Intelektualna javnost u najširem smislu obnovila je interes za ekonomiju. Sve se to osjetilo na balkanskoj poluperiferiji usred čega sklonost diskurzivnom zatvaranju od strane nekih ekonomista – koju je najbolje sažeo inače blagoglagoljivi Borislav Škegro u sintagmi “ekonomija ekonomistima” – djeluje potpuno deplasirano. Pamtimo li se duže od zadnjih dvadeset godina, odnosno hrvatskog sattelzeita u kojem su operacijom singularizacije razne slobode pretvorene u jednu slobodu, možemo iz pamćenja izvući neke korisne lekcije. Najvažnija bi bila da nam stupanj ekonomske slobode ovisi o načinu proizvodnje, prisvajanja i distribucije viška vrijednosti. U tom smislu osnovna upućenost u ekonomsku politiku građana s jedne strane i kritička rasprava ekonomskih stručnjaka pred istim tim građanima s druge strane, predstavljaju nužne, ali ne i dovoljne uvjete svakog poretka koji bi se htio smatrati demokratskim. Je li Hrvatska, ako je ovo što sam napisao točno, demokratska zemlja? Negativan odgovor nameće se sam po sebi. Politokracija ne izgleda pretjerano stručna, a nad javnošću je – posredstvom medijskog polja – izvršen pametocid. Ekonomska pitanja se, najblaže rečeno, obrađuju neadekvatno na svim razinama. Uzmimo samo jedan primjer. Dugogodišnju perjanicu programa javne televizije predstavlja emisija Nedjeljom u 2 čiji je voditelj iz svakog političara u proteklim godinama isljednički izvlačio izjavu o “bolnim rezovima koje treba napraviti”. Zar u tri godine nije mogao uzeti koju knjigu u ruke i pomaknuti se dalje od logike kućanice koja misli da mora štedjeti kako bi investirala u kupnju novog štednjaka? Još je Kalecki dokazao da na nivou nacionalne ekonomije stvari funkcioniraju drukčije, odnosno da investicije stvaraju štednju, a nikako ne obrnuto. S tim saznanjem možda bi mu se osim sumnjive pretpostavke o potrebi štednje otvorio novi set pitanja za goste koji su institucionalno ovjereni da pričaju o političkim i ekonomskim pitanjima.

U mojoj prosvjetiteljskoj viziji osnove političke ekonomije morale bi postati tip općeg znanja kako bi ljudi znali, kad izađu na izbore, što biraju. Zašto se svaki razgovor u tom smjeru zaustavi na briljantnom planu uvođenja predmeta koji bi bio neka varijacija na temu prava potrošača? Zato što uvođenje općeg obrazovanja nikad nije bilo u službi ostvarenja prosvjetiteljskog ideala. Radilo se o nužnosti rješavanja problema nedostatka radnika čija bi praktična znanja odgovarala razini koji je dosegla tehnička i društvena podjela rada. Carlo Vercellone odluke države da razvija javno obrazovanje i prebaci na društvo dio troškova reprodukcije radne snage vidi kao posljedice potrebe za određenim kontingentom kvalificiranih radnika koji ne bi mogli drugačije akumulirati znanja koje je zahtijevao kapitalistički razvoj. Kako izvući jednostavnu poantu ovog teksta iz slijepe ulice? Prvo se moramo složiti da nešto ne valja s ovim društvom. Tito je 1962.  na čuvenom govoru u Splitu upozoravao na neravnomjernost u raspodjeli akumulacije na temelju činjenice da je najviša plaća i do 20 puta veća od najniže plaće u istom kolektivu. Danas ljude, na istom mjestu, ne iznenađuje pretjerano činjenica da – prema podacima Konferencije Ujedinjenih naroda za trgovinu i razvoj – pojedinci zarađuju 13 000 prosječnih radničkih plaća. Teško mi je povjerovati da takva raspodjela zrcali društvenu vrijednost rada. Asimetrija toliko bode oči da se jednostavno morate zapitati o logici sustava koji je omogućuje. Da bismo se nadali boljem životu moramo o ekonomiji drugačije učiti pa ćemo drugačije razmišljati i, na kraju krajeva, drugačije djelovati. Očuđenje je bilo prvi korak prema tom cilju. Pokušajmo sad napraviti drugi korak, svjesni rizika da možda idemo u krivom smjeru.

Pogledajte bilo koji predmet u svojoj sobi – smartphone, luster ili vrećicu vegete – i  pokušajte rekonstruirati način na koji se našao u vašoj blizini. Jednostavna mentalna vježba, nalik onoj koju je Tom Tykwer izveo u odličnom kratkom filmu Der Mensch Im Ding, dovoljna je da se uvjerite da ne postoje samo pojedinci i njihove obitelji, suprotno onome što je svojevremeno govorila Čelična Maggie, već i nadindividualni fenomen kojeg zovemo društvo. Podjela rada reducirala je individualno znanje. Postoje ljudi koji uređaje izrađuju, ljudi koji se njima koriste i ljudi koji poznaju njihovu konstrukciju i dizajn. Nitko živ ne zna kako funkcioniraju svi aparati kojima raspolaže naše društvo. I ne samo to! Danas postoji niz uređaja toliko složenih da nijedan pojedinac ne može u detalje znati sve tajne njihove konstrukcije. Primjer je karikaturalan, ali poslužit će naglašavanju poučka: rad i znanje djelomični su u odnosu na jedinke, a potpuni samo ako se uzmu u obzir svi članovi društva. Mrežna struktura društvene i ekonomske proizvodnje podrazumijeva rad koji se, budući da nije svodiv na najamni odnos i izmiče monetarnoj sferi tržišne razmjene, ne prepoznaje kao takav. Sukladno tome, nije plaćen. Primjera rada koji nije prepoznat kao rad je mnogo, a najbolji je, iz niza razloga, bespoštedno rintanje kućanica. Radikalna rekonceptualizacija pojma u holističkom pravcu, koja traži institucionalno ovjeru, rad priznaje kao živu kreativnu aktivnost svih njegovih članova. Takva promjena u doživljavanju svijeta značajno bi utjecala na tektoniku gibanja političke i ekonomske ploče. Početak bi sigurno bio ostvarivanje već dobro razrađene zamisli o zajamčenom univerzalnom dohotku, glavnom izvor prihoda dovoljnom za pristojan život, koji bi se mogao dopunjavati. Strah marljivih malih pčelica da bi se društvo rascijepilo na one koji bi sudjelovali u društvenom naporu i one koje bi dane brojali kao Dude iz Velikog Lebowskog, prema relevantnim istraživanjima, nije opravdan. Nade koje se polažu u zajamčeni društveni dohodak kao jedan od reformskih zahvata revolucionarnog potencijala čine se, s druge strane, sasvim opravdanim. Pregradnja društva kojom bi strašan jaz između zaposlenih i nezaposlenih bio premošten mogla bi doći na dnevni red usred razornih efekata sistemske krize kapitalizma. Koliko god ta mogućnost bila mala, usred teških dana koji se naziru, utješno je nadati se da bi se mogla ostvariti.

Jasno je da su građani na ulice izašli ojađeni kapitalističkim sustavom koji je na podlogu samoupravljanja nasilno nasadio Škegro nadahnjujući se pritom savjetima radikalnih ideologa čistog slobodnog tržišta. Bitno je naglasiti da se sve to zbivalo na socijalističkoj bazi jer je  sve što nova vlast nije dohvatila ostalo bar za neko vrijeme onako kakvo je i ranije bilo. Iako se urušio društveni poredak koji je većini pružao materijalnu sigurnost na skromnoj razini, promjena društvenih odnosa nije bila totalna. Državni sektori, problematični jamci socijalne egalitarnosti – zdravstveni i obrazovni sustav – pošteđeni su na neko vrijeme pritiska podvrgavanju kapitalizmu. Došlo je vrijeme da se kapitalistička logika funkcioniranja upiše u posljednje institucionalne relikte socijalizma. Kad pričamo o zdravstvu i školstvu, društvenim poljima od najveće važnosti za apsolutno sve ljude, razgovor o načinu njihova funkcioniranja nije tehničke, već ideološke naravi. Postoji puno ljudi koji ne dožive instantan orgazam kad im netko metajezikom ekonomije pokušava podvaliti koruptiranu vulgarnodarvinističku ideju o prirodnoj selekciji. Isti ljudi smatraju da bi neke civilizacijske tekovine, poput nastojanja da zdravstvo i školstvo budu dostupni svima, trebalo braniti unatoč bilo kakvim ekonomskim argumentima. A, najbolje od svega, argumenti uopće nisu na strani kapitalista! Velika kriza kapitalizma koju proživljavamo, samo jedna u sivom nizu kojeg povjesničari i ekonomisti olako zaboravljaju, podsjetila nas je na njegove inherentne mane. Utoliko je posebno iritantno gledati seoske teologe slobodnog tržišta, Borislava Škegru i Viktora Vresnika, kako s naslovnica domaćih medija vatreno naviještaju novi dolazak privatizacije. Kakve veze s tim ima tekst Štiksa i Horvata?

Oni primjećuju kako su aktualni protesti usmjereni istodobno protiv vlasti i opozicije. Protežiranje pokreta za direktnu demokraciju koji je bio dijelom prosvjedne kolone provlači se, prema mom mišljenju, pretjerano sramežljivo kroz njihov tekst. Tome je lako naći uzrok. Direktna demokracija nije baš na vrhu liste prioriteta većine ljudi. Većini prosvjednika, uvjeren sam, nije niti na jedan tren kroz glavu prošla ideja zamjene predstavničke demokracije direktnom demokracijom. Iako se nelagodno osjećam pogađajući motive izlaska ljudi na ulice, mislim da velikoj većini koja je proteklih tjedana stupala u prosvjednoj koloni problem ne predstavljaju institucije kao takve nego činjenica da one, kako se to uobičajilo reći, ne rade svoj posao. Konkretni problemi ne doživljavaju se kao simptomi, nego kao patologija. Uzmimo kao primjer Horvatinčića koji je na vlastitom primjeru dokazao kako hrvatska logika de facto priznaje cirkularne definicije, ali ne priznaje načelo isključivosti. Poduzetnički poučak: zakon se sastoji u tome da se prilikom kršenja zakona pedantno ispune izvjesne administrativne obveze. Vlast je tada prepoznata od svojih građana kao eskort dama krupnog kapitala. Neoliberalizam nije, unatoč proklamaciji svojih načela, oblik dereguliranog tržišta iz anarhokapitalističkih snova Friedmana juniora, već režim državne regulacije koji organizira globalni tok i profit kapitala. Ljudi naprosto s pravom osjećaju da država – upravna organizacija u kojoj izvršnu vlast drže njihovi zastupnici – više ne obavlja posao koji bi, misle oni, trebala. A to je zaštita svojih građana pred interesima kapitala. Došli smo do točke u kojoj očite simpatije Štiksa i Horvata prema direktnoj demokraciji mogu postati problem u odnosu na zahtjeve većine o kojima ovako bezobrazno nagađam.

Štiks i Horvat u tekstu ne nastupaju kao sveznajući pripovjedači izdvojeni iz mnoštva. Smatraju se njegovim dijelom. Ne govore da stoje na arhimedovskoj točki iz koje mogu lako pomaknuti Zemlju. Poetični zaključak njihovog teksta koji kaže “ako ne postoji put, napravit ćete ga hodanjem” dobrodošao je izraz intelektualne skromnosti. Ipak, ja se uvijek nekako vraćam na početak teksta – opis direktne demokracije kao “nužnog korektiva reprezentativnog sustava danas dok se ne steknu uvjeti za njezino opće funkcioniranje” – misleći kako bih volio pročitati tekst koji bi detaljnije razradio tu misao. Ako Štiks i Horvat dijele moje mišljenje da se treba zapitati o stvarima izvan svjetlosti naše logorske vatre, mogućnosti radikalno drugačije podjele moći koja ne uključuje tradicionalnu zastupničku demokraciju, onda njihovo izbjegavanje jasnijeg određenja glede raskida s političkom sadašnjosti mogu razumjeti, ali ne baš i oduševljeno pozdraviti. U tekstu koji računa na široku diseminaciju postoji realna opasnost da svako iznošenje radikalnih ideja bude kontraproduktivno. Nema boljeg načina da vas ljudi počnu doživljavati kao prvoklasnu budalu. Taj rizik ne umanjuje potrebu za hrabrom političkom imaginacijom.

Polje novinarstva, prema opisu Pierrea Bourdieua, strukturiran je prostor sa svojim autonomnim zakonima. To ne isključuje mogućnost njegova restrukturiranja prilikom privlačenja i odbijanja u koje stupa. Najveći stupanj međudjelovanja događa se pri susretu s političkim i ekonomskim poljem. Kako to izgleda u slučaju hrvatske periodike? Posljednjih deset godina – od zalaska poluautokratskog režima –  smanjio se utjecaj politike na domaće medijsko polje, no to nipošto ne znači da ga danas možemo tek tako otpisati. Svatko tko misli drugačije zaboravio je na epizode poput ulaska ministra Primorca u redakciju Jutarnjeg lista tijekom studenske blokade fakulteta ili zanimljive detalje iz čuvene prepiske Pavića i Pukanića. Utjecaj ekonomije na novinarstvo u konstelaciji neoliberalnog kapitalizma puno je kompleksniji i utoliko zanimljiviji. Sustavno izlaganje modusa utjecaja kapitala na uređivačku politiku hrvatskih dnevnika i tjednika je posao koji bi zahtijevao puno vremena i ozbiljnu analizu što uvelike nadmašuje moje ambicije pa ću, na ovom mjestu, skicirati dva najočitija aspekta prožimanja novinarskog i ekonomskog polja. Prvi možemo nazvati medijskom propagandom tržišne misli. Pri tom mislim na laude poslovnom duhu koje novine posreduju kroz poučne primjere iz života poduzetnika; članke za djecu i domaće Delboye kakve potpisuju korifeji vazelinskog novinarstva u Hrvatskoj poput, čisto primjera radi, Nina Đule ili Nade Mirković. Sjećam se kad sam prvi put pročitao Đulinu pohvalu Todoriću – himnički nastrojen tekst s pastoralnim elementima –  exemplu o magnatu kojemu su “jabuke poput djevojaka” i koji bi “bika ljubio među rogove” dok brižno bdije nad svojim poslovnim carstvom. Nisam znao u kojem kodu čitati tekst. Izgledao je kao vrhunska satira izmještena iz prostora kolumni što je, poznavajći zastupljenost subverzivnih misli u Jutarnjem listu, bilo moguće samo kao statistički kuriozitet. Ja sam tekst zaboravio, a Đula je postao glavni urednik Globusa. S Nadom Mirković, recimo, nisam imao takvih problema. Ona je prije otprilike godinu dana manje bravuroznim stilom, ali svejedno dojmljivo – u tekstu koji mogu opisati samo kao nakazni hibrid između intervjua, hagiografije i kulinarskog showa –  Tomislava Horvatinčića usporedila, ni više ni manje, sa mitskim zaštitnikom nemoćnih, izmučenim borcem za pravdu, “Batmanom koji raščišćava Gotham”. Pod medijskom propagandom tržišne misli nalaze se i ne toliko groteskni, i time opasniji, napisi likova poput Viktora Vresnika ili Borislava Škegre kojima je uvijek širom otvoren prostor za opravdanja ili manifeste sve izglednijeg novog vala privatizacije javnih dobara.

Drugi aspekt prožimanja novinarskog i ekonomskog polja je suptilniji, a možemo ga nazvati tabloidizacijom medija. Tu mislim na nevjerojatno širok spektar pojava koje nemaju veze s javnim interesom. On je, svjestan sam, problematično subjektivna kategorija. Za mene se kreće u rasponu tekstova o boji govna čivauve trenutno najzanimljivije starlete do aktualne nadripolemike na književnoj sceni zbog koje nam medijsko polje izgleda kao Narcisova dvorana ogledala. Radi se, dakle, o svima dobro poznatom mnoštvu epifenomena koji daju materijala dovitljivim komentatorima društvene zbilje za iščuđavanje nad medijima koji proizvode smeće upravo u medijima koji proizvode to smeće. Tabloidizaciju i banalizaciju medijskog polja njegovi kreatori pravdaju time da javnosti daju ono što je zanima. A to prodaje novine! Oni zapravo, parazitirajući na liberalnoj mitologiji koja se može sažeti u geslo “Svi imaju pravo izbora!”, zarađuju na banalnim sadržajima koji su najjeftinija medijska roba. Kad bismo tražili metaforu za “javnost” ne bismo smjeli uzeti monolit, već kožu –  elastičan sloj koji se neprimjetno mijenja. Ako javnosti ne dajete relevantne i kvalitetne tekstove, onda uskoro nećete imati javnost koja bi bila zainteresirana za relevantne i kvalitetne tekstove. Takvu javnost se ili stalno “hrani” ili ona “ugine”. Figurativno i doslovno. Geslo “Svi imaju pravo izbora!” – mediji da nude, a javnost da odabire sadržaj kakav želi – gnjusna je laž jer snižavanje profesionalnih standarda samo jednog aktera u medijskom polju mijenja njegovu konfiguraciju što dovodi do nametanja tržišne stege koja nema nikakve veze s demokratskim pravom izbora, ali ima puno veze s hegemonijskim diktatom kapitala. Posebno na malim tržištima kakvo je hrvatsko. Ono što se dogodilo u tisku dogodilo se i na internetu a ista sudbina, kako sada stvari stoje, čeka i programe javne televizije koja je uslijed zakonskih regulativa koliko-toliko odolijevala komercijalizaciji. Koliko je pojava Nove TV i RTL-a do sada utjecala i koliko će u budućnosti utjecati na programsku shemu HRT-a jasno je svima. Deregulacijom upravlja proces koji smo nazvali tabloidizacijom pa umjesto proklamirane raznolikosti sadržaja u pravilu dobivamo šareni senzacionalizam. Trenutni problemi domaćeg novinarstva su jasni. Propaganda tržišne misli povezana s pritiskom oglašivača i tabloidizacija povezana s komercijalnim kriterijem čine polja medija i ekonomije međusobno nevjerojatno zapletenima. Gordijski čvor nemoguće je razmrsiti u okvirima trenutnog  političkog sustava.

Postoji li uopće alternativa? Reći da je budućnost novinarstva na internetu je istina, ali sam iskaz ne govori baš puno. Novinarstvo na mreži shvaćeno u kontekstu mainstream portala pokazuje danas većinu odlika koje smo maloprije zamjerili tiskanom novinarstvu. Internet je ipak medij koji je puno teže podložan svakom mehanizmu podvlašćivanja, čak i tržišnog, i zato potencijalno emancipacijski koristan prostor. Njegova otvorenost korisnicima je tolika da potiče aktivaciju megabitne bombe – situacije koju je davno opisao Stanislaw Lem – pri čemu prezasićenost informacijama zapravo povećava entropiju unutar horizonta smisla. Samostalni ljudski pokušaji bez sinergije unutar nekog šireg pokreta nisu društveno bitni. Okupirana Dalmacija primjer je, barem za domaće prilike, uzbudljivog novuma u novinarskom polju. Radi se o političkoj inicijativi koja počiva na aksiomima širenja direktne demokracije i materijalne jednakosti. Jedan od aspekata njenog rada je podizanje platforme koja u sebe može uključiti tekstove iz drugih medija koji su sukladni njenim aksiomima, autorske materijale u vidu članaka, analiza, intervjua i instant reakcije svakog korisnika interneta koji želi upozoriti na konkretne probleme u svojoj lokalnoj sredini. Intermedijalno zamišljena koncepcija ukida razliku između materijalnog i virtualnog zidnim novinama koji se lako printaju i lijepe po potrebi. Stvara paraprostor u kojem su najbitniji društveni problemi jednostavno izraženi i daje smjernice za njihovo rješavanje konkretnim akcijama koje zahtijevaju masovni angažman. Na taj način omogućava rezonancu glasovima kritičara koji su postojeće stanje stvari zapravo pretpostavljali i prihvaćali ne proširujući uopće tako horizont zamislivih rekacija. Možda je ovo samo wishful thinking. Projekt je nedavno startao, ali obećava jako puno. On će, nadam se, rasti poput bršljana. Koristit će deblo hrvatskog novinarstva kao svoj oslonac, penjat će se i nadvijati nad njim dok mu polako bude zatvarao puteve disanja.