“Lise Vogel bila je sudionica pokreta za oslobođenja žena tijekom 1960-ih i 70-ih godina te jedna od ključnih osoba u teorijskim raspravama o definiciji patrijarhata i njegovom suodnosu s kapitalizmom koji će se intenzivirati u tom razdoblju. Nasuprot dvosistemskoj teoriji zagovornica socijalističkog feminizma koje su kategorije roda i klase u analizi potlačenosti žena koristile kao autonomne kategorije, Vogel je raspravu o njihovoj emancipaciji pozicionirala u kontekst marksističkog shvaćanja reprodukcije kapitalističkog sustava u cjelini” stoji u najavnom tekstu.

Linkove i tekstove o njenim predavanjia na Subversive Festivalu možete pronaći ovdje, a ostala izdanja biblioteke Tendencija ovdje.

Više informacija o događaju pronađite ovdje.

“Zavirite prvi put u kuglanu ili se prisjetite kako je to stajati na parketu školske dvorane, otkrijte kako su trešnjevačke sportašice postale itekako vidljive na trešnjevačkim ulicama zahvaljujući kistu Ene Jurov!”, stoji u najavi šetnje.

“Čitava ova ekipa je vrlo aktivna, a njihov zajednički rad među drugim ženama ima točno određene političke namjere. Njihova aktivnost na sportskom polju jedna je od mnogih manifestacija želja da pokažu kako žena može biti, na primjer, i sportaš. A da bi se to pokazalo u ono vrijeme, 1936., 1937., 1938. – trebalo je imati ogroman rezervoar borbenosti”, stoji u monografiji Zlatne godine RSD Metalca (1929.-1979.), izdanoj povodom pedesete obljetnice postojanja tog trešnjevačkog radničkog sportskog društva. Ekipa o kojoj se govori Metalčeva je sekcija hazene, igre slične rukometu koja je 1930-ih bila najpopularniji ženski ekipni sport na ovim prostorima.

Sekciju hazene u Metalcu je vodila sindikalna organizatorica Dragica Končar. Izvještaj sa skupštine društva održane 1937. pokazuje da je rezervoar borbenosti bio potreban i za rad iznutra, među drugovima. ‘Sekcija nije imala dvoranu za vježbe, pa je zbog toga otpalo dosta članica, a na dan skupštine bilo ih je samo osam. Dragica je kritizirala pojedine članove da nemaju dovoljno razumijevanja za ženski sport i da bi zbog nerazumijevanja sekcija mogla prestati s radom možda u najskorijoj budućnosti’, stoji u njemu.

U Metalcu su se kasnije razvijale razne ženske sekcije, ali nogometna nikad nije zaživjela, ni u tom društvu, ni u drugim sportskim kolektivima na području Trešnjevke. To ne znači da ženskog rada u nogometu nije bilo. U knjižici o tridesetoj godišnjici SD Trešnjevka (1926-1956) spominje se supruga oružara NK Trešnjevka Đuke Prpića, Julka Prpić. ‘Koliko stotina dresova i čarapa je prošlo kroz njezine prste. Ona već znade kakova je boja leša na igralištu Šibenika i Odreda, sve preko zamrljanih dresova igrača. Osim toga priprema uvijek za svoju veliku porodicu igrača čaj, a katkada i sendviče’, navodi se o Julki.

Fotografije sportskih radnica poput nje u arhivima je uglavnom nemoguće pronaći, jer su fotoaparati prema njima rijetko bili usmjereni. Njen je lik na materijalima za ovu šetnju stoga proizašao iz mašte ilustratorice Ene Jurov. U zaborav su brzo padale i sportske radnice prvog reda, igračice klubova koji su proslavili Trešnjevku, poput košarkaškog kluba poznatog pod nazivima Industromontaža, Jugomontaža i Monting. ‘Kada se govori o košarkašicama, ne mogu se zaboraviti ni imena iz vremena kada su titule bile samo pripremane. Zato ovom zgodom spomenimo već zaboravljena imena: Ankica Tortić, Ivka Tortić, Marija Barundić, Hermina Lisjak, Nada Kiš, Nada Marof, Mira Kupec, Zlata Plesničar, koje su među prvima oblačile zeleni dres’, stoji u monografiji izdanoj 1970., povodom 25 godina postojanja kluba.

Košarkašice Montinga bile su višestruke prvakinje Jugoslavije i osvajačice Europskog kupa 1980. godine. Njihova druga kuća bila je Kutija šibica, u kojoj su se družile s rukometašicama Trešnjevke i Lokomotive.
Mnoge su sportašice uz trešnjevački sport ostajale i po završetku igračke karijere. Rukometašica Lokomotive Nada Vučković radila je kao profesorica tjelesnog odgoja u OŠ Augusta Šenoe. Učenica te škole Lidija Sertić u sastavku Naprijed djevojke objavljenom u listu Naš polet 1966./1967. piše kako na igralištu treniraju često i naporno, ali im uz podršku profesora i rana ustajanja postaju draga. ‘I često poželimo osjetiti nervozu utakmice i glas sa strane koji nas vodi kroz igralište’, zaključuje Sertić.

Sve je ovo, i mnogo više toga što ne možemo jednom šetnjom i tekstom obuhvatiti, trešnjevački ženski sport. Od onih koji su prale dresove, organizirale tvorničke radnice i odbijale stati u redove fašista do osvajačica europskih titula, profesorica u školama i učenica s loptama u rukama”, piše Ivana Perić.

“Tko je Jadranka čiji prvi život je predmet ove izložbe? Pretražujem poznate Jadranke, brzi rezultati potvrđuju statistiku: najviše ih je rođeno od kraja Drugog svjetskog rata pa tamo negdje do 1970-ih godina. Čini se da je popularnost Jadranke vezana za period socijalizma i utoliko priziva nekad brojne Nade, Željke, Zdravke… No što je još ime Jadranka? Posveta plavom Jadranu, tom našem moru za kojim s kontinenta žudimo, a raj zamišljamo poput njegovih najljepših uvala (možda i plavih laguna). I opet se statistika slaže: Jadranke se nisu često rađale samo pored Jadrana, nego i na zagrebačkom području. Upravo je takva jedna Jadranka ona za kojom tragam(o), Zagrepčanka rođena 1954. godine, Jadranka Klekar.
(…)
Na izložbi se njezin prvi život prikazuje kroz nekoliko fragmentiranih nizova: nižu se adrese, prostori, datumi, prizori (u minucioznom crtežu, većinom prema fotografijama), naracija u prvom i u trećem licu, u neutralnom glasu radijskog spikera. Na trenutke, čini se da bi fragmenti mogli pripadati i nekoj drugoj Jadranki, nekoj drugoj radnici. Kroz jedan život izbijaju drugi životi, mikropovijesti trešnjevačke mikrolokacije, tipologije radničkih stanova uzduž Nove ceste i u okolnim ulicama, kronologija hotela Laguna. Posljednji zauzima posebno važno mjesto u Jadrankinom (prvom) životu: u oštrom kontrastu spram surovosti njenih stanova (soba) bez tekuće vode, čini se gotovo kao utopijski kolektivni dom, u kojem se odvija čitav život, od hranjenja i kupanja, preko rada, do druženja i čuvanja djece. Njegovo ime, Laguna, i činjenica da je osnovan kao zagrebačka podružnica porečke Plave Lagune, još je jedan jadranski motiv u ovoj priči. U posljednjoj epizodi Jadrankina prvog života, Laguna je i mjesto na kojem njezina borba, koju vodi praktički čitav život, postaje kolektivna, kada s radnicama i radnicima predvodi štrajk 2001. godine, danas gotovo zaboravljen. Jadrankin prvi život tako predstavlja i ponešto nekonvencionalan isječak iz povijesti, koji ne staje s 1990-ima, raspadom jedne države i uspostavljanjem druge, nego meandrira kroz turbulentno tranzicijsko razdoblje, a između redaka upućuje na duge procese, perspektivu koja je kompleksnija, ali i potpunija od pojednostavljenih slika rascjepa. (…)” piše Ana Kutleša.

Izložba ostaje otvorena do 16. travnja.

Na izložbi se predstavljaju rezultati participativnih radionica čitanja koje je BLOK proveo u Učeničkom domu Dore Pejačević, domu Tehničke škole Zagreb i Učeničkom domu Novi Zagreb u periodu od srpnja 2022. do veljače 2023. godine.

Radionice, kojima je cilj bio približiti srednjoškolcima književno stvaralaštvo, objedinjavale su zajedničko čitanje, raspravu, likovnu interpretaciju djela, susret s piscem ili glumcem te obradu pročitanog kroz medij zvuka i digitalne alate.

Tekstove je odabrala germanistica i kroatistica Ivana Perica, ujedno i voditeljica susreta na kojima se kritički raspravljalo o tekstovima. Dizajnerice Nina Bačun i Roberta Bratović iz umjetničke organizacije OAZA vodile su likovne susrete, dok je obradu zvuka osmislila i susrete vodila radiofonistica Ljubica Letinić. Važnu ulogu u provedbi radionica imale su i zaposlenice učeničkih domova, pedagoginje Ivana Čalić Kovačević i Matea Ćukušić te knjižničarka Iva Grisogono, koje su okupljale učenike i pomagale im u pripremi za radionice.

BLOK – Lokalna Baza za osvježivanje kulture ovog tjedna organizira izložbu, šetnju i razgovor o urbanističkoj genezi zagrebačkog kvarta Trešnjevka pod nazivom Razvoj Trešnjevke: borba periferije za urbani standard. Osim autorice izložbe Tamare Bjažić Klarin, u popratnom programu će sudjelovati Filip Pračić, Lidija Butković Mićin i Nikša Božić. 

Tematska šetnja pod vodstvom autorice izložbe ukazat će na urbanistički razvoj Trešnjevke u relaciji s mijenama društveno-političkih sistema prve polovice 20. stoljeća, s fokusom na tri urbanističko-arhitektonska ansambla socijalističkog društva: kompleks s Robnom kućom NAMA na Trešnjevačkom trgu, potez Srednje škole u Dobojskoj i Stari park Trešnjevka s Centrom za kulturu Trešnjevka te Trg sportova sa zimskim plivalištem, hotelom i Domom sportova. Popratni razgovor će biti usredotočen na alate, planerske prakse i zakonodavni okvir, kojima je socijalističko društvo omogućilo sanaciju prostora, kao i na njihovu demontažu od 1990-ih.

U najavi izložbe organizatorice ističu kako je na primjeru gradske četvrti Trešnjevka, kao relativno malog prostora, moguće iščitati različite, nerijetko kontradiktorne, urbanističke procese i planerske prakse karakteristične za 20. stoljeće. U međuratnoj Kraljevini Jugoslaviji Trešnjevka je istodobno industrijska četvrt i radnički slum, a njezini se stanovnici bore za pravo na osnovnu komunalnu infrastrukturu – ali i planirano naselje za niži srednji sloj opremljeno jednim od prvih dječjih igrališta. U socijalističkoj Hrvatskoj Trešnjevka je pak dobar primjer takozvanog slum clearancea – odnosno, modernističkog zasijecanja u izgrađeno supstandardno tkivo kojim se čisti prostor za suvremenu stanogradnju i implementaciju prostora za kulturu i obrazovanje, opskrbu i rekreaciju.

U oba razdoblja stanovnici Trešnjevke aktivno participiraju u izgradnji svoje četvrti putem Komunalne organizacije južne periferije i Narodne fronte V. rajona. Sa stajališta same provedbe i brojnosti rezultata – predstavljenih na izložbi pomoću pet povijesnih karata na kojima se vidi transformacija prostora, njegova popunjavanja, reguliranja i opremanja – razlika između spomenutih razdoblja je značajna. No zajednička im je ipak razina društvene i političke volje da bolji životni uvjeti radništva postanu prioritet gradskih, a nakon rata i državnih politika. Sliku tog dugo sanjanog suvremenog života portretira i propagandni film za izložbu Porodica i domaćinstvo, održanu na Zagrebačkom velesajmu 1958. godine. Tema te davne izložbe je bila upravo gradska četvrt i njezine stambene zajednice koje zadovoljavaju sve osnovne životne potrebe svojih stanovnika.

Posljednja tri desetljeća Trešnjevka doživljava suprotne procese. Ponovno ulazi u zonu spekulacije, maksimalno se eksploatira zemljište, a obiteljske kuće se zamjenjuju predimenzioniranim višestambenim zgradama u zonama bez prikladne komunalne infrastrukture. Podređivanje kvalitete stanovanja profitu prati i izostanak planiranja prostora svakodnevnog življenja te društvenih sadržaja, o kojima se više računa vodilo čak i prije Drugog svjetskog rata. Navedene transformacije itekako koincidiraju s promjenama društveno-političkog uređenja.

Izložba će biti postavljena u prostoru BAZE, Nova cesta 66, od 8. do 15 studenog (od utorka do petka: 16 – 20h,  subota i nedjelja: 11 – 15h), a razgovor i šetnja će se održati u subotu, 12. studenog s polaskom u 11 sati ispred Name na Trešnjevačkom trgu.

Ključna vrijednost kojom se Kodeks vodi je načelo pravedne naknade, čija provedba “treba osigurati dostojanstvo rada svima u polju, bez obzira na vrstu posla i tip zaposlenja”. To znači da “svatko mora imati pristup angažmanima i zapošljavanju u kulturnom polju koje se vodi načelom pravedne naknade. Svaki rad treba biti reguliran ugovorom, a njegova se cijena dogovara primjenom strukovnog standarda odnosno cjenika. Strukovni cjenik služi kao jamstvo najbolje prakse, a trebao bi se primjenjivati uz komplementarne afirmativne preporuke”, kako stoji u Kodeksu.

Ukazujući, s jedne strane, na ravnopravnu važnost svih sudionika u provedbi umjetničkih i kulturnih programa – od administrativnih i tehničkih radnika_ca do umjetnika_ca i stručnjaka_kinja – te, s druge, na neravnopravnost različitih oblika angažmana, odnosno zaposlenja, autori_ce Kodeksa naglašava važnost formalizacije suradnje putem ugovora kao “prostora zahtijevanja” te iznose niz “afirmativnih preporuka”. Potonje definiraju kao “mehanizam kojim se potiče ravnopravan pristup radu u kulturi, jednakim plaćama koje se temelje na energiji i vremenu uloženom u pojedini segment rada, bez obzira na dob, rod, porijeklo, rasnu i etničku pripadnost i administrativni status radnika i radnica, i jednakim radnim uvjetima koji se grade kroz dijalog, a definiraju ugovorom između poslodavca i radnika/ce”.

Kodeksom definirane preporuke sežu od općenitog zagovaranja ravnopravnog pristupa radu u kulturi do egzaktnih tehničkih smjernica poput  izjednačavanja desetogodišnjeg radnog iskustva u polju sa završenim specijalističkim studijem ili uzimanja u obzir svakog oblika rada u kulturi, uključujući i autorske i slične ugovore, pri raspisivanju natječaja za radna mjesta. Riječ je, kao što je već navedeno, o nedovršenom popisu, koji će se nedvojbeno širiti kroz proces participacije dionika u polju, no objavom Kodeksa svakako je načinjen dobrodošao korak prema širenju resursa na koje se radnice i radnici u kulturi mogu osloniti pri borbi za bolje radne uvjete.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na regionalnoj razini posebno se izdvaja istraživanje Sada je samo vidljivije: život i rad kulturnih radnika i radnica u vremenu korona pandemije, koje je niški Centar za empirijske studije kulture jugoistočne Europe provodio zajedno s partnerima u razdoblju od svibnja do srpnja 2020. godine. Istraživanje je to koje je osobito važno jer daje pregled stanja u gotovo čitavoj jugoslavenskoj regiji, budući da izvještajem obuhvaća aktere iz Srbije, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Bosne i Hercegovine (podaci su prikupljani i za Albaniju i Kosovo, ali ih nažalost nije pristiglo dovoljno). Na “hrvatskoj” etapi istraživanja radila je dr. sc. Jaka Primorac, viša znanstvena suradnica na Odjelu za kulturu Instituta za razvoj i međunarodne odnose, koja je rezultate već predstavila u formi znanstvenog rada, objavljenog dvodijelno u skraćenom obliku i na našem portalu.

Upravo Primorac kao dugogodišnjoj neprocjenjivoj saveznici kulturnog sektora i njegovog prekariziranog nezavisnog dijela dugujemo i najnoviji doprinos shvaćanju radnih uvjeta u kulturi u Hrvatskoj – publikaciju Od projekta do projekta: Rad i zaposlenost u kulturnom sektoru, koju je nedavno u okviru projekta Kongres umjetnika i kulturnih radnica objavio kustoski kolektiv BLOK, jedan od pokretača recentnih inicijativa za prava radnica i radnika u kulturi, poput Za K.R.U.H. i Za poštenu plaću. Knjižica samo po opsegu, ne i po svojem važnom i stručnom sadržaju, studija je to koja na svojih devedesetak stranica donosi sintezu rezultata dosadašnjih autoričinih istraživanja, kao i istraživačkog rada njenih kolegica i kolega iz regije i šire.

Dvije su osnovne ideološke projekcije na koje Primorac odgovara svojom analizom: o umjetničkom radu kao radu proizišlom iz “strasti”, “ljubavi” i spontane inspiracije te, ključno, ona o “projektnosti” kao “idealnom okviru za fleksibilan i slobodan rad u kulturi i umjetnosti, okvir za ‘prave kreativce’ i ‘stvaratelje'”. Pišući o potonjoj Primorac ističe kako “mnogobrojna istraživanja i studije ukazuju na to da je ključni problem iz kojeg proizlazi radna fragilnost u kulturnom sektoru upravo taj fleksibilan projektni tip rada, koji je, prema nizu pokazatelja, u ovom sektoru učestaliji nego u drugim djelatnostima”. Primorac stoga napominje kako je kritička analiza projektnosti neophodna “u kontekstu shvaćanja kulturnog rada kao rada”, što je ključni oslonac njene argumentacije.

Prvi dio studije posvećen je davanju osnovnog međunarodnog i nacionalnog konteksta razmatranju problema rada i projektnosti u kulturnom sektoru u Hrvatskoj. Na nacionalnoj razini, ističe Primorac, ove teme treba “promotriti unutar konteksta potfinanciranosti kulture s jedne strane te nedostatka jasnih javnih politika za kulturni sektor i rad u tom sektoru s druge strane”. Odnos prema kulturnom sektoru primarno definira “kroz potporu umjetničkoj proizvodnji, ali ne i sagledavajući cjelokupno kulturno polje te njegovu ulogu u društvenom razvoju, uzevši u obzir položaj u društvenoj stratifikaciji”. Pozivajući se na sociologa Paula Stubbsa, Primorac kao najvažniji proces u području kulturne politike tijekom posljednjih nekoliko desetljeća u Hrvatskoj ističe “kontinuirano jačanje tržišnog pristupa i ‘meki neoliberalizam'”. On se prema Primorac ogleda, između ostalog, u jačanju pritiska na organizacije da gomilaju projekte kako bi se održale na životu, u poticanju kompeticije umjesto suradnje unutar sustava javnog financiranja, koji nije dostatan da servisira sektor, podrazumijevanju neplaćenog rada te nemogućnosti financiranja plaća zaposlenika udruga u kulturi unutar javnih policy instrumenata.

Kako Primorac navodi pozivajući se na niz izvora, osnovne su karakteristike rada u kulturi u EU i Hrvatskoj bitno viši udio visokoobrazovane radne snage (u RH čak 59 % naspram 28 % u općoj zaposlenosti u 2019. godini), razmjerno veći udio žena, dominacija mikropoduzeća i mikroorganizacija, često oslanjanje na potplaćeni i neplaćeni/volonterski rad, kao i na atipične oblike rada te bitno veći udio samozaposlenih u odnosu na prosjek (17 % u odnosu na 11 %). Pritom kao posebno fragilnu Primorac izdvaja poziciju samostalnih kulturnih radnica koje nemaju status slobodnih umjetnica, budući da on barem osigurava plaćene doprinose za mirovinsko iz zdravstveno osiguranje iz državnog budžeta.

Kada je riječ o zaposlenima u ustanovama u kulturi, kulturnim i kreativnim industrijama te u udrugama, Primorac napominje kako su potonji u najprekarnijem položaju, premda upozorava kako projektizacija sve više pogađa i institucije, koje su sve češće prisiljene prijavljivati pretežito europske projekte, na kojima se potom na određeno zapošljavaju kulturne stručnjakinje i stručnjaci, često oni mlađi. Ključne su pritom implikacije takvih trendova individualizacija radnih pozicija i rizika, prožimanje radne i privatne sfere, potplaćenost i samoeksploatirajuće prakse te projektna uvjetovanost sadržaja.

Pod prvim Primorac podrazumijeva tendenciju pretvaranja kulturnih radnica u tzv. “radnice s portfeljom”, koje u velikoj mjeri ovise o svojoj umreženosti i menadžerskim kompetencijama. Projektna orijentiranost sili pojedince radnice na gomilanje angažmana, unutar ili izvan kulturnog polja, “krpanje” između projekata, dok međunarodno/europsko tržište mobilnosti amplificira konkurentske odnose s kolegicama. Izuzetno je važno pritom imati na umu da, kako Primorac upozorava pozivajući se na niz izvora, “međunarodna istraživanja ovog polja ukazuju na to da se na taj način stvaraju različiti obrasci rodne, klasne, rasne i etničke nejednakosti u kulturnom sektoru”. Podaci o prožimanju radne i privatne sfere, koje Primorac prenosi iz istraživanja Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti iz 2016. godine, također su zabrinjavajući: preko pola ispitanika navelo je da noću radi povremeno, često ili uvijek, dok su ogromne većine iste odgovore dali za rad vikendom, prekovremeni rad i rad tijekom godišnjeg odmora. Ovakvi radni uvjeti za posljedicu imaju učestalo sagorijevanje i nepostojanje slobodnog vremena, što, upozorava Primorac, dovodi ne samo do sve učestalije potrebe za napuštanjem sektora nego i do sve manje sklonosti mladih ljudi da u njega stupe.

Svi ovi slojevi tvore neke od ključnih problema koje mora adresirati svaki zagovarački napor usmjeren na poboljšanje radnih uvjeta u sektoru. Međutim, kako ističe Primorac, visok udio samozaposlenih, dominacija mikropoduzeća u kulturnim i kreativnim industrijama i malih organizacija u nezavisnoj kulturi kao ključno nameću pitanje – tko je adresat takvog zagovaranja? Smještajući procese prekarizacije kulturnog polja u kontekst “općeg trenda fleksibilizacije i deregulacije rada […] čija se priroda otkriva kroz platformski rad (gig work i sl.)”, odnosno u kontekst nastavka “neoliberalnih trendova i tržišnog pristupa u kojem je radnopravni aspekt marginaliziran, kao što je marginalizirano i pitanje kulture kao javnog dobra”, Primorac zaključuje da je problem sistemski te je, ključno, adresat njegovog rješavanja javnopolitički.

Za rješavanje problema vrednovanja rada u kulturi i umjetnosti presudno je, smatra Primorac, “prijeći s fokusiranja na kulturni objekt i kulturni projekt na remuneraciju cjelokupnog procesa kulturne produkcije i distribucije”. Iz perspektive javne politike, važno je iznaći modele koji “trebaju uzeti u obzir radnu dimenziju i razvoj novih okvira za zaštitu nestandardnih oblika rada i ‘atipičnih oblika zaposlenosti'”, pri čemu se posebno izdvaja potreba za uspostavljanjem mehanizama zaštite cjelokupnog umjetničkog i kulturnog rada, ne samo onog koji se odvija pod  statusom samostalnog umjetnika. U konačnici, ključan je način na koji pristupamo razvoju i važnosti kulturnog sektora kao javnog dobra. Ako je unutar javne politike kultura definirana kao područje čiji razvoj je potrebno zaštititi i poticati, tada je neophodno iz temelja redefinirati aktualni tržišni, individualizirani i meritokratski model, koji ne samo da očito ne raspolaže strateškom vizijom kulture nego je, riječima autorice ovog važnog doprinosa borbi kulturnih radnica, u svojim temeljima – neodrživ.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Neizostavan element provedbe svake suvisle kulturne ili bilo koje druge politike je otvaranje pozicija u sustavu i njegovim institucijama za ljude koji ga mogu razvijati u skladu s novim ciljevima i prioritetima. Taj proces valjalo bi razlikovati od pejorativno shvaćenog “kadroviranja”: ne radi se naime o tome hoće li s promjenama u sustavu doći i novi ljudi – to je neizbježno, logično, pa i uvjetovano načinom na koji zakonodavni okvir definira postupke imenovanja u tijela kulturnih ustanova – nego o tome temeljem čega se promjena događa: pukog interesa za kontrolom nad resursima i infrastrukturom ili pak nekog promišljenog koncepta razvoja te infrastrukture kao javnog dobra.

Nijedna od ovih opcija ne isključuje uže shvaćenu stručnost imenovane osobe, iako je zdravorazumski pretpostaviti da će ona u okviru prve logike lakše biti zanemarenom. U tom pogledu, premda joj se u svakodnevnom političkom i komentatorskom govoru pridaje gotovo magijska vrijednost, važno je istaknuti da je stručnost tek jedan od vrlo važnih preduvjeta za kadrovsku selekciju, nipošto i onaj definitivni kriterij – čim govorimo iz perspektive promišljene kulturne politike, ključna je upravo ona siva zona u kojoj je stručnost neodvojiva od vrijednosnih, ili, ružnije rečeno, ideoloških pitanja i tiče se načina na koji određena osoba razumije temeljni društveni smisao kulturnih institucija.

Jedno od presudnih kulturnopolitičkih pitanja u jeku promjene vlasti u Zagrebu jest upravo tretman gradskih ustanova u kulturi i načina na koji će biti definirana njihova javna funkcija, što između ostalog podrazumijeva i upravljanje procesom izbora njihovog vodstva. To je upravljanje definirano zakonima poput Zakona o muzejima, Zakona o kazalištima ili Zakona o upravljanju javnim ustanovama u kulturi, koji propisuju da većinu u upravnim tijelima ustanova imenuje osnivač, odnosno njegovo predstavničko tijelo. U slučaju ustanova čiji osnivač je Grad Zagreb, to primjerice znači da članice kazališnih vijeća imenuje Gradska skupština, dok članice upravnih vijeća muzeja imenuje gradonačelnik direktno. Neovisno o toj sitnoj proceduralnoj razlici, poanta je da većinu uvijek određuje ona politička opcija koja je na vlasti, što znači da je (in)direktna politička kontrola sastavni, zakonom formalizirani dio čitavog procesa, neovisno o tome čine li tu vlast bandićevci, Miki Maus, fanovi Popularnog Joleta ili zeleno-lijeva koalicija. Ostavljajući na stranu pitanje je li to načelno dobro ili loše, svakako se može reći da takav model posjeduje razumljivu logiku, budući da omogućuje oblikovanje cjelovite kulturne politike (i) kroz ustanove u kulturi. Đavo je, ponovimo, u sadržaju te politike – ako je ona suvisla, onda se na taj način njezina suvislost kapilarno širi i ustanovama; ako pak nije, dovoljno je prisjetiti se kako je izgledalo prethodnih 20 godina pod Milanom Bandićem.

Usprkos široj svjetonazorskoj maglovitosti i proceduralnom nesnalaženju dijela njenih predstavnika, s novom vlašću u Zagrebu došla je i nada u pozitivnu promjenu kada je riječ o odnosu prema kulturi na lokalnoj razini. Naime, Možemo je u velikoj mjeri proizišao upravo iz nezavisne kulturne scene, s neprikosnovenim ljudskim kapacitetima kada je riječ o koncipiranju politike senzibilizirane za potrebe čitavog sektora, njegovih radnica i šire javnosti. Jedna od prvih intervencija u gradske ustanove u kulturi nakon njihovog dolaska na vlast bilo je razrješenje Ane Matković, Martina Previšića i Vere Šimić Jajčinović dužnosti članica Upravnog vijeća Muzeja grada Zagreba i imenovanje Ive Prosoli Stojkovske, Tvrtka Jakovine i Maroja Mrduljaša na njihovo mjesto, koje je gradonačelnik Tomašević donio u Zaključku iz 13. srpnja ove godine. MGZ je inače institucija koja se u svojevrsnoj upravljačkoj krizi nalazi čak – dvije i pol godine. Budući da po isteku mandata dugogodišnjeg ravnatelja Vinka Ivića u srpnju 2019. na prethodno raspisanom natječaju nije odabrana nijedna kandidatkinja, tadašnji gradonačelnik Milan Bandić imenovao ga je vršiteljem dužnosti, da bi se isti scenarij ponovio i godinu dana kasnije, produžujući zavrzlamu oko izbora u dvogodišnji period upravljačkog limba.

Nakon druge godine Ivićevog v.d.-ovanja pod Bandićevim blagoslovom, uslijedila su nova dva pokušaja izbora novog ravnatelja – prvi u svibnju, a potom i u lipnju ove godine. I oni su poništeni u jeku promjene vlasti, potom je uslijedila Tomaševićeva intervencija u sastav Upravnog vijeća, da bi se u rujnu krenulo u peti pokušaj okončavanja agonije, prvi u novoj političkoj konstelaciji. Na taj se natječaj prijavilo šest kandidatkinja (Ana Kutleša, Vesna Bradamante, Ivana Katavić, Goran Arčabić, Hela Vukadin Doronjga i Zvjezdana Antoš), koje su sve prošle formalnu provjeru. Nakon održanih intervjua i odustajanja jedne od kandidatkinja (Bradamante), Upravno vijeće izabralo je Anu Kutlešu, kojoj su tri glasa dali novi vijećnici imenovani od strane Grada, dok su za Zvjezdanu Antoš glasali predstavnici radnika Muzeja Boris Mašić i Miljenko Gregl.

Kako stoji u dijelu obrazloženja odluke Upravnog vijeća koji potpisuje njegova predsjednica Iva Prosoli Stojkovska, Kutleša je pokazala “da ima jasnu viziju za razvoj Muzeja utemeljenu na demokratizaciji Muzeja, inzistiranju na inter- i multidisciplinarnom pristupu, umrežavanju Muzeja sa sličnim institucijama i inicijativama u Hrvatskoj i inozemstvu i aktivnom suradnjom i odgovornim sudjelovanjem u životu lokalne zajednice”. Citirajući direktno iz Kutlešinog prijedloga programa, Prosoli Stojkovska također apostrofira vrijednosti koje izabrana kandidatkinja zagovara: “promicanje demokratskih vrijednosti, kritičkog preispitivanja dominantnih narativa, uključivanje potisnutih identiteta i glasova, afirmiranje različitosti i drugačijosti, solidarnosti, jednakopravnosti po pitanju roda, spola, nacionalne, rasne i klasne pripadnosti, kako u programima tako i u internom ophođenju zaposlenika_ca.” Zaključno, predsjednica Vijeća ističe inovativnost, uključivost i usklađenost Kutlešinog programa sa suvremenim muzeološkim standardima te angažiranost i kritičnost njenog pristupa kao zalog pretvaranja Muzeja “u dinamičan prostor kritičkog promišljanja, učenja i razmjene”. Tome vrijedi dodati i napomenu člana Vijeća Maroja Mrduljaša kako izbor Kutleše predstavlja “nastavak već uspostavljenog trenda transfera znanja i iskustava iz nezavisne kulture u institucije koji se već pokazao uspješnim”, navodeći primjer dolaska Slavena Tolja na čelo MMSU-a Rijeka i kustoskog kolektiva WHW u bečki Kunsthalle.

WHW je važna referenca jer ne samo da je riječ o najpoznatijem primjeru međunarodne relevantnosti naše nezavisne kulture, inače također ignoriranom u gradskom kotekstu, nego i o kolektivu duboko srodnom Bloku – Lokalnoj bazi za osvježavanje kulture, čija dugogodišnja članica je, uz Vesnu Vuković, Ivanu Hanaček i Dunju Kučinac, također i Ana Kutleša. Blok je nedvojbeno jedan od najvrijednijih aktera u našem (ne samo) nezavisnom kulturnom polju, kustoski kolektiv koji je tijekom dvadeset godina svojeg postojanja proizveo niz važnih programa, usmjerenih, između ostalog, upravo na kritičko promišljanje baštine, odnosa kulture i lokalne zajednice, kao i demokratizacije tog odnosa – dakle, upravo onoga što čini temeljni smisao postojanja Muzeja grada Zagreba.

Nažalost, izgleda da je upravo u tom Kutlešinom i Blokovom kritičkom, ideološki jasno pozicioniranom djelovanju problem, budući da se dio zaposlenika Muzeja usprotivio njenom imenovanju u obliku anonimnih javnih pisama upućenih gradonačelniku Tomaševiću. Formalni temelj za ovaj istup prigovori su koje je predstavnik zaposlenika u Upravnom vijeću Boris Mašić naknadno iznio na račun Kutlešinih kvalifikacija. Naime, na sjednici održanoj 13. listopada, tajnik Muzeja, pravnik Karlo Šakota i predsjednica Upravnog vijeća Iva Prosoli Stojkovska ustvrdili su kako sve kandidatkinje udovoljavaju formalnim kriterijima natječaja, uključujući i onaj da kandidatkinja mora imati “najmanje pet godina rada u muzeju ili najmanje deset godina rada u kulturi, znanosti ili obrazovanju”. U skladu s propozicijama natječaja o prihvatljivim dokazima, Kutleša je svoje radno iskustvo potkrijepila elektronskom potvrdom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, iz koje je jasno da u Bloku u kontinuitetu radi duže od deset godina. No Mašić je, sudeći prema dostupnim zapisnicima, naknadno osporio Kutlešin staž u kulturi – njegova argumentacije se, čini se, temelji na činjenici da Kutleša tijekom prvih godina u svojoj organizaciji nije imala ugovor na puno radno vrijeme. Iz toga Mašić izgleda izvodi računicu po kojoj se više od 10 godina Kutlešinog rada u Bloku pretvara u pukih 7 godina. Ovakva izuzetno problematična konstrukcija prije svega nema nikakvog utemeljenja u tekstu natječaja, u kojem se rad nigdje ne definira u smislu staža ili vrste ugovora. Sve ovo ne bi dobilo na pretjeranoj važnosti da tajnik Šakota u novonastalim okolnostima nije promijenio mišljenje i zauzeo stav da Kutleša ipak “nije priložila sve uvjete natječaja”.

U takvim uvjetima, Vijeće je učinilo najodgovorniju moguću stvar i zatražilo mišljenje “pravnika iz nadležnih gradskih, odnosno državnih institucija, te radnog prava”, kako stoji u zapisniku elektronske sjednice, održane 4. studenog. Ispostavilo se da se konzultirani pravnici “slažu u činjenici da je kolegica [Kutleša, op. au.] poslala jedan od dokumenata koji je u tekstu natječaja zatražen kao jednakovrijedan te time ispunila formalne uvjete” te da “ne postoji osnova za diskvalifikaciju”. Situacija je, dakle, u formalnom smislu proglašena čistom te je Upravno vijeće tehnički moglo finalizirati izbor u skladu s vlastitom odlukom.

Ono na čemu se pritom vrijedi zadržati jest načelni stav većine pravnika da dokument poput elektronske potvrde HZMO-a “nije adekvatan za procjenu nečijeg rada u kulturi”, pri čemu se ipak upozorava “da rad u kulturi nije istovjetan radnom stažu”, suprotno Mašićevoj interpretaciji. To mišljenje nema direktne reperkusije po ovaj slučaj, budući da je natječaj za izbor ravnatelja Muzeja priznavao HZMO-ovu potvrdu kao dokaz, imalo to smisla ili ne. No ono svakako otvara šire, izuzetno važno pitanje uvažavanja i formalnog dokazivanja izvaninstitucionalnog rada u kulturi, koji se po definiciji uglavnom ne odvija pod ugovorima o radu na neodređeno i na puno radno vrijeme. Prikloniti se Mašićevoj interpretaciji značilo bi na posebno ciničan način negirati realnost rada u nezavisnoj kulturi, njene podfinanciranosti, kao i česte nemogućnosti da se u sustavu projektnog financiranja pokrivaju troškovi plaća, pri čemu se iza nominalnog rada na pola radnog vremena najčešće krije višestruko veće radno opterećenje. Ukratko, iz takve perspektive institucionalni sustav rezerviran je primarno za one koji u njemu rade i imaju privilegij najsigurnijih radnih mjesta – radi se, dakle, o jednoj duboko konzervativnoj, isključujućoj interpretaciji na štetu ranjivijeg dijela kulturnog polja.

Nažalost, zbog djelomično razumljivog opreza, predstavnici Grada u Upravnom vijeću nisu zauzeli odlučniji stav po ovom pitanju, koji bi bio važan i kao proceduralna legitimacija atipičnih oblika rada u nezavisnoj kulturi. Umjesto, dakle, da su priču zaključili i definitivno predložili Kutlešu za imenovanje, za što su po svemu sudeći dobili pravnu osnovu, napravili su jedan proceduralni zapetljaj – prvo su izglasali da će od izabrane kandidatkinje zatražiti dodatno pojašnjenje njenog rada i staža, da bi onda vlastiti zaključak zanemarili, ne poslavši joj nikakav zahtjev za dodatnom dokumentacijom.

Takvom su pak odlukom dali povoda opoziciji unutar Muzeja da uputi javno pismo gradonačelniku Tomaševiću, koje je dan nakon navedene sjednice završilo u medijima. Riječ je o jednom izuzetno problematično sročenom istupu, u kojem se prije svega netočno tvrdi da je nedvojbeno utvrđeno da Kutleša ne zadovoljava uvjete natječaja. Činjenica da je Upravno vijeće izglasalo dopunu dokumentacije, na koju se pismo poziva kao kršenje procedure, pritom nije pojašnjena u svjetlu dobivenih vanjskih pravnih mišljenja, kao što je iz njega izostavljeno da je Kutleša uistinu priložila dokaz koji je u skladu s propozicijama natječaja, što neimenovanim autorima omogućuje da njezinu prijavu tendenciozno prikažu kao nepotpunu, a time i nevažeću.

Pored ovih proceduralnih pedanterija, ključan je i dio pisma koji gazi u teren perfidne političke denuncijacije Kutlešinog rada: “Zastupamo stav da Muzej ne pripada ‘lijevima’ ili ‘desnima’, politički angažiranima ili neangažiranima, ‘progresivnima’ ili ‘konzervativnima’, manje ili više obrazovanima, već smo muzej koji pripada svima.” Banalno je uočiti da ne postoji jasniji znak ideološkog konzervativizma od ovakve nadideološke retoričke torte, kao što je sasvim izvjesno da bi ustanova koja bi se ovoliko trsila da ne pripadne nikome ostala baš to – ničija. Srećom, opozicionari iz MGZ-a nisu predugo ostali u svojoj kuli bjelokosnoj, nego su u sljedećem javnom pismu gradonačelniku, objavljenom 8. studenog, Kutlešu nagazili malo konkretnije, upozoravajući kako BLOK “organizira ‘političke škole za umjetnike’ kao ‘obrazovni program’ kojim se nudi indoktrinirani pristup politizaciji umjetnosti i kulture s namjerom ‘politiziranja i poticanja na angažman umjetničkih i kulturnih radnika’. Iza programatske sintagme o ‘borbi za bolje radne uvjete kulturnih radnika’ i iz djelovanja BLOK-a razotkriva se aktivizam usmjeren protiv kapitalizma, ali i neutemeljena radikalna kritika rada radnika u kulturnim ustanovama.”

Ako je prethodno pismo bilo površinski ambivalentnije, ovo je potpuno otvoreno oko svoje ideologizirane srži – na ime konzervativno-desnog elitizma koji se predstavlja kao neutralnost, tu se denuncira vrijedan rad Bloka na otvaranju kulturnog i umjetničkog polja i emancipaciji njegovih radnica. Iz te perspektive, ovaj napad na Kutlešu posebno podmuklim čini činjenica, istaknuta i u citiranom obrazloženju Upravnog vijeća, da je upravo ona kandidatkinja koja poseban naglasak u svojem programu stavlja na otvaranje Muzeja za marginalizirane i drugačije glasove i pozicije.

Kako je pak izgledala neutralnost u interpretaciji prethodnih uprava MGZ-a najbolje pokazuje njihovo dugogodišnje odbijanje da na pročelje zgrade bude vraćena spomen-ploča posvećena kustosici Muzeja Mariji Hanževački, koju su ustaše mučile i strijeljale 1944. kao pripadnicu antifašističkog pokreta: ploča je naime uklonjena devedesetih, iz jasnih razloga, a vraćena je tek nedavno, kada su izmijenjeni politički odnosi u gradu valjda počeli uvjetovati Novo Neutralno. Neiscrpnom istraživačkom angažmanu novinara Hrvoja Šimičevića dugujemo i detaljnu analizu stalnog postava Muzeja, koji svoje sporno ideološko lice pokazuje, između ostalog, i u segmentu posvećenom razdoblju socijalizma. “Gramatički krnje, faktografski netočno i duboko revizionističko lupetanje prožima gotovo svaki eksponat ovog izrazito značajnog perioda za Zagreb”, oštar je Šimičević, koji u svojem tekstu bespoštedno upućuje na sve manjkavosti i tendencioznosti tumačenja povijesti u MGZ-u. S kojim dijelom javnosti rezonira pozicija anonimnih prozivača iz MGZ-a postalo je ubrzo jasno – već sljedeće jutro nakon objave drugog javnog pisma Blokov je trešnjevački prostor Nova Baza oblijepljen letcima čiji cilj je očito bio provocirati i zastrašiti Kutlešu i njene kolegice, zbog čega je na teren morala izići i policija.

Sretna okolnost je da je taj vandalski čin čitavom slučaju priskrbio dodatnu medijski pažnju, a na Kutlešinu stranu stao je i dio mainstream medija, nudeći važnu kritiku argumenata njezinih protivnika. Umjesto dakle zadržavanja na razini demistificiranja ideološke potke kampanje protiv Kutleše, o čemu je već dovoljno rečeno i na drugim mjestima, vrijedilo bi se vratiti na neke šire implikacije ovog slučaja. Naime, nije on specifično zanimljiv zato što nam otkriva isključujući konzervativizam koji u velikoj mjeri okupira naše kulturne institucije, premda to nedvojbeno jest jedan od njegovih ključnih aspekata. Odnosno, taj nam je konzervativizam itekako poznat i otprije, samo je sada provociran i ugrožen novom političkom konstelacijom u gradu. Ono što pak čini specifičnost ovog izbora ravnateljice Muzeja grada Zagreba primarno su njegove implikacije po shvaćanje kulturne politike, odnosa gradske vlasti i institucija, kao i problema legitimacije rada u nezavisnoj kulturi.

U tom smislu vrijedi istaknuti jednu činjenicu koja se, koliko mi je poznato, dosad nije javljala u komentarima ovog slučaja. Među proračunskim dokumentima o kojima će se početkom prosinca glasati na 6. sjednici Gradske skupštine Grada Zagreba nalazi se i Prijedlog programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2022. godinu. Pored uobičajenih jedanaest djelatnosti koje se financiraju iz gradskog proračuna, tamo je za sljedeću predviđena i dvanaesta pod nazivom “Kultura i umjetnost u zajednici”. Navedena je linija definirana na sljedeći način: “Programi podržani kroz Kulturu i umjetnost u zajednici bit će usmjereni na veću dostupnost kulturnih i umjetničkih sadržaja u zajednici s osobitim naglaskom na teritorijalnu decentralizaciju kulturne proizvodnje i sudjelovanje građana u lokalnom kulturnom životu. Naročito će se podržati umjetnici, umjetničke organizacije, udruge i građani da samostalno ili u suradnji s kulturnim ustanovama (s naglaskom na centrima za kulturu i knjižnicama) razvijaju programe koji će se realizirati na kvartovskoj razini grada, kao i programi koji imaju perspektivu dugotrajnije suradnje kulturno-umjetničkih subjekata i raznih aktera lokalne zajednice […] Posebno će se podržati programi koji unapređuju programsku suradnju subjekata civilnog i javnog sektora u kulturi […]”

Iz perspektive ovog opisa imenovanje Ane Kutleše počinje djelovati ne tek kao hrabar, pomalo ekscesan odabir jedne autsajderske kandidatkinje, nego kao potpuno logičan izbor vođen vrlo pozitivnim novim prioritetima kulturne politike. U tom smislu, tezu iz jednog od anonimnih pisama zaposlenika MGZ-a da je “izbor ravnatelja Muzeja politička agenda Možemo” možemo slobodno podvesti pod meme kategoriju things that reactionaries say that would be awesome if true. Odnosno, ona i jest istinita, ali ne na način na koji to podrazumijevaju institucionalni konzervativci, što više govori o načinu na koji su oni navikli da stvari funkcioniraju. Ne radi se naime o Ani Kutleši osobno, nego o strašnoj agendi demokratizacije kulturnih institucija. Uostalom, moglo bi se uvjerljivo argumentirati da je u Blokovom slučaju riječ o organizaciji koja se pozicionira na način koji je kritičan kako prema dijelu nezavisne kulturne scene iz koje je Možemo potekao, tako i prema kontradiktornoj svjetonazorskoj osnovi na kojoj počiva nova zagrebačka vlast.

Druga, izuzetno važna implikacija ovog slučaja je problem formalne legitimacije rada u (nezavisnoj) kulturi. Potrebna je izgleda temeljita rasprava o definiranju tog rada, kao i načina na koji ga se dokazuje – u suprotnom, institucije će ostati mjestima reprodukcije privilegija ograničenog kruga ljudi. To dakako ne znači da u institucijama ne postoji veliki broj stručnjakinja sa sjajnim kompetencijama, znanjem i otvorenim viđenjem kulturnog sustava, kao što nitko u čitavoj priči ne tvrdi da dr. sc. Zvjezdana Antoš, dugogodišnja muzejska savjetnica u Etnografskom muzeju s velikim muzeološkim iskustvom, nije načelno zaslužila doći na čelo MGZ-a. No svakako se radi o tome da izvaninstitucionalni rad u kulturi, koji se odvija usprkos svim nevjerojatnim poteškoćama, mora moći biti adekvatno vrednovan u okviru natječaja za mjesta u institucijama. To će vjerojatno uključivati određeni tip pravne artikulacije postupka koja će znati uvažiti različite realnosti rada u kulturnom sektoru.

Odluka upravnog vijeća jednog muzeja nije razina na kojoj će se taj problem riješiti, stoga ne treba nužno preveliku težinu pripisivati odluci da se poništi i ovaj, peti natječaj za izbor ravnateljice MGZ-a i krene u novu rundu. Bolje bi dakako bilo da je čitav proces bio vođen malo spretnije, na što upućuje činjenica da od Kutleše nikada nije službeno zatražena dodatna dokumentacija, kao i da je natječaj poništen bez transparentnog objašnjenja. U tom smislu, ovaj slučaj je još jedan primjer proceduralnog nesnalaženja nove vlasti, donekle i razumljivog zbog snažnih otpora kojima su izloženi u dijelu institucija. Upravljačka kriza u Muzeju grada Zagreba tako se nažalost produbljuje, šesti natječaj iščekujemo, a bilo koga tko će na njemu biti izabran čeka podijeljeni kolektiv, jednim dijelom očito nenaklonjen otvorenijem shvaćanju funkcije ustanove u kojoj radi.

Nakon niza spornih, nelogičnih i kontradiktornih mjera koje su uglavnom nailazile na vrlo oštre kritike najrazličitijih dionika, iz Ministarstva kulture i medija stižu prvi ohrabrujući pomaci: u svježe objavljenom Pozivu za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za 2022. godinu konačno su uvaženi apeli za vraćanjem plaća radnica u kulturi među prihvatljive troškove. Uz programe izdavanja časopisa i elektroničkih publikacija te izdavanja knjiga, tom će se mogućnošću presudnom za poboljšanje radnih uvjeta u kulturi sada moći okoristiti i dobitnici potpora u sljedećim područjima: dramskoj i plesnoj umjetnosti te izvedbenim umjetnostima, glazbi i glazbeno-scenskoj umjetnosti, kulturno-umjetničkom amaterizmu (glazbenom i scenskom), vizualnim umjetnostima, inovativnim umjetničkim i kulturnim praksama te književnim manifestacijama i nastupima na sajmovima knjiga.

Važna je to odluka Ministarstva, ali i pobjeda kampanje Za poštenu plaću, koju je proteklih mjeseci provodio [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture. Njezina kulminacije bilo je uručenje zahtjeva, koje je potpisalo preko 700 pojedinaca i više od 140 organizacija u kulturi, kojima se od ministrice Nine Obuljen Koržinek traži povećanje budžeta za programe javnih potreba u kulturi te mogućnost alociranja 25% proračuna odobrenih programa za plaće i hladni pogon neprofitnih organizacija.

S tim na umu, vrijedi istaknuti da je Ministarstvo kulture i medija na potrebe sektora odgovorilo samo djelomično: dozvoljen je manji udio za plaće od zahtijevanog (20%), dok hladni pogon nažalost i dalje ostaje među neprihvatljivim troškovima. Kao što ističu iz kampanje Za poštenu plaću, još uvijek je pod upitnikom povećanje ukupnog proračuna za javne potrebe u kulturi, o kojem temeljno ovisi puni doseg svakog restrukturiranja potpora. Vrijedilo bi istaknuti i da su časopisi i elektroničke publikacije te izdavanje knjiga zapravo prošli lošije na ovom javnom pozivu, budući da im je proračunski udio za plaće smanjen s 30 % na 20 %, kako bi ih se izjednačilo s ostalim djelatnostima.

No usprkos njegovom kompromisnom karakteru, nesumnjivo je da je Ministarstvo kulture i medija ovakvom odlukom napravilo dobrodošao iskorak u željenom smjeru kulturne politike. Za čitavi bi kulturni sektor bilo spasonosno kada bi ga se nastavilo dosljedno držati u nadolazećim mjerama i javnim pozivima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U četvrtak, 23. travnja organizacijski odbor nagrade SozialMarie za socijalnu inovaciju objavio je da je otvoreno glasanje za nagradu publike, a među nominiranim projektima našla su se i četiri iz Hrvatske te jedna austrijsko-hrvatska suradnja. To su: Zeleni odred braniteljske udruge ViDrA, Boranka Saveza izviđača Hrvatske, Trauma Surviving & Hope austrijske neprofitne organizacije Act Now (u suradnji sa zagrebačkim Društvom za psihološku pomoć), Inovativno zapošljavanje osoba s invaliditetom tvrtke Punkt d.o.o. i Muzej susjedstva Trešnjevka BLOK – lokalne baze za osvježavanje kulture.

Kako stoji na stranici nagrade SozialMarie, projekt Zeleni odred “bori se za očuvanje prirodnog okoliša i šumskih resursa Hrvatske razotkrivajući nepravilnosti, nezakonitosti i netransparentnost u gospodarenju šumskim bogatstvom Hrvatske”, a njegova su specifičnost “učestale javne akcije”, kao i redovno praćenje situacije na terenu, ključno u borbi protiv uništavanja šuma. Srodan mu je projekt Boranka, budući da je posvećen “volonterskom pošumljavanju opožarenih područja Hrvatske u regiji Dalmacije s ciljem obnove opožarenih područja te podizanja svijesti građana, pogotovo djece (kroz edukativne aktivnosti u školama i vrtićima), o važnosti šuma, zaštiti prirode, posljedicama globalnog zatopljenja te prevenciji i zaštiti od požara”.

Putem Inovativnog zapošljavanja osoba s invaliditetom nastoji se potaknuti “razvoj društvenog poduzetništva koji u fokusu ima prvenstveno ljude”. U opisu stoji da je riječ o projektu koji “potiče društvene promjene, toleranciju, suradnju, humanost, skrb o najugroženijima, zajedništvo i jednakost, nudeći kvalitetniji život onima najugroženijima”.

Kao što mu naziv sugerira, Trauma Surviving & Hope je međunarodni projekt koji se provodi na području Austrije i Hrvatske i namijenjen je pomoći djeci izbjegloj iz područja humanitarnih kriza. Temelji se na izradi “besplatnih i pristupačnih priručnika koji informiraju djecu i njihove skrbnike o temi traume i posttraumatskog stresa”.

Muzejem susjedstva Trešnjevka kustoski kolektiv BLOK nastoji odgovoriti “na pitanja reprezentacije i komercijalizacije muzeja”, čije zbirke su uglavnom “‘očišćene’ od velikog dijela povijesti pisane odozdo”. “Muzej susjedstva izgrađen je na participaciji lokalne zajednice u Hrvatskoj je novost”, stoji na stranici SozialMarie. “Većina muzeja su hijerarhijske i elitne institucije u kojima se mnoge društvene grupe ne osjećaju pozvanima niti reprezentiranima. MST bilježi povijest rada, stanovanja i migracija na Trešnjevci te doprinosi revalorizaciji dominantnih nacionalnih narativa”, ističe se u prikazu projekta.

Nagradu SozialMarie dodjeljuje austrijska zaklada Unruhe Stiftung od 2005. godine. Kao što smo već pisali na Kulturpunktu, riječ je o najstarijoj europskoj nagradi za socijalnu inovaciju. Prethodni dobitnici iz Hrvatske su projekti Bicikli za izbjeglice Zelene akcije i Čudesni vrtovi udruge Gredica iz Varaždina. Glasanje za nagradu publike otvoreno je do srijede, 29. travnja i moguće mu je pristupiti na službenoj stranici projekta.