Godine 1947. Julian Beck i Judith Malina osnovali su Living Theatre, novi eksperimentalni kazališni izraz, radi sudjelovanja “u lijepoj nenasilnoj anarhističkoj revoluciji”. Judith Malina, porijeklom Njemica, bila je studentica Erwina Piscatora, a Julian Beck apstraktni ekspresionistički slikar njujorške škole. “Stalno smo išli u teatar, Judith i ja. Sve je bilo zanimljivo i razjarujuće. Dva tri četiri puta na tjedan. Tako da je već 1946. Judith znala da ne želi raditi u takvom teatru. Meni, koji sam se pak držao slikanja u to doba, trebalo je šest mjeseci da mi to sine, i rekosmo da ćemo stvoriti teatar koji će raditi nešto drugo. Danas, petnaest godina poslije, znamo da nam to nije uspjelo”.

Living Theatre uprizorio je stotinu produkcija na osam jezika u dvadeset i osam zemalja na pet kontinenata i time postao jedinstven projekt koji je utjecao na kazalište diljem svijeta. Beckovi zapisi ne odstupaju ni trenutka od osviještanja vlastite pozicije, kada piše o uvjetima svoga rada: “Ali stanje u Raju sada bilo je hermetično, baš zato što s događalo u teatru – s plaćenim ili neplaćenim ulaznicama – život novca ugrožavao je svakoga svake sekunde, jer policija je uvijek u teatru, a vojska vani, dok je radnik iz održavanja u podrumu”, on ne isključuje sebe iz reprodukcijskoga stroja: “Ova knjiga (ovaj moj spis, Život teatra), je li ona zavedena buržujskim vrijednostima, ovo obraćanje eliti (jezikom obrazovane elite)?”. Rastali su se 1971. godine. “Učinivši nas uspješnima, društvo nas je učinilo ovisnima o svojem sustavu. (…) Stari Living Theatre stvoren je za drugačiju vrstu rada i nešto u njegovoj naravi spriječit će nas da poduzmemo nužne mjere. Toliko je bilo jasno”.

Tijekom 1950-ih i početkom 1960-ih godina u New Yorku, Living Theatre bio je pionir nekonvencionalnoga uprizorenja poetskih drama američkih autora te europskih pisaca rijetko postavljanih u Americi. Godine 1970. zapisao je: “Moramo nadići Rimabuda i Lorcu. Moramo nadići Marxa i Bakunjina. Nadići Bretona i Trockog. Bubera i Gutkinda. Nadići Gandhija. Oni su nas doveli dovde. (…) Biti zaveden jezikom u osobni užitak (dok krv lipta): u tom smislu umjetnost i književnost, bez obzira na to do kojeg stupnja će proširiti svjesnu osviještenost, služe interesima ubojica”. Zbog nerazumijevanja i neprihvaćanja od strane vlasti i kulturnih institucija, polako se počinju zatvarati scene Living Theatrea, pa trupa šezdesetih godina postaje nomadski putujući ansambl u egzilu. “Nacionalizam je jedna od prvih stvari koja treba nestati nakon zore, drugovi”.

Knjiga Juliana Becka Život teatra govori o ulozi umjetnika kao revolucionarnog subjekta u društvu. Ako se može eksperimentirati u teatru, može se eksperimentirati i u životu, smatrao je. No i knjiga njegovih poludnevničkih zapisa svojevrstan je eksperiment. Jedini orijentir nanizanih zapisa njihov je redni broj, tek spojen s naslovom u sadržaju na početku knjige. Zapisi nisu poredani kronološki, stranice nisu obilježene brojem. DAF-ovo izdanje nema predgovor ni pogovor, vjerovatno se vodeći jednim od Beckovih nepokolebljivih zapisa: “Kritičar je savjetnik za kupnju u supermarketu kulture”.

Radikalni pacifistički anarhist i umjetnik kakvim je Julian Beck predstavljen u knjizi podnaslovljenoj odnos umjetnika prema borbi naroda, smatra da su društveno i kreativno međusobno isprepleteni i uvjetovani. “Ono ste što jedete i ono što više ne želite jesti”.

Prije popisivanja stvari koje “možemo učiniti” u zapisu pod rednim brojem 116, Beck iznosi ideju da je upravo govor o revoluciji ono što spriječava mogućnost njenog poimanja: “Ne govori; učini to. Od te točke revolucionarna retorika jedino služi tome da razmrvi mahnitost; postaje izgovor za nedjelovanje. Vrijeme je, možda, 1971., za fazu u kojoj smo tiši. Metodičnu. Jasnu. Direktnu. I aktivnu”. Ova knjiga otvara prostor u kojem ćemo se zapitati nije li ovo doba, koje se ne razlikuje od Beckova osim po potpunom neuspjehu svega za što se sam Beck u knjizi zalaže, vrijeme za ulazak u fazu u kojoj smo tiši, ali metodični? Jasni i direktni? Aktivni. “Samo ljudi mogu osloboditi ljude”.

Matija Mrakovčić

Godine 1947. Julian Beck i Judith Malina osnovali su Living Theatre, novi eksperimentalni kazališni izraz, radi sudjelovanja “u divnoj nenasilnoj anarhističkoj revoluciji” za promjenu svijeta. Judith Malina, porijeklom Njemica, bila je studentica Erwina Piscatora, a Julian Beck apstraktni ekspresionistički slikar njujorške škole. Living Theatre uprizorio je stotinu produkcija na osam jezika u dvadeset i osam zemalja na pet kontinenata i time postao jedinstven projekt koji je utjecao na kazalište diljem svijeta. Tijekom 1950-ih i početkom 1960-ih godina u New Yorku, Living Theatre bio je pionir nekonvencionalnoga uprizorenja poetskih drama američkih autora poput Gertrude Stein, Williama Carlosa Williamsa, Paula Goodmana, Kennetha Rexrotha i Johna Ashberyja, te europskih pisaca rijetko postavljanih u Americi, poput Jeana Cocteaua, F. G. Lorce, Bertolda Brechta i Luigija Pirandella. Zbog nerazumijevanja i neprihvaćanja od strane vlasti i kulturnih institucija, polako se počinju zatvarati scene Living Theatrea, pa trupa šezdesetih godina postaje nomadski putujući ansambl u egzilu.

Knjiga Juliana Becka Život teatra govori o ulozi umjetnika kao revolucionarnog subjekta u društvu. Poludnevnički zapisi toga radikalnog pacifističkog anarhista i umjetnika isprepleću Beckova razmišljanja o društvu, politici, umjetnosti, promjeni, pri čemu su društveno i kreativno međusobno isprepleteni i uvjetovani. Ako se može eksperimentirati u teatru, može se eksperimentirati i u životu, smatrao je. Beckov neuništiv i neizmjeriv eros bitno je utjecao na razvoj kazališnog djelovanja, ali i propitivanja kazališta i teorijskog pristupa kazalištu. Julian Beck istaknuo se i kao vrlo elokventan filozof oslobođenja, što na uvjerljiv način potvrđuje upravo ova knjiga.

U pritvoru brazilskoga zatvora, u kolovozu 1971. godine, zapisao je: “Gledište da su ljudi zli (što je poimanje prvog istočnog grijeha) i da zato imamo zakone i vladu i novac nije gledište naroda, nego vladajuće klase, koje nam je podmetnulo iskvareno svećenstvo da bi održalo elitu i njihove svećenike na položaju moći. Ako, kako to Ghandi kaže, kapital rađa pohlepu i konkurentnost kao karakterne crte, bi li onda anarho-komunizam mogao stvoriti velikodušnost i suradnju? Teorija revolucije ne zasniva se na ideji da je ljudski značaj “dobar”, nego na tome da će se, ako promijenimo uvjete u kojima funkcioniramo, promijeniti naš značaj”.

KP / Zarez