Najdostojanstvenije starenje

Tonći Kožul — Thu, 14 Dec 2006 13:23:34 +0000

Niste primjetili da je frontmen Crvenih koralja izdao solo-album ove godine? Nije ni čudo: svi su i dalje zauzeti svršavanjem nad Arsenom, manekenom tzv. “bolje prošlosti”, u kojoj je naša zabavna glazba “imala dostojanstvo” (koje više, kao, tobože, nema), a rokenrol pedesetih – ili, u ovom slučaju, istočnoeuropski rokenrol koji emulira rokenrol pedesetih – ionako se se već desetljećima ustrajno minorizira.

Naime, iako je rat davno dobiven, rock-kultura još osjeća rane iz pedesetih – doba kad je akademski i kulturalni establišment odbacivao rock kao prizemnu, primitivnu, priglupu buku za tinejdžere, nešto što nimalo nije dostojno titule Ozbiljne umjetnosti. U silnoj želji da ga spomenuti establišment prihvati i pogladi po kosici, rock je morao naći svoje Šekspire za utrku (Dylan, Arsen) i distancirati se od ere kad nije bio “ništa više” od frivolne mjuze za čagu, barenje, prve poljupce, divlje vožnje autima i besciljnu mladenačku obijest. Bože sačuvaj da bi išta što ima veze s uzburkanim hormonima moglo biti Umjetnost s velikim “U”!

Upadajući u klopku najglupljeg mogućeg poimanja kartezijanskog dualizma, rock-kultura distancirala se od svega što je rock uopće nametnulo kao društvenu silu koju se ne može ignorirati. Korijeni rocka leže u udovoljavanju sirovim strastima, a 50 Cent, Fedde Le Grand i Seka Aleksić daleko su bliži izvornom duhu rocka nego išta što ćete vidjeti na vrhovima “respektabilnih” kritičarskih top-lista najboljih rock albuma godine.

Boris Babarović-Barba jest pionir i veteran rocka u Hrvata, ali ga se gura pod tepih zato što nikad nije tražio ništa više od osmijeha slušatelja. Dok Arsen “dostojanstveno stari”, Boris na novom albumu ima žovijalnu pjesmicu pod naslovom – “Rock baka”! Dok se Arsen drži provjerenog garda starog kulera-flegmatika, Boris nije nimalo cool – zato jer se usuđuje biti star i neozbiljan. Zato jer je poput vašeg tate kad malo popije pa se zanese i razveseli s mamom ili starim frendom-rockerom pa počnu izvlačiti stare prašnjave ploče a vama bude jako neugodno.

Nije sad da ja osporavam Arsenu pravo na njegov glazbeni put. Ali, ipak, to je put koji ga je doveo u čvrsto ustaljenu, opće prihvaćenu, tradicionalnu društvenu poziciju – onu ozbiljnog, pribranog ostarjelog trubadura. Babarovićeva glazbena pozicija pak odudara od društvenih normi, i zato mi je daleko privlačnija. Jer, u slučaju da doživim koliko-toliko duboku starost – i ja želim i tada nastaviti brijati svoj film, pa makar taj film “ne priličio mojim godinama”! Ne, ne, ne zazivam ja ovdje petarpanovski kompleks vječne mladosti što dominira našom popularnom kulturom… samo mislim da može i da treba postojati neka zlatna sredina između toga i arsenovštine.

A to je upravo zlatna sredina u kojoj se na svom albumu usidrio Barba. Zvuči mladenački ali istovremeno, svirajući duboko demodiranu vrst glazbe, ne dodvora se onome što danas karakterizira mladost. Rock je nostalgičar, ali nipošto ne u maniri zadrtog starog prdonje tipa Zlatko Gall: ugledavši na ovitku pjesmu s naslovom “50-te” isprve sam očekivao neku bukvicu kako su “to bile godine”… a ono ispalo da se naslov odnosi na generacijske godine! “Nekom prijete ratom, nekom kugom/ A kod nas još nema penzije/ Oznojiš se, vrtiš glavom/ Rukom prolaziš kroz guste sjedine” – tako pjeva Barba, ne srameći se svojih godina. Ali im, opet, ni ne dozvoljava da mu diktiraju kako se treba ponašati: “Daj pošalji kvragu sve, dođi u naš bend/ Stigle nas pedesete al pjevamo je-je-je”.

Čisto da bude jasno: kad kažem kako je neozbiljan, ne tvrdim da su mu sve pjesme poput “Rock bake”. Babarović je prije svega “neozbiljan” zato što je zagrabio u sedmo desetljeće života a da pritom i dalje pjeva poput zaljubljenog tinejdžera, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. (A ako ste epitet “neozbiljan” automatski doživjeli kao nešto negativno… e pa, to je vaš a ne Borisov ili moj problem!) On je romantik koji nije dozvolio prevaljenim godinama da ga išibaju na mrtvo ime i pretvore u cinika. Jedan je tren stari mladić, drugi mladi starić, ali uvijek zrači neukrotivim životnim elanom i optimizmom.

Što sve, naravno, ne bi ništa značilo da mu glazba ne valja. Ali – molim sad pažnju – “21 karat” je jedan divan, divan, PREDIVAN album!!! Jest da Barbi nije baš trebala šačica pjesama u kojima se igra Gibonnija (mada je “Horoskop” bolji od ičega što je splitski gnjavator ikad snimio), ali nema veze, šačica je ipak samo to, šačica: većina albuma sastoji se od razigranih, razdraganih komada starinskog pop-rocka, od poletnih drmalica “Došlo mojih 5 minuta” i “Perač prozora” do dirljivih laganica poput “Valentinova” i “Da li pitaju za me”. Toliko puno neodoljivih pjesama, toliko puno zaraznih melodija, toliko puno proplamsaja neuništive životne radosti!

Iako je izašao ove jeseni, “21 karat” se po CD-šopovima u centru već može naći na sniženju: vaš je za tričavih 20 kuna. Stoga, ako gajite ikakve, bilo kakve afinitete spram ovakve glazbe – ne priznajem vam nikakvu izliku za markiranje.

Boris Babarović-Barba – Kulturpunkt

Najdostojanstvenije starenje