Rastapanje šumeće tablete u čaši vode, pucketanje radio prijemnika s do kraja izvučenom antenom, električni mikser za cappuccino. Zvuči kao tipična jutarnja rutina u kuhinji premalenog stana na petom katu neke zgrade u predgrađu, ali na radiju nije jutarnji program, već se radi o koncertu Manje Ristić u Domu mladih u Splitu. Riječ koncert možda asocira na neki drugi doživljaj od onog koji smo imali priliku iskusiti u Beton kinu te večeri, pa bi prikladniji opis tog događaja bio kolektivna meditacija, zajedničko iskustvo slušanja i putovanje u izmaštane ambijente. 

Manja Ristić nastupala je 28. ožujka u sklopu programa prigodnog naziva Novi Šum. Novi šum je zaista i bio! U ugodnom, polumračnom prostoru, Manja nas u izvedbu uvodi polako i suptilno, gotovo kao da zvuk ima ulogu naratora koji nam opisuje gdje se nalazimo, pa čak i kako se nalazimo. Ispod tog polaganog uvoda, zvuk se razvija, fizički širi i dominira prostorom. Njen nastup ne doživljavam kao glazbenu izvedbu, već više kao istraživanje zvuka kao živog organizma koji se rađa, živi i na kraju umire. 

Zanimljivo je da se izvedba održala upravo u prostoru pod nazivom Beton kino, koji i sam zaista izgleda poput sive cigle, gotovo nalik gradilištu. Štoviše, cjelokupni kompleks Doma mladih u Splitu, koji iščekuje dugotrajnu obnovu – što će biti i svojevrsna prijelomna točka za nezavisnu scenu u gradu – brutalističke je naravi. Manjin zvuk izbrisao je sivilo i omekšao tu rigoroznost, dao je prostoru boju, život – gotovo se moglo osjetiti kako se priroda u njemu budi, cvate i buja.

Riječ je o autorici koja vrlo snažno zadire u nišu suvremene kompozicije i eksperimentalne ambijentalne glazbe. Rođena u Beogradu gdje je diplomirala na fakultetu muzičkih umetnosti te magstrirala na londonskom Royal College of Music, Manja se afirmirala kao violinistica, novomedijska umjetnica, glazbena istraživačica i arhivistica zvukova. Potonje je posebno vidljivo u njenom projektu naziva Zvučna mapa Korčule, u sklopu kojeg je arhivirala zvukove prirode koje nerijetko koristi i kod svojih improvizacijskih nastupa uživo. Zvučnu čipku koju autorica pažljivo gradi tijekom splitskog nastupa sazdana je od sazvučja izvedbe uživo uz sintezu matrice koja je pak gotovo isključivo field recording, odnosno vrlo delikatno zabilježeni zvukovi iz okoliša.

Prožimanje različitih zvukova se gotovo taktilno moglo osjetiti u prostoru. Audio snimke zvukova nastale su na autoričinim putovanjima u egzotične zemlje, ali i s domaćih mjesta dalmatinske obale. Umjetnica i sama živi na otoku, pa su joj zvuci prirode, šuma valova ili glasanje ptica, koje prenosi u svoju stvaralačku glazbu, poznati i bliski. Kao glavni motiv ističe se Voda. Štoviše, moglo bi se reći da je riječ o odi vodi. S obzirom na kišne vremenske prilike tog dana ambijent je bio više nego prikladan. 

Bez obzira na eksperimentalan pristup, izvedba je precizno oblikovana i koncipirana u niz poglavlja. Storytelling koji koji je prisutan u radovima Manje Ristić izrazito je čitljiv i – uz određene dominantne elemente unutar segmenata, postepeni crescendo te naknadne dekonstrukcije tenzije – razvija se kroz jasno strukturirane odlomke. Iako je primarni medij zvuk te se sama izvedba možda i najbolje “čita” zatvorenih očiju, promatrajući Manju tijekom nastupa njen proces djeluje kao alkemijska kuhinja, a ona poput znanstvenice koja dodaje i oduzima sastojke te suptilnim pokretima ruku manipulira prirodnim silama. Iz te kuhinje proizlaze bogati zvučni pejzaži satkani od tekstura i tapiserija eksperimentalne orkestracije. 

Ristić nas s lakoćom uspijeva teleportirati u vlažnu prašumu u kojoj svjedočimo svađi koja se odvija unutar roja muha, i gotovo da možemo osjetiti težinu vlage u zraku, maglu na koži i okus mokre zemlje u jednom trenutku, a mekoću suhe trave i nježnost toplog zraka mirne ljetne večeri u drugom. Asocijacije koje postiže korištenjem svakodnevnih predmeta kao što su šumeće tablete, drveni štapići, štapni mikser, školjke i aluminijska folija vrlo su precizne – pucketanje vatre na ognjištu, teška mašinerija u radnom zamahu, bijes olujnog nevremena.

Približavanjem ovih predmeta mikrofonu pojačava se doživljaj njihove zvučne komponente kao potencijalnih novih glazbala. Slušajući intenzivne zvukove koje proizvode uporabni objekti, prožeti smo mišlju da svaki predmet oko nas ima neotkriveni potencijal koji iščekuje svoju priliku, a u pravim rukama je i dobiva. Na taj način, Ristić stvara dojam prvotnog povratka čovjeka onim osnovnim potrebama za kreativnošću i domišljatošću. 

Cijeli prostor je dobio svoj energetski tok, puls, teksturu i na taj način je postao svijet za sebe, novootkrivena planeta ili galaksija. Je li ovo djelo improvizacija, ne znam. Voljela bih misliti da je, jer bi to samo išlo u prilog koliko bogat unutarnji svijet Manja ima.

Nova šumeća tableta u čaši, krećemo ispočetka – nova cjelina, novo putovanje. 

Fascinantno je to što elementi iz prirode kao što su šiška i hrpica školjaka jednako uspješno nadograđuju ambijent prirode kao i svakodnevni man-made uporabni predmeti koje koristi. Od jedinog “pravog” instrumenta na sceni – violine, očekujemo nježnu melodiju ili razigrani pizzicato, ali dobivamo uzbudljivi kontrast: u rukama izvođačice ona ispušta zvuk koji je nedvojbeno zvuk motorne pile u staroj šumi.

Glazbenica Manja Ristić time gotovo da se prigušuje na pozornici, omogućujući objektima i zvukovima koji iz njih proizlaze da zauzmu njeno mjesto. Moglo bi se reći da je riječ o minimalizmu autoričine prisutnosti – svjesnoj i promišljenoj odluci koja je u skladu s idejom izvedbe lišene prisutnosti i zvuka čovjeka. Ova radikalna umjetnička gesta potrebna je kako bi se istaknula važnost zvukova i šumova čije je korištenje duboko osobno jer se glazbenica razlaže u zvukove koji su je profesionalno i biografski izgradili. Tako dolazimo do paradoksa: anulirajući sebe kao izvođačicu, Ristić se pretače u šumove i tonove koji opet nose njenu prisutnost.

Čak i sami objekti, instrumenti koji su prisutni na pozornici kao da predstavljaju autoričin umjetnički i osobni razvoj: počevši od violine koja simbolizira njenu klasičnu naobrazbu ka dekonstrukciji iste do pretakanja u zvukove prirode. Tako se autorica disperzira, nestaje pred nama, rasplinjujući se kroz zvukove šiški, školjki, kamenja i dominantni motiv vode.

Objekti poslagani na stolu zapravo su protagonisti izvedbe. U tom smislu nedostajalo mi je da se ova njihova uloga do kraja naglasi – veći stol s više prostora za njihovo izlaganje, ili jednostavno rješenje rasvjete, tek toliko da im se da veća važnost, umjesto da ih samo naslućujemo kroz mrak. Uz svijest da je publika došla primarno čuti izvedbu i da je većini prisutnih možda potpuno irelevantno kakvog su oblika i boje školjke, jesu li tanke i delikatne ili im je ljuštura debela i čvrsta, te od kojeg točno drveta potiče vjerojatno pomno izabrana šiška, zanima me verzija izvedbe u kojoj je vizualna komponenta dovedena do kraja. 

Pripadate li dijelu publike koji želi znati sve, secirati zadnji detalj svakog objekta ili pak onome koji ne želi znati ništa o sastojcima čarobnog napitka koji nam je zvučna alkemičarka Manja poslužila?

Okupljena publika je dobila priliku da, zanesena zvukovima, isključi svoje najčešće upotrebljavano osjetilo vida, i da se osloni na podražaje primane aktivnim slušanjem. Da je to uistinu bilo tako, govori i prostorni raspored publike: neki naslonjeni na zid, neki dodatno pokrivajući šiltericama zatvorene oči ili pak potpuno opušteno, ležeći na podu. Skoncentrirani i uronjeni u trenutak, djelovalo je kao da napeto iščekuju svaki idući zvuk. Mi nismo više obični slušatelji i slušateljice, naprotiv, uronjeni smo u Manjino iskustvo i svijet koji prestaje biti samo njen. Umjetnost prepoznavanja sebe u drugome, u zvuku i igri neopterećenosti ono je što bivanje na njenom koncertu čini donekle meditativnim. Jesmo li svi jedno ili smo ipak kolektiv nasumično okupljenih individua?

Kao posjetiteljici kojoj je ovo bilo prvo iskustvo odlaska na koncert eksperimentalne glazbe, usmjerena koncentracija na zvukove potrajala je dvadesetak minuta, dok su pažnju preostalog vremena provedenog u prostoru preuzele misli o okupljenim ljudima i njihovom (ne) reagiranju na primljene podražaje. Umjetnice poput Manje Ristić podsjećaju da se različiti vidovi umjetnosti prožimaju s okolinom u svojoj punini kao njeni neodvojivi elementi, ali da se snaga kreativnog promišljanja o njihovom potencijalu nalazi u čovjekovoj svjesti i moći da razvija inovativne načine njezine prezentacije i koristi za širu uporabu. Različiti pogledi na poznate i uobičajene predmete stvaraju nove dimenzije i mogućnosti koje će njeni konzumenti prepoznati i njegovati, potičući drugačije, pomalo izdvojene načine, bavljenja umjetnošću. 

Na kraju izvedbe Ristić izlazi iz uloge nevidljive izvođačice. Nastupa tišina i “smrt zvukova”, autorica podiže pogled i ostvaruje komunikaciju s publikom objašnjavajući svoj umjetnički proces. Transformacija se odvija pred našim očima; glazba, zvukovi i šumovi nestaju, a lik autorice pojavljuje se pred nama u posljednjem činu izvedbe.

Autorica se istovremeno poništava i pruža uvid u osobne afinitete. Daje nam dozvolu da pristupimo njenim dubinama i slobodi izražavanja. Intrigira ju snaga vala, lepet krila… Poigrava se svakodnevnim predmetima, poziva nas da se zapitamo jesmo li izgubili fokus? Što glazba jest? Koliko smo distancirani od umjetnosti i samog života danas? Jesmo li se potpuno odvojili od prirode? 

Njen naglasak na kraju koncerta o tome kako joj je bilo važno snimiti najveće valove Nazaréa dodatno ističe njenu želju za stapanjem s prirodom. I sami snimač zvuka uronila je u pijesak kako bi zvuk vala bio što dosljedniji. 

Otvarajući nam svoje viđenje i osjećanje zvuka, Manja nas nenametljivo poziva i dozvoljava dijalog bez iti jedne riječi. Igra se školjkama i kamenčićima, a njeno kolažiranje i strukturiranje glazbe doslovno nas uranja u koncentrične krugove iskustva koje ti kamenčići tvore na površini fluida. Mediteran i Korčula ulovljeni su u prodornom zvuka cvrčaka. I nisu jedini. Upijamo zvuk, sva osjetila su nam angažirana, slobodno plutamo i letimo. Iskustvo je zabilježeno u našoj memoriji. 

Je li sve ovo bila improvizacija ili vrlo odmjerena i nenametljiva dekonstrukcija zvuka? Struktura koja se može iščitati u naizgled nasumično odabranim zvukovima nagoni nas da dublje proniknemo u slojevitost izvedbe koja zasigurno mora biti doživljena da bi mogla biti bolje shvaćena. Ritam koji udara poput valova otkucaja srca nije slučajno izdvojen u središtu njene izvedbe. 

A njeno sviranje violine, instrumenta koji počesto iziskuje apsolutni sluh, ukazuje nam na činjenicu da je možda dekonstrukcija zvuka samo igra koja nam omogućava povratak na početne postavke prapočela. Gudalo može biti i mikser i štap. Glazba je priroda sama, a mi smo dio nje, bilo da smo uronjeni u dubine tajni oceana, da slobodno letimo ili samo opušteno šetamo upijajući i osjećajući vjetar i sve ono što do nas dopire. To nam je Manja pokazala puštajući nam da plutamo njenim valovima.

Bilo je to vrlo dojmljivo putovanje ispod površine vidljivog. Preporuka za sve one koji vole poeziju u alternativnim formama.

“Monodrama Novorođena je dokumentarno-autorski projekt koji govori o postpartum depresiji. Ova predstava nastala je zahvaljujući anonimnim anketama koje je ispunilo oko 300 žena te jednogodišnjim istraživačkim radom studentice koja ih je intervjuirala proučivši njihova iskustva. Predstava portretira novorotkinju koja je nedavno na svijet donijela kći i čiji unutarnji svijet pratimo na sceni kroz odnos s novorođenom bebom, okolinom i samom sobom.

Brojke kažu da će svaka 5. žena doživjeti postpartum depresiju. Ovo nije predstava o brojkama. Ovo je predstava o realnosti majke nakon dolaska bebe. Skrovitoj realnosti koja obično ostane unutar četiri zida nečijeg doma.Ovo je posveta svakoj majci koja ostaje sama sa svojom težinom u trenutku za kojeg je mislila da će biti najčarobniji u njenom životu. Ovo je za sve žene koje trebaju podršku”, stoji u najavi predstave.

Reprizne izvedbe održat će se 19. i 23. lipnja u 20 sati.

Radio Dan&Noć ove godine s ponosom predstavlja DJ ekipu iz Napulja zaslužnu za kolekciju zaboravljene talijanske groovey glazbe s kraja sedamdesetih i osamdesetih pod nazivom Napoli Segreta, kao i super novi zagrebački bend koji premijerno gledamo i slušamo u Splitu, Back Feed.

Pod imenom Back Feed skrivaju se poznati ljudi domaće scene pa stoga možemo samo najaviti urnebesnu plesnu večer. Ključne riječi vezane uz ovaj iskusni i prokušani trojac svakako su elektronika, instrumenti, “mašine” i zvukovi. Naime, iako će pod ovim imenom premijerno stati baš na stage Kocke, svatko od njih već godinama individualno istražuje elektroničku glazbu. Stvaraju je, slušaju je, a na nju često i zaplešu. Nekada su zajedno stvarali neku drugačiju glazbu, a sada su se spojili u novi projekt koji karakteriziraju glazbena i zvukovna zrelost s primjesama itekako promišljene improvizacije. Ono što svim namjernim i slučajnim slušateljima BackFeed-ovci svakako obećaju jest raznolika kombinacija zvukova začinjenih “živim” instrumentima. Sve ostalo podložno je promjenama. Back Feed su Ivek na samplerima i synthovima, Farki na basu i Đuro na bubnjevima.

Iz Napulja nam stiže dvojac odgovoran za već sada kultnu ploču — Napoli Segreta. Kompilaciju, tj. reizdanje opskurnih i rijetkih bisera napuljske jazz, blues, funky, boogie i disco scene 70-ih godina 20. stoljeća. Kompilacija obuhvaća izvođače i autore koji su ostali u sjeni lidera “napoletan power” pokreta tog vremena (James Senesea i Napoli Centralea, Pino Danielea, Tullio De Piscopa, Tony Esposita i drugih). Ploča je rezultat dugogodišnjeg kopanja nekoliko glavnih aktera novog napuljskog zvuka po gradskim antikvarijatima, prodavaonicama ploča, privatnim zbirkama i svim mogućim “kantunima” grada,. Vinil je slika  jednog nestalog grada, identiteta koji se rastočio u vremenu hip(st)er turističke potrošnje (i proizvodnje), kada zapravo više ništa lokalno što nije brzo potrošeno i pretvoreno u robu ni ne postoji. Iako možemo reći da i ovdje imamo opet robu na prodaju, ovaj album je prije svega indikacija novog identiteta, novih kolektiva i prijateljstava koja su se stvorila na temeljima identiteta Napulja 70-ih i 80-ih.

U Split dolaze dva temeljna imena, protagonista ove priče: DNApoli i Famiglia Discocristiana, sa željom uspostavljanja mediteranske dijagonale Napulj – Split. Na razgovoru u Beton kinu Doma mladih, 17. studenog u 18 sati više će nam ispričati o ovoj selekciji, napuljskoj sceni, identitetu, digging kulturi, novom napuljskom zvuku, a u klubu od 1 sat uživo zavrtjeti iznimnu vinilnu groovey selekciju iz koje je i nastala ova kompilacija.

Tjedan započiinje predstavljanjem projekta Queer Faces Migrant Voices koji mladim queer migrantima i izbjeglicama pruža priliku da kroz medij radija i fotografije vlastito iskustvo seksualnih i kulturnih identiteta podijele s drugima. Slijedi izbor filmova s International Queer and Migrant Film Festivala koji jednom godišnje u Amsterdamu predstavlja filmove koji se bave temama LGBTIQ+ manjina iz perspektive migracija. U Splitu će biti prikazani filmovi Elias (Nizozemska, 2017.) te Chronic (Libanon/Njemačka, 2017.).

Kraj tjedna rezerviran je za presjek slovenske produkcije vezane uz Ljubljana LGBT Film Festival, najstariji festival tog tipa u Europi. U dva dana biti će prikazano desetak filmova nastalih u posljednjih deset godina.

 qFEST – Festival drugog i drugačijeg partnerski je program kolektiva queerANarchive i udruge Cenzura Plus koji se organizira drugu godinu za redom u susret Splitskom prideu. Nastavljajući se na sadržajno šarolik program, drugo izdanje festivala donosi predstave, koncerte, izložbe, filmske projekcije, radionice, partije i druge kulturno-društvene programe koje objedinjuje to što se bave problemom drugog i drugačijeg u društvu danas. 

Ulaz na sve programe je bestplatan, a detaljan raspored projekcija potražite ovdje.

ART-ACT-BOX je objekt koji sadrži lako rasklopive rekvizite za izvedbu izložbe. Sadržaj je sastavljen na osnovu metoda i materijala koje su umjetnici koristili kao dio institucionalne kritike, aktiviranja zajednice ili publike te kritike društveno-političkog sustava tijekom šezdesetih i sedamdesetih. Izvođačica, suvremena plesna umjetnica Zrinka Užbinec, koristeći ART-ACT-BOX objekt pokretima i riječima (dijalozima, čitanjima, izjavama, snimljenim materijalima) zajedno s publikom “izvodi izložbu”. Objekt time postaje ujedno i rekvizit izvedbe.

Izvedba i dijelovi kutije osmišljeni su na osnovu odabranih umjetničkih procesa sljedećih umjetnika/ca i umjetničkih grupa: grupa TOK, Grupa šestorice autora, Pino Poggi, grupa KÔD, grupa Bosch+Bosch, Art & Language i Lygia Clark. 

Projekt ART-ACT-BOX osmislila je vizualna umjetnica Andreja Kulunčić. Inicijalno je izveden 2016. godine u sklopu projekta Performing the Museum, inicijative četiri muzeja, Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba, Fondacije Antoni Tapies iz Barcelone, Koruške galerije likovnih umjetnosti iz Slovenj Gradeca i Muzeja suvremene umjetnosti Vojvodine iz Novog Sada.

Za sve zaljubljenike u knjigu i one koji će to tek postati, osmišljen jej jednodnevni sajam uz nekolicinu izdavača čija izdanja se mogu naći po sniženim sajamskim cijenama. S obzirom na sve lošije stanje u nakladništvu te u distribucijskoj mreži, a zbog toga i na lošu dostupnost nekih kvalitetnih i vrijednih izdanja, organizator je odlučio ovu manifestaciju organizirati i van Zagreba, a prvi grad u kojemu sajam gostuje je Split. 

Kako bi se što bolje mapirale potrebe izdavaštva i knjige kao medija u Splitu, na tu je temu u sklopu događanja organizirana i javna diskusija. Osim razgovora i prodaje knjiga, održava se i poseban program za najmlađe.

Radionicu / pričaonicu o ugroženim vrstama od 11 do 14 sati vodit će Maja Maar, ilustratorica koja će predstaviti svoju bojanku Klimatske promijene, koja najmlađe kroz zanimljive ilustracije uči o nužnosti očuvanja okoliša i kako svi mi svojim postupcima možemo utjecati na očuvanje planete. Bojanka, koju će svatko od djece dobiti da je ponese kući i nastavi bojanjem oživljavati Majine ilustracije, osmišljena je tako da i roditelji mogu bojati s djecom, kako bi ona učila o klimatskim promjena, ali i što kvalitetnije provela vrijeme sa svojim roditeljima.

Cilj tribine je proučiti kako umjetničke i kustoske prakse funkcioniraju u okviru posttranzicijskog okvira i hrvatskog konteksta nakon procesa privatizacije i deindustrijalizacije te raspraviti kave političke učinke može imati umjetnički aktivizam.

Sudionici i sudionice tribine dotaknut će se i područja eksploatacije teme, izvedbenog aktivizma u područjima kulture i umjetnosti i drugih pitanja koja se otvaraju kada umjetnici odluče govoriti o ranjivim skupinama ili u njihovo ime. 

Na tribini će se predstaviti umjetnički i istraživački projekti koji se dotiču propalih industrija, rada, radničkih i ljudskih prava te solidarnosti u kontekstu posttranzicijske Hrvatske i to kroz studije slučaja kombinata Borovo, Motela Trogir, Dalmatinke Sinj, Dalmacijavina i Jadrankamena i tvornice Uzor.

Moderatorice tribine su Nataša Bodrožić i Ivana Meštrov.

“Tijekom noći Pinochetova vojna obavještajna služba pravi raciju u domu redateljeve tete Gaby. Ona, zajedno sa suprugom i bratom, biva povezanih očiju, odvedena u tajni vojni zatvor na  ispitivanje. Tri tjedna su mučeni i terorizirani. Za to vrijeme nitko nije znao gdje su, a njihova djeca su čuvana pod oružanom prismotrom. Da im nije pomogao jedan mladi zatvorski čuvar ne bi se uspjeli izvući iz zatvora. Stražar je bio Andres ‘Papudo’ Valenzuela, koji će nekoliko godina kasnije biti prvi vojni obavještajac koji je javno priznao zločine počinjene od strane diktature.

Kroz intimne intervjue, ilustracije, animaciju i narativ u prvom licu, ovaj film zanimljivog naslova prati živote zatvorenika i stražara promišljajući o dugotrajnim posljedicama tog traumatičnog dijela čileanske povijesti. Njihove priče otvaraju veća pitanja o izgnanstvu, nacionalnom identitetu, istini i pomirenju”.

Adrian Goycoolea rođen je u Brazilu, živio je u Rio de Janeiru, Santiagu, New York Cityju i Midwestu. Vjerojatno zbog svog raznolikog backgrounda i njegovi filmovi često govore o pitanjima mjesta i identiteta ispitujuću prožimanja osobne memorije s društvenim i političkim povijestima. Njegova umjetnička praksa uključuje eksperimentalne, dokumentarne i igrane filmove, ali i više kanalne multimedijske instalacije. Njegovi eksperimentalni filmovi i instalacije su predstavljeni na mnogim mjestima poput filmskih festivala International Film Festival, TheMoscowInternational Film Festival, The London LesbianandGay Film Festival…, u galerijama uključujući  TheArtists’ Space (NYC), TallerBoriqua (NYC), LaPanaderia (Mexico City) teu Anthology Film Archives (NYC). Radio je u Anthology Film Archives u New York Cityiju, a danas je predavač na Sveučilištu u Sussexu, na Odsjeku za glazbu, medije i film. Predaje kolegije iz filma (dokumentarni, igrani i intermediji). 

Otočnost – ljudi okruženi morem trogodišnji je interdisciplinarni istraživački projekt koji se bavi odnosom pojedinca i zajednice u uvjetima prostorne, ekonomske, društvene i kulturne izoliranosti otoka što se iskazuje kao posebnost otočnog života (otočnost). Projekt propituje zajednicu kroz dinamiku promjena otočkog (su)života, kroz oblike društvenosti koji se uspostavljaju, organizaciju, samoorganizaciju i specifičnost pojedinih otoka, izbjegavajući romantičnu sliku otoka kao turističke razglednice ili metafore osamljenosti. Otoci uključeni u projekt su Lastovo, Vis (Komiža) i Mljet. 

Autorice projekta su Andreja Kulunčić i Irena Bekić, a suradnici na projektu Ivo Martinović i Boris Tenšek. Produkciju potpisuje MAPA iz Zagreba.

Više o projektu možete saznati u tekstu Petre Dolanjski Konstruiranje otočnosti.

Iz programa se izdvaja Tu/tamo Alexandera Stewarta, koji će splitska publika imati priliku premijerno pogledati. Selekciju filmova napravila je Sanja Grbin, voditeljica programa 25FPS-a, koja će otvoriti program i dati uvodnu riječ o filmovima.

Projekcija će se održati u četvrtak, 3. prosinca u Beton kinu (Dom mladih, Ulica slobode 28) u 20 sati. Ulaz je slobodan.