ŽEN /xzen/ je osnovan 2010. godine u Zagrebu. Prethodio mu je bend Ž/buka Sare Ercegović i Eve Badanjak koje za Trešnjevku veže prostor u Dugmetari, prostoru za probe na Savskoj. Kasnije se ŽEN seli u Mediku, gdje svira i danas. Trenutne članice su Eva Badanjak, Jelena Božić i Sara Ercegović. Njihova glazba žanrovski se može svrstati kao indie, shoegaze i post-rock, a nastupaju diljem Europe i Hrvatske. U 2024. izdale su novi album Ciklus i svoj prvi live album LA FOTOURRR.

Ulaz na program je besplatan, a koncert počinje u 13 sati.

Kroz tri susreta koji su zakazani za 13., 20. i 27. travnja od 18 do 20 sati u Radioni sudionici_e će se upoznati s prostorom tvornice koja je “početkom 2000-tih igrom slučaja postala živo, jedinstveno mjesto glazbene proizvodnje. Svoje su probe tamo održavali brojni bendovi tadašnje zagrebačke alternativne scene, žanrovski raznolike, ali ujedinjene u svojoj posvećenosti glazbi van komercijalnih i profesionalnih voda”, piše u najavi.

Radionicu vodi Ana Horvat, čiji je rad posvećen elektronici, te interdisciplinarnim i DIY praksama. Ova edukacija je zamišljena kao postupno uranjanje u prostor koji više ne postoji kao takav, ali i dalje odzvanja. “Na prvom terminu bavit ćemo se poviješću Dugmetare i bendovima koji su tamo djelovali. Kroz dokumentarne materijale, snimke i fotografije uronit ćemo u atmosferu lokacije i pokušati razumjeti njezin značaj.

Tijekom radionice, svaki polaznik i polaznica izradit će vlastiti soundwalk – kratku zvučnu priču, osobni doživljaj ili interpretaciju toga nasljeđa. Izradom elektroničke minijature, koristeći unaprijed snimljene materijale ili vlastite snimke, oživjet ćemo zvuk Dugmetare”, poručuju organizatori_ce. Za radionicu je presudan interes i kreativni impuls, a poželjno je donijeti vlastiti laptop i slušalice.

Tijekom rada polaznici_e će koristiti programe za obradu zvuka, a način rada bit će prilagođen stupnju softverskog iskustva polaznika i polaznica. Iskustvo sviranja i glazbeno obrazovanje nisu uvjet, kao ni poznavanje glazbe koja se svirala u Dugmetari, ali su te informacije važne za pripremu. Broj sudionika je ograničen, a prijave se vrše putem obrasca do 9. travnja.

Važno je sudjelovati na sva tri susreta. Radionica je besplatna, a za dodatna pitanja možete se javiti putem maila na blok@blok.hr.

Ana Horvat je skladateljica u čijem se opusu nalaze akustične i elektroakustičke skladbe, glazba za zvučne instalacije, film, plesne predstave, operu, radioigru i performanse, te je (ko)autorica više umjetničkih instalacija i multimedijalnih radova. Zanima ju spajanje različitih područja umjetnosti te upravo iz tog razloga vrlo često djeluje u kolektivima i tandemima s drugim umjetnicima, robotičarima, multimedijalcima, informatičarima, kao i DIY i DIWO entuzijastima.

Na promociji sudjeluju umjetnica, dizajnerice Roberta Bratović i Nina Bačun te autorica teksta Petra Belc. Program se odvija u prostoru Nove BAZE koja je smještena na Novoj cesti, nasuprot zgradi bivše tvornice Vesna gdje su se izrađivali kaputi, košulje, suknje i druge galanterije. Nakon stečaja 2000., tvornica je počela propadati, a 2022. zgrada je pretvorena u privatni stambeni kompleks.

Kratkometražni film Zašij ruševinu iz 2024. sačinjen je od snimki detalja tkanina, šavova, etiketa i dugmadi, uz zvučnu kulisu šapta koji izgovara imena bivših tvornica. “Na platnu se izmjenjuju detalji tkanina, većinom prikupljenih na legendarnom zagrebačkom Hreliću, i popisi zatvorenih tvornica, od kojih su mnoge nazvane po partizanskim junakinjama Antifašističke fronte žena.

Usredotočujući se na detalje poput šavova i etiketa, ovaj film istražuje znanje o vremenu i radu te razmišlja o specifičnoj industrijskoj strukturi osjećaja koju su uspostavili radnici tih socijalističkih tvornica”, istaknula je autorica filma, Željka Blakšić.

Projekcija se može pogledati do 1. travnja, od 20 do 22 sata.

Više detalja pronađite ovdje.

Povodom završetka ovogodišnjeg ciklusa, u petak, 20. veljače, u prostoru Društva arhitekata Zagreb i Udruženja hrvatskih arhitekata (Trg bana Josipa Jelačića 3/1), po prvi će se put održati javni program i dodjela diploma polaznicima_ama. 

Program započinje u 19 sati razgovorom s polaznicima_ama Kulturpunktove novinarske školice, koji će podijeliti svoja iskustva sudjelovanja u programu, mentorskog procesa i rada na tekstovima. Razgovor moderira jedna od mentorica programa, novinarka Barbara Matejčić. 

Uz razgovor s polaznicima, program uključuje i predstavljanje drugih obrazovnih programa u kulturi, koji kroz različite formate pružaju prostor za profesionalni razvoj i rad u području umjetnosti i medija. Edukacije Aplauz ne plaća stanarinu i Političku školu za umjetnike predstavit će Ana Kutleša iz BLOK-a, o Restartovoj Školi dokumentarnog filma govorit će Branka Šamija, a Radionicu filmske kritike i analize Kinokluba Zagreb predstavit će Višnja Pentić.

Program je otvoren svima zainteresiranima za neformalne kulturno-umjetničke programe koji razmišljaju o prijavi ili iz prve ruke žele doznati više o načinu rada i iskustvima polaznika. Nakon službenog dijela predviđeno je neformalno druženje i prilika za razgovor s mentorima i predstavnicima programa.

Edukacijski program Kulturpunktova novinarska školica Kurziv provodi uz potporu Grada Zagreba i Zaklade “Kultura nova”. 

Zagrebačko predstavljanje Wiener Perspektive održano je u sklopu BLOK-ovog i SPID-ovog programa Aplauz ne plaća stanarinu, u četvrtak, 22. siječnja, u prostorima Društva arhitekata Zagreba i Udruženja hrvatskih arhitekata, uz uvod i moderaciju Nine Gojić i Dunje Kučinac. Uz Gottfarba, inicijativu je putem Zooma predstavila i njezina članica, koreografkinja Claire Lefèvre.

U razgovoru s Alexanderom bavimo se počecima inicijative i njenim razvojem koji je doveo do uspješne implementacije prijedloga koji su poboljšali radne uvjete umjetnika_ca i kulturnih radnika_ca. Razgovaramo i o izazovima koji su još pred njima, kao i o širem pitanju odnosa između umjetničkog rada i društvenog angažmana, odnosno načina na koji se te prakse prepliću i međusobno oblikuju.

U Beč si došao 2004., a prije toga, studirao si ples na Baletnoj akademiji u Stockholmu. Po čemu se ta dva grada razlikuju iz tvoje perspektive plesača? 

Zapravo sam prvo došao u Linz 2003. godine, gdje sam radio u plesnoj kompaniji Ex IDA, koja danas više ne postoji. U Beč sam najprije došao raditi s koreografom Eliom Gervasijem, a od 2005. živim u Beču.

U Stockholmu smo svi imali isto obrazovanje, radi čega se kao plesač teško možeš po nečemu istaknuti. Ono što me privuklo da ostanem u Austriji bilo je to što sam u Beču bio praktički jedini Šveđanin sa svojom vrstom edukacije. To me na neki način ipak izdvajalo te mi je na početku bilo relativno lako pronaći angažmane. Ipak, jedna od mojih prvih spoznaja bila je da je tržište rada ovdje puno manje regulirano nego u Švedskoj. Tamo imamo sindikate s dugom tradicijom, postoji naknada za nezaposlenost koju možeš početi primati i slični sustavi. Sjećam se da smo odmah nakon završnog ispita, cijela klasa s plesnog odsjeka otišli se zajedno prijaviti na burzu rada. 

Kada sam došao u Beč, često su postojali samo usmeni dogovori – gotovo nikada ništa nije bilo napisano i službeno dogovoreno. Plaćalo se po tjednu, ali nije uvijek bilo jasno traje li radni tjedan pet ili šest dana. Ni broj sati koji bi trebao odraditi zapravo nije bio jasno određen. To su bila prilično formativna iskustva: doći iz Švedske, gdje je sve dosta regulirano, u Beč, gdje to nije bio slučaj. S jedne strane, to je bilo problematično. S druge strane, bilo je i zanimljivo, jer sam osjetio da ima prostora da se stvari razvijaju i unaprijede. 

Čime se na koreografsko-plesnoj razini baviš ili nastojiš baviti u svojim radovima? Što oblikuje tvoj autorski, ali i izvođački rukopis? 

Posljednjih gotovo deset godina, zajedno s brojnim dugogodišnjim suradnicima, razvijam jednu praksu pokreta sa skupom pravila na temelju kojih svatko može interpretirati materijal na svoj način, unutar različitih konteksta. Radimo s repeticijom i transformacijom – u tijelu i glasu. Tema kojoj se preko toga stalno vraćam jest ritual. Točnije, njegova periodičnost (činjenica da se nešto uvijek iznova vraća) kao temeljna sličnost s radom. 

Sve više radim na izvedbama dugog trajanja. Najčešće su to izvedbe koje traju oko pet sati i odvijaju u prostoru koji se zove Der Betrieb, što bi se moglo prevesti kao “radni prostor” ili “radionica”. Najznačajniji primjer takve prakse dugog trajanja dogodio se 2018. godine, kada smo napravili rad koji se izvodio cijelu godinu, po osam sati dnevno. Zvao se Negotiations. U njemu istražujemo upravo temu rada, a snažna inspiracija je bila knjiga Bojane Kunst, Artist at Work, Proximity of Art and Capitalism. U tom periodu su mi bili važni i drugi autori, posebno Richard Sennett, koji je pisao knjige poput The Craftsman i Together. Oboje, na svoj način, opisuju rad iz različitih perspektiva, Bojana dolazi više iz područja umjetnosti, dok Sennett dolazi iz sociologije, piše o karijerama, ali i o urbanom razvoju i sličnim temama.  

Dakle, plesali smo 365 dana zaredom, po osam sati dnevno. Iz toga se prirodno otvorilo i pitanje načina na koji surađujemo, donosimo odluke i strukturiramo rad odnosno kako bivamo jedni s drugima, koliko (dugo) radimo te na koji je način ples oblik rada. 

Navedena pitanja u fokusu su problema kojima se bavi Wiener Perspektive. Kada je krenuo tvoj interes za organiziranjem u svrhu mijenjanja uvjeta u kojima radite, stvarate, razvijate se i educirate?

Ne mislim da postoji jedan točan trenutak. To se događalo kroz niz malih situacija. Na studiju u Stockholmu smo tijekom jedne cijele akademske godine na tjednoj bazi imali salsu. To je bio neki “ostatak” iz vremena kad se smatralo da je plesaču 80-ih godina prošlog stoljeća, iz komercijalnih razloga, korisno znati i salsu. Danas bih na to možda gledao drugačije, ali tada nam se činilo kao gubitak vremena. No, program je bio unaprijed definiran i sve je bilo zaključeno ugovorima i pravilima Akademije te zapravo nismo ništa mogli promijeniti za sebe. Ali svejedno nam je bilo važno otvoriti to pitanje i staviti u fokus promjenu kurikuluma kako bi možda sljedeća generacija mogla dobiti smisleniji program i bolje iskoristiti svoje vrijeme na studiju. 

To sa salsom možda nije neka dramatična priča, ali meni je važna jer pokazuje način na koji razmišljam: promjene se često ne događaju velikim preokretima, nego kontinuiranim malim korekcijama. U tom smislu mi je blizak izraz koji koristi Chantal Mouffe, “radikalni reformist”. Umjesto ideje da sve treba srušiti i krenuti iz početka, meni je draže pogledati sustav kakav jest i pitati se: što točno u njemu ne funkcionira i kako ga možemo poboljšati? Bilo da se radi o tome da salsa više nije relevantna, ili o tome da u freelancingu nema jasnih standarda plaćanja pa ljudi ulaze u posao bez sigurnosti i jasnih uvjeta. Za mene je to zapravo ista logika: prepoznati problem i pokušati ga promijeniti.

Wiener Perspektive nastaje 2017. godine, iz potrebe da se adresiraju uvjeti rada i proizvodnje na bečkoj nezavisnoj sceni nakon što su tri glavne institucije za ples i izvedbene umjetnosti (Tanzquartier, brut i WUK) zatvorene radi renovacije. Plesnim i izvedbenim umjetnicima_ama time je na pola godine uskraćen prostor za rad. Kako su izgledali počeci inicijative? 

Mislim da je važno istaknuti da još od 80-ih i ranih 90-ih u Beču postoji vrlo angažirana skupina autorica i autora iz područja plesa, performansa i kazališta koja se bavi pitanjima umjetničkog rada i uvjetima u kojima on nastaje. To su Anita Kaya, Claudia Bosse, Barbara Kraus, Daniel Aschwanden, Yossi Wanunu, Bert Gstettner, Christine Gaigg i još mnogi drugi. Upravo je ta grupa ljudi bila pokretačka snaga zbog koje je Grad u jednom trenutku odlučio izgraditi i financirati Tanzquartier. To je bio jedan od velikih uspjeha na prijelazu iz 90-ih u 2000-e. Postoji, dakle, tradicija takvog organiziranja i djelovanja, a često je sve bilo potaknuto vrlo konkretnim problemima. Kad sam došao u Beč, otprilike svakih pet godina se održavao sastanak zbog nečega, jer bi se pojavilo neko važno pitanje koje je trebalo otvoriti i riješiti.

Ono što je, po meni, Wiener Perspektive učinilo drugačijim jest to da je inicijativa od samog početka povezivala različite generacije plesača_ica i umjetnika_ca. Uspjeli smo pronaći model organizacije koji je bio dovoljno strukturiran da može opstati i nastaviti djelovati, ali istovremeno dovoljno otvoren i fleksibilan da se u njega može uključiti mnogo ljudi. To nije bilo jednostavno. Govorimo o umjetnicima i individualcima koji često imaju čvrste stavove i snažna mišljenja. 

No da se vratim na pitanje kako su izgledali prvi koraci. Važan okidač je bio trenutak kada smo ostali bez izvedbenih prostora na otprilike pola godine. Istina, još uvijek su postojali radni prostori – privatni studiji i prostori koje su ljudi međusobno dijelili – tako da to nije bio potpuni i nagli prekid. Ali ono što nas je posebno pogodilo bio je nedostatak komunikacije između gradske uprave i nas umjetnika, što je pokazalo ogromno nepoštovanje prema nezavisnoj sceni. Kad smo pokušali otvoriti razgovor i ukazati na taj odnos naišli smo na pokušaje da nas se jednostavno odbaci ili utiša. Mislim da je upravo to dodatno pokrenulo stvari i dalo inicijativi energiju odmah na samom početku.

Pretpostavljam da je trebalo djelovati velikom brzinom. Kako ste organizirali i okupili ljude?

Vrlo jednostavno: ljudi su se počeli međusobno zvati. Već u proljeće 2017. održano je nekoliko sastanaka. Zatim je u kolovozu 2017. došlo do velikog sastanka, koji je bio najavljen puno ranije, kako bi što više ljudi moglo doći. Sastali smo se u velikom krugu. Na tom okupljanju prepoznali smo brojne problematične točke i konkretne teme. Također, bilo nam je važno od početka da prema van nastupimo ozbiljno i profesionalno, s jasnom porukom. Zato smo napravili popis svih pitanja i problema koje smo tada prepoznali. Prije svega, nepoštovanje koje su gradske institucije pokazale prema sceni kroz lošu komunikaciju, ali i šire – pitanje pristupa prostoru, nedostatak studijskih prostora, razine honorara, uvjeti rada u edukaciji, i mnogo toga drugog.

Odlučili smo sazvati konferenciju za medije. Nismo imali financijsku podršku, ali smo se nekako snašli. Unajmili smo press dvoranu glavne novinske agencije u samom centru Beča. Pozvali smo ljude sa scene, a u tom smo trenutku, čini mi se, imali oko stotinu potpisnika pisma. Zatim smo iza tog službenog stola posjeli otprilike osam do deset ljudi različitih generacija i svatko je pročitao dio zajedničke izjave. Nakon te konferencije, inicijativa je dobila novi zamah, ljudi su se počeli uključivati. Tada smo krenuli razmišljati o tome koje organizacijske modele možemo koristiti. U tom trenutku nam je kao inspiracija poslužila sociokracija – model koji nudi različita pravila i alate za organiziranje, vođenje sastanaka i komunikaciju unutar grupe.

Opiši nam detaljnije kako ste oblikovali strukturu inicijative i kako izgleda vaša podjela rada?

Preuzeli smo nekoliko elemenata iz tog sociokratskog organizacijskog modela. Jedan od njih bio je rad u manjim radnim grupama koje se bave vrlo specifičnim konkretnim aspektima, a između njih postoji koordinacijska grupa koja sve te manje radne grupe povezuje. Ta koordinacijska grupa nema ovlasti donositi odluke – njezina je uloga isključivo koordinacijska. U svakoj radnoj grupi postoji predstavnik ili predstavnica koja sudjeluje u koordinacijskoj grupi. Osim toga, u svakoj radnoj grupi postoji osoba koja saziva sastanke i pokreće dogovore unutar te grupe. U jednom trenutku, imali smo četiri ili pet radnih grupa koje su paralelno mogle raditi na različitim problemima. Zatim bi se, jednom mjesečno, svi okupili kako bi podijelili rezultate rada.

Takav princip se pokazao korisnim. Jer uglavnom bi se dogodilo da na primjer šezdeset ljudi kaže da je zainteresirano, ali na sastanku se pojavi jedva njih dvadeset. Naposljetku, sav posao i većina odluka postala bi odgovornost svega pet ljudi. Na ovaj način, diobom na radne i koordinacijske grupe, energija se rasporedila: oko dvadeset i pet ljudi je radilo na pet različitih, ali konkretnih pitanja, a uz to bi se još pet do deset osoba sastajalo u koordinacijskoj grupi. 

Druga stvar koju smo preuzeli iz sociokratskog modela bila je metoda razgovora. Razgovor se vodi tako da se ide u krug – riječ dobiva jedna po jedna osoba, redom. Ne možeš upadati drugima u riječ niti se ubacivati, govoriš isključivo kada dođe tvoj red. Prolazimo cijeli krug, što znači da u nekom trenutku red dođe na svakoga. Ako nemaš što za reći u trenutku kada dođe red na tebe, ne moraš govoriti. Važno je da je svima ponuđen prostor i vrijeme da kažu što misle. Takav pristup iziskuje puno vremena, ali stvara određenu samodisciplinu i ponekad smanjuje prenagljene emocionalne reakcije. Naravno, ljudi ponekad prekrše pravila i prekinu taj tok. Ali kao model, većina ga je razumjela i pokazalo se da može funkcionirati.

Radne stipendije za umjetnike_ce jedan su od ključnih problema kojima se Wiener Perspektive bavi. Kako se njihovo uvođenje odrazilo na nezavisnu scenu? 

Ta tema se pojavila na više mjesta u isto vrijeme, ali Weiner Perspektive je svakako bila jedno od ključnih mjesta. Radi se o radnim stipendijama koje dodjeljuje Grad Beč. Najavljene su još 2019., a uvedene 2021. godine, kada ih je bilo 84. Danas su smanjene na 48 zbog rezova u proračunu. Dodjeljuju se za različita umjetnička područja: ples i performans, kazalište, vizualne umjetnosti, glazbu,… Stipendija iznosi oko 1.500 eura mjesečno tijekom cijele godine, a umjetnik_ca pritom ne mora dati konkretan umjetnički rezultat, osim što na kraju mora predati izvještaj o tome kako je taj novac iskoristio.

To je u jednom trenutku bilo kritizirano: zašto netko dobiva 1.500 eura mjesečno, a ne mora ništa konkretno napraviti. No važno je reći da se za tu stipendiju pojedini umjetnik ili umjetnica može ponovno prijaviti tek nakon pet godina. Nije riječ o stalnoj potpori. Ono što smo vidjeli u praksi jest da su mnogi koji su dobili stipendiju, godinu ili dvije kasnije napravili iznimno snažne radove. Ta stipendija često bude odličan “međuprostor” za ljude koji su već imali neku podršku, ali žele se reorganizirati, ponovno fokusirati i razvijati ideje. Zapravo, neki od najuspješnijih radova u posljednjim godinama nastali su upravo zahvaljujući tome što su ljudi imali cijelu godinu da zaista razmišljaju i rade bez pritiska stalne produkcije. I onako se proizvodi previše plesnih komada, a s ovakvom vrstom potpore radovi su dobili više vremena da sazriju i, naposljetku, postanu kvalitetniji.

Bavili ste se i pitanjem umjetničkih honorara koji se poprilično razlikuju kada radite na nezavisnoj sceni i kada ste zaposleni u instituciji. Kako ste definirali minimalnu razinu honorara? 

Da, ključna tema bila je i minimalna razina honorara. Ukratko, na nezavisnoj sceni nije postojala stvarna regulacija odnosa između uloženog vremena i novca. Postojali su neki nepisani standardi, usmeni dogovori i priče o tome kako bi to trebalo izgledati, ali ništa nije bilo formalizirano. Zato smo vidjeli potrebu za uvođenjem jasnijih okvira. S jedne strane, željeli smo zaštititi radnike i radnice u kulturi i poboljšati njihovu pregovaračku poziciju (da znaju što bi trebali dobiti naspram uloženog vremena). S druge strane, a to je bio i najuspješniji argument, ako možemo jasno pokazati koliko naš rad košta, onda možemo uvjerljivije argumentirati zašto nam treba veće financiranje. 

Proces je izgledao tako da smo krenuli s nizom intervjua među kolegama_icama. Pitali smo ih koliko zarađuju i koliko bi htjeli zarađivati. To je pokazalo velike razlike u očekivanjima. Neki su govorili da bi bili potpuno zadovoljni kad bi dobivali iznos koji je tada odgovarao granici siromaštva u Austriji, a to je oko 1.200 eura mjesečno. Drugima to nije bilo dovoljno: govorili su, primjerice, da bi željeli ponekad otići na odmor, planirati život dugoročno ili jednog dana kupiti stan. Time se otvorila šira tema stabilnosti i normalnog života za umjetnike. Nakon tog kruga shvatili smo da su ti brojevi zanimljivi i da daju nekakav smjer, ali da su istovremeno previše neodređeni. 

Zato smo uzeli tri postojeća platna modela i sustava: jedan je kolektivni ugovor iz Staatsoper Wien (Bečka državna opera), gdje smo gledali stvarnu zaradu članova baletnog ansambla i njihovih solista, drugi model se oslanja na preporuke Berlinskog državnog udruženja za nezavisne izvedbene umjetnosti LAFT Berlin i treći na preporuke tadašnjeg austrijskog Ministarstva za žene (koje danas više ne postoji).

Usporedili smo ta tri sustava i pokušali izvući prosjek, uzimajući u obzir dob i slične faktore. Ključno je bilo razumjeti da su ti sustavi predviđeni za puno radno vrijeme, dok freelanceri gotovo nikada ne mogu imati ugovore jedan za drugim tijekom cijele godine. Zato smo model sveli na realniji scenarij: procijenili smo da bi normalna situacija nezavisnog plesača bila otprilike sedam mjeseci ugovora godišnje, uz određeni broj izvedbi, okvirno 28 godišnje. Na temelju toga smo preračunali godišnji prihod. Primjerice (brojke su simbolične, nisu stvarne), ako baletni plesač zarađuje 1.000 eura mjesečno, a u Austriji postoje i 13. i 14. plaća, ukupno bi imao 14.000 eura godišnje. Ako freelancer radi samo sedam mjeseci godišnje, onda bi morao zarađivati oko 2.000 eura mjesečno tijekom tih sedam mjeseci kako bi došao do istog godišnjeg prihoda. 

Radno vrijeme samostalnih izvedbenih umjetnika je uglavnom fleksibilno. Nekada se nakon probe u dvorani rad nastavlja u obliku razgovora sa suradnicima ili u obliku samostalne rekapitulacije, analize, ali i pripreme za sutrašnju probu. Dakle, radni dan nekada može potrajati i preko 8 sati. A nekada može trajati najviše 4 sata, a možda i manje. Jeste li i kako pristupili izračunu rada na dnevnoj bazi? 

Nismo se zaustavili samo na godišnjoj i mjesečnoj razini. Sve smo sveli na dnevni, a čak i satni iznos, kako bi bilo moguće što preciznije izračunati honorare. Što se tiče same satnice, situacija je bila, da, proizvoljna: neki su radili 6 sati dnevno, 5 dana u tjednu (što se smatra realnim za probe), a drugi su radili 8 ili čak 10 sati dnevno, 6 dana u tjednu. Neki su u to ubrajali i trening i zagrijavanje, što je u plesu nužno kako bi se spriječile ozljede, dok drugi to nisu uzimali u obzir. 

Dobili smo raspon od grupa koje rade 30 sati tjedno do onih koje rade 60. Naš cilj nije bio reći da postoji samo jedan ispravan model rada, nego da bilo koji model mora imati odgovarajuću financijsku fleksibilnost. Došli smo do standardne tarife i definirali donju granicu, minimalni honorar koji bi svi trebali poštovati. Osim toga, htjeli smo da se taj minimalni honorar povećava kroz radni vijek, pa smo razmatrali različite modele ljestvica rasta. Na kraju smo se odlučili za model u kojem do povećanja dolazi nakon pet godina iskustva. Uz to smo definirali i razinu fair paya, razinu koja ne znači samo preživljavanje, nego koja pruža i mogućnost da se živi pristojno. Tako smo dobili tri razine: minimum, razina nakon pet godina i fair pay. 

Nakon što ste izračunali i definirali minimalne honorare za izvedbene umjetnike_ce, koji su bili sljedeći važni koraci? 

Primarni cilj je bio da se te brojke koriste pri prijavama za financiranje. To je zahtijevalo puno razgovora, puno analiza budžeta i procjene te, možda i najvažnije u pogledu praktične provedbe, stvaranja solidarnosti unutar scene. Bilo je potrebno da svi stanemo iza traženih honorara i da se ne radi previše kompromisa, da se ne spuštamo ispod određenog minimuma. Od bilo kojeg sustava financiranja treba tražiti novac koji ti stvarno treba za rad, a ne više zato što očekuješ da ćeš dobiti manje, niti tražiti manje zato što misliš da ćeš zbog te “skromnosti” imati bolje šanse. Takve spekulacije sustav čine neprofesionalnim i dugoročno štete svima. Ako će umjetnički budžeti biti stalno drugačije artikulirani i individualno interpretirani onda teško da će oni koji dodjeljuju novce vjerovati našim izračunima i kriterijima na koje se pozivamo. 

U prvih par krugova financiranja se možda nije odmah promijenila ukupna količina novaca namijenjena nezavisnoj umjetničkoj produkciji, ali se dogodilo nešto drugo, ako ne i ključno: oni koji dodjeljuju novce shvatili su da isti iznos novaca koji je namijenjen nezavisnoj sceni nije proporcionalan uloženim radnim satima. Odnosno, uočili su koliko sati rada ostaje neplaćeno s dotadašnjim budžetom namijenjenim za nezavisno umjetničko stvaralaštvo. 

IG Freie Theaterarbeit, jedna od ključnih strukovnih organizacija nezavisne izvedbene scene u Austriji, koordinirala je izradu Fairness Cataloguea – praktičnog dokumenta s preporukama za ostvarivanje radnih prava i potreba u sektoru. U tom ste procesu sudjelovali i Claire Lefèvre i ti. No suradnja Wiener Perspektive s IG Freie Theaterarbeit bila je i šira. Na kojim ste konkretnim aspektima surađivali?

IG Freie Theaterarbeit je udruga s više od 5000 članova, koja djeluje gotovo poput sindikata. S njima smo dalje razvijali sustav. Tu su bila dva ključna koraka. Prvi korak bio je uvođenje kalkulacijskog alata – Excel tablice s unaprijed pripremljenim izračunima – koji se koristi pri prijavi za financiranje od Grada Beča. Uspjeli smo postići da gradska uprava taj alat službeno uključi u proces prijavljivanja i jasno ga preporuči. Iako nije zakonski obavezan, u praksi je postao važan standard, čak i članovi žirija koji odlučuju o dodjeli sredstava uzimaju u obzir koristi li se taj alat. Projekti koji budžet ne izrađuju prema tom modelu često se doživljavaju manje ozbiljnima i time si smanjuju šanse u procesu evaluacije.

Drugi korak bio je uključiti, pored kolektivnog ugovora Staatsoper Wiena te preporuka tadašnjeg Ministarstva za žene, više kolektivnih ugovora iz Austrije koji dolaze iz umjetničkog sektora. Tako smo dobili puno širi pregled plaća u kazalištima, baletnim kompanijama i srodnim institucijama. Ti su sustavi već rezultat pregovora i zato dobro odražavaju realne vrijednosti rada. To nam je dalo dodatnu snagu u argumentaciji: ne želimo biti plaćeni drugačije od drugih u umjetnosti zato što nismo stalno zaposleni u instituciji, nego radimo kao freelance umjetnici. Osim toga, međugeneracijska razmjena danas je puno jača nego prije. To mi se čini jako vrijedno. Imam osjećaj da se podržavamo umjesto da se stalno međusobno natječemo.

Što se pokazalo najučinkovitijim u komunikaciji s Gradom i institucijama i koliko je vremena trebalo da se vaši prijedlozi pretvore u konkretne promjene?

Žiri ne može promijeniti ukupnu količinu sredstava koja mu je dodijeljena. Ali ako se i žiri i mi složimo da nešto nije u redu, onda možemo zajednički otići političarima i tražiti promjenu. Važno je razumjeti da voditeljica kulturnog odjela ima budžet oko kojeg mora pregovarati s financijskim odjelom grada. Što joj mi damo bolji argument, to ona ima jaču osnovu kada pregovara o novcu. Sve se svodi na to da razumiješ tko treba kakav argument. 

U Beču je, naravno, kultura izuzetno važna. Grad je u tom smislu kulturno središte i poznat po mnogim kulturnim institucijama. Baš zato možemo ukazati na, primjerice, velike orkestre ili festivale i reći: ako Wiener Symphoniker (Bečki simfonijski orkestar) sam dobiva 20 milijuna eura godišnje, zašto nezavisna scena prima izravnu potporu za projekte te jednogodišnje i dvogodišnje financiranje u iznosu od oko 4,5 milijuna godišnje? 

Imali smo sreće i s političkim okolnostima. U jesen 2018. bili su izbori, a na čelo gradskog odjela za kulturu došla je Veronica Kaup-Hasler. Mislim da je s mandatom započela krajem 2018., a s njom smo prvi put razgovarali u siječnju 2019., nakon što smo već godinu i pol radili na svim tim temama. Ona dolazi iz konteksta festivala Steirischer Herbst u Grazu, velikog festivala izvedbenih umjetnosti i imala je vrlo dobro razumijevanje onoga što umjetnosti treba da bi se razvijala. Budući da smo počeli na vrijeme, u trenutku kad je došla nova osoba, mi smo već imali popise problema, zahtjeve i jasne argumente. To pokazuje da je velik dio ovog rada dugoročan: radi se godinama kako bi bili spremni u pravom trenutku. 

Gdje je inicijativa danas? Koji se zadaci nalaze pred vama?

Beč trenutno ima veliki manjak u proračunu, a mi smo i dalje plaćeni vrlo malo u usporedbi s velikim institucijama. Jedna od ključnih točaka na našem popisu zadataka je održavanje argumentacije kako bi odluke gradske uprave u pogledu financiranja išle i dalje nama u korist. Drugo važno pitanje je jačanje komunikacije i suradnje upravo s institucijama: kako možemo bolje raditi zajedno, i to ne samo u sklopu pojedinačnih projekata, nego i dugoročno. Treća tema je mogućnost stvaranja mreže za gostovanja. Austrija realno ima kapacitete za uspostavu boljeg sustava gostovanja, o čemu se već dugo govori. To bi ujedno olakšalo problem da se većina predstava odigra svega tri ili četiri puta. Kada bi postojala mogućnost redovitog izvođenja diljem Austrije, pa možda i u susjednim zemljama, životni vijek predstava bio bi znatno duži, a uloženi rad i sredstva imali bi više smisla.

Četvrto pitanje na kojem radimo odnosi se na mirovine umjetnika_ca. Generacija koja je stvarala scenu tijekom 80-ih i 90-ih ne profitira u potpunosti od sustava socijalne zaštite koji je uveden tek oko 2000. godine, kroz fond Künstler Sozialversicherungsfonds – specifični fond koji pokriva dio osiguranja za umjetnike. Zato sada pokušavamo potaknuti rješenje kojim bi se mirovine tih ljudi dodatno podržale kroz isti fond, čak i ako su već u mirovini. Riječ je o relativno maloj skupini ljudi, pa bi se trošak mogao precizno izračunati. Taj bi dodatak njima značio mnogo jer bi ih približio razini mirovine koja predstavlja državni prosjek. 

Kako je specifično Wiener Perspektive utjecala na tebe kao umjetnika? 

Prije nekoliko godina, kolege u Švedskoj, postavili su zanimljivo pitanje: kako bi naši gradovi izgledali kada bismo na razini ulice imali radne prostore dostupne svima? Kao što odeš u knjižnicu, posudiš knjigu, pročitaš novine ili učiš, da na sličan način možeš ući u nekakav prostor koji je pretvoren u otvoreni radni studio. Ideja je bila da se dio grada namjeni aktivnostima koje nisu povezane s potrošnjom. Da svaki treći prostor bude posvećen nečemu drugom, a ne kupovanju. Inicijatori ideje su bili Johan Thelander i Anders Jacobsson.

Njihova ideja me jako inspirirala radi čega se i moj rad posljednjih godina odvija upravo u sličnim okolnostima. Spomenuti Der Betrieb, prostor koji vodim s Annom Mariom Nowak, upravo je takvo mjesto. Naravno, u našem slučaju fokus je na dugotrajnim plesnim izvedbama, ali ulaz je besplatan, a ljudi mogu dolaziti i odlaziti kad god žele. To je način da se plesni proces otvori prema ulici i prolaznicima. U prostor mogu doći redoviti posjetitelji kazališta, ali i slučajni prolaznici. 

Često imam osjećaj da aktualni formati reproduciraju građanski model kulturne potrošnje: popiješ čašu vina, dođeš u kazalište, sjedneš u udobnu stolicu i dobiješ “intelektualnu hranu” na sat ili sat i pol. I sam volim ići u kazalište, to je ugodno iskustvo, ali smatram da takav način konzumiranja umjetnosti ne bi trebao biti jedini kriterij njezine vrijednosti. Iskreno, vjerujem i da format umjetničkog rada ponekad otkriva više o samom procesu i njegovoj političkoj dimenziji nego njegov sadržaj. Nije važno koliko govoriš o klimatskim promjenama ili društvenoj pravdi ako se sve odvija u pozlaćenom kazalištu pred petsto ljudi. Ako želimo da umjetnost djeluje drugačije, moramo ulaziti dublje u tkivo društva, u svakodnevicu, i tamo tražiti drugačije načine prisutnosti. U tom smjeru trenutno razmišljam i djelujem.

Tekst je nastao u sklopu medijskog praćenja programa Aplauz ne plaća stanarinu, u suradnji s udrugama BLOK – Lokalnom bazom za osvježavanje kulture i SPID – Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela.

Edukacija je namijenjena osobama u prvim godinama rada u polju kulture i umjetnosti (bilo koje discipline), te onima koji su pri kraju studija umjetničkih akademija ili odsjeka povezanih s umjetnošću i kulturom. Cilj je ponuditi im znanja o odnosu umjetnosti i rada, povijesti i sadašnjosti radničkih borbi, specifičnosti poslova te postojećim alatima zaštite radničkih prava u polju umjetnosti i kulture, kao i osnažiti sudionike i sudionice za pregovaranje boljih radnih uvjeta.

Edukacija uključuje predavanja, zajedničke diskusije i radionice putem kojih se sudionici_e direktno osnažuju i emancipiraju za zajedničku borbu. Ovogodišnji program održava se od 9. do 26. ožujka, a detalje o predavanjima i terminima možete pronaći ovdje.

Prijave se šalju na blok@blok.hr s naznakom “Prijava za Aplauz”, a potrebno je navesti ime i prezime, datum rođenja, područje kulture kojim se bavite i nekoliko rečenica motivacije za sudjelovanje u programu. Osnovni kriterij odabira polaznika i polaznica bit će motivacija, mogućnost redovnog pohađanja programa te spremnost na aktivno sudjelovanje u zajedničkom radu.

Rok za prijavu je 25. veljače.

Ovogodišnje izdanje radionice posebno je prilagođeno osobama koje žele naučiti (pisati) hrvatski jezik bez obzira na to kada su i od kuda došli te stupanj znanja hrvatskog i iskustva u kreativnom pisanju i likovnom izražavanju. Ovu besplatnu radionicu namijenjenu osobama svih životnih dobi vodit će umjetnica Božena Končić Badurina i spisateljica Olja Savičević Ivančević.

Kroz pet susreta po dva sata sudionici_e radionice dijelit će vlastita iskustva u potrazi “trbuhom za kruhom”, te istraživati trešnjevačku povijest kroz crtanje, pisanje i isprobavanje kreativnih načina učenja jezika.

Prijava se šalje na blok@blok.hr, a treba sadržavati: ime i prezime, godinu rođenja, jezike kojima se služite i okvirni stupanj hrvatskog (radi bolje pripreme vježbi). U prijavi možete navesti i čime se trenutno bavite te što vas je potaklo na prijavu.

Više detalja o radionici i višejezični poziv na sudjelovanje možete pronaći ovdje.

Prijave se šalju do 27. veljače.

Platforma Wiener Perspektive pokrenuta je u travnju 2017. godine, nakon što su tri središnje institucije za ples i izvedbene umjetnosti, Tanzquartier, brut i Werkstätten- und Kulturhaus (WUK) naglo zatvorene radi renovacije. Kako pojašnjavaju organizatorice programa, političari i ravnatelji navedenih institucija nisu pravovremeno reagirali i komunicirali planove o renovaciji, zbog čega je mnogim umjetnicima_ama uskraćen prostor za rad u periodu od pola godine. Ovaj privremeni nedostatak prostornih resursa, izazvao je nestabilne uvjete za nastavak rada, te gubitak prihoda za dio umjetnika_ca. Navedeni događaji i nezadovoljstvo reakcijom nadležnih institucija potaknuli su plesne i izvedbene umjetnike_ce na organizaciju diskusija “o uvjetima umjetničkog rada i proizvodnje u bečkom kontekstu”, ističu iz Wiener Perspektive.

Posljedično je osnovan niz radnih skupina koji se okupljao na većim plenumima i koordinirao rad inicijative Wiener Perspektive. Ovisno o tekućim potrebama umjetničke zajednice, radne skupine su se nastavile okupljati s fokusom na pojedine probleme i interese. Wiener Perspektive, kako piše u najavi, je u tom periodu uspješno “implementirala ideje i prijedloge koji su poboljšali radni život za lokalne umjetnike_ce, poput cjelogodišnjih radnih stipendija, većeg pristupa dvoranama za rad i minimalnog honorara”, a platforma je osnažila međugeneracijske veze te se usmjerila na “razmjenu iskustva i znanja između mlađih umjetnika i njihovih kolega koji su dulje na sceni”.

O aktualnom radu ove platforme, 22. siječnja u Društvu arhitekata Zagreb govorit će članovi inicijative, plesač i koreograf Alexander Gottfarb i koreografkinja Claire Lefèvre, uz uvod i moderaciju Nine Gojić iz SPID-a i Dunje Kučinac iz BLOK-a. Alexander Gottfarb je švedski plesač i koreograf koji je član inicijative Wiener Perspektive od njezinog osnutka 2017. godine. Njegov rad u sklopu inicijative usmjeren je na teme uvjeta rada, poštene plaće i mirovinskog sistema.

Svoje iskustvo praktičarke podijelit će i Claire Lefèvre, koreografkinja i spisateljica koja se od 2019. do 2022. bavila konceptom radikalne mekoće, dok je u svom posljednjem radu LOIE istraživala arhetipove i radne metode izvedbene doule, čineći skrbni rad vidljivijim u tom polju. Na razgovoru u DAZ-u Lefèvre i Gottfarb će predstaviti proces izrade i provedbe standarda minimalnih honorara na bečkoj nezavisnoj plesnoj sceni s fokusom na “konkretne primjere i argumentaciju koja im je pomogla u tom radu, kao i svoj angažman na razvoju boljih radnih odnosa između umjetnika i institucija”, piše u najavi programa.

Novim izdanjem dugogodišnjeg programa Aplauz ne plaća stanarinu, BLOK i SPID otvaraju prostor za diskusiju o organizaciji umjetnika_ca i kulturnih radnika s ciljem poboljšanja i stabilizacije radnih uvjeta na nezavisnoj sceni. Gostovanje članova Wiener Perspektive prilika je za pogled u izazove s kojima se suočavaju umjetnici_e i kulturni_e radnici_e na međunarodnoj sceni, te razmjenu iskustava s ciljem jačanja zajedničke borbe za bolje sutra.

Tekst je objavljen u sklopu medijskog praćenja programa Aplauz ne plaća stanarinu, u suradnji s udrugama BLOK – Lokalnom bazom za osvježavanje kulture i SPID – Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela.

Wiener Perspektive je platforma za (izvedbene) umjetnike_ce na nezavisnoj sceni u Beču, pokrenuta u travnju 2017. godine koja nikoga ne predstavlja, već funkcionira kao “prostor solidarnosti, akcije i osjetljivosti za nezavisnu (izvedbenu) scenu iz kojeg može proizaći političko djelovanje”.

Povodom gostovanja ove platforme, moderatorice Nina Gojić (SPID) i Dunja Kučinac (BLOK) razgovarat će s članovima inicijative, plesačem i koreografom Alexanderom Gottfarbom i koreografkinjom Claire Lefèvre.

Gottfarb i Lefèvre ovom će prilikom predstaviti “proces izrade i implementacije standarda minimalnih honorara na bečkoj nezavisnoj plesnoj sceni, fokusirajući se na konkretne primjere i argumentaciju koja im je pomogla u tom radu, kao i svoj angažman na razvoju boljih radnih odnosa između umjetnika i institucija”, piše u najavi programa. 

Ulaz na program je slobodan, a diskusija se održava na engleskom jeziku.

Više detalja pronađite ovdje.

– Mhm. Vjerojatno neka neispravna žica, iskra, požar… ugasit će. Laku noć.

Nedovoljno sati kasnije budim se i još poluzatvorenih očiju ritualno otključavam mobitel. Na zaslonu je ispisan datum 18.11., a ispod njega upadljivo stoji oznaka notifikacije uz zelenu ikonu aplikacije za poruke. Klikom otvaram pikseliziranu fotografiju na kojoj se, usprkos nedostatku sunčeva svjetla i udaljenosti pozicije fotografa, jasno raspoznaje prizor vatrene buktinje i gustoga crnog dima koji gutaju Vjesnikov neboder i polako tale njegovu prepoznatljivu zlatno-smeđu staklenu fasadu.

Nepunih mjesec dana kasnije nalazim se u Mjesnom odboru Staro Trnje, na adresi Trnjanska cesta 128 u Zagrebu, povodom javnog razgovora u organizaciji kustoskog kolektiva BLOK, prikladno nazvanog Vjesnik: (u)mjesto zgarišta. Dvadesetak zainteresiranih sugrađana, novinarki, arhitektica, umjetnika, kulturnih radnica i članova mjesnog odbora okupilo se u prostoriji veličine školske učionice kako bismo razgovarali o značenju Vjesnikova kompleksa, svemu onome što je prethodilo njegovoj konačnoj propasti, kao i vizijama budućnosti tog prostora, a time i kvarta Trnje.

Budući da je ovaj razgovor ujedno i prvo javno događanje na temu Vjesnika od požara, iščekivanje i nestrpljivost gotovo su opipljivi u trenutku kada članica kustoskog kolektiva BLOK i moderatorica razgovora Ana Kutleša odlučuje prekinuti tišinu i pozdraviti okupljene, minutu prije najavljenog vremena početka. Kutleša nam otkriva da su organizatorice u ovaj prostor stigle na poziv predsjednika MO-a Staro Trnje Vatroslava Miloša s inicijalnom idejom da osmisle program koji bi povezivao baštinu dvaju zagrebačkih kvartova – Trešnjevke i Trnja. “Razgovarali smo o programima vezanima uz poplavu koja je 1964. devastirala oba kvarta. U međuvremenu se dogodila jedna druga katastrofa – ne toliko razorna, ali vrlo uznemirujuća – požar Vjesnikova nebodera”, pojašnjava Kutleša.

Uz moderatoricu, u razgovoru sudjeluju arhitektica, urbanistica i članica Odbora za prostorno uređenje Gradske skupštine Suzana Dobrić, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Hrvatskog restauratorskog zavoda Martina Ivanuš te Nikola Bojić, kustos i interdisciplinarni umjetnik, kao i jedan od autora izložbe Tri pada (uz Miodraga Gladovića, Damira Gamulina i Damira Prizmića), koja je prošle godine bila postavljena unutar Vjesnikova kompleksa, u prostoru udruge KONTEJNER – biroa suvremene umjetničke prakse. 

Kao uvod u razgovor, u kratkim crtama Suzana Dobrić upoznaje nas s genezom prostora Trnja i dviju važnih prometnica na čijem je raskrižju smješten Vjesnik. To su Savska cesta, stara zagrebačka prometnica čija trasa datira još od 18. stoljeća, te Slavonska avenija, koja je planirana još tridesetih godina prošlog stoljeća, a izvedena tijekom pedesetih kao dio Autoputa “Bratstvo i jedinstvo”. U to vrijeme raspisan je i natječaj za kompleks zgrade tiskare s uredskim prostorima, u okviru kojeg je za izvođenje odabran prijedlog arhitekta Antuna Ulricha. “Zbog financijskih i organizacijskih izazova, izgradnja kompleksa trajala je relativno dugo (od 1960. do 1972., op. a.), no rezultat je bila za to vrijeme najmodernija poslovna zgrada na ovim prostorima s izuzetno modernom tiskarom”, kaže Martina Ivanuš.

Radi se zapravo o vrlo velikoj površini od preko trideset tisuća kvadrata, koja osim nebodera uključuje i masivnu položenu bazu, u kojoj je nekada bio smješten tiskarski pogon. Na pitanje o percepciji tog prostora među građanima danas, Dobrić odgovara da već dugi niz godina stanovnici okolnih kvartova Vjesnik doživljavaju nepristupačnim, zatvorenim i začahurenim te da je upravo neboder bio ključan element putem kojeg se ostvarivala barem vizualna prisutnost kompleksa u širem susjedstvu. Od samog početka Vjesnik je, zapravo, dostupan bio samo “pozvanima”, mahom novinarima, urednicama i radnicima tiskare, što je jasno davala do znanja i ograda po čitavom obodu kompleksa.

Možda djelomično i zbog toga Vjesnik nikada nije bio zaštićen kao pojedinačno kulturno dobro, premda je riječ o zdanju čija je fasada od aluminijskih nosača i specijalno bojanog stakla bila jedinstvena na ovim područjima i čija je unutrašnjost bila opremljena tada najsuvremenijom tehničkom opremom u polju novinarstva. Redakcije, tiskara i drugi odjeli novinske proizvodnje međusobno su komunicirali preko sustava pneumatske pošte, a čitav je kompleks, kako ističe Nikola Bojić, mogao funkcionirati potpuno autonomno. Imao je vlastiti sustav grijanja pa i trafostanicu koja je, u slučaju nestanka struje, cijeli kompleks trebala održavati operativnim. “Novine su morale izlaziti čak i ako se sve ostalo uruši – to je paradigma medijske ere koja više ne postoji”, pojašnjava Bojić.

Pošto je, prema iskazu ministra graditeljstva Branka Bačića, zbog velikih oštećenja na konstrukciji rušenje nebodera neminovno, otvara se pitanje budućnosti Vjesnikova kompleksa pa i obnove samog nebodera. “Faksimilna obnova podrazumijeva rekonstrukciju objekta do njegova izvorna stanja, s istim materijalima, metodama i oblikovanjem”, pojašnjava konzervatorica Ivanuš. No, budući da su suvremeni standardi za izgradnju poslovnih prostora bitno drugačiji od onih u vrijeme izgradnje Vjesnika, a jednako tako i zahtjevi protupotresne gradnje, takva vrsta obnove ne bi bila moguća bez velikih odstupanja od izvornog oblikovanja. Ipak, kako ističe Ivanuš, u najmanju ruku trebalo bi vratiti vertikalu, premda ne identičnu, pošto je upravo ona upisana u kolektivnu memoriju građana.

Arhitektica Dobrić priznaje da je po pitanju budućnosti kompleksa prilično pesimistična te ističe: “Znamo da je nešto više od šezdeset posto zgrade Vjesnika u vlasništvu države, a ostatak u privatnom vlasništvu, uključujući i nekretninske tvrtke. Vjerujem da će se ići na što bržu aktivaciju prostora na najgori mogući način, odnosno stvaranje komercijalnih sadržaja.”

Međutim, bilo kakva buduća gradnja morat će biti u skladu s novim Generalnim urbanističkim planom grada Zagreba. Aktualni GUP predviđa zadržavanje postojeće poslovne namjene, unutar koje je (u manjoj mjeri) moguća gradnja i javnih i društvenih sadržaja. Uz raspisivanje natječaja za urbanističko i arhitektonsko rješenje, Dobrić ističe da bi za parcelu te veličine i značaja trebalo izraditi Urbanistički plan uređenja (UPU), ali da je prije svega neophodno kvalitetno i promišljeno programiranje sadržaja buduće izgradnje. Uz to naglašava da je kompleks potrebno otvoriti prema susjedstvu, a parter urediti zelenim i javnim površinama na korist svih građana. 

Na tom tragu, umjesto fokusa na neboder i formu koja više ne postoji, Bojić predlaže preusmjeravanje pažnje na efemerne i neopipljive specifičnosti koje su bile ugrađene u formu, na genius loci kompleksa i specifične tipove znanja koji su se ondje proizvodili. “Kuća ne znači mnogo bez ljudi koji je nastanjuju”, ističe, “a umjesto vertikale, prostor potencijalne borbe za bolju budućnost Vjesnika je njegova horizontala”.

Pod horizontalom misli se na ogroman prostorni kapacitet u masivnoj bazi nebodera, gdje je nekada bio smješten tiskarski pogon. Na perimetru te zone u posljednjih par godina s djelovanjem je započelo nekoliko organizacija na razmeđu kulture i kreativnih djelatnosti. To su već spomenuti KONTEJNER – biro za suvremene prakse te Radiona Vjesnik i arhitektonski ured SKROZ. Premda prostori tih organizacija nisu bili izravno zahvaćeni požarom, njihov je rad trenutačno znatno otežan, ponajviše zbog nedostatka osnovne infrastrukture poput električne energije. U Bojićevoj viziji budućnosti, tu bi horizontalu mogao nastaniti i niz drugih organizacija u medijskoj sferi kulture, koje bi činile heterogeni sustav manjih studija, društveno-kulturnih i javnih prostora.

Razgovor o Vjesniku približava se kraju, a ključna pitanja o njegovoj budućnosti ostaju visjeti u zraku. Početkom godine Vlada je objavila popis od 32 nekretnine od strateškog značaja za državu za koje se očekuje “značajna financijska, gospodarska, razvojna i društvena korist”. Među brojnim lukrativnim lokalitetima u turističkim zonama priobalja našao se i kompleks Vjesnika za koji je, prema obrazloženju odluke Vlade, predviđen smještaj državnih tijela, a valja istaknuti da je planiran i otkup ostatka vlasničkog udjela. No, bilo bi za očekivati da će Vlada, s obzirom na požar i posljedično rušenje nebodera, revidirati svoje planove za Vjesnik.

Ministar Bačić najavio je raspisivanje arhitektonskog natječaja, ali ne i prijeko potrebnu širu stručnu i javnu raspravu o programu i potrebama tog prostora. Kako ističe Dobrić: “Razgovori se moraju voditi na razini grada i države, uz konzultacije sa strukom i građanima. Potrebno je čuti i njihov glas.” Nažalost, nedavno izglasavanje Zakona o prostornom uređenju i Zakona o gradnji mimo arhitektonske i akademske struke te unatoč njihovoj snažnoj opoziciji, ne ulijevaju povjerenje da će se ti razgovori i dogoditi.

Kako će se razvijati borba za horizontalu Vjesnika, preostaje za vidjeti. Riječima Nikole Bojića: “Disperzni glasovi ne znače puno. Jedino se kroz širu platformu udruga, institucija i fakulteta – platformu za Vjesnik – može ostvariti utjecaj na političke odluke. Ne velik, ali možda jedini mogući.”

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.