Piše: Mario Kikaš

Bijeli bubrezi, kolaž dramskih skica (kako stoji u programskoj knjižici), u dramskom pismu i režiji Vedrane Klepice, započinje slikom koja na scenu izvodi cijelu glumačku ekipu (Hrvojka Begović, Milica Manojlović, Anđela Ramljak i Dado Ćosić) – četiri ženska lika, prikaze – tri nespretne i nezgrapne anti-Mojre koprenom skrivena lica i jednu “utrošenu”, ženu koja na kaskadnoj sceni fingira porođaj ili pobačaj. Koje od toga dvoje, nije ni bitno, jer nijedno nije moglo zaobići nijednu od njih, kao što je to zapisala Nada Sremec u knjizi Nismo mi krive, objavljene 1940. u izdanju Gospodarske sloge, tik pred uspostavu NDH.

Sremec je u funkciji etnografkinje ove paralelne institucije seljačkog pokreta u tadašnjoj Hrvatskoj, svojim zapisima iz većinom slavonskih sela dala glas “našim bakama” koje su se utrošile, odnosno na razne pučke do it yourself načine vršile pobačaje. Libeći se odlaska liječniku, najviše iz socijalnih, odnosno financijskih razloga, straha i nerazgranate zdravstvene infrastrukture u predmodernizacijskoj Hrvatskoj, koja vas je tjerala da odete u prvu varoš. A kako otići u varoš – a da selo ne sazna. Sudbine Kaja, Jozija, Marta, Daša i Maša – tako su ispuštane iz ruku mnoštva nespretnih Mojri, s guščjim perima u rukama, kako Sremec bez imalo cenzure zapisuje u dijaloškoj formi, jednako kao i Klepica. I do samog kraja predstave nisam se mogao riješiti te, moguće krive ili nepotrebne, aluzije na zapise Nade Sremec. Aluzije koja je pozornost možda usmjerila na popunjavanje referentnog polja, što je česta zamka u kojoj se kritičari nađu, najčešće zbog straha od praznog papira koji predugo stoji netaknut.

A upravo je potreba za papirom nešto što je bio dominantan poriv ovog gledatelja nakon završetka izvedbe. I to ne da bi nešto napisao, nego da bih Bijele bubrege pročitao. Pri punoj svijesti i znanju o novo-kazališnim “konvencijama” i labilnosti teksta i propusnosti granica između teksta i izvedbe – meni je trebao upravo tekst. Na papiru. Više nego sama izvedba. Kao da se, klasičnim dramatološkim rječnikom rečeno, nije dogodio očekivani prijelaz iz dramskog teksta u scenski tekst. Ili ne nužno prijelaz, može i rez, poništavanje. Nešto. Ili se bar nije dogodio upravo u ovoj izvedbi koju je pojeo materijalizirajući tekst.

Intenzivan tekst, stilski neusklađen (što nije nužno nedostatak), gust, na momente liričan pa narativan pa birokratski pa docirajući. Tekst s velikim potencijalima koji su donekle ostvareni upravo u onom prvom činu, odnosno skici kolaža koja se dramaturški orijentira oko cezura u dramskom govoru, prekida, odnosno gubitka sjećanja koji rezultiraju stalnim ponavljanjem replika, do mjere u kojoj otkrivaju lineovski detaljne opisa vegetacije šume po kojoj se skrivaju naše anti-Mojre, da bi u idućem trenutku zaboravile – gdje su i tko su. Skrivaju plodove i “grijehe”, ostaju nevidljive iza svojih koprena, izbrisanog pamćenja, kao armija žena nezabilježenih u pisanim povijestima, na što se kroz tijek predstave više puta aludira. Skrivaju svoje traume, brišu povijesti grijeha svojih baka, potiskuju ih jer potiskivanje je jedino što preostaje u distopijskom svijetu s elementima totalitarne postapokaliptičke teo-birokratske države. 

Fokus se nakon te invokacijske scene seli na “pojedinačne” ženske priče u jednom takvom svijetu koji je sam po sebi kolaž pred i post-modernih motiva. A s takvim svijetom i njegovim suludim propisima koje diktiraju totalitarno-militarističke institucije poput Zapovjedne baze, nosi se gorkim cinizmom i psovkama koje nadomještaju ona prazna mjesta teksta iz prvog čina kao mekana vata koja bi trebala zaustaviti protok gnoja koji se nakupio ispod kore jednog fikcionalnog, ali ne tako dalekog društva, obitelji i njihovih patologija. Različite situacije i konteksti u koje se postavljaju likovi u narednim činovima, dovode do toga da se jezik u tim zaokruženim scenama stilski grana i uslojava, ali kao da ne dobiva izvedbeni potporanj i gubi se u replikama od kojih su neke ostale i nejasne, odnosno nerazumljive.

Otuda želja za materijalnim tekstom u čijim će stabilnim okvirima ovaj feministički komad biti sagledan u svojoj jezičnoj slojevitosti koju, nažalost, nisam uspio uhvatiti kroz samu izvedbu. Tek detektirati. Pritom, pitanje odgovornosti za to je suvišno. Volim svaki kazališni čin gledati ne samo kao izoliranu izvedbu ili eventualno izvedbu koja emitira različita signale čije reference onda treba hvatati i prosuti pred čitatelja. Bijelim bubrezima ne manjka to referentno polje i određena logika selekcije. Ne manjka ni veza s trenutnim kontekstom koja je, vjerujem, svima koji su Bubrege gledali – manje-više jasna. Međutim, osim tog aspekta, izvedba se događa i u određenom ustrojbenom i institucionalnom kontekstu i organizaciji vremena koja često ne ostavlja prostora za duže, a onda i dublje bavljenjem radom na sceni, ako hoćemo – uigravanjem. “Praznim vremenom” u kojem samo zamišljamo scene, slike, dijaloge. Imamo taj luksuz, ako hoćete, no ne mogu se oteti dojmu da je upravo tog luksuza falilo. 

Praizvedba predstave Bijeli Bubrezi autorice i redateljice Vedrane Klepice održava se u utorak, 11. travnja u Velikoj dvorani Teatra &TD u 20 sati. Reprizna izvedba je 12. travnja u 20 sati.

Protagonistkinje Bijelih bubrega kroz kolaž vremenom i mjestom neodređenih dramskih skica govore o autoritarnosti i okrutnosti prirode, obitelji te društveno–ekonomskih uvjeta kojima su žene kroz povijest kontinuirano i grubo podređene. Četiri glavna lika – Hana, Maša, Daša i Anđa – ponekad se bore za svoj prostor slobode i preživljavanja, ponekad ne, ali u oba slučaja završavaju isto – svojim intimnim porazom. Iz njihove perspektive, jedini način konkretnog napretka i emancipacije dolazi transgeneracijski. 

“Prilično je nemoguće izbjeći teret rodne i klasne determiniranosti, onog suštinskog što oblikuje naš identitet i životne izbore. To je samo po sebi okrutno, u nekom filozofskom smislu, no kada ta determiniranost postane polje političke manipulacije u društvu koje ne skrbi za potrebe pojednica stvar postaje opasna. Onda ta determiniranost vodi k povijesti izgubljenih sloboda i ugušenih glasova. I za žene i za muškarce” naglasila je autorica i redateljica, Vedrana Klepica.

Naše su bake i prabake zapinjale u različitim odnosima skrbeći se za obitelj i zajednicu. Zbog tih “zapinjanja” često su optuživane da su neuke ili nedovoljno emancipirane. Nisu se izborile za samostalnost i nisu slijedile svoje ekonomske ciljeve. Ipak, prateći ovu dramu, ne možemo ne primijetiti koliko je skrb za druge stavljena u privatnu sferu, i da se gotovo podrazumijeva. Skrb je prepuštena “altruističnim”, požrtvovnim ženama koje, kao da u tome malo i uživaju. Skrb je postala neka vrsta privatne (i privatizirane) brige za odnose za koju su odgovorne isključivo žene.

Iako je zamišljeno da se Maša, Daša, Hana i Anđa nalaze na nekakvom pragu (pred)emancipacije koja je u ovom distopijskom okviru za njih beznadno neprohodna, jasno je da ne postoji linearnost u transgresiji kao što je jasno da ne postoji prag ženske emancipacije. Ali zato postoje zakoni koji će se mijenjati, javni prostor koji će se okupirati. To se neće dogoditi istovremeno, niti će ići jedno za drugim. I to nije naše duboko “nesvjesno” o kojem odlučuje apstraktno tijelo. Religijsko, recimo. Nema Zone. To je naše javno, jasno artikulirano, pametno ispregovarano “svjesno”, pojasnila je dramaturginja Nataša Antulov.