U prepunoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva održana je tribina U obranu slobode govora potaknuta prvim potezima nove Vlade. Najavljena “nova nacionalna paradigma” kulturne i medijske politike, neutemeljeno ukidanje Stručnog povjerenstva za neprofitne medije u Ministarstvu kulture i najava ukidanja već premalog sufinanciranja novinarskog rada, sumnje da su sljedeće mete “reformi” Hina i HRT kao jedini preostali javni mediji te uopće problematiziranje rada civilnog društva i njegovih vrijednosti, doveli su do situacije koja se prepoznaje kao ozbiljan napad na profesionalno novinarstvo, medijski pluralizam i ljudska prava. 

Ana Brakus s Libele istaknula je važnost neproftinih medija u borbi, između ostalog, za prava manjina: “Dominantni mediji pravima tih skupina bave se premalo. Neprofitni mediji koji su trenutno pod napadom kanaliziraju glas tih manjina. Mediji o kojima ovdje danas govorimo ne mogu biti zaustavljeni ni na jedan način osim sustavnom manipulacijom informacijama, u čemu danas prednjači udruga U ime obitelji”, rekla je i podsjetila na “žalosni referendum o braku”. “Jedini profit ostvarili su oni sami, očekujući da će svoj politički kapital unovčiti u formi saborskih plaća. U tome je sudjelovao i današnji ministar kulture”, rekla je Brakus i podsjetila da se polako, ali sigurno radi i na ograničavanju već stečenih ženskih prava, poput onog na pobačaj koji je već proglašen nadstandardom što znači da će biti – manje dostupan. Podsjetila je i na neuspjeh uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja kao predmeta u škole, a i zdravstvenog odgoja u njegovom prvom predloženom obliku.

Urednica portala Bilten i jedna od autorica Nacionalnog izvještaja o medijima Ministarstva kulture Andrea Milat smatra da je nedopustivo optuživati neprofitne medije da krše tržišnu utakmicu. Istaknula je da je osim financiranja neprofitih medija razrješenjem Povjerenstva spriječeno i sufinanciranje novinarskih radova i osnivanje novih neprofitnih medija, s čak 0,89 posto prihoda od igara na sreću, a ne od prikupljanja poreza građana. Usporedbe radi, nasuprot 3 milijuna i 97 tisuća kuna za neprofitne medije nalazi se, naprimjer, 125 milijuna državnih potpora samo jednom trgovačko-prehrambenom koncernu. Iz Fonda za pluralizam Vijeća za elektroničke medije neprofitnim medijima je raspodjeljeno milijun i 518 tisuća kuna, dok su komercijalni elektronički mediji dobili 29 milijuna i 504 tisuće kuna, čemu je potrebno pribrojiti i obavezu središnje države da se oglašava u lokalnim medijima. Tako je, naprimjer, samo televizija Z1 prošle godine uprihodila 383 tisuće kuna. Nadalje, poreznim olakšicama tiskane dnevne novine uprihodile su oko 132 milijuna kuna.

Posljednji govornik na tribini, urednik Novosti Ivica Đikić govorio je o društvenoj funkciji novinarstva za koje mora postojati državno financiranje. Postavivši pitanje što su javnosti zauzvrat dali javni i komercijalni mediji, također korisnici državnih potpora, stavio je fokus na bavljenje suštinom i inzistiranje na informacijama i istraživanju činjenica. Slučaj Lozančić, rekao je, savršen je primjer toga. U medijma se danima analizira kada će premijer potpisati predsjedničin zahtjev, nagađa se što se dogodilo i zauzimaju se strane, no nikako da se postavi pitanje o čemu su to razgovarali predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović i osoba protiv koje je USKOK pokrenuo već treću istragu temeljem nalaza sektora za otkrivanje poreznih prijevara Ministarstva financija, te hoće li predsjednica preuzeti odgovornost za svoje postupke.

U kontekstu neprofitnih medija koji se u svom radu ne libe baviti političkim i ekonomskim elitama i moćnicima, Veronika Rešković, nagrađivana novinarka portala Forum, istaknula je da unatoč nepovoljnim radnim uvjetima, novinarske teme koje otvaraju neprofitni mediji – ne trpe. “Pišemo sa žarom, ponekad nas, istina, uhvati malodušnost. Na strani smo slabih, ne na strani moćnih. Na Forumu baratamo pojmovima koje Karamarko ne razumije i prezire – građani, građanska prava. Ne žele ih čuti ni Karamarko, ni Hasanbegović. Boje ih se, jer biti građanin znači biti subjekt, a ne biti objekt”. Polje kulture u kojem rade i stasaju specijalizirani neprofitni mediji opisao je Luka Ostojić, urednik portala Booksa i dvotjednika Zarez. Govorio je o važnosti neprofitnih medija za kulturu koja je “nestala” iz komercijalnih medija, a i u javnim se teško održava. Razlog tomu jest neprofitabilnost same kulture koja na tržištu ne bi opstala bez povinovanja logici mainstreama i zabave. Niti će kultura na to pristati niti će neprofitni mediji slijediti tu logiku, istaknuo je Ostojić.

Ana Brakus je istaknula da se sloboda govora ne može u potpunosti ugušiti nijednom institucijom, Vladom ili politikom. “Mi nismo nasilni, ali nismo niti lako uništivi. Ne mogu nas ugušiti, ne mogu ugušiti slobodu govora. Mi ovdje danas stajemo u njezinu obranu”. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Vatroslav Miloš

“Predlažem svima iz neprofitnih medija da razmisle o alternativnim rješenjima”, rečenica je izgovorena pred kraj priloga, otprilike u 19. minuti Dnevnika HRT-a emitiranog u petak, 5. veljače. Izgovorena je nevjerojatnom, zastrašujućom lakoćom, gotovo usput, a njezina pozicija u montažnoj sekvenci na samom kraju priloga, kada se ono bitno, čini se, već ispuhalo, semantički ju je smjestila tamo gdje to perceptivno više nije važno. Izgovorio ju je, pretpostavljate, ministar kulture Zlatko Hasanbegović koji je time, sve ostale diskvalifikacije na stranu, neminovno odredio smjer svoje kulturne i medijske politike. Tijekom posljednjih 25 godina izrečeno je vjerojatno na stotine takvih rečenica, s posljedicama u tisućama izgubljenih radnih mjesta, a da ih većina nas ili nepažnjom nije zamijetila ili se s tom nevjerojatnom, zastrašujućom lakoćom nije imala snage suočiti. Ili nas jednostavno nije bilo briga. Bili su to neki drugi ljudi, bili su to neki drugi radnici, to nismo bili mi. Srećom, bilo je onih koji su to primjećivali: tu nevjerojatnu, zastrašujuću lakoću miniranja spomenika, tu nevjerojatnu, zastrašujuću lakoću paljenja knjiga, izbacivanja ljudi iz stanova i s radnih mjesta. “Postavljeno iz nešto drukčijeg kuta, ovo se pitanje u dijelu medija danas ovako formulira: prikrivaju li zapravo spektakularni kulturno-svjetonazorski manevri znatno zlokobniju ofenzivu kapitala na socijalna i radnička prava koja se polako priprema u pozadini, dok vlast slaže redove?”, piše Boris Postnikov za Bilten, “Ili će, neovisno o budućoj ekonomskoj politici države, oni prerasti u rat do potpunog uništenja mukotrpno ostvarenih prava manjina i temeljne slobode govora?”

Osamdesete godine prošlog stoljeća kulturološki su izuzetno potentno istraživačko područje. U angloameričkoj se popularnoj kulturi, kao odjeku tektonskog političkog pomicanja udesno s obje strane Atlantika, istovremeno javljaju i otpor i konformizam, povišena napetost oko borbe za značenje i inače karakteristična za polje kulture. Eksploatacija “tinejdžerske kulture” tako, s jedne strane, u zenit ulazi pojavom MTV-ja, a s druge kroz holivudske trendove, koji je tih godina posebnu pažnju pridavao tinejdžerskim romantičnim komedijama. Jedna od njih, Say Anything redatelja Camerona Crowea, zauzima ikoničku poziciju tog žanra, a ako je vjerovati kritičarki Hadley Freeman, od žanrovskih pandana odskače i kao “istinska feministička ljubavna priča”. 

Sumirajući glazbenu 2015. godinu, u tekstu Strašne žene u glazbi Ivna Franić analitički je zagrebla ispod površine centra u područje zanemarene periferije. Analiza je to koja u obzir uzima poziciju gotovo svih aktera uključenih u glazbenu proizvodnju: od umjetnica, preko tehnike i medija, pa sve do slušateljica. “Slično kao što se prije koju godinu raspravljalo je li porastao broj žena koje se bave elektroničkom eksperimentalnom glazbom ili su postale vidljivije”, piše Franić, “u 2015. smo mogli pročitati da svijet treba više glazbenih kritičarki, odnosno da ne trebamo više kritičarki nego za početak valja prepoznati broj i kvalitetu postojećih. Ono oko čega se i glazbenice i kritičarke, kao i brojne druge akterice glazbene kulture i industrije slažu jest to da kao žene moraju uložiti znatno više truda od muških kolega da bi njihov rad bio prepoznat i uvažen”.

Ovdje koristim priliku da izdvojim jedan stariji, ali itekako aktualan tekst. Radi se o priči Damira Pilića nastaloj u sklopu projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence naslovljenoj Crveni preporod: Pad i uspon Karla Marxa. Tekst je nastajao tijekom 2015. godine, a dokumentira – kroz putovanja Splitom, Zagrebom, Atenom i Londonom – što se desilo s ljudima koji su, u Jugoslaviji, u srednjim školama i na fakultetima predavali predmet koji se zvao marksizam, kao i recentniji, “novopronađeni” javni interes za djela i rad Karla Marxa. 

Piše: Vatroslav Miloš

Tko analizira analitičare? tekst je Borisa Postnikova koji precizno secira medijski podžanr političke i sigurnosne analize. Panika je u zraku: ekonomska kriza, teroristički napadi, izbjeglički egzodus, neizvjestan politički ishod parlamentarnih izbora. Sve su to aktualne teme koje zaokupljaju medijski prostor, a kako ih što kvalitetnije pokriti nego pacifikacijom kroz stavove “neovisnih političkih analitičara” kako bismo prezentirali što kompletniju sliku stvarnog stanja na terenu. Za Postnikova, stvari su jasne, radi se, ukratko, o “kompenzaciji opustošenih analitičkih kapaciteta medijskih redakcija”, odnosno u nešto dužoj varijanti, “neovisni politički analitičari medijima tako nude neku vrstu autsorsane stručnosti: ona dobro dođe u nedostatku redakcijskih novinara specijaliziranih za kontinuirano praćenje unutarnje ili vanjske politike, čiji se angažman ne doima pretjerano racionalnim iz perspektive financijskih prihoda i rashoda medijskih vlasnika. Temeljna se ideološka postavka profesionalnog novinarstva – sažeta u maksimi objektivnosti i neutralnosti – zatim lijepo nastavlja na logiku štednje: novinar je tu da telegrafski prenese ključne događaje, kolažira nekoliko na brzinu prikupljenih kratkih mišljenja o njima i potom juri dalje, neutralno i objektivno, za novim događajima, za novim kratkim mišljenjima”.

Najpodliji trik kojega nam je kapitalizam ikada prodao svakako je onaj da uvijek imamo izbor, a njegova se poanta ogleda u iluzijama izbora koju nam nude suvremene tehnološke platforme. “Reci to glasno” promotivna je kampanja tvrtke Outdoor Akzent koja je internetskim korisnicima dala mogućnost da svojim prijedlozima, a potom i glasovima u javni prostor, putem “jumbo-plakata”, odašilju poruke koje smatraju važnima, bile one političke, osobne ili humoristične, bitno da nisu vulgarne i diskriminatorne. Pravila su bila jasna: bit će otisnuto 75 plakata u izboru publike i 75 plakata u izboru žirija, s time da “organizator zadržava pravo diskvalifikacije radova koji na bilo koji način vrijeđaju ili uključuju govor mržnje”. Pošteno, reklo bi se, kada ne bismo znali da su, kao što je istaknula Helena Puljiz, “najveći broj glasova imali plakati s jasnim političkim porukama”, koji su potom fantomski nestali s vrha ljestvice poruka s najvećim brojem glasova. A o tome kakvi su bili diskvalifikacijski kriteriji prosuđivanja možda najbolje svjedoče neki od tih novih pretendenata na listi: “Ukinite diskriminaciju – postavite i ležeće policajke!” i “Ako je gužva, nekad se namjerno protrljam o susjedu u liftu, he-he’”. Više u tekstu ‘Reci to glasno’, ali da nije politički opasno.

“Već šest godina u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau ne postoji uređeni memorijalni prostor posvećen žrtvama s prostora bivše Jugoslavije koje su ubijene u tom nacističkom koncentracijskom logoru. Nakon što je 2009. godine na hrvatsku inicijativu dotadašnji jugoslavenski postav zatvoren, izložbeni prostor potpuno je prazan. Prvi kat Bloka 17 čeka renoviranje i regionalni dogovor o novom postavu i – financiranju. Dok dogovor šest bivših jugoslavenskih republika o koncepciji nove zajedničke izložbe relativno dobro ide, čini se da je novac, barem zasad, nerješiv problem. Kako sada stvari stoje, novog postava neće biti još najmanje dvije godine”, piše Veronika Rešković na Forumu.

Više od stotinu knjižnica zatvoreno je na području Ujedinjenog Kraljevstva u periodu između 2014. i 2015. godine. Poklapa se to, prenosi BBC, s budžetskim rezovima u visini od 50 milijuna funti (oko 500 milijuna kuna) u odnosu na period između 2013. i 2014. godine, ali i padom korištenja knjižničkih usluga za 3.9 posto te padom javne potrošnje na knjige, novine i periodiku za čak 10.6 posto. Ponešto o genezi ovih problema u Velikoj Britaniji, a i mogućim sličnim scenarijima na ovim prostorima, možemo potražiti i u konceptu uzdizanja “kreativne klase” i narativu o “kreativnim industrijama” u Novostima.

Annie McGreevy, Derek Palacio i Claire Vaye Watkins svojim bivšim ljubavima žele sve najbolje u budućim životima, a specifično u akademskim karijerama. Imate li i vi sve uvjete za poziciju direktora ili direktorice Centra za emocionalnu manipulaciju Elliott Smith ili izvanrednog profesora hipohondrije na Dartmouthu? Provjerite svoje kvalifikacije ovdje. 

Potpisi pomoćnog biskupa zagrebačkog Valentina Pozaića i sisačkog biskupa Vlade Košića na peticiju za uvođenje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” u službenu vojnu upotrebu nisu se ni osušili, a oglasila se matična im organizacija. Tako je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, uz propovijed o praksama i procedurama demokratskog društva, a komentirajući postupke dva visokorangirana dužnosnika svoje kongregacije, izjavio da možda ne bi bilo loše da spomenuta inicijativa bude predmetom kakvog referenduma. Puljić, naime, smatra da ustaški pozdrav “Za dom spremni” zauzima, njegovim riječima, “područje dvoznačnosti i nejasnoće”. Budući da se radi o predstavniku čitave kaste prilično verzirane u tim područjima – uzmimo samo “područje nejasnoće” Vatikanskih ugovora ili “područje nejasnoće” održavanja misa za ratne zločince ili u crkvenim krugovima iznimno popularno “područje nejasnoće” pedofilije – zapravo možemo biti iznimno počašćeni njegovom prilično nejasnom analizom stanja stvari.

Mreža mladih Hrvatske prošloga je tjedna upozorila na sve besmisleniju prasku i zloupotrebu mjere Stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa (SOR). Reagirajući na “potrebu“ Ministarstva unutarnjih poslova za čak 208 kandidata, a i proljetni poziv HRT-a za 51 kandidatom, iz MMH-a poručuju: “Budući da je zabrana zapošljavanja u javnim službama još uvijek na snazi, državne institucije su shvatile kako je jedini način rješavanja problema manjka vlastitih kapaciteta taj da neprestano angažiraju nove kandidata putem SOR-a, čime se zamjenjuje zapošljavanje putem ugovora o radu. Zabrinjavajuć je i podatak da je, od ukupnog broja mladih koji su prošli kroz SOR u javnom sektoru, tek nešto manje od 40% pronašlo posao unutar šest mjeseci od završetka SOR-a. Država tako indirektno umanjuje prava (mladih) osoba koje ulaze u javnu službu, u situaciji kad se ona sama nema hrabrosti suočiti s potrebom sveobuhvatne reforme javnog sektora“. Istovremeno, Dora Levačić za Bilten piše o “promašenim analizama i promašenim mjerama“ kojima se pokušava riješiti problem nezaposleni, posebice nezaposlenosti mladih koja je 2013. godine iznosila 50 posto.  

Izbjeglička kriza kojoj svjedočimo razotkrila je svu jalovost europskih institucija, ali i spremnost pojedinaca na iznimnu solidarnost. I dok, primjerice, Hrvatsku muči što i kako sa 550 izbjeglica iz Sirije i Sjeverne Afrike u naredne dvije godine, berlinsko sveučilište Humboldt odlučilo je izbjeglicama u zimskom semestru otvoriti svoja vrata i primiti ih kao gostujuće studente.  

“Koncept javnih institucija poput muzeja ili galerija od svojih je početaka vezan uz određene prosvjetiteljske ambicije, kao i političku potrebu jačanja kohezije zajednice. Ti su motivi, međutim, posljednjih desetljeća izgubili na važnosti, a primat u velikoj mjeri ustupili komercijalnim interesima”, piše Ana Kutleša i na primjeru aktualnih tendencija u financiranju kulture u gradu Zagrebu pokušava doznati odgovor na pitanje iz naslova teksta: Javne kulturne institucije ili ugostiteljsko-turističke atrakcije?.

The Experimental Music Yearbook (Eksperimentalni muzički godišnjak) je virtualni repozitorij koji kompozitorima, izvođačima i javnosti daje uvid u metode i stilove umjetnika koji djeluju u području eksperimentalne glazbe. Među ovogodišnjima izdanjima, koje je odabrao gostujući urednik Travis Just, je i esej Julie Holter posvećen “vrisku” kao kompozicijskom elementu na primjeru Danteovog pakla Laure Steenberge.   

Piše: Vatroslav Miloš

Nakon spekulacija o tome kakve će posljedice imati njegovo odstranjivanje iz Slobodne Dalmacije, Boris Dežulović je sam odlučio o svojoj trenutnoj novinarskoj sudbini u javnom otkaznom pismu koje je preoralo lokalni društvene i medijski krajolik. “Mi, gospodo, nismo iz iste priče”, piše Dežulović, “Ja sam novinar, vi ste biznismeni. Vi našim novinama zarađujete pare, mi vašim novinama želimo reći istinu i nazivati stvari pravim imenom: popa nazvati popom, bob bobom, kukasti križ fašizmom, a jajašce uši gnjidom”. Teško se, doduše, oteti dojmu da ovakva reakcija, iako plemenita, stiže ponešto prekasno. Barem za one nevidljive medijske radnike i radnice – njih oko 2000 – koji su u proteklih pet godina ostali bez posla, a i čini se da takav trend teško da bi što moglo zaustaviti. Ovdje, naravno, treba istaknuti da ovaj kratki komentar nije moralizacija ili relativizacija Dežulovićeva čina. Dapače, on bi trebao poslužiti tek kao podsjetnik na činjenicu da je solidarnost možda i jedino preostalo nam oružje u borbi za struku na putu za rezalište. 

U neočekivanom juridičkom obratu, Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije zaradila je kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu zbog “javnog poticanja na nasilje i mržnju”. Prijavu je podnijela udruga U ime obitelji i to zbog stavova iznesenih na okruglom stolu Neotradiocionalizam i protuobiteljske inicijative, održanog u sklopu Subversive festivala, a na kojemu se raspravljalo o neokonzervativnim pokretima i LGBTIQ pravima. “Sram me je”, istaknula je Sandra Benčić komentirajući slučaj u intervjuu za Novosti, “da institute koji trebaju zaštititi manjine i ugrožene skupine od nasilja i govora mržnje sada koriste upravo oni koji se koriste govorom mržnje da bi provodili teror nad slobodoumljem. Sram me je da danas nema niti jeke od onog smijeha slobode kojeg smo imali u neka, tehnički gledano, gora vremena”.

Ono što Oliver Frljić i Marin Blažević rade u riječkom HNK-u očito rade itekako dobro. Ako ništa drugo, pokazuje to “incident uoči Riječkih ljetnih noći”. Naime, Frljić i Blažević su uprizorili tekst koji već neko vrijeme pletu sudionici fejsbuk grupe “Otkaz Frljiću i Blaževiću”, a publici su na raspolaganje stavili i rekvizite poput rajčica, kamenja pa i, zlu ne trebalo, jedan kalašnjikov. Dio publike, očito verziran u idejama kolaborativnog kazališta, ipak je donio vlastite rekvizite: jaja i, naravno, šake. Više o svemu možete čitati i gledati u HRT-ovom izvještaju s mjesta događaja. 

“Generalni urbanistički plan grada Zagreba trebao bi kroz uređenje prostornih odnosa reflektirati ciljeve društvenog razvoja, no administrativna centralizacija grada do koje je došlo 1990-ih dovela je do gubitka planerskog značaja posebnih četvrti, te pada njihove političke i ekonomske moći. Urbanistički planovi tako su postali tek instrument za ‘kupoprodaju’ grada, a ne instrument održive reprodukcije”, pišu Iva Marčetić i Antun Sevšek u analizi zagrebačkog GUP-a na Biltenu.

Nye Bevan mnogostruko je zadužio britanski laburistički pokret 20. stoljeća. I danas ga se smatra arhitektom onoga što će nakon Drugog svjetskog rata postati britanska verzija “socijalne države”, a prvenstveno se tiče uvođenja besplatno zdravstvenog osiguranja za sve (National Health Service) kojemu danas prijeti urušavanje. Nye: The Political Life of Aneurin Bevan Nicklausa Thomas-Symondsa njegova je, kao što i sam naslov ističe, politička biografija, ali, nažalost, kao što se ističe u kritici u LRB-u, “NHS je bio velika politička ideja, no Thomas-Symondsova knjiga nema previše interesa za ideje”.

Piše: Vatroslav Miloš

Milan Bandić, najveći od svih hrvatskih gradonačelnika ikad, napokon je na slobodi. Njegovo nepravedno utamničenje, odlučio je tako Ustavni sud, grubo je kršenje ljudskih prava. Odlučio je Ustavni sud i da ne možete jamčevinu određenu za sumnjičenje za jedno kazneno djelo, k vragu, naplatiti zbog sumnje za drugo kazneno djelo. Gradonačelnik Bandić je, hvala na pitanju, na svome radnom mjestu. 

Istovremeno, kako prenose gotovo svi mediji u zemlji, u Hrvatskoj je potkraj veljače bilo “47 828 blokirana poslovna subjekta s 28,9 milijardi kuna neizvršenih osnova za plaćanje, a u blokadi je bilo i 317 224 građana, s 31,46 milijardi kuna nepodmirenih dugovanja”. Iako je na godišnjoj razini “trend” blokada u opadanju, realnost ovrha i ovršnih radnji na svojoj je koži osjetilo 2,3 posto više građana i 1,2 posto poslovnih subjekata nego u siječnju. 

Prošloga je tjedna, u sklopu Filozofskog teatra, u zagrebačkom HNK-u gostovao Thomas Piketty, francuski ekonomist i, puno važnije, premijerov liebling čija knjiga Kapital u 21. stoljeću ravnodušnima ne ostavlja ni libertarijance ni marksiste. Snimku predavanja, koje je uživo prenosio HRT i HR, možete pogledati ovdje. 

“Statistike pokazuju kako je kultura u Srbiji ispala sa svih lista prioriteta građana. U osiromašenom društvu malo je onih čiji budžet nakon zadovoljenja elementarnih potreba omogućava još i dodatna izdvajanja za kulturnu potrošnju. Posljedično, kultura je postala ekskluzivna i elitna stvar koja se sve manje srami tako i predstavljati u službenim politikama”, piše Marko Miletić na Biltenu. U Hrvatskoj je, budimo realni, situacija nešto bolja no itekako usporediva. Nejasna kulturna politika, prebacivanje odgovornosti kulturne potrošnje na platežnu (ne)moć pojedinca, sve manja izdvajanja za prosvjetu i znanost, marginalizacija lokalnih kulturnih točaka poput domova i centara za kulturu… “Primeri domova kulture i studentskih centara mogu poslužiti kao potencijalna alternativa ukoliko se kultura oblikuje i finansira tako da služi celom društvu, a ne samo dogmatičnom veličanju pojedinačnih uspeha i zadovoljstava. Pokušaji formulisanja drugačije kulturne politike, koji bi išli u tom pravcu, moraju uzeti u obzir stvaranje materijalnih osnova za kulturnu produkciju. Odnosno, borba za kulturu za svakoga je borba za privredu i ekonomiju koje će koristiti celom društvu”, ističe na kraju Miletić. 

Četvrtak, 9. travnja, bostonski je gradonačelnik službeno proglasio Danom pokreta riot grrrl. Radi se o feminističkom kontrakulturnom pokretu koji je, prvenstveno kroz muzičku i fanzinsku proizvodnju, osnaživao djevojke i žene da u svoje ruke uzmu alate kulturne proizvodnje i bore se protiv patrijarhata, establišmenta, kapitalizma i svih oblika diskriminacije. Pokret je nasnažnije djelovao od početka pa sve do kraja 1990-ih godina, a njegovi se odjeci – kroz različite oblike umjetničkih, aktivističkih i medijskih praksi – itekako ogledaju i danas.

Engleski pridjev eerie teško se može precizno prevesti na hrvatski. Korijen mu je u srednjeengleskom eri, odnosno staroengleskom earg, a označava nešto jezovito, nadnaravno, uznemirujuće. U tekstu The eeriness of the English countryside engleski književnik i profesor engleske književnosti Robert Macfarlane piše o aktualnom prodoru te “engleske jeze” u književnost, popularnu muziku, film, likovne umjetnosti i ističe kako za nove generacije umjetnika to označava kulturnu i političku reakciju na suvremene krize i strahove, a ne tek neki neodređeni šok-efekt. 

Piše: Vatroslav Miloš

Andrija Jarak stup je suvremenog hrvatskog novinarstva. U to nema sumnje. Potvrdio je to i ove subote, izvještavajući o događajima koji su se to jutro zbili na glavnome zagrebačkom trgu. Naime, kao odgovor na najavljeno “postrojavanje stranačke vojske” A-HSP (što je MUP RH zabranio, a stranački bojovnici najavili da će svejedno izvesti) reagirala je skupina antifašista i spontano okupila nekoliko stotina protivnika ultranacionalističke retorike ove beznačajne političke opcije s izraženim militarističkim tendencijama. I kako to već biva, pjevale su se revolucionarne pjesme, mahalo se transparentima, remetio se proverbijalni javni red i mir, Andrija Jarak je izvještavao. “Bio je to jedan nepotreban cirkus u centru Zagreb”, veli Jarak i dodaje da je očito da “i jedna i druga strana žele malo medijske pozornosti kako bi promovirali svoje ideje”. Nema sumnje, Jarak je ovdje svoj posao odradio onako kako najbolje zna i umije. Možda bi utoliko ovdje najbolje bilo prostor prepustiti drugima. Recimo, Nevenu Barkoviću s tportala koji kaže: “Neopisiva lakoća kojom Jarak i Nova TV trpaju fašiste u isti koš s antifašistima, možda će se svidjeti svima onima koji naivno misle da se radi o dvama ekstremnim, podjednako opasnim segmentima društva. Oni koji su svjesni toga što fašizam jest i zašto mu se treba aktivno odupirati, vjerojatno već odavno ne prate Dnevnik Nove TV”. 

Budući da su rastjerani ratnici A-HSP-a nakon polaganja vijenaca na grob Ante Starčevića svoju podršku išli dati bojovnicima u šatoru u Savskoj 66 i tamo bili vrlo toplo primljeni, valja nastaviti u istom tonu. Rade Dragojević na Biltenu analizira odnos HDZ-a i braniteljskih organizacija od 1990-ih naovamo: “‘Moramo početi s drugim Domovinskim ratom’, najavio je šef opozicije Tomislav Karamarko na stranačkom skupu u Šibeniku ni manje ni više nego otvaranje novih radnih mjesta, nastavljajući tako s ratničkom retorikom koja mu je, po vlastitom priznanju, već priskrbila tri pobjede (na lokalnim, evropskim i predsjedničkim izborima). Krajnji cilj, pobjeda na parlamentarnim izborima, bit će postignut drži on i uz pomoć na frontovski način organiziranih veteranskih organizacija. U prvom dijelu aktualnog koalicijskog mandata tu je ulogu igrao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, a u ovoj fazi tu funkciju preuzimaju prosvjednici iz Savske 66, tzv. šatoraši. Pa dok su ‘stožeraši’ senzibilizirali desnu javnost protiv manjinskih jezičnih prava u Vukovaru, njihovi nasljednici u istoj borbi proteste su prije četiri mjeseca otpočeli socijalnim zahtjevima, odnosno usprotivili su se vladinoj namjeri da braniteljskoj populaciji smanji materijalna prava”.

Ante Lešaja, autor Knjigocida, opsežne (a moguće i jedine) studije sustavnog uništavanja kulturnih artefakata iz doba SFRJ nakon osamostaljenja Hrvatske, otvorenim je pismom reagirao na uklanjanje biste Josipa Broza Tita koje je naredila novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. “To izbacivanje ne može promijeniti historijske činjenice”, piše Lešaja, “ali govori jasno o dometu pameti što se agresivno nameće kao jedino ispravan. Reagiram zato, jer sam – svojevremeno mukotrpno istražujući goebellsovski sindrom uništavanja ‘nepodobne knjižne građe’, ali i ‘nepodobne spomeničke baštine’, u ovoj, brojnim zločinima obilježenoj zemlji nakon 1990-ih – osupnut ustrajanjem na tom goebellsovskom sindromu, izvedenom doduše u nešto ‘finijem maniru’, i nakon 25 godina od prvih primjera uništavanja ‘nepodobnog(ih)'”.

Arhiva američkog književnog časopisa The Paris Review sadrži stotine intervjua s književnicima i književnicama do 1950-ih naovamo. U The Art of Fiction, kako su ti razgovori naslovljeni, mogu se, među ostalima, čitati T.S. Eliot, William Faulkner, Dorothy Parker, Saul Bellow, Jose Luis Borges, Jean Rhys, John Barth, Raymond Carver, Julio Cortazar, Marguerite Yourcenar, Margaret Atwood, Maya Angelou, Anne Carson, Kazuo Ishiguro, Michael Haneke, Ursula K. Le Guin. Odnedavno časopis je ove intervjue obogatio i rubrikom The Art of Comics. Nakon prvoga izdanja, u kojem je gostovao Robert Crumb, u drugome u nizu razgovora sa suvremenim strip-umjetnicima predstavio se Chris Ware. 

Ovih nas je dana napustio Leonard Nimoy, glumac koji je u Zvjezdanim stazama portretirao Spocka, jednog od ikoničkih likova popularne kulture. Nimoy je rođen 1931. u Bostonu, u obitelji židovskih doseljenika iz Sovjetskog saveza, a ortodoksna zajednica izvornih govornika jidiša u kojoj je odrastao obilježila mu je i život i karijeru. Naime, malo je poznato da je “vulkanski pozdrav” kojega je Nimoy koristio u seriji Genea Roddenberryja zapravo slovo šin (ש) hebrejskog alfabeta i predstavlja blagoslov kohanima (židovskih svećenika iz loze Aronove). Dvosatni intervju s Nimoyem, u kojem na jidišu i na engleskom govori o svojem životu i karijeri, pogledajte ovdje. 

Piše: Vatroslav Miloš

Nakon gostovanja u emisiji Stvarnost prostora pretprošlog tjedna, o čemu smo pisali, Iva Marčetić je na Biltenu objavila iznimno potrebnu analizu domaćih stambenih politika od 1991. naovamo. “Nedavno zamrzavanje tečaja švicarskog franka, potom pojava Živog zida kao političkog aktera koji je sjeo na temu deložacija, kao i nešto ozbiljniji potezi u prvim godinama djelovanja udruge Franak (kolektivna tužba protiv banaka) konačno su u prvi plan političkog diskursa dovele predugo zanemarivano stambeno pitanje. Međutim, djelovanje navedenih aktera uglavnom je ograničilo raspravu na teške posljedice zaduživanja u stambenim kreditima, dok su temeljna pitanja stambene problematike izostala iz javnog diskursa”, piše Marčetić.

U petak, 13. veljače, obilježena je sedamdeseta obljetnica bombardiranja Dresdena. Taj se događaj ove godine obilježava na pozadini demonstracija koje antiimigracijski pokret Pegida posljednjih mjeseci organizira u tom gradu, a koji se širi i na druge njemačke gradove. “Od jeseni, napadi na strance porasli su za 130 posto”, ističe Danilo Starosta, stručnjak za radikalnu desnicu koji radi s drezdenskom grupom Kulturbüro Sachsen i upravo Pegidu krivi za “poticanje ‘otrovne atmosfere’ u gradu”. Guardianova Kate Connolly u reportaži iz Dresdena istražuje “pukotinu koja proteže gradom, s jednom polovicom za različitost, otvorenost i toleranciju i drugom koja je ustrašena, neprijateljski nastrojena prema strancima, čak i onima koji nisu iz Saske”.

David Carr, novinar i kolumnist New York Timesa, umro je nenadano, u redakciji. Karijeru je posvetio izvještavanju o medijima i kulturi, a u memoarima, naslovljenim The Night of the Gun: A Reporter Investigates the Darkest Story of His Life, His Own, iskreno je i neposredno iznio priču o vlastitom radu i životu, koji je bio i ostao obilježen ovisnošću o kokainu i alkoholu. O posvećenosti i strasti prema novinarskom poslu možda najbolje svjedoči činjenica da je iste večeri kad je umro moderirao okrugli stol posvećen dokumentarnom filmu Citizenfour u kojem su sudjelovali redateljica Laura Poitras, novinar Glenn Greenwald i, putem video-veze, sam Edward Snowden. Više čitajte ovdje. 

“Kad vaši gledatelji čuju riječ ‘reforma'”, veli Boris Jokić, “ono malo kose što im je ostalo na glavi diže se u zrak” i pogađa, čini se, točno u sridu. Prošlotjedno Otvoreno, točnije ono emitirano 10. veljače, bilo je posvećeno reformi obrazovnog sustava. Čini se kao da smo istu emisiju tijekom godina gledali već više puta. Želje, obećanja i namjere ostale su iste, jedino su se akteri ponešto mijenjali. O reformi su tog utorka raspravljali voditelj radne grupe za izradu Strategije znanosti i obrazovanja Neven Budak, voditelj Stručne skupine za reformu kurikuluma Boris Jokić, HRT-ova novinarka Sunčica Findak i Željko Stipić iz sindikata Preporod. Ostaje zaključiti da je sve čemu se možemo nadati jest da ćemo ih zajednički u studiju gledati opet. Samo ne ponovno neke izborne godine. 

“Inherent Vice briljantno prikazuje kako je neoliberalizam kooptirao kontrakulturu”, piše Stephen Maher u kritici posljednjega filma Paula Thomasa Andersona. Kao predložak za film poslužio je istoimeni roman Thomasa Pynchona iz 2009. godine, a njegovu adaptaciju Maher vidi kao “nadu u mogućnost drugačijeg filma”. A mogućnost drugačije filmske kritike na ovim prostorima, uz Velimira Grgića i Marka Mihalineca i njihov projekt Žuti titl, već neko vrijeme istražuje Goran Pećanac na svojem blogu Killing Time. Neopterećen akademizmom, distributerskim PR-om i diktatom aktualnog repertoara, Pećanac vlastito gledateljsko iskustvo prenosi neposredno, neuvijeno i isprepleteno s analiziranim filmskim materijalom. Njegovu kritiku filma Inherent Vice možete čitati ovdje. 

Piše: Vatroslav Miloš

Škotski referendum za neovisnost je iza nas. Rezultati su jasni: 55% glasača se izjasnilo za Ujedinjeno Kraljevstvo. No, kako su mnogi mediji izvještavali posljednjih dana, stvari za Škotsku – i Wales i Sjevernu Irsku pa i samu Englesku – više nikada neće biti iste. Što epilog referenduma znači za njegove ključne aktere možete čitati u tekstu Anoosha Chakeliana u New Statesmanu. Također, u procesu prema mogućem osamostaljenju Škotske, mnogo je glasova prigovaralo inherentnom nacionalizmu kampanje za odcjepljenje. Ipak, u obranu tog procesa i njegovih ideja stala je Cat Boyd u Red Pepperu: “Nije val škotskog nacionalizma taj koji davao pokretački impuls glasu ‘za’: bila je to debata o socijalnoj pravdi, ekonomskoj demokraciji i prilika za radikalnu promjenu”. 

Polarizacija našeg društva – vođena izuzetnom dezorijentiranošću političkih klasa, što u ideološkom, što u birokratskom smislu – ovoga se tjedna manifestirala u potezu državnog činovnika koji je odbio kao porezni odbitak računati donaciju zagrebačkom Centru za ženske studije. Naime, ovaj je poreznik i, očito, amaterski stručnjak za ustavno pravo rad te organizacije klasificirao protuustavnim jer se ista, njegovim riječima, zalaže za pravo na pobačaj. Priču je sredinom tjedna otkrila Dubravka Blaško na H-alteru, a tekstovima su reagirale i Asja Bakić na Mufu, kao i Dijana Ćurković na Vox Feminaeu. Slučaj je u Hrvatskoj uživo komentirala direktorica Centra za ženske studije Rada Borić, a Novi list izvijestio da je poreznik koji je glumio ustavnog suca – suspendiran.

Danny Dorling, čija knjiga Inequality and the 1% ovoga mjeseca izlazi za Verso Books, za Guardian iznosi “deset šokantnih činjenica o nejednakosti”: o tome kako britanski liječnici i profesori više nemaju svoga mjesta pri vrhu platne ljestvice, kako ultrabogati percipiraju pripadnike nižih klasa kao “podljudsku” vrstu te kako posljednjih 15 godina svjedočimo nevjerojatnom rastu društvenih nejednakosti. 

Nedavna tragedija u rudniku Raspotočje otvorila je okno nad katastrofalnim stanjem bosanskohercegovačkih rudnika: “U stvari, priča o stanju u rudnicima, nemaru i bezgraničnoj neodgovornosti onih koji donose odluke, priča je o Bosni i Hercegovini danas. Naravno, stanje u rudnicima je i ilustracija za stepen korupcije koja vlada ovom zemljom zbog koje se urušava i prijeti da kolabira ionako krhki sistem”. Tekst Nidžare Ahmetašević možete čitati na Biltenu. 

Netom prije smrti u 95. godini života, britanski povjesničar Eric Hobsbawm je eseje “o Marxu i marksizmu” koji su nastajali od 1956. do 2009. sakupio u knjigu Kako promijeniti svijet. Hrvatski je prijevod ovoga vrijednog doprinosa opusu rasprava o mogućnosti boljega svijeta iz marksističke vizure objavila Naklada Ljevak, a o njemu je u prošlotjednim Novostima Branimira Lazarin zapisala: “Nemoguće je prepričavati Hobsbawma, tužno jalovo poput onog dosadnog ‘plesanja o arhitekturi’, ali razgovarati o njegovoj socijalnoj historiji s analitičkim, historiografskim, srednjoklasno kulturhoch fundiranim povodom, to je već sistemski korak za konkretnu kulturnu sredinu. Jasno da prijevod knjige Erica Hobsbawma (kulturni događaj u humanističkom korpusu) uvijek upućuje na zrcalni problem domaće historiografije, fakat kojemu ne možemo pripisati, recimo, grijeh intelektualne odgovornosti. U prevladavajućem korpusu nacionalne historiografije jedva da ima mjesta za tip orijentacije poput socijalne historije. Tu baš nema disputa i zato je logično da o knjizi velikog (marksističkog) povjesničara na domaćoj ‘sceni’, eventualno i prigodno, razgovaraju tek profesori/ce filozofije, po mogućnosti ‘ljevijeg’ ili marksističkog opredjeljenja”. 

Bolji su svijet zamišljali i oni koji su se, bježeći pred fašističkim okupatorom, našli nasukani u pustinji El Shatta. “[I]stodobno se na tim fotografijama događa i jedna paralelna priča, ispričana licima dalmatinskih seljaka i ribara zatečenih u jednom dramatičnom povijesnom trenutku, licima koja nam donose svu patnju kroz koju su prolazili, ali i prkos kojim su se nosili sa svojim problemima. Zato ovu izložbu i fotografije na njoj treba promatrati ne kao povijesni zapis, nego kao intimno upoznavanje s tisućama hrabrih ljudi, pobjednicima nad sudbinom koju im je pokušalo nametnuti najveće zlo koje je ikad hodalo Zemljom”, piše Ivica Profaca u Forumovom osvrtu na izložbu Lica El Shatta održanoj u galeriji Fotokluba Split. 

Što je to što jedan grad čini zavodljivim? Ljudi, infrastruktura, klima, cijene? Berlin već desetljećima utjelovljuje tu shizofrenu neodređenost koja istovremeno privlači i mlade umjetnike u potrazi za onime što dolazi, avan/turiste koje zanima tek minimalan trošak i maksimalan užitak, kao i pohlepne investitore koji ruševne nekretnine pretvaraju u luksuzne stanove koje si lokalno stanovništvo ne može priuštiti. Više o tome čitajte u New Republicu, u tekstu Thomasa Rogersa naslovljenome The Life and Death of a ‘Cool’ City. 

Tijekom 2012. godine treće izdanje manifestacije Ko gradi grad funkcionirala je kroz format serije radnih stolova i diskusija, koji su dovodili aktere i publiku u nove situacije promišljanja i analize, planiranja i evaluacije. Aktivnosti brojnih grupa i pojedinaca iz Beograda, ali i drugih gradova Srbije i regije, angažiranih na artikuliranju pozicije i akcije građana ka (ne)željenom urbanom razvoju, bili su povod za detaljnije upoznavanje javnosti i aktivista s pojedinim slučajevima ili fenomenima ovakvih praksi, a koje se zalažu za otvorenije i inkluzivnije urbanističke procedure ili “javniji” tretman javnih prostora. 

Prvo izdanje biltena Ko gradi grad predstavlja aktivnosti održane u Kulturnom centru Rex i van njega tijekom 2012. i u kojem se najavljuju nadolazeće akcije za 2013. godinu. Bilten i izvještaje sa radnih stolova sastavili su Marko Aksentijević, Darko Čačić, Ana Džokić, Marc Neelen, Nebojša Milikić, Nikola Pantelić, Dušica Parezanović, Dubravka Sekulić i Miloš Veselinović. Bilten možete čitati ovdje. 

Ko gradi grad od 2010. godine organziraju Grupa 484, STEALTH.unlimited, Kulturni centar REX i Fondacija Heinrich Böll. 

Izvor: Ko gradi grad / Foto © Nemanja Manjenčić