Gaza Remains the Story osmišljena je s ciljem da informira i educira o društveno-umjetničkom kontekstu Gaze, s posebnim naglaskom na priče koje daju uvid u povijesne lokacije i kulturne prakse palestinskog naroda. Istovremeno, izložba teži razotkriti dezinformacije i smjestiti Gazu u širi regionalni i globalni kontekst.

“Dok zaglušujuća buka neprekidnih bombardiranja potiskuje svakodnevni život, baštinu, umjetnost i kreativnost palestinskog naroda, izložba nastoji zaviriti onkraj rata i osvajanja”, piše u najavi izložbe. Kroz tekst, crteže i audiovizualni materijal, izložba prikazuje različite povijesne i društvene aspekte života u Gazi.

Kao povod za postavljanje ove izložbe, organizatorice navode da se radi o gesti solidarnosti te činu otpora spram institucionalne šutnje i “vlasti koja nas svojom sramnom vanjskom politikom svrstava u redove suučesnika u genocidu nad palestinskim narodom”.

U popratnom filmskom programu, koji je pripremila Karla Crnčević (Unseen), bit će prikazani kratkometražni filmovi Skrivena (2021) kolumbijskog redatelja Manuela Mateoa, Cvijeće stoji mirno, svjedočeći (2024) u režiji Thea Panagopoulosa, Palestinske žene (1974) libanonske redateljice Jocelyne Saab i Prašina na putu (2024) Abdallaha Mote iz Palestine.

Izložba ostaje otvorena do 26. rujna, a moguće ju je pogledati radnim danima i subotom od 17 do 20 sati.

Više detalja pronađite ovdje.

Paradoks u kojem se otpor genocidu jednog naroda vidi kao problem i prijetnja za drugi narod – čime se oni koji glasno zagovaraju slobodnu Palestinu dovodi u nezahvalni položaj – otvara prostor za uspon neofašizma i krajne desnih struja na globalnoj političkoj sceni.

“U ovom je prijelomnom i kriznom vremenu ključno da se slobodni ljudi svijeta glasno usprotive i ustanu protiv tih nepravdi i taktika zastrašivanja. Tišina ne samo da legitimizira genocid nego izravno prijeti da se gruba kršenja ljudskih prava iznova nađu i pred našim vratima”, piše u najavi.

Osnaživanjem platformi koje aktivno “podržavaju slobodu izražavanja i kritički progovaraju o pravom značenju solidarnosti” otvara se prostor za dijalog i radikalnu imaginaciju budućnosti. Kako pristupiti trenutnoj političkoj zbilji iz povijesnog iskustva nekadašnje Jugoslavije i Palestine u vrijeme Pokreta nesvrstanih te koje su forme društvenog otpora, neka su od pitanja koja će Piškur i Nasrallah istražiti u razgovoru s publikom.

Bojana Piškur kustosica je Moderne galerije u Ljubljani. U svom se radu u velikoj mjeri bavi jugoslavenskim i postjugoslavenskim kontekstom i Pokretom nesvrstanih, posebno u kontekstu umjetnosti i kulture. Usto, zanima ju i kako se povijesne emancipatorne ideje mogu primijeniti na trenutnu zbilju.

Majd Nasrallah je kulturni radnik, organizator, istraživač i kustos iz Qalansuwa, tzv. područja Trokuta u Palestini. U svojem se radu bavi edukacijom, političkim radom te produkcijom i poticanjem kritičkog znanja. Zanima ga ponovno promišljanje uloga kulturnih institucija u stvaranju nove političke misli, posebno u Palestini i u široj regiji. Trenutno boravi na rezidenciji u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u sklopu projekta Museum of Commons.  

Epoha migrantskih kriza, rastuće globalizacije i produbljivanja kulturnih i ekonomskih nejednakosti pozicija je s koje analiza suvremenih političkih stranputica alatima Pokreta nesvrstanih otvara nove mogućnosti i načine njihove interpretacije. Budući da se šesnaesto izdanje festivala Moje tvoje naše, u organizaciji udruge Drugo more, održava na šezdesetu godišnjicu prve konferencije Pokreta u Beogradu, motiv nesvrstanosti tematski je okvir unutar kojeg se razmatraju odjeci nesvrstanog internacionalizma i mogućnosti njegove revitalizacije. Projekt su činile istraživačka radionica Prema konjunkturnoj političkoj ekonomiji nesvrstanosti i kulturnoj politici i izložba Južna sazviježđa: Napisati revolucionarnu pjesmu nije dovoljno, koja je adaptirana verzija izložbe Južna sazviježđa: Poetike nesvrstanih postavljene 2019. u Modernoj galeriji u Ljubljani, a 2020., pod nazivom Solidarity Spores, u Asia Culture Centru u južnokorejskom gradu Gwangjuu.

Osvjetljavajući ekonomske, kulturne i društvene imaginarije, sudionici istraživačke radionice, održane od 27. do 29. rujna, ispitali su aspekte kritičke konjunkturne političke ekonomije nesvrstanosti i nesvrstane politike kroz prizmu novih vizualnih režima i modela kulturne razmjene iz druge polovice 20. stoljeća. Izlaganja na konferenciji obuhvaćala su nekoliko široko postavljenih ciljeva koji se, između ostaloga, odnose na utjecaje podjela Sjever-Jug i Istok-Zapad, uočavanje istovjetnosti i proturječja između politike nesvrstanosti i ostalih antisistemskih svjetonazorskih projekata (panafrikanizma, afro-azijske solidarnosti, Bandunške konferencije, panarabizma i sl.), prepoznavanje prostornih i vremenskih zaostataka nesvrstanosti te značaj nesvrstanosti za suvremenu kulturnu politiku, uključujući nasserizam, jugoslavenstvo i trikontinentalizam.

Izložba Južna sazviježđa: Napisati revolucionarnu pjesmu nije dovoljno, izložena u prostorijama Filodrammatice, reprezentacija je i umjetnička rekonceptualizacija povijesnih događaja s kraja dvadesetog stoljeća kroz dvije vremenske točke. Izloženi su se projekti s jedne strane bavili kulturnom razmjenom i programima bivše Jugoslavije i nesvrstanih afričkih, latinoameričkih i azijskih zemalja, a s druge strane propitivali ostvarenost njihovih zamisli i poziciju nesvrstanosti danas. Kustosica izložbe Bojana Piškur navela je da su do preispitivanja mogućeg oživljavanja nekadašnje snage nesvrstanog internacionalizma dovela razočaranja trenutnim globalnim svjetskim poretkom, osobito brzom neoliberalnom globalizacijom čiji su produkti nejednakost i porast novih oblika političkih ovisnosti, jačanje fašizma i desnih politika i slične silnice kojima posljednjih godina svjedočimo.

Iz dviju vremenskih točaka, sadašnjosti i prošlosti, proizlaze dvije isprepletene razine recepcije izloženih radova; prva tumači povijest iščitavanjem materijalnih tragova, povijesnih dokumenata i dokumentarnih fotografija, dok se druga odnosi na njihovu umjetničku rekonstrukciju i suvremeno preispitivanje povijesnog konstrukta. Kartografija međunarodne kulturne suradnje SFR Jugoslavije i zemalja u razvoju Teje Mehar, kustosice u Arhivskom odjelu Moderne galerije u Ljubljani, rekonstruira bilateralnu kulturnu suradnju Jugoslavije i ulogu konvencija o kulturi za njihov ostvaraj te od posjetitelja traži interpretaciju kulturnih odnosa sa stranim zemljama filtrom sadašnjosti. Dizajn je ostvaren kao zemljopisna karta svijeta u koju su ucrtani programi kulturne suradnje 60-ih i 70-ih godina koje je Jugoslavija ratificirala s nesvrstanim zemljama, a sugerira povezanost i suradnju ne samo na političkoj i idejnoj već i na kulturnoj razini.

U radovima se javlja niz istovjetnih provodnih motiva koji zaokružuju tematsku cjelinu izložbe, a jedan od takvih je motiv putovanja. Nika Autor, članica Newsreel Fronta, neformalnog kolektiva radnika koji potječu iz teorije filma i umjetničke prakse, organizira film Newsreel 63 – Vlak sjena oko dokumentarne snimke izbjeglica, snimljene na nekad poznatoj željezničkoj pruzi Beograd – Ljubljana, čime posjetitelja postavlja u poziciju preispitivanja subjektivnog odnosa prema putovanju kao zadovoljstvu. Korištenjem esejističkih i povijesnih elemenata, autorica kontrapunktira motiv tračnica kao sredstvo pukog preživljavanja motivu tračnica kao izvoru ugode i razonode, pri čemu kategorija vremena otkriva promjene u načinu putovanja izbjeglica. Posjetitelj koji je svjedok migrantske krize povezuje razjedinjene fragmente filmskog žurnala, a prazna mjesta popunjava vlastitim odnosom i refleksijama, čime nadilazi poziciju pasivnog subjekta i postaje aktivni agens.

Brod Galeb jedan je od temelja riječke kulturne i industrijske baštine, stoga je u kontekstu njegove nedavne obnove u sklopu projekta Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture i prenamjene u turistički resurs osobito zanimljiv film Bauk bosansko-francuskog umjetnika Ibre Hasanovića, snimljen 2012. godine. Autor izmjenom kadrova napuštenog Galeba i umirućih kukaca, koji su u tom trenutku bili njegovi jedini posjetitelji, suprotstavlja život i putovanje propadanju, čekanju i smrti. Unutarnji prostor napuštenog broda podrazumijeva posjetiteljevu afirmaciju estetske i emocionalne dimenzije Galeba te njegovo promatranje kroz izvođenje kulturnih praksi proizvodnje i konzumacije, ali i njegov simbolički i politički značaj. Prikaz svedenosti broda, koji je Josipu Brozu Titu služio za zabave i međunarodne diplomatske posjete, na čekanje trenutka u kojem će posjetiteljima ponuditi reprezentaciju onoga što je bio, na idejnoj razine izložbe funkcionira kao metonimija za moguću revitalizaciju Pokreta nesvrstanosti danas.

Radovi sugeriraju iščitavanje u postkolonijalnom ključu, a jedan od provodnih motiva je Drugost u saidovskom smislu riječi i modus otpora koji oni s donje pozicije binarnog para nadređenosti i podređenosti pružaju. Umjetnici artikulaciju takvog otpora pronalaze u idejama i developmentalizmu Pokreta nesvrstanih, odbacujući unificirani pristup povijesti ispisane na imperijalističkim i kolonijalnim zasadama. Digitalni print na tekstilu Teorem o naivnom skupu zastava, boja, kontinenata jednog od osnivača pariške zadruge Société Réaliste Ferenca Grófa razmatra povijesti triju glavnih geopolitičkih blokova druge polovice dvadesetoga stoljeća; NATO-a, nesvrstanih zemalja i Varšavskog pakta. Njihova povijest, od konferencije u Bandungu i uspostave Varšavskog pakta do okupljanja NATO-a i institucionalizacije Pokreta nesvrstanosti prikazana je na kolorimetrijskoj vremenskoj lenti pored koje stoji rekonceptualizacija poznatog plakata 3 kontinenta, 1 revolucija. Naime, središnji motiv originalnog plakata je modificiran, odnosno tri skupa Vennovog dijagrama koja označavaju tri kontinenta zamijenjena su sa sedam skupova uz natpis 7 kontinenata jedna revolucija. Rad pristupa povijesti kao narativu podložnom konstruiranju te ističe nužnost revolucije i zajedništva za razmontiranje neokolonijalizma.

Izložba Napisati revolucionarnu pjesmu nije dovoljno artikulira glasove margine u drugoj polovici dvadesetog stoljeća i danas, stavljajući naglasak na nužnost različitih modusa otpora kako hladnoratovskoj blokovskoj politici, tako i novim, produženim oblicima imperija. Autori sukobljavaju dvije vremenske točke, prošlost i sadašnjost, i dva pristupa povijesti, analizu povijesne građe i umjetničku rekonceptualizaciju, kako bi propitali mogu li se ideje Pokreta nesvrstanih upotrijebiti kao alat u iskorjenjivanju sve jačih represivnih sistema i suzbijanju suvremene estetizacije fašizma. Povezivanjem fragmenata na koje nailazi u povijesnu i umjetničku cjelinu, posjetitelj je dobio priliku secirati poziciju nesvrstanosti te propitati vlastite stavove i refleksije. Šezdeset godina nakon osnivanja Pokreta nesvrstanih politike nisu istovjetne, no binarne se opozicije i dalje zaoštravaju, kulturni i elektronički kolonijalizam novi su oblici dominacije i neokolonijalizma, a autoritarni oblici vlasti ne zamiru pa se, tumačeći postojeću stvarnost idejama Pokreta nesvrstanih, nameće pitanje – Trebamo li početi pisati revolucionarne pjesme?

Godinu dana nakon održavanje izložbe Retrospektiva po dogovoru u Zagrebu (Galerija Nova, Galerija HDD, kino Tuškanac), izložba pod nazivom Again and Again nudi novi pogled na žanr retrospektivnih izložbi, prateći narative i metode rada Davida Maljkovića. Dok je izložba u Zagrebu otvorila suptilni dijalog s institucionalnim krajolikom, atmosferom njegove društvenosti i ritmovima kulturnog života, izložba u Ljubljani promatra pristupe i opsesije koje se ponavljaju u Maljkovićevom radu, a koje nude različite ulazne točke u institucionalnu i društvenu povijest Moderne galerije – Muzeja moderne umjetnosti u Ljubljani i Muzeja suvremene umjetnosti Metelkova (MG+MSUM).

Izložba okuplja širok spektar radova kao i elemente instalacija iz različitih etapa Maljkovićeve karijere, dekonstruirajući žanr retrospektive “na pola umjetničkog puta”. Za ovu izložbu Maljković je razvio pomno razrađen postav koji nehijerarhijski pristupa svim izlošcima postavljajući ih jedne uz druge na naoko neadekvatne, neočekivane strukture, stvarajući tako začudne situacije koje svojim kumulativnim efektom žele promijeniti perspektivu promatrača. Prkoseći očekivanjima i preuzimajući humorni pristup samom retrospektivnom formatu, izložba problematizira vlastiti odnos prema kontekstu i infrastrukturi ponovno koristeći elemente prethodnih izložbi te iskušavajući institucionalne protokole i povijest.

Osnovne metode Maljkovićeva rada – individualni i kolektivni odnos prema kompleksnosti vremena, kolažni pristup, autoreferencijalnost, citatnost, korištenje svojih ranijih radova i elemenata prijašnjih izložbi, ispitivanja autonomije umjetnosti i podrijetla pogleda, pomno koreografiranje iskustva izlaganja – zastupljene su i na ljubljanskoj izložbi. Izložba Again and Again organizirana je oko suptilnih tragova za rekonstruiranje fragmenata, metamorfozi i referenci, no koji uz humor i zaigranu nonšalantnost dozvoljavaju “sada i ovdje” izložbe, kao estetskog i društvenog iskustva. To konkretno znači da izložba pokušava p(r)okazati bit suvremene umjetnosti u kontekstu kada se očekivane forme ne poštuju, te kako bi takav izložbeni okvir mogao pridonijeti radikalnom zamišljanju budućnosti kulturnih institucija.     

David Maljković rođen je 1973. u Rijeci, živi i radi u Zagrebu. Njegove recentne samostalne izložbe uključuju: Palais de Tokyo, Pariz (2014.), Kunstmuseum St. Gallen, (2014.), Baltic Art Centre for Contemporary Art, Gateshead (2013.), Van Abbemuseum, Eindhoven (2012.), Wiener Secession, Beč (2011.), Museo Reina Sofia, Madrid (2009.). Maljković je sudjelovao na mnogim grupnim izložbama, među kojima su: Venecijansko bijenale, (2015.), Musée National d’Art Moderne Centre Pompidou, Pariz (2014.), Palais de Tokyo, Pariz (2012.), MUSAC Museo de Arte Contemporaneo de Castilla y Leon, Leon (2012.), 29. Umjetničko bijenale u Sao Paulu (2010.) i 11. Istanbulsko bijenale (2009.).

Kustosi su izložbe Bojana Piškur i kolektiv Što, kako i za koga (WHW). Izložba Davida Maljkovića u Muzeju suvremene umjetnosti Metelkova (MSUM) bit će otvorena od 25. listopada do 11. prosinca.

Piškur je predavanje otvorila problematizacijom pojma samohistorizacije. Umjetnici poslijeratne istočne Europe i Latinske Amerike, onih sustava u kojima nije postojala institucionalna podrška za umjetnost počeli su sami arhivirati svoje umjetničke prakse te su pritom koristili različite načine i forme. Proces samohistorizacije gotovo uvijek je išao paralelno s procesom samoinstitucionalizacije te se može reći da je historizacija na spomenutom području u isto vrijeme i neka vrsta institucionalne kritike. Međutim, pojam samohistorizacije danas je daleko teže provesti zbog činjenice da živimo u svijetu tehnologije u kojem je svaki doživljaj (pa tako i umjetnički) čim se dogodi zabilježen na više mogućih načina. Zapravo bismo mogli reći da problem (samo)historizacije danas ne postoji te je točnije govoriti o pojmu prekomjerne historizacije (engl. overhistorization) koji obuhvaća promišljanja o tome što nam danas znače svi ti ad infinitum podatci, tko je vlasnik svih tih podataka, kakvi su načini njihove uporabe i slično. Radikalni kolektivi, pritom, na umjetnost gledaju kao na novu vrstu estetike koja nastaje na raskršću umjetnosti, politike te socijalne kritike i angažmana.

Na konferenciji aktivističkih kolektiva i europskih muzeja suvremenih umjetnosti The New Abduction of Europe u ožujku prošle godine u Madridu Toni Negri se zapitao što za nas danas znači imati muzej u smislu naše aktivne uloge te šireg društvenog i političkog konteksta. Ideje o drugačijem tipu muzeja, novoj institucionalnosti, nadovezuju se na one REC-a.

Aleksandar Bogdanov 1918. godine napisao je prvu boljševističku utopijsku priču, Crvena zvijezda, o životu u komunizmu na Marsu. U toj utopijskoj zajednici muzeji su znanstvenoistraživački instituti, škole u kojima se proučava razvoj umjetnosti ili točnije razvoj čovječanstva kroz umjetničke aktivnosti.

U muzejskim institucijama u Jugoslaviji već od kraja Drugog svjetskog rata možemo pratiti ulogu muzejskih pedagoga (tada kulturnih radnika) i ideju edukacije za svakog te potrebu da se umjetnost približi svima. U tim su vremenima radne organizacije organizirale različite tematske izložbe, postojali su kino i foto klubovi, literarne radionice, a to su u isto vrijeme bili i prostori eksperimentiranja s umjetničkom formom, pa i samim sadržajem.

U Santiago de Chileu 1972. godine pod okriljem UNESCO-a počele su muzeološke rasprave o drugačijoj ulozi muzeja u društvu. Predložen je novi model, tzv. integriranog muzeja koji bi povezao kulturnu rehabilitaciju i političku emancipaciju. Muzej bi tako aktivno sudjelovao u kulturnom, političkom i umjetničkom području te bio progresivan, ali ne i ideološki ograničen političkom reprezentacijom. Primjer je Muzej solidarnosti, muzej radnika specifičan, osim po novoj muzeološkoj orijentaciji, i po međunarodnoj solidarnosti i podršci umjetnika koji su donirali svoje radove.

REC je od samog početka 2006. promišljao načine otvaranja muzeja za sve, politizacije muzeja i dovođenja različitih novih praksi. Kao posljedica činjenice da je REC bila vrlo heterogena grupa sastavljena od sociologa, antropologa, anarhista, umjetnika, pedagoga, dramskih radnika i drugih s različitim iskustvima rada u zajednicama, u samoj grupi su se pojavile različite ideje o tome što je zapravo prostor muzeja i kome služi.

Je li moguće biti u nekoj vrsti savezništva s klasičnim institucijama kao što su muzeji i sveučilišta i kakve su nove “institucije čudovišta” u političkom smislu? Je li moguća zajednička borba protiv kapitalizma i iskorištavanja i na koji način? REC je pokušao povezati dvije institucije, Modernu galeriju i socijalni centar Rog, stvoriti neku vrstu kontakta između društvenog pokreta i umjetničke institucije da bi tako iznašli nove institucionalne forme otpora gdje bi taj otpor bio zajednički prostor susreta i nova vrsta estetike. Ovdje je naročito važno postaviti u prvi plan tezu kako postoje drugačije vrste estetike koje nisu isključivo vezane uz umjetnost kao oblik već se baziraju na stvaranju zajedničkih koncepata, različitih oblika suradnje. Na seminarima koji su održani razmatrali su se koncepti rada, kognitivnog rada, zajedničkog dobra, klasnog antagonizma, emancipacije, umjetničke autonomije i sl. i teme poput otpora kao kreacije, s raspravom o odnosima socijalnih i umjetničkih centara, političkih kolektiva, načina suradnje, odnosima s lokalnom zajednicom. Ono što je kod svih tih održanih seminara, debata, događanja bilo izuzetno važno je preispitivanje vlastite pozicije i kritička analiza vlastitog rada u odnosu na druge kolektive, ali i šire.

Kako navodi Piškur, REC se nije nikad realizirao tako da sam po sebi postane brend. On nije ostvario očekivanja o tome što bi projekt, seminar ili izložba trebali biti. REC u sebi sadrži otvoreni prostor nepredvidljivog koji otvara mogućnost za rizični potencijal.

Unutar lokalne zajednice i umjetničke scene razvija se paradoks, kako ga Piškur naziva, “iluzorne privilegije”. Mnogi kulturni radnici ne primjećuju razlike između privilegija određene klase i eksploatacije unutar radničke klase. Nadalje, Piškur u svom predavanju citira Franca Berardija–Bifa, te ističe: “Najveći razlog nezadovoljstva radnika u gubitku je erosa u svakodnevnom životu i investiranju želje u posao koji postaje jedino meso radnika… Efekt toga je gubitak solidarnosti nepostojeće radničke zajednice”.

Potaknut navedenim zapažanjima REC je odlučio pokrenuti istraživanje koje se oslanja na Marxovu radničku anketu. Prvu anketu proveli su u Muzeju Reina Sofia u Madridu 2010. godine. To je bilo kolaborativno istraživanje provedeno od strane kolektiva i grupe Radnička anketa. Grupa Radnička anketa, grupa je doktorskih studenata koji u muzeju Reina Sofia obavljaju dio svojih obaveza za studij. Anketu su poslali svim radnicima muzeja, njih 450, a kasnije je ista poslužila kao okidač za brojne diskusije. Prije svega referirala se na ideju kako promijeniti prostore koji su relativno zatvoreni za dijalog. Pitanja iz ankete pokrivala su nekoliko tema: obrazovanje, rad, socijalno osiguranje, konflikti na poslu, cenzura, društvene i političke pozicije itd. Od 450 upitnika anonimno je odgovore poslalo manje od 10 posto zaposlenika, a samo je jedan pristao da se rezultati objave. Iz navedenog ispostavilo se kako su najveći problemi strah i autocenzura radnika. Završetkom ankete napravljena je analiza i organizirano je nekoliko debata s drugim aktivističkim grupama. Jedna od najvećih frustracija ankete bila je odsustvo odgovora radnika muzeja, međutim, tijekom analize rezultata ispostavilo se kako je svaki odgovor dovoljno dobar, kao i onaj koji se ne dobije, jer su razlozi za to odsustvo važni kao i dobiveni odgovori. Analiza istraživanja trebala je biti objavljena u časopisu muzeja, međutim bila je cenzurirana od strane rukovodstva bez ikakvog obrazloženja.

Grupa Radnička anketa i Radikalna edukacija susreli su se s radnicima u kulturi u Beogradu kako bi zajedno organizirali seminare i proveli anketu na temu odnosa na poslu. Svrha ankete bila je ukazati na različite načine i nivoe eksploatacije radnika, koji bi zatim mogli utjecati na daljnje akcije protiv komodifikacije njihovog rada. Ključ razumijevanja eksploatacije leži u određivanju načina na koji ona oblikuje rad i život radnika, od fleksibilnosti rada do odsustva socijalnog i zdravstvenog osiguranja, nesigurnih uvjeta rada itd.

Što se tiče umjetnosti, danas se ne može govoriti o autonomiji umjetnosti. Umjetnička proizvodnja još uvijek uživa kreativnu slobodu, ali sve manja kontrola umjetnika nad umjetničkim radom pretvorila je umjetnike u najamnu radnu snagu. Pitanje je načina kako umanjiti razliku između umjetničke proizvodnje i najamnog rada. Piškur se pita: “Je li moguće razdvojiti nešto što je danas sjedinjeno – intelekt i najamni rad, te sjediniti ono što je razdvojeno – intelekt i političko djelovanje?” Zaključuje kako su točke koje onemogućuju zajedničku solidarnost i borbu protiv ovakvog stanja visok stupanj otuđenja od proizvoda rada, nestabilan život, fragmentacija radnog vremena, visok nivo cenzure i autocenzure, samoekspolaotacija i imperativ konkurentnosti.

Kao još jedan primjer povezivanja REC-a s umjetničkim, edukacijskim i aktivističkim praksama Piškur navodi Antipsihijatrijski pokret. Pokret se bavi promišljanjem o zajedničkim točkama između ludosti i kreativnosti. Pokušali su promijeniti odnos društva prema mentalnim bolestima, te odnos psihijatra i pacijenta. Akciju su proveli tako što su ušli u psihijatrijsku instituciju u kojoj živi 100 pacijenta te ih pustili van kako bi proveli radikalnu pedagogiju i edukaciju. Uz pomoć umjetničkih oblika i formi pacijenti su se kreativno izrazili, a produkt konačnog rada bila je izložba. Cilj je bio problematizirati postojanje psihijatrijskih institucija i razvijanje ideja za otvaranje centara zajednica korisnika psihijatrije.

Piškur zaključuje kako REC predstavlja promjenjivu formu. Ona je ulaz u nepoznato područje, u isto vrijeme predstavljajući rizik koji dovodi do nečeg novog, do iskustva intenzivnosti novog otkrića, ali i eventualnog neuspjeha. Zbog toga je teško interpretirati što je REC danas. Kolektiv, proces, koncept ili sve zajedno? Ali sa sigurnošću se može reći kako je otvorila novi prostor korištenja unutar muzejske institucije.

Predavanje je održano u sklopu izložbe Stvarno korisno znanje koja je u Galeriji Nova otvorena do 28. veljače 2015. Ovdje možete pročitati i osvrt na izložbu našeg kritičara Bojana Krištofića. 

Od 2006. godine do 2014. članica je Radical Education Collective (REC) koji se oformio pri Modernoj galeriji, iako je djelovao posve neovisno. REC je ujedno projekt, proces i metodologija istraživanja, a ljudi koji u njemu djeluju bave se političkim aktivizmom, migracijskim pokretima, anarhizmom, umjetnošću, antropologijom i drugim područjima. REC je pokrenut s namjerom da se stvori prostor kontakta između društvenih pokreta i umjetničke ustanove te da se stvore novi institucionalni oblici otpora, pri čemu otpor postaje zajedničko tlo za predviđanje novih pravila, tlo na kojem će se “susresti estetika i društveni otpor.”

Predavanje pod nazivom Edukacija u polju umetnosti kao mogućnost političkog participiranja polazi od praktičnih iskustava nastalih u odnosu Radikalnog edukacijskog kolektiva i umjetničke ustanove, a naglasak je na “prevođenju” radikalne pedagogije u područja kulturne, kognitivne i ne-materijalne produkcije pri čemu se edukacija ne shvaća tek kao model nego i kao područje političkog participiranja ili, drugim riječima, kao teorijsko mišljenje popraćeno aktivnim političkim stavovima.

Predavanje Bojane Piškur bit će održano u četvrtak, 18. prosinca, u 19 sati, u Galeriji Nova.

U nedjelju, 22. rujna, u prostoru Camera Austria bit će otvorena izložba Neočekivani susreti (Unexpected Encounters) na kojoj će se predstaviti, među ostalima, Ivan Moudov u suradnji s Nemanjom Cvijanovićem, Kontekst kolektiv u suradnji s Ninom Höchtl, KURS, Bojana Piškur i Ðorđe Balmazović (REC / Škart).

Moraju li se umjetnici, kulturne inicijative i institucije automatski definirati prema društvenim konfliktima i prevratima koji su na snazi u zemljama iz kojih dolaze, ili je takva pretpostavka sama po sebi nasilno upisivanje kulturnog i političkog identiteta?

Projekt Neočekivani susreti ima otvoren početak jer će samo one teme koje će pojedini kolektivi istraživati na licu mjesta, u prostoru galerije i tijekom trajanja izložbe, dobiti svoj vizualni izraz. Projekt ne smjera autentičnosti već otvaranju debate prepune neočekivanih preklapanja ideja i koncepata koji će nadići pripisane antagonizme političke, vjerske, kulturne i etničke prirode.

Krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Raša Todosijević izveo je seriju performansa ponavljanjem pitanja Što je umjetnost?. Taj je čin protumačen ne samo kao partikularna snažna repriza vječnoga diskursa već i kao kritika uvjeta komunističkog društva toga vremena.

U prostoru za umjetnost i medije Künstlerhaus KM, bit će otvorena izložba Što je umjetnost? Obnavljanje fragmentiranih povijesti (Was ist Kunst? Resuming Fragmented Histories) na kojoj je postavljeno pitanje uzeto kao početak situacijske analize koja će demonstrirati pozicije povijesne jugoslavenske avangarde, od grupe OHO do kolektiva IRWIN, i koja će promotriti kako je u međuvremenu radikalna promjena teritorijalnih i kulturnih odnosa utjecala na proizvodnju umjetnosti.

Na izložbi sudjeluju, između ostalih, Sanja Iveković, Adela Jušić i Lana Čmajčanin, Šejla Kamerić, Luiza Margan, Tanja Ostojić, Renata Poljak i Marta Popivoda.

Istoga dana bit će otvorena izložba Mjere spašavanja svijeta, treći dio (Measures of Saving the World _ Part 3) u prostoru < rotor > te izložbe Douga Ashforda, Trishe Brown, Germaine Kruip i Sarah Browne u Grazer Kunstverein.

Sve izložbe producira steirischer herbst festival.

M.M. / e-flux / Fotografija: KURS, mural (detalj), Maribor, 2012.

Bojana Piškur, članica Kolektiva za radikalnu edukaciju (Radical Education Collective) i kustosica Moderne galerije u Ljubljani, boravila je od 24. rujna do 3. listopada u Beogradu, u rezidencijalnom programu u okviru projekta Raskršća Istok-Zapad. Svoj je boravak iskoristila za nastavak dosadašnjih i započinjanje novih istraživanja i diskusija na temu rada i položaja ovdašnjih radnika i radnica u kulturi. Kao sredstvo istraživanja koristila je upitnik napravljen u suradnji s Workers’ Inquiry Group iz Španjolske, te intervjuirala dvanaest osoba koje aktivno djeluju na srpskoj kulturnoj sceni, kustose, umjetnike i aktiviste, iz nezavisnog i javnog sektora. Intervjui su snimani i dio su nastajuće arhive projekta. Ovo ispitivanje je i nastavak istraživanja Workers Inquiry Group, kao i aktivnosti Kulturnog centra Rex na dokumentaciji i analizi položaja kulturnih radnika i radnica u Srbiji.

Đorđe Balmazović, umjetnik i aktivist, dio ŠKART kolektiva, surađivao je s Bojanom Piškur na ovom istraživačkom projektu. Njihovi dojmovi, dokumentacija i planovi za dalja istraživanja bit će predstavljeni i analizirani pri susretu u Rexu u utorak, 29. siječnja, u 18 sati. U razgovoru nakon prezentacije sudjelovat će intervjuirani radnici i radnice u kulturi, kao i kolege i kolegice iz inozemstva koji će pokušati usporediti svoja iskustva s ovdašnjim uvjetima rada u kulturi. U diskusiji će sudjelovati Dario Milenković, Marko Miletić, Nebojša Milikić, Radmila Joksimović, Aleksandra Sekulić, Jelena Vesić, Vladan Jeremić, Rena Raedle, Zoran Erić, Zoran Pantelić, Marija Raletić, Saša Pančić, Inga Zimprich, Sonke Hallmann i Céline Larrère. Razgovor će moderirati Marijana Cvetković.

Tijekom programa, ulazni hodnik u REX-u pretvara se u kafić-kružok pod nazivom Novi društveni odnosi, inspiriran težnjom za afirmacijom, generiranjem i prakticiranjem ideja o novim društvenim odnosima. Prostor kafića namjenjen je aktivističkim grupama, neformalnim udrugama te raznim inicijativama koje na ovaj način ostvaruju bolju vidljivost i kontakt sa javnošću. Ovaj put predstavit će se Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS), suradnička platforma organizacija, inicijativa i pojedinaca aktivnih u kulturi i umjetnosti Srbije, osnovana 2011. godine u Beogradu, koja do sada broji 78 članica iz 20 gradova u Srbiji.

Izvor: kc rex

U sklopu programa ljubljanskog Studija 6, kustosice Saša Nabergoj i Sonja Zavrtanik, u Galeriji Vžigalica, organiziraju izložbu dvaju artist-run prostora iz Hrvatske i Slovenije. U ovom projektu istraživanja alternativne umjetničke i kustoske suradnje sudjeluju Conceptual Art Center (CAC) iz Bukovja i Studio Golo Brdo iz Rovinjskog Sela.

Studio 6 su 2004. godine osnovale Barbara Borčić i Saša Nabergoj te ga smjestile u Projektnu sobu Zavoda SCCA – Ljubljana. Želeći pokazati cjelovitost umjetničkog konteksta, Borčić i Nabergoj odmaknule su se od promatranje pojedinih umjetničkih djela i okrenule razgovorima o referentnim knjigama, nesvršenim projektima i idejama koje se čine kao da su ušle u slijepu ulicu. Zanimajući se za isprepletenost pojedinaca u svijetu umjetnosti, u Studiju 6 su pokušali ispitati potencijale primijećenih veza te kroz formu otvorenih razgovora umjetnika, kustosa i ostalih aktera na umjetničkoj sceni, otvorili pogled prema procesima koji dovode do nastanka izložbe ili samog djela. 

Sustavno kreirajući trenutke susreta i razgovora, u Studiju 6 su kroz teoriju i praksu pokušali intervenirati na raznim nivoima djelovanja i sudjelovanja u svijetu umjetnosti. Prve godine su uspostavili peteročlanu ekipu kustosa  (Božidar Zrinski, Bojana Piškur, Iztok Hotko, Alenka Gregorič i Saša Nabergoj) koji su u značenjski i fizički zbijenoj Projektnoj sobi SCCA – Ljubljana, sa svakim pozvanim umjetnikom blisko sudjelovali u pripremi izložbe. Posljednjih godina, naglasak rada Studia 6 bio je na razgovoru i diskurzivnim događanjima koji prate izložbu ili prostorno specifičnu intervenciju. Kao sudionike su nastojali angažirati kustose, koji svojim načinom djelovanja uspostavljaju zanimljive modele i otvaraju ključna pitanja. To su prvenstveno Petro Kapš i Božidar Zrinski koji su se u svom radu problematizirali moć kustosa i naručenih radova, ali i Jurij Krpan, Nevenka Šivavec i Andrej Medved, koji u vlastiti modus operandi uključuju temeljito i kontinuirano promatranje i (su)razvoj umjetničke prakse pojedinog umjetnika.

Studio 6 sada napušta svoj prostor Projektne sobe u SCCA Ljubljana, na čije ime i nastanak je utjecao specifičnošću svoga rada, i gostuje u izložbenom prostoru Galerije Vžigalica. Prilika je to za moguću refleksiju dosadašnjeg rada, prije svega na razini iskušavanja različitih formata djelovanja. Ovo je pokušaj da se u novonastaloj situaciji, prikazivanjem alternativnih načina djelovanja i sudjelovanja u umjetnosti, stvori kompleksan prostor suradnje i kontekstualizacije kustoske i umjetničke prakse te njene recepcije. Na sudjelovanje su pozvali dva artists-run prostora, koji svojim načinom djelovanja potiču šire razmišljanje o načinima i uvjetima izlaganja umjetničkog djela. Ne zanimajući se za spektakl, već dugoročno djelovanje unutar lokalnog konteksta, Studio 6 je posegnu prema CAC – Conceptual Art Centeru iz slovenskog Bukovja i Studiu Golo Brdo čije inspirativno i konstruktivno djelovanje prati već duži period.

Prilog proučavanju Studija Golo Brdo oblikovali su Tomislav Barjanović, Saša Nadergoj i Sonja Zavrtanik, dok se sudjelovanje CAC – Bukovje temelji na suradnji Nine Slejko i Connyja Blooma, voditelja Centra. Na izložbi u Galeriji Vžigalica sudjelovat će Nemanja Cvijanović, IRWIN, Dalibor Martinis, Vlado Martek i Goran Petercol, petero umjetnika iz proteklog programa Studija Golo Brdo. Svaki od njih pozvan je priložiti rad po vlastitom izboru, uz uvjet da je rad recentniji i produkcijski skroman, što je ujedno i koncept pri izradi programa Studija Golo Brdo. CAC Bukovje će u sklopu ove izložbe, po prvi puta u Ljubljani predstaviti svoju malenu, ali iznimnu umjetničku zbirku. Zbirku su sakupili voditelji Nina Slejko i Conny Bloom po principu alternativne ekonomije i razmjene umjetničkih djela. Tako će na izložbi biti prikazani radovi Rasmusa Albertsena, Bababa International, Donalda Baechlera, Connya Blooma, Heatha Buntinga, Lade Darakhvelidzea, Erica Doeringera, Carla Johana Engberga, Gilberta & Georgea, IRWIN -a (Roman Uranjek), Lise Jeannin i Rolfa Schuurmansa, Serkana Özkaya, Mihe Perne, Magnusa Peterssona, Daniela Segerberga, Mladena Stropnika, Nine Slejko, Johana Wika i Leona Zuodara. Kao popratni program izložbe, zamišljena je arhivsko-dokumentarna stanica s bogatim vizualnim arhivom Studija Golo Brdo i CAC Bukovje te polica s njihovim publikacijama. 

Izložbu koja se otvara 23. studenog u možete pogledati do 11. prosinca. Detaljne informacije dostupne su na istaknutom linku. 

Izvor: SCCA Ljubljana