Piše: Vatroslav Miloš

Ponovimo još jednom, neka ostane zapisano, barem dokle hladni pogon radi: “Vlada je socijalno osjetljiva i, vjerujte, reformska Vlada jest, da, ali na taj način da tu reformu osjete oni koji su zaslužili, a ne oni koji su potrebiti i siromašni”. Rekao je to Tomislav Karamarko, prvi potpredsjednik vlade s ovlastima zamjenika premijera, odnedavno ponovno zadovoljni pretplatnik HRT-a i predsjednik HDZ-a izabran po načelu “jedan član-jedan glas-jedan kandidat”, najavljući demografsko-socijalnu reformu zemlje. Prema svemu što smo do sada vidjeli i čuli, nije to nešto što bi nas trebalo previše čuditi, stara je to hrvatska reformska metoda temeljena na matematičkom modelu koji se da sažeti i kao: trećinu uništiti, trećinu preuzeti i trećinu rasprodati. Bila je to još jedna u nizu HDZ-ovih kardinalnih omaški, o kojima je – kako se mogu interpretirati i kao podsvjesne žudnje – nešto još davno imao za reći Sigmund Freud. 

A da nešto ozbiljno ne štima sa stanjem demokracije u državi, nakon medija, primjetili su u veleposlanici zemalja EU i SAD-a. Prošloga se tjedna održao “misteriozni” sastanak posvećen medijskim slobodama u Hrvatskoj, koje, istaknuo je austrijski ambasador Andreas Wiedenhoff, predstavljaju “ključni prioritet naše vanjske politike”. Predsjednica Grabar Kitarović, javljujući se iz Bratislave gdje sudjeluje na nekom zacijelo odličnom sastanku “uspravnice Jadran-Baltik”, poručila je stranim diplomatima da se ne bi trebali miješati u pitanja unutarnje politike suverene države. Zlatko Hasanbegović je rekao da se “ni iz jednog vladinog poteza ne može zaključiti da su medijske slobode ugrožene”. S time bi se sasvim sigurno složili članovi HNIP-a, novinarske organizacije koja unatoč malobrojnom članstvu od otprilike stotinjak članova, sasvim suvereno preuzima čelne pozicije na javnom medijskom servisu. Rezultate njihova vrijednog rada mogli smo vidjeti i protekloga tjedna kroz ekstenzivno petodnevno praćenje procesije tijela sv. Leopolda Mandića u sve tri dnevne glavne informativne emisije, uz reportaže, javljanja uživo s lica mjesta i komentare crkvenih veledostojnika i vjernika te ekspertne analize u studiju. Bio je to najveličanstveniji projekt HRT-a još od religijske ekstaze koju nam je uživo priredio Branimir Bilić 2011. godine prilikom posjeta pape Benedikta XVI. Uz prikladnu parafrazu za Leopolda Mandića: “2016 puta recimo Hvala ti što si blagoslovio Hrvatsku”.

Što se dešava u Makedoniji? Nevoljeno dijete Europe čija je vladajuća klasa koncept izmišljanja tradicije prevela u institucionalnu praksu, medije u promotivni alat krupnog kapitala i kontrole građana, a demokraciju u festivalski ciklus izbora jednih te istih korumpiranih lica, doslovno gori. “Nakon što je makedonski predsjednik Đorđe Ivanov prošlog utorka objavio odluku o aboliciji kojom se 56 političara oslobađa kaznenih postupaka što se vode protiv njih u slučajevima poput izborne prevare”, piše Bilten, “makedonski građani ponovno su izišli na ulice, prosvjedujući svaki dan prošloga tjedna, osim nedjelje, dok su novi protesti najavljeni za večeras (ponedjeljak 18. aprila). Već u srijedu, drugog dana prosvjeda, uhićeno je 12 aktivista i građana, a usprkos pokušajima policije da rastjera okupljene, do masovnijih izgreda nije došlo. Građani su svoje nezadovoljstvo iskazali gađanjem jajima, pa kamenjem, sjedište stranke VMRO-DPMNE, ali i pokušajima proboja do zgrada vlade i parlamenta”.

Istovremeno, nakon onoga što Cinzia Arruzza u Jacobinu naziva “eksternalizacijom europskih granica”, Makedonija je postala žarište na balkanskoj izbjegličkoj ruti. “Kada bismo jednom riječju morali opisati reakciju Europske unije na izbjegličku krizu, ta bi riječ bila – kaos”, piše Arruzza i dodaje: “Kada bismo mogli upotrijebiti dvije riječi, druga bi bila – sramota”. 

Ozren Biti sociolog je koji se na Institutu za etnologiju i folkloristiku bavi proučavanjem sporta kao socijalne, kulturne i ekonomske činjenice. O sponama između sporta, izmišljanja tradicije, rituala, nacionalizmu, tradicije i ulozi sporta u svakodnevici s njime je za Lupigu razgovarao Hrvoje Šimičević: “Ekonomsko-vlasničku promjenu odnosa u hrvatskom sportu predodredio je ovdašnji hibrid kapitalizma, nazvali mi to po uzoru na sociologa Josipa Županova divljim kapitalizmom – mješavinom političkog i poduzetničkog kapitalizma – ili čak političkim klijentelizmom. Uzimajući to u obzir, možemo konstatirati i da je u razdoblju od devedesetih naovamo država, a to vrijedi i za lokalne vlasti, nekome (pojedinom sportu, klubu) bila majka, a drugome maćeha. Valja dakako imati na umu i da se tržište u košarci, rukometu i vaterpolu proširilo s nacionalnoga na regionalno, što je pogodovalo oplođivanju kapitala nabujale kaste posrednika, ponajprije tu mislim na menadžere, dok je nogomet s jedne strane upao u domaći kladioničarski mulj, a s druge osjetio blagodati ne do kraja sređenih odnosa (zapadno)europskih tržišta. Kvaliteta domaćeg kolektivnog sporta, s časnim iznimkama, generalno opada, no poslovanje u njemu kroz vlasničke, ulagačke, savjetodavne i ine odnose za neke je i dalje vrlo isplativo”.

Priča oko nastavka kultne televizijske serije Davida Lyncha Twin Peaks ulazi u završni stadij. S premijerom zakazanom za “prvu polovicu 2017. godine”, reizdanja originalnih sezona na DVD-u i BluRayju već su neko vrijeme u cirkulaciji, a očekuje se i skorašnji izlazak vinilnih reizdanja originalne filmske glazbe koju je Angelo Badalamenti skladao za seriju i film Fire Walk With Me. U napetom iščekivanju pojavio se album Xiu Xiu Plays the Music of Twin Peaks na kojemu su Jamie Stewart, Angela Seo i Shayna Dunkelmann kroz vlastiti, ponešto eksperimentalniji filter propustili Badalamentijeve i Lyncheve skladbe. Također, Stewart je za The Talkhouse kompilirao stvarne i zamišljene muzičke trenutke iz serije i filma.

Gospodin Bilić endemska je pojava na Hrvatskoj radioteleviziji. Čovjek se upisao u imaginarij hrvatskog gledateljstva kao vazda pokisli voditelj emisija izuzetno ambicioznih naslova (prisjetimo se samo: TV parlament, TV interview – Misli 21. stoljeća, Lica nacije) koje se, jedna za drugom, prikazuju neovisno o smjenama vlasti, godišnjih doba ili Dinamovih trenera. Nazivi su se poprilično mijenjali, forma malo, a sadržaj bogme nimalo. Kako to izgleda u ovogodišnjim uprizorenjima?

Voditelj/intelektualac u studio pozove dva gosta s minimalno dvije titule i tri funkcije ispred imena i prezimena da s njim razlaže neke od problema koji nagrizaju temelje našeg demokratskog društva. Onda ih, jednom kad se svi udobno smjeste, sljedećih sat vremena bombardira salvom sebi svojstvenih pitanja koja su nerijetko duža od njihovih odgovora. Ako koji gost slučajno ostane dovoljno priseban i iskričav te razvije vlastiti tok misli, Bilić mu se unese u lice upadicom poput “ali, ne mislite li vi da…” koja uopće ne mora imati veze s onim što je sugovornik govorio već služi čisto da se pokaže tko je tu gazda. Gledatelju pak – ako već prije nije sam sebi učinio uslugu – ne preostaje ništa drugo nego da nakon jednog i pol sata rezigniran ugasi televiziju bolno svjestan činjenice da je ono u što je buljio više od sata toliko patetično i beskorisno da nije vrijedno spomena osim možda u kontekstu nečeg što nije vrijedno spomena.

Kako onda objasniti činjenicu da se njegove emisije kontinuirano prikazuju otkako ja pamtim? Čovjek ima jedinstvenu sposobnost da temu ozbiljnu poput infarkta svede na ništa više od napornog kukanja trojice gunđala u studiju. Društvena kriza, hipokrizija vlasti, sveopća korupcija, globalna recesija ili, ne znam više, bilo koja druga apokaliptična sintagma koja vam padne na pamet pod Bilićevom će sigurnom rukom biti obrađena bez trunke političkog uloga. Godinama čovjek zarađuje na proizvodnji subverzija tako oslabljenih da ih svaka vlast može bez problema integrirati u svoj poredak. Sasvim je moguće da on sebe smatra posljednjim bastionom obrane civilizacijskih tekovina, štoviše, uvjeren sam da je tako. Ali ja se, kao netko tko naleti tu i tamo na njegovu emisiju, ne mogu oteti dojmu da se radi o nekoj vrsti preventivne vakcinacije kojom se vladajući sloj štiti od možebitnih opasnih napada. Zato ga svaka vlast zna cijeniti.

Okej, priznajem, možda sam malo i bez razloga istresao na Biliću, ali imam odlično opravdanje. Samo dan ranije na istom kanalu mogli smo vidjeti nešto potpuno drukčije. Ana Jelinić u emisiji Dossier.hr ugostila je politologa Darka Petričića pa su vrlo odrješito i precizno – dakle, nimalo bilićevski – pričali o sprezi kriminala i vlasti. Gost je, da ne duljim, imenima i prezimenima prozvao creme de la creme naše političke scene zbog sklapanja unosnih dealova s građevinskom mafijom. I djelovalo je to, prema mojoj procjeni, poprilično suvislo. Onaj tko posjeduje barem prvu polovicu slova m u riječi mozak mogao je zaključiti što će uslijediti za dan, uvrh glave dva. Kad su već cenzorske škare propustile napraviti cik-cak, Hloverka je promptno smijenila Jelinićku. Zašto? “Jer se o kriminalu”, kaže Hlo, “ne može govoriti ako nema konkretnih dokaza.” Zašto se, naime, o kriminalu ne bi moglo raspravljati bez konkretnih dokaza ostalo je nejasno. Raspravljalo se dosad o Higgsovim bozonima, Svetom Trojstvu i iračkom nuklearnom programu bez konkretnih dokaza. I, kad smo već kod puno bitnijeg pitanja, što su to uopće konkretni dokazi? Ne znam točno postoji li uopće juridička definicija, ali kladim se da pod tim naša Hlo podrazumijeva da su akteri spomenutih afera jednom rukom držali Bibliju, a drugom potpisivali izjavu o sudjelovanju u kriminalnim poslovima koju su kasnije uredno odnijeli na ovjeravanje kod javnog bilježnika.

Bivšoj urednici Dossiera ovo nije bio prvi put da dira u teme koje su manje ili više gurane pod tepih. Sjećam se, primjera radi, priloga o studentskoj blokadi fakulteta koji je progurala u vrijeme kad je većina medija provodila svoju blokadu studentske blokade. Odrađeno je to više nego korektno. Dossier je, kad podvučemo crtu, bio vjerojatno najbolja kolažno-informativna emisija u zadnje vrijeme. Posljednji uručeni otkaz  eklatantan je dokaz ulagivačkog mentaliteta koji se duboko ukorijenio na nacionalnoj televiziji. Potonja rečenica bila je jedna od prvih u mom nikad dovršenom članku povodom Hloverkine smjene Petra Štefanića – čovjeka koji je prije Ane Jelinić bio urednik Dossiera. Nije se puno toga promijenilo, ha?

Iskreno, ni uzoran učenik hlebinske škole ne može se nadati da će televizija strukturirana poput HRT-a ikad prestati djelovati kao ideološki aparat države i postati prosvjetiteljska dalekovidnica, ali nekako smo se svi, bar mislim, potajno nadali da smo ovako očit i ovako ljigav tip poltronstva ostavili u prošlom tisućljeću. Ovakva nacionalna televizija podsjeća na velikog kućnog ljubimca koji je tako dobro izdresiran u prošlosti da sad već prepoznaje svaku gospodarevu misao. Ne treba gospodar više kratki lanac jer beštija sada ionako sama ide uz nogu.

HRT je, jasno je svima, već odavno hrt.