Blokader nam je strpljivo odgovarao: “Da, izgleda da je brojčano zenit dosegnut u martu, no to ne znači da su prosvedi izgubili zamah”, “saradnja s desnicom se događa jer tražiš saveznike gde možeš, sve je pregovarački sto”, “nitko ne može da zna koja je budućnost pokreta, ali zasad se čini da ćemo u najboljem slučaju da dođemo do novog neoliberala tipa Zorana Đinđića na vlasti”. Njegova je poanta zapravo bila u klasičnoj kvaki 22 suvremenih pokreta otpora: da bi se mobilizirala kritična masa potrebna za promjenu režima, pokret se mora prilagoditi što širem krugu ljudi, a prilagođavanje najnižem zajedničkom nazivniku otupljuje radikalnu oštricu koja uistinu može izazvati sistem. 

U međuvremenu su blokade okončane, a nijedan zahtjev nije ispunjen. Ostaje stanovito postprosvjedno otrježnjenje i narativ koji je poslužio za širenje studentske revolucije od Kelebije do Šar planine. To neće reći da je “rat” izgubljen, niti da komšije kolebaju u brojnosti ili snazi, nego će samo ukazati na činjenicu da je u novoj fazi građanskog otpora fokus preusmjeren s afekta na izdržljivost, čime se otvara prostor za kritičku evaluaciju dosadašnjeg perioda.

Oslobođeni studentski kulturni centar (SKC) u petak, 5. prosinca gostovao je na Human Rights Film Festivalu u Kulturno-informativnom centru s programom SKC u egzilu, upravo polazeći iz i progovarajući o tom kontekstu. Beogradski SKC bio je blokiran od veljače do srpnja, a u tom je periodu pretvoren u žarište političkog otpora i nezavisne kulture. Osim što je služio kao mjesto studentskog okupljanja i razmjene ideja, pružao je brojnim umjetnicima prijeko potrebne prostore i postao jedno od najrelevantnijih kulturnih centara Beograda. 

Članovi filmske radne grupe SKC-a koji su gostovali u KIC-u u kasnijem razgovoru rekli su mi da je osim izložbi, glazbenih festivala i diskurzivnih programa, SKC tih šest mjeseci karakterizirala opipljiva energija. Premda sam prostor trenutačno zjapi prazan, okovan lancima i okružen policijom, tu energiju još uvijek održavaju SKC-ovci gostujući na festivalima i vodeći SKC.fm radio.

“Oslobađajući SKC smo želeli da prenesemo taj inicijalni duh blokade, ideju da svako po svom sentimentu, iskustvu i želji može stvoriti i osetiti ono što želi da vidi. Bila je ideja da se da prostor svima da mogu da rade sve”, navodi jedan student prije početka prezentacije, dodajući da im je taj pristup u jednom trenutku počeo izmicati kontroli. 

Prvi dio programa koji su pripremili za HRFF, Slike iz života studenta – kolažirana interpolacija filma Slike iz života udarnika (1972) Bahrudina Bate Čengića – odgovor je na zatečeno stanje prvog perioda srpskih prosvjeda, surov prikaz kvake 22 političkih pokreta 21. stoljeća. Kako mi jedna blokaderka kasnije objašnjava, film “prikazuje idealnu sliku komunističkog radnika, njegovu mitologizaciju. On je leva kritika, a u našoj situaciji smo povukli vizuelne paralele.”

Prezentacija od 45 minuta funkcionirala je tako da bi se prikazao odabrani dio Udarnika, nakon kojeg bi uslijedio jedan ili više videa iz arhive pokreta koji na neki način zrcale Čengićeve vinjete. Primjerice, nakon scene u kojoj parada nosi ikone Staljina i Marxa, umetnuti su klipovi prosvjednika s gigantskim križem i obiljem srpskih zastava. Tek što smo vidjeli rudare kako iscrpljeni i čađavi večeri provode kulturno se uzdižući uz film, već gledamo studente kako u SKC-u skaču na koncertu Smoke Mardeljana. S radnicima čija se mišićava tijela ljeskaju od znoja uspoređuju se pak nabrijani klipovi studenata koji trče u Bruxelles – oboje primjeri tijela čiji ih nadnaravni napor pretvara u objekte propagande.

Potonji je primjer jedan od hermetičnijih u nizu vizualno-idejnih paralela studenta i udarnika, no osnovna je spona u pravilu jasna – diskonekcija izmorenih radnika i njihovih radničkih fešta, te disonanca političkih prosvjednika i njihovog veselog žamora uz turbo-folk. U tom raskoraku afekt uzima primat nad materijalnom stvarnošću, a izgubivši tako jasne orijentire, društveni pokret postaje loživo koje dodatno pospješuje sagorijevanje naroda. Gdje paralele nisu razumljive, ograđuju se studenti nakon filma, one su možda i najprimjerenije jer su “simulacija šizofrenije i zbunjivanja koju smo doživjeli u proteklih godinu dana. I leve i desne struje se stalno mešaju i više ti ništa nije jasno”.

Doista, gledajući snimke djedice u uniformi iz Prvog svjetskog rata kako svesrdno pozdravlja studente ili prosvjednike na traktoru s bakljama, teško je razumjeti što se zapravo događa – sve dok se ne sjetimo prve klauzule kvake 22. Studentski prosvjedi u Srbiji postigli su toliki uspjeh upravo zbog svojeg svjesnog otklona od bilo kakve ideologije, zbog čega je jedini raspoloživi alat ostao čisti afekt. Kad je mreža bačena toliko široko, rezultat je postmoderni bućkuriš ulovljen u svojem šarenom apsurdu i rasprostranjen bespućima društvenih mreža. 

Uzmemo li u obzir da je takav pristup bio nužan za mobiliziranje, Slike iz života studenta ne djeluju toliko kao lijeva kritika prosvjeda, koliko kao lijeva opservacija. Nakon filma, neki se SKC-ovci slažu s tom interpretacijom: “Pluralizam je bila poenta i svima je bilo jasno da ako treba da dobijemo nešto, moramo svi da se ujedinimo i da kažemo ‘ne’. Ako mi krenemo u projekat i nedelju dana od toga se pokamo oko određenih principa i ideja, to neće imati smisla. Najbitniji produkt svega jeste da su se ljudi uključili. Pre dve godine da li bi ti očekivao da će neko iz Beograda da ide u Kragujevac na protest?”

Iako ne žele prognozirati daljnji razvoj prosvjeda, studenti su još uvijek optimistični u vezi njihovog ishoda i smatraju da je osnovna funkcija studentske uloge ispunjena. Vučićeva popularnost je drastično pala čak i u najtvrdokornijim taborima njegovih pristaša, a prosječni su se građani aktivirali, bilo prosvjedujući, sudjelujući na novoosnovanim samoupravnim zborovima ili barem čitajući vijesti. Između većih demonstracija koje redovito privlače po nekoliko stotina tisuća ljudi, konstantno se održavaju prosvjedne akcije i entuzijazam nije pao unatoč fizičkom nasilju i uhićenjima kojima su građani još uvijek nemilo izloženi. Dakle, afektivni se pristup deideologiziranoj revoluciji isplatio, no u sljedećem se koraku nameće pitanje je li otišao predaleko. U tom aspektu lijeva opservacija ponovno ulazi u teritorij kritike.

“Problem koji smo pokušali ovde da problematizujemo je mitologija studenta. Građani su se u potpunosti oslonili na nas, a studentski pokret jednostavno nije mogao da traje zauvek. Mi smo nekako stvarali svoj mit i ljudi su ujedno stvarali mit o nama i onda kad je bio trenutak da se mi povučemo, građani su bili impotentni da urade nešto više”, navodi jedan SKC-ovac nakon filma. Kasnije mi u razgovoru kaže da se ponekad u komunikaciji s narodom osjećao otuđeno. Prisjeća se anegdote kad su dijelili krem bananice ljudima koji su im sa sjajem u očima govorili “hvala vam studenti, vi ste nas spasili”. Stječe se dojam da su prenaglašavanjem spektakla umjesto buđenja građana iz dogmatskog drijemeža bacili iste u drugi san: “Imaš konstantan utisak da ti aktivno učestvuješ u nekoj propagandi, da si postao maskota.”

Na pitanje smatraju li da je pretjerano oslanjanje na afekt dovelo do rasipanja ideje stvarnog izazivanja režima odgovaraju potvrdno: “Studentski pokret se na kraju sveo na studentsku listu i pripreme za sledeće izbore, dok je pre toga bila priča o generalnom štrajku. Sve se pretvorilo u pumpanje, pumpanje je sve zaokružilo i to pumpanje je potpuno beznačajno. Tu stajemo, ne promatramo ništa dalje.”

Koji će biti daljnji koraci pokreta i kakvu će ulogu zauzeti u povijesti masovnih otpora pokazat će tek vrijeme. Otvara se pritom i šire pitanje: može li pokret u postmodernom dobu – u kojem se glavnina ekonomije temelji na manipulaciji afekta i množenju identiteta – uopće uspjeti ako je centriran oko neke konkretne i definirane ideje? Ako i uspije bez toga, poput nedavnog slučaja u Nepalu, ostaje upitno hoće li preuzimanje vlasti pod simboličkom zastavom rezultirati materijalnim promjenama?

U nedostatku kolektivne vizije i plana za promjenu ekonomskog ustroja koji je Vučića proizveo, afektivna estetizacija politike srljajući bez kontrole može otići u bilo kojem smjeru. Kad je jedina dodirna točka svih opozicijskih struja otpor statusu quo, teško se ne složiti s blokaderom iz parka: realno je očekivati da nakon svega slijedi nova neoliberalna garnitura, čime se samo odgađa neminovan krah sustava. Opet, protagonist Adem na kraju Udarnika završava plačući pod tušem, iako danas znamo da radnička prava itekako mogu biti gora. U tom smislu, studenti nam pokazuju da nije trenutak za odustajanje, već za bolno, ali nužno otrežnjenje od iluzije.

Tekst je nastao u sklopu podrške mladim kritičarima i kritičarkama u praćenju programa 23. Human Rights Film Festivala. Program se provodi uz podršku Zaklade SOLIDARNA kroz inicijativu Kultura u zajednici.

Naime, dok se tradicionalni, neblokadniFEST redovno održavao krajem februara / početkom marta, u atmosferi intenziviranja studentskih i opštenarodnih protesta, izvorno pokrenutih nakon pada nastrešnice Železničke stanice u Novom Sadu 1. novembra 2024, u kojoj je nastradalo petnaestoro građana i građanki, najave za ovu međunarodnu reviju su izostale. Festival, međutim, nije otkazan, već je pomeren za septembar, iz navodno bezbednosnih razloga usled nestabilnog stanja u državi, premda se o ovoj migraciji već duže vreme govorkalo u kino-kuloarima.

Ako je verovati saopštenju studenata, sam upravni odbor FEST-a, koji organizuje Centar beogradskih festivala (CEBEF) pod okriljem Grada Beograda, podeljen je po pitanju podrške višemesečnim protestima protiv korupcije i sistemskog nasilja. Čini se, pak, da FEST prolazi kroz mnogo dublju krizu, prouzrokovanu između ostalog kadrovskim promenama. (Pomenimo i da je jedan deo kulturne javnosti burno reagovao na jesenju selidbu FEST-a, jer se novi termini preklapaju sa znatno manjim – ali relevantnim i filmofilima dragim – festivalom Sedam veličanstvenih.) 

SKC, zanemareni decenijski stožer omladinskog kulturnog života u Beogradu, koji su studenti blokirali sredinom februara, u međuvremenu je revitalizovan svirkama, tribinama i izložbama, a sada gosti i autohtoni filmski festival. Parola s početka teksta i referisanje na najinstitucionalizovaniju filmsku reviju u Srbiji svedoče ne samo o činjenici da ovog marta jedan festival ustupa mesto drugom, već upućuju i na mogućnost – ili tačnije potrebu – da se, baš kao funkcionisanje i ponuda SKC-a i drugih kulturnih institucija, i festivali ponovo promisle u svetlu društveno-političkih promena u zemlji.

Tako blokadnimFEST-om upravljaju kolektivno studenti, bez istaknutih predstavnika ili javno vidljivih zaduženja, dok se predlozi razmatraju i odluke donose demokratski, shodno plenumskim principima na kojima su zasnovane blokade univerziteta i institucija. Zavisno od sale, na projekcije se ulazi sa indeksom (jedan student može da uvede dvoje građana ili građanki bez indeksa), uz prijavu ili sasvim slobodno. Ulaz je besplatan, a donacije se koriste da se podigne tehnički nivo projekcija (u trenutku pisanja ovih redaka, novac se prikuplja za kvalitetniji projektor i platno). Satnici se pristupa u jednostavnoj i preglednoj Google tabeli, dok Instagram nalog blokadnifest kao glavni kanal za komunikaciju izbegava ustaljene PR-ovske ili kustoske intervencije, zadovoljavajući se trezvenim i praktičnim najavama dnevnog programa po salama.

Program, koji se održava većinski u SKC-u, ali i u brojnim drugim salama (Kulturni centar Beograda, Dom kulture Studentski grad, Jugoslovenska Kinoteka u Uzun Mirkovoj, Filozofski fakultet, Fakultet dramskih umetnosti), oslikava incijativu koja stoji iza njega, te kolektivistička ubeđenja i trenutne, a ujedno i univerzalne, socijalne preokupacije. Naglasak je umnogome stavljen upravo na studentske radove, koje su autori i autorke mogli da prijave tik pred festival, grupisane u eklektične blokove kratkih filmova kojima se uglavnom završavaju dnevne projekcije u SKC-u. Dok se u tom korpusu tematski fokus čini sporednim, veći deo programa čine najrazličitiji naslovi koji se bave temama pobune, otpora i promene, preispituju normativne i opresivne društvene, političke i kulturne obrasce, te pozivaju na dijalog. 

Bez žanrovskih, rodovskih i metražnih ograničenja, program donekle počiva na regionalnim ostvarenjima mlađe generacije, poput Maje Novaković, Marka Grbe Singha ili Igora Bezinovića (uz česte razgovore sa autorima i autorkama), među kojima se posebno relevantnim u ovom kontekstu čini uvrštavanje Okupiranog bioskopa Senke Domanović (2018), dokumentarne hronike aktivističke okupacije beogradskog bioskopa Zvezda, kao svojevrsne proto-instance proaktivnog vraćanja kulturnih ustanova mladima.

Avangardni, ikonoklastični i subverzivni klasici sa jugoslovenskog i drugih prostora (Makavejev, Varda, Straub-Huillet, Godard, Pasolini) potvrđuju fokus na filmove koji se ne samo bave pitanjima kakva su kolonijalizam, političko disidenstvo i građanska neposlušnost, već su i sami bili vesnici estetskih, pa i društvenih, revolucija 1960-ih i 1970-ih. Program zaokružuju “pristupačniji” naslovi skoro viđeni na festivalima ili u bioskopskoj distribuciji, gde se rasvetljivanje istorijskih i društvenih fenomena nadmeće sa filmofilskim eskapizmom. 

U trenutku kada su brojni festivali širom Evrope okoštali u neoliberalnoj trci ka prestižu, katalozima rastrzanim između omažiranja i jurcanja za atraktivnim premijerama, u komodifikaciji filma, glamurizaciji susreta i oreolizaciji gostiju, gde svaka godina donosi relativno predvidivu raspodelu kolača, blokadniFEST unosi dozu improvizovano-promišljene subverzivnosti – kolektivno donošenje odluka, organizaciona munjevitost i uređivačka snalažljivost svaki odabran film čine potrebnim i stavljaju ga u produktivnu tenziju sa ostalima.

Zamenjujući selektorsku poziciju demokratičnim koncipiranjem programa gde su ton i ideja-vodilja filmova, ideološka stremljenja autora i autorki i potencijalni društveni efekat važniji od industrijskog nadigravanja za headlinere i selekcione koherentnosti, blokadniFEST vraća filmski festival u srž društvenih zbivanja i to kao prostor za istinski dijalog, a ne onaj kakav treba štiklirati na kojekakvim konkursnim prijavama.

U tom smislu, osnovni doprinos ovog događaja ne treba tražiti ni u kinematografskoj angažovanosti i raznovrsnosti kao direktnoj kontrateži postojećim manifestacijama (na kraju krajeva, čak i skorija ostvarenja koja se mogu pogledati na blokadnomFEST-u već su prikazana upravo na nekim od srpskih festivala). Najvažnije što blokadniFEST donosi jeste potencijal da festivali sa crvenih tepiha siđu u prostore gde se crvenim rukama traži društvena pravda. Drugim rečima, ne da obrađuju goruće teme, već da i sami budu goruća društvena tema.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.