Multimedijalni projekt Uljanik u Puli! dokumentira izlazak radnika Uljanika na ulice kako bi taj događaj ostao zabilježen u memoriji njegovih građana. “Uljanik u Puli! podrška je brodograditeljima i svemu onom što brodogradnja za Pulu predstavlja te prikazuje radnike Uljanika u fotografijama, tekstovima i audio zapisima koji svjedoče o događajima određujući budućnost zajednice”, ističu organizatori. 

Fotografije potpisuje Snježana Bratanović, tekstove su napisali Slađana Bukovac, Igor Grbić, Tatjana Gromača, Davor Konjikušić, Boris Koroman, Dragan Markovina te Stožer za obranu brodogradnje Uljanik, a zvuk je pripremila Mirjana Radulović. Fotografije je izabrao Igor Dražić. Izložba je autorski projekt Mirjane Radulović i Noela Mirkovića koji je i dizajnirao postav izložbe.

Izložba se može pogledati do 8. studenog 2018.

Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma djeluje u sastavu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli od 2012. godine. Njegovi suosnivači su Igor Duda, Lada Duraković, Boris Koroman i Andrea Matošević, nastavnici čija znanstvena djelatnost zahvaća socijalističke i postsocijalističke teme iz perspektive povijesti, etnologije, antropologije, kulturalnih studija, književnosti i muzikologije.

U središtu interesa CKPIS-a je razdoblje socijalizma od 1945. do 1990. na hrvatskom i bivšem jugoslavenskom prostoru, ali i socijalističke i komunističke ideje u devetnaestom i prvoj polovici dvadesetoga stoljeća, kao i vrijeme postsocijalizma i tranzicije.

Usprkos pomacima do kojih dolazi posljednjih nekoliko godina, socijalizam – kao povijesni, politički, ekonomski, društveni i kulturni pojam – u hrvatskoj je znanosti i dalje mahom neistražena tema. Domaća znanost kaska za bogatom znanstvenom produkcijom u inozemstvu i morala bi naći načina da izbjegne položaj pukoga objekta kada je riječ o istraživanju socijalizma.

Na razgovoru će biti riječi o istraživanju provedenom u okviru projekta Stvaranje socijalističkoga čovjeka: Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskoga socijalizma, važnosti istraživanja socijalizma, stvaranju socijalističkog čovjeka, ulozi glazbe i radnih akcija u jugoslavenskom socijalizmu te brojnim drugim temama.

Nakon predstavljanja predviđena su pitanja publike.

Povijest projekta kompleksnog kao što je Attack teško se može strukturirati linearno, zapisati direktno hladnim dokumentarističkim diskursom, a da se toj povijesti ne oduzme barem dio njegova shizoidnog šarma. Toga su svjesni oni koji su je stvarali, a ujedno i oni koji su je ispričali u knjizi Naša priča: 15 godina ATTACK!-a. 

U uvodniku tako stoji da se radi o knjizi “prigodnoj”, što je samorazumljivo, “hibridnoj” jer ju čini korpus različtih vrsta tekstova, “dijaloga, intervjua, socioloških i etnografskih osvrta, osobnih svjedočanstava”, ali i zato što daje “dio povijesti hrvatskog društva u posljednjih 15 godina”, te, na kraju, “kolažnoj”. Kolažna je, ističu autori, zato što se u njenoj izradi arhivskom i drugom građom koristilo prilično slobodno: raspon svjedočanstava ide od “idealizma Attackovih radikalnih zahtjeva i akcija” pa do onih svakodnevnih, poput “nepostojanja WC-a”, ali i “organiziranja dvodnevnog programa pod nazivom “Velika fešta za opijanje”.

Naša priča podijeljena je u četiri segmenta: “Devedesete” pokriva period od 1997. do 1999. godine i Attackove početke, potom “Jedinstvo” (od 2000. do 2003. godine), “Bez prostora” (od 2004. do 2008. godine) i na kraju “Medika” (od 2009. do 2012. godine). Svaki je od njih obilježen nesigurnošću opstanka, najviše vezanim uz nemogućnost uspostave stalnog prostora, centralne točke djelovanja, bilo za održavanje redovitih programa, bilo za hladni pogon koji bi pokretao tu razbarušenu mašineriju. Pišem razbarušenu (kao i ranije o shizoidnom šarmu) ne jer je u Attackovom pogonu nešto što bi ga organizacijski činilo neozbiljnim nego zato što su principi na kojima se organizacija temelji bazično ahijerarhijski što je često i bilo predmet strastvenih sukoba. Sve je to, uostalom, vrlo detaljno dokumentirano u knjizi. 

Tako nas – između isječaka iz novina, newslettera, fotografija, e-mailova, flajera i zapisnika sa sastanaka i skupština – u priču uvode Vesna Janković i Marko Strpić. U formi razgovora naslovljenog Mi gradimo Attack, Attack gradi nas daje se kontekst u kojem organizacija nastaje: “[T]o je bilo vrijeme kada se Arkzin prodavao na kioscima, ali ispod pulta, na trgu si mogao kupiti Feral Tribune, ali je bilo uobičajeno da ti netko sere ili te napadne zbog toga”. U takvom okruženju trebalo je naći i osobne i građanske hrabrosti isticati antifašistička i antinacionalistička uvjerenja, organizirati umjetničke i kritičke akcije protiv šovinizma i mizoginije, boriti se za kulturu koja ne mora biti dirigirana iz udobnih naslonjača kakvog klasicističkog zdanja u centru grada. 

Iz Attacka su proizašle mnoge inicijative, organizacije i projekti o čijoj povijesti uopće ne razmišljamo, uzimamo ih zdravo za gotovo, a pokretani su znojem i entuzijazmom nekih tamo „anarho-lezbača“.  U organizaciji Attacka tako je, primjerice, održan prvi (“eksperimentalni”) seminar Mirovnih studija. Tu je izvorno Attackov video projekt, a danas ugledna producentska kuća i videoaktivistička organizacija Fade In. FAKI – Festival alternativnog kazališta među prvima je ovdašnjoj publici sustavno predstavljao radove iz područja suvremenog cirkusa, a TEST! se etablirao kao prvi vaninstitucionalni festival studentskog kazališta u zemlji. Libra Libera, jedan o ključnih domaćih književnih i teorijskih časopisa, izvorno je izlazila pod okriljem SC-a, ali je, “nakon što je uprava SC-a odlučila cenzurirati 30 posto broja”, postala dio Attacka.  

Suzana Kunac u tekstu Od demokratizacije do neoliberalnih strukturnih reformi Attack smješta u kontekst razvoja civilne scene 1990-ih i njegov doprinos razvoju civilnoga društva na ovim prostorima, a potom Boris Koroman piše o “DIY ekonomijama užitka”, odnosno o Attackovim projektima koji su na ironičan način komentirali prakse popularne kulture, da bi Oliver Sertić dao pregled koncertnih aktivnosti u Attackovoj organizaciji. Sanja Burlović osvrće se na akcije koje su imale za cilj Attacku osigurati trajni prostor, ali i na prepreke koje su taj proces kočile, prvenstveno otpor institucija i rada “u ilegali”, odnosno okupacije prostora bivše tvornice Medika. I danas Attack radi u nemogućim uvjetima: “mjesečni troškovi najma i održavanja prostora Medike iznose između 15 i 18 tisuća kuna mjesečno”, a ugovor s Gradom Zagrebom traje “do početka rušenja zgrade radi izgradnje Kongresnog centra Zagreb” uz otkazni rok od 15 dana. Jere Kuzmanić u tekstu Ideja privremene autonomne zone i prostorne politike Attacka piše o “prostoru kao artikulaciji naših interesa” te kao “nužnosti za odvijanje naših aktivnosti”. Na samom kraju knjige, u tekstu Zašto knjiga o Attacku?, Katarina Peović Vuković piše o vezama Attackova djelovanja i današnjih strujanja u alternativnim pokretima i inicijativama: “Ovdje nije cilj dokazati kako studentskog plenuma ne bi bilo da nije bilo Attackovog tvorničkog savjeta. No ne bi bilo isto da devedesetih nije negdje na margini tinjala mogućnost druge kulture, da neka suluda skupina aktivista i aktivistica nije živjela u iluzijama neke autentične kulture otpora (…)”.

Ova knjiga je dokument, napisan sjećanjima onih koji su ga stvarali, često bez potpore, često u nevjerojatnim uvjetima i usprkos nevjerojatnim preprekama. Ovo je knjiga o nama.  Bilo da smo sudjelovali ili ne, slučajno se našli tamo, čuli od nekoga nešto, možda i nismo, ali negdje je netko za nas stvarao. 

Knjigu su uredili Sven Cvek, Boris Koroman, Sunčica Remenar i Sanja Burlović, a besplatno se može preuzeti u elektroničkom formatu. 

Povodom izlaska knjige organiziran je razgovor s autori(ca)ma knjige o ATTACK!-u, o autonomiji i prostoru njegovog djelovanja, o DIY kulturi, hrani, muzici, politici, uličnim performansima, o učenju na vlastitim greškama, te o tome kako natjerati Sanju Doležal da pjeva pank. 

Uvodnu riječ imat će Dea Vidović i Ben Perasović, a razgovor će moderirati Iva Zenzerović Šloser. Nakon razgovora bit će otvorena i izložba o ATTACK!-u čiji postav potpisuje Nikola Mijatović Bangavi. Sve to u srijedu, 1. listopada, u 19 sati u Showroomu Galerije Nova!

Knjigu slobodno preuzmite ovdje, a intervju s urednicima pročitajte ovdje.

KP: Što je prethodilo izdavanju knjige i zašto je njen izlazak opisan kao beskonačan?

S.B., S.C., S.R.: Izdavanju knjige je prethodio dugotrajan arhivski rad, kao i dugi razgovori s ljudima koji su u izradi knjige sudjelovali. Ukratko, posla oko knjige je ispalo puno više nego što smo u početku mislili. To je glavni razlog zašto knjiga o 15 godina Attacka izlazi u godini kada će Attack navršiti 17 godina. Razloga za ovo dugo trajanje ima još. Na samom kraju rada, kada smo već mislili da knjiga ide u tisak, morali smo mijenjati tiskaru jer je čovjek s kojim je dogovaran tisak (podaci poznati uredništvu) ispao, blago rečeno, neodgovoran do kriminalnih granica. Osim toga, sam tisak knjige koštao je više od planiranog, jer, s obzirom na prirodu materijala s kojim smo radili, nismo mogli točno predvidjeti kako će knjiga na kraju izgledati. Zato smo neko vrijeme morali potrošiti i na pronalaženje dodatnih novaca.

KP: Sad kad je knjiga konačno izdana, što možemo pronaći u njoj, odnosno na koji je način 15 godina rada sažeto u jednoj knjizi?

S.B., S.C., S.R.: Knjiga je najvećim dijelom bazirana na arhivskom materijalu na temelju kojega je sastavljena kronologija Attackovih 15 godina koja predstavlja kičmu knjige. Jako puno vremena i truda otišlo je na slaganje, skeniranje i fotografiranje arhivskog materijala koji smo našli u Attackovom uredu. Radilo se doslovno o kutijama i kutijama razbacanih papira, fascikala, računa, fotografija, plakata, flajera, VHS kazeta i koječega, često bez precizno naznačenog datuma. Manji dio toga bio je u kakvom-takvom redu, ali mi smo arhiv praktički složili od nule. Neizmjerno su nam korisni bili stari Attackovi newsletteri. Puno materijala našli smo i u privatnim arhivima i teško bi bilo spomenuti sve koji su dali neku sliku ili plakat za knjigu. Posebno su nam tu pomogli Oliver Sertić, Mario Kovač, Nikola Mijatović Bangavi i, naravno, Ruta. Ruta je knjigu i izdizajnirao i bez njega čitav taj arhivski kaos nikad ne bi dobio čitljiv oblik.

Osim kronologije i arhivskog materijala, knjiga je dobrim dijelom sastavljena oko istraživačkog rada o Attacku koji je napisao Boris Koroman, jedan od urednika knjige. S obzirom da se Borisov rad bavio Attackom u kontekstu proizvodnje grassroots kulture, upravo je to i jedan od fokusa knjige. U knjigu su uključena i različita svjedočanstva sudionika koja smo prikupili putem upitnika i koja se kreću od nostalgije do kritike. Neke teme važne za knjigu obrađene su u zasebnim, dužim tekstovima koje su napisali Vesna Janković, Marko Strpić, Suzana Kunac, Oliver Sertić, Marko Vuković, Boris Koroman, Višnja Rogošić, Jere Kuzmanić, Sanja Burlović i Katarina Peović Vuković. U knjizi smo se također koristili relevantnim tekstovima Kulturpunkta, BLOK-a, Prava na grad, i drugih medija i inicijativa koje su ili pisale o Attackovim aktivnostima ili je s njima Attack surađivao. Valja spomenuti i to da se u knjizi nalazi preko tristo različitih fotografija/slika/plakata, što znači da može zaigrati i one koji ne vole čitati.

Iz ovoga već možeš naslutiti da ova knjiga nije samo o Attacku, nego zahvaća širi povijesni društveni kontekst vremena u kojem je Attack stasao, ističe probleme zagrebačke nezavisne kulture od 1997. do 2012. i ocrtava neke društvene promjene u ovom periodu. Općenito nam se činilo da je knjiga o Attacku prilika za nešto više od prisjećanja, da se iz priče o Attacku i vremenima i uvjetima u kojima je Attack djelovao može ponešto i naučiti.

KP: Je li ovo prvo izdanje Autonomnog kulturnog centra, možemo li reći da se radi o samizdatu i odgovara li takav postupak DIY filozofiji kao jednoj od temeljnih odrednica rada samog AKC-a?

S.B., S.C., S.R.: Autonomni kulturni centar je već izdao strip album Vanče Rebca Tvrdokorne mrlje, zatim DVD fanzin Svena Gorjanca-Fabića Poskok (1 i 2), CD grupe Bamwise, a u pripremi je i ploča zagrebačkih Kurvi. Dva-tri puta godišnje izlazi proezine Pippilotta koji nastaje na literarnim kružocima u Infoshopu Pippilotta. Međutim, AKC nije do sada izdao ništa slično ovoj knjizi. Knjiga jest DIY u smislu da je Attack sam vlastitim snagama izdao knjigu o sebi, ali je knjiga izdana uz financijsku potporu Ministarstva kulture i Ureda za kulturu Grada Zagreba. Tiskanje knjige su također donacijom pomogli i Restart, Infoshop Pippilota, Pulska filmska tvornica, Fade In, Centar za mirovne studije, kao i svi koji su radili na benefitu za knjigu: DJ Sero, DJ Bangavi, People’s Kitchen i tim kluba Attack te drugi pojedinci/ke.

Na kraju, recimo i da knjiga dokumentira izdavačku djelatnost iz vremena prije nego se Attack podijelio na dvije udruge, kada su unutar Attacka djelovali i časopis Libra Libera, strip webzine Komikaze i Literarni konzorcij (LitKon).

KP: Nakon gotovo sedamnaest godina, možete li podvući crtu na neka razdoblja i na temelju njih očekivati daljnji razvoj (naše) priče?

S.B., S.C., S.R.: U knjizi smo pokušali napraviti periodizaciju djelovanja Attacka. Knjiga je zato podijeljena na četiri glavna dijela: “Devedesete”, “Jedinstvo”, “Bez prostora” i “Medika”. Očito, kontinuiteti i lomovi u Attackovom djelovanju povezani su u ogromnoj mjeri s problemom prostora. Za pretpostaviti je da će i budućnost najvjerojatnije ovisiti o razvoju situacije s prostorom. Jedna od spoznaja do koje smo došli radeći na knjizi je i ta da je Attack, otkad postoji, bez prostora bio aktivan više od šest godina. Osim toga, Attack je već skoro 17 godina bez dugoročnog rješenja problema prostora. Ugovor potpisan s gradom 2009. za prostor u Medici istekao je 2011., a pregovori su nakon toga stali. Trenutno nemamo nikakve informacije iz gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove koje bi upućivale na to kako će se stvari dalje razvijati.

Na trenutno djelovanje Attacka utječe i činjenica da Attack nije jedini korisnik prostora u Medici, ali je jedini koji je s Gradom imao potpisan ugovor i time na sebe preuzeo odgovornost za prostor. Istina je da Attack koristi najviše prostora i proizvodi najviše programa u Medici, ali se često na udrugu prebacuje odgovornost za stvari za koje su odgovorni drugi korisnici. O svemu tome možete detaljnije čitati u knjizi.

Što se tiče daljnjeg razvoja priče, Attack i dalje ima za cilj uključiti što više mlađih ljudi koji pokreću dobre inicijative, a za koje trebaju infrastrukturu. Trenutno najviše aktivnih sudionika djeluje u klubu, a želimo naglasiti da mjesta za ideje i aktivnosti ima u svim Attackovim projektima. U toku su programi s tražiteljima azila (u suradnji s CMS-om), a u rujnu će se raditi Antifašistički dani u suradnji s infoshopom Škatula iz Rijeke i Mladim antifašistkinjama Zagreba. U infoshopu Pippilotta se i dalje nastavljaju programi sakupljanja knjiga za zatvorenike te sakupljanja knjiga za tražitelje azila, uz redovne literarne kružoke i program besplatnih “uradi sam/a” radionica. U sklopu Attacka djeluje i inicijativa People’s Kitchen koja se bavi problematikom nedostatka/viška hrane te se trudi jednom tjedno posjetiteljima ponuditi šarolik obrok od hrane koja je inače odbačena. U prostoru Hacklaba na tjednoj bazi se održavaju radionice “open source” operativnih sustava (GNU/Linux) kojima se ove alternative komercijalnim softverima pokušavaju približiti korisnicima. U Hacklabu vam također možemo pomoći sklepati računalo iz recikliranih dijelova ako za njega nemate resursa.

U svakoj od ovih inicijativa novi ljudi su dobrodošli, kao i nove ideje.

KP: Što nas očekuje u četvrtak na “neslužbenoj post-traumatskoj žurki” povodom izlaska knjige?

S.B., S.C., S.R.: U četvrtak radimo neslužbenu promociju, službena promocija s predstavljanjem knjige i “ozbiljnom” pričom “ozbiljnih” ljudi bit će krajem rujna u Galeriji Nova. Sada nam je prvenstveno cilj proslaviti izlazak knjige i podijeliti knjigu ljudima da je pročitaju i onda dođu pripremljeni na razgovor u rujnu. Također tražimo predstavljače za knjigu. Predstavljači, javite se!

Na programu u četvrtak bit će štand s knjigom, prilika za listanje, čitanje, raspitivanje i razgovaranje. To će biti u dvorištu Medike. People’s Kitchen će se pobrinuti za hranu. Radikalni biciklistički kolektiv/putujući filmski festival Bike Smut iz Portlanda prikazivat će svoje filmove u Pippilotti. U klubu Attack svirat će DJ Jahvo i DJ Peter Po$h. Ovaj drugi je inače pod imenom DJ Šango svirao na otvorenju Attackovog prvog prostora u bivšoj tvornici igračaka Biserka u Heinzelovoj 33. To je bilo 7. ožujka 1998. Kako znamo za taj zanimljivi detalj? Naučili smo čitajući knjigu o Attacku, i pritom se odlično zabavili!