Plesna predstava Caroling zamišljena je kao istraživanje izvedbe božićnih pjesama kao čina zajedništva. Riječima Hrašćanec: “U našoj predstavi pjeva se o vilama, štaub-šećeru i rođenju kćeri, dok molimo stolić da se sam prostre.”

Glazbene aranžmane potpisuje Leo Beslać, a suradnica za glas na projektu bila je Lana Hosni. “Počevši od samog čina proizvodnje glasa, bavili smo se gradnjom tona, višeglasja, strukture, ali i ideje zbora koji izvodi apstraktne i zadane glazbene obrasce uz pokret. Četiri izvođačice koje se neprestano slušaju i prilagođavaju u živoj izvedbi izlažu načine na koji se format mjuzikla ili opera veže za socijalni čin pjevanja božićnih pjesama u kvartetu”, stoji u najavi. Predstava Caroling preuzima tekstove religiozne tematike na kojima je radila Jelena Miholjević i osuvremenjuje ih razmišljanjima iz svakodnevice i odnosima pojedinca spram zajednice stvarajući kompleksnu mrežu značenja koja propituje ideju ženskog glasa.

Ulaznice su dostupne na prodajnim mjestima i ovdje, a koštaju 8 eura.

Više informacija o predstavi možete pročitati na poveznici.

Sretan Božić, Yiwu intrigantan je film, ali ne na način na koji bismo očekivali. Premisa mu je  izrazito privlačna i filmski potentna – grad koji ne slavi Božić, a u svojih 600 tvornica proizvodi osjećaj Božića, u obliku kičastih i većinom nepotrebnih proizvoda, za većinu svijeta. Automatska asocijacija za mnoge gledatelje vjerojatno će biti – sweatshop. No, ono što je mogla biti “velika priča” o globalizaciji, konzumerizmu, odnosima moći na mikro i makrorazini, radništvu ili samoostvarenju pojedinca u okvirima komunističkog ili kapitalističkog sustava, Kovačević namjerno pretvara u nešto relativno neočekivano – vrlo intimni, vrlo realni prikaz života stanovnika grada Yiwu.

Znači li to da ćete kroz film dobiti odgovore na pitanja koja vas zanimaju? Hoćete, ali odgovor će biti zakamufliran sa sto scena svakodnevice. Rezultat će biti osjećaj, a ne spoznaja, što je istovremeno i prednost i mana filma, ovisno o tome kako mu inicijalno pristupimo i što od njega očekujemo. Pojasnit ću.

Film nas uvodi u život nekoliko stanovnika i obitelji koje žive i rade u Yiwuu. Svjedočimo njihovim radnim zadacima u tvornicama (oslikavanju božićnih kuglica, slaganju žičano – plišanih sobova, posipanju šljokica po tkaninama), obiteljskim i prijateljskim razgovorima (tijekom posla, za ručkom, u noćnom izlasku) i slobodnom vremenu provedenom u stanovima i improviziranim domovima za radnike tvornica. Film pritom pretendira prikazati zaticajne prizore, ono “što bi se ionako dogodilo”. Kamera je statična, kadrovi dugi, montaža ujednačena i nevidljiva, zvukovi su dijegetički (pogon, propagandne pjesme, karaoke). Nema pitanja ni intervjua. Verbalne informacije koje gledatelj dobiva svode se na organski dijalog koji je vrlo realan, i koji bi se, čak i ako su snimatelj, redatelj i prevoditelj odmah do, vjerojatno odigrao i bez intervencija.

Likovi vode tipično svakodnevne razgovore – ne odajući pritom nikakvu velebnu spoznaju. Saznajemo da su umorni, zadovoljni, da teže boljem društvenom i materijalnom statusu, da su se zaljubili, da su prekinuli vezu, da žele da djeca idu u školu i obrazuju se, i slično. Osim dijaloga, u pravilnim intervalima u kadru se prikazuje i nekoliko prepiska na kineskom, između likova određenih svojom društvenom funkcijom; dopisuju se vlasnik tvornice i menadžer, djevojka i kolegica s posla, muž i žena, šefova kćer i njezin bratić. Odabrani pojedinci u čiju intimu dobivamo uvid su neimenovani i uspješno dobivaju univerzalni prizvuk – oni su sukus, njihovi životi zrcale one svih stanovnika Yiwua.

Iako su im preokupacije u srži općeljudske, odaju nam i specifične kontekstualne elemente. Iz razgovora crpimo naznake sukoba komunističkog i kapitalističkog diskursa i setova vrijednosti, koji se uglavnom odražava u odnosu starijih i mlađih generacija prema poslu i budućnosti. Tako stariji i dalje propovijedaju i baštine komunističke vrijednosti predanog rada (na poslu budi uvijek nasmijan i optimističan) i doprinosa zajednici (voli to što imaš priliku raditi, mani se beskorisnih fantazija). Mlađi pak smjer razvoja vide u poduzetništvu, žele biti svoji vlastiti šefovi (iako se to često svodi na otvaranje svoje tvornice ili dućana), uz poneku ustaljenu kapitalističku frazu poput “samo bahati uspijevaju u ovom društvu”. Razgovori i neverbalne scene otkrivaju i naznake prije spomenutih “velikih priča”. Prepoznajemo njihovo prisustvo, iako se pojmovi nikad izričito ne imenuju. U tom tonu, 97 minuta pratimo “pos’o – kuća – birtija” kretanja što, upareno sa sporim, jednoličnim ritmom i dugim kadrovima svakodnevno dosadnih scena, na trenutke zamara.

No, što je točno Kovačevićeva intencija koja se zrcali u njegovom pristupu ovoj temi, i zašto istovremeno funkcionira kao prednost i kao mana? Redatelj navodi da mu je želja dati što objektivniji prikaz složenosti suvremene Kine, bez “kurioziteta i senzacija” kakve bi očekivali od ovako zanimljivog predloška. Upravo se od takvih zapadnjačkih izleta u stereotipe o životu u Kini ograđuje, tvrdeći u intervjuima da je namjerno izbjegavao senzacionalistički pristup i u prvi plan stavio iskreno realnu i emotivnu stranu priče, lišenu dramatizacije. U tom nastojanju Kovačević apsolutno uspijeva. Kao gledatelji suočeni smo s općim i vlastitim konstruktima. Očekujemo lošije uvjete rada, iscrpljene potplaćene radnike, poremećene društvene odnose, implicitne kritike zapadnog svijeta i kulturne ekspanzije njihovih običaja. Dobivamo – distanciran pristup neutralnog implicitnog autora, dok upoznajemo ljude koji su i nezadovoljni i zadovoljni i indiferentni prema svim tim pitanjima. Nema glorificiranja, nema demoniziranja. Situacija je jednostavno toliko svakodnevna da joj ne možeš ni zamjeriti što je naporna za gledati.

Crkva prema šopingu zauzima sličan gard kao i prema nereproduktivnom seksu: stavlja etiketu grijeha/zla na nešto što većina vjernika, vjerujem, u dubini duše doživljava kao dobroćudnu rekreativnu aktivnost! Ako se mene pita, Crkva je ta koja tu – nabijajući ljudima nepotrebnu krivnju – širi zlo. Crkva tvrdoglavo odbija prihvatiti činjenicu da su šoping i nereproduktivni seks naprosto veliki izvor veselja. I k tome još veselja zbog kojeg drugi ne ispaštaju, nego baš obratno!

A potom zbog te tvrdoglavosti propušta priliku da bude od koristi i osvrne se na instance u kojima neki zbog takvih stvari ispaštaju. Primjerice, neodgovorni seks bez zaštite. Ili divlji šoping što debelo nadilazi kapacitete kućnog budžeta! Ali Crkvi čini se više smeta nehaj spram vjekovnih rituala, nego to što joj se pastva brutalno strmopižđuje u dugove. Više joj smeta što se troše neke pare na Božić, nego što se troše tolike pare ZA Božić!

Isprve sam htio konstatirati kako bih, da imam autoritet (ajde nazovimo to tako) Bozanića i ekipe, dao konkretne naputke kako ograničiti blagdansku potrošnju: koliko i kakve hrane pripremiti (maksima “nitko ne smije ostati gladan” pomalo je devalvirana jerbo smo s vremenom počeli hranu konzumirati u sve većim porcijama, te smo sitost počeli doživljavati kao podmirenost a prežderanost kao sitost – maksima “manje je više” definitivno je u ovom slučaju i financijski i zdravstveno isplativija, rekao bih!), koliko i kakvih poklona kupovati za koga…

Ali ni to ne bi nimalo pomoglo, jer na kraju dođe na isto: opet su posrijedi regule koje rekreaciju i slobodno vrijeme pretvaraju o obavezu i posao. U korijenu ostaje isti problem: PRITISAK. Umjesto da se odmaramo i opuštamo za praznike, koji bi tome i trebali služiti, samo si nabijamo još više brige i stresa!

Priznajem, vjerojatno nisam idealna osoba za ovu temu, jer: a) ateist sam, b) nemam naviku kupovati drugima poklone za Božić niti očekujem od drugih da ih kupuju za mene, c) općenito nisam šopingoholičar, d) nisam u braku, nemam djecu zbog koje bi se morao tlačiti s borovima i Djeda Mrazovima i sl, e) honorarna sam baraba kojoj je pojam “praznika” i “neradnih dana” rastezljiv, a ponekad i poprilično apstraktan. Međutim, ove jeseni sam se itekako naradio pišući scenarije, a sad mi je još i uletjela civilna… tako da trenutno i ja uviđam vrijednost neradnih dana. Stoga sada nemilo ladim jaja. Ne brinem se oko NIČEGA, ne radim NIŠTA konstruktivno – kao što vidite, nisam čak ni smislio nešto pretjerano pametno za ovu kolumnu 😉 – i pritom guštam ko’ prase!

Naravno, ostaje doček Nove godine kao novi potencijalni izvor briga, ali… znate što? Jebe mi se živo i za Novu godinu. Jest da je ovo prvi put u tko zna koliko godina da nemam ama baš nikakvog pojma gdje bih je mogao dočekati, no opet, kad sam i znao gdje ću je dočekati… nije nužno bilo koristi od toga. Izgledi za dobar novogodišnji provod su ionako fifti-fifti, to je čista lutrija. Izgledi za dobar provod su zapravo još i manji kad u glavi imaš presing da se moraš dobro provesti, kad imaš obavezu da se dobro provedeš.

A kome to uopće zapravo treba u životu? Odmor valja koristiti za odmor, a brige i stres ostaviti za posao. Sretna i koliko je god moguće bezbrižna Nova godina svima!

A ja bih postavio slijedeće pitanje: zašto baš nedjelja?

Hoću reći, ako nam je stalo do prava radnog svijeta na tjedni odmor -; onda bi se valjda trebali boriti da svatko ima taj jedan slobodni dan u tjednu, bez obzira na to je li riječ o utorku ili četvrtku ili nedjelji!!!

Inzistiranje na nedjelji signalizira da su u igri puno veći ulozi od “pukih” prava radnog svijeta, pri čemu je jedna strana u debati još odavno stavila svoje karte na stol – nije nikakva novost što je katolička crkva opet na čelu inicijative, svi znamo koji je njen interes glede neradne nedjelje. I moglo bi se reći da sam, kao ateist, nadrkan zbog toga što forsiraju tu usranu nedjelju, koja mi je oduvijek bila najbezvezniji dan u tjednu.

Načelno, institucija neradne nedjelje jest nešto što bi trebalo biti vrijedno čuvanja, gledano sa stajališta vrijednosti društvenog zajedništva. Ono: nedjelja kao komunalni mini-praznik, nešto što svi dijelimo…

Međutim, to nešto… rijetko dijelimo zajedno. Ulice su nedjeljom tužno puste, svi su zatvoreni u svojim kućama. Mini-praznik? Da. Komunalni? Nažalost, ne.

OK, moja percepcija u ovoj priči je malo iskrivljena. Jer -; mlad sam čovjek koji još nije zasnovao obitelj, i stoga ključni tjedni komunalni mini-praznik ne nazivam “nedjeljom” nego “izlaskom subotom navečer”, ili recimo “izlaskom petkom navečer”. Također, honorarna sam protuha rastezljivog radnog vremena, pa mi -; ovisno o okolnostima -; bilo koji dan u tjednu može preuzeti ulogu “nedjelje”.

Zašto toliko uopće spominjem tu vražju “komunalnost”? Zato što sam čovjek, ergo društvena životinja. Mogu se ja kleti u svoju neuniformiranost i nonkonformizam koliko hoću, ali mi je ipak stalo do toga da budem u nekakvom skladu s okolinom. U zadnjih par godina bilo je trenutaka kad sam imao jako malo posla, živio na rubu egzistencije, i kad bih se budio u jedan ili dva popodne dok su ljudi oko mene bili na svojim poslovima, zarađujući za koliko-toliko pristojnu egzistenciju, osjećao bih se ponekad… tako posrano.

U takvim periodima besposlice, nedjelje bi mi neobično prijale: poput pokvarenog sata nepomičnih kazaljki koji dvaput dnevno pokazuje pravo vrijeme, i ja bih se na jedan dan u tjednu našao u skladu s okolinom: kad nitko oko mene nije radio, i meni bi bilo lakše što ne radim.

Stoga se ne priklanjam skroz onoj maksimi koja kaže da kad nemaš posla, nedjelja nema nikakvog smisla. No opet, to što ima smisla ne znači da mislim da je nekakva nedodirljivo sveta institucija.

Božić, Nova godina… e vidiš, to su već pravi komunalni praznici! Svi su veseli, svi se druže, grle, smiju, razmjenjuješ čestitke i pokoju lijepu riječ s ljudima s kojima inače rijetko komuniciraš (plus, možeš mirno vani tumarati maksimalno strgan a da ti nitko ne može ništa srati zbog toga)!! To su trenuci u kojima imaš osjećaj da grad nije samo gomila zgrada a društvo samo nakupina pojedinaca, nego nešto više i veće.

Ne kažem da tako treba izgledati svaka nedjelja, ali ako se neradna nedjelja najčešće svodi na solipsističku dokolicu koja je tako prokleto sumorni antipod takvim zajedničkim veselicama -; zar je onda, za društvo u cjelini, stvarno toliko važno kojim točno danom u tjednu dani pojedinac ne radi?