Naslov programskog izbora WHW-a za Sharjah bijenale preuzeta je rečenica Noama Chomskog iz 1957. koju je sastavio kao primjer rečenice s ispravnom logičkom formom i gramatikom, no bez semantičkog smisla. Chomsky se njome koristio kako bi se suprotstavio tada popularnim probabilističkim modelima gramatike, zalažući se za strukturiranije modele. Poanta za njega nije bila u besmislu te rečenice, već u tome da pokaže da je rečenica gramatički ispravna, unatoč tome što je nitko prije nije izgovorio. Vraćajući se toj rečenici više od 50 godina kasnije, WHW se ne zanima za Chomskyjeve moćne izazove biheviorističkim pristupima jeziku i psihologiji, ni za njegove doprinose lingvistici i kognitivnoj psihologiji, već za pokušaj da se njenom besmislu pripiše politički smisao.

Kao naslov programa sastavljenog od filmova i videa umjetnika i filmaša različitih generacija iz različitih mjesta koji se bave temama potiskivanja povijesti i povijesti koja je mogla drugačije ispasti, nezadovoljstvom socijalnom nepravdom, revoltom i otporom, te zamišljanjem budućnosti čije se sjeme trenutno čini nevidljivim, prijedlog je da se rečenica prevede kako slijedi: ideje koje su jednom izgubile svoju boju i nikada nisu sazorile spavaju, ali njihov je san bijesan, i one će se sigurno silom probuditi. Prijevod je posve arbitraran i neodgovarajući, a takav je namjerno. On svjedoči rastućoj frustraciji činjenicom da je kritika u srži institucija, da postoji svojevrstan paradoksalan nagon za proizvodnjom kritike unutar trenutne političke i kulturalne konstelacije neoliberalizma, s privremenim spektaklima kritike koje proizvodi autoreferencijalno i samoperpetuirajuće disciplinarno polje umjetnosti. Možda je vježba koja se sastoji u pronalaženja smisla u besmislu pokušaj da se izbjegne obećavajući koncept koji ne donosi ništa osim potvrde trenutnog stanja kulturalizacije politike. Ono nudi opušteno polje “kulturalnih opcija” kao rješenje za promašaje direktnih političkih rješenja poput socijalno-demokratske države blagostanja ili različitih socijalističkih projekata.

S druge strane, u buci neumornog ponavljanja današnje mantre beskonačnog i mirnog rasta kapitalizma, kao rješenja za štete koje je sam taj rast izazvao, besmisao bi mogao biti način da se otvore vrata novim značenjima koja su kolektivno proizvedena. “Biti istinski ‘realističan’ znači misliti ono što se unutar koordinata sistema može činiti samo nemogućim.” (Slavoj Žižek, Living in the End Times, Verso, London-New York, 2010)

U filmskom programu koji će se kontinuirano pokazivati tijekom 10. Sharjah bijenala, bit će pokazani filmovi Zid Ante Zaninovića iz 1965, Nezaposleni ljudi (1968), Lipanjska gibanja(1969) i Crni film (1971) Želimira Žilnika, Jednoga dana umesto noći blesnuće svetlo iz mitraljeza, kad drukče svetlost ne može doći (iz poeme Oskara Daviča) Milice Tomić iz 2009, Socio-Fiction Zbyněka Baladrána nastao u razdoblju od 2005 do 2007, The Break Alexander Ugay iz 2008. te Post-Purchase Dissonance Zanny Begg iz 2010.

Izvor: WHW