Kvartovska intima je programska inicijativa koja je nastala kao dio šireg djelovanja Cherry Pop Festivala. Ovaj festival posvećen je istraživanju tema intime, identiteta i odnosa, “s posebnim naglaskom na uključivanje lokalne zajednice i otvaranje prostora za dijalog izvan klasičnih kulturnih institucija”, stoji u najavi. Ladika će ovom prilikom predstaviti svoje pjesme u pripovjednoj izvedbi, a koncert ovog kantautora započinje u 20 sati.

Kako piše u najavnom tekstu, “njegove pjesme istražuju odnos čovjeka i prirode, svakodnevnih iskustava i unutarnjih mijena, dotičući teme slobode, prolaznosti i povezanosti. Kroz izvedbu koja uključuje elemente naracije, improvizacije i glazbenog izraza, Ladika publiku vodi kroz osobni, ali univerzalan svijet — prostor između intime i kolektivnog iskustva”.

Osim koncerta, popratni segment čine edukativni programi u sklopu manifestacije Druženje na Žitnjaku koji uključuju radionicu izrade prototipa pod vodstvom Marka Ambroša, radionicu za ručno otiskivanje majica s Borisom Greinerom i predstavljanje levantinske kuhinje sa Safom Salem iz kolektiva Žene ženama.

Broj polaznika_ca je ograničen, a prijaviti se možete na atezit@gmail.com. Radionice započinju u 17 sati, a više detalja o voditeljima_cama pročitajte ovdje.

Ulaz na programe se ne naplaćuje.

Polazeći od tržnice kao važnog mjesta urbane svakodnevice i društvenog života, razgovor otvara pitanja transformacije javnog prostora i njegove uloge u oblikovanju zajednice. Tržnica Volovčica pritom se izdvaja i svojim arhitektonskim rješenjem – kružnom modernističkom građevinom arhitekta Božidara Tušeka iz 1964. godine.

O promjenama koje su obilježile ovaj prostor, kao i o njegovoj nekadašnjoj i današnjoj društvenoj funkciji, govorit će Mladen Martinec, vrtlar i poljoprivrednik koji tržnicu poznaje još od 1970-ih, te Milenka Petrović Šekoranja, dugogodišnja stanovnica Volovčice i voditeljica Senior kluba u KNAP-u.

Ciklus Pješakov gambit dio je hibridnog projekta Kvartovska lektira i osobne priče 2, koji kroz niz susreta, šetnji i radionica istražuje odnos između književnosti, mjesta i svakodnevice, polazeći od istoimenog romana Borisa Greinera.

Program se nastavlja u travnju šetnjom Volovčicom (Mapiranje Pješakovog gambita), koju vode Ana Janjatović Zorica i Hrvoje Đukez, koji vodi i likovne radionice. U sklopu ciklusa održat će se i osobni iskaz Hrabro kao Hrabal Stanislava Habjana. Završni dio programa u svibnju donosi predavanje o šahu knjižničara i šahista Željka Vrbanca Vrbija, kao i literarni susret u formi “kolaža od riječi” koji vodi komparatistica i rusistica Anica Vlašić-Anić.

Ulaz na program je slobodan.

Više informacija dostupno je na mrežnim stranicama Studija Artless.

Pri samom ulasku u prostor Pogona nastupa olakšanje: značajna toplina smjesta opušta ukočenost tijela, a zatečene grickalice kao da se smiju našoj prethodnoj raspravi. Iza crnih zastora, u predvorju Velike dvorane dočekuje nas neonski znak, jasno prepoznatljiv iz raznoraznih uličnih izloga. Crvenim i zelenim slovima ispisano je: Prste K SEBI. Poput kakvog varljivog signala, istovremeno nas upozorava, ali i poziva da zavirimo pogledati izložbu.

Prolazim kroz sljedeći red zastora i znatiželjno zakoračujem u prostoriju u kojoj je, usprkos očekivanom, gotovo apsolutni mrak. Temperatura je sad već nesumnjivo podivljala i osjećam se kao u golemoj pećnici. Na tren pomislim kako sam izgubila svaki sljedeći trag pa zastanem da raskopčam jaknu, a zatim nesigurno produžim prateći nečiji korak. Na kraju prostorije nalazi se tajanstveni izvor svjetla. U pozadini šum. Apstraktni nedokučivi zvukovi ispunjavaju prvotno zatečenu prazninu. Napetost raste. 

Naćulila sam uši te pomno osluškujem koračanje posjetitelja pa mi kretanje po prostoru više ne predstavlja problem. Prostorija je ispunjena toplinom koja mi, htjela ja to ili ne, ulijeva osjećaj bliskosti sa svima koji oko mene dišu, kao da sam ne znajući ubačena u nekakvu utrobu. Zavedena toplinom, radoznalo poput djeteta očekujem sljedeći impuls.

Približavajući se svjetlu, primjećujem da je riječ o maloj peći u kojoj čuči 12 zaobljenih kruščića. Zrakom kruži čarobni miris tog iskonskog tijesta, a nosnice su se raširile bacajući me u reminiscenciju nekog prošlog vremena. Sjećam se kako sam kao dijete kod bake često promatrala proces podizanja kvasca, a u trenutku njegovog savršenog uobličavanja, bilo je nezamislivo teško obuzdati želju da ga probušim prstom. S nekolicinom posjetitelja_ica, kao oko logorske vatre, ostajem stajati uz peć.

Promatrajući kruh, pitam se što mi govori? Kao osnovna životna potreba, sam po sebi već nosi snažan simbolički naboj. Kruh je zemlja, korijen, pripadanje. Elementarna pojava. Humanost. Ono što nas spaja. U mnogim tradicijama kruh nije samo hrana, već društveni savez. Ne prisvaja se, nego dijeli. Kruh je povezanost. Toplina. Simbol zajedništva i doma. 

“Postoji recept, ali tijesto se uvijek ispočetka treba dignuti, kvasac mora udahnuti život brašnu i vodi, pa kao i u bilo kojem drugom slučaju života,… rođenje tijesta ipak se mora tek dogoditi”, citat je Borisa Greinera koji autorice navode u najavi o izložbi. Možda u tom smislu ideja ove instalacije nije staviti naglasak isključivo na kruh, već štoviše, na proces njegova nastanka. Kupujući kruh u pekari ne razmišljamo o tome kako nastaje. Ukoliko bismo zavirili u taj proces naišli bi na mnogobrojne korake koji su naizgled jednostavni, ali zahtijevaju vrijeme i znanje, posvećenost i predanost procesu. Treba mijesiti, čekati, zagrijavati, pratiti i sve to pomno začiniti strpljenjem. 

Čini mi se kao da je vrijeme stalo na čas dok gledam u tu malu peć, pa stupam u komunikaciju s ostalim posjetiteljima. To je sada to? A sljedeće? “Piše da je izložba interaktivna”, napominje jedan od njih. “Pa možemo uzeti…”, zatim otvara peć, a u trenutku posezanja, jedini se izvor svjetla gasi, ostavljajući cijeli prostor i sve nas prisutne u potpunom mraku. Zatvara peć i ponavlja prethodni pothvat. Ponovno mrak. 

Nastupila je nesigurnost, suočeni smo s posljedicama. Ha! Još od ranog djetinjstva učili su nas o opasnosti otvaranja vruće peći. A pri ulasku je jasno stajala uputa: Prste K SEBI. Uhvatile su nas u zamku. 

Reakcija posezanja za kruhom je refleksna, impulzivna i, kroz konzumerističku prizmu, ni najmanje nerazumljiva. Međutim, iako je poslužen, kruh nije osvojiv. Servirano je dostupno isključivo za promatranje, a samovoljnim činom posezanja, završili smo u bezizlaznom mraku. U tom smislu, kruh ovdje stoji kao izvor svjetla. 

Tijesto, peć, miris, zvuk, svjetlost, pojave su koje pripadaju iskustvu svakodnevnog života, no njihova uloga u izložbi je obrnuta. Time otkrivamo kako mrak nije potpuno prazan, već naprotiv izoštrava zvuk, pojačava miris. Izostanak vida osvještava nam istančanost drugih osjetila. Izmicanjem uobičajene hijerarhije osjeta autorice se na slojevit način poigravaju našim doživljajem, stavljajući pritom naglasak na proces traganja. Poput lova na blago, u prvobitnoj neizvjesnosti ne znamo što očekivati.

Kako navode u intervjuu na Radio Studentu, želja im je “unutar mraka uprizoriti misaoni proces ili podsvijest, nešto apstraktno i neopipljivo.” Važno je prvo doživjeti sam mrak, a potom je prolazak do svjetla proces u kojem kroz oživljavanje raznih asocijacija valja osluškivati svoje misli. Probuditi maštu. Prizvati sposobnost propitkivanja, upisivanja i reinterpretacije. Ideali za kojima tragamo, kažu, uglavnom su nam pred nosom.

Kroz izraženu toplinu, miris kruha i svjetlost koju isijava, peć nam pruža iskustvo ugode, ali postaje i disciplinski element kada prekršimo upozorenje koje smo dobili pri ulasku. Odgovornost se, međutim, ne prebacuje na pojedinca, već kolektivno internalizira jer, budimo iskreni, svatko je od nas nesumnjivo poželio zgrabiti taj slatki kruh. Naziv izložbe dodatno pojačava ovu dinamiku, naglašavajući element društvene kontrole i kolektivnog morala. Izložba se zato može čitati kao suptilna, ali snažna kritika napuhanog individualizma, ili pak ironični komentar suvremenog društva. 

Jelene su se dobrano našalile s nama. Zamađijanih osjetila, poput kakve marionete, slijedili smo svaki predviđeni korak. Vođeni individualnom željom, doduše, uzeli smo iz kolektivnog izvora. Iz svjetlucave utopije u surovu stvarnost. A jedino što imam za nadodati je da sam nakon izložbe kolegice pozvala na druženje, uz pizzu!

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Riječ je o nastavku programa Ritam X – performans kao izraz koji su pokrenule Vlasta Žanić i Olga Majcen Linn, a tema ovogodišnjeg izdanja je 5 do 12. Nazivom koji sugerira hitnost, zadnji poziv, vrijeme koje istječe i potrebu da se reagira sada, autorice programa ističu vremensku posebnost performansa.

Kako pojašnjava autorica popratnog teksta, Mirna Rul, “performansi se događaju u stanju hitnosti – ne kao planirani čin, već kao nužnost. ‘5 do 12’ nema prostora za pripremu ni sigurnost. Sve što postoji sada, u tijelu i prostoru, mora biti upotrijebljeno. Greške su neizbježne, ali pasivnost nije opcija. Odluke se donose u hodu, bez garancije i bez povratka.”

U programu sudjeluju: Milijana Babić, Tajči Čekada, Matea Despot, Boris Greiner, Stanislav Habjan, Astrid Jakšić, Leonardo Losciale, Nadija Mustapić, Lea Plaščar, Nika Rukavina i Marijana Stanić.

Više detalja pronađite ovdje.

Umjetničku organizaciju Atelijeri Žitnjak osnovali su 2004. umjetnici-korisnici atelijera u kompleksu stare osnovne škole na Žitnjaku, objektu koji je Grad Zagreb prenamijenio u 13 atelijera te ih dodijelio umjetnicima na korištenje. Cilj ovog programa jest pružiti priliku umjetnicima_ama mlađe generacije kako bi se razvijali, istraživali te realizirali nove samostalne ili grupne umjetničke projekte. Na kraju rezidencijalnog boravka, umjetnici_e će imati mogućnost predstaviti svoj rad javnosti putem izložbe, otvorenog studija ili artist talka.

Odabranim umjetnicima_ama omogućit će se korištenje atelijera od 70 m2 na Žitnjaku u trajanju od jednog do tri mjeseca, kao i financijsku podršku za produkciju rada. Na natječaj se mogu prijaviti umjetnici_e i umjetnički kolektivi.

U prijavi je potrebno:

• opisati projekt i koncept rada koji će biti razvijan tijekom rezidencije
• priložiti biografiju s relevantnim informacijama o obrazovanju i dosadašnjem umjetničkom radu
• priložiti motivacijsko pismo kojim se obrazlaže potreba za radnim prostorom i napomenom o trajanju boravka
• priložiti preliminarni troškovnik

Odluku o dodjeli rezidencije donijet će umjetnički savjet Galerije AŽ koji čine Kata Mijatović, Vlasta Žanić, Mirna Rul, Boris Cvjetanović, Boris Greiner, Alem Korkut i Predrag Pavić.

Prijave se šalju na e-mail adresu atezit@gmail.com, a više detalja o pozivu pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 30. prosinca.

Ljetni program počinje dvjema radionicama u 17:30 sati o kojima više možete pročitati na poveznici, a zatim će se u 18 sati održati predstavljanje otvorenog rezidencijalnog programa. Radi se o rezidenciji namijenjenoj mladim umjetnicima_cama koji_e mogu koristiti prostore atelijera na Žitnjaku za umjetnički rad u razdoblju od tri mjeseca, kao i sufinanciranje njegove produkcije. Umjetnici koji trenutno borave u AŽ u sklopu ovog programa su Marina Brkić, Leonardo Losciale i Sanda Črnelč, a u vidu otvorenog atelijera, prezentirat će posjetiteljima projekte koje ondje razvijaju.

Program se nastavlja u 19 sati otvorenjem izložbe Krik fazana Anje Mergeduš koju autorica opisuje kao: “…eksperimentalni umjetnički proces koji oživljava napuštene industrijske prostore kroz zvuk, tijelo, arhitekturu i pad. Polazišna točka je stari pogon — plinosprema, smještena nedaleko od Atelijera Žitnjak. Ovaj monumentalni objekt, nekoć vitalni dio industrijske mreže Zagreba, danas pulsira tišinom, hrđom i odjekom vremena, postajući prostor potencijala i ponovne aktivacije.”

Po otvorenju izložbe održat će se predstavljanje žitnjačkog Almanaha, odnosno publikacije Borisa Greinera koja prati prošlogodišnji program Atelijera, a u 20 sati počinje prezentacija s mađarskim umjetnikom Mátéom Elődom Jankyjem u organizaciji udruge Slobodne veze. Máté Előd Janky je elektronički glazbenik i medijski umjetnik te član kolektiva PÉNZ, osnivač Daddypower Recordsa, a stvara i glazbu pod imenom Alley Catss. “Estetski svijet njegove umjetnosti temelji se na internetskoj kulturi, miješajući supkulturne vizualne elemente, fragmente svjetova videoigara i prisvojeni sadržaj pronađen na internetu”, ističu organizatori_ce.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Boris Greiner u predgovoru ističe kako Bićanić “ne portretira ni apartmane ni goste, nego gostima po apartmanima ostavlja razna iznenađenja, apsurdne objekte koje galerijski sustav proglašava duhovitim instalacijama, a neupućeni gosti zaboravljenim neupotrebljivostima. Ipak, ne želeći svojim apartmanskim intervencijama preplašiti goste, narušiti uspješnost obiteljskog posla, dokazana ocjenom 9,1, Dino ih ukloni prije nego što oni dođu. Koristi se njima u propagandne svrhe, simulira uobičajeno reklamiranje apartmana predstavljanjem interijera, informativnu brošuru (artistbook) puni fotografijama svojih radova u autentičnom apartmanskom postavu.”

Dino Bićanić (1980. Bihać, BiH) diplomirao je kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Kažimira Hraste 2007. godine. Izlagao je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama. Dobitnik je Nagrade Ljevaonice Ujević na 14. Trijenalu hrvatskog kiparstva i jedne od tri jednakovrijedne nagrade na 39. Splitskom salonu. Ima realiziranu javnu skulpturu u gradu Hvaru. Finalist je Nagrade Radoslav Putar 2020.

Više informacija o izložbi pronađite ovdje.

Projekt provodi Udruga 90-60-90 s Muzejom betinske drvene brodogradnje, a u sklopu projekta održana je i video radionica u suradnji s lokalnom OŠ Murterski škoji na temu propitivanja identiteta Betine, u organizaciji Udruge PUNKT.

Umjetnice uključene u projekt su Milijana Babić, Nicole Hewitt, Ana Kolega, Lina Kovačević, Martina Mezak, Kata Mijatović, Vesna Perunovich, Renata Poljak, Nika Radić, Neli Ružić, Marijana Stanić, Sandra Sterle, Matea Šabić Sabljić, Tanja Vujasinović i Vlasta Žanić te učenici_e OŠ Murterski škoji.

“Putovanja, migracije i kretanja odražavaju društveno-političku svakodnevicu, odnosno globalnu narav našeg svijeta. U malom dalmatinskom mjestu Betina na otoku Murteru, brodogradnja nije samo obrt, već i nasljeđe koje duboko proživljava i prezentira duh mjesta”, piše u najavi izložbe. Umjetnice su kroz različite medije i koristeći suvremene umjetničke prakse istraživale putovanja kao temu, istovremeno spajajući tradiciju i suvremenost. Izložba uključuje radove u raznim medijima, od videa i slika do instalacija i intervencija u javnom prostoru.

Boris Greiner u popratnom tekstu izložbe ističe da isto kako “val oblikuje brod, tako i putovanje oblikuje putnika, u ovom su slučaju to putnice, čiji su radovi oblikovani pod utjecajem stvarna putovanja ili onog imaginarnog, morem ili kopnom, Mljetom ili Baranjom, prirodom ili mehanikom, odlascima zauvijek ili privremenim povratcima, metafizičkim vremenom ili onim provedenim u konkretnoj izradi broda”.

Izložbu je moguće posjetiti do 30. lipnja.

Više informacija pronađite ovdje.

Pet bijelih stepenica, aktualni projekt kolektiva WHW i kustosice Ane Kovačić, odvija se na šest lokacija koje su na neki način vezane uz kulturu no nisu tradicionalni izlagački prostori, među kojima je i budući prostor u Draškovićevoj ulici. Uvodni tekst najavljuje ovaj program kao pokušaj ispitivanja “različitih načina gostoljubivosti” koje ovi prostori nude. Treba napomenuti da je WHW sličan princip izlaganja primjenjivao u ciklusu događanja Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti drugačije) i u Retrospektivi po dogovoru Davida Maljkovića – čini se da se uvijek iznova pojavljuju razlozi za preispitivanje uhodanih izlagačkih prostora.

Ciklus je otvoren u Kleti zvučnim performansom Himne za slušanje koji izvodi Anton Kats pod pseudonimom ILYICH. Umjetnik je u bijelom odijelu s maskom s koje vise trake, smješten iza kontrolera poput klasičnog DJ-a, puštao preko atmosferične zvučne kulise glasove umjetnica_ka među kojima su bell hooks, Pauline Oliveros, Ruth Wilson Gilmore, Chick Corea i Ursula K. Le Guin. Izjave preuzete iz radijskih emisija, predavanja i sličnih izvora mahom su bile vezane uz glazbu te kulturu i diskriminaciju Afroamerikanaca. Ovi segmenti razgovora nude bliski pogled na ove autorice_e, no izvedba je popraćena samo kraćim tekstom u letku koji prati čitav projekt i time joj nedostaje čvršće kontekstualizacije, a prezentiranje spomenutih autorica_a se svodi na estetsku gestu bez mogućnosti da ona vodi ozbiljnijem razumijevanju i dijalogu s njihovim radom. 

Instalacija Zvučna rešetka Antona Katsa u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića služi kao nadopuna i nastavak spomenutog performansa. Kod samog ulaza u prostor na stalku je smješten kasetofon iz kojega bi trebala biti emitirana snimka performansa, a pored njega je polica s knjigama autorica_a čiji su govori uključeni u zvučnu kompoziciju. Knjige ostaju knjižnici nakon zatvaranja izložbe, a funkcioniraju kao zgodan izbor djela autorica_a koji nisu osobito zastupljeni u hrvatskim knjižnicama i izdavaštvu. Iako se ova polica vrlo lijepo uklapa i pridonosi ambijentu i funkciji knjižnice, zvučni dio instalacije u izravnom je sukobu s tišinom koju prostor koncentracije i rada zahtijeva – vjerojatno zato za vrijeme mojeg posjeta kasetofon nije bio upaljen. 

U neposrednoj blizini knjižnice, na zgradi na uglu Tesline i Preradovićeve, iznad prostora Francuskog instituta nalazi se bijeli upitnik na crvenom platnu, rad slovačkog umjetnika Júliusa Kollera pod nazivom Upitnik kulturna situacija (U.F.O.). Riječ je o jednoj inačici simbola koji je umjetnik u brojnim tehnikama reproducirao od kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pojavljujući se u Čehoslovačkoj nakon Praškog proljeća ovaj simbol dobiva značenje kritike i otpora, no za Kollera on je označavao “situaciju”, način života koji općenito propituje odnos pojedinca i društva i tako stvara nove načine življenja. 

Kada sam vidio Kollerov upitnik odmah sam se sjetio fotografije na kojoj Tomislav Gotovac izlazi kroz prozor galerije Forum na gređe te iste zgrade samo na stranu koja gleda prema Teslinoj. Ova dvojica autora vrlo su slična po izrazu i vremenskom razdoblju u kojem djeluju što je bio povod za njihovu zajedničku izložbu u Zbirci Richter 2019. godine. Kollerov poziv na kritički odnos prema društvu vrlo je relevantan u današnjem vremenu i svakako bi mu trebalo posvetiti pažnje. Moja asocijacija na njegovog zagrebačkog kolegu je slučajna i za izložbu nije bitna, no ukazuje na to koliko prostor svojim brojnim asocijacijama na neočekivan način može doprinijeti radu. 

U programu kina Kinoteka, prije redovnih projekcija prikazan je video marokanskog kolektiva Tizintizwa pod nazivom Pjesma veslu. Film prikazuje skandiranje nogometnih navijača koji imitiraju veslanje gusara na galiji. Sjevernoafrički gusari slave se jer su se opirali imperijalističkoj španjolskoj sili. Nogometni navijači – ultraši, bitna su revolucionarna snaga regije, a njihovo je zajedništvo, pri čemu se zaboravljalo na klupska rivalstva, bilo jedno od važnih pokretačkih sila Arapskog proljeća. Ubačen u uobičajen filmski program, ovaj kratak i intenzivan video nudi pogled u logiku otpora neke druge sredine.  

Osnovana 1990., grupa Škart studentske prosvjede u Srbiji počela je pratiti Budnicama, svakodnevnim parolama objavljivanim na društvenim mrežama. Kratke poruke podrške napisane karakterističnim rukopisom kombinacijom crvene, crne i bijele postupno su prenošene na naljepnice, bedževe i plakate. U Centru mladih Ribnjak koji održava iznimno bogat i šarolik program, a zidovi su također ispunjeni raznim obavijestima, fotografijama i informacijama, upečatljive Budnice ipak su se uspjele istaknuti. Postavljajući eksplicitno politički rad u mladenački kulturni centar (a isto se odnosi i na kino i javni prostor) prešutno se daje komentar o tome da je za bilo kakav politički govor važno da se odmakne od poznatih oblika i kanala komunikacije kako bi doista bio učinkovit.

Prostor Bookse koji je također vizualno veoma ispunjen natpisima, knjigama i plakatima udomio je fotografije Rene Matić koje tematiziraju marginalno iskustvo queer osobe u dijaspori. Tri fotografije smještene su na staklu i vidljive izvana, a jedna je kod ulaza na ormariću za plakate. S obzirom na to da prostor nije namijenjen izlaganju i ima snažan vizualni karakter, fotografije nisu u središtu pažnje promatrača, no one prikazuju intenzivne trenutke, tijela u plesu i intimnom kontaktu i ne zahtijevaju blagi okoliš da ih se primijeti. 

Galerija Nova do sada je nekoliko puta mijenjala mjesto, od otvaranja 1975. do 1979. bila je smještena u Teslinoj 1, zatim se selila u Mihanovićevu 28, a od 1992. do njenog nedavnog zatvaranja bila je u Teslinoj 7. WHW je izrazio namjeru da naziv Galerija Nova koji sa sobom nosi bogato nasljeđe održi, stoga se može pretpostaviti da će novi izložbeni prostor kolektiva u Draškovićevoj ulici 31 nositi to ime.

No, za vrijeme ovog projekta prostor se označava samo svojom adresom, čime se naglašava da je on i dalje u prijelaznom stanju, nedovršen. Pet bijelih stepenica ispituje prijemčivost različitih prostora za likovnu umjetnost, a njime Što, kako & za koga istovremeno ispituje vlastiti još uvijek nepoznati prostor. Umjesto da publici novu etapu svojeg programa predstave koristeći prostor, ovaj kolektiv koristi program da ispita novi prostor. 

Trenutno se iznad ulaza nalazi natpis “Caffe bar all in”, a na ostalim površinama na žutoj pozadini napisano je niz riječi koje započinju slovom “a” – radi se o prvih 15 riječi partiture Anti-ambijent ceremonijalnih cigareta. Nakon izložbe Napusti zdjelu i kreni prema ptici (vraćam se odmah) Nike Mihaljevića u Galeriji SC, autor je uglazbio tekst kritike koju je za izložbu napisala Jozefina Ćurković te ga izveo uz vokalisticu Ivanu Bojanić. Tekst se ne pjeva onako kako je napisan nego su riječi kritike raspoređene abecednim redom, a tako su napisane i na prozorima. 

Ovaj začudan postav usmjeren prema ulici ujedno je i najava performansa koji je Niko Mihaljević izveo u galerijskom prostoru u Draškovićevoj. Spomenuta izvedba skladbe nastale prema tekstu kritike Jozefine Ćurković bila je povod kritici Borisa Greinera koja je prevedena na engleski, a riječi od kojih se sastoji raspoređene su abecednim redom te su postale libreto opere Singing snake (Sometimes Staged). Operu izvode Niko Mihaljević na oganetu, vokalistica Ivana Bojanić, Miodrag Gladović kao trombonist i Leonardo Losciale svirajući triangl. S obzirom na to da rad ima vrlo zanimljivu genezu, drago mi je da se autori njome nisu kreativno potrošili nego su proizveli vrlo zanimljivu muzičku izvedbu.

Posljednji prostor koji sam obišao je ured WHW-a na osmom katu nebodera Napredak na križanju Bogovićeve i Gajeve. Zvučni dio rada Carbon based love priča je o oproštajima s bliskim osobama – članovi obitelji odlaze, a stabla ih zamjenjuju i ostaju malo duže. Vizualni dio rada sastoji se od snimaka borova kroz različita godišnja doba i fotografija istog krajolika. Ovaj materijal je nenametljiv, ali čini se da je proizveden s puno otvorenosti i truda zbog kojeg mu vrijedi posvetiti pažnju. Spomenuo sam kako je Kollerov rad zbog prostora na kojem je smješten za mene nadopunjen jednom slučajnom asocijacijom, tako je za mene, a vjerujem i druge nemoguće doživjeti rad Ane Opalić bez snažnog doživljaja mjesta, tj. Planićevog nebodera.

Po ulasku u zgradu ušao sam u mali starinski lift s vratima koja se ručno zatvaraju, stigao na osmi kat i tamo na balkonu s kojeg se vide meni dobro poznate ulice, koje su iz ove vizure potpuno drugačije, na slušalice slušao zvučni rad. Zvučni dio rada Carbon based love priča je o oproštajima s bliskim osobama – članovi obitelji odlaze, a stabla ih zamjenjuju i ostaju malo duže. Vizualni dio rada sastoji se od snimaka borova kroz različita godišnja doba i fotografija istog krajolika. Ovaj materijal je nenametljiv, ali čini se da je proizveden s puno otvorenosti i truda zbog kojeg mu vrijedi posvetiti pažnju.

“Mogućnost da je volio borove, spajala nas je”, govori Ana Opalić, a ja gledam kako listovi žednjaka hvataju male kapi kiše – nisam očekivao da ću usred grada pronaći prostor koji je dovoljno svečan da dopusti ovako krhke veze. 

Stihovi pjesme Vlade Kristla po kojoj je izložba dobila naziv opisuju ulazak u prostor bez straha i očekivanja: 

“U pekaru se uspinjalo pet bijelih stepenica i
ja sam duboko uvlačio mirise
bez potrebe da budem dobrohotan.
Miran da me tu neće poniziti.”

Čini mi se da spretno zrcale odnos kakav radovi imaju prema nekonvencionalnim prostorima u koje su smješteni. Uspjeh kojim su se radovi u njih uklopili varira, no i oni najuspjeliji slučajevi u velikoj mjeri ovise o nepredvidivim faktorima. Birajući ovakav princip izlaganja kustosice se odlučuju za nesigurnost, a ona je negativna samo kada je prati strah. S povjerenjem prepušteni nepoznatim prostorima i situacijama, radovi se nadopunjavaju novim vizurama i značenjima, pokazujući da kontaminiranje može biti obogaćivanje. Pet bijelih stepenica je širok i raznolik projekt koji uspijeva istovremeno ukazati na važne probleme, ali i pokazati kako bez malodušnosti nastaviti dalje. 

Grupa šestorice autora bila je neformalna grupa umjetnika koja je svoje već ionako kritički impregnirane akcije i radove dodatno radikalizirala postavljajući ih u nesvakidašnji izložbeno-izvedbeni kontekst. Iznenadne, uglavnom jednodnevne izložbe-akcije Grupe šestorice autora izvodile su se u gerilskom stilu uz taktiku neprestanog uznemiravanja.

Ova dvojezična knjiga fotografija, na hrvatskom i engleskom jeziku, uz uvodni tekst urednice Branke Stipančić dosnosi 199 crno-bijelih fotografija koje su braća Stilinović kao mladi umjetnici snimali na izložbama – akcijama Grupe šestorice autora, udruženja umjetnika Borisa Demura, Željka Jermana, Vladu Marteka, Fedora Vučemilovića i drugih.

Knjiga je dokumentarnog karaktera i osmišljena je s namjerom da ilustrira aktivistički karakter grupe, dočara atmosferu ambijenta u kojima su izlagali te prikaže ključne aktere u interakcij s njihovim umjetničkim radovima, promatračima, prolazncima i vremenskim kontekstom. Publikacija je nastala u izdanju umjetničke organizacije PETIKAT, a dizajn publikacije potpisuje Boris Greiner.

Branka Stipančić (Zagreb, 1953) povjesničarka je umjetnosti, nezavisna istraživačica, kustosica i urednica. Radila je kao kustosica u Galerijama grada Zagreba (danas Muzej suvremene umjetnosti) i direktorica u Soros centru za suvremenu umjetnost u Zagrebu. Područje njezina interesa obuhvaća suvremenu umjetnost te umjetnost 1960-ih i 1970-ih godina s naglaskom na neoavangarde i postkonceptualnu umjetnost u Hrvatskoj i Istočnoj Europi.