<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>Betina &#8211; Kulturpunkt</title>
	<atom:link href="https://kulturpunkt.hr/tag/betina/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<description>nezavisna kultura / suvremena umjetnost / dru&#353;tvo</description>
	<lastBuildDate>Tue, 17 Nov 2026 10:20:48 +0000</lastBuildDate>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=7.1.4</generator>

<image>
	<url>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/cropped-Kulturpunkt-baloncic-novo-32x32.png</url>
	<title>Betina &#8211; Kulturpunkt</title>
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<width>32</width>
	<height>32</height>
</image> 
	<item>
		<title>Životne sudbine utkane u dizalice</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/tema/zivotne-sudbine-utkane-u-dizalice/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Tihana Bertek]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 17 Nov 2026 08:25:00 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Tema]]></category>
		<category><![CDATA[amra pende]]></category>
		<category><![CDATA[Andrea Matošević]]></category>
		<category><![CDATA[arhiv]]></category>
		<category><![CDATA[Betina]]></category>
		<category><![CDATA[brodogradnja]]></category>
		<category><![CDATA[Leonida Kovač]]></category>
		<category><![CDATA[Pula]]></category>
		<category><![CDATA[uljanik]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?p=86970</guid>

					<description><![CDATA[Istraživačke i muzejske inicijative posvećene ženama u brodogradnji propituju rodnu dimenziju industrijske baštine, afirmirajući vrijednost ženskoga rada, znanja i solidarnosti.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph">&#8220;Bilo bi nam lakše da nestane Arena nego Uljanikove dizalice&#8221;<em>,</em> rekla je <strong>Leonida Kovač</strong> na nedavnom predstavljanju projekta <a href="https://brodograditeljice.hr/"><em>Žene koje su gradile brodove</em></a> u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla. Te su mi se riječi dugo zadržale u mislima. Možda zato što u toj naizgled jednostavnoj usporedbi dvaju simbola Pule odjekuje mnogo više od pitanja o tome koje dijelove svoje prošlosti taj grad želi sačuvati. A možda i zato što nas suočava s odgovornošću prema nasljeđu industrijskoga rada i ljudima čije su životne sudbine utkane u dizalice koje su ovom gradu i njegovim žiteljima nekoć značile sve.  </p>



<p class="wp-block-paragraph">Kovač, povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, kustosica te profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, i <strong>Amra Pende</strong>, pravnica zaposlena u brodogradilištu Uljanik, začetnice su i pokretačice ovoga projekta, no obje su jasno istaknule da su stvarne autorice &#8220;sve žene koje su gradile brodove&#8221;. Kako god definirali narav projekta, koji se može sagledati kao opsežno interdisciplinarno istraživanje, ali i umjetnički te participativni projekt u zajednici, najvažnije je prepoznati njegovu širu društvenu važnost. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Ciljevi projekta usmjereni su na valorizaciju ženskoga radničkog iskustva, osnaživanje kolektivnog pamćenja te očuvanje ljudskog dostojanstva. Istraživanje, naime, polazi od glasova žena koje su radile ili rade u brodogradilištu Uljanik, te okosnicu arhiva čine audiozapisi njihovih usmenih svjedočanstava i životnih priča. &#8220;Razlog takvom izboru nije samo metodološke prirode, u naglašavanju razlike i razmatranju dinamike između osobnih povijesti i službene historiografije, već nadasve inzistiranje na čujnosti amplituda ljudskog glasa u čijim je vibracijama sadržano nešto možda i znakovitije od same pripovijesti&#8221;, stoji na mrežnoj stranici arhiva.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Arhiv, koji funkcionira i kao svojevrsni spomenar, odnosno mjesto upisivanja i pohranjivanja individualnih sjećanja, dokumentira životne priče radnica, prikuplja njihova iskustva i čuva obiman korpus profesionalnog znanja koje su žene stekle radeći u Uljaniku. Na početnoj stranici arhiva piše:&nbsp;</p>



<blockquote class="wp-block-quote is-layout-flow wp-block-quote-is-layout-flow">
<blockquote class="wp-block-quote is-layout-flow wp-block-quote-is-layout-flow">
<p class="wp-block-paragraph">&#8220;Stoga ovaj svojevrsni <em>online arhiv u nastajanju</em> pokrećemo kao pokušaj otpora zaboravu, razornom brisanju povijesnog pamćenja. Želimo posebno istaknuti da je tijekom desetljeća u brodogradilištu Uljanik stvoren impresivan korpus stručnog znanja iz širokog područja međusobno različitih djelatnosti koji je omogućio prosperitet zajednice. Ovaj arhiv u nastajanju smjera postojanje tog desetljećima akumuliranog znanja otrgnuti zaboravu i zato inzistira na usmenoj povijesti.&#8221;</p>
</blockquote>
</blockquote>



<p class="wp-block-paragraph">Zaborav pritom nije tek usputan proces nestajanja sjećanja koji prati postupno gašenje industrijskoga rada, nego je izravno povezan s načinima na koje se industrijska prošlost vrednuje, interpretira i upisuje u kolektivno pamćenje zajednice. Ono što nije prepoznato kao vrijedno pamćenja ili nije obuhvaćeno dominantnim historiografskim narativima s vremenom se lako pretvara u nevidljivi dio povijesti. U tom smislu, pokušaj očuvanja iskustava žena koje su sudjelovale u povijesti Uljanika nadilazi dokumentacijsku funkciju arhiva i otvara pitanje o tome čiji se rad, znanje i životna iskustva smatraju dovoljno relevantnima da bi postali dijelom kolektivnoga povijesnog nasljeđa.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">To je pitanje osobito važno u kontekstu složenih procesa deindustrijalizacije, koji uz gašenje proizvodnih pogona i gubitak radnih mjesta podrazumijevaju i postupno nestajanje čitavih sustava znanja, iskustava i društvenih odnosa oblikovanih unutar industrijskih zajednica. Drugim riječima, nestankom industrije ne nestaje samo proizvodnja, nego i čitavi svjetovi koji su oko nje postojali. Znanstvena istraživanja u domeni postindustrijske antropologije deindustrijalizaciju ne shvaćaju kao jednokratan događaj ili konačan prekid, već kao dugotrajan proces koji nastavlja oblikovati svakodnevicu te životna iskustva ljudi u sredinama obilježenima postindustrijskom transformacijom.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img fetchpriority="high" decoding="async" width="1305" height="871" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/11/radmila.jpg" alt="" class="wp-image-86973"/><figcaption class="wp-element-caption">Fotografije Radmile Maksić u arhivu &#8220;Žene koje su gradile brodove&#8221;. Izvor: Povijesni i pomorski muzej Istre</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Doprinos razumijevanju brodogradilišta kao društvenog, a ne isključivo proizvodnog sustava pruža etnografsko istraživanje <strong>Sanje Puljar D&#8217;Alessio</strong> predstavljeno u knjizi <em>Mi gradimo brod, a brod gradi nas: Etnografija organizacije brodogradilišta 3. maj</em> (2018). Polazeći od terenskog istraživanja riječkog brodogradilišta, autorica analizira njegove organizacijske strukture, povijesne mijene i svakodnevne prakse, pritom pokazujući kako se život brodogradilišta ne može odvojiti od društvenih odnosa i širega urbanog konteksta. Već sam naslov knjige upućuje na dvosmjernost tog odnosa: brodogradilište nije samo prostor u kojemu radnici_e proizvode brodove, nego i organizacija koja oblikuje njihove profesionalne, ali i osobne identitete, društvene odnose i svakodnevni život. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Takav kulturnoantropološki pristup važan je i za razumijevanje Uljanika, čiju povijest također nije moguće svesti na kronologiju proizvodnih uspjeha, gospodarskih kriza i promjena vlasničkih struktura, nego ju je potrebno sagledati iz perspektive ljudi koji su ga svojim radom i znanjem stvarali.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Upravo na potonjem pristupu inzistira ovaj arhiv, uz dodatak rodne perspektive. U središte istraživanja postavlja profesionalne biografije i stručnost radnica, čime otvara prostor za drukčije čitanje industrijske povijesti i propitivanje rodnih pretpostavki na kojima su se njezini dominantni narativi oblikovali. Pokušaj arhiviranja stoga se može čitati kao feministička intervencija u historiografiju, koja propituje vidljivost ženskoga rada u industrijskoj povijesti, osobito u djelatnostima koje su dominantno smatrane &#8220;muškima“, poput brodogradnje.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Na rodnu asimetriju u sustavu brodogradnje upućuje i antropolog <strong>Andrea Matošević</strong> u <a href="https://hrcak.srce.hr/clanak/312036">svojoj analizi</a> dokumentarnog filma <em>Kolos s Jadrana</em> iz 1972. godine, u kojoj uočava jasnu distinkciju između statusa radnika i radnica brodogradilišta: dok se u novinarskim intervjuima radnike vrlo službeno ispitivalo o tehničkim podacima i njihovu stručnom znanju, iznimku je predstavljao &#8220;neformalniji i intimniji razgovor sa zavarivačicom o njezinoj plaći, obitelji i zadovoljstvu radnim mjestom&#8221;.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ta razlika upućuje na ondašnje predodžbe o radu muškaraca i žena: dok se muški radnici predstavljaju kao nositelji stručnog i tehničkog znanja, žensko se radno iskustvo premješta isključivo u sferu osobnog, obiteljskog i intimnog. Upravo je zato, kako je istaknula Amra Pende na predstavljanju arhiva, bilo bitno inzistirati na pokušaju da se okupi i sačuva korpus znanja koji su žene tijekom desetljeća rada u Uljaniku stvarale i razvijale. Time se žene prepoznaju kao nositeljice specifičnih stručnih znanja i aktivne sudionice industrijske povijesti.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Istraživanje za pripremu arhiva započelo je prije gotovo tri godine, potaknuto sve vidljivijim nestajanjem dizalica s prepoznatljive vizure Uljanika. U njegovoj realizaciji sudjelovao je niz suradnica i suradnika, a planira se kontinuirano nadopunjavanje <em>online</em> baze novim podacima, svjedočanstvima i drugim vrijednim materijalima.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Arhiv je organiziran u nekoliko tematskih rubrika. Uz uvodni tekst, koji pojašnjava nastanak i svrhu projekta te ga smješta u povijesni i društveni kontekst grada Pule, arhiv obuhvaća audiozapise i transkripte razgovora s radnicama brodogradilišta (<em>Razgovori</em>), povijesne članke, novinske tekstove, interne dokumente i druge arhivske zapise (<em>Ostavština</em>), biografske zapise o preminulim radnicama, nastale na temelju sjećanja njihovih bližnjih i bivših kolega (<em>O njima</em>), fotografske zbirke (<em>Fotografije Radmile Maksić</em>), preslike povijesnih razglednica i fotografija koje prikazuju žene (<em>Tko su one?</em>) te raznoliku dokumentarnu i esejističku građu koja donosi osobnije poglede na iskustvo ženskog rada u brodogradilištu (<em>Varia</em>).</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1168" height="849" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/11/uljanik-naslovnica.jpg" alt="" class="wp-image-86974"/><figcaption class="wp-element-caption">Naslovnice časopisa <em>Uljanik</em> iz 1984. i 1990. Izvor: Indigo digitalni repozitorij</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Pregledavajući dostupnu građu, motiv koji se opetovano pojavljuje u svjedočanstvima i zapisima jest radnička solidarnost, odnosno osjećaj zajedništva koji se oblikovao svakodnevnim radom, međusobnim poštovanjem te dijeljenjem radnih i životnih iskustava. Zanimljivo je pritom promatrati i odnos prema prošlosti te višeznačnu prisutnost nostalgije u sjećanjima nekadašnjih radnica (i općenito radnika u sličnim istraživanjima nekadašnjih industrija). U pojedinim se kazivanjima prošlost priziva kao vrijeme veće sigurnosti i društvenog prosperiteta, često sažeto u tvrdnjama da je prije bilo bolje i da ničega nije nedostajalo. Pamte se sretni i uzbudljivi trenuci ispunjeni zajedništvom i ponosom, poput porinuća brodova koje su ljudi sagradili vlastitim znanjem i rukama. &#8220;Najveća vrijednost bila je neopipljiva. Ljudi su bili sretni, imali su dostojanstvo&#8221;, istaknula je Amra Pende osvrćući se na razgovore s radnicama i vlastito profesionalno iskustvo. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Međutim, važno je naglasiti da takva sjećanja nisu lišena proturječja niti podrazumijevaju nekritičnu idealizaciju nekadašnjega rada. Uz osjećaj pripadnosti i solidarnosti, u njima ostaju zabilježeni i mnogo teži, često fizički iscrpljujući aspekti rada kao što je, primjerice, varenje broda u zimskim uvjetima.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">U kontekstu žena u brodograditeljstvu, vrijedno je spomenuti i izložbu <a href="https://tmnt.hr/izlozba?id=9004"><em>Žene kalafata</em></a> autorice <strong>Kate Šikić Čubrić</strong>, ravnateljice <a href="https://www.mbdb.hr/hr/pocetna/">Muzeja betinske drvene brodogradnje</a>, koja je otvorena u Tehničkom muzeju u Zagrebu. Posvećena ženama iz betinskih brodograditeljskih obitelji, izložba istražuje njihov neizmjeran, no također često nevidljiv doprinos tradiciji drvene brodogradnje i svakodnevnom životu brodograditeljskih obitelji i zajednica u Betini u drugoj polovici 20. stoljeća, doba intenzivnih društvenih promjena.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">&#8220;Njihovo se ime nije bilježilo&#8221;, piše u tekstu izložbe, no &#8220;ženska je ruka uvijek bila prisutna na brodogradilištima&#8221;. Priprema marende, održavanje čistoće radionica, primanje klijenata, pomoć pri <em>pituranju</em> broda i niz drugih &#8220;sitnih&#8221; poslova činili su neizostavan dio svakodnevice brodogradilišta, premda se rijetko prepoznavao njihov doprinos cjelokupnom procesu gradnje brodova, i žene nisu imale pravo savjetovati ili predlagati vlastite ideje kalafatima, graditeljima drvenih brodova. </p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1669" height="1043" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/11/kalafata_tmnt2-1.jpg" alt="" class="wp-image-86972"/><figcaption class="wp-element-caption">Izvor: TMNT / Facebook</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Premda se njihovi radni i društveni položaji razlikuju od iskustava žena zaposlenih u velikom industrijskom sustavu kakav je bio Uljanik, obje inicijative ukazuju na važnost ženskog doprinosa brodogradnji koji je u dosadašnjim povijesnim prikazima ostajao zanemaren. Njihovo gotovo istodobno predstavljanje u istom muzejskom prostoru stoga otvara mogućnost šireg i slojevitijeg promišljanja ženskoga rada u brodogradnji – od formalnoga zapošljavanja u brodogradilištu do nepriznatoga obiteljskog rada koji se nije niti imenovao kao rad – i načina na koje se industrijska i tehnička baština dokumentira i interpretira.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ovi recentni primjeri istraživanja i predstavljanja ženskih iskustava rada upućuju na sve izraženiju potrebu da se ta iskustva zabilježe, istraže i ravnopravno uključe u kolektivno sjećanje. Izložba <em>Žene kalafata</em> muzejskom interpretacijom otvara prostor za prepoznavanje i vrednovanje ženskog doprinosa tradicionalnoj brodograditeljskoj baštini, a arhiv <em>Žene koje su gradile brodove</em> nastoji ispisati povijest jednog razdoblja iz perspektive žena koje su bile njezin sastavni dio.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Takvi projekti ujedno proširuju i dopunjuju razumijevanje industrijske baštine koju ne čine samo materijalna i tehnička dostignuća, nego ponajprije ljudi, njihova iskustva, prakse, odnosi i sjećanja, ali i služe kao temelj i poziv za buduća interdisciplinarna istraživanja. Predstavljeni arhivski poduhvat pritom nipošto ne podilazi klasičnom historiografskom pristupu koji se temelji na utvrđivanju činjenica, statistici i tehničkim podacima; ovaj arhiv u nastajanju osluškuje, suosjeća i prkosi zaboravu, pružajući ruku onima koje su doista ispisivale povijest.&nbsp;&nbsp;</p>



<div style="height:20px" aria-hidden="true" class="wp-block-spacer"></div>



<p class="has-cyan-bluish-gray-color has-text-color has-link-color wp-elements-1 wp-block-paragraph" style="font-size:17px">Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta&nbsp;<em>Kultura u kontekstu</em>&nbsp;koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.</p>



<p class="wp-block-paragraph"></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>
