Prekretnu 2015. godinu mnogi pamte po takozvanom “dugom ljetu migracija”, razvučenom u “dugu migracijsku jesen i zimu”, kada je otvaranje Balkanskog koridora omogućilo prolazak ljudi u pokretu kroz našu, tada većinom tranzitnu, zemlju. Na kretanje više od 660 000 ljudi u bijegu od ratnih sukoba, progona, političkih i ekonomskih neizvjesnosti odgovoreno je humanitarnom mobilizacijom. Kroz urgentan, ali ustrajan rad s ljudima na granicama, u tranzitnim centrima, izbjegličkim kampovima i prihvatilištima za tražitelje azila, kroz razgovore i prva analitička filtriranja onoga čemu svjedoče (ne samo te 2015. godine, već i tijekom turbulencija europskog režima migracija koje će uslijediti) radnice, volonterke i aktivistice prikupljale su iskustva i lekcije – temelje današnjeg djelovanja. 

Kako su istaknule panelistice tribine Deset godina od dugog ljeta migracija, i danas sve posvećene srodnim borbama, posljednjih je deset godina pokazalo koliko je ta jesen na zimu 2015./2016. ostavila otisak u kontinuitetu solidarnog djelovanja na polju izbjeglištva, započetog još ranih 2000-ih u jeku ratova devedesetih, uz velike zasluge ljudi okupljenih oko Centra za mirovne studije. Period otvaranja, pa zatvaranja balkanske rute zapamćen je kao neponovljiv po širini mobilizacije i broju volontera, da bi se mnogi ad hoc oblici organiziranja zatim slijevali u smjeru profesionalizacije. 

Uz proces oformljivanja inicijativa, akteri borbe za migrantska prava kroz posljednje desetljeće iskusili su i različite oblike pritisaka, od kriminalizacije solidarnosti, preko nevidljivog rada i skrbi, do nemogućnosti progovaranja o direktnom i strukturnom nasilju te mašineriji kontrole kojoj ono služi. Aktivisti su se suočavali kaznenim prijavama i policijskim pritiscima zbog postupanja koje su smatrali nužnim humanim djelovanjem, a građane se zastrašivalo porukama da pružanjem pomoći ljudima u pokretu riskiraju kazneni progon. O takvoj klimi govori i predsjednica AYS-a Suzana Rendulić, ističući da su slučajevi kriminalizacije solidarnosti služili “svima nama kao opomena da ipak ne budemo tako glasni”.

No ti se pritisci nisu odvijali samo na razini pojedinačnih slučajeva. Zakonodavni, ali ponajprije ideološki okviri unutar kojih su akteri primorani djelovati kontinuirano preusmjeravaju definicije i načine direktne pomoći i zagovaračkog rada. Takvi okviri ograničavaju ljudske i financijske kapacitete te određuju tko i kojim alatima preuzima odgovornost za potrebe izbjeglica. Istodobno, dominantni diskurs oblikuje “prihvatljive” modele rada s ljudima u pokretu, svodeći migrantska kretanja na “krizno stanje” na koje se odgovara humanitarnim radom, pritom potiskujući njegovu političku dimenziju.

“U susretu s tzv. humanitarnom industrijom dolazimo do pitanja projektnih ograničenja, financijske održivosti i načina na koje su organizacije civilnog društva i civilne inicijative prisiljene funkcionirati”, kaže Romana Pozniak, znanstvenica s Instituta za etnologiju i folkloristiku koja se i volonterski uključila u rad s izbjeglicama. Ističe kako projektna logika često sužava prostor djelovanja: “Ako ste pod projektom koji financira pružanje određenih usluga, vi se pušbekovima, nasiljem na granicama, skrbi, radom i pitanjima kojima su doista transformativna, koja su smislena i snažna – marginalno ili čak uopće ne stignete i ne možete baviti.”

Treba naglasiti da samo zato što je radnicama i volonterkama bilo otežano baviti se ovim pitanjima, ne znači da to polje kritike nisu ustrajno načinjale. Upravo su oni koji su bili aktivni na terenu često prvi prepoznavali manjkavosti postojećih odgovora na prisilna kretanja te ih nastojali artikulirati.

Etnologinja Marijana Hameršak, koja migracije istražuje iz akademske i etnografske, terenski utemeljene perspektive, danas ocjenjuje: “Mediji su tada povlačili paralelu s izbjeglištvom devedesetih, ali se to radilo pojednostavljeno, bez poveznica na iskustva diskriminacije, zatvorenih granica i deportacija za naše izbjeglice. Govorilo se više u kategorijama gostoprimstva, nego solidarnosti. Ostajalo se na razini spektakla, isključivo na humanitarnom, bez političkog – bez da se uopće prepoznavalo da se i tu radi o pravu na samoodređenje, pravu na život u konačnici, svemu onome o čemu danas govorimo primjerice u kontekstu Palestine.”  

Govoreći o poziciji volontera, Hameršak ističe da je unutar tog prostora ipak postojala mogućnost politizacije situacije: “Kad ulazimo kao volonteri u kamp, ne ulazimo samo da bismo dijelili hranu i odjeću nego da vidimo što se unutra događa, da pokušamo razumjeti situaciju i svojim duljim prisustvom tamo pokušavamo raditi na promjeni.”

Politizacija migracija – od njihovih uzroka i graničnih režima do sustava kampova i politika integracije – postala je neizbježna perspektiva za one koji su u izravnom kontaktu s ljudima u pokretu. Lekcije stečene u posljednjih desetak godina danas oblikuju nove prakse, koje unutar ograničenih okvira civilnog sektora nastoje odgovoriti na šira pitanja migracija, pravde i solidarnosti. Jedan takav pokušaj razvija se i na adresi zagrebačkog kluba MaMa.

Radi se o seriji razgovora pod nazivom Transnacionalne solidarnosti, dijelu programskog pravca Ljudi u pokretu Multimedijalnog instituta. Program vode Marija Krstanović (MaMa) i Bojan Mucko (IEF), u suradnji s Lucijom Mulalić (CMS) i Eminom Bužinkić (IRMO i Inicijativa za slobodnu Palestinu) koje uz organizacijsku najčešće preuzimaju i moderatorsku ulogu.

Sesije Transnacionalnih solidarnosti okupljaju teoretičarke, novinare, umjetnice, aktiviste te naše sugrađane_ke s manjinskim, migrantskim i izbjegličkim iskustvima čije nas životne priče, profesionalne i osobne predanosti podsjećaju na važnost nadgranične podrške i razmjene. Publici se ovim susretima nudi pogled u zajednice koje nisu dovoljno reprezentirane ili su pak dehumanizirane u hrvatskom medijskom prostoru i javnom diskursu. 

Odabiri tema i pristupa korijene ima u panel diskusiji Tkanje transnacionalnih solidarnosti u vrijeme genocida i izbjeglištva, održane povodom Svjetskog dana izbjeglica u lipnju 2024. godine, koja je bila glavni okidač pokretanja ovog programa. Panelisti i panelistkinje iz Palestine, Sudana, Konga, Eritreje i Jemena govorili su o ratnim i kriznim situacijama u zemljama iz kojih su prisilno emigrirali, ali i svjedočili o životu kao izbjeglice u Hrvatskoj. “U tijeku panela shvatile smo da ljudi žele govoriti i otvarati prostore gdje mogu pričati o krizama, ratovima, sukobima koji se dešavaju u njihovim zemljama na kritički, analitički način”, objašnjava jedna od pokretačica programa, Lucija Mulalić. 

Mulalić ističe i važnost pružanja povijesnog konteksta koji je gotovo svaki put vezan uz kolonijalnu prošlost i neokolonijalnu stvarnost. “Učinilo nam se da baš i nema prilika koje otvaraju takve prostore, okupljaju ljude koji bi pričali o svojim iskustvima, pa i zajednicu koja bi se bolje informirala, dijelila neka svoja znanja i gradila solidarnost u praksi”, dodaje.

Format ovih jednomjesečnih susreta spoj je ljudskog, interkulturnog i političkog zbližavanja – poziv da privučemo stolac bliže i slušamo. Program svojim bottom-up pristupom odgovara na uočene potrebe i stvara platformu na kojoj ljudi s migrantskim i izbjegličkim iskustvima mogu autentično govoriti o svojim životima i političkim kontekstima koji ih oblikuju. U tom smislu je podjednako riječ o ozbiljnoj geopolitičkoj analizi koliko i toploj susjedskoj kavi. 

Načini na koje stvaramo prostor za, NGO-ovskim jezikom rečeno, “korisnike” interkulturnih programa, njihovu (samo)reprezentaciju i (sve više problematiziranu) integraciju, u posljednjih se deset godina konstantno nastavljaju preispitivati. Transnacionalne solidarnosti nastaju upravo iz tog akumuliranog znanja i iskustava.

Kako ističe Lucija Mulalić, svakodnevni rad u civilnom sektoru često zapada u “folklorizaciju kulturnih identiteta” koji nam se prezentiraju gotovo festivalski, a pritom ne ostavlja mnogo prostora za smislenu tematizaciju pitanja kolonizacije, rasizma, struktura globalnih nejednakosti koje upravo proces migracija ogoljuje. Primjer Eritreje, istražene kroz razgovor sa Seidom Ibrahimom, ilustrira kako se iz samo jedne osobne priče mogu iščitati različiti slojevi sustava: od prisilne vojne službe u Eritreji, preko sustava izbjegličkih kampova Italije, do “hrvanja” s hrvatskim inspektoratom rada. 

Pomak je, dakle, u širem i dubljem ulasku u dinamike moći. Ako je politizacija (prekokontinentalnih) migracija bila ključna za promigrantski rad prije deset godina, današnji se iskorak vidi u radikalnijem tonu programa poput ovog – informiranog abolicionizmom, kritikom globalnog kapitalizma i europskih režima migracija, ali i aktualnih politika integracije koje sve jasnije otkrivaju svoje rasijalizirano naličje.

Važno je primijetiti da oslanjanje na široke političke obzore program Transnacionalnih solidarnosti ne čini manje pristupačnim – atmosfera tople susjedske kave važan je dio ovoga formata koji i zajednicu okuplja već više od godinu dana. Taj spoj prisutan je na svakom susretu i rezultat je svjesnog traženja novih načina da se složene teme jasnije komuniciraju što široj publici. 

Dodatni izazov u ovako koncipiranom formatu predstavlja i činjenica da govornici dijele poprilično osjetljiva iskustva rata, nasilja, izbjeglištva, o kojima često po prvi put govore javno. Nužno je stoga graditi povjerenje između moderatora i gostiju, a u pozadini povjerenja, pak, ponekad stoji i dulji zajednički rad. Primjerice, prosinačka sesija tematizirala je urbanu marginalizaciju romskog stanovništva Struga i Vrtnog puta, a gosti i gošće razgovarali su s Marinom Horvat i Bojanom Muckom, aktivistima s dugogodišnjim iskustvom terenskog i zagovaračkog rada u podršci članovima romske zajednice Zagreba u borbi za prostornu i društvenu pravdu. 

Rasprave na susretima u MaMi često su otkrivale globalne sličnosti i regionalne specifičnosti konkretnih obrazaca opresije. Pored razgovora s Romima_kinjama u borbi za stambeni dignitet, imali smo prilike čuti i članove sirijske dijaspore koji u Hrvatskoj osnivaju radničke sindikate ili pak jordansku feministkinju koja je govorila o otporu patrijarhatu, islamofobiji i cionizmu. Razmjene u kojima se prepoznaju širi, dijeljeni mehanizmi isključivanja i nejednakosti konkretiziraju pojam solidarnosti koji se često lako izgovara, ali teže živi u praksi. 

Transnacionalne solidarnosti u tom smislu nude orijentir u složenim preplitanjima geografski bližih i daljih struktura moći. Kada se sve te zemlje, povijesni i politički konteksti, manjinske i klasne pozicije – zajedno s primjerima struktura represije i eksploatacije – stave u jednu programsku liniju, mozaik njihovih veza postaje jasniji.

Kontinuitet solidarnog djelovanja vidljiv je i u tome što su mnogi akteri tadašnjih inicijativa i danas među ključnim nositeljima lokalnog pokreta solidarnosti. Time svaki pomak – naprijed ili unazad – prati i iskustvo i razumijevanje kako su se konteksti, prilike i prepreke mijenjali. Mnoge radnice i aktivistice svjedoče nastavku ograničenja civilnog sektora, profesionalizaciji inicijativa koja nije uklonila prekarnost njihovog rada niti osigurala uvjete za utjecaj i način djelovanja kakav smatraju potrebnim. Kao i ranije, i danas se nastoji djelovati mimo zadanog okvira, inzistirajući na kritičnom i transformativnom pristupu migracijama. 

Transnacionalne solidarnosti pritom veliku pozornost pridaju njihovim uzrocima, i to kroz globalnu i antikolonijalnu perspektivu. Program koji teme komunicira na vremenski aktualan, a iznimno informiran i angažiran način, nastavlja privlačiti publiku i umrežavanjem je oblikovati u zajednicu. Godinu dana u provedbi, a više od deset godina u akumulaciji znanja, ovaj kulturno-diskurzivni program u dva sata razgovora svakoga mjeseca uspijeva upakirati cijeli svijet u jednu sobicu zagrebačke nezavisne kulture.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Tema Muckovog predavanja je autorovo antropološko istraživanje iregularizirane svakodnevice ljudi u pokretu u pograničnim dijelovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Autor svoj etnografski materijal artikulira i formira drugačije, te ovisno o kontekstu reprezentacije preklapa znanstveni i umjetnički aspekt rada, postavljajući pitanje: “Što ostaje nakon što se reprezentacija zapakira i što nastaje ako se naknadno raspakira i razrahli, uspori, dispozicionira, artikulira u novom kontekstu?”

Muckovo izlaganje oslanja se na “materijale djelomično okupljene autorskom knjigom pod naslovom Etnografija ‘za svaki dan’: multimodalni pristup europskom režimu migracija. Osnova knjige i izlaganja su svakodnevne dnevničke, tekstualne i audiovizualne bilješke proizvedene tijekom pandemijskog perioda u procesu volonterske suradnje s međunarodnim kolektivom No Name Kitchen u klimi policijskog nasilja i kriminalizacije promigrantske solidarnosti”, stoji u najavi.

Bojan Mucko diplomirao je filozofiju, etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu (2013.) te nove medije na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (2014.). Školu dokumentarnog filma Restart završio je 2015. godine, a poslijediplomski studij etnologije i antropologije Sveučilišta u Zadru 2024. godine. Kao novomedijski umjetnik i kulturni radnik u različitim je ulogama surađivao s brojnim organizacijama civilnog društva kao i s drugim institucijama u kulturi.

Više detalja pronađite ovdje.

Organizatori ističu kako će u razgovoru sa stanovnicima naselja pokušati “rekonstruirati obrise svakodnevice Vrtnog puta, kao i života u Strugama, odnosno dosadašnjeg procesa preseljenja i brisanja naselja Struge. Aktualne procese stambenog zbrinjavanja stanovnika_ica Vrtnog puta pritom sagledavamo iz perspektive lekcija naučenih kroz suradnju s gradskim strukturama u slučaju Struge. Kako se razvija, izvodi i brani solidarnost s romskim sugrađankama_ima u kontekstu suradnje s institucijama koja često podrazumijeva i ‘usputnu’ instrumentalizaciju civilnih inicijativa?”

Seriju Transnacionalnih solidarnosti programiraju Emina Bužinkić i Lucija Mulalić, a održava se u okviru programskog pravca Ljudi u pokretu kluba MaMa, koju vodi Marija Krstanović.

Više informacija pronađite ovdje.

Posebnu pozornost Mucko stavlja na trenutke solidarnosti i mikro-utopije koje nastaju u susretima na terenu, ali i kontradiktorne pozicije u kojima se isprepliću istraživačka uloga, osobni angažman i volonterska praksa. Predavanje tako pruža uvid u svakodnevicu oblikovanu nesigurnošću, improvizacijom i stalnim pregovaranjem o granicama – doslovnim i simboličnim.

Predavanje Rubovi skliskog održano je u sklopu programa Kritička dramaturgija: izvan kontrole, u organizaciji Kurziva i SPID-a.

Razgovor s Bojanom Muckom vodila je Sara Panjkota, a snimku predavanja realizirao je Dražen Žerjav.

Izvedbeno predavanje Rubovi skliskog oslanja se na istraživački proces koji se odvijao od kraja 2020. do 2023. godine. U sklopu No Name Kitchena volontirao si u pograničnom području BiH, s vanjske granice Europske unije te boravio s ljudima u pokretu koji su, kako sam kažeš, zapeli na granici. Možeš li nam za početak reći što te potaknulo na rad s ljudima u pokretu i odlazak u Bihać? 

Vezano uz početak samog istraživanja, ono je bilo povezano s mojim priključivanjem istraživačkom projektu Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji Europe: od etnografije do pojmovnika (ERIM). U projekt sam se uključio krajem 2020. godine. Projektna voditeljica je bila Marijana Hameršak, koja mi je ujedno i bila mentorica na doktorskom istraživanju, a samo istraživanje je bilo usmjereno na iregularne migracije na takozvanoj Balkanskoj ruti. U projekt su bili uključeni istraživači i istraživačice iz Srbije, Hrvatske i Slovenije. 

U tom prvenstveno antropološkom, iako ne samo antropološkom timu, nalazile su se istraživačice i istraživači koji se temom migracija bave još od 2015. i 2016. godine, dakle od razdoblja transnacionalnog koridora koji je povezivao Grčku sa zemljama sjeverne i zapadne Europe. Meni je to bio prvi susret s temom migracija, a onda pogotovo iregularnih migracija. Tražio sam svoju nišu i poziciju unutar te teme koja mi se činila ogromna i zastrašujuća. To je bio pandemijski period i o migracijama sam se do tada informirao iz medija, a novinski natpisi su bili stvarno crni. Brujalo se o brutalnim pušbekovima hrvatske policije, a o ljudima u pokretu, odnosno o migrantima, u to vrijeme smo mogli čitati više-manje samo u crnoj kronici. 

Suradnja o kojoj sam razmišljao bila je na tragu nekakve vrste životne prakse kroz koju zapravo mogu dobiti ne samo direktne uvide u svakodnevicu ljudi u pokretu nego i ja sam mogu postati dio promigrantske prakse. Međutim, moji potencijalni sugovornici ili suradnici u to vrijeme su bili ljudi koji su se masovno skrivali po šumama i planinama, s obzirom na brutalno policijsko nasilje, i nije postojala mogućnost da s njima u nekoj, pod navodnicima, normalnoj svakodnevici komuniciram, nego bi me sam kontakt s njima stavljao u poziciju, primjerice, potencijalnog krijumčara. I to je bio razlog zbog kojeg sam otišao u Bosnu. Postojala je mogućnost da nakon što pređeš granicu s Bosnom, iste te ljude koji bi se par kilometra dalje prebacili u modus nevidljivosti, sretneš na ulici, sjedneš s njima, popiješ čaj i razgovaraš. 

Svjedoci smo užasnog tretmana ljudi te se često nađemo u poziciji giltripanja. Koliko je osjećaj krivnje bio motivator za odlazak na granicu?

Krivnja je sama po sebi zeznuta kategorija. Zanimljive su Kulturne politike emocija Sare Ahmed u kojima razlikuje stid i krivnju. Stid je više povezan sa skrivanjem i zataškavanjem očitih nelagoda, a za razliku od stida koji pasivizira, krivnja ima neku vrstu pokretačkog potencijala. Ona je naziva moralnom kategorijom. Dakle, krivnja se manifestira na način da budi impuls za nekom vrstom mobilizacije, potrebom da se nešto učini, da se zatečena situacija na neki način promijeni.

Iz perspektive Sare Ahmed ne govorimo o emocijama kao psihološkoj kategoriji, nego kao političkoj. Kad kažem da je to politička kategorija, mislim da ona obvezuje na kolektivnoj razini. Ali ne bih rekao da je to bila krivnja, nego zapravo osjećaj suučesništva. U toj kalkulaciji to nije bila samo građanska potreba, koja bi onda bila neka šira kolektivna kategorija, nego i vrlo osobno pozicioniranje. Imao sam potrebu da se kroz samo istraživanje uključim u neku vrstu promigranske prakse koja mi barem daje iluziju da sudjelujem u procesu koji malim koracima dovodi do promjene. 

Izvedbeno predavanje je lišeno akademskog okvira te nosi naziv Rubovi skliskog. Možeš li nam malo približiti taj naziv? Što je to sklisko u rubovima aktivizma? 

Ne samo u rubovima aktivizma, nego u cijeloj ovoj priči je gotovo sve sklisko. Skliski su i asimetrični odnosi moći između nas koji smo u poziciji istraživača i umjetnika. Skliska je i pozicija u kojoj volonteri aktivisti zapravo obavljaju poslove koje bi trebala obavljati država. A činjenica da smo ponekad za to i financirani iz državnih fondova na kraju dana opet omogućuje državi fingiranje demokratičnosti, pa je onda to istovremeno i pokušaj subverzije i automatska apropriacija. Sklizak je jezik kojim govorimo o svakodnevici deprivilegiranih ljudi, a da ih pritom ne viktimiziramo ili upadnemo u neku vrstu heroizacije i egzotizacije. Sklisko je i upućivanje kritike, bez moralizacije. Tako da se radi o generalno skliskom terenu i još skliskijim rubovima.

Zašto govorimo o rubovima aktivizma? Postoji li u tom smislu možda neka razlika koju činiš između aktivizma koji se događa primjerice na hrvatskim ulicama i onog koji se događa na njenim rubovima – granicama? U Zagrebu su iznimno važni nevladina organizacija Are You Serious, kolektiv Žene ženama, izvedbena umjetnica i aktivistkinja selma banich, Centar za kazalište potlačenih POKAZ i drugi pojedinci_ke i kolektivi solidarni s ljudima u pokretu koji se bave promigrantskim praksama.

Osobno ne radim razliku. S obzirom da sam se u sve to skupa uključio 2020., a nove smjernice aktivizma zapravo su ucrtane nakon 2015. i 2016. godine. Prema mnogim autorima i autoricama koji se bave humanitarizmom, aktivizmom, kritikom i analizom tih procesa, tada je došlo do neke vrste hibridizacije različitih aktivističkih alata. Ovisno o situacijama izmjenjuju se različiti formati – od dijeljenja sendviča pa do organizacije političkog protesta. 

Ti formati se odabiru ovisno o situacijama u kojima se nalaze ljudi u pokretu. Primjerice, ljudi u pokretu koje sam upoznao u okolici Bihaća živjeli su u beskućničkim uvjetima. U takvim okolnostima organizacija humanitarne pomoći prethodi organizaciji protesta, jer se reagira na vrlo realno stanje urgentnosti. Ona ponekad ima i svoje skliskosti: može proizvesti viktimizaciju, osjećaj trenutačnosti, a radi se zapravo o dugoročnim, strateškim i strukturnim problemima. U svakom slučaju aktivizam na granici od 2015. i 2016. nadalje je puno hibridniji te intersektorski funkcionira u različitim formatima.

Na samom početku izvedbenog predavanja spomenuo si kako je tekst kojeg si čitao tijekom izvedbe rahlo usuglašen s video materijalima koji su se projicirali tijekom predavanja. Tekst kojeg čitaš je bogat sadržajem, informativan i jako detaljan, a video projekcije koje ga prate u obliku vizualnih dnevničkih bilježaka približavaju nam detalje s terena, predmete i situacije. Možeš li nam malo govoriti o samom procesu bilježenja događaja? Koliko je pretakanje intenzivnih i emotivnih iskustava u izvedbeno predavanje zahtjevno?

Kad sam volontirao u sklopu programa No Name Kitchena u potpunosti sam bio zaokupljen volonterskom svakodnevicom koja je uključivala pripremu paketa za humanitarnu distribuciju i dijeljenje istih skrivajući se od policije. U tom smislu ja se nisam bavio znanstvenim radom, nego sam bio u potpunosti uronjen u svakodnevni život. Svoju sam svakodnevicu bilježio na isti način na koji bi bilježio da sam bilo gdje drugdje u nekoj novoj situaciji. Dnevničke vizualne bilješke u video formatu krenuo sam spajati i usuglašavati s tekstualnim refleksijama koje bi pisao tek nakon što bih se vratio s terena.

To su ta dva načina proizvodnje materijala, s jedne strane, vizualni materijali koji imaju svoj samostalni život, a i imaju svoju neku etiku i politiku, a tekstualizacija tog iskustva onda ide naknadno, ali s referencom na reprezentaciju i iz tih vizualnih materijala. Osnovna intencija je u svakom slučaju bila dokumentarna, odnosno etnografska rekonstrukcija i refleksija cijelog tog procesa u kojem sam sudjelovao, a afektivna stanja su bila dio tog utjelovljenog procesa pa ih naprosto uzimam u obzir bez lažiranja i pokušavam pisati o njima i reflektirati ih bez potrebe da se znanstveni akter ili znanstvena proizvodnja znanja prikaže kao bestjelesna, neutralna, autoritarna i slično. 

U izvedbenom predavanju u jednom trenu saznajemo da ljudi u pokretu za šumu govore džungla. Možeš li nam malo govoriti o mapiranju prostora? Koliko je ono isprepleteno s našim iskustvima, kulturama i pozadinama iz kojih dolazimo? 

Ovdje je potrebno uzeti u obzir paralelizam svjetova. Ljudi hrvatske šume nazivaju džunglom naprosto zbog toga jer i sami dolaze iz dijelova svijeta u kojima je šuma džungla, pa onda svoje iskustvo projiciraju i na ovdašnju situaciju. Mapiranje prostora je povezano uz logiku nevidljivosti na koju su ljudi osuđeni s obzirom na kriminalizaciju migracija. Njihova svakodnevica generira nekakvu vrstu paralelnog znanja i paralelne konceptualizacije prostora u kojima se nalaze. Primjerice, ljudi koji sam upoznao u Bosni živjeli su u napuštenim, improviziranim kućama, skloništima i bili su uglavnom potisnuti na periferiju grada i urbanih područja. Volonteri su upisivali svoje predkoncepcije u taj teritorij. Skloništa u kojima su ljudi živjeli, oni sami bi nazivali jednostavno domom, home, a volonteri bi to nazivali skvotovima, naprosto zbog njihove političke pozadine.

Na isti taj način se percipira i teritorij. Primjerice, autoput je ljudima prepreka jer je to ujedno i linija na kojoj su najgušće policijske kontrole. Postoje interne podjele teritorija i urbane legende s obzirom na to da su ljudi u svom prolasku kroz hrvatski teritorij često svjedočili da lokalci u različitim selima zovu policiju. S obzirom na to da nisu mogli sami objasniti zbog čega zovu policiju krenuli su urbani mitovi o lošim Hrvatima južnije od autoceste i dobrim Hrvatima sjevernije od autoceste. Naprosto zbog toga jer je bilo više prijava s južne strane. Počeli su kružiti mitovi o tome da policija plaća režije ljudima koji žive u tim perifernim selima, jer je to ljudima u pokretu bilo jedino moguće objašnjenje “cinkanja” i zvanja policije.

Lako je primjetiti kako ljudima u pokretu pomažu aktivisti_kinje. U principu, civilne inicijative, udruge, kolektivi itd. su ti koji se pokušavaju približiti izbjeglicama i kroz razne načine ih integrirati u društvo i pomoći im. Institucije su trome i nezainteresirane, a (pre)često su i same akumulatori nasilja nad ljudima u pokretu. U izvedbenom predavanju saznajemo da je upravo hrvatska policija jedna od najnasilnijih. Što nam možeš iz vlastitog iskustva reći o policijskom nasilju i kriminalizaciji promigrantske solidarnosti?

Oblici aktivizma koje sam spomenuo bili su povezani s različitim formatima, od humanitarnih preko zagovaračkih i političkih, do organizacije kulturnih događaja, novinarskih snimanja, organizacije snimanja dokumentaraca. Uz to, uključivali su i udruživanja u mreže koje su obuhvaćale različite formalne i neformalne grupe koje su proizvodile znanja o procesima na terenu, a koja su raskrinkavala strukturno i direktno policijsko nasilje. Tu se radilo o procesu pregovaranja s obzirom na to da su državne instance negirale da se pušbekovi uopće događaju, a različite udruge su bile angažirane, ne samo u dijeljenju humanitarne pomoći i sakupljanju svjedočanstva na terenu, nego i u konkretnom zagovaranju i lobiranju europskih parlamentaraca. Dakle, tu se radilo o procesima osvještavanja i raskrinkavanja cijelog jednog nevidljivog mehanizma, strukturnog i direktnog nasilja koji je u svojoj pozadini zapravo strukturno povezan s rasizmom. 

U Bosni sam se kroz rad organizacije No Name Kitchen susreo s cijelim nizom inicijativa koje su bile više neformalne nego formalne. Primjerice, tu su bile Blind Spots, berlinski ženski kolektiv koji je ljudima u njihovim skloništima ugrađivao peći, popravljao prozore i vrata, češki punkeri koji su bili uključeni u različite vrste popravaka. Vrlo brzo sam osvijestio da sam se našao usred nečeg što sam sebi konceptualizirao kao humanitarni underground.

Ova vrsta promigranske solidarnosti bila je kriminalizirana i zabranjena. To znači da se zapravo nisi smjela baviti humanitarnom organizacijom ukoliko nemaš humanitarnu volontersku vizu, a za njih je postojala užasno kompleksna birokratizirana procedura koja nije bila uhodana. Tu je došlo do jednog suludog momenta turistifikacije volonterizma i aktivizma, jer su se ljudi, kad bi ih uhvatila policija tijekom humanitarne akcije, izvlačili da su turisti. Postojala je underground izvedba aktivizma i humanitarizma koja je bila skrivena i koja se oslanjala na tržišni moment i privilegiranu turističku poziciju mladih europljana koji su aktivistički završili u Bosni.

Kroz predavanje se naglasilo kako je party u skvotu politički čin, a druženje s ljudima u pokretu oblik otpora. Smatram da ne pričamo dovoljno o raznim vrstama i načinima otpora i često zanemarujemo njihov potencijal. Na koje načine možemo politizirati druženje te ga percipirati na druge načine, van konteksta zabave i dokolice?

Meni je bila fascinantna razina političke osviještenosti nekih volontera koje sam upoznao u Bosni jer su bili svjesni toga da humanitarni formati proizvode neku vrstu asimetričnosti u odnosima moći i podcrtavaju ovo stanje kako trenutno je. Dakle, isti ti ljudi kojima bi dijelili hranu, skrivajući se u mraku od policije, navečer bi nas zvali k sebi na večeru ili party i onda bi nam kuhali istu tu hranu koju smo mi skrivečki dijelili. Spontano su se razvijala prijateljstva kroz format večere ili partija, igranja kriketa usred Bosne. Kao da se dešavala neka vrsta mikroutopije.

Mislim da je partija kriketa u kojoj sudjeluju ljudi iz Pakistana, Afganistana, Njemačke, Belgije, Francuske, a koja se odvija praktički na samoj granici, doista subverzivan čin, jer sve političke i strukturne promjene koje bi se trebale desiti da bi Europa bila ljepše mjesto trebale bi dovesti upravo do toga da se ljudi mogu normalno družiti. Ovo je revolucionarni čin jer se to dešava i prije nego je uopće europsko društvo spremno ili pokazuje spremnost za takve promjene. 

Diplomirao si filozofiju, etnologiju i kulturnu antropologiju te nove medije, a radiš kao istraživač na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Koliko je bilo teško pomiriti znanstveni i profesionalni pristup s osobnim, odnosno autoetnografski pristupiti temi migracija?

Meni je kulturna antropologija interesantna baš zato jer ju percipiram kao eksperimentalnu znanost. Zapravo bi se metodologija trebala razvijati u hodu, osluškujući situaciju, teren i ljude s kojima se uplićeš u zajednički svakodnevni okvir. Mislim da antropologija sama po sebi dozvoljava tu eksperimentalnu otvorenost unutar koje se možeš poigravati različitim formatima suradnje s ljudima, ali i različitim medijima reprezentacije. I ja sam na neki način imao potrebu uroniti u iskustvo bez da zadržavam tu istraživačku distancu. Bilježio sam, fotografirao kao i uvijek, a onda sam se kroz tekst krenuo izvlačiti iz tog terena, artikulirati ga i zapravo stvarati tekstualnu i analitičku distancu od procesa u koji sam bio u potpunosti uronjen.

Uskoro ćeš objaviti knjigu. Možeš li nam za kraj najaviti kada će knjiga ugledati svjetlo dana i čime se u knjizi baviš?

Knjiga se zove Etnografija za svaki dan: multimodalni pristup europskom režimu migracija, a zapravo se bavim ovim svim temama o kojima smo pričali. Na neki način pokušavam prikazati svakodnevicu ljudi u pokretu, a da ne viktimiziram njihovu i ne maskiram vlastitu poziciju. Knjigu izdaje Institut za etnologiju i folkloristiku i Multimedijalni institut, trenutno je kod dizajnerice Rafaele Dražić i trebala bi biti gotova tijekom mjeseca, a izdana do kraja godine. Pa drži fige!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izvedbeno predavanje Rubovi skliskog oslanja se na istraživanje koje se odvijalo od kraja 2020. do 2023. godine, tijekom kojeg se Bojan Mucko bavio rubovima aktivizma i mogućnostima autoetnografskog pristupa temi migracija, o čemu će uskoro biti objavljena knjiga. Za ovu priliku, Mucko nas vodi s druge strane proizvodnje i posredovanja znanja, izvan uvriježenih akademskih i institucionalnih okvira.

Rubovi skliskog bazirani su na fragmentima dnevničkih bilježaka u raznim medijima nastalim tijekom antropološkog istraživanja iregulariziranih migracija u pograničnom području Bosne i Hercegovine, s ljudima u pokretu zapelim s vanjske strane granice EU, u klimi policijskog nasilja i kriminalizacije promigrantske solidarnosti. 

Kompozicija svakodnevnih “terenskih” detalja, predmeta, situacija i pozicija omogućuje narativne dodire između svjetova podijeljenih režimom migracija. Taj dodir s paralelnim često je sličan proklizavanju i gubitku granica između osobnog i profesionalnog, znanstvenog i afektivnog, identitetskog, političkog i banalnog, “ilegalnog” i legitimnog. Od giltripanja u šoping centru do humanitarnih distribucija po mračnim parkiralištima. Etika reprezentacije prelomljena preko crvenih najkica. Asimetrija ruksaka. Party u skvotu kao politički čin. Skliske pozicije. 

Bojan Mucko diplomirao je filozofiju, etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu te animirani film i nove medije na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Školu dokumentarnog filma RESTART završava 2015. godine, a doktorirao je na Sveučilištu u Zadru 2024. godine. Kao autor, istraživač i voditelj projekata, u različitim ulogama surađivao je s raznim organizacijama civilnog društva te muzejskim institucijama. Od 2020. radi kao istraživač na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Bio je član istraživačkog tima projekta Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji Europe: od etnografije do pojmovnika (2020. – 2024.).

PODACI O PRISTUPAČNOSTI:

Izlaganje se održava na hrvatskom jeziku, bez titlova i bez prijevoda na znakovni i druge jezike. Izlaganje sadrži popratne vizualne elemente koji su integralni dio sadržaja, a audiodeskripcija nije dostupna. U izlaganju nema vrlo glasnih zvukova niti stroboskopskog svjetla.

U Kunst Teatar ulazi se kroz kafić do kojeg vode stepenice, a u prostor gledališta moguće je ući bez prepreka. Ukoliko vam je potreban ulaz bez stepenica, javite nam se na kriticka.dramaturgija@gmail.com kako bismo vam osigurali pristup.

Ulaz je besplatan, a na ulazu bit će škrabica za donacije koje će se usmjeriti u inicijativu Nepokorena Palestina.

***

Program se odvija uz podršku Grada Zagreba (Gradski ured za kulturu i civilno društvo) i Zaklade Kultura nova.

Od nekadašnjeg neovisnog kraljevstva do kolonijalnog podčinjavanja Njemačkoj i Belgiji, Burundi je prošao kroz genocid, građanski rat i autoritarne vladavine koje i danas oblikuju političku nestabilnost, siromaštvo i prisilne migracije. U razgovoru će se propitivati “kako kolonijalna povijest cijele regije prožima trenutne političke, ekonomske i društvene stvarnosti zemlje” te kako se te okolnosti odražavaju na živote običnih Burundijaca i članova_ica burundijske zajednice u Hrvatskoj – jedne od “najmnogobrojnijih afričkih izbjegličkih populacija na Balkanu”, organizatori_ce ističu u najavi.

Razgovor će se odvijati na engleskom jeziku, a moderirat će ga Lucija Mulalić. Program će se završiti predstavljanjem glazbe i govorne riječi na različitim jezicima Burundija.

Transnacionalne solidarnosti dio su programa Ljudi u pokretu kluba MaMa, koji vode Bojan Mucko (IEF) i Marija Krstanović (MaMa), u suradnji s Lucijom Mulalić (CPS) i Eminom Bužinkić (IRMO i Inicijativa za slobodnu Palestinu).

Više infomacija pronađite ovdje.

Transnacionalne solidarnosti dio su programa Ljudi u pokretu kluba MaMa, koji vode Bojan Mucko (IEF) i Marija Krstanović (MaMa), u suradnji s Lucijom Mulalić (CPS) i Eminom Bužinkić (IRMO i Inicijativa za slobodnu Palestinu). Ovo događanje organizirano je s Centrom za kazalište potlačenih POKAZ.

Večer će započeti izvedbom proizašlom iz iskustava sudionika radionice čitanja i internalizacije Gazinih monologa. Nakon izvedbe, u razgovoru s Richom Nagar, zajednički će se pokušati odgovoriti na pitanja što radikalna ranjivost čini mogućim u pokretima za pravdu i slobodu, te kako se solidarnost preko granica i borbi može graditi kroz zajedničko slušanje i odgovorno zajedničko djelovanje.

Više informacija pronađite ovdje.

Nadolazeća sesija pod nazivom Demokratska Republika Kongo – zaustavimo skriveni genocid posvećena je razgovoru o genocidu na istoku Konga, skrivenog od populacija diljem svijeta. “Zbog najnovije eskalacije, najgore u posljednjem desetljeću, svjedočimo rapidno rastućem broju raseljenih ljudi u stotinama tisuća, raširenom kršenju ljudskih prava i zločinima protiv čovječnosti, masovnim silovanjima i seksualnom nasilju, milijunima koji su ostali bez čiste vode, hrane, medicinske skrbi”, piše u najavi. Porijeklo sukoba proizlazi iz naslijeđa belgijske kolonijalne vladavine, a pogoršano je i nastavljeno neokolonijalnim iskorištavanjem bogatih kongoanskih resursa i složenim uplitanjem regionalnih i međunarodnih aktera.

Cilj je razgovora otvoriti prostor za prijeko potrebnu raspravu o tome kako sukob na istoku prožima imaginarij cijelog Konga. Pokušat će se istražiti kako se sukob odražava i na druga mjesta, i iz perspektive povijesnih internih raseljavanja tijekom prethodnih ratova, ali i kako se život na drugim lokalititetima u Kongu nastavlja unatoč trenutnoj eskalaciji nasilja na istoku.

Govornici su gosti iz različitih dijelova DR Kongo, Georges Senga, Alain Nzeyimana Malela i Shanty Mbumbula Kabongo, uz moderaciju Lucije Mulalić. Razgovor će se voditi na engleskom jeziku, uz mogućnost simultanog prijevoda na francuski za publiku. Rasprava će završiti kratkom izvedbom kongoanske rumbe glazbenika Bonga Wethija iz Kinshase.

Transnacionalne solidarnosti dio su MaMine programske linije Ljudi u pokretu koju organiziraju Bojan Mucko (IEF) i Marija Krstanović (MaMa), a nastaju u suradnji s Lucijom Mulalić (CMS) i Eminom Bužinkić (IRMO i Inicijativa za slobodnu Palestinu).

Više informacija možete pronaći ovdje.

Razgovor Transnacionalne solidarnosti nastavak je panela Tkanje transnacionalnih solidarnosti u vrijeme genocida i izbjeglištva na kojem su Bužinkić i Mulalić ugostile paneliste iz Palestine, Konga, Eritreje, Sudana i Burundija. Panel je održan na Svjetski dan izbjeglica u lipnju, a organizatorice je potaknuo na razvoj programa u suradnji s Bojanom Muckom (IEF) i Marijom Krstanović (MaMa).

Diskusija o Sriji usredotočit će se na oporavak zemlje nakon desetljeća diktature i 14 godina rata. Zajedno s gostima govornicima, kako navode organizatori_ce, promišljat će se mogućnosti i izazovi izgradnje slobode i društvene pravde u Siriji. “Ključni fokus bit će iskustva sirijske dijaspore, formirane u egzilu dužem od desetljeća, dok navigira kompleksna pitanja povratka, ekonomskog opstanka i života usred razaranja.

Utemeljena na životnim iskustvima ljudi u Siriji i sirijskoj dijaspori diljem europskih periferija i glavnih gradova, naša će se rasprava također oslanjati na perspektive onih koji podupiru sirijske izbjeglice u Europi i izvještavaju o ratu i njegovim regionalnim utjecajima”, stoji u najavi programa.

Više detalja možete pronaći ovdje.