerovalo da će se njenim dolaskom desiti nekakav kulturpolitički zaokret.

Trezvena se stručnost te ideologijom netaknute ministrice, opisane u korporativnim medijima kao osoba koju su “priželjkivali kulturni djelatnici s desnog i lijevog spektra političke scene”, ubrzo počela manifestirati na neobične načine. Nepredvidiva je igra neutralnosti dovela do uskrate javnih sredstava nizu svjetonazorski opozicijskih pojedinaca, organizacija i manifestacija i nagrađivanja onih bliskih, a da neutralnost ne znači samo pribranu pasivnost, nego da može poprimiti i oblik malja, pokazalo je i ministričino očekivano zadržavanje pro-tržišne pozicije prema medijskom polju, uz osobito opasne posljedice po opstojnost neprofitnih medija.

U jeku niza spornih odluka i kroničnih problema u kulturi, od ove godine uokvirenih i poreznom reformom koja je zagrabila u ionako redovito slabe i nesigurne autorske i umjetničke honorare, u četvrtak, 4. svibnja se u zagrebačkoj Bazi u organizaciji Lokalne baze za osvježavanje kulture – [BLOK] održao prvi u nizu okruglih stolova O kulturnoj politici: promjena (dis)kursa. Dosljedno analitičkoj poziciji naše novije lijeve kritike, kao cilj ovih razgovora na kojima se okupljaju predstavnici različitih sektora u kulturi i umjetnosti u najavi je navedeno nadilaženje partikularnih “cehovskih” gledišta i zauzimanje perspektive – a time i uspostava političke osnove – koja će polju kulture pristupiti sistemski.

U inauguralnom razgovoru sudjelovali su posljednja Zarezova glavna urednica Marija Ćaćić, koreografkinja Selma Banich, kustosica Ivana Hanaček, književnik Marko Pogačar, redatelj Igor Bezinović i novinar Rade Dragojević, uz moderiranje Branimire Lazarin. Riječ je, dakle, o sudionicima čije djelovanje je obilježeno vrlo inteligentnim, rječitim i informiranim govorom o različitim sistemskim aspektima kulture i šire shvaćene javne politike. Pritom oni često polaze upravo iz cehovske perspektive, poput medijskih istupa Selme Banich, ali i čitave plesne zajednice, na temu Zagrebačkog plesnog centra. S jedne strane, to ih nedvojbeno čini idealnim sugovornicima na ovakvom događanju, no, s druge, stavlja pod upitnik tezu da cehovske pozicije “zamagljuju pogled na sistemski karakter problema”. Ključno pitanje koje se pred ovaj okrugli stol postavilo je, dakle, njegovih kapaciteta da ponudi najavljeni analitički višak.

Da će agregiranje različitih gledišta proizvesti nadređenu kulturpolitičku perspektivu nedvojbeno je zdravorazumsko polazište, no tijek razgovora kao da je prije kontinuirano potvrđivao sektorske razlike i specifičnosti pojedinih slučajeva, nego otvarao zajednički teren, što su sudionici u nekoliko navrata uočavali. Gašenje Zareza, financijsko podrivanje Goranovog proljeća, upravljanje ZPC-om, napadi na HAVC, stanje u tjedniku Novosti, iako indirektno uokvireni podjednako zanimljivim izlaganjem Ivane Hanaček o ministričinim nedosljednim intervencijama u potpore, kao i o općim tendencijama liberalizacije kulture od 2009. godine, nisu otvarali najavljeni put do nekog novog sistemskog uvida koji bi nadišao pojedinačne (i vrlo korisne) spoznaje ovih sjajnih sugovornika. I uistinu, iz sistemske pozicije čini se vrijednim zapitati – ne iz sumnje, nego iz potrebe da se o ovim temama preciznije govori – što to strukturalno povezuje rad u medijima, plesu, filmu i književnosti, na kojoj razini apstrakcije i omogućuje li nam ona da se produktivno držimo njihovog grupiranja? Banalna je istina da jest riječ o radu u najopćenitijem smislu, i to radu na raznovrsne (i ne uvijek iste) načine zavisnom o sustavu javnih, a ponekad i korporativnih potpora, kao i radu koji se većim dijelom odvija u okviru institucije umjetnosti.

S druge strane, imanentne veze među ovim vrstama rada, dakako, nema. Operativne je pak sličnosti u nekim slučajevima lakše pronaći s nekim vrstama “neumjetničkog” rada, dok su razlike ponekad toliko velike da otpor koji je građa izložena tijekom razgovora pokazala prema uspostavljanju poveznica nimalo ne čudi. Nije riječ samo o golemim financijskim asimetrijama, poput one između filma i suvremenog plesa, koju je s pravom istaknuo Igor Bezinović govoreći, razmjerno optimistično, o učinku recentnih promjena u HAVC-u. Riječ je o različitim temeljnim značajkama tih tipova rada, sredstvima za njihovo obavljanje i vrstama onoga što se njima proizvodi, koji ih od slučaja do slučaja mogu činiti teško usporedivima.

Fizičke i zdravstvene investicije koje, primjerice, plesne umjetnice moraju napraviti svaki puta kada pristupe svom radu ne podrazumijevaju samo da svaka proba ili izvedba može doprinijeti dugoročnom ugrožavanju njihova zdravlja, nego i ograničeni vijek izvođačke karijere, a time i neizvjesnu budućnost nakon što taj vijek prođe. Socijalno-zdravstveni aspekt je posebno naglašen u suvremenom plesu, u kojem brojem dominiraju žene, čineći čitav taj “ceh” posebno osjetljivim na način koji bi nam možda promakao iz neke apstrahirane perspektive. Umjesto da nam zamagljuje sistemski horizont, upravo nam ta specifična ugroženost razotkriva jedno sjecište strukturalnih disfunkcionalnosti kada su u pitanju rodna ravnopravnost, radna prava, zdravstvena zaštita i elementarna egzistencijalna sigurnost i, štoviše, čini se da iscrpnije zadržavanje na njenim detaljima više govori o nadređenoj strukturi u kojoj ples funkcionira, nego kakav generalni uvid o prekarizaciji rada u kulturi.

Kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti, prekarizaciji, ali i općenitoj reprezentativnosti ovog okruglog stola, šteta je da se na njemu u svojstvu sudionice nije našla koja predstavnica glazbenica, koje se također često nalaze u izuzetno nesigurnim i nepovoljnim radnim uvjetima, s nizom vrlo interesantnih specifičnosti. Instrumentalistička je scena, primjerice, naglašeno rodno asimetrična, uz izuzetno rijetko probijanje žena u njene krugove. Čak se i na vrlo otvorenim sessionima kao važnim mjestima instrumentalističkog povezivanja – posredno, dakle, i dolaženja do mogućnosti za rad – pokazuje da je njihovo sudjelovanje prilična rijetkost.

Na općenitijoj razini, sâmi su sessioni također jedan oblik angažmana karakterističan za glazbu, koji u Zagrebu postaje sve raširenijim, a često jednostavno označavaju večer tijekom koje muzičari, motivirani više ili manje utemeljenim obećanjem slobodnije svirke, nastupaju besplatno i u tehnički i na svaki drugi način lošim uvjetima, uz minimalnu odgovornost i trošak “organizatora”. Za razliku od rada u filmu, suvremenom plesu ili književnosti, slučaj rada u glazbi otvara i golemi rukavac zavisnosti egzistencije o zabavljačkom angažmanu, najčešće u ugostiteljskim prostorima, što ih postavlja u vrlo specifičan sistemski položaj na rubu institucije kulture i kulturnih politika. Nadalje, sudjelovanje glazbenica, osobito njihovo iskustvo s nizom aktualnih globalnih faktora u umjetničkom radu – prelaskom na digitalnu distribuciju, streaming gigantima, promjenama u regulaciji autorskih prava – moglo bi konkretnije proširiti i mogućnost međunarodno-sistemskog uvida, nedvojbeno nužnog uzme li se u obzir pretpostavljeno analitičko polazište ovih razgovora.

No nenazočnost glazbenog (ili kojeg drugog) “ceha” možda je najbitnija jer poziva na pitanje kome se ovaj ciklus razgovora obraća. Njegovi sjajni sudionici dio su šireg kruga angažiranih radnika u kulturi kojima su generalni okviri njihova djelovanja poznati. Politički su vrlo informirani, detaljno su upoznati sa situacijama prisutnih kolega, a moglo bi se reći i da su dio iste šire, neformalne kulturpolitičke fronte koja nastupa sa sličnih sistemskokritičkih pozicija. Iskorak prema dijelovima kulturnog polja koji uglavnom nisu obilježeni sličnim oblicima aktivističke samoorganizacije ili kulturpolitičkim interesom kvalitetnije bi iskoristio njihovo znanje, diversificirao publiku, a usput možda i proširio priželjkivanu frontu.

Uzevši prvo izdanje ovog ciklusa okruglih stolova u obzir, moglo bi se reći da su se partikularne perspektive zasad pokazale rječitijima o sistemskim aspektima kulturne politike. S obzirom na zahtjevnost i raznovrsnost građe, to zapravo ni ne čudi – ostaje za nadati se da će se na sljedećim razgovorima, u procesu produbljivanja i širenja znanja i utvrđivanja zajedničkih sidrišta, do željene analitičke, a time i političke osnove, konačno i doći.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Vijest da će pretplata za HRT biti smanjena sa 80 na 65 kuna mnogi bi mogli interpretirati kao trijumf. On to moguće i jest, ali tek kao trijumf političkog populizma MOST-a, koji je tim potezom diktirao svoj ulazak u koaliciju s HDZ-om i formiranje aktualne vlade. Bez ikakve analize postojećeg stanja, bez nekakve snažne medijske i financijske strategije kojima bi se takav potez opravdao. Iskreno, zagovaranje HRT-a kao javne televizije koja, čak i formalno-pravno, pripada svim građanima i građankama Republike Hrvatske, čini se kao besmislen posao; pogotovo kada mu, također formalno-pravno, stranačka politika čvrsto drži omču oko vrata. Jasno, kada nema identifikacije između medija i njegovog konzumenta, već kada se medij percipira isključivo kao instrument stranačke politike koji proždire javni, odnosno naš, novac, konzumentu ne ostaje mnogo; može se tek slavodobitno naslađivati nagrizanju prividnog statusa quo.

Bacimo onda kratak pogled na inventarski popis gubitaka: ukupni prihodi HRT-a, zajedno s oglašavanjem i dotacijama, iznose ukupno 1,4 milijarde kuna, izračunali su u rujnu 2016. godine kolege s Faktografa. Prema sadašnjoj raspodjeli prihoda od pretplate 34 kune izdvaja se za proizvodnju televizijskih i radijskih programa na nacionalnoj i lokalnoj razini, potom rad Simfonijskog, Jazz i Tamburaškog orkestra te Zbor HRT-a, 24 kune odlazi na troškove održavanja HRT-a, sedam kuna na poreze, sedam kuna na Odašiljače i veze. Oko 120 milijuna kuna iz pretplate se izdvaja za naknadu autorskih prava preko ZAMP-a (10 posto), potom na HAVC i Fond za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije (3 posto) od kojeg preživljava, ističe Faktograf, 150 radijskih i 27 televizijskih stanica, kao i nebrojeni neprofitni elektronički mediji koji su svaku potporu izgubili pri ukinutom Fondu za neprofitne medije pri Ministarstvu kulture. Spuštanjem pretplate na 65 kuna, HRT bi ostao bez 228 milijuna kuna godišnje, a to bi nesumnjivo negativno odrazilo upravo na pobrojane stavke, a tek u manjoj mjeri na sam rad HRT-a.

Milan F. Živković, voditelj Odjela za medije pri Ministarstvu kulture u mandatu ministrice Andree Zlatar Violić – koji je zajedno s kolegama s manje ili više uspjeha pokušavao raditi na izgradnji kakve-takve strateške i dugoročne regulacije rada javnih, komercijalnih i neprofitnih medija – nema dvojbi o tome da se radi o izuzetno problematičnom potezu. “Pretplata ili — budući da se ne radi o protuvrijednosti neke robe ili usluge, nego o javnom prihodu za tu, posebnu namjenu — pristojba za rad HRT-a tradicionalno je (od 2001. godine) bila određena Zakonom u visini 1,5 posto prosječne neto plaće, prema podacima za prethodnu godinu. Da to vrijedi i danas, pristojba za 2017. godinu bi iznosila oko 85 kuna, a prihodi HRT-a bi bili veći za približno 75 milijuna kuna godišnje”, ističe Živković i dodaje: “Umjesto toga, 2010. godine je administracija u kojoj je radila i današnja ministrica kulture Zakon o HRT-u izmijenila tako da pristojba može biti najviše 1,5 posto prosječne plaće. Kolika će točno biti, odlučuju Nadzorni odbor HRT-a i Vijeće za elektroničke medije odnosno, budimo iskreni, Vlada. Tako se financijska neovisnost HRT-a, taj nezaobilazni sastojak uredničke, novinarske i autorske neovisnosti javne radiotelevizije o vladajućoj politici još 2010. godine objesila mačku o rep”.

Damir Matković, umirovljeni izvjestitelj HRT-ove vanjskopolitičke redakcije, u nedavnom je razgovoru za Novi list izrazio skepsu u motive iza ovakvih poteza, kao i u proizvoljnost kojom se došlo do izračuna 65 kuna kao potencijalnog iznosa pretplate i upitao “znaju li zastupnici da snižavanje RTV pristojbe ne služi samo za ‘pacifikaciju’ HRT-a nego snažno pogađa i cijelu hrvatsku audiovizualnu industriju”. “Ako se još ostvare medijske glasine da je Most potporu Kazimiru Bačiću uvjetovao postavljanjem ‘svog’ čovjeka na čelo Informativno-medijskog servisa”, rekao je Matković, “onda nam zaista slijedi sumrak demokracije i zdravog razuma!”

Živković ističe to da su i kasnije administracije propustile jasno definirati djelokrug rada, odnosno podržati financijsku neovisnost rada HRT-a, te da je desetljeće barem prividne neovisnosti HRT-a o vladajućoj politici definitivno stvar prošlosti. “Igor Lasić i ja smo svojedobno izračunali da se realna vrijednost pristojbe, zahvaljujući inflaciji, u ožujku 2014. godine smanjila za preko 20 posto u odnosu na 2009. godinu. Ako se sada još i to smanji na 65 kuna, procjenjujem da će se HRT-ovi godišnji prihodi od pristojbe smanjiti za preko 200 milijuna kuna. Za orijentaciju, od toga bi se mogli platiti još jedni troškovi proizvodnje HRT-ovog programa, a da pedesetak milijuna ostane za šoping nove opreme starog šefa tehnike ili barem dvije herojske epopeje u režiji, ako netko voli, Antuna Vrdoljaka. Posredno, na radost hrvatske radikalne desnice, smanjit će se i prihodi HAVC-a, ali, na žalost iste političke grupacije, i lokalnih radija i televizija iz Fonda za pluralizam. Iskreno, bojim se da tih pet kuna umirovljenicima neće mnogo pomoći. Niti nesretni predlagač te budalaštine se zato neće usrećiti na izborima, tako da bi jedino komercijalne televizije mogle biti stvarno zadovoljne slabljenjem kvalitete i opsega HRT-ovog programa”, kaže Živković i dodaje: “Naravno, kada vam prekinu prijenos mise da bi se kolektivno posvetili popravljanju narušenog imidža predsjednice Republike, bez obzira da li vas živcira propuštena poanta euharistije ili njena svjetovna parafraza, shvaćam da ne želite platiti niti kunu. Međutim, iskustvo je pokazalo, program HRT-a, barem zasad, može biti još gori, a smanjenje pristojbe je pravi put za to”.

Vratimo se onda na već spomenuto pitanje HAVC-a, javne institucije osnovane upravo kako bi se audiovizualnoj industriji dao poticaj za rad neovisan od političkog i financijskog utjecaja. HAVC se ne financira isključivo novce poreznih obveznika, kako se to često u recentnim napadima na tu instituciju moglo čuti, već se sredstva za njegov rad osiguravaju iz državnog proračuna, ali i iz dijela ukupnog godišnjeg bruto-prihoda ostvarenog obavljanjem audiovizualnih djelatnosti, odnosno Hrvatske radiotelevizije, nakladnika televizijskih programa na nacionalnoj razini, nakladnika televizijskih programa na regionalnoj razini, operatora sustava kabelske distribucije, operatora u nepokretnim i pokretnim telekomunikacijskim mrežama, davatelja usluga pristupa Internetu i osoba koje javno prikazuju audiovizualna djela. HRT i HAVC tek su krajem 2015. godine posebnim ugovorom uredili poslovne odnose, i to nakon višegodišnjeg sporenja oko toga što se točno uzima kao bruto-osnovica na koju bi se računao izdatak od 2 posto godišnje: 2009. godine taj je iznos bio 12 350 000 kuna, 2010. godine 9 985 000 kuna, a 2012. godine 18 900 000 kuna. S obzirom na ukupan budžet kojim je HAVC raspolagao proteklih godina – prosječno oko 70 milijuna kuna – to su svakako značajna sredstva i njihovo smanjenje znači potencijalne tektonske poremećaju u ionako prilično siromašnoj hrvatskoj kulturi.

Što će pak smanjenje pretplate značiti za rad HRT-a i njegove radnike, teško je sa sigurnošću procijeniti, no ne može značiti ništa pozitivno. “Najave već cirkuliraju, sasvim je jasno da će smanjenje prihoda biti alibi za novi val famoznog restrukturiranja. Rezultati tog eufemizma za otkaze, sniženja plaća, neplaćene prekovremene i prijevremena umirovljenja će se opet vidjeti na ekranu i, nadajmo se, barem nešto manje, čuti u eteru. Nismo još vidjeli rezultate ‘vd-uprave’ poslije desničarskog ‘desanta na HRT’, ali znamo da je u nepunom mandatu prethodnih menadžera s HRT-a otišlo preko 500 radnika (od tri i pol tisuće). Vaš kolega novinar Ante Pavić je nedavno sjajno prikazao kako se na upražnjena radna mjesta vraćaju netom otpušteni snimatelji, ali ovoga puta zaposleni u posredničkoj agenciji. Plaća im je niža, troškovi za HRT viši, a vlasnik agencije nas i dalje može maltretirati svojom instant-ideologijom. Najave da će nezdrava atmosfera ‘restrukturiranja’ u vrijeme Milanovićeve vlade devastirati kadrovsku i proizvodnu bazu, nažalost, obistinile su odmah po dolasku radikalne desnice. Desetkovani, posvađani i iscrpljeni radnici HRT-a se nisu mogli ozbiljno suprotstaviti desantu koji je uslijedio. Prema tome, poslije nevidljive ruke menadžerskog restrukturiranja, čvrsta ruka političke cenzure više nije niti potrebna. Pretvaranje javne radiotelevizije u privatni youtube-kanal vladajuće politike ide samo od sebe”, naglašava Živković.

Vrijedi istaknuti da smo za komentar kontaktirali i same zaposlenike HRT-a, ali s obzirom na tamošnje ugovore o radu, koji radnicima propisuju da od uprave moraju tražiti dopuštenje za istupe u drugim medijima, do zaključenja teksta nismo uspjeli dobiti odgovore. U nedostatku “svježijeg komentara”, možemo se poslužiti i konstatacijom novinarke HRT-a Maje Sever, izrečenom prošle godine na tribini Akademije dramske umjetnosti iz ciklusa Politički leksikon: “Javnu televiziju ne bi trebala financirati država niti bi trebala ovisiti o oglašivačima već tih 80 kuna, koje će uskoro vjerojatno ukinuti, trebalo bi biti garant neovisnosti i jakog servisa u obrani javnog interesa. To nije ostvareno ni u posljednje četiri godine SDP-a ni u osam godina HDZ-a, prije toga i SDP-a i HDZ-a, mijenjaju se direktori, svaki krene u nove sistematizacije, a javni servis i dalje ne opravdava tih 80 kuna mjesečno. Bojim se da sve dublje tone i da ćemo uskoro doći do toga da se pretplata ukine”.

HRT je, kao i čitav niz djelatnosti koja se iz naknade koji joj građani mjesečno plaćaju, na prekretnici. Dio je to tek šire fronte u ratu koji protiv javnih dobara vode političke i ekonomske elite. Gubitkom HRT-a, kao jedinog medija u državi čija je egzistencija zakonom zagarantirana, potencijalno ulazimo u područje medijske pustoši već dobrano nagriženo zamkama postavljenim neprofitnim medijima koji su godinama pokušavali biti korektiv između dezorijentirane javne i cinične komercijalne sfere. Programska je devastacija uzela maha, na što podsjeća i Branimira Lazarin u nedavnom tekstu na Biltenu: “Pitanje o stanju, statusu i sadržaju javnih medija u Hrvatskoj u aktualnoj političkoj konstelaciji nije retoričko nego autoironično. Kao što je općepoznato, u obzoru toga ‘pitanja’ danas više nema mjesta debatnom upitniku niti uskličniku nego prostom bilježenju turobnih fakata, vježbicama iz simptomatskog čitanja medijske robe pomoću kojih uz manifestnu strukturu desne političke retorike uočavamo lapsuse, (namjerne) omaške, logičke podvale i slične stileme latentnog teksta domaće desnice”.

Kako sada stvari stoje, uz smanjenje pretplate, i nakon temeljitih programskih ustupaka prema desnom braniteljsko-klerikalnom spektru, demontaža javnog radiotelevizijskog servisa čini se sasvim izvjesnom. “Ne bih želio političkom diletantizmu pripisivati preveliku dijaboličnost, ali jedina strategija iza sniženja prihoda i slabljenja HRT-a je izlazak na ruku komercijalnim televizijama”, nastavlja Živković, “Ova ‘javna’ je već pod kontrolom, tako da preostaje samo osvježiti pakt s komercijalnom konkurencijom. Možda toga većina predlagača nije direktno niti svjesna, ali njihovi politički instinkti su odavno impregnirani kampanjom koju protiv HRT-a i javnih dobara općenito već niz godina vode komercijalni mediji. Iako će se financijske bilance nekih komercijalnih televizija relativno dobro držati još neko vrijeme, razvoj događaja u bliskoj budućnosti vjerojatno će pokazati značajnu reorganizaciju također i na razini televizijske proizvodnje. Uslijed toga, kriza prihoda, gubitak novinarske zaposlenosti i dodatni pad kvalitete sadržaja, kakve su prošlih desetljeća praktično prepolovile redakcije novina, uskoro bi se u nekom izdanju mogle prenijeti i na komercijalne televizije. Zbog toga one već niz godina otvoreno lobiraju za slabljene javnih radiotelevizija. Nedavni primjer iz Danske pokazuje da u tome hrvatske relacije nisu izuzetkom, kao uostalom niti po ekspanziji desničarskog radikalizma”.

Neiskorišteni prosvjetiteljski potencijal javne ustanove s takvom logistikom, sredstvima, pa i takvim (dobrano zgaženim) ugledom i radničkim kadrom, mogao bi označiti kraj jedne ere, i to prije negoli je uopće zaživjela punim kapacitetom. Prvenstveno stoga što je njezina transformacija iz državne u javnu ustanovu, s transparentnim programskim i financijskim ulogom, obilježena ne samo nedostatkom političke volje, već i beskrupuloznim opstrukcijima političkih elita. “HRT kao jedina uvjerljiva garancija da će se televizijski program i ubuduće profesionalno snimati na hrvatskom se devastira, a niti program komercijalnih televizija od toga neće biti bolji. Žalosno je da ćemo pritom opet morati slušati o navodnoj zabrinutosti predlagača za umirovljeničku oskudicu. Da su željeli imalo izaći u susret studentima, umirovljenicima, nezaposlenima i svima manje imućnima, ne bi prije nekoliko godina tako složno odbacili prijedlog da se pristojba plaća u postotku prihoda, odnosno da je ljudi s malim penzijama uopće ne plaćaju. Tada su napravljene uvjerljive kalkulacije da je naplata pristojbe istovremeno mogla biti pravednija, jeftinija (bez uplatnica i ovrha), a da neophodna novca za javnu radioteleviziju i novinarstvo u interesu javnosti bude i više”, zaključuje Živković.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Udruga Lokalna baza za osvježavaje kulture – [BLOK] otvara novi umjetnički i društveni prostor na zagrebačkoj Trešnjevci u četvrtak, 28. siječnja, u 19 sati na adresi Adžijina 11. Nakon 15 godina rada, prostor je [BLOK]-u dodijeljen putem javnog natječaja, a zamišljen je kao programsko-radni prostor usmjeren na produkciju suvremene umjetnosti, edukaciju i aktivizam. “Otuda i naziv BAZA kojim želimo istaknuti kako će to biti mjesto proizvodnje, kako umjetničkih radova tako i govora o njima, ne zaobilazeći pritom uvjete u kojima oni nastaju”, napominju iz [BLOK]-a.

Prostor BAZE bit će otvoren promocijom kataloga trogodišnjeg, ujedno i zadnjeg izdanja UrbanFestivala pod nazivom Natrag na trg!. Knjiga okuplja različite mogućnosti odgovora na pitanje kako umjetničkim sredstvima možemo propitivati dominantnu ideologiju. Iako pokrenuta još 2001. godine na valu intenzivne liberalizacije kulturnog polja i bujanja festivala kao proizvodne forme, ova manifestacija posvećena umjetnosti u javnom prostoru vrlo brzo počinje graditi svoju, na neki način, ekscesnu poziciju. Djelujući naglašeno antifestivalski, umjesto u reprezentaciju, svoje resurse ulaže u proizvodnju društveno osjetljivih umjetničkih radova za javni prostor. Festivalski format rasteže do krajnjih granica kako bi više prostora dala umjetničkom istraživanju, radnom procesu, složenosti sadržaja i slobodi forme, a manje atraktivnosti završnog produkta. 

Radovi predstavljeni u ovoj publikaciji odraz su takve politike, heterogeni u formatima, strategijama i temama. Svima je zajednički pokušaj da umjetničkim sredstvima tematiziraju trg kao politički prostor, pretpostavljajući da postoji alternativa njegovoj strateškoj depolitizaciji. Natrag na trg! kao krovna tema i naslov nije uvijek značio i doslovan povratak na trg, pa su intervencije u više slučajeva bile smišljene za samu javnu sferu, shvaćajući trg kao simboličko mjesto na kojem se događa kolektivna politizacija. 

Promociju prati dokumentacijska izložba koja okuplja izbor iz materijala proizišlih iz umjetničkih produkcija i radova iz postprodukcijske faze festivala. Na promociji će govoriti neki od sudionika: umjetnici Davor Konjikušić, Selma Banich, Miloš Miletić i Mirjana Radovanović iz umjetničke organizacije KURS, povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić te autori vizualnog identiteta festivala Dario Dević i Hrvoje Živčić. Pored umjetničkih radova produciranih tijekom tri festivalske godine katalog donosi i tekstove Nine Gojić, Sanje Horvatinčić, Davora Konjikušića, Branimire Lazarin, Stefana Treskanice, Iče Vidmara, Nikole Vukobratovića i Vesne Vuković. Kustosice su UrbanFestivala Ana Kutleša i Ivana Hanaček.

Nakon otvaranja BAZE i predstavljanja publikacije, [BLOK] nastavlja svoj redovni program Mikropolitike te pokreće novi, pod nazivom Umjetnici za kvart kojim nastavlja ciklus produkcije umjetnosti u javnom prostoru, a djelovanje usmjerava na neposredno okruženje – kvart i njegove stanovnike. Radno je vrijeme BAZE od utorka do petka od 10 do 19  sati i subotom od 10 do 14.

Krajem srpnja 2013. Ministarstvo financija dostavilo je pozitivno mišljenje na Zahtjev za odobrenje financiranja nakladništva koje Ministarstvo kulture krajem kolovoza dostavlja Agenciji, u čijoj je nadležnosti prosljeđivanje zahtjeva Europskoj komisiji. Početkom prosinca 2013. godine i krajem siječnja 2014. EK putem AZTN dostavlja dodatna pitanja, a Ministarstvo kulture 12. veljače putem AZTN dostavlja EK integrirane odgovore.

Nakon zaprimanja zahtjeva sa svim dodatnim informacijama EK mora izdati rješenje u roku od 60 dana, odnosno odobrenje Europske komisije može se očekivati, ako ne bude još upita, najkasnije sredinom travnja.

Ministarstvo zaključuje priopćenje izjavom da “iz komunikacije sa savjetnicom u EK zaduženom za rješavanje zahtjeva Ministarstva kulture Sophie De Vinck saznajemo da je takva praksa EK uobičajena kod izdavanja prvog odobrenja novoj članici, jer EK želi steći detaljan uvid u programe potpora”, a Branimira Lazarin u Novostima objavljenim 21. veljače rezimira: “Ulaskom u EU, Ministarstvo kulture izgubilo je privilegij odluke o dinamici i obimu knjižne i časopisne proizvodnje kao kulturnog dobra koje se financira iz državnog budžeta. (…) Ministarstvo kulture nema potrebu reagirati na mogućnost osporavanja prava na vlastitu kulturnu proizvodnju i raspolaganja vlastitim proračunskim sredstvima u tako specifičnom poslu kao što je produkcija literature i čitavog književnog života na domaćem jeziku: birokratsko pripetavanje s činovnicom EK-a ne ulazi u status javne reakcije. Što je uopće posao nadležnog ministarstva u nacionalnoj kulturi, ako ne briga o minimumu kulturne egzistencije, ne dovodeći u pitanje njezinu autonomiju?”.

M.M. / Fotografija: CmdrFire