U sklopu dvodnevnog programa održat će se niz projekcija dokumentarnih filmova uz popratne razgovore. U četvrtak u 18 sati će se prikazati dokumentarac To Kill a War Machine, a nakon projekcije slijedi diskusija pod nazivom Abolishing Zionism to free Palestine uz gostovanje Ronnija Barkana. Barkan je suosnivač Prvog židovskog anticionističkog kongresa održanog u Beču i inicijative Boycott from Within, bivši član kolektiva Anarchists Against the Wall. Na Dan Nakbe Barkan je 2022. sudjelovao je u direktnoj akciji Palestine Action usmjerene na britansko sjedište izraelske tvrtke Elbit Systems koja je u rujnu 2025. zatvorila svoj pogon u Bristolu.

Idući dan, u petak, na rasporedu je film Put Your Soul on Your Hand and Walk s početkom u 18 sati. Dvodnevno događanje zaključit će diskusija nakon filma. Ulaz na program je besplatan, a više detalja pronađite ovdje.

Za početak, hoćeš li nam predstaviti inicijativu Studentice za Palestinu? 

Započele smo svoje djelovanje s tribinom održanom sredinom svibnja ove godine koja se bavila temom odgovornosti akademske zajednice u narodnooslobodilačkim borbama diljem svijeta, s fokusom na pitanje naše odgovornosti u oslobođenju Palestine. Ja sam bila moderatorica, a sugovornice su mi bile Ivona Grgurinović, Emina Bužinkić i još jedan kolega student koji bi radije ostao anoniman. Tribina je bila dobro posjećena, a iz publike je pristigla inspirativna, iako iznenađujuća, kritika. Pitanje je bilo zašto smo se našli da razgovaramo kad smo to vrijeme mogli iskoristiti za planiranje i organiziranje konkretne akcije. To je bio dovoljan impuls da se povežemo i zajedno vidimo što možemo. Krenule smo se organizirati i prva je akcija bila čin prekidanja šutnje akademske zajednice transparentom na kojem je pisalo Dosta šutnje! Studenti kontra genocida za slobodnu Palestinu. Stavile smo ga na zgradu Filozofskog kao simbolički čin otpora protiv uljuljkane pozicije akademske zajednice. U tom je trenutku već bio kraj semestra i znale smo da nemamo puno vremena za ozbiljnije organiziranje pa smo ljetni period iskoristile za planiranje strategije, umrežavanje s važnim saveznicima, generiranje zahtjeva upućenih Filozofskom fakultetu i kreiranje elaborata zahtjeva.

U ovoj novoj akademskoj godini dosad smo potakle jednu raspravu na Fakultetu na temu spornog angažmana bivše IDF-ovke Einat-Lilian Dotan koja na našem Fakultetu radi kao lektorica na Katedri za židovske studije. Vidimo etički problem u tome da visokoobrazovna institucija, koja se u svom statutu obvezuje zalagati se za deprivilegirane društvene skupine i poštivanje ljudskih prava, zapošljava bivše članove okupacijske vojske. Osim toga, Dotan nije odradila samo dvije godine obveznog vojnog roka, nego je služila u vojsci šest godina na visokim pozicijama, a pritom nema nikakav akademski angažman koji bi opravdao njezinu lektorsku funkciju na Fakultetu. Prije sjednice Fakultetskog vijeća javile smo se fakultetskim vijećnicima za koje smo smatrale da bi mogli podržati naše zahtjeve s obzirom da su potpisnici pisma Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, ali nažalost odgovora nije bilo. U ovom trenutku vidimo da se naš rad, prije svega, sastoji od edukacije o palestinskom pitanju, a potom od zagovaračkog rada u smjeru institucionalnog bojkota izraelskih visokoobrazovnih institucija dokle god potonje ne prekinu sa svojom ulogom u planiranju, sprovođenju i opravdavanju genocidne, aparthejdne i etnonacionalističke politike Države Izrael. 

Kako je došlo do samog stvaranja inicijative? 

Nakon inicijalne tribine, koja je poslužila ne samo da prekinemo šutnju, već i da “ispipamo” situaciju, dogodio se trenutak u kojem smo shvatile da nismo same u tom neizdrživom spoju osjećaja tuge i bijesa. Komunikacija tijekom i poslije tribine bila nam je znak da ima nas koje smo studentice, radnice, alumni, a koje osjećamo poriv da se zajedno borimo za pravdu i na taj se način izborimo i s osjećajem nemoći usred svjedočenja genocidu. Osim toga, tribina se odvijala u jeku studentskih blokada sveučilišta diljem svijeta, upravo u svrhu solidarnosti s Palestinom, stoga je i to poslužilo kao inspiracija da nešto poduzmemo. 

Spomenula si lektoricu Einat-Lilian Dotan. Nastavno na to: na koji način Sveučilište u Zagrebu, napose FFZG, dijele neposrednu krivnju za genocid u Gazi? 

Ne možemo govoriti o neposrednoj krivnji hrvatskih akademskih institucija za aparthejd i genocid u Palestini, ali zbog njihove suradnje s izraelskim institucijama i pojedincima o čijoj neposrednoj krivnji itekako možemo govoriti, možemo reći da naše institucije u ovom trenutku pružaju prešutnu podršku genocidu i aparthejdu. Svih osam izraelskih sveučilišta ključni su akteri vojne okupacije, aparthejda i genocidnih politika. Bez obzira na ovu dobro dokumentiranu činjenicu, postoji prevladavajući sentiment da bi bojkot suradnje s ovim institucijama zapravo kršio pravo izraelskih znanstvenika na akademsku slobodu. Čak na stranu toga da je bojkot na koji pozivamo institucionalne naravi, akademske slobode ni u kojem slučaju ne mogu biti važnije od prava na život bez okupacije. Fokusirajući se na percipiranu prijetnju privilegija izraelske akademske zajednice umjesto na stvarno nasilje kojem su palestinski akademski radnici i studenti izloženi svakodnevno još od začetka Države Izrael, takva kritika bojkota odražava kolonijalizam institucija s kojih potječe.

Jedan je od naših zahtjeva transparentnost informacija o suradnjama s izraelskim institucijama, no trenutno ne možemo konkretno reći koje sve suradnje postoje. Znamo da Sveučilište u Splitu ima zajednički studijski program o demokraciji sa Sapir koledžom i da FER surađuje sa Sveučilištem u Haifi. Dakle imate situaciju u kojoj u Splitu bivši veleposlanik Izraela, uz HDZ-ovog političara, studentima predaje o demokraciji, a FER s jednim od najmilitariziranijih sveučilišta u Izraelu surađuje na tehnologiji koja bi trebala pomoći s ribolovom dok izraelska opsada Gaze od 2007. godine sprječava Palestince da love dalje od šest nautičkih milja od vlastite obale. Ovakvim se akademskim suradnjama Izraelu pomaže da pere svoj imidž u inozemstvu.

Inicijativa Studentice za Palestinu bezrezervno stoji protiv svih ratova u svijetu, bilo kakvog ugnjetavanja političke autonomije i svih vrsta kolonijalizma, a od naših fakulteta očekujemo isto. Početkom ruske invazije na Ukrajinu nije bilo rasprava o tome treba li Filozofski izraziti podršku Ukrajini, a katedre za ruski jezik i književnost odmah su prekinule sve suradnje s ruskim sveučilištima, što znači da se ipak može. 

Osim kritika, s kojim se izazovima susrećete? Imate li podršku profesora, kolega, prijatelja s Fakulteta? 

Studentski zbor Filozofskog fakulteta i studentski predstavnici u Fakultetskom vijeću vrlo brzo stali su uz naše zahtjeve, a sretna sam što mogu reći da su nas podržali i Klub studenata Filozofskog fakulteta i Odsjek za sociologiju, oboje važni saveznici na svoj način. Podrška sociologa osobito je važna u trenutku u kojem se suočavamo s ušutkivanjem iz dekanata. Dok se na fakultetskoj web stranici Katedre za židovske studije otvoreno konstruira pristanak na genocid tvrdnjama da su palestinski civili krivi za Hamasovo nasilje te se dijele članci u kojima se UN-ovu posebnu izvjestiteljicu za okupirane palestinske teritorije naziva antisemitkinjom, našu se inicijativu optužuje za radikalan jezik i taj se argument koristi kako bi se spriječio dijalog. 

Iz dosadašnjeg iskustva svjesne smo da su sveučilišta i dalje konzervativne sredine koje kao da ne prihvaćaju da svi mi činimo fakultet – i radnice, i studentice, i čistačice i uprava. U ovome trenutku uprava koristi institucionalno nasilje odbijajući otvoren demokratski dijalog i raspravu o inicijativinim zahtjevima tako da smo sad usredotočene na pridobivanje podrške što većeg broja fakultetskih vijećnika. Neki koje smo kontaktirale odgovorili su šutnjom, a neki su odgovori sadržavali neslaganja – od toga da su riječi poput genocida i kolonijalne okupacije prejake, da je poziv na bojkot lov na vještice i da stvaramo ozračje progona. Prikazuje nas se svakako, kao antisemite itd., ali u tim se optužbama osjeća strah profesora. 

Akademski su radnici ti koji prvi pate od cenzure. Nancy Fraser, iako je Židovka, otkazano je gostovanje na Sveučilištu u Kölnu zbog potpisivanja inicijative Filozofije za Palestinu, ljudima se ukidaju stipendije, odbijaju im se dati nagrade, prekidaju im se govori. Nama upućene kritike nose eho i tog straha i to nam je dokaz da su, iako to ne vidimo direktno kao studenti, represija i autocenzura tu. Također, dosta je indikativno da gdje god djelujemo, u obliku različitih inicijativa podrške Palestini, najangažiraniji su oni koji su u prekarnim institucionalnim pozicijama – studenti, doktorandi, asistenti. Veliko je pitanje otkuda dolazi ta konzervativna pozicija ljudi u trajnim zvanjima. Profesori često komentiraju kako studenti postaju sve gori i gori, nepismeniji, neobrazovaniji, nezainteresiraniji. Ova inicijativa dokazuje da najmlađi među nama ipak imaju najviše entuzijazma i da su spremniji izložiti se.

Kako procjenjujete stavove i svijest o palestinskom pitanju među studentima? 

Teško je govoriti generalno budući da smo s intenzivnim radom započele tek početkom ove akademske godine, ali zadovoljne smo interesom i posjećenošću naših događaja. Prošli smo mjesec u KSFF-u imale prvo izdanje svog kružoka koji smo započele čitanjem knjige Towers of Ivory and Steel: How Israeli Universities Deny Palestinian Freedom izraelske antropologinje Maye Wind. Wind je kao izraelsko – židovska znanstvenica političku privilegiju svog identiteta iskoristila kako bi istražila i u konačnici podijelila istinu o izraelskoj akademiji. Čitajući i analizirajući dijelove knjige povelo se pitanje o tome kakvo je naše znanje o tim temama bilo prije čitanja. Složili smo se da je pitanje palestinske slobode zakopano baš na svim razinama pa tako i na obrazovnoj. Knjiga Maye Wind podsjeća nas da nije ni čudno što ljudi ne znaju jer je izraelska propagandna mašinerija iznimno jaka. Ne treba ljude posramljivati jer nešto ne znaju, svi imamo puno toga za naučiti. Iskoristila bih zato ovu priliku da čitatelje pozovem da nam se pridruže na kružoku ovu srijedu, 27. studenog, u galeriji Suputnici u 18 sati. Više informacija i pristup knjizi može se pronaći na našim društvenim mrežama.

U kojem su odnosu Studentice za Palestinu s drugim, sličnim udruženjima poput Inicijative za slobodnu Palestinu? Sudjelujete li u organizaciji akcija, dijelite li članstvo? 

Imamo čvrste i kontinuirane poveznice s drugaricama iz inicijativa koje se solidariziraju s Palestinom. Kroz moj osobni višegodišnji angažman u antifašističkim zajednicama primjećujem da postoji stabilan mjehurić ljudi koji djeluju bez obzira na to radi li se o antirasizmu, solidarnosti s ljudima u pokretu, ljudima bez domova, stranim radnicima ili Palestini – to su isti ljudi. Odlično je ako ovime privučemo nekog novog jer nažalost opresije ne nedostaje. Surađujemo i imamo podršku kolegica, prije svega savjetodavnu oko organizacije i koordiniranja evenata. 

Zagreb ustvari ima povijest solidarnosti s Palestincima koja se veže uz doba Pokreta nesvrstanih. Tako se na vašem nedavnom kružoku spomenuo i Međunarodni studentski klub prijateljstva (MSKP) koji je djelovao od 60-ih do 90-ih u Zagrebu, a koji je bio mjesto okupljanja i potpore stranim studentima. Što mislite o nasljeđu tog kluba i kako ga vidite u kontekstu vašeg djelovanja? 

Drago mi je da me to pitate. Na tragu toga u prosincu organiziramo događaj s Petrom Matić, čiji je doprinos arhiviranju baštine Nesvrstanih neizmjeran za Zagreb, ali i za državu i region. Petra s kolegicom Stellom Marijom Vargom djeluje u udruzi Jutro i trenutačno planiraju predstavljanje arhiva koje je predviđeno za svibanj. Ja se još educiram o toj temi, ali važno je spomenuti da MSKP nije bio samo klub podrške stranim studentima, već klub koji su strani studenti vodili. Dakle, osnova njihovog djelovanja nije bila humanitarnost ni bjelački spasilački kompleks, već je to bila solidarnost s velikim S – svijest da sloboda ne postoji dok svi nismo slobodni i da su sve naše borbe povezane, lokalno i međunarodno. To ne smijemo zaboraviti, koliko god se teško oduprijeti kolektivnoj amneziji i cinizmu naših prostora. Nadam se da se vidimo i učimo zajedno u prosincu. 

U proteklih godinu dana diljem zapada smo vidjeli nevjerojatnu studentsku solidarnost s Palestinom, uključujući masovnu mobilizaciju i blokade fakulteta. Inspiriraju li vaš rad neka europska sveučilišta te imate li u planu organizaciju ozbiljnijih akcija, primjerice blokade? 

Ne mogu govoriti o planovima jer čekamo još reakcija i nadamo se da nećemo trebati ići tako daleko. Znamo da su službene brojke od 40,000 žrtava, a koje stoje na mjestu još od travnja, sigurno mnogo veće. Više od 12 tisuća studenata, naših kolega, ubijeno je u Gazi, kao i preko 500 obrazovnih radnika. Dekan se može truditi ignorirati nas, ali inicijativa neće stati s radom dok ne postignemo pravdu za ubijene. Nadamo se da će FFZG, UNIZG i druga sveučilišta shvatiti ozbiljnost situacije i poštivati etičke kodekse i međunarodni zakon u skladu s kojim moraju djelovati.

Ne radimo ništa naivno i ne mislimo da se generalna paradigma ljudske svijesti može promijeniti u jednom danu. Kad se sveučilišta oslobode suradnje s institucijama genocidne mašinerije, nadamo se da će inicijativa i dalje djelovati jer već sada znamo da Gaza više nije funkcionalno mjesto za život i da rat prestane danas, bit će ovisna o vanjskoj pomoći. Poslijeratno iskustvo našeg regiona govori nam o tome da posljedice rata odjekuju generacijama nakon službenog završetka, u obliku korupcije i neokolonijalnih projekata koji zadiru kandžama u politiku i resurse tih naroda. Educiranje i zagovaranje pravde ne staje s bojkotom Izraela i nadamo se da ćemo postići neke direktne veze sa studentima i radnicima u Palestini jer želimo pojačati njihove glasove. 

Dosta nas koje smo u inicijativi dugogodišnje smo aktivistkinje pa imamo kontakte sa stranim sveučilištima. Povezani smo s kolegama iz regije i u inozemstvu, a inspiraciju uzimamo ne samo u smislu proaktivnosti, već i u organizacijskom aspektu. Pokušavamo biti taktične i dobro tempirane s obzirom na lokalne uvjete. 

Kako vas se može podržati? 

Tko god je zainteresiran i misli da nas može i želi podržati neka dođe i javi nam se na naš Instagram i da svoj doprinos pravdi za Palestinu. U svim našim nesavršenostima ima mjesta za napredak. Aktivizam je stvar žrtvovanja i prihvaćanja da je budućnost oslobođenja za sve budućnost kolektivnog pregovaranja privilegija. Svjedočite, pričajte, pretočite to u djelovanje. Bijes, a ne tuga. Vidimo se u petak, 29. studenog, u 17 sati ispred FFZG-a na Maršu solidarnosti.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

“Dugogodišnja nastojanja plesne scene da organizira javni plesni centar kojim će se upravljati transparentno i odgovorno, ponovno je postala aktualna prije točno godinu dana. Tada je odlukom gradonačelnika Bandića, prostor Zagrebačkog plesnog centra “iza zatvorenih vrata” i na principu političke podobnosti dat na upravljanje Zagrebačkom kazalištu mladih. Tom je odlukom gradska uprava praktički po drugi put (prvi put 2009.) privatizirala jedini prostorni i produkcijski resurs za ples u Zagrebu, ovaj put pod krinkom racionalizacije troškova.

Danas je zbog te odluke upravljanje, kadroviranje, programiranje i financiranje plesne umjetnosti u Zagrebačkom plesnom centru u rukama jedne osobe – ravnateljice dramskog kazališta – koja obje funkcije obnaša provodeći Bandićevu politiku. Ta politika korupciju, klijentelizam i nepotizam stavlja ispred transparentnog i odgovornog raspolaganja javnim resursima. Nažalost, Zagrebački plesni centar samo je još jedan primjer kako se javni resursi u gradu Zagrebu koriste za uhljebljivanje politički podobnih, a ne djelovanje u širem društvenom interesu na principu jednakih šansi. 

Naša je umjetnička i građanska dužnost ukazati na društveno neodgovorne procese upravljanja javnim dobrom, odnosno naše je pravo i obaveza prostor plesne umjetnost i rada u umjetničkom polju obraniti od takve politike zagovarajući drugačije, pravednije odnose i načine upravljanja. Zato smo u susret lokalnim izborima odlučili organizirati akciju Odbrojavanje. Akcijom želimo još jednom ukazati na propuste u upravljanju gradom, uzimajući pritom Zagrebački plesni centar za paradigmatski primjer štetne politike, istovremeno nastavljajući zagovarati autonomiju plesu kroz osnivanje javne ustanove za ples kojom će se upravljati na transparentan i društveno odgovoran način”.

Više potražite ovdje.