KP: Pelago je, kako sam naveo u uvodu, uistinu jedna od rijetkih lokalnih izdavačkih kuća koja se ističe besprijekornom uredničkom i radnom etikom. Što biste, uz pogled unazad, rekli o tih 11 godina rada? Što su bile prepreke, a što pobjede u tom radu?

K.L.: Domaći izdavači, kao uostalom i domaći mediji, prečesto zaboravljaju da oni sami imaju moć stvarati priču, aktivno kreirati tržište i “proizvoditi” njegove zvijezde. Oni prečesto preuzimaju inozemne modele previđajući da u kulturama tzv. velikih jezika, poput engleskoga, itekako vrijedi zakonitost “dugoga repa”, pa su tako uz komercijalni trash poput Pedeset nijansi sive, Tajne, Kolibe i sl. čitateljima normalno dostupne i knjige iz svih drugih područja i one najrazličitijih diskursa. Na tome dovoljno velikom i propulzivnom tržištu svoje mjesto će naći npr. i znanstvena i usko specijalistička, i hermetična i alternativna, i svaka druga izdanja. Kod nas se, u okvirima maloga jezika i maloga tržišta, već dugo osjeća zagušenost beletrističkom sezonskom robom, popularnim psihološkim priručnicima i sličnom kratkoročnom i plitkom literaturom. To ukazuje i na izdavačku neinventivnost u odabiru naslova, ali i na to da se u knjiškoj branši već dugo mnogi osjećaju kao da žive u predvečerje prije općeg potopa, pa pod svaku cijenu nastoje prodati što se prodati dade. Onaj “višak”, strast za knjigom koju bi morao osjećati svaki dobar urednik i izdavač, sve se više gubi, i ostaje samo primarna borba za preživljavanje u lokalnoj kulturnoj močvari. Ovdje zakonitost “dugog repa” ne vrijedi, jer ako npr. neko važno izdanje s društveno-humanističkoga područja uspijete prodati u cca 300 primjeraka, onda to nikako ne može biti isplativo i dugoročno vodi samouništenju. No, uz potrebne promjene modela rada samih izdavačkih kuća, uz potrebno otvaranje mainstream medija na drukčije kulturne teme i pristupe te uz potrebno korigiranje državne kulturne politike, zapravo do stvarnog zaokreta i uspostave kakve-takve stabilnosti knjiškog tržišta može doći samo ukoliko se to tržište proširi i knjige počnu slobodno cirkulirati po postjugoslavenskome i balkanskome prostoru.

Nama u Pelagu takav konformizam i nekreativni pristup u odabiru i uređivanju knjiga od samog početka nije bio blizak. Mi smo prvenstveno i same pasionirane čitateljice i bilo nam je samo po sebi razumljivo da čitateljima ne nudimo ono što same ne bismo čitale ili da im podvaljujemo loše uređen tekst i loše dizajniranu knjigu kakvih se same užasavamo. Drago mi je ako su principijelnost i želja za profesionalnim standardom prepoznate na način na koji ste to definirali. Cijena takvog pristupa je u ovoj sredini vrlo velika, što znaju i drugi kolege koji također rade “protiv matične struje” i traže alternative dominantnim kulturnim modelima. 

D.P.: Hvala na pohvalama, lijepo ih je čuti i drago mi je da se prepoznaju namjere s kojima radimo knjige koje smo izdale. Osim ovoga što je Katarina već spomenula, važno nam je i da su knjige dostupne, da se do njih može doći u mjestima u kojima nema knjižara, a njih je u Hrvatskoj puno. Stalo nam je i da im je cijena prihvatljiva. Kao i u većini malih kuća, ljudi uz urednički rade i sav ostali posao, što uključuje financije, marketing, prodaju, a to su poslovi za koje se ljudi godinama školuju. Tu nužno dolazi do pogrešnih procjena, plati se cijena neiskustvu, no na kraju se i tu pohvataju konci. Pelago nije bio zamišljen kao mala kuća koja će prerasti u srednju ili veliku, naš je cilj bio izdavati desetak dobrih naslova godišnje jer tako možemo pažljivo birati naslove, ne prijeti opasnost da poslovna strana potpuno “pojede” urednički posao. Mislim da živu književnu i knjišku scenu činimo svi skupa, i da u tom smislu brojke ne bi trebale biti presudne, je li kuća velika ili mala i izdaje li publicistiku ili dječju književnost – važno je da su knjige dobre i dobro napravljene, a na čitateljima je da biraju prema svojim sklonostima.

KP: Postoje li izdavački “uzori” takvom radu pa i mogućnost suradnje na tom frontu?

K.L.: Što se tiče uzora, za mene su važne knjige i autori koje izdaje Ivan Čolović u beogradskoj Biblioteci XX vek, a jako cijenim kao urednika i Dejana Ilića iz beogradske Fabrike knjiga. U hrvatskim okvirima rukopise zna odabrati i urediti Kruno Lokotar, on ulaže taj spominjani “višak”, entuzijazam i osobnu strast u proizvodnju knjige. Mnoga iznimna izdanja koja bih i sama rado potpisala objavili su kolege iz Disputa, Jesenskog i Turka i Frakture.

D.P.: Puno je ljudi koji dobro rade, bojim se da bih nekog mogla izostaviti. Što se osobnih uzora tiče, mogu samo zahvaliti Nenadu Popoviću i njegovim kolegama iz Durieuxa što su mi dali priliku da godinu dana radim s njima, a neprocjenjivo vrijednima pokazalo se nekoliko usputnih opaski gospodina, na žalost pokojnog, Alberta Goldsteina. Uz kolege koje je Katarina već spomenula, mislim da valja dodati biblioteke Šarenog dućana koje već godinama uređuje gospodin Krunoslav Jajetić.

KP: Iza sebe imate niz fantastičnih izdanja: Cortazarova, Calvinova, Fowlesova i proza Tatjane Tolstoj, više knjiga Rolanda Barthesa, opsežna studija Socijalna povijest medija, Čolovićeva zbirka eseja… Zadnje izdanje bio je, ako se ne varam, Barthesov Dnevnik korote i nakon toga kao da je proizvodnja stala. Sjećam se najave Todorovljeva Osvajanja Amerike i zbirke priča Tatjane Tolstoj. U kojoj su fazi ta izdanja? I što nam možete reći o mogućim nadolazećim izdanjima? 

K.L.: Osvajanje Amerike Tzvetana Todorova je u pripremi za tisak, jednako kao i knjiga američkog pisca Williama Maxwella: Doviđenja, vidimo se sutra, sjajan roman na tragu najboljih južnjačkih autora, poput Flannery O’Connor, koji prikazuju komunikacijsku i emotivnu zakočenost provincijskoga svijeta. Uz to, uskoro objavljujemo i Obalu Sirta francuskoga autora Juliena Gracqa, roman posve originalna sižea i fascinantne atmosfere, svojevrsnu historiografsku metafikciju i fikcionalni raritet koji će, vjerujemo, zadiviti mnoge čitatelje.

D.P.: Dočekat ćemo ta izdanja, sva tri izlaze do ljeta. Najavljena su davno, no zbog financijskih peripetija nisu mogla izaći ranije.

KP: Za kraj, možete li izdvojiti po jedno beletrističko i po jedno teorijsko/esejističko djelo koje biste, kada bi to za to bilo mogućnosti, voljeli izdati u svojoj nakladi? Odnosno što bismo od Pelaga, da se tako izrazim, mogli očekivati u narednih 11 godina? 

K.L.: Sama bih voljela čitati grčke i rimske autore u suvremenim prijevodima na hrvatski, prilagođenim današnjem jeziku i vremenu u kojemu se ne bi u prijevodu izgubila univerzalnost i modernost tih tekstova. Bilo bi lijepo moći objaviti novog Ovidija, Lukrecija, Vergilija. Trebalo bi iznova prevesti i objaviti i neke teorijske knjige, npr. Bahtina, ili pak prevesti Lacana i omogućiti izravan uvid u njegovu misao. Bilo bi lijepo i moći održavati kontinuitet i pratiti prijevodima neke ključne teoretičare današnjice, kao i otvoriti biblioteku kulturne povijesti s važnim, monografskim izdanjima kakva su danas gotovo nestala.

Planirati svoj desetogodišnji rad i razvoj u današnjem društveno-političkom trenutku zapravo nije moguće. Vremena su ružna, apatija je kolektivna dijagnoza, sve stoji i trune, a na horizontu nema naznaka osvježavajuće oluje. U vlast ili državu ne treba stavljati prevelik ulog. Jedino što ostaje pojedincu jest da vjeruje i bori se za alternativu i da, bude li sreće, sa svojim istomišljenicima tu alternativu pokušava realizirati.

D.P.: Ja se nadam da će sljedećih jedanaest godina svima biti lakše i veselije. U situaciji koja je prema svim pokazateljima teška, događaju se i dobre stvari. Veseli me što je Zajednicu nakladnika i knjižara preuzeo Mišo Nejašmić, mislim da je on čovjek koji istinski želi pomoći konsolidaciji izdavaštva i knjižarstva u ovoj zemlji i voljela bih da u tome uspije što prije. Znam da službena istraživanja pokazuju da se jako malo čita, i to je vjerojatno točno ako se odnosi na čitanje tiskanih knjiga. No ako se napravi istraživanje o čitateljskim navikama digitalnih tekstova, moglo bi ispasti da se ukupno čita više nego ikad. Na nama je da se prilagodimo novom mediju i novim navikama  i ponudimo kvalitetan sadržaj, a sad ga prvi put imamo šansu ponuditi globalnoj publici. Nadam se da će se to i dogoditi. Što se knjiga tiče, voljela bih da uspijemo ustanoviti nove biblioteke, poeziju u prijevodu, domaću prozu, mali putopisni niz…

Katarina Luketić i Dušanka Profeta će 10. ožujka u 19 sati u Književnom klubu Booksa u razgovoru s Miljenkom Buljević predstaviti svoj jedanaestogodišnji rad . 

Regionalna nakladničko-izdavačka komunikacija zloglasno je fragmentirana pa je tako, primjerice, vrijedna izdanja beogradske Fabrike knjiga ili sarajevskog Buybooka gotovo pa nemoguće naći u domaćim knjižarama. Naslovi prve bili su dostupni u danas zatvorenoj knjižari Književnog kluba Booksa, a Buybookova izdanja mogu se naći, koliko nam je poznato, tek u Knjižari Dominović, smještenoj u kompleksu NSK-a. Srećom, knjige oba izdavača dostupne su na stranicama Superknjižare.

Dobra je vijest da je zagrebačka Naklada Pelago postala zastupnik izdanja beogradske Biblioteke XX vek pa će se ista, nadamo se, moći naći i u ono malo preostalih knjižara, a ne isključivo na Internetu. Bib­li­o­te­ku XX vek osno­vao je 1971. go­di­ne etnolog, kulturni antropolog, izdavač i prevoditelj Ivan Čolović, a u ediciji se ob­ja­vlju­ju “znanstvena i ese­ji­stič­ka dje­la pi­sa­ca o ši­ro­kom kru­gu an­tro­po­loš­kih te­ma” te joj je “cilj pu­bli­ci pred­sta­viti naj­va­žni­je auto­re, ide­je, di­sci­pli­ne i ten­den­ci­je u pod­ruč­ju in­ter­di­si­pli­nar­nog is­tra­ži­va­nja čo­vje­ka, druš­tva i kul­tu­re”. I, uistinu, već više od četrdeset godina XX vek zadužuje domaću društveno-humanističku znanost, kao i sve zainteresirane čitatelje objavljujući naslove autora kao što su Eric Hobsbawm, Pavle Levi, Clifford Geertz, Vladimir Propp, Marc Augé, Cla­u­de Lévi-Stra­uss itd.

Naklada Pelago mali je zagrebački izdavač koji izdaje koliko mu naša nakladnička stvarnost dopušta, ali kada izdaje, onda su to uistinu iznimna djela. Tako smo u njihovoj nakladi posljednjih godina imali priliku čitati prozu Itala Calvina, Tatjane Tolstoj i Julia Cortázara, teorijske i publicističke naslove Rolanda Barthesa, Zygmunta Baumana, Roberta Muchembleda, Petera Burkea i Ase Briggsa, kao i Za njima smo išli pevajući, Čolovićevu studiju o devedesetima, “vremenu kada su kriminalci postali heroji, ubijanje i govor mržnje pokazatelji patriotizma, povijesni mitovi obavezujuća stvarnost, a folklorno-epski obrasci zakoni suvremenosti”.

Također, bitno je istaknuti i kako u posljednje vrijeme Biblioteka XX vek u elektroničkom formatu objavljuje svoja odavno nedostupna izdanja: nakon knjiga Uvod u permanentno obrazovanje Paula Lengranda, Dve kulture Charlesa Snowa, Evropa, kulturni izazov Je­an-Ma­riea Do­menacha, na red je došao Univerzitet pred stečajem Jeana Fourastiéa.

Knjiga Za njima smo išli pevajući posvećena je devedesetim godinama – vremenu kada su kriminalci postali heroji, ubijanje i govor mržnje pokazatelji patriotizma, povijesni mitovi obavezujuća stvarnost, a folklorno-epski obrasci zakoni suvremenosti. Njezin je autor beogradski antropolog Ivan Čolović, jedan od prvih koji je javno tumačio anatomiju kolektivnog ludila, opisao bordele ratnika i raskrinkao politiku simbola tog vremena. Na njegove se uvide iz brojnih knjiga i novinskih tekstova (iz kojih je sačinjen izbor u ovoj knjizi) oslanjaju sve kasnije sociološke, kulturološke i slične analize drugih autora.

Ti su uvidi jedinstveni zbog autorove lucidnosti i znanja, ali i spremnosti da ide tamo gdje drugi ne žele ići i proučava naizgled banalne, svakodnevne znakove, naracije i rituale, znajući da oni odlično ocrtavaju morfologiju vremena. Nije mu stran ni humor i ironija, a kloni se svake jednostrane, pamfletske političnosti i zadržava finu, barthesovsku distancu u kritici. U groteskno-jezovitoj ratnoj povorci iz ove knjige stupaju junaci devedesetih – gangsteri, huligani, navijači, zabavnjaci, kamiondžije-ratni zapovjednici, ali i svećenstvo i tzv. intelektualna i politička elita, i podzemni ološ i akademijini velikani. Svi su oni veselo udarali u bubnjeve i pjevali ohrabrujuće poskočice, dok su oni ispred, na čelu povorke ubijali i čistili terene. Priče o tim junacima do danas nisu zaključene. Ondašnje naracije nisu pokopane i ondašnje parole i programi nisu trajno ostavljeni na otpadu ideologije. Jednostavno, devedesete godine su godine koje se i danas vraćaju. I zato je za nas tako važno upravo pitanje s kojim Čolović zaključuje ovu knjigu: Treba li Srbiji neki novi patriotizam? Odnosno, treba li on i Hrvatskoj, i što se sve još čini u njegovo ime?

Izvor: Pelago