Posjetitelji će, neovisno o razini prethodnog znanja, moći besplatno popraviti svoj bicikl uz pomoć dežurnih volontera. Jedini uvjet za korisnike je da u popravku svog bicikla moraju sami sudjelovati. Cilj projekta je promicanje održivog transporta i učinkovitog gospodarenja resursima te izgradnja društvene solidarnosti.

Više informacija pronađite ovdje.

U uvodu priručnika navodi se da ove smjernice “pružaju sveobuhvatan okvir za građanske inicijative, organizacije civilnog društvai lokalne vlasti koje žele uspostaviti i unaprijediti projekte ponovne uporabe unutar svojih zajednica”. Osim inspirativnih uputa, priručnik nudi i praktične korake te prikaze uspješnih projekata proizašlih iz projekta Kružne zajednice / Communities Go Circular. Projekt je pokrenut u sklopu EU programa Građani, jednakost, prava i vrijednosti, a cilj mu je uključiti građane_ke u stvaranje zero waste zajednica usmjerenih na smanjenje emisija stakleničkih plinova, doprinos ublažavanju klimatskih promjena i smanjenje nastanka otpada. 

Kako se pojašnjava u publikaciji, u projektu je sudjelovalo više od tisuću građana i građanki zajedno s predstavnicima organizacija civilnog društva i donositeljima odluka. Nositelj je projekta udruga Zelena Istra, a projektni partneri su Ekologi brez meja, KNOF, Zelena akcija i Zero Waste Italy. Priručnik donosi idetaljan prikaz njihovih projekata ponovne uporabe,  uključujući repair caffe u Društvenom centru Rojc u Puli, biciklopopravljaonu Zelene akcija u Zagrebu i Centar za ponovnu uporabu Zero Waste Italyja, u koji građani_ke mogu donijeti predmete koji im više nisu potrebni, ali mogu biti korisni drugima. KNOF opisuje svoj reuse boutique, trgovinu rabljenom robom, a Ekologi brez meja organiziraju Festival ponovne uporabe kojem je cilj potaknuti pojedince da doprinose produženju životnog ciklusa proizvoda.

Osim ekoloških udruga, principi ponovne uporabe sve više dobivaju na važnosti i u kulturno-umjetničkom sektoru, gdje se javlja potreba za njihovim integriranjem u prakse održivosti. U tom kontekstu vrijedi istaknuti aktivnosti Empiria teatra, nezavisnog kazališta istraživačkog, eksperimentalnog i edukativnog smjera. Njihova ekološko-izvedbena inicijativa Šteta bacit svoje je začetke imala u istoimenoj Facebook grupi za posudbu i razmjenu kostima, scenografije i rekvizita aktera na nezavisnoj sceni, koja danas broji preko 1200 članova.

Pored grupe, inicijativa je dosad organizirala kazališni buvljak, niz ekoloških radionica namijenjenih djeci, kreativne i interaktivne aktivnosti u svrhu razvoja svijesti polaznika_ca o prenamjeni predmeta, kao i tribinu Izvedbene umjetnosti i ekologija, održanu u studenom 2023. u prostoru Centra mladih Ribnjak. Iste je godine Empiria teatar objavio i publikaciju o razmjeni i održivosti u izvedbenim umjetnostima (autorica Dora Golub).

Iva Srnec Hamer, producentica u Empiria teatru, objašnjava: “Projekt Šteta bacit započet je inicijativom na društvenim mrežama u svrhu rješavanja problema gomilanja scenskog otpada koji nastaje kao nusproizvod rada u izvedbenim umjetnostima unutar okvira nezavisnog sektora. Nastankom istoimene grupe na Facebooku 2020. godine i posljedičnim velikim odazivom umjetnika, otpočela je praksa razmjene i donacije elemenata postojećih kazališnih fundusa, a potom se uživo oformio i Kazališni buvljak.

Daljnje širenje inicijative nastavilo je praksu povezivanja umjetnika na lokalnoj nezavisnoj sceni putem razmjene materijala koji figurira kao višak proizvodnje u umjetničkim procesima, inzistirajući na konceptima obnovljivosti i kreativne preobrazbe u korištenju otpada kao umjetničke strategije. Ove ekostrategije popraćene su tribinom na spomenute teme kao i izradom sveobuhvatne analitičke publikacije na temu scenskog otpada.”

Postojanje ovakvih inicijativa, projekata i publikacija ukazuje na potrebe, ali i nebrojene mogućnosti zbrinjavanja i ponovne uporabe predmeta. Zainteresirani pojedinci i pojedinke, kao i organizacije i udruge, mogu se inspirirati ovim primjerima dobre prakse. Publikaciju Zelene akcije Kickstart Reuse možete pročitati ovdje, a publikaciju Empiria teatra Šteta bacit ovdje.

Program započinje već u 10 ujutro gerila vrtlarenjem, jedinstvenom radionicom u sklopu koje će sudionici izrađivati “bombice” od kompostirane zemlje, gline, vode i sjemenja cvijeća kojeg pčele vole. Radionicu Guerilla gardening: Seed Bombs vodi kustosica i edukatorica Ivana Šešlek.

U isto vrijeme starta i Biciklopopravljaona Zelene akcije, besplatni volonterski servis za (samo)popravak bicikla koji djeluje od 2009. godine. Kroz vještine održavanja i popravka omiljenog prijevoznog sredstva sudionike vodi Antonio Dominik, a Bicpop će raditi od 10 do 13 sati u parkiću ispred Jedinatva.

Za to vrijeme se u predvorju ispred Jedinstva održava radionica Don’t judge a book by its cover na kojoj će sudionici_e zamatati knjige u smeđi papir i na njih pisati kratki sadržaj knjige koji će svaki sudionik_ca sam_a osmisliti. Svi zainteresirani koji se žele riješiti knjiga iz vlastite biblioteke mogu ih donijeti u Pogon Jedinstvo od 1. do 9. lipnja (9-17h), a nakon zamatanja na Jedinstvenoj vrtnoj zabavit bit će dostupne čitateljima u Frižnici ispred Močvare.

Na nasipu kod Jedinstva, od 11 do 12 sati na rasporedu je Plesni susret s Tamarom Curić. Riječ je o jednostavnim, zabavnim, tjelesnim igrama, zadacima i vođenim vježbama i plesu za neplesače, na koje su dobrodošli svi, bez obzira na prethodno plesno iskustvo.

U poslijepodnevnom dijelu programa održava se filmska radionica CinEd namijenjena mladima od 11 do 15 godina koju vode Ivana Šešlek i Hana Juranović iz udruge Bacači sjenki. Tu je i leteći trapez, koji je u sklopu programa Leteća turneja na nasipu iznad dvorišta Pogona postavili članovi cirkuske škole Turbul´ iz Nimesa (Francuska). Iskusni cirkuski pedagozi održat će besplatnu radionicu otvorenu za javnost i sve uzraste.

Za već tradicionalno kvizaško druženje na Jedinstvenoj vrtnoj zabavi zaduženi su Lana Pukanić i Vatroslav Miloš koji osmišljavaju i vode Kulturpunktovu Kviz-o-ramu. Pojedine ekipe mogu brojati do pet članova, a sudionike_ce očekuju bogate nagrade. Svoju ekipu možete prijaviti putem linka.

Čitavog dana posjetitelji će uživo moći promatrati kako nastaje zadnji dio murala na istočnom zidu Jedinstva, koji je mlada ilustratorica Helena Nemec aka Helakopter oslikala na Jedinstvenoj vrtnoj zabavi 2020. godine. Jedinstvo će ponovo doživjeti vizualno osvježenje pod Heleninim slikarskim kistom, čije je dovršavanje predviđeno u 20 sati.

Večernji program u znaku je nastupa mladih demo bendova TereT, Linija 109 i Slow Cured koje Jedinstvo ugošćuje zajedno sa susjedima iz Močvare, a u sklopu projekta Podrži scenu. Koncert u šatoru Cirkobalkane u dvorištu Jedinstva započinje u 19.15h.

Sve detalje programa sedme po redu Jedinstvene vrtne zabave potražite ovdje.

Za razliku od recikliranja, koje uključuje razgrađivanje predmeta u materijale za ponovnu proizvodnju, model upcyclinga podrazumijeva transformaciju smeća, kao i nekorištenih ili pokvarenih predmeta, u proizvode koji imaju veću ili jednaku upotrebnu vrijednost – to uključuje postupke kao što su kreativni oblici popravka, ponovna upotreba, prenamjena, obnova, nadogradnja, ponovna proizvodnja i sl. Proces popravljanja tako možemo promatrati kao jedan od središnjih momenata upcyclinga, koji znatno ublažava nedostatak resursa. Raširenosti koncepta upcyclinga svjedoče i uspjesi zagovaračkih kampanji organiziranih oko raznih inicijativa za pravo na popravak – u prvom je redu riječ o legislativnim potvrdama prava potrošača da sami popravljaju i modificiraju svoje elektroničke uređaje. Pravo na popravak je velikim dijelom odgovor proizvođačima koji ograničavaju mogućnost popravka svojih proizvoda, ali je smanjenje otpada također jedan od ciljeva.

Međutim, kao što je ranije spomenuto, načini konzumacije kratkotrajne robe osigurali su i određeno gubljenje neformalnih tehničkih vještina potrebnih za popravljanje, dok je istovremeno narasla i sama kompleksnost proizvoda – posebno elektroničkih. Kao odgovor na taj problem, u okvirima lokalnih zajednica sve se češće organiziraju radionice i popravljaone koje služe kao mjesta susreta i prijenosa znanja. One nisu izostale ni u Zagrebu, u kojem se kroz godine razvija niz radionica, popravljaona i Repair Cafe događanja koje organiziraju pojedinci i udruge – primjerice redoviti program Repair Cafe Udruge Radiona, radionice popravljanja u Močvari i brojni drugi – kao i umjetničkih programa poput nedavnog projekta Evana J. Kirbyja i kolektiva NOT_____ENOUGH u GMK ili pak projekta ROUM Romske organizacije mladih ROM HR.

Jedan od najredovitijih programa je Biciklopopravljaona Zelene akcije, otvorena svakog četvrtka od 17 do 20 sati. Zelena akcija nastavlja širiti radionice popravljanja pa u partnerstvu s Platformom Upgrade u subotu, 1. travnja, organizira zajednički popravak kućanskih aparata. “Ovakva popravljanja uz druženje, odnosno druženja uz popravljanje (i učenje!) poznata su i pod nazivom Repair Cafe, a osim što su zabavna, okupljaju lokalnu zajednicu i promiču društvenu solidarnost, razmjenu znanja, učinkovitu uporabu resursa i takozvanu cirkularnu ekonomiju kao odgovor na klimatsku krizu i širu krizu okoliša”, navode u najavi prve radionice Popravimo zajedno! Izgradnja zajednice, organiziranje, ponovno korištenje proizvoda i prijenos znanja nužni za suočavanje sa svijetom u kojem neobuzdani rast vodi u propast.

Tekst je nastao u suradnji s Platformom Upgrade i projektom Gradimo drugačiji kvart koji vodi organizacija Operacija grad.

Kroz šestomjesečni program strukturiranih radionica i obaveznu praksu polaznici će steći dovoljno teorijskog znanja i praktičnih vještina da nastave volontirati u Biciklopopravljaoni kao visokokvalificirani (samostalni) biciklopopravljač_ica, pokrenu novu biciklopopravljaonu negdje drugdje, počnu tražiti posao kao pripravnik_ca u komercijalnom biciklističkom servisu ili prodavač_ica u biciklističkom dućanu.

Na tečaj se može prijaviti bilo koja punoljetna osoba koja je u stanju pratiti izlaganja na hrvatskom jeziku te može dovoljno često sudjelovati na radionicama i praktičnom radu. Broj polaznika_ca tečaja neće biti veći od deset, a cilj je uključiti polaznike_ce bez ili s malo prethodnog znanja. Pripadnici_e deprivilegiranih skupina – nacionalne manjine, osobe slabijeg socioekonomskog statusa (vrlo siromašne osobe), LGBTIQ+ osobe te osobe koje su po drugim osnovama deprivilegirane, odnosno u riziku od diskriminacije, imat će prednost pri odabiru.

Tečaj je besplatan, a prijaviti se možete putem online obrasca do 16. siječnja u ponoć.

Više informacija o pozivu potražite na službenoj stranici Zelene akcije.

Situacija kojoj smo svjedočili u Glasgowu, u jeku druge godine globalne pandemije i još jedne najtoplije godine otkako se mjere temperature, može poslužiti kao ilustracija nezavidnog položaja bicikala (ali i ostalih održivih vrsta prijevoza poput pješačenja i javnog prijevoza) u planovima za borbu protiv klimatskih promjena. Ipak, biciklistički aktivizam nije ograničen samo na klimatske ciljeve – od prve pojave bicikla sredinom devetnaestog stoljeća pa do danas, biciklističke aktivističke organizacije borile su se za nekoliko različitih, ali ipak kompatibilnih ciljeva. U ovom tekstu prvo ćemo obuhvatiti povijest biciklističkog aktivizma – od feminističkog i antirasističkog aktivizma kojima je bicikl služio kao sredstvo političkog organiziranja, preko nizozemskih kampanja protiv ubijanja djece u prometu 1970-ih, pa do današnjeg klimatskog aktivizma. Kroz povijest biciklističkog aktivizma vidjet ćemo kako automobilska industrija instrumentalizira aktivističke pokrete od svojih samih početaka. Na kraju, objasnit ćemo zašto je bitno da im se biciklističke aktivističke organizacije odupru u trenutku kada zelena tranzicija postaje ozbiljan posao na koji računa i industrija fosilnih goriva.

Rani oblici biciklističkog organiziranja

Ubrzo nakon izuma “sigurnog bicikla” (eng. safety bicycle, bicikl s dva kotača iste veličine i pogon lancem, praktički nepromijenjen do danas) 1880-ih uslijedio je prvi biciklistički boom. Iako su se biciklima u početku vozili prvenstveno dobrostojeći muškarci, a u segregiranim društvima to su uglavnom bili bijeli muškarci, kroz nekoliko godina je došlo do značajnog pada cijene proizvodnje. Krajem 19. stoljeća pristup biciklima omogućen je i ženama, a mnogima od njih donio je neovisnost pri kretanju. U segregiranim društvima poput SAD-a, izum bicikla za crnačku zajednicu predstavljao je alternativu javnom prijevozu u kojem su konstantno izloženi institucionaliziranoj diskriminaciji. U tom periodu na Zapadu se počinje razvijati nekoliko različitih smjerova biciklističkog aktivizma. Bijeli muškarci, često organizirani u klubove poput američkog League of American Wheelmen (koji je zabranio članstvo crnim biciklistima 1894.), krajem 19. i početkom 20. stoljeća svoju energiju i utjecaj prvenstveno su usmjerili k poboljšanju cestovne infrastrukture. U SAD-u su to činili kroz Good Roads Movement, široku kampanju koja se borila za poboljšanje puteva i zamjenu kaldrme betonom i asfaltom. Interesantno je kako su njihove akcije prethodile širokoj upotrebi automobila, tako da su mnoge gradske ulice i prometnice, kasnije pretvorene u ceste za motorna vozila, originalno uređene zahvaljujući pritisku biciklista. Pomalo simptomatično, već 1910-ih u tu kampanju uključuju se i proizvođači automobila, a mnogi biciklisti-hobisti uskoro prelaze u automobilizam. Nešto slično promatramo i danas, kada proizvođači automobila i njihovi politički saveznici na konferencijama poput COP26 u prvi plan stavljaju svoju industriju električnih vozila, nakon što su se zadnjih 50-ak godina borili protiv regulacija koje bi smanjile emisije stakleničkih plinova iz njihovih proizvoda.

S druge strane, bicikl postaje značajno sredstvo feminističkog aktivizma, ne kao cilj, već kao sredstvo borbe za politička i građanska prava. Bicikl je značajno olakšao društveno organiziranje u borbi za pravo glasa, pa ga tako u svojim tekstovima spominje abolicionskinja i sufražetkinja Susan B. Anthony, povezujući bicikle sa slobodom i samopouzdanjem. U isto vrijeme, američka crnačka zajednica se bori za pravo sudjelovanja u biciklističkom sportu – tu se posebno ističu Marshall Walter “Major” Taylor, svjetski šampion u muškom biciklizmu, ali i Katherine T. “Kittie” Knox koja se borila protiv rasne diskriminacije u League of American Wheelmen. Upravo će taj kontrast između biciklističkog aktivizma privilegiranih, bijelih muškaraca s jedne strane, te žena, rasnih manjina i drugih slabijih članova društva s druge, ostati prisutan u različitim vrstama biciklističkog aktivizma do danas.

Tijekom 1920-ih dolazi do značajnog rasta automobilskog prometa, ponajviše u Sjevernoj Americi. Broj stradalih u sudarima s automobilima eksponencijalno raste, a žrtve su redovito djeca, žene i starije osobe. Iako se do tada broj biciklista, a pogotovo aktivista, značajno smanjio, mnoge biciklistkinje sudjeluju u kampanjama protiv vehikularnog nasilja. Vehikularno nasilje je termin koji opisuje sudare i druge vrste incidenata motornih vozila koje uzrokuju ozljede i smrtne posljedice. Aktivistkinje i aktivisti se zalažu za korištenje termina poput sudara i vehikularnog nasilja umjesto neutralnih riječi poput “nesreća”. Bore se za ograničenje kretanja automobila, smanjenje brzine i očuvanje ulica kao javnog prostora. Nažalost, njihov pokret vrlo brzo instrumentalizira automobilska industrija te odgovornost za prometnu sigurnost prebacuje na najslabije. Pješaci, biciklisti i korisnici javnog prijevoza postaju građani drugog reda, a ulice postaju prometnice za brzo kretanje motornih vozila. Iako je američka kampanja protiv automobilskog nasilja doživjela poraz, pa ta država još uvijek podređuje svoje gradove automobilskom prometu, slična situacija će se odigrati u Nizozemskoj 1970-ih s prilično drugačijim ishodom.

Poslijeratni aktivistički uspjesi

Nakon Drugog svjetskog rata razrušene europske države počinju transformirati svoje gradove slijedeći američki princip, pripremajući se na izgradnju masivnih urbanih prometnica i autocesta. Iako do 1960-ih još nisu razvili automobilističku kulturu poput američke, te još uvijek imaju značajne sustave javnog prijevoza i ulice kojima se ugodno pješači i vozi bicikl, europski gradovi pripremaju korbuzijske projekte transformacije u modernističke gradove podređene brzini i efikasnosti. Rezultati su polovični. Neki gradovi su u toj misiji otišli dalje od drugih – u Jugoslaviji i Zagreb i Beograd planiraju autoceste kroz centar grada. Dok je beogradska izgrađena, pa tranzitni motorni promet već desetljećima guši grad, u zagrebačkom slučaju, srećom, nije se uspjela dovršiti denivelacija gradske autoceste (odvajanje svih prijelaza izlazima i petljama), već se izgradila obilaznica izvan centra. Slični proces, sa znatno većim ambicijama, odigrao se u Nizozemskoj i doveo do značajne promjene ne samo u toj zemlji već i u cijeloj Europi, a danas, 50 godina kasnije, urbanisti i aktivisti još uvijek uče od aktivističkih, ali i prometnih primjera iz te zemlje.

Prije Drugog svjetskog rata, u Nizozemskoj se puno više građana kretalo biciklom nego automobilima. Unatoč toj tradiciji, uslijed poslijeratne urbanističke transformacije automobilima se posvećuje sve više prostora, zbog čega su ulice Amsterdama već 1960-ih postale potpuno zagušene. Gradski planeri angažirali su Amerikance, koji su u poslijednjih 20 godina transformirali svoje gradove kroz rušenje kvartova (većinom crnačkih) za izgradnju autocesta i parkirališta, uz izgradnju predgrađa za bijelu srednju klasu. Rješenje prometnih problema koje je Nizozemcima predložio američki stručnjak za promet David A. Jokinen činilo se logično – ako u gradu nema dovoljno mjesta za automobile, treba srušiti grad i izgraditi šire ceste. Međutim, proces koji smo opisali na primjeru SAD-a u Nizozemskoj nije zaživio. Kako je broj automobila rastao, tako je rastao i broj poginulih u prometu. Kao i u Americi 1920-ih, ogroman broj poginulih činila su djeca. U isto vrijeme kad je Jokinenov plan trebao biti realiziran, značajan broj nizozemskih građana organizira se kroz kampanju Stop de Kindermoord (Zaustavimo ubojstva djece). Iako cilj kampanje nije bio direktno vezan uz bicikle, nekoliko različitih, ali povezanih ciljeva se spojilo u ključnom trenutku.

Nizozemska javnost već je bila skeptična prema američkim planovima (niti jedna europska država nije u potpunosti automobilizirala i suburbanizirala svoje gradove kao Amerika), a kampanja za živote djece pokrenula se u prijelomnom povijesnom trenutku. Ranih sedamdesetih društveni aktivizam u Nizozemskoj je bio vrlo raširen, 1973. je nastupila naftna kriza koja je nakratko zaustavila ambiciozne automobilističke planove, a istovremeno je grupa nizozemskih progresivnih urbanista i prometnih inženjera po prvi put izradila prometni plan fokusiran na sigurnost kretanja biciklom. Bicikl je postao ključan zato što je svojim prisutstvom omogućio umirenje prometa bez gubitka efikasnosti kretanja. Prisutnost bicikla, umjesto automobila, ne ugrožava sigurnost pješaka, a sveukupni pristup gradu razvijen u Nizozemskoj 70-ih postavio je ljude i njihovo iskustvo u centar urbanističke politike. Iako Nizozemsku danas smatramo biciklističkim rajem, važno je sjetiti se da nije uvijek tako bilo. Mnogi aktivisti su od kampanje Stop de Kindermoord naučili dvije stvari. Prvo – važno je boriti se za najslabije u društvu, ne samo zato jer to moralno ispravno, već i zato jer tako mogu dobiti veću podršku onih koji se temom prometa niti ne bave. Drugo – sigurnost u prometu prvenstveno ovisi o izgrađenom okolišu, a ne o provođenju zakona i represiji od strane policije.

Paradoksi biciklističke suvremenosti

Od 1970-ih do danas, mnogi gradovi su institucionalizirano emulirali nizozemski uspjeh. Španjolska Sevilla je 2000-ih velikom brzinom transformirala svoje ulice, izgradnjom više od sto kilometara biciklističkih staza, dok ovih dana čitamo o radikalnim promjenama u Parizu koji je pod vodstvom socijalističke gradonačelnice Anne Hidalgo trenutni svjetski šampion u transformaciji grada u mjesto za ljude, a ne automobile. No promjena rijetko gdje dolazi odozgo – u mnogim gradovima, svaka biciklistička staza koja se izgradi iza sebe ima desetke aktivista i godine lobiranja prema gradskim vlastima, javnih sastanaka i saslušanja, ali i sukoba s protivnicima bilo kakve promjene. Argumenti protivnika gotovo su svugdje isti – od Zagreba do Brooklyna najbitnije gradsko pitanje je redovito parking, a izgradnja biciklističke infrastrukture, koja zahtjeva određene kompromise i prenamjenu postojećeg prostora, redovito je na dnu liste prioriteta. Taj prostor može biti kolnik, nogostup ili parkirna mjesta, što redovito uzrokuje sukobe između vozača i biciklista. Mnogi političari, ali i njihovi glasači, smatraju da su parking i brzina vožnje toliko bitni da ne bismo trebali mijenjati naše gradove, čak ni pod cijenu gubitka dječjih i drugih života. Za mnoge inače progresivne političare i građane, samo pitanje klimatskih promjena postaje nebitno kad se usporedi s pravom na besplatni parking. Upravo su u tome vidljivi rezultati lobiranja i propagande automobilskih kompanija, koje su priču o električnim autima kao rješenju svih prometnih problema uspješno prodale milijunima ljudi – iako elektrifikacija automobila ne rješava epidemiju smrti u prometu, a njihova proizvodnja uzrokuje značajne emisije stakleničkih plinova. Vađenje litija, ključnog elementa za proizvodnju baterija, uzrokuje ekološku devastaciju, a u nekim zemljama i nasilje države nad građanima – čemu smo mogli nedavno svjedočiti tokom prosvjeda protiv kompanije Rio Tinto i prijedloga zakona o eksproprijaciji u Srbiji.

S druge strane, u mnogim gradovima transformacije prostora, izgradnja biciklističkih staza i bike share sustava nažalost perpetuiraju društvene nejednakosti i često prate gentrifikaciju. Kao posljedica gentrifikacijskih procesa, infrastrukura koja bi trebala spasiti živote i poboljšati kvalitetu života u siromašnim kvartovima do njih dolazi tek u trenutku kada ih siromašniji stanovnici napuštaju, a bogatiji se doseljavaju. To su sve problemi s kojima se današnje biciklističko-aktivističke organizacije manje ili više uspješno suočavaju. Diljem svijeta biciklističke organizacije imaju manje ili više širok opseg djelovanja. U New Yorku se tako Transportation Alternatives (TransAlt) bori za biciklističku infrastrukturu, ali i za bolji javni prijevoz i iskustvo pješačenja. Njihov opseg djelovanja holistički obuhvaća urbanističke, prometne, ekološke, sigurnosne te ciljeve socijalne pravde. Klimatsko aktivističke organizacije poput Extinction Rebellion bicikle koriste kao sredstvo borbe za svoje politike, dok je hrvatska organizacija Sindikat biciklista zasad prvenstveno inicijativa fokusirana na borbu za urbanističku infrastrukturu.

Osim prometne sigurnosti, klimatskog aktivizma i urbanističkih ciljeva, biciklistički aktivizam se često povezuje i s drugim društvenim borbama. Neke organizacije, poput zagrebačke Biciklopopravljaone, aktivno sudjeluju u podršci izbjeglicama kroz donacije bicikala i edukaciju. Tokom prošlogodišnjih prosvjeda Black Lives Matter, prosvjednici su koristili bicikle kao sredstvo obrane, i to ne samo protiv agresivnih policajaca, nego i protiv radikaliziranih vozača koji nažalost sve više napadaju prosvjede svojim vozilima. Upravo je povezanost biciklističkog aktivizma s drugim vrstama otpora društvenim nepravdama još od doba Susan B. Anthony ključna u trenutku kad nam prijeti još jedna instrumentalizacija borbe protiv klimatskih promjena od strane automobilskog lobija. Posljednjih godina države izdvajaju ogromna sredstva za subvencioniranje automobilske industrije, pomažući joj da ubrza tranziciju prema električnim automobilima, unatoč tome što matematički nije moguće smanjiti emisije stakleničkih plinova ako svaki automobil na unutrašnje izgaranje zamjenimo električnim automobilom. No automobilska industrija svoju najnoviju transformaciju temelji na ideji da klimatske promjene možemo zaustaviti bez ikakvih odricanja i prilagodbe, osim što ćemo benzin zamjeniti strujom (često iz elektrana koje koriste fosilna goriva!). S obzirom na nezaustavljiv rast broja automobila, pogotovo teških terenaca koji zahtijevaju još više energije za kretanje, čini se da automobilske kompanije uspješno prodaju svoja ekološka obećanja javnosti. Unatoč aktualnoj greenwashing propagandi, proizvođači električnih automobila prvenstveno su zainteresirani za održavanje statusa quo i povećanje svog profita. Zato je bitno da aktivisti koji iskreno vjeruju u potrebu radikalnog smanjenja emisija, ali i u vrijednost svakog života na ulicama naših gradova, nastave svoju borbu za pravednije gradove te sigurno i održivo kretanje.

Razgovaramo s Eugenom Vukovićem, voditeljem Info centra Zelene akcije, jedne od najstarijih udruga u Hrvatskoj koja od 1990. vodi najznačajnije kampanje za zaštitu okoliša.

KP: Možete li ukratko predstaviti organizaciju, njene glavne programe te projekte za koje mislite da su imali određeni utjecaj na društvo u posljednjih dvadesetak godina?

Organizacija postoji od 1990. godine i jedna je od najstarijih nevladinih udruga u Hrvatskoj. To znači, naravno, da smo i jedna od najstarijih udruga za zaštitu okoliša u Hrvatskoj. Čuli smo za neke koje su osnovane koji tjedan ili mjesec ranije, ali Zelena akcija je u cijelom periodu, od svog osnivanja do danas, svakako okolišna organizacija s najvećom vidljivošću i najvećim utjecajem. Zelena akcija se bavi vrlo širokim spektrom tema i problema vezanih uz okoliš. Pojedinačnim temama, tj. kompleksima problema, Zelena akcija se bavi kroz tzv. programe. Trenutno aktivni programi su: program energetike, program klimatskih promjena, program zaštite prirodnih resursa, program održivog gospodarenja otpadom, program prava okoliša i program transporta. Gotovo od samog početka u Zelenoj akciji djeluje Zeleni telefon na koji građani mogu prijaviti slučajeve zagađenja okoliša, uključujući i one čisto lokalne naravi, koje pogađaju samo njihovo susjedstvo ili samo njih osobno, a mi im onda pomažemo riješiti te probleme. U Zelenoj akciji djeluje i aktivistička grupa – to je grupa uglavnom mlađih ljudi koji se, uz brojne druge stvari, bave organizacijom uličnih akcija (po kojima je Zelena akcija u Hrvatskoj dosta poznata). Tu je i Info centar Zelene akcije koji se bavi direktnom komunikacijom s građanima i organizacijom edukativnih programa usmjerenih na tzv. generalnu javnost. U sklopu Info centra djeluje i Biciklopopravljaona – besplatni volonterski servis u kojem građanima pomažemo da sami poprave svoj bicikl, što je  i jedan oblik promocije održivog transporta te resursne efikasnosti.

Mislim da su svi naši programi do sada imali znatan društveni utjecaj. Naravno, nemoguće je precizno reći koliko je za određene pomake u svijesti građana, kao i za konkretne promjene u praksi i uspjehe pojedinih kampanja, zaslužan naš rad, a koliko drugi faktori, ali neki značajni uspjesi su svakako ostvareni. Mnoge kampanje koje smo vodili završile su uspjehom. U nekima od tih kampanja sudjelovale su, pored naše, i druge organizacije, ali u svima njima je naša uloga bila vrlo važna, ako ne i ključna, tj. vodeća. Neke od stvari koje mi mnogo godina zagovaramo i na koje se prije gledalo kao na nekakva utopistička snatrenja sada su debelo ušla u mainstream. Na primjer, program energetike od samog svog početka, tj. od samog osnutka Zelene akcije 1990. godine, zagovara postepeno napuštanje fosilnih goriva i prelazak na obnovljive izvore energije. Dugo se to od strane kreatora energetskih politika proglašavalo nerealnim i neizvedivim, ali danas je ta priča postala potpuni mainstream. Obnovljivi izvori igraju sve značajniju ulogu u europskoj i svjetskoj energetici, a najvažniji donosioci odluka na svjetskoj razini prihvaćaju, makar deklarativno, da u dogledno vrijeme trebamo prijeći na energetiku temeljenu u potpunosti na obnovljivim izvorima.

Kada je riječ o uspjesima pojedinih naših kampanja, naveo bih ovdje samo neke. Recimo, u drugoj polovici 90-ih, puno prije nego sam sam postao aktivan u Zelenoj akciji, kada sam još išao u srednju školu, Zelena akcija je vodila kampanju protiv velike termo elektrane na ugljen u podnožju Velebita, u mjestu koje se zove Lukovo Šugarje. Sjećam se da je ta kampanja doista u jednom trenutku postigla izuzetnu vidljivost i na kraju je rezultirala uspjehom, tj. od projekta se odustalo, iako se u startu činilo da postoji velika odlučnost u vrhu države da se projekt realizira. Ranih dvijetisućitih vodili smo kampanju SOS za Jadran. Ona se nije, poput istoimene kampanje koju smo vodili prije par godina, bavila planovima za eksploataciju nafte u Jadranu, već planovima o naftovodu koji je naftna polja u kaspijskom bazenu trebao spojiti s Jadranom, pri čemu je Omišalj trebao biti luka u kojoj bi se ta nafta ukrcavala na brodove. Taj projekt je zaustavljen iako se i tada činilo da ima snažnu podršku vrha države. U aktivnostima protiv naftovoda nismo sudjelovali samo mi, već i razne druge organizacije. Zatim mi pada na pamet kampanja protiv termoelektrane Plomin C, u Plominu u Istri, koja je također bila uspješna. To su bile vrlo velike kampanje. Nedavno smo imali kampanju koja se ponovno zvala SOS za Jadran, a koja se sada bavila planovima za istraživanje i eksploataciju nafte u Jadranu. I u ovu kampanju je bilo uključeno više udruga, ali i tu je naša uloga bila vrlo važna.

Pada mi na pamet i kampanja protiv gradnje hidroelektrane na Ombli, koju je vodio naš Program zaštite prirode. Ovdje se radi o planu gradnje hidroelektrane na vrlo slabo istraženoj rijeci ponornici za koju se zna da je vrlo bogata bioraznolikošću, a ujedno je i glavni izvor vode za grad Dubrovnik. To se uspjelo spriječiti. Što se tiče otpada, ne mogu nabrojati neke velike uspjehe, u smislu konkretnih kampanja koje su postigle svoj cilj, ali su postignuti značajni pomaci u svijesti građana o problemu otpada te svijesti o važnosti odvojenog prikupljenog otpada, što je nešto za što se mi dugo borimo.

Postoje programi čiji rad nije toliko vidljiv, ali je za uspješan rad svih drugih programa ključan – takav je Program prava okoliša koji piše žalbe, podnosi tužbe i brani naše aktiviste, što sve nije nimalo lak posao. Tako je on na neki način podrška svim drugim programima. Aktivistička grupa također pruža podršku svim programima, ali ponajviše s tehničko-operativne strane, oko organizacije uličnih akcija i sličnih aktivnosti. Treba spomenuti i neke programe koji su se u međuvremenu ugasili. Nekada je postojao i urbanistički program koji se bavio temama održivog urbanizma. On je bio jako angažiran, na primjer, oko kampanje Ne damo Varšavsku!. Kampanja nije uspjela spriječiti realizaciju projekta protiv kojeg se borila, ali se tema održivog grada i drugačijeg planiranja prometa “uhvatila” u javnosti. Na primjer, prije početka te kampanje velik broj ljudi je mislio da su podzemne garaže super, a mislim da ih danas većina to ne misli.

KP: Kakve ste suradnje (akcije, kampanje, zagovaračke aktivnosti) ostvarili u širem civilno-društvenom polju? Što su te suradnje donijele vašoj organizaciji? 

U Hrvatskoj postoji nešto što se zove Zeleni forum. To je mreža od nekih 40-ak udruga iz cijele Hrvatske. Nikada nismo išli prema tome da uspostavljamo neke ogranke u drugim dijelovima Hrvatske. Ljudi nas pitaju da li imamo neku svoju podružnicu u Splitu, Istri, itd… Mi tako zapravo nismo nikad radili, nego smo se oko pojedinih kampanja povezivali s već postojećim lokalnim organizacijama i/ili inicijativama. Trudili smo se njih osnažiti, pomoći im, a ne osnivati ogranke.

KP: Jeste li se i na koji način povezivali s akterima (organizacijama, inicijativama, pojedincima) u polju kulture, pogotovo izvaninstitucionalne, tijekom svog djelovanja? Što su te suradnje donijele vašoj organizaciji? 

Još u drugoj polovici 90-ih postojao je festival alternativne glazbe koji se zvao Ponikve. To je bio u to vrijeme vrlo značajan događaj na takozvanoj alternativnoj muzičkoj sceni kojeg je Zelena akcija organizirala zajedno s Udruženjem za razvoj kulture, organizacijom koja i danas vodi klub Močvaru. U kampanji Ne damo Varšavsku! je sudjelovalo jako puno ljudi s takozvane nezavisne kulturne scene. Tadašnju inicijativu Pravo na grad koja je zajedno s nama vodila tu kampanju činili su uglavnom ljudi s te scene. Nedavno smo zajedno s Booksom organizirali natječaj za najbolju kratku SF priču o klimatskim promjenama, to je i objavljeno kao zbirka priča. Isto tako, ljudi iz udruga u kulturi doživljavaju naš prostor kao nešto što im je blisko i mnogo puta su neke od tih udruga neke svoje aktivnosti tamo provodile. Postali smo i svojevrsni eksperti za organizaciju prosvjeda i uličnih akcija. Tako smo mnogim udrugama pomogli nacrtati transparent, osigurali bi im pokretni razglas i tome slično.

KP: Jesu li se u vašoj organizaciji dogodile veće promjene u strukturi upravljanja i rada te u kadrovskom smislu, od početka do danas? 

Programi koje sam spominjao su jedan dio strukture Zelene akcije. Pored toga postoje tijela slična onima u većini drugih udruga: Skupština, Upravni odbor, Nadzorni odbor, a kod nas i Vijeće, koje je neka vrsta savjetodavnog tijela skupštini i upravnom odboru. Rekao bih da je razina demokratičnosti unutar organizacije dosta visoka. Kao zaposlenik Zelene akcije to mogu reći barem kada jer riječ o odnosima među zaposlenicima, tj. o odnosu zaposlenika s drugim zaposlenicima koji se u danom trenutku nalaze na upravljačkim pozicijama u udruzi. O ostalome neka sude drugi. Formalnih članova udruge trenutno nema jako puno, ali je mnogo onih koji na neki način aktivno sudjeluju u različitim kampanjama i drugim aktivnostima udruge. Zelena akcija je udruga u kojoj je kroz godine jako mnogo ljudi bilo dulje ili kraće vrijeme aktivno.

Vodstva Zelene akcije su se mijenjala. Nitko ne može biti predsjednik Zelene akcije više od 2 mandata, a jedan mandat traje dvije godine. Tim ritmom su se mijenjali predsjednici. Dešavalo se i da su pojedine grupe aktivista odlazile iz udruge, ali nije se nikad desilo da iz organizacije odjednom ode tako veliki broj ljudi da bi sve trebalo započinjati ispočetka. Tako da velikih diskontinuiteta nije bilo.

KP: Je li organizacija sustavno radila na arhivskom i tehničkom sređivanju svoje dokumentacije? Jeste li ikada radili veći presjek svojeg rada (npr. monografiju) koji je uključivao upotrebu arhivskog gradiva? Postoji li interes istraživača za vašim radom?

Bolno pitanje… Ne možemo se nažalost pohvaliti nekom naročitom sređenošću naše arhive. S jedne strane postoje dokumenti koje smo po zakonu obavezni čuvati i njih čuvamo dobro. To su uglavnom administrativne stvari, zapisnici sa skupština, dokumenti vezani uz financijsko poslovanje i tome slično. Kada je riječ o arhivskim materijalima vezanim uz ono što predstavlja sadržaj našeg rada, dakle aktivnosti vezane uz kampanje i slično, s time stojimo znatno lošije. Ono što smo nedavno napravili je da smo poslagali sve naše publikacije do kojih smo mogli doći na manje-više uredan način. Fotografije, koje su jako vrijedan arhivski materijal razasute su po više kompjutera i prijenosnih hard diskova. To su digitalne slike, a ima i nekih starih fotografija iz pred digitalnog doba. Te stare fotografije najčešće izranjaju iz starih publikacija. Što se tiče video materijala iz pred digitalnog doba, u jednom trenutku je digitaliziran jedan, ali manji dio, materijala s video kazeta za potrebe jednog dokumentarca. Što se tiče knjižnice, pri čemu mislim na knjige koje nisu naše publikacije, nego su ih objavili drugi – mi imamo neki knjižni fond, ali on nije strukturiran kako valja. Određeni skromni knjižni fond postoji, ali on nije uređen.

Ono što nam se sada čini kao prioritet je digitalizacija naših brošura iz pred digitalnog doba. To je važno jer se iz njih može saznati puno o pokretu za zaštitu okoliša u Hrvatskoj. Zelena akcija je kao udruga osnovana netom prije osamostaljenja Hrvatske. Od tog vremena naša je udruga vodila najznačajnije kampanje za zaštitu okoliša u Hrvatskoj i naše su brošure u tom smislu važno povijesno vrelo. Te smo brošure krenuli digitalizirati i kada taj posao bude gotov postavit ćemo ih na Internet. Dobro bi nam došla pomoć stručnjaka, knjižničara ili arhivista, da se napravi nekakav suvisli katalog naših letaka i brošura. To bi bila vrlo korisna stvar. Također, ono što bi nam trebalo je prijenos znanja i ljudski resursi. Najveća potreba osjeća se za stručnjacima koji bi nas podučili osnovnim stvarima vezanim uz vođenje arhiva te, naročito, korištenju softvera za digitalne arhive.

Ne bih rekao da postoji naročiti interes istraživača za našim radom. Mislim da nas je oko nekih stvari iz našeg arhiva kontaktirao samo jedan povjesničar, ali ne znam da li se on danas više bavi tom temom. Interesa povjesničara za povijest pokreta za zaštitu okoliša u Hrvatskoj gotovo da i nije bilo, iako je ta tema, po meni, vrlo zanimljiva. Neke radove su napisali ljudi koji su sami bili akteri. Zoran Oštrić je u časopisu Socijalna ekologija objavio jedan rad o povijesti pokreta za zaštitu okoliša u Jugoslaviji. Neki drugi su se u svojim radovima čiji je primarni fokus nešto drugo bavili i našim akcijama, ali su se oslanjali uglavnom na informacije iz drugih izvora, a ne našu arhivu. Unatoč tome, smatram da raditi na čuvanju i sređivanje arhivske građe u našoj organizaciji ima smisla, jer ona može biti važan izvor informacija ne samo o povijesti pokreta za zaštitu okoliša, nego i općenito, aktivnostima organizacija civilnog društva na ovim prostorima. Ako sada i ne postoji naročiti interes za tu tematiku, u jednom trenutku će se sigurno javiti.

Jedan od vrijednih resursa za povjesničare koji bi se u budućnosti mogli baviti tom temom mogli bi biti naši godišnji izvještaji. Postoji i monografija o prvih 10 godina Zelene akcije. Za neko brzo upoznavanje s poviješću Zelene akcije to bi bio vjerojatno najvrjedniji resurs.

Kako bismo pokrenuli raspravu o tim trendovima te o implikacijama, problemima i potencijalima pojma socijalne inovacije, razgovarali smo s koordinatoricom nagrade SozialMarie Ivanom Pericom, voditeljicom udruge Vestigium Irenom Borovinom i koordinatorom Biciklopopravljaone u Zelenoj akciji Eugenom Vukovićem.

Udruge Vestigium i Zelena akcija su obje prijavile svoje projekte na natječaj SozialMarie. Prije nego uđemo u raspravu o historijskom i političkom značenju pojma socijalne inovacije te njegovoj praktičnoj vezi s vašim projektima, zanima me kako biste ukratko opisali vlastiti rad na društvenoj promjeni i s kojom tradicijom društvenog djelovanja ili pokreta ga poistovjećujete?

I.B.: Vestigium smo osnovale 2011., a 2013. smo ušle u gradski prostor koji smo iznajmile po tržišnoj cijeni i industrijskim režijama jer se na Vrbanima nisu izdavali prostori Grada Zagreba. Na prve korake nas je ohrabrio tranzicijski pokret. Naime, neposredno prije otvaranja Vestigiuma u Kulturnom centru Travno pogledale smo film U tranziciji 2.0 i predstavljanje zelenih košarica Grupe solidarne razmjene (GSR) Pula. To nas je iskustvo ohrabrilo da prestanemo biti poslušne i uplašene cure iz kvarta i posadimo cvijeće u zapuštene žardinjere na trgiću u kvartu. To je bio prvi događaj koji smo organizirale na tom trgu i koji smo nazvale Cvjetnjak Vrbana. Prije toga trg je bio siv i zapušten, nitko njime nije prolazio, nije imao ni ime i ljudi ga uopće nisu percipirali kao kvartovski prostor. U međuvremenu se to događanje pretvorilo u tradiciju, odnosno manifestaciju koja se održava već pet godina zaredom i koja je oživjela zapušteni prostor te pokazala ljudima da je prostor tamo i da se može koristiti.

E.V.: Zelena akcija djeluje kao ekološka organizacija od 1990. i iako definitivno nije osnovana s namjerom da se bavi nečim što bismo nazvali socijalnom inovacijom, može se reći da je tada taj tip organiziranja bio inovativan, odnosno nov s obzirom na to da je Zelena akcija jedna od prvih nevladinih organizacija osnovanih u Hrvatskoj. Jedna od tema kojom se Zelena akcija kontinuirano bavi je promocija održivog prometa, a u sklopu toga i promocija biciklizma. Tako je 1997. Zelena akcija zajedno s Attack!-om organizirala prvu Kritičnu masu u Zagrebu po uzoru na istu akciju koja se događala u Londonu od negdje 1993. godine. Slično tome, 2009. smo pokrenuli Biciklopopravljaonu po uzoru na slične stvari vani. Znali smo da u zapadnoj i sjevernoj Europi po skvotovima i društvenim centrima postoje komunalne radionice za popravljanje bicikala. Bicpop u Beču se otvorio 2008. godine, iako mi to tada nismo ni znali. Riječ je o spoju održivog prometa, reciklaže i ekonomije dijeljenja, odnosno poklona, koji dobro funkcionira. Odlučili smo probati sličnu stvar bez ikakvih osobitih očekivanja, ali se odmah pridružilo nekoliko volontera/ki, posjetilo nas dvadesetak ljudi i priča se sad nastavlja iz tjedna u tjedan već devet godina.

Je li vam termin socijalna inovacija uopće bio poznat prije prijave na natječaj za nagradu SozialMarie? Kako ga vi doživljavate?

I.B.: S terminom smo se upoznali kroz suradnju s Laboratorijem za društvene inovacije. Organizirali su panel na kojem su sudjelovale udruge i predstavnici lokalne samouprave i raspravljali o različitim problemima u Gradu Zagrebu na kvartovskoj razini. Pridružili smo se u želji za povezivanjem s udrugama s područja Trešnjevke i uspostavljanjem suradnje s Gradom s kojim do tada nismo imale osobito dobra iskustva. Tad smo prvi put čule za socijalnu inovaciju, a otad smo primijetile da se obično spominje u natječajima zajedno s terminima kao što je društveno poduzetništvo. U praktičnom smislu nama socijalna inovacija znači da radimo nešto novo, kao što podržavamo rizične skupine u našem društvu. Djelujemo kao kvartovski društveni centar, dakle poznajemo potrebe društva i pokušavamo na njih odgovarati drugačije od onog što trenutno postoji.

E.V.: Susretao sam se s tim terminom uglavnom u projektnom, odnosno natječajnom rječniku i rekao bih da se njime promiče novi pristup društvenom angažmanu. Dobro je da se nastoji potaknuti i ohrabriti nešto što izlazi izvan klasičnih shematskih “NGO aktivnosti” kao što su sastanci, edukacije i publikacije, ali mislim da je problematično ako socijalnu inovaciju shvatimo kao inzistiranje na neprekidnoj produkciji novoga. Naime, onda se događa prisilno “upakiravanje” projekata tako da izgledaju novo. Primjerice, Bicpop je kroz vrijeme znatno napredovao upravo radeći i razvijajući istu aktivnost, ali je istovremeno izgubio mogućnost javljanja na određene natječaje upravo zbog tog izostanka “inovativnosti”. Mislim da je iznimno bitno da se projekte koji rastu kroz godine ne ostavi na cjedilu.

Ivana, nedavno si postala koordinatorica nagrade SozialMarie kojoj je cilj poticati socijalnu inovaciju. Možeš li ukratko ocrtati zaleđe tog termina? Zašto je važno otvoriti diskusiju o njemu, koje su opasnosti, a koje mogućnosti? 

I.P.: Kao što je Irena natuknula, socijalna ili društvena inovacija predstavlja jedan od pojmova koji se dijelom vežu za ideju socijalnog poduzetništva, a pripada grozdu neoliberalnih ideologema Europske Unije proizišlih iz paradigme novog javnog menadžmenta i tzv. vitke države. No socijalna inovacija ni kao termin ni kao praksa nije u jednakoj mjeri ideološki opterećen kao što su pojmovi izvrsnost, kompetetivnost, fleksibilnost ili flexicurity. Termin izvorno dolazi od devetnaestostoljetnih socijalističkih i socijalnih ideja vezanih za reformu ili rušenje kapitalizma, ali je od sedamdesetih godina naovamo prošao kroz (neo)liberalnu aproprijaciju koja ga je gdjegdje deformirala do neprepoznatljivosti. U tom pogledu dijeli sličan historijat kao i brojni drugi izvorno progresivni koncepti. Zato danas, čisto konceptualno gledano, stojimo pred dilemom: prihvatiti termin (jer umaći mu nećemo moći) i pokušati učiniti s njim nešto progresivno ili ga prepustiti komercijalnoj domeni poduzetništva, ostaviti da bude tek jedan od instrumenata tržišnog natjecanja.

Kako vidiš mogućnosti i cilj tog kritičkog prihvaćanja termina socijalne inovacije? Drugim riječima, u kojem je vidu nužno revidirati top-down definicije kakve nalazimo u dokumentima Europske unije? Koja je pritom uloga privatnih subjekata kao što je SozialMarie?

I.P.: Postoji veliki raspon između toga kako se socijalna inovacija definira u relevantnim političkim dokumentima (poput onih Europske unije, osobito nakon krize 2008. godine i u okviru agende Europe2020), reformskih institucija (poput britanske The Young Foundation i organizacije Nesta) te u kritičkoj literaturi s jedne strane i onoga što postoji na terenu i u praksi s druge. Mislim da je bitno, kako stoji u poglavlju pojmovnika Odrast Federica Demarije, Giacoma D’Alise i Giorgosa Kallisa, koji se dijelom veže za ovu temu, “dekolonizirati imaginarij”. U ovom slučaju to bi značilo onemogućiti uvoz ovog termina po copy-paste načelu, na sličan način kako su se uvezli ideologemi poput cjeloživotnog učenja, već spominjane izvrsnosti i drugih. Nagrade poput SozialMarie tu mogu odigrati važnu ulogu jer ne agiraju kao multiplikatori službenih politika nego prate konkretne civilnodruštvene prakse, ne samo u njihovoj argumentaciji inovativnosti prilikom prijave na natječaj, nego i u praktičnoj realizaciji projekta. Prijavitelji se stoga ne trebaju iznenaditi kad im u posjet dođu članovi žirija kako bi se uvjerili da nagrađuju dobru stvar.

Što nam historijat samog termina “socijalna inovacija” može reći o političkim i društvenim implikacijama i potencijalima tog pojma kroz njegove različite upotrebe? 

I.P.: Mada svoje korijene vuče od Roberta Owena, industrijalca i pionira kooperativnog pokreta, preko Karla Marxa, Maxa Webera i Émilea Durkheima, ovaj termin redefinirali su autori poput protoneoliberala Josepha Schumpetera. Dok je šezdesetih još predstavljao progresivni alat novih društvenih pokreta, od sedamdesetih naovamo termin se usko veže za razgradnju socijalne države. Kao primjer možemo spomenuti britansko sveučilište The Open University (dio spomenute The Young Foundation) koje je među prvima uvelo učenje na daljinu i time demokratiziralo visoko školstvo, ali se kasnije komercijaliziralo pa danas svojim modelom online-tečajeva pogoduje fleksibilizaciji radničkih prava i dumpingu cijena rada predavačkog osoblja. U takvim okvirima, ako se socijalna inovacija misli tek kao moment konkurentnosti pred drugim natjecateljima na tržištu tzv. obrazovnih, socijalnih i inih usluga, onda ona sama po sebi i nije inovativna, nego je samo moment distinkcije među uspješnim i manje uspješnim (manje inovativnim) akterima na tržištu.

Možemo reći da je socijalna inovacija dio projektnog novogovora koji su organizacije prinuđene koristiti kako bi se istaknule na svojevrsnom “tržištu projekata”. Kako takve diskurzivne akrobacije utječu na praktično planiranje rada? Imaju li doista potencijal da djeluju kao svojevrsni izazov i potaknu iskorake u društvenom djelovanju? 

E.V.: Rekao bih da projektno financiranje teško može biti samo po sebi naročito poticajno za socijalne inovacije. Ako provodiš ili planiraš provoditi aktivnosti koje su doista inovativne, trebaš se mnogo više potruditi da bi ih stavio u projektne okvire, jer se donatorima one najčešće čine nerazumljive i riskantne. S obzirom na to da Zelena akcija živi od projektnog financiranja i da se i sam Bicpop dosta projektno financirao kroz godine, trudimo se da kroz projekte provodimo stvari na kojima zbilja želimo raditi tako što radimo strateške planove i u skladu s njima tražimo natječaje, no to naravno nikada nije jednostavno. U tom smislu je kod SozialMarie dobro to što se kroz natječaj ne financiraju novi projekti nego nagrađuju već provedeni. Inovativnost nikako nije glavni kriterij koji doista može potaknuti tu takozvanu socijalnu inovaciju; prava se inovativnost gotovo uvijek događa mimo projektnog financiranja i planiranja, posve off. Tako mislim i da bi bilo dobro da se nagrada, namjesto jednokratne novčane isplate, oformi kao financiranje kroz period od nekoliko godina kroz koje bi se pokrili određeni troškovi projektima koji ostvaruju pozitivan socijalni učinak.

I.P.: To je dobro zapažanje: ni inovativnost ni kreativnost ne može se forsirati, inače prelazi u farsu. No jednom kad se dogode, treba ih nagraditi.

Inovacija se obično dogodi uslijed specifičnih okolnosti i konkretnih potreba, kao rješenje određenih društvenih neuralgičnih točaka. No, kao što smo spomenuli, u drugom koraku može se uvesti u strukture društvenog upravljanja, pa se čak ostvariti i kao poslovni model. Postoji li tu potencijal za manipulaciju?

I.P.: Valja svakako imati na umu da se upravo oko materijalizacije socijalne inovacije u vidu nekog poslovnog modela lome koplja. Dok “čista” varijanta inzistira na tome da socijalnu inovaciju razvija društvo za društvo, a ne poduzetni pojedinci za profit, komercijalne definicije pojma traže inovativni potencijal za tržište i povezuju ga s idejom profitno orijentiranog poduzetništva. Tu postoje brojni prijelazni modeli. Naime, raspon organizacija koje koriste ili traže socijalnu inovaciju seže od tradicionalno neprofitnih preko socijalnih poduzeća do korporacija koje u svom portfoliju socijalne odgovornosti implementiraju određene vidove socijalne inovacije. I što se više krećemo od prvih ka drugima, oprez glede manipulacije pojmom socijalne inovacije i društvene odgovornosti nužno raste. Zato čak i Muhammad Yunus, koji socijalnu inovaciju koristi posve nerestriktivno i pozdravlja je u cijelom spomenutom dijapazonu, upozorava – misleći pritom na korporativno korištenje socijalne inovacije kao mehanizma uljepšavanja javnog imidža neke firme – da “ne možete dodavati lažne efekte kako biste zavarali ljude”.

Kritička literatura obično ističe da koncept socijalne inovacije strateški služi prebacivanju odgovornosti s države na “društvo” (često ideološki reducirano na “tržište”). Osjećate li i sami tu napetost na svojoj koži – da zapravo servisirate zajednicu u aspektima koje bi trebala rješavati socijalna država? 

I.B.: Vrbani su kvart s 12 tisuća stanovnika koji nema dom zdravlja, tržnicu, knjižnicu ni kulturno-društveni centar. Kao mama sam se našla u nizu situacija u kojima nisam imala gdje otići s djecom kod doktora ili sam se tramvajem vozila po okolnim kvartovima kako bih našla knjige za lektiru. Upravo zbog toga smo u Vestigiumu organizirali slobodnu knjižnicu, malu tržnicu, razne radionice i predavanja. Iz svega toga razvio se mali kulturno-društveni centar.

E.V.: Iako se već više godina, kao dio šireg trenda oslabljivanja socijalne države, javlja i tendencija transfera određenih socijalnih usluga koje je tradicionalno pružala država na udruge, nikako ne bi bilo dobro iz toga zaključiti da sve nedržavne inicijative koje se bave pružanjem socijalnih usluge stoje u službi tog trenda ili da su sve redom nepotrebne i da bi ono što one rade uvijek mogla bolje raditi država. Postoje, jednostavno, socijalne usluge koje će uvijek bolje moći pružati država, kao i one koje će uvijek bolje pružati nevladine udruge, odnosno samoorganizirane grupe. Država je mehanizam koji se sporo kreće, a javljaju se problemi u koje ona teže ulazi nego samoorganizirane grupe. Zato aktivnosti samoorganiziranih grupa treba poticati i u redu je da ih i država financira. Primjerice, projekt Bicikli za izbjeglice ne sastoji se samo od davanja bicikala ljudima nego i od stvaranja dobre atmosfere, druženja i uključivanja ljudi u društvo. Taj dio sa stvaranjem dobre atmosfere, na primjer, država bi vrlo teško mogla izvesti oslanjajući se isključivo na svoj birokratski aparat. Problem, međutim, nastaje kada država na udruge pokušava prebaciti pružanje socijalnih usluga koje bi trebala pružati ona i koje nitko ne može pružati bolje od nje. Kada je riječ o integraciji izbjeglica, jedan takav primjer je učenje jezika. Vrlo je tužno da su udruge prisiljene smišljati i pisati projekte koji za cilj, između ostalog, imaju naučiti azilante hrvatski, jer je tečaj koji sada osigurava država nedostatan da bi im omogućio čak i vrlo elementarnu komunikaciju. Loše je kad se država u takvim pitanjima pravi blesava i prebacuje odgovornost na udruge. Država mora osigurati ozbiljan tečaj jezika ljudima koji traže ili su dobili azil. Takve zahtjevne i dugotrajne aktivnosti ne mogu dugoročno raditi udruge umjesto nje.

Riječ je o velikom pritisku na civilno društvo, ljude i mikrozajednice u ime “osobne odgovornosti” kojom se, kako kritička literatura ističe, istovremeno jača kultura konsenzusa umjesto otpora, ali i iskorištava velika motivacija pojedinaca da stvari pokrenu s mrtve točke. Kako se ova potreba da “mijenjate svijet” inovativnim projektima i čestim samoiscrpljivanjem odražava na vašu motivaciju?

I.B.: Prije dvije godine smo imali projekt Zelenica financiran od strane Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, koji je okupljao 12 partnera u platformu i poticao građanske inicijative da se organiziraju po kvartovima. Nakon izbora 2016. financiranje se smanjilo i prvi put smo osjetili ogorčenost zbog totalne neizvjesnosti vezane uz javno financiranje. Otprilike tad smo odlučili da ćemo se oslanjati na samofinancirajuće aktivnosti i ići u smjeru samoodrživosti, a na podršku od države i stranih fondova računati s rezervom ili uopće ne računati. Prolazili smo na manjim natječajima Grada Zagreba, ali na njima se sredstva uglavnom dobiju tek u studenom, tako da nikad nismo aplicirale s nečim što nismo bile spremne raditi i bez novaca. U svemu tome savjetima nam pomaže nekoliko aktivista iz civilnog društva, no i oni sami su uslijed svog angažmana doživjeli burnout. Zbog toga mislim da si treba znati postaviti granice i na stvari gledati tako da mijenjaš svijet prvenstveno zbog sebe, i to iz jednostavnog razloga što neke stvari naprosto ne možeš promijeniti. U suprotnom se javljaju ljutnja i ogorčenje što nismo postigli društvenu promjenu kojoj smo se nadali. Kad mi kažu “mama s Vrbana, brineš o svima nama”, obično kažem da sve to radim iz sebičnih razloga. Ja danas imam mjesto gdje mogu posuditi knjigu, družiti se i upoznavati druge ljude, nabaviti organsko povrće i gdje se moja djeca mogu igrati.

Ovaj tip angažmana iz osobnih pobuda može se isticati kao tip individualizma koji ide na ruku razgradnji državnih institucija o kojoj smo razgovarali u kontekstu kritike koncepta socijalne inovacije, jer problem nefunkcionalnih četvrti sa strukturne razine svodi na osobnu, na kojoj se on mora i može rješavati individualno i punktualno. No zasigurno vidite i neku mogućnost šireg djelovanja i solidariziranja?

I.B.: Šire djelovanje vidimo tako što pomažemo ljudima da slične inicijative organiziraju u svojim kvartovima tako što im pokazujemo sve što smo naučili i gdje smo pogriješili. Svaki kvart je specifičan, ima drugačije potrebe i u njemu će se naći drugačiji ljudi koji će htjeti preuzeti inicijativu.

Neizvjesnost javnog financiranja u načelu gura, dakle, udruge u smjeru samofinanciranja. No što mislite o scenariju dodatne politizacije odnosno prelaska s grassroots aktivizma o kojem smo razgovarali kao o generatoru socijalne inovacije na razinu šireg i strateškog političkog organiziranja? 

E.V.: Iako Bicpop ni Zelena akcija nisu upregnuti u djelovanje niti jedne političke stranke, sve ovo što mi radimo, od bavljenja politikama zaštite okoliša do integracije izbjeglica, jest neki tip političkog rada koji nema veze sa stranačkom politikom. S druge strane, neki od aktivista s civilne scene koji do prije koju godinu ne bi pomišljali da se bave bilo kojom vrstom stranačke politike odlučili su se upravo na taj tip politizacije, a ako se stvari budu pogoršavale, ne bi mi bilo neočekivano da se taj krug ljudi dodatno proširi. Naime, generalno nam društveni trendovi ne idu na ruku i društvena atmosfera je dosta loša: jačaju ekstremna desnica i nepovjerenje među ljudima.

I.P.: Zaključila bih s osvrtom na vezu socijalne inovacije i raznih oblika samofinanciranja kojima se – koliko silom političkih (ne)prilika, toliko i svjesnim odlukama da potraže nove oblike institucionalnog održanja – društvene organizacije i kod nas sve više priklanjaju. Socijalna inovacija je mnogo širi pojam nego što bi veza sa socijalnim poduzetništvom implicirala. Socijalna inovacija tiče se npr. novih ideja u javnoj upravi, institucionalnom i izvaninstitucionalnom, neformalnom obrazovanju, i nije stoga svodiva na puko pitanje financija. Ipak, činjenica jest da se, opet uslijed okolnosti, upravo na ovom polju danas u RH događaju određeni pomaci. Ostaje nam vidjeti hoće li se društvene inicijative neinventivno osloniti na uhodane, u komercijalnom smislu već zadane formate (samo)financiranja ili će pronaći i neka druga progresivna rješenja.

Skup je zamišljen kao kombinacija stručnog skupa s najavljenim izlaganjima, uz razmjenu iskustava i razmišljanja sa zainteresiranom publikom. Cilj skupa je nastavak rasprave o nekim značajnim problemima biciklizma i načinima njihova rješavanja, a opća svrha promocija biciklizma kao načina transporta te unapređenje biciklističke kulture i prometne infrastrukture. 

Ovogodišnje Posvećenje biciklističkog proljeća bit će treće po redu. Skup je već održavan 2010. i 2011. godine i ostao je prilično zapažen, kako u biciklističkoj tako i u široj kulturnoj javnosti. Skup nije održan 2012. godine, no ove godine ponovno je pokrenut, s nadom organizatora da bi skup mogao postati stalni forum o biciklizmu i srodnim temama. Cilj je organizatora da se o temama vezanim uz bicikle i biciklizam raspravlja iz perspektive što šireg raspona disciplina i struka.

Skup će se održati 15. i 16. lipnja, u prostorijama Zelene akcije u Zagrebu, Frankopanska 1, u dvorištu.

Detaljniji prikaz programa možete pogledati ovdje.

Tema ovogodišnjeg Posvećenja je Biciklistička prometna infrastruktura i biciklistički promet, a obuhvaća pitanja biciklističkih staza, parkirališta za bicikle, načina regulacije prometa i drugih prometno-urbanističkih rješenja koja uzimaju u obzir bicikliste u prometu. Cilj skupa je otvaranje meritorne rasprave o nekim od ključnih pitanja razvoja biciklizma kao što su:

• Pravna regulacija biciklističke prometne infrastrukture i biciklističkog prometa;
• Strategije izgradnje i stanje gradske i međugradske biciklističke prometne infrastrukture u Hrvatskoj;
• Sustavi biciklističke prometne infrastrukture (staze, trake, parkirališta, transverzale, treking i turističke staze, označavanje i dr.);
• Sigurnost biciklističkog prometa na objektima biciklističke prometne infrastrukture i izvan njih;
• Segregacija ili integracija biciklističkog i drugih oblika prometa na cestama itd.

Izlaganja počinju u 11 sati, u prostorijama Zelene akcije, Frankopanska 1 (zgrada u dvorištu). Na skupu sudjeluju Davor Fadić, Tihomir Dakić, Bernard Ivčić, Vladimir Halgota, Ivan Puzek, Damir Šoh, Ozren Žunec, Krunoslav Tepeš, Ljupko Šimunović, Niko Gamulin, Branislav Lučić, Csaba Mata, Vedran Bartak i Davor Paščenko. Detaljan raspored i naslove izlagnja potražite na stranicama Biciklopopravljaone.

Ove će se godine u sklopu Posvećenja održati i prvi Biciklistički buvljak na kojem će zainteresirani moći pronaći ili ponuditi rabljene bicikle, odnosno biciklističke dijelove. Buvljak se otvara u 9 sati, a trajat će tijekom čitave konferencije.

Posvećenje biciklističkog proljeća organizira Biciklopopravljaona, otvoreni biciklistički servis u kojem svi zainteresirani mogu besplatno, sami ili uz asistenciju dežurnih volontera, popraviti svoj bicikl. Biciklopopravljaona djeluje pod okriljem Zelene akcije – Friends of the Earth Croatia.