Novinarstvo je poslovično opasna profesija, pogotovo za one novinare i novinarke koji se nisu još uvijek odali očaju i svoj posao i dalje pokušavaju radit s mišlju da je javni, a ne partikularni interes bit novinarskog rada. No i za njih i za sve nas, vremena su svakim danom sve zanimljivija – vidimo to i u pobjedi Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima – pa na globalnoj skali vrijednosti ni činjenice više nisu toliko na cijeni. Problemi su mnogostruki: čak i kad se čini da je javni prostor sve demokratičniji, da svatko od nas ima mogućnost pustiti svoj glas, uz nedostatak regulacije – ne cenzure – on postaje platforma za nekritičko sijevanje govora mržnje i pervertira potencijal foruma koji otvara prostor pluralizmu mišljenja. 

Na tribini Napadi na novinare i govor mržnje u medijima u zagrebačkom Privrednikovom domu govorili su Helena Puljiz, Boris Rašeta, Maja Sever i moderator Saša Kosanović, redom novinari koji su na vlastitoj koži osjetili reperkusije kritičkog novinarskog rada i čije je višegodišnje profesionalno iskustvo dobar orijentir u kratkoj povijesti “slobodnog” novinarstva na ovim prostorima. A ta je povijest, dobro je poznato, povijest javnih i privatnih prijetnji, fizičkog i psihičkog nasilja, opstrukcija i ucjena tajnih službi, manipulacija političkih stranaka i ekonomskih elita. I nije se mnogo toga promijenilo u posljednjih 25 godina, možda su tek metode postale profinjenije. Eskalacija govora mržnje u javnom prostoru nije aktualni eksces, već nastavak nacionalističkih i šovinističkih procesa započetih “demokratizacijom” i “osamostaljivanjem” društava na prostoru bivše Jugoslavije, jednako kao i njegovo povremeno prelijevanje sa stranica medija i iz instituacija na ulice, što nam je itekako dobro poznato iz slučaja “okupacije” Agencije za elektroničke medije ranije ove godine. Tada je, podsjećamo, nekih osam tisuća ljudi javno, bez ikakve zadrške i uz potporu tadašnjeg zamjenika predsjednika Sabora Ivana Tepeša, skandiralo “za dom spremni”, na što je policija službeno reagirala izjavivši tek da je “prosvjednika bilo previše da bi ih se procesuiralo”.

Na predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Sašu Lekovića, istaknula je Puljiz, nedavno je pokušan atentat, a osim na deklarativnoj razini, s državnog vrha nije stigla nikakva konkretna reakcija. “Leković nije predsjednik stanarskog savjeta neke zgrade, već predsjednik organizacije koja broji preko četiri tisuće članova, i zbog toga bi HND, novinari i društvo u cjelini zajednički morali naći odgovor na ovakve pojave”, rekla je Puljiz. Takva reakcija, odnosno njen izostanak, nadovezao se Kosanović, ne čudi ako znamo kako je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović reagirala na pismo Milorada Pupovca koje joj je uputio zbog netolerancije i govora mržnje u javnom prostoru.

“Dokle god na govor mržnje u medijima odmah ne reagira vrh sustava”, iz publike je komentirala Mirjana Rakić, “do tada taj govor mržnje neće biti sankcioniran jer tako ide lanac odlučivanja”. Odgovornost leži, dakako, i u rukama samih medija, čiji novinari i urednici često ne tretiraju profesionalno ne samo na sadržaj koji proizvode sami, već i komentare svojih čitatelja. Ono što su nekada bila pisma čitatelja, danas su komentari koje upisuju pod tekstove na portalima, i na urednicama je i vlasnicima medija da taj prostor reguliraju prema zakonu i prema pravilima struke, istaknula je Puljiz.  

“Naš je javni diskurs katastrofalan”, rekla je Rakić i dodala da je naš aktualni premijer Andrej Plenković, na pitanje o tome što misli o intervjuu koji je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović dao Le Mondeu – a tamo je izrekao da prema svojim životopisima Rakić i Goran Radman ne bi smjeli obnašati javne funkcije – odgovorio da je to jako dobar intervju.

Sve u svemu, iz diskusije se može zaključiti tek da bi zaštita institucija – od Sabora, preko Vlade, do predsjednice Republike – kao i smislenija zakonska regulativa mogli pridonijeti značajnijim promjenama, što u javnom poimanju govora mržnje kao protuzakonitog i potencijalno opasnog djelovanja, što u percepciji da je od govora mržnje do čina mržnje udaljenost kraća nego što se misli. A s obzirom na to da u lokalnom medijskom kontekstu stvari generalno ne stoje najbolje, za stvarne, opipljive rezultate bit će potrebno više od deklarativne podrške da bi se funkcija novinarstva kao čuvara demokracije očuvala.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.