“Mi smo kolektiv jedinstvenih pojedinaca koji se zalažu za svijetlu budućnost. Svijet u kojem je blagostanje u izobilju, a tehnologija djeluje kao zajedničko vezivno tkivo. Vjerujemo u Web3 svijet, gdje su podaci i plaćanja fluidni te kontrolirani od strane kreatora. Vjerujemo u težnju za otvorenim znanjem za opće dobro. Alati za povezivanje su konačno ovdje.” Ovaj citat preuzet je iz manifesta organizacije Friends with Benefits, ekskluzivne online grupe na servisu Discord, koja želi zaživjeti kao mjesto okupljanja mladih kulturnjaka, umjetnica/ka, poduzetnica/ka i misliteljica/a. Iako na prvu ruku djeluje kao pomalo pretenciozni chat room s maglovitim prosvjetiteljskim idealima (dojam kojeg se zaista teško otarasiti jer je poprilično točan) priča je ipak nešto kompleksnija. Naime, FwB je decentralizirana autonomna organizacija (DAO) – decentralizirana jer nema eksplicitne hijerarhije, autonomna jer članovi zajednički donose odluke. Riječ je zapravo o još jednoj primjeni blockchaina, tehnologije koja je društvu već “podarila” kriptovalute i nezamjenjive tokene (NFT), a trenutno obećava revolucionirati Internet i vratiti ga u ruke korisnika. 

Zbog proklamiranih kulturnih ambicija Friends with Benefits na prvi pogled nije sasvim tipičan DAO, ali upravo zbog tih ambicija ima zanimljivu i značajnu ulogu u širem ekosustavu. U stvarnosti je većina srodnih zajednica eksplicitno usredotočena na trgovanje i spekuliranje cijenama raznih vrsta digitalne imovine. Naime, za sudjelovanje u FwB-u, kao i mnogim DAO-vima, potrebno je posjedovati određen broj digitalnih tokena koji figuriraju kao svojevrsni dionički ulozi i interna valuta – premda su nerijetko dostupni za spekulaciju na vanjskim posredničkim tržištima. Zbog tokena članovi imaju poticaj za aktivnu brigu o zajednici – što ona bolje funkcionira, to digitalni zalozi više vrijede, ili je barem takva ideja. O broju tokena nerijetko ovisi i glasačka moć pojedinaca unutar zajednice, činjenica koja podsjeća da autonomija i decentraliziranost ne podrazumijevaju demokraciju. Međutim, kako ćemo vidjeti, poanta i nije toliko u izgradnji pravednijeg i boljeg Interneta, koliko u proizvodnji narativa tehnološke revolucionarnosti kojim se privlače mladi korisnici/ulagači. Upravo je to i zadaća decentraliziranih organizacija s kulturnim pretenzijama kao što je spomenuti FwB – u široj javnosti stvoriti percepciju ekskluzivnosti i strah od propuštanja.

No napravimo mali korak unazad. Kako je spomenuto, DAO-vi se baziraju na blockchain tehnologiji i nerazdvojivi su od srodnih fenomena poput kriptovaluta i NFT-ova. U kratkim crtama, blockchain je vrsta peer-to-peer mreže koja nizom kriptografskih rješenja omogućuje stvaranje digitalnih zapisa koje je nemoguće, ili barem prohibitivno skupo, proizvoljno reproducirati ili kopirati – dakle, omogućuje proizvodnju oskudice i stvaranje nečega što može figurirati kao digitalna imovina. Također, budući da je riječ o peer-to-peer mreži, izbjegnuta je potreba za raznim transakcijskim medijatorima poput banaka ili države, što je automatski privlačno određenim ideološkim pozicijama. Valja napomenuti da čitav proces zahtijeva goleme količine energije s nezanemarivim utjecajem na okoliš i električne mreže država s jeftinijom strujom – samo Bitcoin trenutno troši više električne energije nego Argentina, a da pritom ne proizvodi bilo kakvu uporabnu vrijednost.

Osim stvaranja digitalne oskudice, blockchain se jednako uspješnim pokazao u generiranju popratne filozofije. Krovni konceptualni okvir koji trenutno spaja pripadnike raznih kriptozajednica – spekulante kriptovalutama, kriptosocijaliste, libertarijance, umjetnike koji pokušavaju naplatiti svoj rad kreiranje NFT-ova itd. – jest famozni Web3. Prema periodizaciji a16z, platforme posvećene idejnoj propagaciji i ulaganju u novu mrežnu revoluciju, servisi prve generacije interneta bili su vođeni etosom decentralizacije i korisničkog (samo)upravljanja, ali su nerijetko bili ograničeni na entuzijaste s dovoljnom količinom slobodnog vremena i entuzijazma da osiguraju funkcioniranje tih zajednica. Web 2.0 obilježila je pojava velikih monopolističkih kompanija poput Googlea, Facebooka, Amazona, itd., koje su razvitkom novih poslovnih modela baziranih na izvlačenju korisničkih podataka monopolizirale internet i aproprirale većinu vrijednosti, ali također i omogućile znatno veću funkcionalnost. Ponekad se zaboravlja, ali internet kakav danas uglavnom znamo i koristimo, dolazi na svoje tek pojavom velikih platformi koje omogućuju laganu komunikaciju dostupnu gotovo svima, pod pretpostavkom otuđenja prava na privatnost. Konačno, verzija interneta temeljena na blockchainu trebala bi pružiti sintezu prethodnih generacija i omogućiti istinski funkcionalnu i decentraliziranu mrežu koja je u vlasništvu pojedinaca, a ne velikih kompanija – na primjer, društvene mreže koje nisu u vlasništvu korporacija, već korisnika. Teško je doduše uvidjeti kako to rješava problem koncentracije vlasništva.

Prvo što u ovoj sažetoj i izuzetno reduktivnoj periodizaciji upada u oči jest činjenica da ideja globalne mreže koju opisuju zagovaratelji Weba3 nije nova. S ideološke perspektive, riječ je tek o pomalo osuvremenjenom recikliranju utopističkih predodžbi internetskih pionira koje sežu još u šezdesete godine prošlog stoljeća. Fantazija o mreži koja će jednostavno zaobići opresivne društvene odnose i institucije pa stvoriti slobodno društvo se opetovano pokazala neodrživom. Tako smo, umjesto utopije utemeljene na zamišljenoj emancipaciji “kognitivnih kapaciteta” pojedinaca i neometanoj razmjeni znanja, sve više svjedočili širenju trolova, mržnje, nasilja, teorija zavjera, raznim fabrikacijama itd. Ukratko, mreža je samo reproducirala već postojeće društvene odnose. No usprkos tome što su dosadašnji neuspjesi demonstrirali kako društvene probleme nije moguće riješiti tehničkim inovacijama, pokret organiziran oko Weba3 daje novi zamah tehnoutopističkim narativima. 

Upravo se shvaćanje Weba3 kao narativa pokazuje dobrim okvirom za kritički pristup. Kako je u nedavno objavljenom eseju istaknuo Evengy Morozov, “Web3 ne postoji izvan ovog narativa; riječ je isključivo o spinu. Ovo ne znači da ne postoje stvarni projekti i protokoli koje izgrađuju stvarni i predani programeri. Ali njihova vrijednost – i razlog zašto novac teče u njih – nerazumljivi su bez šireg Web3 narativa koji ih prožima gotovo milenarijskim duhom potpune i radikalne promjene.” Diskurs o Webu3, kao uostalom i bilo čemu vezanom za blockchain, temelji se na nemaloj količini mistifikacije i konstantnoj oscilaciji između jednostavnih i razumljivih metafora te tehničke kompleksnosti kriptografskog protokola. Praktične posljedice dihotomije odražavaju se u tome što zagriženim poklonicima Weba3 omogućuje da s jedne strane vrlo lako privuku nove korisnike/ulagače, a s druge da skepticima oduzmu mogućnost kritike jer ne shvaćaju kako tehnologija zapravo funkcionira i zašto je revolucionarna. Jezgrovito rečeno, dvosmislenost i nesigurnost stvaraju povoljne uvjete za spekulaciju.

Najvažniji se aspekt širenja narativa oko Weba3 ipak ne krije ni u tehnologiji, ni u njezinoj filozofskoj nadgradnji, već u društvenim i materijalnim uvjetima unutar kojih se taj narativ pojavljuje kao uvjerljiv. Korak u tom smjeru dolazi iz neočekivanog izvora, Web3 poduzetnik i investitor David Phelps je krajem prošle godine za hvalospjevni članak u Forbesu dao iznenađujuće pronicljivu izjavu. Poduzetnik je naime primjetio kako je “na nekoj razini, Web3 produžetak honorarne ekonomije koja je tijekom posljednjih desetljeća atomizirala radnike kao neovisne suradnike. Svakog radnika tretira kao autonomnog graditelja koji može prodavati svoje usluge ili razvijati vlastite projekte. Ali u drugom smislu, Web3 je u velikoj mjeri prijekor honorarnoj ekonomiji jer radnicima nudi priliku da se kolektiviziraju i podržavaju jedni druge u zajedničkim strukturama na način na koji su to rijetko imali prije. Web3 je, u nekom smislu, model za održivo skaliranje zadruga jednostavnim prikupljanjem novca od zajednica usklađenih s njihovim vrijednostima.”

Ono što Phelps tako dobro identificira jest povezanost Weba3, društvene prekarnosti i ideološkog uspjeha kulture poduzetništva (engl. hustle culture), i to u posebnoj mjeri kad je riječ o mladima. Prema istraživanju agencije Pew, 16 posto Amerikanaca je uložilo ili trgovalo kriptovalutama. Međutim, kada se razmotri dobna skupina muškaraca od 18 do 29 godina, brojka se penje na čak 43 posto. Mladi muškarci su daleko najbrojnija skupina spekulanata, dok je tek petina žena iz iste dobne skupine trgovala nekom digitalnom imovinom. Također valja spomenuti kako su manjinske skupine, dakle one u statistički prekarnijim materijalnim uvjetima, sklonije mešetarenju od općeg prosjeka. Podaci očigledno sugeriraju kako je narativ o revolucionarnoj tehnologiji našao gladnu publiku u mladima koji traže način poboljšanja svojih životnih uvjeta, a nemaju pristup ili mogućnost tradicionalnim načinima ulaganja poput kupnje nekretnine. Oni su ti koji na forumima, društvenim mrežama, Redditu i privatnim krugovima prozelitiziraju o novom internetu.  

Broj mladih ljudi koji sudjeluju u reprodukciji Web3 narativa govori mnogo o stvarnom karakteru tehnologije koja bi trebala promijeniti internet i institucije. Oni koji mešetare kriptovalutama i NFT-ijevima pripadaju generaciji koja se ne može nadati velikoj društvenoj mobilnosti, štoviše izgledno je kako će završiti u goroj društvenoj poziciji od roditelja, izuzetno teško rješavaju stambeno pitanje i pronalaze stabline poslove, odrasli su u doba društvenih mreža, obrazovani su i previše rade. Desetljeće politika štednje i rezanja socijalnih programa politički ih je atomiziralo i naučilo da se ne mogu pouzdati u kolektivnu pomoć. Kada se tome pridoda ideološki pritisak proizašao iz tehnološkog sektora, primjeren i potpomognut novim oblicima rada i promoviran od strane bezbrojnih influencera koji romantiziraju kulturu poduzetništva, slijepog i neutemeljenog optimizma te pronalaska zadovoljstva u samoeksploataciji, dobije se grupa ljudi koji su podložni obećanjima o revolucionarnim tehnološkim zaokretima koji će promijeniti svijet na bolje. Web3 im se pojavljuje kao mogući način poboljšanja vlastite društvene pozicije, ali za promjenu društva.

Međutim, svaki put kad neka nevjerojatna priča iz Web3 svijeta dopre do mejnstrima, šanse su kako nije riječ o revolucionarnoj promjene neke paradigme, već o pažljivo isplaniranom PR događaju. Upravo je takav primjer bila prodaja NFT-ja digitalnog umjetničkog rada Everydays – The First 5000 Days umjetnika Beeplea za 69 milijuna dolara. Senzacionalan iznos pokrenuo je lavinu investiranja u NFT-ove, kao i rasprava o novom modelu financiranja i valoriziranja umjetničkog rada, ali se kasnije ispostavilo da su kupac i umjetnik već imali prijašnji poslovni odnos te zajednički interes za inflacijom cijena Beeplovih umjetničkih radova. Sličnu marketinšku ulogu je imao nedavni pokušaj ConstitutionDAO-ove kupnje primjerka američkog ustava, kao i višemilijunsko ulaganje investicijske firme u ranije spomenuti Friends with Benefits. Takve priče privlače mnoge mlade ulagače u kockarski sustav u kojem korist ima samo nekolicina.

Konačno, u svojoj srži Web3 nije ništa drugo doli ideološki narativ koji  održava i pruža krinku krhkom sistemu spekulativnih ulaganja, piramidalnih prijevara i trgovanja koja parazitiraju na rastućoj društvenoj nesigurnosti mladih. Stvarnost iza mita o decentralizaciji jest da je većina digitalne imovine, kao i velik dio tehničke infrastrukture koja pogoni peer-to-peer mrežu, u vlasništvu malog broja ljudi s izrazitim interesom da što više poveća njenu vrijednosti. Doista je nužno izgraditi bolji internet, ali to neće biti moguće implementacijom nove tehnologije, već političkim organiziranjem.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Kustoski kolektiv WHW, koji čine Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, ove se godine po drugi puta zaredom našao na ArtReviewovoj Power 100, ljestvici “najutjecajnijih ljudi u svijetu umjetnosti”. Kako stoji u uvodnom članku na ArtReviewovoj stranici, riječ je o listi koju oblikuje 30 panelistica i suradnica iz čitavog svijeta. Tri su kriterija mjerodavna pri odlučivanju tko formira razvoj suvremene umjetnosti na njihovom području: aktivnost tijekom proteklih 12 mjeseci, utjecaj na trenutnu umjetničku produkciju te globalnost toga utjecaja. Kao što je jasno iz ovog općenitog pojašnjenja, radi se o jednom maglovito utemeljenom, premda međunarodno iznimno utjecajnom popisu, koji u tom smislu služi kao svojevrsna metonimija čitavog “globalnog” umjetničkog sistema.

Iz te je perspektive vrlo primjereno da ga ove godine uokviruju dva “aktera” čiji je značaj prije svega vezan za tržište umjetnina u nadolazećoj epohi nezamjenjivih tokena (NFT-a). Donji rub tako okupira Facebookov Mark Zuckerberg, koji svojim novim metaverseom prebacuje fokus na “društveni internet koji povezuje virtualnu stvarnost, zabavu, kulturu, gaming, digitalnu trgovinu i, naravno, virtualne proizvode – s NFT-ovima kao dijelom ovog vrlog novog online svijeta”. Prvo pak mjesto, nakon što je prošle godine dodijeljeno pokretu Black Lives Matter, pripada “ne-ljudskom entitetu” ERC-721 (Ethereum Request for Comments 721) što je oznaka standarda za NFT-ove bazirane na Ethereumovom blockchainu, kako stoji u ArtReviewovom pojašnjenju. ERC-721 je naime postao standardnom specifikacijom novog tržišta umjetnina, koje je u njemu pronašlo rješenje problema komodifikacije digitalne umjetnosti – premda na korištenje NFT-ova možemo naići i u trgovini fizičkim umjetninama. U javnoj imaginaciji, tu su tektonsku promjenu tržišta označile prodaje Nyan Cat memea i Beepleovog rada Everydays: the First 5000 Days – odnosno, njihovih pripadajućih NFT-ova – od kojih je potonji postao četvrtim najskupljim radom živućeg umjetnika.

Usprkos ovom znakovitom okviru, ArtReviewov popis je otvoren i za kritičke prakse poput onih koje zastupa WHW – prakse nedvojbeno suprotstavljene hijerarhijskoj i netransparentnoj tržišnoj logici koju top-liste ovakve vrste odražavaju. Stoga, uza svu svijest o njenoj problematičnosti, WHW-ovo uvrštavanje na ljestvicu Power 100 itekako vrijedi pozdraviti kao doprinos zasluženoj globalnoj vidljivosti i priznanju njihovog rada. Za pozdraviti je također činjenica da se u pratećem pojašnjenju ne navode samo programi koje je WHW realizirao u Kunsthalleu tijekom protekle godine – poput izložbe Manuš heißt Mensch kolektiva Averklub, koji čine stanovnici najvećeg romskog naselja u Češkoj, Geistvölker austrijske umjetnice Ines Doujak i The Ends of a Long Boom, prve europske izložbe singapurskog novomedijskog umjetnika Ho Rui Ana – nego i nezamjenjivi zagrebački program Galerije Nova, koju vodi Ana Dević.

Komentirajući ovu vijest za Kulturpunkt, članice WHW-a napominju kako su “pitanja moći i utjecaja u umjetničkom svijetu relativna i podložna različitim interpretacijama, te ih svakako treba razmatrati s kritičkim odmakom u širem kontekstu političke i kulturne hegemonije i kapitalističkih diktata rangiranja”. “Unatoč tome”, ističu, “ponosne smo da je rad kolektiva WHW globalno prepoznat, i veseli nas da je na listi ArtReviewa posljednjih godina sve više kolegica, kolega i kolektiva čiji je rad vezan upravo za kritičko propitivanje odnosa moći u različitim kulturnim sredinama. S nekima od njih, poput kustosice Koyo Kouh, kustosa Cosmina Costinasa, umjetnika Brooka Andrewa i drugih smo surađivali u sklopu programa Galerije Nova i naših međunarodnih projekata zadnjih godina. Na ovoj listi su uvršteni i kolege kustosi poput kustosa Miguela A. Lópeza, kolektiva Karrabing Film Collective i drugih s kojima smo recentno surađivali na programima Kunsthallea Wien.

Posljednjih godina svjedočimo i sudjelujemo u transformacijama unutar svijeta umjetnosti koje naravno mogu biti shvaćene i kao kozmetičke adaptacije unutar samog sustava koji se pri tome ne mijenja značajno. S druge strane, uključivanje pozicija poput naše, koje djeluju već dvadesetak godina, postavlja nam pitanje odgovornosti i limita kako kulturnog polja, tako i nas samih u ovom povijesnom trenutku krize koji bi trebao biti odista transformativan. Nadamo se da ćemo još dulji niz godina biti na tom putu uz brojne druge kolegice i kolege, kolektive i organizacije koje nisu uvrštene na nikakve liste, no čiji rad je uistinu transformativan i pionirski.”

Vraćajući se na potrebu da se kritički razmotre ovakvi popisi, posebno je poticajna slojevitost (nenamjerne?) ironije koja izbija iz pitanja kojim nas ArtReview poziva na čitanje Power 100: Want to make sense of the artworld’s irrational ecosystem? Riječ je o ljestvici koja u cjelini nije primarno rječita kao informacija o najvažnijim akterima globalnog sustava umjetnosti, nego upravo kao jedan od izraza njegove djelomične arbitrarnosti i iracionalnosti, ali i rastuće svijesti o njegovim pukotinama koje je potrebno adresirati. U potonjem smislu posebno vrijedi istaknuti važnost pojave kolektiva poput WHW-a na njoj: ovo ponovljeno priznanje još je jedna potvrda dugotrajne međunarodne relevantnosti njihovog djelovanja, nezaobilaznog kada je riječ o promjeni odnosa moći unutar narušenog, ugroženog i komodificiranog umjetničkog svijeta.

U sklopu četvrtog Art Zagreba, festivala koji se teži pozicionirati kao “središnje događanje hrvatskog tržišta umjetnina”, održao se Panel: NFT i umjetnost – status: neodređeno. Na panel-raspravi sudjelovali su Ingeborg Fülepp, multimedijska umjetnica i profesorica, Bruno Škvorc, globalno relevantan blockchain developer, NFT umjetnica Dina Dragija i Petra Horvatović, povjesničarka umjetnosti s iskustvom na globalnom tržištu umjetnina, uz moderaciju Hane Katanić.

Prije negoli prijeđemo na sadržaj panela, pokušat ćemo objasniti što je uopće NFT. NFT je skraćenica za non-fungible token. Korijen riječi fungible seže u Rimsko pravo gdje res fungibilis označava zamjenjive stvari, nešto jednake vrijednosti nečemu drugom. U tom smislu ne-fungibilnost označava jedinstvenost, svojevrsnost, nezamjenjivost. NFT-ijevi su jednostavno podaci koji su zapisani na nekom blockchainu i reprezentiraju određenu sliku, video, audio i slično. Blockchain je pak nepromjenjiva baza podataka koju preko Interneta dijele umrežena računala. Blockchain je kao velika glavna računovodstvena knjiga u kojoj svaki zapis na stranici predstavlja transakciju, a svaka stranica predstavlja blok. Zapis na početku svake stranice ovisi o podatku na prošloj stranici, jednom zapisani niz se ne može mijenjati, a niz blokova tako tvori zvučni naziv blockchain.

Ove tehnologije svakodnevno imaju sve više odjeka na umjetničkom tržištu. U prilog legitimizaciji NFT-ijeva u svijetu “visoke umjetnosti” govori činjenica da je aukcijska kuća Sotheby’s prodala BAYC kolekciju od 107 NFT-ijeva za 24.4 milijuna USD, dok je Christie’s prodao CryptoPunkove za 16.9 milijuna USD. Nadalje, muzej Ermitaž nedavno je na NFT platformi kripto mjenjačnice Binance prodao 1/1 digitalne verzije slika Madonna Litta Leonarda da Vincija, Lilac Bush Vincenta Van Gogha, Ugao vrta u Montgeronu Claude Moneta i druge. O samim kolekcijama CryptoPunks i BAYC više riječi će biti u nastavku. 

Možda najjednostavnije objašnjenje kulturno-ekonomske vrijednosti blockchain tehnologije i NFT-ijva kao poprilično jednostavnog korištenja spomenute tehnologije, činjenica je da po prvi put imamo digitalnu imovinu. Kao i s ostalim vrstama imovine, njom se trguje, nju se sakuplja, čuva, a rijetkost imovine konotira i određeni društveni status. Primarno pitanje koje se nameće sugerirano je i u nazivu panel rasprave: “status: neodređeno”. Što, dakle, NFT-ijevi mijenjaju u umjetničkoj produkciji i recepciji? 

Panel je otvorio Bruno Škvorc koji i sam radi na stvaranju globalne NFT platforme nazvanoj RMRK na Kusama blockchainu. Uvodno je podsjetio na CryptoPunks kao prvi NFT projekt kolekcionarskog karaktera na Etherium blockchainu, nastalom 2017. godine. Ime projekta CryptoPunks referenca je na Cypherpunk pokret koji je u ideološkom i tehnološkom smislu postavio temelje nastanku Bitcoina i blockchain tehnologije. Ukratko, Cypherpunk pokret sastojao se od istraživača kriptografskih tehnologija čije su glavne vrijednosti bile pravo na privatnost i otpornost cenzuri, uz sklonost pravednijim alternativama dominantnom financijskom sustavu. Vizualna inspiracija ove kolekcije je britanski punk pokret 70-ih. CryptoPunks kolekciju čini 10 000 jedinstvenih likova-avatara, a vrijedi spomenuti i to da su ih kreatori dijelili besplatno. Tek kasnije razvilo se sekundarno tržište CryptoPunks kolekcije koja do sada vrijedi preko milijardu dolara, s trenutnom prosječnom cijenom CryptoPunka od oko 200 000 dolara. 

Na primjeru ove opisane kolekcije može izvući nekoliko amblematičnih zaključaka: najvažnije je biti prvi, vrijeme protječe brže u novim tehnologijama, kolekcije brže postaju kultne, cijena umjetničkog djela po prirodi je arbitrarna, a posjedovanje rijetkog objekta predstavlja statusni simbol. Jedino što je u ovom slučaju objekt digitalan. Možda zvuči kao neki apstraktni pojam Gillesa Deleuzea, ali riječ je upravo o tome: digitalnim objektima i digitalnom vlasništvu.

Škvorc je ukazao i na to da su današnje prakse korištenja NFT tehnologije, prvenstveno za reprodukciju slike, najosnovnije s obzirom na njezine potencijale. Naveo je zatim drugi najveći projekt kolekcionarskih sličica-avatara, a to je Bored Ape Yacht Club (BAYC). Glavna revolucija koju je uvela BAYC kolekcija je pažljivo kreiranje online zajednice i svojevrsno uvođenje vlasnička prava nad digitalnom i fizičkom reprodukcijom tih avatara. Tako vlasnici Bored Apesa mogu koristiti svoj avatar na komercijalnim proizvodima, npr. poput logotipa svog branda. Jedan od najboljih NBA košarkaša Stephen Curry ponosno izlaže svog Bored Apea kao Twitter avatar, a ljudi žele biti dio kluba kojem Curry pripada i imati pristup tajnom online društvu, igrama, jedinstvenim odjevnim predmetima i drugim benefitima.

Veliko obećanje digitalne umjetnosti osigurane blockchain tehnologijom tj. NFT-ijeva uključuje i bolji status umjetnika i uklanjanje posrednika. Prema iskustvu umjetnice Dine Dragije, to obećanje nije u potpunosti ostvareno, budući da posredničke platforme poput OpenSea imaju značajnu ulogu u pozicioniranju i izlaganju umjetničkih radova na svojoj platformi uz određenu proviziju. Štoviše postoje platforme poput Foundation.app koje su isključivo invite-only za umjetnike, napominje Dragija. Iako ekskluzivnost invite-only platformi možda podiže razinu prikazanih umjetničkih djela, ono ne doprinosi demokratičnosti i decentralizaciji, što su dva ključna postulata kripto-zajednice. Spomenimo i to da su na Foundation platformi svoje radove prodali i Pussy Riot (za 178.4 ETH) i Edward Snowden (za 2224 ETH).[1]

Prema Dragijinom iskustvu, prodaja umjetnina u obliku NFT-a ima određene prednosti, kao što je primjerice ugrađeno pravo 1 % prihoda od svake buduće prodaje tog NFT-ija. Naravno, postoje razlike u praksi i postocima, ali ključna prednost je da tantijemi mogu biti ugrađeni u sam protokol i na taj način su automatizirani. Ipak, realizacija određenih copyright prava i dalje može ovisiti o zakonskim propisima i njihovom izvršenju, ako se netko baš potrudi zaobići ugrađena pravila.

Dakle, umjetničko djelo sada se može prodati u fizičkom i u digitalnom obliku, a te dvije verzije nisu nužno povezane. Iz perspektive umjetničkog tržišta, povjesničarka umjetnosti Petra Horvatović naglašava kako galeristi već sada kupcu umjetničkog djela u fizičkom obliku nude i primat pri kupnji NFT verzije tog djela. Osim toga, NFT može imati i nekoliko desetaka ili stotina svojih digitalnih verzija, ovisno o odluci umjetnika i galerista. Naravno, manja količina digitalnih verzija denotira i veću vrijednost: NFT 1/1 primjerak više vrijedi nego NFT 100/100 primjeraka. Dokle god postoji blockchain (decentralizirana i dijeljena baza podataka na mnoštvu računala) postoji i NFT, on ne može nestati, niti ga se može izmijeniti. Osim vizualnog elementa, NFT-ijevi već sada mogu sadržavati i zvuk i video. 

Budućnost poslova i rada u razvijenom tehnološkom kapitalizmu veoma je neizvjesna, a kao važan faktor koji doprinosi toj nesigurnosti uobičajeno se spominje automatizacija rada, odnosno proces u kojem strojevi preuzimaju zadatke koje su nekoć obavljali ljudi. Utjecaj automatizacije na strukturu rada podrobno je na Kulturpuntku opisao Tomislav Medak, pruživši povijesni pregled od njezinog prvog zamaha u periodu industrijske revolucije kada je zanatsku proizvodnju zamijenila podjela rada na pojednostavljene zadatke, sve do današnjeg vala u kojem umjetna inteligencija, veliki podaci i mobilna robotika preuzimaju poslove za koje je donedavno bilo nezamislivo da ih obavlja stroj. Od mehanizacije do robotizacije i kompjuterizacije, svaki val ovog procesa promijenio je ili dokinuo brojna radna mjesta i čitava zanimanja. 

U recentnim projekcijama budućnosti poslova obično se ističe kako najveći rizik da ih se proglasi suvišnima prati rutinske poslove, dok se kreativni poslovi, uključujući umjetničke, nalaze u najmanjoj opasnosti od toga da ih se automatizira. Međutim, pogledamo li pobliže kako funkcionira umjetničko polje danas, ubrzo će nam postati jasno kako automatizacija na njega već nepovratno utječe, što otvara brojna pitanja ne samo o budućnosti, već i o sadašnjosti umjetničkog rada. Primjerice, 2018. godine na umjetničkom tržištu imali smo priliku pratiti prvu značajnu akviziciju umjetničkog rada u čijem je stvaranju sudjelovao algoritam, a aukcijska ga je kuća Christie’s prodala za 337 000 funti. Osim toga, prilično je odjeknuo potez skladateljice i glazbenice Holly Herndon koja je stvorila umjetno inteligentnu bebu Spawn s kojom supotpisuje svoj najnoviji album. Ma koliko anegdotalno, ovi primjeri svjedoče o tomu da stvaralaštvo umjetne inteligencije na velika vrata ulazi u područja umjetničkog tržišta, kao i umjetničkog radnog procesa.

Na općenitijoj razini možemo pratiti kako promjene uslijed automatizacije utječu na rasap niza društvenih pretpostavki o umjetničkom radu koje su utemeljene u ideji (ili ideologiji) autonomije umjetnosti. Teoretičar Sven Lütticken u tekstu na e-fluxu objašnjava kako je tržišna logika suštinski izmijenila umjetničko polje još tijekom prethodnog stoljeća, uključujući institucije i percepciju umjetničkog rada, a zatim se tržišnoj logici pridružila i tehnološka. “Do današnjeg trenutka, logika kapitala spojila se s logikom tehnoznanosti: ako platimo, možemo dobiti real-time algoritamske savjete o tomu koju umjetnost ima smisla kupiti ili odbaciti”, ustvrdio je Lütticken. Kategorije koje automatizacija u takvoj sponi kapitala i (tehno)znanosti najviše uzdrmava ideje su individualnog genija, inspiracije ili talenta. Riječ je o konceptima koji su služili i još uvijek služe prikrivanju činjenice da je umjetničko stvaranje – rad, a ne idilični proces zanesene kreacije u kuli bjelokosnoj. 

Pitanja (umjetničkog) rada, kao i granice ljudskog i neljudskog rada važne su preokupacije Sanele Jahić, slovenske umjetnice čije najnovije istraživanje na zanimljiv način isprepliće umjetnički i strojni radni proces. U radu čiji je naslov Raditi za nestanak rada umjetnica ispituje stvaralačke mogućnosti algoritma koji je stvorila u suradnji s Iztokom Lebarom Bajecom i Jurom Demšarom s ljubljanskog Fakulteta za računalne i informacijske znanosti. Algoritmu je zatim dala nimalo jednostavan zadatak, uputivši ga da se suoči s njezinim čitavim umjetničkim radom.

“Pretvorila sam svoje umjetničko djelovanje – svoje radove, istraživanje i interese koji su nastajali tijekom proteklih 14 godina – u podatke. Kao podaci, svojstva mojih umjetničkih radova postaju tablice brojeva; svaka kreativna odluka pojavljuje se kao red znamenki. Zatim prepuštam odlučivanje prediktivnom algoritmu. Stroj rabi skup podataka kako bi analizirao i identificirao uzorke u mom umjetničkom radu, a onda predviđa sadržaj i estetiku mog sljedećeg rada”, objasnila je Jahić proces rada s algoritmom, pojasnivši i kako je riječ o istraživanju koje provodi posljednje dvije godine, a njegovu završnu fazu izložit će u Rijeci kao dio programa Dopolavoro u sklopu Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture. U toj je fazi među podatke uključila i svoja nedovršena istraživanja, pruživši algoritmu uvid u proces nastanka umjetničkog rada kako bi na koncu vidjela može li on stvoriti nešto zaista novo i nepredvidljivo.

Ovakvo izlaganje procesa vlastitog rada prediktivnoj tehnologiji, tj. njegova kvantifikacija, na zanimljiv način rezonira sa značajnim promjenama koje u umjetničko polje unosi automatizacija. Prije svega, pristup Sanele Jahić propituje granice (i ograničenja) koncepata umjetničke kreativnosti i autorstva. “Postoje razna područja života u kojima, čak i kada strojevi postupaju originalno ili kreativno, možda ne cijenimo njihova rješenja jer dajemo prednost ljudskoj kreativnosti, što posebice odzvanja u umjetničkom kontekstu”, naglasila je umjetnica ovu problematiku. Ako promišljanja automatizacije često zastaju na razini usporedbe mogućnosti ljudi i strojeva, ovakav pristup izmiče tim uskim okvirima jer se radi o suradnji s tehnologijom, pa onda i iznalasku novih načina da se njome rukuje i da ju se uključi u umjetnički radni proces. 

Rasprave o utjecaju automatizacije na budućnost rada možemo pratiti između dva pola. S jedne strane prisutni su pesimistični izrazi zabrinutosti da će tehnološki razvoj ukrasti naše poslove, velik dio ljudske radne snage pretvoriti u tehnološki višak i donijeti masovnu nezaposlenost na koju uslijed propasti projekata socijalne države društvo neće znati odgovoriti. S druge strane stoje automatizaciji naklonjenije perspektive poput akceleracionista i zagovarača kraja rada koji drže kako će nas tehnologija dovesti do društva bez tolike potrebe za ljudskim radom i na koncu pridonijeti ekspanziji slobodnog vremena. 

Dok Sanela Jahić u neku ruku automatizira vlastiti umjetnički rad, u središtu interesa slovenskog umjetnika Saše Sedlačeka pronalazimo problematiku budućnosti poslova u užem smislu. U radu Oblomo, koji će također izložiti Rijeci u sklopu programa Dopolavoro, umjetnik se poigrava predviđanjima svijeta bez poslova i budućnosti neograničene dokolice. Naslov rada aludira na kanonskog književnog junaka Iliju Iljiča Oblomova koji tijekom čitave radnje romana ne ustaje iz kreveta, a Sedlačekov Oblomo je kriptovaluta koja vrednuje i nagrađuje – nerad. Kriptovalute su specifične po tome što nisu centralizirane, odnosno ne kontrolira ih središnji autoritet poput države ili banke. Umjesto toga, njihovu vrijednost i uporabu kao medij razmjene utvrđuju korisnici pomoću blockchain tehnologije. S obzirom na to da se radi o novom načinu razmjene, ne čudi što umjetnici/e sve češće posežu za kriptovalutama pri promišljanju mogućih ekonomija koje bi mogle postojati na drukčijim temeljima. 

Na tom tragu, Sedlaček je razvio web sučelje kojemu će moći pristupiti svatko, a koji koristeći sustav strojnog učenja TensorFlow putem web kamere registrira i nagrađuje mirovanje sudionika, odnosno njihovu dokolicu, ljenčarenje ili odmor. Sustav će uključiti i online tržište na kojemu će se moći “trgovati” Oblomo novčićima. Oblomo funkcionira kao primjer spekulativnog dizajna jer stvara model (bolje) budućnosti, no s druge strane riječ je o nizu transakcija koje će se odvijati sada i ovdje, pa u tom smislu projekt prelazi iz domene spekulacije u virtualnu i fizičku sadašnjost.

Međutim, kako se danas i struktura radnog vremena i vremena za odmor izmijenila, pa su čak i “dokolica i slobodno vrijeme prožeti tjeskobom i osjećajem odgovornosti”, kako je primijetio zagovarač redukcije radnog vremena David Frayne, upitali smo umjetnika vidi li ideju plaćenog nerada zaista u utopijskom ključu. “Početkom 20. stoljeća mislioci poput filozofa Bertranda Russela i ekonomista J.M. Keynesa, ali i umjetnici kao što su Duchamp i Maljevič predviđali su i slavili ideju post-radnog društva. Danas postoji mogućnost da roboti i umjetna inteligencija zamijene lošije plaćene poslove, čak i u zemljama u razvoju. Za mene, ovo jest utopijska pojava. No istovremeno svjedočimo isključivo distopijskom naličju istog procesa uz fenomene kao što su tzv. gig ekonomija, fragmentacija rada na mikroposlove, poslove koji su gotovo nevidljivi ispod sjajne fasade umjetne inteligencije”, istaknuo je i Sedlaček dvije strane automatizacije i drugačije podjele rada koja ju prati.

Piše: Dinko Štimac

Riječka udruga Drugo more u sklopu programskog pravca Dopolavoro projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture od 15. do 16. veljače u velikoj dvorani Filodrammatice organizirala je simpozij naslovljen Novi svjetski poredak – razgovori o blockchainu. Programska knjižica simpozija, ovih dana naizgled sveprisutni, ali često nejasni termin blockchain objašnjava kao “mrežni komunikacijski protokol koji se temelji na distribuiranoj bazi podataka koja sve zapise pohranjuje na više različitih računala istovremeno. Podaci se lančano povezuju i osiguravaju kriptiranjem. Funkcionalno gledano, blockchain služi kao otvoreni, distribuirani registar koji trajno pohranjuje i ovjerava sve transakcije između dvije strane.”

Na predavanju Uvod u blockchain kojim je otvoren simpozij Radoslav Dejanović okupljenoj je publici živopisno razjasnio termin na primjeru uredskog registratora u kojem je pripremio popis transakcija između nekoliko hipotetskih korisnika. Za razliku od centraliziranih sustava u kojima bi registrator sa svim transakcijama kontrolirao jedan neksus, u blockchain sustavu svaki sudionik mreže posjeduje vlastitu kopiju registratora. Teoretski, takav sustav omogućuje kreiranje mreža u kojima korisnicima nije potreban centralni autoritet koji će im jamčiti sigurnost međusobnih interakcija, već sigurnost jamče oni sami. Međutim, Dejanović upozorava na neke od problema koji se pojavljuju pri praktičnom korištenju ovakvih sustava. Primjerice, bitcoin – kriptovalutno ozbiljenje teorije blockchaina – trenutačno je upravo zapanjujuće energetski neučinkovit. Zaista, ako imamo na umu izračune po kojima je za provedbu jedne bitcoin transakcije potrebno utrošiti od 1000 do 5000 tisuća puta veću količinu električne energije nego za transakciju klasičnih kartičnih kuća, Dejanovićeva se skepsa itekako čini opravdana.

Doba europskog entuzijazma prema štednim žaruljama i automobilima, zaštiti okoliša i okretanju održivim izvorima energije u tom se smislu ne čini pretjerano kompatibilnim s trenutačnom interpretacijom decentralizirane globalne kriptovalute – zato što ona za sada ne dokida potrebu za regulatornim tijelom koje će odlučivati o smjeru razvoja i sprječavati zlonamjerna ili nenamjerna destabiliziranja sustava (primjerice, slučaj Ghash.io), a uz to proždire znatno veće količine električne energije nego mainstream modeli novčarstva. Međutim, ono što sustavu bez ikakve sumnje uspješno polazi za rukom jest propitivanje postojećih novčarskih modela, neovisno o tome pokazuju li u ovome trenutku eksperimentalni modeli praktične i iskoristive rezultate ili ne. Stoga eksplicitna želja organizatora simpozija da prošire pogled na blockchain tehnologiju i njezinu upotrebu izvan sfere kriptovaluta omogućuje da se nadiđe usko doživljavanje blockchaina tek kao obećanja hipotetske nabrekle virtualne lisnice prepune kriptovaluta i zađe u srž mogućnosti ove tehnologije da pruži nove načine upravljanja društvenim strukturama, propita aktualne načine na koji se vrše globalne mrežne interakcije, redefinira entitete uključene u ove interakcije itd.

Prva panel rasprava simpozija Društvene implikacije blockchaina, uz sudjelovanje Marine Petrović i Radoslava Dejanovića te moderiranje Davora Miškovića, tematski je zahvatila područja moguće primjene blockchaina, njegovih prednosti nad centraliziranim sustavima, slabosti, pa i mogućnosti iskorištavanja za “loše” svrhe. Marina Petrović ovdje već od samog početka upozorava na prisutnost ideološkog poimanja opozicije decentralizirano-centralizirano kao dobro-loše kod entuzijastičnih propagatora blockchaina. To dovodi do romantiziranja nove tehnologije kao svojevrsne panaceje koja će decentraliziranjem odlučivanja razriješiti sve društvene probleme.

U praksi se, međutim, to za sada jednostavno ne pokazuje točnim pošto ljudski faktor uporno radi disrupciju predviđenih učinaka. Dejanović za primjer daje inicijative koje predlažu da se DNS (Domain Name System), sustav zadužen za dodjeljivanje tekstualnih, lako pamtljivih domena numeričkim IP adresama, prebaci u blockchain. Njegovo je pitanje – čemu? Ako su postojeći sustavi dovoljno dobri u smislu efikasnog obavljanja zadaća za koje su stvoreni, je li ih potrebno mijenjati, a da pritom nisu jasno definirane koristi takve akcije? Luka Rodela iz publike je, međutim, podsjetio da je i open source prošao sličan razvojni put i suočavanje s inicijalnom skepsom zato što zbog svoje inovativnosti također nije mogao jamčiti jasno mjerljive rezultate svoje implementacije. Slobodno se eksperimentiranje ovdje nadaje kao prikladna metoda: testiranje novih koncepata blockchaina i promatranje njihovih prednosti i slabosti u praktičnoj primjeni.

Kada je riječ o “lošim” primjenama blockchaina kao što je hipotetsko totalitarističko zlorabljenje njegovog inherentnog svojstva da sve pamti i ništa ne oprašta, Dejanović u konačnici zaključuje da je tehnologija ovdje vrijednosno posve neutralna, tj. ne može biti dobra ili loša. Takva može biti tek njezina primjena na terenu od strane konkretnih aktera.

Na tribini Umjetnost i blockchain koja je uslijedila, Paul Kolling, Jaya Klara Brekke i Max Dovey, sudionici grupne izložbe Novi svjetski poredak, koja je od 15. veljače do 9. ožujka otvorena za posjetitelje u galeriji Filodrammatice, uz moderiranje Ruth Catlow, suurednice knjige Artists Re:Thinking the Blockchain, predstavljene prvoga dana simpozija, govorili su o kontekstu nastanka svojih umjetničkih djela, ali i utjecaju blockchaina na teoriju i suvremene umjetničke prakse. Max Dovey, osim osvrta na kontekst nastanka svojeg djela Breathe (BRH) kojim sudjeluje na izložbi, pružio je i kratki pregled aktualne umjetničke produkcije na temu blockchaina. Nastavno na Doveyevo izlaganje, Jaya Klara Brekke ukratko je razjasnila nastanak svoje Satoshijeve zakletve (Satoshi Oath), nastale u suradnji s Eliasom Haaseom – svojevrsne Hipokratove zakletve, nazvane po pseudonimu osnivača bitcoina, Satoshiju Nakamotou, ali namijenjene kontekstu blockchaina.

Izlaganje Paula Kollinga o projektu terra0 koji trenutačno provodi u suradnji s Paulom Seidlerom i Maxom Hampshireom pokazalo se naročito zanimljivim u kontekstu istraživanja načina na koje blockchain može utjecati na šire društvene strukture rasipanjem konvencionalnih neksusa odlučivanja na nove decentralizirane aktere, od kojih neki ni ne moraju biti ljudski. Zgodna rečenica s internetske stranice projekta – “Na blockchainu nitko ne zna da si šuma” – efikasan je uvod u projekt terra0 koji uspostavlja samoposjedujući i samoiskorištavajući šumski entitet 30 kilometara istočno od Berlina. Nakon početne novčane investicije pokretača projekta, šuma koristi satelitske podatke za praćenje svojeg drvnog fonda, sklapa pametne ugovore s ljudima zainteresiranima za kupovinu drva i od profita isplaćuje početnu investiciju inicijatorima projekta – sve dok ne postane posve samoposjedujuća. Šuma koja posjeduje samu sebe korištenjem blockchain logike destabilizira uobičajeno poimanje čovjeka kao upravljača i vlasnika – zato što Kolling i njegovi suradnici stvaraju neljudski entitet koji sudjeluje u tržišnoj ekonomiji, stvara profit, a možda i posjeduje potencijal da se otkupom susjednih zemljišta proširuje.

Još jedan koncept naročito zanimljiv zbog migracije moći iz ruku njezinih tradicionalnih  nositelja u nove decentralizirane ruke jest i Plantoid umjetničkog kolektiva O’Khaos. Još jedan od izložaka izložbe Novi svjetski poredak, Plantoid je metalna skulptura cvjetne biljke koja nakon što primi određeni iznos bitcoina umjetniku šalje narudžbu za stvaranje novog umjetničkog dijela, s time da financijeri nove “biljke” imaju mogućnost sudjelovati u njezinom upravljanju. Na ovaj način, moć odlučivanja o naravi umjetničkog djela izmješta se iz ruku nezavisnog “umjetnika autora” i prelazi na anonimni kolektiv koji suupravlja umjetničkim (re)produciranjem.

U konačnici, nakon dvaju dana simpozija Novi svjetski poredak bilo bi neiskreno reći da su svi definicijski aspekti i društvene ili umjetničke implikacije blockchain tehnologije posve – ili barem djelomično – jasne. Kod nekih kritičara tehnologije upravo se ova kaotičnost, neproničnost i katkad ezoteričnost čini ključnim razlogom za paušalno diskvalificiranje blockchaina. Međutim, možda je upravo taj, trenutačno neukalupljeni i naizgled nezaustavljivi, ali često racionalno neobjašnjivi entuzijazam onaj impetus koji će omogućiti proizvodnju inovativnih praksi i tehnologija za osiguravanje daljnjeg napretka globalnog društva prema dobu većeg prosperiteta i pravde. Možda je blockchain već sada finalni oblik nove mrežne interakcije koja će zamijeniti aktualne sustave, ili je tek tehnološki nagovještaj i eksperiment koji će proizvesti druge, eventualno dugovječnije i efikasnije forme. Ne čini se da je to trenutačno moguće sa sigurnošću znati, ali je svakako zabavno i zanimljivo dozna(va)ti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.