“Koliko god smo više zasićeni sintagmom “mladi umjetnik” — kao da nečije godine iz naše povlaštene promatračke perspektive išta mogu dodati (ili oduzeti) od samog rada, te tako utjecati na naš doživljaj istog — smatram da je ovdje doista potrebno naglasiti “mladost” umjetnika čiji katalog držite u rukama. Naime, Roku Birimiši je ovo prva samostalna izložba. Sa svoje 23 godine, u maniri zrelog umjetnika, ponudio je Mavena timu nizove fotografija koje su nastale u višegodišnjem vremenskom periodu. Njegove fotografije se prirodno grupiraju u cikluse. Prvotna ideja da izlaže fotografije socijalne tematike kojima se bavi ubrzo je zamijenjena te smo dobili izložbu arhitekture. Estetski pomno osmišljena, vizualno dojmljiva, te ujedno i galerijski i Instagram-friendly, Birimišina izložba odiše svježinom nekog novog fotografskog oka. Potpuno iskreno, kustoski nije bilo lako odabrati “samo” radove koje vidite trenutno izložene. Autorova hrabra odluka da se ide s velikim formatima suzila je širinu i broj njegovih radova no svejedno pruža dobar presjek u djelić opusa umjetnika”, stoji u predgovoru izložbi.

Izložba ostaje otvorena do 24. lipnja.

Piše: Lana Beović

U Splitu se u posljednjih desetak godina dogodio niz kolaborativnih studentskih projekata koji su za cilj imali, ili još imaju, predstavljanje mladih umjetnika i kustosa. Usprkos nedostatku adekvatnih prostora za njihovu reprezentaciju te jasne vizije Sveučilišta i obrazovnih te galerijsko-muzejskih institucija, projekti se u Splitu događaju često i bez službene suradnje među fakultetima. Neki od takvih projekata, iako nažalost kratkog vijeka, ostavili su veliki trag na lokalnoj sceni, dok drugi pak postoje već godinama i uspješno ili manje uspješno grade svoju publiku. 

Primjeri recentnih verzija kolaborativnih praksi u području umjetničkog i kustoskog studentskog rada u Splitu su Premijere, izložbeni program splitske Umjetničke akademije, koji se već niz godina odvija u srcu Dioklecijanove palače, u Loggi Zlatnih vrata – nekadašnjeg Pučkog učilišta, današnjeg Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje koji djeluje već 90 godina. Također valja spomenuti višegodišnji ciklus naziva Utorkom u Galeriji – Fast Forward, projekt nastao suradnjom Umjetničke akademije, Filozofskog fakulteta i Galerije umjetnina, koji je u šest godina postojanja predstavio gotovo 80 studenata Akademije i Povijesti umjetnosti putem samostalnih izložaba. Gotovo svima je upravo ovaj projekt bio prvi susret s izlagačkom djelatnosti, prvo pisanje kustoskog predgovora za konkretnu izložbu te prva suradnja na relaciji umjetnik-kustos. Možda najrelevantniji projekt koji je proizašao iz umjetničko-studentske sfere u Splitu je Bez Naziva. Počevši 2013. kao umjetnički rad za 39. Splitski salon, Bez Naziva je prerastao u kolaborativni prostor koji je funkcionirao kao galerija, biblioteka, klub studenata, mjesto za predavanja i tribine te svojevrsni dnevni boravak za sve uključene volontere i posjetitelje. Možda indikativno, najuspješniji projekt ovakvog tipa bio je potpuno izvaninstitucionalan. Nastao je zahvaljujući angažmanu nekolicine tadašnjih studenata slikarstva i kiparstva koji su preuredili zapušteni podrum zgrade Umjetničke akademije u Zagrebačkoj ulici te ubrzo postao mjesto druženja buduće – danas već aktualne – mlađe generacije splitske umjetničke scene. 

Ironično, splitski sveučilišni kampus zamišljen je još tijekom šezdesetih godina kao dio revolucionarnog urbanističkog rješenja Split 3 koji je svjetski prepoznat, i kao takav je postao sinonim modernističkog urbanizma Jugoslavije. Poanta današnjeg, napola izvedenog kampusa, bila je okupiti sve splitske fakultete u pripadajućim adekvatnim prostorima. Većina je uspjela u toj tranziciji, osim Umjetničke akademije i Filozofskog fakulteta, koji su sada već tradicionalno dislocirani po cijelome gradu. Iz toga proizlazi konkretan problem Filozofskog – čitave generacije završavaju studij bez doticaja s drugim smjerovima. Raštrkanost akademije i humanistike u Splitu direktna je posljedica vodstva dviju institucija i cijelog Sveučilišta, a odvojenost dvije tako bliske discipline zasigurno ne ide u prilog studentima. Naime, na pojedinim odsjecima splitske Akademije do prije par godina održavali su se zajednički predmeti sa studijem povijesti umjetnosti, te obratno, dok takva interdisciplinarna suradnja nije naprasno prekinuta. Ono što je ostalo jest velika potreba za povezanošću kojoj se pokušava doskočiti nizom vannastavnih izložbenih programa.

Navedeno je dobra ilustracija jedne šire problematike studentskog života u Splitu. Naime, ne postoji konkretna studentska galerija niti studentski prostor gdje bi se dogodila interakcija i kolaboracija između različitih disciplina. Ono što je trebalo zaživjeti na kampusu – punkt za druženje studenata raznih fakulteta – jednostavno se nije dogodilo. 

Mladi umjetnici i povjesničari umjetnosti u Splitu tako imaju tek dvije opcije za izlaganje. Osim godišnjih diplomskih izložaba u prostoru Multimedijalnog kulturnog centra u Domu mladih, mogu čekati da im s vremena na vrijeme neka institucija otvori svoja vrata ili mogu sa svojim mentorima sudjelovati u nekim od već navedenih projekata. Jedan od takvih projekata je grupna izložba naziva Rad, tekst, kontekst (oblici kolaborativnih praksi), otvorena 14. ožujka u prostorima Stare gradske vijećnice na splitskom Narodnom trgu. Izložba je zamišljena kao suradnja između studenata Odsjeka za slikarstvo i Odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije te studenata s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu. Radovi mladih umjetnika u prostoru popraćeni su tekstovima sedmero studenata kustosa. 

Odabir gradskog prostora za izložbu je svakako pohvalan. Gledajući lokaciju i povijest vijećnice te raznolik izlagački program, stanovnici Splita razvili su kulturu posjećivanja ovog etabliranog prostora. No, infrastruktura same zgrade nije u reprezentativnom stanju i možda ne bi bila najbolji izbor za redovito predstavljanje studentskih radova. Nadalje, postavlja se pitanje procesa selekcije. Naime, s čak 27 umjetnika na tri kata te imajući na umu da je Rad, tekst, kontekst studentska izložba s fleksibilnijim kriterijima izlaganja, ne može se oteti dojmu da se pri odabiru radova moglo i više promišljati o njihovoj interakciji u prostoru, te da je broj od 27 umjetnika, sa samo dva odsjeka relativno male akademije kao što je splitska, možda preveliki zalogaj za jednu koherentnu izložbenu priču. Usporedbe radi, projektu Utorkom u Galeriji – Fast Forward trebalo je gotovo tri godine programa da “pokrije” toliko veliki broj umjetnika. 

Koliko Rad, tekst, kontekst uspijeva biti “mjesto aktivnog dijaloga i propitkivanja aktualnih problematika svakodnevnice”, kao što se tvrdi u pozivu na izložbu, ostaje diskutabilno. Iako je većina kratkih kustoskih tekstova solidno napisana, pojedini su nažalost ostali na razini tekstualne ilustracije pripadajućeg umjetničkog djela ili doslovni prijepis statementa. Štoviše, nejasno je zašto su autorski tekstovi budućih povjesničara umjetnosti potpisani tek njihovim inicijalima ako se inzistira na ravnopravnom prostornom “dijalogu”. Mali format previše ograničava mlade kolege te se iskreno nadam da će im se u najavljenom katalogu povodom završetka izložbe dati više prostora za izražavanje.

Pohvalno je da je svaki rad dobio svoj kustoski tekst, no nesrazmjer se ipak dogodio između tekstualnih intervencija na zidovima izložbenog prostora i ostatka izložbe. Teško je fraze poput “Plutaju li uzvodno fragmenti subverzivnih poruka” ili “Zašto li je promjena samo difuzno osvijetljena” uskladiti sa studentskim tekstovima i radovima koji se ni u jednom trenutku ne referiraju na njih, što povlači pitanje granica mentorske intervencije kod ovakvog tipa reprezentacije te koliko ona doprinosi ili odmaže postizanju dijaloga ponekad hermetičnim curator-talkom.

Izložba u pozivu također postavlja pitanje homogenosti odnosno heterogenosti splitske scene tvrdeći da “heterogeni aspekt izložbe općenito podsjeća na neujednačenost splitske umjetničke scene, no ona je ipak potaknuta jasnom potrebom za homogeniziranjem i jačim povezivanjem i kolaboracijom unutar nje”. Poučena prošlim Splitskim salonom koji se bavio upravo ovom problematikom, ne bih išla toliko daleko i tvrdila da u Splitu postoji jasna potreba za homogeniziranjem, no za povezivanjem i kolaboracijom zasigurno da, što dokazuju i ovi mladi ljudi koji su na pravom putu za buduće potencijalne suradnje. Neki od radova koje valja posebno istaknuti, a koji mogu funkcionirati samostalno i van konteksta izložbe su Bura Ivana Jakšića i Biomorfna apstrakcija Antonije Šimunović, koji poštuju formu klasične organske apstrakcije, interesantna olovna skulptura More Nine Dajak, jedan od rijetkih čisto slikarskih radova naziva Brzina Petre Lizde te konceptualno snažno razrađene Tri etape nepomičnosti Josipa Šurlina.

Željno iščekujem autore predstavljene na ovoj izložbi vidjeti u budućnosti s nekim drugim radovima i u nekim drugačijim kontekstima. Potencijal suradnje između najmlađe generacije budućih kustosa i akademskih umjetnika svakako postoji. Nadam se da će im izložbe poput Rada, teksta, konteksta te pripadajući projekti pružiti barem priliku upoznavanja i umrežavanja, u čemu njihovi fakulteti podbacuju. Poučeni projektima Fast Forward i Bez Naziva, kontakt je ključni inicijator događanja na našoj sceni. Studentima treba pružiti barem minimum infrastrukture da bi uopće dobili priliku blisko surađivati i po prvi put se adekvatno profesionalno predstaviti. 

Nažalost, na državnoj razini trenutno nema više sluha za potrebe studenata. Na trećoj sjednici Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, pitanje studentskog standarda izbačeno je s liste prioriteta. No možda sad, nakon što je ministar Barišić dobio javnu potporu od rektora i Filozofskog fakulteta, splitski Filozofski napokon dobije svoju zgradu i neka sustavnija suradnja između institucija postane stvarnost.  

Izložba Rad, tekst, kontekst (oblici kolaborativnih praksi) otvorena je do 30. ožujka.

Izložba Bez naziva druga je Toljeva samostalna izložba u Galeriji SIZ i u gradu Rijeci, a odnosi se na poetsku interaktivnu svjetlosnu instalaciju koja postoji kao pretekst za mogući kolektivni performans.

Slaven Tolj djeluje u kulturnom polju kroz više funkcija – kao umjetnik, kustos, ravnatelj MMSU ali i kao strateg programa Rijeka 2020 EPK. Kroz sve vidove njegovog djelovanja provlači se osviještenost za društvena i politička pitanja. Donedavno je ključno mjesto u njegovom opusu imao Dubrovnik, kojem se uvijek iznova vraćao kako bi reagirao na narušavanje njegovih vrijednosti. Danas je to grad Rijeka.

Izložba ostaje otvorena do 18. svibnja.

On će preokrenuti situaciju te će među prodavačima voća i povrća čitati poeziju, no slušatelje (tj. konzumente njegova happeninga) će platiti i na taj način kupiti njihovo vrijeme koje su utrošili na konzumiranje njegovog umjetničkog rada. Happening se izvodi u sklopu programa Zagreb²  projekta kvARTura – mreže zagrebačkih centara za kulturu, a u organizaciji Centra kulture na Peščenici – Knap.

Siniša Labrović je konceptualni umjetnik koji kroz medij performansa, body arta, happeninga,  videa i fotografije pokušava uspostaviti kontakt s društvenom zajednicom te svojim radom često kritički komentira društvena i politička događanja. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te izvodio akcije, performanse, grafite i urbane intervencije. Radovi mu se nalaze u kolekcijama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galerije umjetnina u Splitu i Umjetničke galerije u Dubrovniku. Dobitnik je nekoliko nagrada za svoj umjetnički rad. Živi i radi kao slobodni umjetnik u Zagrebu, na Volovčici. 

Happening će biti održan na Tržnici Volovčica u subotu 8. studenog, s početkom u 8 sati.

Dino Bićanić (1980, Bihać, BiH) diplomirao je kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Kažimira Hraste 2007. god. Izlagao je na tri samostalne izložbe (Salon Galić u Splitu, 2013; Čovjek koji gleda televiziju, Hvar, 2008; Premijere 01 u Splitu, 2008.) i na više skupnih izložbi: Splitski salon 2013. i 2009; Trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka HAZU  2012. i 2006; Dimenzije humora, Zagreb, Split, Pula, 2012, Osijek 2011; Mogućnosti skulpture, Split, 2009; Normalizacija – posvećeno Nikoli Tesli, Galerija Nova, Zagreb, 2006. 

Projekt je svojevrsna suradnička platforma osmišljena s namjerom poticanja suradnje među najmlađim akterima splitske umjetničke scene. Putem jednodnevnih izložbi javnosti su se predstavili studenti i studentice završnih godina na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Kustoske poslove, pomoć u koncipiranju i realizaciji izložaba preuzeli su studenti i studentice povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu. U radu su imali mentorsku potporu svojih profesora, a Galerija umjetnina im je na raspolaganje stavila prostorne, tehničke i stručne resurse. 

Što su ove godine u Galeriji umjetnina radili Silvija Abramović, Adna Bakija, Damjan Barić, Matej Bosnić, Dora Derado, Katarina Duplančić, Ante Duraković, Ela Gašperov, Blaž Klarić, Mario Leko, Rudolf Maretić, Katrin Novaković, Marita Pastuović, Kristina Petričević, Katarina Sučić, Jasmina Šarić, Kristina Šušnjara, Andrea Trutanić, Martina Vuković i Viktorija Žuvela može se vidjeti na stranicama kataloga kojeg je oblikovao njihov kolega Nikola Križanac.

Program je realiziran u suradnji Umjetničke akademije u Splitu i Odsjeka za povijest umjetnosti splitskog Filozofskog fakulteta. 

Izvor: Galerija umjetnina / Foto: Leo Reynolds

U srijedu, 4. siječnja, u 17 sati u Muzeju suvremene umjetnosti, kustosica Radmila Iva Janković govorit će o radu Vlaste Delimar, a povod ovom predavanju je novopostavljena inastalacija Bez naziva u MSU-ovoj cjelini Umjetnost kao život, na prvom katu stalnog postava Zbirki u pokretu.

“Nizom performansa od početka 80-ih godina, Vlasta Delimar počela je ogoljavati temu ženskog na hrvatskoj likovnoj sceni, često i vlastitim golim tijelom. Nalik na boginju iz nekog arhaičnog kulta, pojavljuje se naga i na crno-bijelim fotografijama , u mediju kroz koji ostvaruje svojevrsni ritual samopromatranja. Na fotografijama, uz intervenciju bojom, najčešće se nalaze komadići zrcala i tila, tkanine koja pridonosi dojmu svečanosti, sakralnosti ali i ženske melankolije.

Ponekad otvoreno vulgarni natpisi utkani u te prizore, imaju sasvim specifičan cilj – dovesti u pitanje ustajale norme puritanskog ponašanja. Jedan od radova iz te serije s početka devedesetih, naizgled je manje provokativan. On na sebi nosi tekstualnu poruku Siromaštvo ugrožava seks, poruku koja se u vremenu galopirajuće recesije, doima još aktualnijom, štoviše, svevremenom”, stoji u pozivu na ovo događanje.

U cjelini Umjetnost kao život prezentirane su umjetničke pojave i umjetnici koji na umjetničko djelo gledaju prije svega kao na društvenu činjenicu. Koristeći se različitim medijima izražavanja – od fotografije do video i filmske instalacije – umjetnici zatupljeni u ovoj cjelini u prvom redu progovaraju o svom društvenom poslanju i odgovornosti.

Više o programima koje organizira zagrebački MSU možete saznati ovdje.

Izvor: MSU