Knjigu će biti moguće preuzeti na promociji uz dobrovoljnu donaciju, a više informacija o događaju pronađite ovdje.

Piše: Martina Domladovac

U Osijeku je 1. srpnja obilježena dvadeset peta godišnjica smrti Josipa Reihl-Kira, prvog načelnika policijske uprave Osječko-baranjske županije nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj. U vrijeme najžešće ratne propagande, Reihl-Kir inzistirao je na mirovnom rješenju svih sukoba, a na pregovore u kojima je svoje sugrađane – Hrvate i Srbe – pokušavao i uspijevao odgovoriti od neprijateljskog djelovanja, uvijek je išao nenaoružan. Ubijen je 1. srpnja 1991. godine na ulazu u osječko naselje Tenja gdje je išao na još jedne pregovore s pobunjenim Srbima. Iako je uz Reihl-Kira hrvatski policajac Antun Gudelj tada usmrtio i potpredsjednika osječkoga Gradskog vijeća Gorana Zobundžiju i gradskoga vijećnika Milana Kneževića, a Mirka Tubića ranio, nije bio uhićen niti kazneno gonjen, a tjeralica je raspisana tek 1993. godine. Nakon niza političko-pravosudnih zavrzlama i zahvaljujući isključivo upornosti Reihl-Kirove supruge Jadranke, Gudelj je 2009. godine osuđen na dvadesetogodišnju kaznu zatvora. Motiv ubojstva, kao ni naručitelj, nikad nisu razjašnjeni.

Ovogodišnje obilježavanje sjećanja na mirotvorca na nišanu, u organizaciji Centra za mirovne studije i Centra za mir i nenasilje iz Osijeka, prvi put je službeno podržao i Grad Osijek. U obraćanju okupljenima, Gordan Bosanac iz CMS-a istaknuo je tri metode iz djelovanja Reihl-Kira koje su i danas osnova mirotvorstva, a to je inzistiranje na razgovoru, suradništvo i timski rad, te povrh svega – nenasilje. Bosanac se tom prilikom osvrnuo i na metalne ograde podignute na graničnom prijelazu u Batini koje danas zovemo “tehničke prepreke” dok smo ih u devedesetima zvali barikade. “Na jednoj takvoj barikadi poginuo je Josip Reihl-Kir. Bio je nenaoružan baš kao što su i ljudi koji danas dolaze na te ‘tehničke prepreke’ nenaoružani”, naglasio je. Beogradski novinar Miloš Vasić koji je u Osijek došao samo dan nakon spomenutih događaja, opisao je svoja sjećanja na atmosferu koju je tada zatekao. “Poslije ubojstva u gradu je vladala izreka ‘Nakon Kira nema mira’, što se očito htjelo i postići. Ali dok su živi svjedoci, slučaj nije mrtav. I svjedočit ćemo dok budemo mogli”, zaključio je Vasić.

Kako bi uspomena na djelovanje ovog mirotvorca zaintrigirala i neke nove generacije, u Osijeku će biti naslikan ulični mural. “Reihl-Kir i njegovo mirotvorno nasljeđe zaslužuju svoje mjesto u hrvatskoj povijesti, školskim udžbenicima, a u konačnici i u hrvatskom društvu u cjelini”, zaključio je Bosanac. 

Uz prisustvovanje komemoraciji, Centar za mirovne studije za svoje polaznike organizirao je i posjet Vukovaru, odnosno tvornici Borovo i Borovu naselju. Alternativna ruta, umjesto posjeta mjestima komemoracije, bila je posvećena jednom od najvećih simbola predratnog Vukovara, ali i hrvatske post-socijalističke deindustrijalizacije. Tvornicu kožne i gumene obuće u blizini Vukovara osnovao je 1931. godine češki industrijalac Tomáš Bat’a prema svim tadašnjim pravilima industrijske organizacije, koja je osim proizvodnih pogona uključivala stambene komplekse za radnike kao i potpunu organizaciju njihovog radnog i slobodnog vremena. Stambena infrastruktura sastojala se od niza dvoetažnih kompleksa od kojih je svaki imao po četiri stana, a građevine su orijentirane jedna prema drugoj kako bi njihovi stanari bili upućeni na zajedničko provođenje vremena i izvan tvornice. Upravo zato Borovo je naselje neodvojiv element radničke kulture Vukovara.

Osim stanovanja, tvornica je u potpunosti organizirala slobodno vrijeme svojih radnika. Svi društveni i rekreacijski sadržaji nalazili su se u naselju i na neki ih je način provodila tvornica. Zanimljivo je kako je svaki stanar u dijelu vrta koji mu je pripadao imao obavezu saditi cvijeće, a nikako povrće ili voće koje se kupovalo u tvorničkim dućanima. Za simboličnu naknadu radnici su imali pravo živjeti u spomenutim stanovima, ali su imali i obavezu njihovog redovitog održavanja. Radnici bez obitelji stanovali su u hostelu za samce. Za njih su organizirane večernje zabave i druženja i poticalo ih se da osnuju vlastite obitelji. Slična praksa nastavila se i u vrijeme socijalizma, kao i briga tvornice o stambenoj infrastrukturi, no s razlikom da su sada radnici postali vlasnici stanova u kojima su živjeli. U to je vrijeme Borovo, koje je uključivalo različitu dodatnu proizvodnju, postalo jedno od najvećih industrijskih postrojenja u Jugoslaviji. Istovremeno, stanovnici Borovog naselja razvili su vlastiti urbani identitet, u jednakoj mjeri povezan s radom u tvornici kao i u opreci sa stanovnicima samog Vukovara ili okolnih sela. Iako je javni prijevoz prema gradu bio brz i dostupan, vlastiti kulturni sadržaji, kao što je na primjer moderna kino dvorana, stanovnicima naselja pružali su osjećaj neovisnosti od centra. 

Danas je Borovo naselje velikim dijelom obnovljeno, ali ne i naseljeno. Iako su stambene jedinice useljive, proizvodnja koja bi trebala upošljavati sve te radnike, devastirana je i zapuštena. To je najbolje vidljivo obilaskom kompleksa Borovo u kojem su danas funkcionalne još samo dvije zgrade. Arhitekturu zaštićenu kao industrijsku baštinu Hrvatske, više od ratnog razaranja nagrizao je zub vremena. Unatoč tome, u Borovu vlada neki novi entuzijazam, u jednakoj mjeri vidljiv među radnicima, kao i u razgovoru s upravom. Pozitivni financijski pomaci posljednjih godina dali su vjetar u leđa novoj proizvodnji, a fotografija Startas tenisice, jednog od simbola Borova, koja je početkom godine izašla u američkom modnom časopisu Vogue, pruža skriveni optimizam kako bi tvornica ponovno mogla postavljati trendove u obući. Startasice, Boromine i Borosane još uvijek su najpopularniji proizvodi Borova koji im otvaraju vrata novih tržišta i to u sve većoj mjeri stranih. Istovremeno, tvornica pokušava zadržati socijalnu komponentu u društvu, zadržavanjem radnih mjesta koja nisu samo i isključivo ekonomski profitabilna. Nedavno su zaposlili veći broj novih, mladih radnika koje sami obučavaju pošto u Vukovaru i okolici više ne postoji strukovna škola za obućare, a nadaju se da će u suradnji sa Srednjom strukovnom školom i Ministarstvom obrazovanja ponovno pokrenuti program kojim će se obrazovati buduće generacije radnika koji će im, čini se, trebati.

U Vukovaru se nalazi samo još jedna prodavaonica Borova, a u Borovom naselju posljednja je zatvorena prije nekoliko godina. Najprofitabilnije su one u Zagrebu i gradovima na obali i u njih se najviše ulaže, dok su istovremeno prisiljeni zatvarati prodajna mjesta u manjim gradovima, gdje je platežna moć građana manja. Unatoč tome, trude se održavati takve prodavaonice, prvenstveno kako bi se očuvala radna mjesta, ali i zbog svojevrsne povezanosti građana s ovom tvornicom i navike kupovanja u Borovu. 

Slučaj Borova primjer je kako uglancane fasade koje skrivaju rupe od metaka i fontane koje su i u Vukovaru počele nicati, neće popraviti standard građana bez radnih mjesta na koja se mogu vratiti i primanja od kojih mogu živjeti. Industrijski identitet velik je dio zanemarene prošlosti Vukovara čije su proučavanje zasjenile neke druge, mračnije teme. U jednakoj mjeri zanemareno je istraživanje mirovnog djelovanja i doprinosa nenasilju koje su dali pojedinci poput Josipa Reil-Kira. Možda je upravo vraćanje fokusa na ove teme način da stanovnici ovog politički i ekonomski zapostavljenog područja stvore novu kulturu i identitet mjesta s kojim se mogu poistovjetiti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Posljednje ovogodišnje predavanje ciklusa Centra za radničke studije posvećenog klasnoj problematici održali su Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić, na temu kontinuiteta društvenih sukoba na primjeru Borova od 1987. do 1991. godine. Centar za radničke studije bavi se teorijskom problematizacijom intelektualne i političke praznine nastale odbacivanjem marksističke teorijske tradicije iz javnog i akademskog prostora, a osnovan je s ciljem suprotstavljanja takvim trendovima. Centar želi doprinijeti i reafirmaciji nedogmatske, kritičke i nesektaške marksističke tradicije u Hrvatskoj i široj regiji, s posebnim naglaskom na reafirmaciji marksističke kritike političke ekonomije. Ovogodišnji ciklus predavanja Klasna prelamanja obrađivao je klasne dimenzije suvremenih lijevih političkih strategija, kao i specifične klasne dinamike u uvjetima raspada jugoslavenskog projekta.

Na predavanju Kontinuitet društvenih sukoba: Borovo 1987. – 1991., 22. prosinca u Galeriji Novoj, predstavljeno je istoimeno istraživanje proizašlo iz grupnog završnog rada CMS-ovih Mirovnih studija. Istraživanje radničkih štrajkova kombinata Borovo teži rekonstruiranju iskustva radnika u trenutku duboke ekonomske krize i sveobuhvatne društvene reforme, dok se apstraktni pojmovi poput “demokratizacije” ili “tranzicije” pokušavaju demistificirati na razini konkretne radne i društvene organizacije. Istovremeno, istraženi su procesi potrebni kako bi se logika funkcioniranja jednog sistema, jednog grada i jednog poduzeća zamijenila novom.

Sven Cvek s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predstavio je teorijsku pozadinu istraživanja Borovskih štrajkova, koje se između ostalog bavi i pitanjem kako se “klasno” pretvorilo u “nacionalno”. Istraživanje kreće s pozicije radništva i otpora sveobuhvatnim reformama kojima je postepeno uvođen kapitalizam u vrijeme kada je društveni standard počeo nezaustavljivo padati. Kombinat je zbog svoje multietničnosti poznat i kao “Jugoslavija u malom”, a krajem osamdesetih godina zapošljavao je oko dvadeset tri tisuće radnika. Kroz specifičnost slučaja Borova, koji je predstavljao prototip Jugoslavenske industrijalizacije i socijalizma, može se promatrati i ostale jugoslavenske procese transformacije, privatizacije i pojave nacionalizma. 

Na Cvekovo uvodno izlaganje nadovezala se politologinja Snježana Ivčić koja je predstavila ekonomsku pozadinu SFRJ osamdesetih godina, kao preduvjet društvenih previranja u Vukovaru, ali i cijeloj Jugoslaviji. Velika inflacija, nemogućnost kreditiranja i nelikvidnost proizveli su sve češću, novu retoriku u medijima gdje se sve više spominje tržište, poduzetništvo i privredne reforme. Zakonima koji su donošeni između 1988. i 1991. godine postupno su gašena poduzeća. Stečajevi su često zloupotrebljavani i u pravilu su bili priprema za pretvorbu i otpuštanje radnika. U tom razdoblju rapidno raste nezaposlenost, smanjuje se društveni standard, a štrajkovi su jedina reakcija radnika na donesene zakone i mjere štednje. U to vrijeme svi prosvjedi i zahtjevi radnika isključivo su ekonomske prirode, te još uvijek nema nacionalizma. No, gašenjem samoupravljanja onemogućeni su radnički savjeti i ostale slične skupštine gdje su se ljudi sretali, izjašnjavali i komunicirali, što je uzrokovalo daljnju alijenaciju radnika i odvajanje od zajednice.

Predavanje je završila Jasna Račić iz CMS-a, izlaganjem o istraživanju konkretnog slučaja Borova koje uključuje dokumentaciju, radničke i druge dostupne novine iz tog vremena, ali i intervjue sa petnaest osoba koje su podijelile svoja iskustva i sjećanja na radničke pokrete u kompleksu tvornica o kojima je tada na neki način ovisilo oko sto tisuća ljudi. Vukovar je uvijek slovio kao grad s visokim standardom, no to nije proizlazilo tek iz plaća nego svih socijalnih funkcija koje je Borovo vršilo, kao što je osiguranje stanovanja, vrtića ili škola, a rezanje tih beneficija bio je velik gubitak za grad. Svi procesi transformacije Borova počinju se realizirati 1990. godine kada od kombinata nastaje sedamnaest različitih poduzeća. Sustav koji je od početka zamišljen kao kombinat međusobno zavisnih jedinica time se počeo urušavati. U početku su radnici štrajkovima osim isplaćivanje dohotka, zahtijevali i cijeli niz mjera kojima je trebao biti osiguran nastavak proizvodnje, no nakon parcijalizacije poduzeća, radnici su razjedinjeni i njihove mogućnosti zahtjeva ograničene. Zanimljivo je kako je 1990. godine, u vrijeme kada se u Hrvatskoj već osjećala nacionalistička napetost, u tvornici odlučeno da se u vrijeme Božića neće raditi, na što su radnici upozoravali kako se teška situacija u poduzeću ne bi trebala rješavati na taj način. U proljeće 1991. godine postalo je očito kako će začajan broj borovskih poduzeća završiti u stečaju. Velik broj radnika je na čekanju, nema nikakvih informacija i širi se panika. Također, radnici nisu u stanju plaćati stanarinu i komunalije, što dovodi do šire paralize funkcioniranja grada, rasta nezadovoljstva i traganja za bilo kakvim rješenjem.

Nakon rasprave koja je uslijedila, a dotaknula se metodologije rada i eventualnih elemenata koje bi još valjalo uključiti u istraživanje, najavljeno je kako će se ono u narednom periodu nastaviti dalje s ciljem obuhvaćanja šireg konteksta produbljivanja krize i pojave nacionalizma.