Branimir Stojanović – Kulturpunkt

Budućnost koja to nije

Matija Mrakovčić — Mon, 15 Dec 2014 11:05:05 +0000

Otvoreni seminar Izvađeni iz gomile. Neočekivani susreti, u organizaciji Instituta za trajanje, mjesto i varijable (DeLVe), bavi se fenomenom odgođene publike i načinima na koje se umjetničke forme, prakse i susreti u prošlosti naknadno politiziraju ili depolitiziraju. Ovogodišnji susret u kojem sudjeluju Ilya Budraitskis, Ana Teixeira Pinto, Milica Tomić, Branimir Stojanović, Andrew Hersher, Antonia Majača, Ivana Bago i Sanja Horvatinčić, usmjeren je na naoko trivijalan trenutak u povijesti abstraktne modernističke forme i zamišljen je kao amalgam sata anatomije i psihoanalitičke seanse oko specifičnog objekta – internetskog linka.

U maniri viralnih internetskih senzacija, na navedenoj je adresi prezentirana selekcija dekontekstualiziranih i hiper estetiziranih fotografija spomenika jugoslavenskog modernizma posvećenih antifašističkoj borbi tijekom Drugog svjetskog rata. Spomenici pritom prolaze kroz proces prijevoda na univerzalni jezik mreže, pojavljujući se isprva pod simptomatično proizvoljnim naslovom “Abandoned Soviet Monuments That Look Like They Are From The Future”.

Same fotografije je pak nekoliko godina ranije načinio stanoviti fotograf koji kreće na turneju post-jugoslavenskim krajolicima u potrazi za socijalističko-pitoresknim i pritom ih naziva Spomeniks kreirajući hibridnu kovanicu iz forme engleskog plurala i imenice spomenik. Nedugo zatim ove slike i njihovi odbljesci generiraju inflaciju umjetničkih radova koji završavaju u privatnim galerijama, zbirkama i sajmovima umjetnosti, niskobudžetnim filmovima znanstvene fantastike, dizajnerskim razglednicama, pojavljuju se u video spotovima britanskih pop bandova, smanjuju se na prigodnu veličinu ogrlice i naušnice koje se prodaju u online modnim dućanima, sve do ambicioznih ruinofilskih monografija i projekata umjetnika, arhitekata i istraživača raznih vrsta. Jednostavno rečeno, Spomeniks – kako su nazvani prvi put kad se depolitizirajući zapadni pogled spustio na njih – naglo doživljavaju svoju planetarnu populističku eksploziju.

Ovogodišnji susret bavi se s jedne strane upravo ovim digitalnim i analognim krhotinama te naslov navedenog internetskog linka čita kao viralni objekt i simptomatično polazište grupne analize pojmova Abandoned, Soviet, From the Future, Monument, Commemoration, Revolution, Depolitization, Aesthtetics, Cosmism, Universal Language, Abstract Form, Universal language. Istovremeno, otvoreni susret instituta DeLVe predlaže i propitivanje kanona samog jugoslavenskog apstraktnog modernizma kao univerzalne forme utopije, no ne s pozicije (disciplinirajuće) discipline povijesti umjetnosti niti s pozicije baštinskog aktivizma. Umjesto pridruživanja diskusiji o njihovom emancipatornom političkom značenju, postavlja se tako i pitanje o ovim objektima kao okamenjenoj revoluciji odnosno upravo njenoj postrevolucionarnoj i reakcionarnoj formi.

Otvoreni seminar s podnaslovom Abandoned Soviet Monuments From the Future That are Not bit će održan u srijedu, 17. prosinca, od 16 do 21.30 sati u net.kulturnom klubu MaMa. Seminar se održava na engleskom i jugoslavenskim jezicima. Točan raspored izlaganja potražite ovdje.

Izvor: Multimedijalni institut

Ideja Evrope i naša ljevica

Vatroslav Miloš — Fri, 14 Dec 2012 14:51:12 +0000

Na početku svoje voluminozne studije The New Old World, napisane u osvit aktualne ekonomske krize 2009. g., od koje smo posudili naslov ovog okruglog stola, britanski teoretičar Perry Anderson konstatira da što se Evropa više integrira, teže je o njoj misliti i pisati. U međuvremenu su se silnice integracija i dezintegracija dodatno zaoštrile, nimalo ne olakšavajući pristup problemima.

Odgovarajući pak na pitanje odnosa naše ljevice spram EU, sociolog Goran Musić poslužio se usporedbom: kao što svatko ozbiljan mora razlikovati između države Južnih Slavena stvorene kombinatorikom velikih sila nakon Prvog svjetskog rata od države balkanskih radnika i seljaka nastale u narodnooslobodilačkoj borbi, tako ćemo jednog dana razlikovati birokratski pokušaj spašavanja evropskog kapitalizma integracijom odozgo, od nove Evrope, stvorene povezivanjem kreativnih inicijativa ljudi koji u njoj žive.

Naš zapleteni kontekst traži dakle sada od nas nemoguće: da prihvatimo razaranje jedne federativne evropske socijalističke alternative – što je bila zadnja Jugoslavija – kao svršenu činjenicu, e da bismo se učlanili u jedan drugi panevropski naddržavni projekt, koji će propasti ne usvoji li barem nešto od napuštenog socijalističkog naslijeđa. Onog istog koje smo, uz malu pomoć evro-atlantskih prijatelja, upravo razorili.

Nastavimo li od kraja – sadašnjeg stanja u koje smo nekritički zapali – jasno je kako je ideja Evrope u našoj recentnoj povijesti barem dva puta zloupotrebljena, uvijek u okviru kulturalistčkih evazija politike u provincijalizam i fundamentalizam. Najprije, u 1980-im godinama, kroz ideologem Srednje Evrope, a onda i 1990-ih kao orijentalistička varijacija na temu opreke Evropa/Balkan.

Iako je svima jasno da termini “Evropa” i “EU” nisu sinonimi, oni se danas, ne slučajno, često tako upotrebljavaju. Tenzija koja postoji između dva nivoa Evrope, onog nacionalnog i onog nadnacionalnog, otvara posebne analitičke dileme u pokušajima rekonstrukcije recentne historije regije. Političko administriranje, pretočeno u zakonodavstvo na nivou EU, sigurno odavno utječe na život sviju. No, politički život u striktnijem smislu odvija se još uvijek predominantno na nivou zemalja članica i onih koje bi to htijele postati. Malo je refleksije koja zahvaća oba ta nivoa istovremeno. Stvar ne olakšava velika produkcija, od Bruxellesa financirane, pristrane “evropske ideologije”, interdisciplinarnog strukovnog i publicističkog profila. Još manje pomaže vulgarni euro-konformizam naših mainstream medija, koji dosiže trenutke inducirane euforije – “euroze“, u vremenima pristupanja novih zemalja članica. A slabljenje javne sfere posvuda sigurno ne koristi unaprijeđenju javne i demokratske diskusije o evropskim poslovima.

Okrugli stol će se održati u nedjelju, 16. prosinca, u 18 sati u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.

O revolucijama i umjetnosti

admin — Sun, 09 May 2010 17:35:44 +0000

Umjetnost je revolucija, revolucija je umjetnost! naziv je panela koji je u četvrtak, 6. svibnja održan u Kinu Europa u sklopu konferencije Kolaps neoliberalizma i ideja socijalizma danas. Moderator Ozren Pupovac uveo nas je u problematiku teme prije nego što je riječ prepustio svojim sugovornicima Borisu Budenu, Miklavžu Komelju, Galu Kirnu i Branimiru Stojanoviću.

Pupovac je naslovni slogan razmotrio kroz perspektivu avangardog pokreta koji u sebi nosi rušilački poriv za radikalnim preispitivanjem polja umjetnosti, i koji je nastoji dovesti u intimnu vezu s revolucionarnom politikom s obzirom da je umjetnost neodvojiva od ljudskog iskustva. Ona u svojoj biti nosi figuru novog svijeta. Tako Pupovac upozorava da je upravo to polazište iz kojeg Lenjin davne 1917. kreće dokazivati da je revolucija umjetnost. Revolucija također ima za krajnji cilj stvaranje novog, drugačijeg svijeta, samo dok umjetnost novi svijet stvara pomoću mašte, revolucija ga stvara pomoću mase. Kao što je umjetničko djelo projekt, i revolucija je kontinuirana realizacija projekta, a ne jedno uzdizanje mase. Pupovac je najavio da će govornici kroz panel nastojati propitati politiku Jugoslavije od NOB-a do njezinog raspada kroz prizmu politike kao umjetnosti nemogućega i težnje za ukorjenjivanjem nečeg novog, ali i kroz prizmu umjetnosti koja prati tu politiku novog, ponekad joj podilazeći, a drugi put upozoravajući na propuste zbog kojih bi se ideja socijalizma trebala ponovno propitati.

Mikrofon je prepustio simpatičnom Slovencu Miklavžu Komelju koji je na pomalo iskrivljenom hrvatskom objasnio kako treba misliti partizansku umjetnost. Naveo je riječi Ivana Gorana Kovačića kojima je pjesnik izrazio fascinaciju načinom kojim je borba oživotvorila poeziju, ali i strah da neće moći obuhvatiti cjelinu tog svijeta umjetnošću. Komelj naglašava da se tada nije trebalo pitati može li se, jer je bila riječ o stvaranju novih koordinata mogućeg i nemogućeg. Partizanska umjetnost nastajala je na dijalektici ničega i svega. Partizanski borci trebali su dati sve od sebe, a to je podrazumijevalo i umjetničku kreativnost, jer je to oblast kroz koju se može stvarati novo vrijeme. Njihova revolucija nije bila samo nacionalna, ona je bila i socijalna i kulturna. Partizanski pokret nastojao je u sebe integrirati umjetnost, što je rezultiralo neočekivanim vezama. Tako Komelj navodi da je Kardeljevoj odluci da postane komunist kumovala i poezija. Poezijom Komelj i zaključuje svoje izlaganje, čitajući pjesmu Filijala jave srpskog nadrealista Marka Ristića.

Nakon Komelja riječ preuzima Boris Buden osvrćući se na odnos sadašnjosti prema komunističkoj prošlosti. Danas živimo u protuutopijskoj stvarnosti i imamo tendenciju gledati kapitalizam u opreci s komunizmom, i to po šabloni: danas živimo u realnosti, prije je vladala fikcionalnost; otkrili smo svoju esenciju, oni su živjeli otuđeni od svoje biti; sadašnjost je istina, prošlost je laž. Buden smatra da je ideologija propala propastom komunizma pa današnjem čovjeku to razdoblje djeluje kao patnja ljudi koji su život morali dijeliti sa zabludama ideologije. No upravo u toj pretpostavci se skriva pogreška, ističe Buden, jer je utopija još uvijek prisutna, samo je više nije moguće društveno artikulirati. Nemamo danas društvo bez utopije, već utopiju bez društva. Nemogućnost socijalne artikulacije utopije okreće nas kulturnoj artikulaciji. Pod okriljem yu-nostalgije gledamo u prošlost tražeći umjetnost neokaljanu politikom. Tako Buden smatra da još uvijek ne shvaćamo Benjaminovu tezu da je svaki kulturni dokument ujedno i dokument barbarstva, i da bi trebali znati zbaciti talog kulture s leđa čovječanstva u njegove ruke, aktualizirati ih, upotrijebiti i promijeniti stvarnost i sebe, i tako pronaći u prošlosti sadašnju dimenziju. Kako bi na primjerima potvrdio svoju tezu, Buden je prikazao video isječke u kojima Susan Boyle prvi put nastupa pred žirijem popularnog tv-showa Britain Got Talent, te dijelove filmova Brassed Off i Kad budem mrtav i beo. Kroz odabrane primjere pokazao je kako se socijalni nedostaci kompenziraju na polju umjetnosti, s time da zadnji primjer završava neslavno i pokazuje da kultura nije samo mjesto dobitka, već i mjesto poraza.

I Gal Kirn je nastavio sa sagledavanjem socijalističke Jugoslavije naglašavajući da je potrebno sačuvati svijest o različitosti današnjeg vremena, te da na bivšu državu treba gledati onako kako je ona trebala gledati na sebe. Upozorava da proučavajući povijesne događaje uvijek treba gledati širi kontekst i da povijest nikad nije zatvoren proces. Pričajući o NOB-u, raskidu sa Staljinom, pokretanju politike nesvrstanih,… dolazi i do odnosa umjetnosti i revolucije. Smatra da revolucija može umjetnosti dati dušu, ali da umjetnost može revoluciji dati sredstva održavanja. Revolucija treba umjetnost, ali to još ne znači obrnuto. Tijekom procesa pobune, umjetnost i politika susreću se u točki transformacije svijeta, ali postoji opasnost da umjetnost padajući pod utjecaj politike postane samo njena propaganda. Kirn se vraća na slučaj ruske avangarde za vrijeme koje su mnoge ideje oformljene u nove umjetničke pravce, čiji su predstavnici do sredstava za aktualizaciju dolazili pomoću revolucionarnih vlasti. Problem se, po Kirnu, za te nove umjetnosti javio nakon revolucije jer enormna produkcija novog nije prestala. U Jugoslaviji se pak, smatra Kirn, dogadila obrnuta stvar – revolucija se nastavila, a umjetnost se izgubila, sve do 60-ih kad se vratila u okviru buržujskih pravila.

Posljednji govornik bio je Branimir Stojanović koji političku sliku 20. stoljeća dijeli na Hitlerov nacizam, Staljinov socijalizam, američki pragmatizam, a toj temeljnoj podjeli dodaje još i modernizam koji je utemeljio NOB. Unutar narodnooslobodilačkog pokreta od 1941. do 1945. Stojanović jednu sekvencu, koja je danas u sjeni socijalističke revolucije pa se više ni ne spominje, smatra bitnijom za nas i za politiku uopće. To je sekvenca od 1941. do 1943. kada je politika NOB-a bila uperena protiv komunističke politike u kojoj smo živjeli narednih pedesetak godina. Tijekom te sekvence dolazi do susreta dviju političkih figura – proleterskih brigada i seljaka u bijegu, kada se rađa politika za SVE. Po prvi put NOB uvodi mase. Ponavljanje slične politike Stojanović nalazi u Zagrebu 2009., prilikom blokade Filozofskog fakulteta čije je vodeći slogan bio: Besplatno obrazovanje za sve. Stojanović ipak navodi da postoji razlika, jer je naglasak u ovom recentnijem primjeru više stavljen na besplatno, nego na te sve.

S obzirom na sve izneseno, ali i s osvrtom na povijest, nameće se zaključak da je umjetnost još od antičkog vremena, koje se smatra kolijevkom umjetnosti kakvu danas poznajemo, uvijek bila u nekom aspektu vezana za politiku, pa tako već neka od prvih književnih djela tematiziraju rat i pobunu. Međutim, iako je tijekom povijesti umjetnost uvijek bila tu da predosjeti ili poprati, kritizira ili pohvali politička zbivanja, ona tu kritiku sve do kraja 19. stoljeća daje iz sjene, uglavnom ne odstupajući od tradicije, unatoč nekim iznimkama. Tek pojavom avangarde osjećamo u umjetnosti istinski bunt koji se može poistovjetiti s buntom revolucije. Ona odbacuje tradiciju, podiže umjetničku Europu na noge, začuđuje. Bori se za nešto novo, odbacuje prošlost i sadašnjost radi budućnosti. Avangarda istupa iz sjene i staje uz bok politici. Ostaje nam vidjeti što će s umjetnosti biti danas, hoćemo li je uspjeti zbaciti s leđa u ruke i aktualizirati, i hoće li tada ona odvratiti društvo od kapitalističkog cilja, i usmjeriti ga prema svojim, (ne)mogućim, svjetovima.