…. I kad kažem “najbolje serije”, pod tim naravno hoću reći “meni osobno najbolje od serija 2018. koje sam ja, potpisnik ovih redova, stigao pogledati tokom ove godine”.

A u svrhu transparentnosti mislim da je fer pripomenuti da nisam, naravno, stigao pogledati baš sve serije za koje mi je zamislivo da bi mogle biti dovoljno dobre da upadnu na listu, samo da sam ih uspio pogledati, kao naprimjer: Genijalna prijateljica (nisam još počeo ni čitati knjigu, imajte milosti!), The Haunting of Hill House (ovo mi kao fanu horora ne služi na čast, istina), One Day at a Time (multi-cam sitcomi nisu moja šolja čaja – iako mi ovaj, kad ga god vidim na minutu-dvije u prolazu na televiziji, uvijek izgleda tako pametno i zabavno i dobro da mi je bed što ga inače ignoriram), Bodyguard (nisam gledao čak ni istoimeni romantični triler s Whitney Houston i Kevinom Costnerom!), Big Mouth i The Marvelous Mrs. Maisel (nisam im još načeo ni prve sezone, ako ćemo iskreno, nije da se ponosim, ali eto), Insatiable (totalno imam feeling da su oni rijetki koji govore da je serija fora u pravu, a da su svi ostali koji su je popljuvali uštogljeni dosadnjakovići – al’ ono, trebam prvo pogledati, jel’), Insecure (znate ono kad se sezone samo gomilaju i gomilaju i sa svakom novom ti sve teže pada pomisao o potencijalnom gledanju jer se već TOLIKO toga nakupilo? E, to.), Maniac (baš me zanima zašto su toliko podijeljene reakcije na ovu seriju! Mada očito ne toliko da bih je dosad pogledao lol), Chilling Adventures of Sabrina (ma kladim se da je ovo dobro, vjerujem ja u Shipku!), Patrick Melrose (volim gledati ljude koji se drogiraju pa upadaju u nevolje zbog drogiranja, ne znam zašto sam ovo preskočio?), Billions (ja sam mislio da je to neka muška serija za muške i da stoga ne moram ni uzimati u razmatranje, a sad vidim da i žene to dosta vole i da svi govore da serija s vremenom samo postaje sve bolja, jooooooj pa NIJE valjda ću morati sad još I TO gledati?! A u pičku…), Better Call Saul (vjerujem svima koji govore kako je super, nije mi problem povjerovati čak ni onima koji govore da je još i bolje od Breaking Bad, ali… šta ja mogu kad jednostavno nemam volju za provođenjem daljnjeg vremena u univerzumu Breaking Bada? Ne da mi se!), Barry (gle, čovjek u životu ima trenutke kada mora odlučiti hoće li gledati novu hvaljenu seriju na HBO-u ili ironično pročitati stomilijunti tekst o lustriranju duboke države na nekom od kriptoustaških portala jer nema vremena za oboje! A ja sam svoje odlučio.), Lodge 49 (šta?!?), itd., itd…

“Dobro, pa ŠTO si ti onda uopće gledao, crni sine?” Čujem vas, čujem vas!

E, pa – pogledao sam jedno četrdesetak ovogodišnjih serija! Od čega ih je taman jedno 25 koje bih srdačno preporučio, pa krenimo redom…

25. The Good Fight

Trudim se suzdržavati od seruckanja po liberalima jer vjerujem da su mnogi liberali/ke potencijalni budući ljevičari/ke (come to the dark side, WE HAVE GULAGS COOKIES!) pa nisam siguran je li najpametnije u startu ih alijenirati, ali ova serija je iz mene baš izvukla najnamćorskijeg mogućeg ljevičarskog anti-lib zanovijetala, sa svojim bogatim odvjetnicima koji su tako beskrajno zbedirani Trumpovom pobjedom iako su, realno, među zadnjima koji će je osjetiti na svojoj koži… No zanemarite moje sitničarenje, teško se može poželjeti zabavniju seriju koja se hvata u koštac s Trumpovom erom.

24. Corporate

Poprilično dobra igrana humoristična serija Comedy Centrala koja ne nalazi baš uvijek najplodniji balans između šašavog humora i dehumanizirajuće korporativne kolotečine, ali ga nalazi dovoljno često da itekako vrijedi pogledati.

23. The Man in the High Castle

Ova štorija o alternativnoj povijesti u kojoj je Drugi svjetski rat završio pobjedom Sila osovine u trećoj je sezoni napokon ispunila svoj potencijal i postala stvarno dobra, taman za prekratiti vrijeme dok čekamo da nam na Bujici otkriju tko je nacrtao svastiku na Poljudu (evo, samo što nisu!).

22. The Americans

Ne znam, meni prva i peta i zadnja epizoda jesu bile fantastične – ali ostatak sezone mi je bio ipak malo ispod razine najboljih sezona The Americansa (a to bi bile: četvrta, druga i treća). Pa nisam mogao staviti previsoko, savršeno zakucanom kraju unatoč.

21. High Maintenance

U moru serija koje se upinju biti televizijskim romanima, rijedak dragulj koji nudi televizijske kratke priče, s istančanim smislom za detalje – kako karakterne, tako i vizualne.

20. Crazy Ex-Girlfriend

Iako nije bilo nijedne baš loše epizode Crazy Ex-Girlfriend te ih je i ove godine bilo nekoliko sjajnih, zasad je malo teško dokučiti koja bi točno trebala biti poanta završnog poglavlja o osobnom rastu Rebecce Bunch. Pa ‘ajde, recimo da ću vjerovati da se nisu baš snašli s produženim brojem epizoda i da je ovo bilo samo zagrijavanje za furiozni finiš dogodine!

19. Trial & Error

Odličan whodunit-sitcom, krimi-Parks and Recreation koji je bio prevrckast za ovaj okrutni svijet (u kojem je, uostalom, i sam Parks & Rec jedva preživio!) pa je otkazan nakon samo dvije sezone. Šmrc.

18. Forever

Sporovozna, no dosta intrigantna dramedija i ne mogu reći više jer bi išta više bilo spojlanje. Ako ne bude nastavka, ovo će biti već druga serija s tim naslovom koja je otkazana nakon prve sezone!

17. Homecoming

E, ovaj triler paranoje je pak nešto za što bih najiskrenije volio da ne dobije nastavak jerbo ga nimalo ne treba. Ali će ga svejedno dobiti, i ja ću svejedno gledati jer sam debil koji nije naučio lekciju s Mr. Robotom.

16. A Very English Scandal

Hugh Grant briljira u ulozi Jeremyja Thorpea, engleskog političara iz sedamdesetih kojem je karijera propala nakon što se saznalo da je pokušao ubiti svog bivšeg ljubavnika. Puno je zabavnije nego što zvuči, vjerujte mi!

15. Sharp Objects

Serija o američkoj obožavateljici jednog starog engleskog benda koji zvukom neodoljivo podsjeća na Gretu Van Fleet. I o još koječemu drugom! Jako cijenim kako je na samom kraju ful otišlo u horor.

14. Brooklyn Nine-Nine

Ni ususret svojoj sedmoj godini Brooklyn nimalo ne gubi na kakvoći, sad se već polagano zlatnim slovima upisuje u povijest humorističnih serija.

13. Killing Eve

Igra mačke i miša između osobe koja predstavlja snage zakona i reda i osobe iz kriminalnog podzemlja – s tim da su ovaj put obje žene! Već vidim koliki će druga sezona biti krš sad nakon što su otišli u smjeru zavjera unutar zavjera unutar zavjera (to nikada ne izađe na dobro), ali ova prva je bila takav gušt za gledati, ajme miline!

12. South Park

Nevjerojatno, ali istinito: u 22. godini (!) svog postojanja, South Park je isporučio jednu od svojih najboljih sezona. U kojoj su se možda čak i ponajbolje snašli s više serijaliziranim formatom što ga furaju zadnjih nekoliko godina: ništa nije ostalo visiti u zraku i sve se tako fino povezalo da sam na kraju mogao samo zapljeskati.

11. American Vandal

Još jedna serija koja nas je prerano napustila. Počivao u miru, Vandale, nikada te nećemo zaboraviti!

10. Joe Pera Talks with You

Serija o simpatičnom čudaku iz gradića u Michiganu koji… A ništa, ide okolo i biva čudan, ali na… simpatičan način. Jako simpatičan! Ako se za jednu seriju u 2018. moglo reći da je uistinu potpuno drugačija od svega ostalog na televiziji – onda je to Joe Pera Talks with You.

9. BoJack Horseman

Hmmm, čini mi se kao da je mnoge ova zadnja sezona malo ohladila? A meni baš bio povratak u formu nakon lagano razočaravajuće četvrte!

8. GLOW

Ova serija o ženskim hrvačicama u osamdesetima bila je melem za dušu i u drugoj sezoni, koja je bila čak i još bolja i emotivno bogatija od prve, najtoplija preporuka.

7. Succession

Iako je prilikom prikazivanja Succession prošao relativno nezapaženo, visoko je kotirao na brojnim kritičarskim listama krajem godine i neka, dobro je da se širi glas o jednom od najugodnijih TV-iznenađenja ove godine. Koliko god da mrzite bogate, još ćete ih više voljeti mrziti u ovoj seriji.

6. Dear White People

Kako nešto o studentima koji se ne bave skoro ničim osim frenetičnim ideološkim raspravama može biti ovako zabavno, KAKO?!? Ova serija je živo čudo.

5. The Good Place

U trenutku pisanja ovog teksta, do iduće epizode je još šesnaest dana. No kada ga vi budete čitali – od nove epizode će nas dijeliti samo četrnaest dana. Blago vama, ja sad moram izdurati još cijela dva dana da bih došao na vaš level da treba čekati još samo četrnaest dana do slijedeće epizode The Good Place!

4. Atlanta

Kultni status Atlante je apsolutno opravdan jer nijedna od svih tih modernih serija koje su nominalno humoristične, ali žanrovski šaraju nema takav raspon i ambicije i izvedbu bez ikakvog raskoraka s rasponom i ambicijama… Uglavnom, super je!

3. American Crime Story: The Assassination of Gianni Versace

Znate ono kad pogledate neki film pa niste sigurni što da mislite o njemu, ali vam onda odleži par dana u glavi i tek onda skužite koliko je to što se pogledali zapravo moćno? E pa, mislim da mi se ovdje to prvi put dogodilo s jednom serijom i pritom nije trajalo par dana nego mjeseci – toliko me je dugo Gianni progonio u mislima prije nego što sam postao svjestan koliko mi se duboko zavukao pod kožu.

2. Pose

Serija sa srcem o životima, ljubavima i strastima, razočaranjima i trijumfima trans-žena i gejeva, ljudi koji su kroz veći dio televizijske povijesti figurirali tek kao epizodne žrtve brutalnih zločina u krimi-proceduralima i karikaturalni klaunovi u sitcomima. Možda ipak ima nade za ovaj svijet?

1. The Terror

Moreplovci-istraživači zaglave na Arktiku, bez spasa na vidiku. K tome ih još i opsjeda tajanstveno krvoločno stvorenje kao mamac za ljubitelje horora i fantastike, no najveći horor je ipak onaj preživljavanja: već na početku saznajemo da je posada oba broda nestala bez traga, a po zbivanjima vrlo brzo postaje razvidno da nisu, štajaznam, naišli na neki čarobni portal koji ih je odveo u neku čudesnu nedođiju nego da su, jebiga, jedan po jedan skončali u surovo ledenoj pustoši. The Terror je istodobno i worst of i best of čovječnosti, pokazujući sve ono najgore na što su ljudi spremni u borbi za goli život (neizbježno trošenje ograničenih zaliha hrane naposlijetku dovodi  do… točno onoga do čega bi i očekivali da dovodi), ali i ono najbolje i najdivnije što ljudi znaju iskazati u najtežim trenucima – požrtvovnost, nježnost i brigu za druga svog.

Treba li uopće nešto posebno predstavljati ovu seriju? Koliko ima smisla da ja sad ovdje pišem o čemu je BoJack Horseman i kakva je to serija kad… pa, gle: koliko uopće ima ljudi koji običavaju čitati tekstove o serijama na kulturnjačkim sajtovima, a da ne gledaju već BoJack Horseman? Nula? Jedan? Možda čak i dvoje? Ne znam je li ijedna današnja serija lijevo od mainstreama toliko obožavana kao BoJack Horseman.

No dobro, ajmo mi ipak početi s osnovnim informacijama za tih dvoje-troje ljudi koji su kliknuli na ovaj tekst a da nekim čudnim čudom nisu nikada gledali BoJacka jer, štajaznam, “ne gledaju crtiće” ili koja im je već izlika? Naslovni lik, BoJack Horseman, holivudski je glumac (tojest holivuski, pošto se jednom toliko napio da je iz zajebancije otuđio “D” iz ikoničkog znaka s losanđeleskog brda i otada tvornicu snova svi u seriji nazivaju – Hollywoo) koji se proslavio glavnom ulogom u fiktivnom popularnom sitcomu Horsin’ Around u devedesetima. I otada mu je karijera krenula nizbrdo, mada si i dalje može priuštiti život u fensi vili i beskrajne količine alkohola i droge.

BoJack Horseman je ujedno i konj, u prenesenome smislu (popriličan je šupak), ali i – doslovno. Serija se, naime, odvija u svijetu posve nalik našem, uz razliku da su u ovome ljudi u najnormalnijem suživotu s antropomorfnim životinjama: od glavnih likova poput BoJacka i njegovog prijatelja-glumačkog rivala, labradora Mr. Peanutbuttera, preko sporednih likova poput urednika izdavačke kuće Penguin koji je i sam – naravno – pingvin, pa sve do jednokratnih pojavljivanja inih humanoidnih životinja u establishing shotovima.

BoJack je pun takvih gegova i detalja koje lako propustite ako samo trepnete; toliko je nakrcan njima, štoviše, da ćete kroz ponovna gledanje stalno nalijetati na fore koje su vam na prvu promakle (ja tako, recimo, isprva nisam uočio naručene natpise na rođendanskim proslavama: “SRETAN ROĐENDAN DIANE I STAVITE TO U NEKOM ZGODNOM FONTU”, “SRETAN ROĐENDAN MR. PEANUT BUTTER, PEANUT BUTTER JE JEDNA RIJEČ”). Ta pogledajte samo ovaj popis nominacija za Oscare u jednoj epizodi iz treće sezone – popis koji se tek nakratko vidio na ploči iza Mr. Peanutbuttera. Čitam, evo, opet i u-mi-rem: “Tom Hardy (Who Is a Cat)”! “Spotlight Bling (Theme from Spotlight)” Kompletna kategorija filmova na stranom jeziku!

Osim što je jako smiješna, BoJack Horseman je i jako pametna serija u kojoj dijalozi znaju biti poput sažetih mini-eseja. Evo, naprimjer, monologa u kojem se jedna od glavnih junakinja osvrće na jednu pop-zvijezdu: “Ha, čuj, nije da ti ja nešto puno razmišljam o njoj. Naravno da volim njene ranije radove, u kojima je istovremeno i satirički obradila i iskreno slavila opsjednutost kulture mladih seksom. Mada opet, kao feministkinja trećeg vala se pitam mogu li uopće žene ‘prisvojiti’ natrag svoju seksualnost u ovako duboko patrijarhalnom društvu, ili je to samo laž koju si ponavljamo kako bi si umirili savjest dok povlađujemo muškom oku? S druge strane, brine me što ona biva diskreditirana kao puka lutka na koncima industrije koja, kao takva, nije u stanju ni sudjelovati u ovakvim raspravama – sâm taj čin infantilizacije je produkt duboko mizoginog društva u kojem živimo… Ali kao što rekoh, nije da sad baš nešto puno razmišljam o njoj u životu!”

I povrh svega toga, BoJack Horseman je istodobno i jedna izuzetno – turobna serija. A za razliku od drugih izdanaka suvremenog žanra tzv. humorističnih serija koje često uopće ni ne teže tome da budu smiješne, BoJack humor i dramu ne drži u zasebnim ladicama, nego smiješno i sumorno stalno minglaju i rijetko su više od koje minute udaljeni jedno od drugog, a da pritom niti humor drami oduzima težinu, niti drama guši humor.

A drame itekako ima, i to teške drame. I ima je od samih početaka, kada je to još bila relativno nepoznata serija kojoj su gledatelji pristupali bez ikakvog predznanja i tako na prvih nekoliko epizoda pomislili “ha, vidi kako je ovo sve simpatično i vrckasto”, da bi ih onda u drugoj polovici prve sezone dočekao zaokret u neke dublje, mračnije vode pa su na kraju ostali paf, uz pomisao: “Čekaj, je li to mene upravo serija o konju koji priča… ubila u pojam?!?”

Da, jest! Jer nije riječ o bilo kakvom konju koji priča, nego jednome koji želi biti dobra osoba, ali se stalno spotiče preko svoje sebičnosti i manjka samopoštovanja, pa kad god pomisli da je došao na zelenu granu, samo opet napravi neko sranje nakon kojeg opet još više mrzi samoga sebe i tako u krug, iznova i iznova… BoJack jest urnebesno šašav animirani sitcom, ali je i bolno sirova serija o depresiji u kojoj se može prepoznati svatko tko je ikada mrzio sebe i nije uvijek mogao pobjeći od svojih slabosti i demona. Dakle, svatko.

Koliko dugo, međutim, serija o takvome liku može zadržati svježinu? U petak je na Netflixu izašla peta sezona, u kojoj BoJack – još jednom – ostvaruje pozitivne pomake i na poslovnom i na osobnom planu, samo da bi ih potom sabotirao svojom sklonošću autodestruktivnosti. Kako je moguće da je to i dalje gledljivo?

Pa moguće je zahvaljujući onome s čime je BoJack Horseman, između ostalog, zavrijedio mjesto u panteonu najvećih – sposobnošću da iznenađuje čak i u ovako poodmaklom stadiju. Bilo da je riječ o poigravanju formatom (poput epizode u kojoj kroz paralelne scene iz četiri proslave Noći vještica pratimo različite vremenske periode ljubavnog života Mr. Peanutbuttera), ili o razvoju odnosa između BoJacka i Diane, njegove prijateljice i sada već bivše žene Mr. Peanutbuttera… Kad smo već kod toga, ne mogu odoljeti a da ne citiram jedan od najdražih mi momenata iz prethodnih sezona, onaj kada se Mr. Peanutbutter boji da BoJack muti nešto s Diane, a ovaj ga uvjerava da nema razloga biti ljubomoran: “Ma, daj, šta ti je… Mislim, okej, je li mi ona privlačna? Naravno da jest. Osjećam li se bolje svaki put kada je u mojoj blizini? Svakako. Da li me ona razumije više od ijedne druge žene? Definitivno. Da li maštam o njoj? Da, ali samo u dvije poze. Mislim, gle, jesam li ja tip frajera koji bi probao nekome ukrasti curu? Naravno da jesam. A sad, da li mi se ona sviđa? Odgovor je – ne. Nemaš se što brinuti.”

A ako nam BoJackova priča možda i jest već predobro poznata, ima zato drugih likova čije priče nisu još do kraja ispričane – poput, naprimjer, Diane koja u odličnoj drugoj epizodi nove sezone pokušava doći u dodir sa svojim korijenima u Vijetnamu. A i stare priče se, uostalom, mogu uvijek ispričati i na nove načine – kao, recimo, u još odličnijoj šestoj epizodi koja se gleda u dahu unatoč tome što u njoj BoJack cijelo vrijeme… ha, dobro, neću sad spojlati!

Uglavnom, BoJack Horseman traje već pet sezona i toliko nas je razmazio da se osjećamo pomalo razočarano kada nova sezona ne bude još briljantnija od prethodne nego samo, ono, briljantna? Neki to kažu za ovu petu, dok je po meni stagnirao u četvrtoj: ovu sam doživio kao ponovni uzlet i živo me zanima dokle će Raphael Bob-Waksberg skupa sa svojim timom scenarista i animatora uspijevati držati sve skupa na tako konstantno visokoj razini. Ali imam već dosta dobar predosjećaj za šestu sezonu.