Program 2. lipnja otvara razgovor o otporu u književnosti s Lejlom Kalamujić i Filipom Kučekovićem. Idući dan na rasporedu je projekcija filma Treći svijet Arsena Oremovića, dok se 5. lipnja filmski program nastavlja razgovorom i projekcijama radova Kinokluba Zagreb.

U utorak, 9. lipnja, odvija se glazbeni program koji započinje pop-up nastupom Le Zbora ususret njihovoj proslavi 20. obljetnice koja se održava 12. lipnja u Pogonu Jedinstvo. Nakon zbora, u 20:30 sati kreće nastup kantautora Maali u sklopu programa Škrabica za Antu.

Diskurzivni program nastavlja se 10. lipnja predavanjem kustosa, spisateljice i istraživača Tije Čiček koji se bave vizualnim umjetnostima s fokusom na suradničke izložbe i stvaranje kroz prizmu feminističke i queer metodologije.

Dan nakon, 11. lipnja počinje Sajam malih izdavača u sklopu kojeg se do 13. lipnja odvijaju diskusije o pisanju, prevođenju i drugim segmentima izdavačkog ciklusa. Nakon Sajma, 16. lipnja kreću predavanja o poeziji, javnom prostoru i glazbeni nastupi. Program zaključuje projekcija filma Ono što treba činiti Srđana Kovačevića.

Detalje o rasporedu i programu pronađite ovdje.

Glazbena karijera ovog kantautora kreće od eksperimentalnog rock benda Moskau, zatim solo albuma, do indie, blues i soul eksperimenata. Njegov posljednji album ELECTRAW “objedinjuje odabrane pjesme s albuma Apocalipstick i Kink u potpuno novom ruhu, bez elektronike, loopova i studijskih trikova”, stoji u najavi koncerta.

Grobenski je poznat po svestranom i nepredvidljivom glazbenom izričaju, a dio njegova opusa posvećen je i inspiriran podravskom tradicijskom glazbom.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Ne propustite priliku da stanete u tuđe cipele i suočite se s diskriminacijom i predrasudama, kakvima su naši mladi sugrađani_ke izloženi dok prolaze kroz svoje školovanje. Predstava je osmišljena kroz radionice Centra za kazalište potlačenih – POKAZ skupina aktivist_kinja iz romske zajednice, a bavi se problemima i preprekama s kojima se djeca i mladi romske nacionalnosti susreću u obrazovnom sustavu RH.

Kazalište potlačenih krovni je naziv za skupinu teatarskih metoda i tehnika koje je u Brazilu sedamdesetih godina, za vrijeme vojne diktature u zemlji, razvio tamošnji dramaturg i dramski pedagog Augusto Boal. Forum kazalište jedan je od najpopularnijih oblika kazališta potlačenih, a podrazumijeva prikaz kratke scene, u koju je zatim publika pozvana da na različite načine intervenira i s kojom ulazi u interakciju.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Snajka: Dnevnik očekivanja je participativno-opservacijski dokumentarac o hrvatsko-romskom paru, Tei i Mirsadu, njihovoj kćerki Fridi i pokušaju zajedničkog života, razapetog između pritisaka obitelji i kompromisa na koje su oboje spremni pristati. Povezani željom da pronađu rješenje za nerealna očekivanja svojih obitelji, Tea i Mirsad upustit će se u kompleksnu igru prilagodbe što će se u konačnici pokazati utegom u njihovoj vlastitoj intimi. Ovaj izuzetno osoban film razotkriva niz obiteljskih rituala, tradicijskih stereotipa, pa i kulturnog rasizma, u kojima dvoje zaljubljenih pokušavaju pronaći pravu mjeru između zadovoljavanja slike koju o njima imaju njihovi roditelji i potrebe da zadrže svoje autentično ja i žive prema vlastitim vrijednostima.

Detaljnije informacije o događaju možete pronaći ovdje.

Više o filmu pročitajte u osvrtu Mime Simić.

MAR će svojim moćnim i sjetnim glasom publiku uvesti u svijet indie melankolije. Omađijana glazbom svojih glazbenih uzora, kroz svoju izvedbu progovara o emocijama i problemima s kojima se susreće. Na njezinu glazbu najviše su utjecali Elvis Presley, Florence And The Machine, Neil Young, LP, Tracy Chapman, Pearl Jam, Ryan Adams, Jake Bugg, Japanese House.

Ova Zagrepčanka svira gitaru od desete godine, a sa 16 godina počinje stvarati svoju autorsku glazbu i svirati na ulici. Negdje u to vrijeme upoznaje i hrvatskog blues majstora Adama Semijalca te s njim započinje suradnju snimanja i produciranja svog albuma prvijenca Calling Out. Kasnije odlazi hrabro put Londona, gdje upravo završava svoj treći album i promovira njegov prvi singl, čiji je tekst i glazbu napisala sama.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Pokušavam zapaziti službenicu Ureda za zametnute osjećaje. Ironično, opet se moram bakćati birokracijom i to – osjećaja. Smještam se u naslonjač i strpljivo promatram stvari oko sebe. Ubrzo uočavam korpulentnog Medu Plišanovića, voditelja Ureda, u kutu prostorije koji je ukrašen nježno ružičastim papirima. Prilazi mu kolegica Lucija Klarić, s mašnom na glavi i u šarenom kombinezonu, doima se agilnom i poduzetnom, ali opet i pomalo zaigranom.

Dok se nećkam, jedna osoba već zasjeda u Ured. Ne postoji semafor s crvenim brojkama iznad Ureda, nema nikakve barijere, linije razdvajanja među nama. Svjesna sam da ne mogu oklijevati. Čim se oslobodi stolica, trebam krenuti prema Uredu, a nisam ni posve sigurna trebam li uopće usluge istoga.

“Htjela sam postaviti prostor ureda da bude neka vrsta mobilne strukture koja se može po potrebi zajednice ili mojoj vlastitoj pojaviti u bilo kojem trenutku, bilo kada i u bilo kojem formatu. Ključ smo mi zaposlenici, gospodin Medo i ja, tako da sve ostalo oko nas je vrlo mobilno i vrlo DIY u smislu nekih minimalnih materijalnih ulaganja u cijeli setup.”, pojasnit će mi Lucija tijekom našeg kratkog razgovora koji će uslijediti nakon predaje formulara.

Kada sam se konačno odvažila sjesti u Ured, Lucija me pristojno dočekala objasnivši mi korake koje trebam proći. Kao i mnogo puta prije, uzimam formular samo s jednim ciljem – da ga ispunim i predam, da brže-bolje riješim stvar, da jednostavno nastavim sa svojim životom. Ali ambijent Ureda pomalo otpušta moje kočnice i već u sljedećem trenutku pažljivo poput tinejdžerice biram ljubičasti marker.

“Čini mi se da dolazimo do nekog stanja gdje više nismo u stanju sjesti i biti sa svojim emocijama i nemamo vremena obraditi ih ili uopće nemamo alate kako se nositi s njima. Kao da smo na rubu da to postaje neka usluga za koju ćemo doslovno trebati umjetnu inteligenciju ili nešto drugo. Zatekla me je i informacija da je u UK-u osnovano Ministarstvo za usamljenost. Tragom te logike da za sve možemo outsourceati nekoga ili nešto, pa čak i za nešto tako intimno, učinilo mi se da se trebam uhvatiti u koštac s time da će i emocije postati također vrlo opipljivi komoditet. Htjela sam odgovoriti na to kroz ironiju, neku vrstu pomaka, a opet da djeluje na način da je terapeutski i da zbilja otvara prostor emocionalnog opuštanja i razmjene.”

Dok prolazim točkama formulara, osvještavam da imam gomilu kojekakvih osjećaja nakon što me je iznervirala apsurdna birokratska situacija. Pitanja s Lucijinog obrasca započinju konkretno; najprije trebam smoći snage da si priznam zašto sam tu. Većina pitanja nude mi ponuđene odgovore, a mogućnost izbora me smiruje. Od bolne točke krećem se prema utjesi – od navođenja i opisa zametnutih osjećaja do biranja comfort fooda s ponuđenog menija. Ispunjavanje formulara načas me čini zamišljenom, pa načas nasmije. 

Zametnuti osjećaji?

“Neka engleska varijanta tipova osjećaja ili velike dvije nadkategorije kojima se bavim bi bila underwhelmed/overwhelmed što se odnosi na momente kada smo toliko prenatrpani nekim emocijama da više ne možemo ni detektirati koje su to emocije, i one momente kada smo toliko već iscrpljeni od vlastite senzibilnosti da više nismo ni u mogućnosti nešto osjećati. Zametnuti u smislu osjećaja koje smo pogubili po putu, koje nismo imali vremena prepoznati sami u sebi i dopustiti jednostavno da ih proživimo. To su oni osjećaji koji su ostali negdje ostavljeni postrani, utrpani na dnu trbuha – zametnuti.”

Lucijin pristup je vrlo profesionalan, ali i topao, pristupačan. Na moje spočitavanje samoj sebi zbog greške koju sam učinila na jednom pitanju, Lucija me, za razliku od brojnih službenika_ica s kojima sam se ranije susrela, blago podsjeća da ne postoje greške. Kada podignem pogled, vidim opuštenog i zavaljenog Medu. Vraćam pogled prema stolu i ljubičastom markeru u svojoj ruci.

Po završetku ispunjavanja formulara, Lucija me ljupko nastavlja upućivati. Za razliku od poštanskog ureda, po prvi put ne biram veličinu koverte već njezinu boju. Naravno, iz prve odabirem ružičastu. Dobivam ceduljicu, baš kao u pošti, izuzev toga što je ova u potpunosti ručno ispisana i ima žig u obliku morske zvijezde. Odgovor od Ureda ću primiti u roku od tje-… ček, šta… u roku od tjedan dana ili go-, godinu dana?!

“Bilo mi je jako važno da taj proces odgovaranja ureda bude između 7 do 365 dana, da ta gratifikacija nije instantna. Prije svega je bitno to neko iskustvo u kom se mi susretnemo, gdje osoba pristane ući u ured, izdvojiti vrijeme i da nema tog momenta ubrzanih akcija/reakcija u kom smo konstantno naviknuli biti.”

Dok razmišljam o samom procesu i razdoblju iščekivanja koje je preda mnom, Lucija mi pojašnjava kako pristupa zaprimljenim obrascima: 

“Sam formular ima ponuđene okuse i hranu koju biraš i koji se odnose i na “okuse” koje želiš da ti ured pruži i na senzacije u trbuhu koje si imao pri samom momentu zametanja emocije. Ja ih zapravo koristim kao neki algoritam kako da se usmjeravam dok odgovaram osobi, jer sam i općenito u svom radu inspirirana gaming obrascima i idejom procesualnosti. Stvorila sam samoj sebi neki protokol upravo zbog toga da ne ulazim svaki put spontano i slijepo ispočetka nego da već imam smjernice u startu iako je svaki odgovor personaliziran. Imam neki metodološki okvir da cijela stvar ne postane preopterećujuća i za mene – emotivno i autorski jer je puno lakše biti zaveden nego što se na prvu čini. Kako je cijela interakcija bazirana prvenstveno na samom formularu, to je isto neka vrsta zaštite – i za mene, ali i za sudionika_cu, u smislu da je jasno da ja ne impersoniram terapeuta – ja nisam terapeut, nisam psiholog, to nije moje zanimanje i ovo nije besplatna terapija, ali je neka vrsta kreativne i energetske razmjene između onoga koji sjedne ispuniti formular i mene koja na to odgovaram.”

Malčice omađijana spokojem koji sam osjetila u Uredu, pitam Luciju gdje bi se mogla nalaziti sljedeća postaja Ureda.

“Možda bih kao prioritet stavila knjižnice i staračke domove. Knjižnice, jer su to još uvijek neki javni prostori za koje bih rekla da pružaju sigurnost i koji su otvoreni za sve, u kojima cirkuliraju osobe različite dobi i koji mogu stvoriti tu vrstu intimnosti potrebnu za ovu interakciju, a starački domovi jer se bojim da su naši najstariji sugrađani u najvećoj potrebi za plišanim/ljudskim kontaktom. Ali, mislim da bi Medo mogao biti zaista od pomoći u širokom dijapazonu situacija, svakako bi mi ga bilo zanimljivo instalirati i u nekom galerijskom prostoru i razbiti neku pretpostavljenu logiku da su galerije samo prostori hermetične/elitističke umjetnosti koja je još uvijek uvažena među ljudima.”

Škrabica za Antu organizira se u čast prerano otišlog Booksinog prijatelja i urednika Škrabice, glazbenika i pisca Ante Perkovića. Kulturna scena, susjedstvo i prijatelji svake se godine rado okupljaju kako bi slavili Antin život i stvaralaštvo.

Upravo je Nina Romić zajedno s Antom Perkovićem i Lukom Belanijem pokrenula glazbeni program Škrabica u Booksi. Iza Nine je pet uspješnih albuma, među kojima je i hvaljeni i među kritičarima izvrsno prihvaćeni albumi Stablo (2014.), koji je osvojio prestižnu nominaciju IMPALA za najbolji europski album. Svoj posljednji album Jezero objavila je 2023. godine. Glavna suradnica i aranžerka na tom albumu je glazbenica i multiinstrumentalistica Jelena Galić, s kojom Nina dijeli glazbeni senzibilitet zadnjih nekoliko godina. Album je zaradio i nominaciju Porina u kategoriji najboljeg alternativnog albuma za 2023., i bio izdvojen kao jedan od najzanimljivijih albuma te godine po odabiru glazbene kritike.

Više o ostatku festivalskog programa možete saznati ovdje.

Druga ovogodišnja tribina Književna perspektiva posvećena je online knjižnicama i bazama podataka te platformama za razmjenu podataka. One su efikasan način kojim se omogućava jednostavan pristup brojnim publikacijama iz raznih područja znanosti i umjetnosti te se na taj način nastoje preskočiti i doskočiti razna ograničenja koja kod pristupa tim tekstovima potencijalno mogu postojati, čime postaju bitan faktor u daljnjoj demokratizaciji polja umjetnosti i znanosti.

Na tribini će gostovati dramaturginja i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti Jasna Jasna Žmak i istraživač i teoretičar Tomislav Medak, koji će pokušati odgovoriti na to kako i zašto nastaju te kako opstaju online knjižnice i baze; kako funkcioniraju te koji su izazovi i prepreke njihovu nesmetanu radu; kakvu perspektivu otvaraju neke nove tehnologije u kontekstu interneta koji se sve više zatvara i ograničava te imamo li razloga za optimizam. Tribinu moderira Matija Prica.

Više o ostatku festivalskog programa možete saznati ovdje.

Ured za zametnute osjećaje jedinstveno je dijeljenje iskustva dramaturginje, spisateljice i dramske pedagoginje Lucije Klarić. Ova svestrana umjetnica, čiji je nadređeni u Uredu Medo Plišanović, poziva djecu, mlade i odrasle da ispune formular o vlastitim osjećajima i anonimno podijele s njom svoj problem na koji će ona dati odgovor u obliku pisma ili mail poruke.

Duhovito i s dubokom empatijom prema onome što pojedinci_ke izražavaju kao emocionalni teret, umjetnica stvara siguran prostor razmjene između sudionika_ica i autora_ica koji su istovremeno izrazito osobni, ali i lišeni zadiranja u intimno budući da je postavljena (avaj!) jasna birokratska barijera.

Možete se vrlo jednostavno uključiti i dobiti savjet ako priđete stolu ovih neobično empatičnih birokrata, popunite anonimno formular i malo pričekate dok Medo i Lucija obrade zahtjev i odgovore konkretno zametnutim osjećajem.

Više informacija o radu ovoga ureda možete saznati ovdje.

Razgovor se odvija u sklopu tribine Književna perspektiva koju vodi književni kritičar Matija Prica. Tribina je zamišljena kao razgovor o fenomenima koji ulaze u fokus književnika i književnica koji trenutno stvaraju te pokušava dati odgovor na pitanja što je to što definira kontekst suvremene književnosti, koji fenomeni ulaze u fokus književnog stvaralaštva te zbog čega. Tribina se tako bavi specifičnim književnim fenomenima poput književnih škola, pravaca ili stilova koji se javljaju u suvremenom stvaralaštvu te društvenim fenomenima relevantnim za književnost poput samog čitanja, ekoloških tema ili tema migracija koje su aktualne u suvremenom životu.