Gošća je tribine pod nazivom 50 godina BITEF-a u četvrtak, 10. studenog, u 19 sati u Kulturnom informativnom centru, Borka Pavičević, publicistica, dramaturginja i osnivačica te umjetnička direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Voditelj je tribine Vladimir Stojsavljević, pisac, dramaturg i redatelj.

Borka Pavićević, direktorica CZKD-a, govori o dvadeset godina rada ove neprofitne kuturne organizacije, suočavanju s prošlosti, ali i sadašnjosti, medijima i civilnom društvu u Srbiji, angažiranoj umjetnosti i nezavisnoj kulturnoj sceni. O programima CZKD-a govori Aleksandra Sekulić.

Intervju je nastao u sklopu Abecede nezavisne kulture, projekta dokumentiranja i predstavljanja kulturnih i umjetničkih praksi u regiji koji, uz potporu Balkanskog fonda za umjetnost i kulturu (BAC), zajednički provode SEEcult.org, Kulturpunkt.hr i Booksa.hr. Autori intervjua su novinarka Vesna Milosavljević, snimatelj Dragan Radosavljević i montažerka Marija Aranđelović.

CZKD prvu je izložbu 1995. otvorio zvukom sirene za uzbunu i izlaganjem dokumenata, fotografija, knjiga i drugih predmeta koji su preživjeli višedesetljetni diskontinuitet u kulturnoj namjeni prostora u Birčaninovoj 21, koji se nalazi na mjestu Musea, prvog privatnog muzeja na Balkanu iz 1931. godine. Bio je to poziv na prepoznavanje kulturnog i javnog dobra i osvajanje polja za političku akciju.

Centar će 2015. godinu posvetiti promišljanju svog dvadesetogodišnjeg učinka i vraćanju arhivi, u smislu u kojem je takav zahvat “uvek osuđen na nezavršenost, ali obavezujući. I, pre svega – javan”, kažu u CZKD-u. “Jubileji, naravno, nisu jedino vreme uranjanja u nasleđe. Znamo da se imperativ kalendarskog obeležavanja jubileja ispostavlja kao prepreka interpretaciji. Isto tako, kao institucija koja je konstitutivno odredila teme politika sećanja, odnosa prema prošlosti i memoralizacije kao polje svog delovanja, svesni smo odgovornosti da omogućimo postavljanje modela dalje a(rti)k(ula)cije rada CZKD-a, naročito u onom delu gde je Centar bio ne pokretač, nego učesnik, katalizator ili promoter drugih pokreta i incijativa, delegirani javni prostor”.

CZKD priprema i kritičku kronologiju vlastitog rada koja bi trebala biti tiskana ove godine, a u čiju se izradu mogu uključiti svi zainteresirani u interpretaciju i analizu, putem stranice 20czkd.org. Koncept projekta obilježavanja dva desetljeća inicijalno je osmislila Ana Miljanić, koja s Anom Isaković, Borkom Pavićević i Ljubicom Slavković čini urednički tim publikacije.

M.M. / SEEcult

Program naziva En Garde, Avant-Garde: 20/21, nastao uz podršku partnera Goethe Institut Beograd i Udruženje Krokodil, razmotrit će procese imanentne avangardnim praksama u formi otvorene učionice. Mlađa generacija znanstvenika i onih koji su avangarde istraživali u prošlosti usporedit će epistemologiju i ukupni kontekst istraživanja. Kritičke prakse – u umjetnosti ili aktualne javne intervencije u medijski diskurs i javni prostor – pozvane su ispitati današnju i moguću kritiku kao i njenu ulogu u društvu.

Centar za kulturnu dekontaminaciju neprofitna je institucija kulture, čiju zajednicu predstavljaju umjetnici, aktivisti, teoretičari, nevladine organizacije, inicijative kulture i umjetnosti i ljudskih prava. Program najavljen za 17. i 18. listopada otvorit će organizatorice Borka Pavićević i Maria Glišić te recital Čovek peva posle rata u izvođenju Bekima Fehmijua uz audio zapis iz arhive Radio-televizije Srbije (RTS).

U programu sudjeluju Aleksandra Sekulić, Branislav Dimitrijević, Gal Kirn, Gordana Nikolić, Jerko Denegri, Irina Subotić, Nikola Dedić, Miško Šuvaković, Atila Širbik, Stanislava Barać, Dejan Ilić i drugi, a najavljeni su glazbeni performans inspiriran časopisom Zenit, performans Marka Brecelja inspiriran Dimitrijem Tucovićem, prezentacija projekta CZKD-a Moderna koji se bavio ispitivanjem kontinuiteta moderne te film-performans kolektiva Chto Delat uz diskusiju s Olgom Egorovom Caplijom. 

Više o programu u CZKD-u potražite ovdje.

Izvor: CZKD

Piše: Jerko Bakotin

Prošlost je danas toliko otvorena da se gotovo može usporediti s onim što se nekada nazivalo “budućnost”; ona je “work in progress”, opasni prostor radikalnih mogućnosti, podložan manipulacijama društvenih instanci koje o toj prošlosti proizvode istinu ne bi li taj, njima poželjni narativ koristile u svrhu gospodarenja sadašnjošću. Ta veza vlasništva, odnosno posjedovanja autoriteta nad znanjem o prošlosti i društvene moći naročito je pogubna u dezorijentiranim društvima – poput postjugoslavenskih – koja su izgubila “common ground”, u kojima više ne vlada konsenzus o povijesnim događanjima. U Njemačkoj se, primjerice, dobro zna tko su bili “good” a tko “bad guys” u Drugom svjetskom ratu, dok je na našim prostorima iščezao čak i taj osnovni moment na kojem je građen suvremeni europski identitet. Sve postjugoslavenske države legitimiraju se upravo brisanjem zajedničke prošlosti, za što je Borka Pavičević navela primjer obilježavanja oslobođenja Beograda, kada su korištene “neproblematične” srpske uniforme iz Prvog svjetskog rata umjesto partizanskih, općejugoslavenskih, pa se prošlost danas inscenira kao spektakl. Neki su to od zaključaka i primjera izrečenih na diskusiji u kojoj su sudjelovali Pavićević, inače direktorica beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju, voditelj Sarajevskog Ratnog Teatra (SARTR) Nihad Kreševljaković te redatelj Hans-Werner Kroesinger, dok je raspravu moderirao Boris Buden. Razgovor se odvio 13. lipnja u berlinskom kazalištu Hebbel am Ufer, nakon izvedbe predstave Schlachtfeld Erinnerung 1914/2014 (“Bojno polje sjećanja 1914/2014”) nastale kao posljedica Kroesingerove suradnje s redateljicom Reginom Durom, u čijem središtu stoje konfliktni narativi oko pucnjeva kojima je Gavrilo Princip 28. lipnja 1914. ubio austrijskog prestolonasljednika i dao povod za Prvi svjetski rat.

Kroesinger je istaknuo da se svaki razgovor o Principu tijekom jednogodišnjeg istraživanja, poduzetog za potrebe predstave, nakon deset minuta pretvorio u razgovor o posljednjem ratu, a isto se velikim dijelom odvilo i s ovom diskusijom. Pritom su Kreševljaković i Pavićević u par navrata nastupili s, recimo, naivno proeuropskih pozicija: Pavićević inzistirajući na tome da se rješenje bosansko-hercegovačke noćne more nalazi u što bržem primanju te zemlje u Europsku uniju, Kreševljaković ponavljajući narativ o Europi koja nas je devedesetih ostavila na cjedilu, i to citiranjem rečenice Bernard-Henrija Lévyja “Europa je umrla u Sarajevu”. Primanje BiH u EU po njemu ne bi pomoglo Bosni, nego Europi – i to zato što bi vratilo vjeru u Europu kao prostor različitosti: “Europa bez Bosne nije Europa u kojoj su razlike nešto pozitivno”. Kao problematične spomenuo je i činjenicu da u prvoj jugoslavenskoj državi Bošnjaci nisu bili priznati kao nacija, a sama Bosna je na kraju podijeljena kao prostor borbi Srbije i Hrvatske. Osim toga, nakon partizanske pobjede nije bilo suočavanja s prošlošću, odnosno opsežne društvene rasprave o ulozi ustaša, četnike i ostalih protagonista jugoslavenske klaonice. Nakon ovog je rata, rekao je, “važna međusobna komunikacija, da se prihvate različite istine. Zato su predstave poput ove važne u Bosni”.

Buden je nasuprot tome pokušavao provocirati izvrtanjem nekih uobičajenih hijerarhija: nisu li, ustvrdio je podsjećajući na Mariju Todorovu, ono što se u Europi zove “balkanizacija” i njeni masakri zapravo posljedica uvođenja potpuno europske ideje o naciji-državi na balkanske prostore? Nije li se, ulaskom pripadnika grčke Zlatne zore u Europski parlament, koji su potpuno nezainteresirani za fakt da je šest milijuna europskih Židova pretvoreno u sapun, počela brisati povijesna svijest i Europe, kao i njen identitet? Može li se ta prošlost pretvoriti u nešto pozitivo, ili barem u koristan strah od budućnosti? Uz to je Kreševljakoviću predbacio naivnost, i to zbog njegovog, formulirao je Buden, uvjerenja da bi bio u stanju oblikovati prošlost koja bi bolje služila budućnosti te proizvodila manje konflikata i više tolerancije.

Još jedno Budenovo pitanje – možemo li se prisjetiti pozitivne upotrebe nasilja u prošlosti – nije našlo odgovor, ali je Kroesinger na spominjanje otrcane fraze “historia est magistra vite” dao zanimljivu primjedbu. Naime, upotreba mitraljeza je u Prvom svjetsku ratu proizvela masakr, i to zato što su vojske koristile klasične taktike masovnih pješačkih napada. S obzirom da su tridesetak godina kasnije “izumljeni” zračni napadi, to pokazuje da barem vojska uči iz prošlosti. Ako govorimo o nasilju, podsjetio je da se ono i danas i te kako događa u ime Europe, “u naše ime” čega većina ljudi uopće nije svjesna. U tom je kontekstu spomenuo agenciju FRONTEX koja se bavi zaštitom granica EU-a, koja je bila predmet njegovog prošlog komada. U kontekstu dehumanizacije i evolucije nasilja ispričao je i kako se u jednom djelu bavio treniranjem današnjih snajperista: umjesto u modele ljudskih glava, oni ciljaju u lubenice. Mnogo veći problem su tzv. “dronovi”, odnosno bespilotne letjelice, pomoću kojih pilot može ubijati ljude iz ureda, radeći rutinski od “devet do pet”. Na pitanje “da li su ljudi u Njemačkoj sposobni shvatiti postjugoslavenske konflikte oko Principa, odnosno identificirati se s njima posve stranim problemom”, nije dao jasan odgovor (“nismo toliko zainteresirani za publiku, nego za ljude koji rade predstavu”), ali je komentirao da se u Njemačkoj taj “common ground” sve više s Drugog pomiče na Prvi svjetski rat. U tom je kontekstu – dakle, pomicanja povijesnih točaka na kojima se temelji naše samorazumijevanje – spomenuo i nedavno objavljenu knjigu Sleepwalkers povjesničara Christophera Clarka, u kojoj je relativizirana krivnja Reicha za izbijanje Velikog rata i koja je u Njemačkoj s 250 tisuća dosada prodanih primjeraka postala apsolutni hit. Buden je dodao da je već sarajevski atentat nagovijestio dinamiku Drugog svjetskog rata: dok su bečki kolporteri izvikivali “Atentat u Sarajevu! Ubojica Srbin”, decentno bečko građanstvo je, kako je zabilježio Karl Kraus, komentiralo “Hvala bogu, nije Židov”. Zanimljiv je bio i Kroesingerov primjer konstrukcije povijesnih kontinuiteta: spomenuo je jugoslavenski film (riječ je o Sarajevskom atentatu Fadila Hadžića iz 1968.) u kojem korištenjem paralelne montaže proizvodi izjednačavanje Gavrila Principa koji ubija predstavnika austrijske vlasti s mladim pripadnikom NOB-a koji puca na okupatore.

Prošlost kao konstrukcija koja određuje sadašnjost, memorija kao oružje: u diskusiji je spominjan i haaški sud, uništenje tisuća partizanskih spomenika u Hrvatskoj, relativnost kazališta temeljnog na dokumentima (“nema tu objektivnosti, svaki dokument koji odaberete stoji protiv tisuću drugih koje ste mogli odabrati”), Krausovi Posljednji dani čovječanstva i teatar koji od gledatelja zahtjeva napor da vlastitim trudom stvori interpretativni okvir. Sve u svemu, više je to bio rasuti ping-pong ideja i podataka, nego li koncentrirana rasprava.

Kritiku beogradske izvedbe Bojnog polja sjećanje 1914/2014 Tamare Baračkov možete pročitati ovdje, a kritiku berlinske izvedbe Sophie Diesselhorst ovdje.   

Na poziv Goethe-Instituta u Beogradu, Istanbulu i Sarajevu, redatelj Hans-Werner Kroesinger, istaknuti predstavnik suvremenog dokumentarnog kazališta, bavio se ovom temom gotovo godinu dana u suradnji s redateljicom i filmskom umjetnicom Regine Dura. Projekt 1914/2014: Bojno polje sjećanja do sada je obišao Beograd (u suradnji s Centrom za kulturnu dekontaminaciju), Sarajevo (u suradnji sa Sarajevskim ratnim teatrom Sartr) i Istanbul (u suradnji s Institutom za orijentalistiku i udrugom povjesničara Tarih Vakfi).

Berlinska premijera u kazalištu Hebbel am Ufer zakazana je za 11. lipnja, a odvit će se nakon produkcijske faze od 10. svibnja. Izvedba će na jednom mjestu okupiti izvođače iz Beograda, Sarajeva i Istanbula, kao i rezultate njihova dotadašnjeg rada. Prije izvedbe bit će otvorena izložba Open Spaces Regine Dure koja će publici predstaviti proces istraživanja u prethodna tri grada te radove nastale na istanbulskoj radionici Narrating War. Izložba je osmišljena kao živi arhiv koji omogućava propitivanje povijesti u formi radnog prostora, a virtualni pogled na izložbu dostupan je ovdje.

Nakon izvedbe 13. lipnja, Hans-Werner Kroesinger govorit će o nastanku predstave, uz sudjelovanje voditelja koprodukcijskih organizacija iz Beograda i Sarajeva, Borke Pavićević i Nihada Kreševljakovića. Razgovor će moderirati Boris Buden.

M.M. / Goethe Institut

“Svoje simboličke i tehničke resurse, svoju memoriju i produkciju stavljamo kao inventar na raspolaganje polaznicima za formiranje otvorenog programa, metodološkog i tematskog okvira koji će se otvoriti za kritičko promišljanje javnog i političkog prostora i na taj način reafirmisati autore i autorstvo kao osnov kritičkih praksi. Polaznici će iskoristiti kurseve da razviju svoje ideje i na kraju kursa svoju temu obrade u nekom od oblika javnog kulturnog ili umetničkog događaja u svom gradu i potom na zajedničkom trodnevnom seminaru/plenumu u CZKD-u u Beogradu”, najava je poziva.

Cilj je Studija konteksta preispitivanje značenja javnosti i “javnog”, otvaranje prostora kritičkih praksi u odnosu na neposredno okruženje i nasljeđe civilnog društva. Na program Studije konteksta – Diverzitet diverziteta možete se prijaviti do 20. veljače na adresu elektroničke pošte ili doći na uvodni sastanak.

Tečajevi prve godine istovremeno će se odvijati u Beogradu (CZKD, koordinatorica Ana Isaković), Subotici (koordinator Branislav Filipović, Aktivni region), Nišu (koordinator Osman Balić, YUROM Centar), Novom Pazaru (koordinator Enes Halilović, SENT), u periodu od veljače do lipnja. Polaznici programa imat će priliku u suradnji s mentorima i izabranim predavačima pripremiti svoje programe koje će javno predstaviti u listopadu u svojim gradovima i na zajedničkom događanju u Beogradu.

Umjetnički tim programa čine Borka Pavićević, Zlatko Paković, Ognjen Glavonić, Saša Ćirić, Aleksandra Sekulić te koordinatori. 

Izvor: CZKD

Projekt Na rubu pameti nadahnut je idejom istoimenog romana Miroslava Krleže, kao i povijesnim primjerima djelovanja koje Krleža opisuje te njihovim mogućim, nemogućim, ostvarenim i neostvarenim posljedicama. Projekt je nadahnut i iskustvima pozitivnoga djelovanja “s rubova pameti” koja su imala drugačiju sudbinu od one iz romana, a čije su stečevine možda ugrađene u koordinatni sustav civilizacije, društva i kulture neke zajednice, dok su neke druge ostale nezapažene i neprepoznate.

Cilj je projekta prikupiti znanje o tim djelima i mislima te se kroz specifičan filmski izričaj poigrati s novomedijskom idejom interaktivnosti. Za razliku od priče Krležina tragičnog heroja, ovaj projekt istražuje priče s pozitivnim i nerijetko višeznačnim i složenim završetkom kako bi stvorio arhivu “heroja”, polazeći od ideje da heroj može biti svatko od nas.

Sesija snimanja na Cipru potrajat će do 3. svibnja, a bavi se prepletanjem stajališta djece i odraslih o značenju hrabrosti i odvažnosti u Limassolu i Nicosii. Dokumentarni web serijal bit će predstavljen javnosti tijekom konferencije u Zagrebu u studenom. Voditelji su projekta Boris Bakal, Borka Pavičević, Jeton Neziraj i Maria Kyriakou te Ana Skorti.

KP / BS