Piše: Vatroslav Miloš

Sokolska je garda postrojena, akumulatori napunjeni, za dom i za izbore spremni su svi. “Na saboru HDSSB-a – stranke iz Osijeka koja je svojedobno osnovana kao logistička ispostava ratnoga zločinca Branimira Glavaša – predstavljena je dakle ‘Slavonska sokolska garda’, partijska paramilitarna jedinica sastavljena od stasitih mladića u ustaškim uniformama bez ustaškog znamenja, s crnim beretkama na glavama, sa sličnim mrakom u tikvama, s borbenim prslucima na grudima, s kopljima u rukama s kojih su otužno visjele zastave ukrašene nekim smiješnim regionalnim ornamentima, te bila dočekana ovacijama dvije do tri tisuće oduševljenih imbecila u dvorani”, piše Viktor Ivančić u tekstu na Peščaniku.

Tenzije u Turskoj rastu. Nakon što je primirje između Kurdske radničke partije i turske vlasti prekinuto u srpnju, Turska je svoje aktivnosti u sirijskom sukobu maksimalno iskoristila za ofenzivno djelovanje protiv Kurda. U subotu, 10. listopada, na mirovnom skupu u Ankari – kojega su zajednički organizirali sindikati i kurdska, ljevičarska Narodna demokratska stranka (HDP) i na kojemu se marširalo za prestanak nasilja između vlasti i PKK-a – aktivirane su dvije bombe kojima je ubijeno više od 100, a ranjeno više od 500 ljudi. Sve se to odvija netom prije reprize parlamentarnih izbora održanih u lipnju ove godine, a koji se ponavljaju jer aktualni premijer Ahmet Davutoğlu (AKP) nije uspio formirati koalicijsku vladu. Bili su to prvi izbori u trinaest godina na kojima je AKP Recepa Tayyipa Erdoğana izgubio većinu u parlamentu, ali i prvi na kojima je HDP s 13,12 posto glasova, odnosno 81 zastupničkim mjestom, postao parlamentarna stranka. Nitko nije preuzeo odgovornost za napad, a sindikati su pozvali radnike da uđu u generalni štrajk. 

Nobelova nagrada za književnost najprestižnija je nagrada u tom polju. To je prvenstveno ekonomska, politička i medijska činjenica, a tek potom književna činjenica, i kao takvu, teško ju je ignorirati. Ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost je bjeloruska prozaistkinja i novinarka Svetlana Aleksandrova Aleksijevič i to za, kako ističe odbor, “njezino polifonijsko pisanje, koje predstavlja spomenik patnji i hrabrosti našega vremena”. Aleksijevič je kroničarka post-sovjetske tranzicije i žestoka kritičarka diktatorskog režima Aleksandra Lukašenka te je zbog svog pisanja u više navrata bila u egzilu. Na hrvatski je prevedena tek jedna njezina knjiga, Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka, u prijevodu Fikreta Cacana koji je povodom izlaska knjige zapisao kako književni rad Svetlane Aleksijevič predstavlja “vrhunac dokumentarne proze o rusko-sovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti”. Na stranicama britanskog časopisa Granta možete pročitati ulomak iz knjige Cinčani dječaci iz 1991. godine, a u arhivi London Rewiev of Books i prikaz knjige objavljen početkom 1992. godine. Aleksijevič je tek četrnaesta žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost.  

Chantal Akerman, jedna od ključnih figura suvremene filmske umjetnosti i feministička teoretičarka filma, oduzela si je život u Parizu u 65. godini života. Njezin film Jeanne Dielman 23, quai du commerce, 1080 Bruxelles kritika s pravom smatra remek-djelom filmske umjetnosti. “Filmovi Chantal Akerman pokazuju motivirajući interes za status reprezentacije žene – njezine žudnje, doživljaj same sebe, i sliku nje i za nju koju stvaraju drugi. Njezini filmovi nam prikaziju različite varijante odgovora na pitanje ‘tko govori?’, iako moguće je i da je svaki od odgovora na to pitanje uvijek reduktivan”, zapisala je Janet Bergstrom. Criterion je 2009. godine izdao kritičko DVD-izdanje filma Jeanne Dielman za kojega je Ivone Margulies napisala esej A Matter of Time. Snimku razgovora s Akerman o filmu možete pogledati ovdje. 

Prošloga je tjedna u Zagrebu gostovao Jacques Rancière. Francuski se filozof posljednjih godina “okrenuo istraživanju odnosa vremena i umjetnosti” čega je i produkt njegov esej Vrijeme od poslije. Prijevod studije posvećene mađarskom redatelju Béli Tarru nedavno je objavio Multimedijalni institut, a tim je povodom s njime razgovarao Neven Svilar.  

Polje komercijalnoga stripa leglo je seksizma, mačizma i mizoginije. Kao, uostalom, i većina pop-kulturnog “industrijskog” pogona, svaki odmak od povijesno ustanovljene tipologije, doživljava se kao podrhtavanje univerzuma. Kelly Sue DeConnick preuzela je autorsko kormilo nad strip-serijalom Captain Marvel 2012. godine i kako njena ideja lika nije odgovarala standardu – odnosno pripijeni jednodijelni kostim zamijenjen je letačkim odijelom – automatski je proglašena feminističkom revolucionarkom. DeConnick je reagirala potpuno novim, subverzivnim, autorskim stripom Bitch Planet. Razgovor s autoricom možete poslušati na NPR-u.

S nimalo neočekivanom promjenom javnog diskursa u kontekstu sve izrazitije polarizirane političke klime u zemlji – u sjeni predsjedničkih, a uoči parlamentarnih izbora – izvjesno je da je sve teže naći uporište u javnosti po pitanju nekih neriješenih pitanja i nasljeđa devedesetih. Tako se primjerice teško može otvoreno i slobodno osporiti/ispitati velik dio stečevina tih po nekima mračnih, a po nekima državotvornih godina, čemu ponajviše svjedočimo kroz višemjesečni prosvjed hrvatskih branitelja ispred Ministarstva branitelja i atmosferu tabua koju se i dalje teško probija.

Naravno, tu je i konačni povratak Branimira Glavaša, optuženika za ratne zločine nad srpskim stanovništvom u Osijeku te slučaj “Selotejp”. Nakon godina (neuspjelih) pravnih postupanja i boravka u zatvoru preko granice, hrvatske institucije su ukinule čak i istražni pritvor za Glavaša, koji od tog trena kao nominalno slobodan čovjek ponosno defilira javnim prostorom, uz podršku svojih pristaša među općom populacijom, političke stranke koju je predvodio te, uzgred budi rečeno, poznatih lica hrvatske estrade.

Kako sve ne bi ostalo u nemoćnom resoru hrvatskih institucija i nimalo zainteresirane Vlade, pobrinula se Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska. Inicijativa je 10. veljače podnijela kaznenu prijavu protiv Branimira Glavaša zbog počinjenja kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju. Radi se o incidentu na dočeku Glavaša u Osijeku kada je dotični izjavio da je “napunio akumulatore (…) za daljnje izazove i borbu jer nismo izvršili sve ono što smo obećali 1990.”. Taj semantički eksperiment izvjesno funkcionira kao referenca na način na koji su provođena neka od ubojstava u Osijeku za koja je Glavaš i optužen.

Valja spomenuti kako ovo nije prvi pokušaj Inicijative da upozori na neadekvatne akcije hrvatskih institucija u slučaju Branimira Glavaša, odnosno Incijativa je 15. svibnja 2012. godine kazneno prijavila Glavaša zbog počinjenja kaznenog djela otkrivanja identiteta zaštićenog svjedoka, zbog kojega Glavaš nikad nije kazneno odgovarao. Svoje neskriveno razočaranje Inicijativa je iskazala izravno prozivajući sam politički vrh: “Visoki su dužnosnici RH, a u prvom redu premijer Zoran Milanović i ministar pravosuđa Orsat Miljenić pokazali visoki stupanj licemjerja time što nisu javno osudili ove pozive na mržnju i nasilje. Time su pokazali kako ni u simboličkom smislu sve žrtve rata u Hrvatskoj ne mogu očekivati jednaku podršku vlasti, a što je u suprotnosti s principom jednakopravnosti, kojeg je Hrvatska dužna jamčiti svim svojim građanima.”

Od svog osnutka 2003. godine, Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) uspostavila se kao bitna regionalna mreža nevladinih organizacija, sa središtima u Beogradu, Prištini, Zagrebu, Podgorici i Sarajevu. Inicijativa predstavlja pomak u području edukacije i agnažiranja mladih ljudi u bitnim društevno-političkim pitanjima te se fokusira na uključivanje mladih u proces demokratizacije društva i jačanje vladavine prava kroz proces suočavanja s prošlošću. Tako je do sada izveden niz projekata edukacije mladih, akcija koje upozoravaju na kršenja ljudskih prava te daljneg povezivanja mladih u regiji. Ne bi bilo zgorega spomenuti da Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska nije po prvi put angažirana u osječkom kontekstu, s obzirom da su 2014. godine u suradnji s udrugom LiberOs organizirali prvu osječku Povorku ponosa koja je ostvarena ne bi li se potaknulo mlade Osječane da se probude i počnu boriti protiv mržnje i netolerancije koja je našla dom u njihovom gradu. 

Mjesto radnje: obiteljska idila ispred malog ekrana u vašem dnevnom boravku. Vrijeme radnje: nedjeljna večer. Hugo Boss Tarik hladan kao špricer čita vidno nervoznom natjecatelju pitanje za prelazak prvog praga: Pseudonim Radovana Karadžića je : a) Dragan Dabić b) Ljubo Babić c) Krsto Papić ili možda pod d) Zdravko Mamić. Odmah potom oglasi se nejako čeljade koje je tek prije neki dan krenulo u školu: Tata, a tko je uopće Radovan Karadžić? Iako vam je nabrži prst jamačno srednji i rado biste ga pokazali idiotima zbog kojih vam se sad znoji čelo, ipak uspijete procijediti kroz zube: Pjesnik, oko moje, pjesnik.

Na stranu sad nastranu šalu. Budimo pošteni, nešto slično se dogodilo samo jednom kad se onomad Branimir Glavaš skrio u jednom od Kviskotekinih anagrama. Slažete se da osobe kojima se sudi za ratne zločine imaju pravo na svojih pet minuta isključivo u nacionalnom dnevniku ili eventualno sat i pol u nekom dokumentarcu koji njihova (ne)djela stavlja u odgovarajući kontekst, ali da je to sve. Da? E, drago mi je. Onda nas je barem dvoje. Ostatak naše kifle očito ne dijeli taj stav. Kako drugačije objasniti medijsku eksploataciju Umjetnika Nekad Poznatog Kao Radovan u raznim Explozivima, Exkluzivima, Kurtzima i Paltzima. Idem ipak pokušati. Pri tome moram početi od Karadžićeve gore prošlosti.

Za stvaranje slobodnih radikala odgovorne su, između ostalog, loše životne navike, UV- zračenje i očito, velikosrpska ideja. A kad ona napadne, neka vam bog pomogne jer nijedan antioksidans neće. Koncizno rečeno, zbog nje je na određenom prostoru jedini poželjni etnik -; četnik. Za razradu teorije se u susjednoj zemlji pobrinuo Radovan Karadžić dok je praksu prepustio Ratku Mladiću. I tako je Radovan superactive očistio dio Bosne učinkovitije nego Ariel (Sharon) Gazu pri temperaturi nižoj od 40º C. Srebrenica i Sarajevo platili su tisućama života. Iako je, prema vlastitom priznanju, izmajmunisao velike igrače i dobio željeni entitet, došlo je vrijeme da objasni tijela na kojima je on sagrađen. Nakon toga mu se gubi svaki trag sve do prije nekoliko tjedana. Jasno da jasnije ne može biti -; radi se o zločincu najvećeg kalibra i to treba ponavljati; ako ne zbog prijeke potrebe, onda bar zbog pristojnosti prema traumama koje će ostati i dugo nakon što njihov uzrok nestane s lica zemlje.

Za takav su se pristup slučaju odlučile samo televizije s troslovnim kraticama koje Balkancima ne znače puno; CNN, BBC i njima slične. O čemu smo mi slušali? Ovako napamet, o Petru Glumcu koji je Karadžića nadahnuo za ulogu života. O dr. Dabiću koji je tavorio po Indiji pa sadašnji izgled duguje valjda njihovoj konoplji i ayurvedskim medikamentima. I nije bilo baš simpatično gledati iskvarcana lica naših voditelj(ic)a koja su se razvukla u jokerovsku pozu dok su prenosila nove detalje o tom dovitljivom Srbinu koji se smijao u lice svojim progoniteljima. Doslovno smijao u lice. Lako je zamisliva situacija u kojoj na vrata ordinacije dr. Dabića, renomiranog homeopata koji riješava seksualne probleme, pokuca organ reda i zatraži pomoć jer mu nešto nije u redu s organom tamo dolje. Onda mu se, kako to obično biva kod doktora, ispovijedi i prizna da je anksiozan jer ima problema na poslu. Šef ga pritišće, a Karadžiću nema pa nema, ni traga ni glasa. Dr. Dabić na mjestu dijagnosticira uzrok problema, nasmije se, he he, i savjetuje pacijentu da se opusti jer, bre, nikad ne znaš gdje bi se Radovan mogao ukazati. Smiješno -; možda. Žalosno -; sigurno.

Mi pričamo samo o Draganu Dabiću -; ludom iscjelitelju, a zaboravljamo na Radovana Karadžića -; ludog zločinca. Njegov lik i djelo iskrsnu tek u nekoj fusnoti, između priča o nevjerojatnom makeoveru dr. Dabića koji je šugavog Modnog Mačka izbacio s naslovnica. Pitamo se na kojoj je on protein free dijeti bio da mu je pošlo za trbuhom skinuti više kila od Oprah i Jacquesa zajedno, a istodobno sveudilj tamaniti palačinke s Nutellom koje sad ponosno nose njegovo ime. Otkriva se njegova prisutnost u registru gostiju privatnog smještaja, a domoroci na Čiovu redom se javljaju tvrdeći da su vidjeli čovjeka, pače, rukovali se s njim, a oni ekstrovertiraniji čak i kavu popili. Opasno je to, posebno za generacije rođene od druge polovice 90-ih koje obrazuju isključivo masovni mediji. Nastavi li se debilizacija ovom progresijom, za 20 godina u nekom povampirenom izdanju Milijunaša natjecatelj će priznati olinjalom Tariku da je već čuo za tog Majstora Radovana, ali eto, ni nakon jokera pola -; pola ne može odlučiti je li ovaj zaslužan za: a) granatiranje Sarajeva ili b) portal trogirske katedrale.

Zarazi li romantiziranje njegovog lika i druge neće proći dugo prije nego holivudski moguli posegnu za ekranizacijom čudnog slučaja dr. Dabića i gospodina Karadžića. Spielberg će režirati, Michael Douglas će dobiti glavnu ulogu, a još nepoznati domaći izdajnik mora biti netko poput Jude Lawa. A koga ćemo proglasiti odgovornim? Ne možemo baš ni u koga uperiti prst. Najlakše je, a bojim se i natočnije, okriviti globalno zatupljenje, jednako intelektualno i emocionalno.

Zbog toga sve ovo na momente podsjeća na jednu bolesnu igru. Pa igrajmo se još malo. Vratite se na naslov ovog teksta i promiješajte slova u njemu. Vidjet ćete da on možda skriva jednu iluziju, ali otkriva ono što leži za nje.