besplatno obrazovanje – Kulturpunkt

Obrazovanje umjesto osposobljavanja

Martina Domladovac — Fri, 23 Nov 2018 15:53:01 +0000

Početkom studenog obilježena je deseta godišnjica prvog prosvjeda za besplatno obrazovanje. Izlaskom na ulice studenata diljem svijeta 5. studenog 2008. godine započela je duga, iscrpljujuća i neizvjesna borba protiv galopirajuće komercijalizacije obrazovanja. Tijekom ove koordinirane akcije nastao je Međunarodni studentski pokret (International Student Movement), kao otvorena platforma za komunikaciju i suradnju između različitih pojedinaca i grupa uključenih u različite oblike borbe za slobodno, emancipatorno obrazovanje.

Jedan od osnovnih ciljeva Pokreta borba je za besplatan i slobodan pristup obrazovanju za sve, a naglasak se također stavlja na nužnosti emancipatornog obrazovanja koje nije u skladu s trenutnim imperativom profitabilnosti kojem sve više podliježu i obrazovne institucije. Sveučilišta se postepeno pretvaraju u kompanije koje su prisiljene natjecati se na tržištu na kojem opstaju samo najprofitabilniji. U takvom aranžmanu, za studije koji potiču kritičko mišljenje, koji stavljaju naglasak na široko znanje i istražuju društveni sustav i strukture moći unutar njega, u pravilu nema mjesta. Međunarodni studentski pokret okupljen je oko ideje da se obrazovanje fundamentalno razlikuje od osposobljavanja koje je usmjereno isključivo na prijenos znanja potrebnog za obavljanje određenog posla. Obrazovanje je s druge strane, široko, sadrži emancipatorne elemente i stječe se kroz vrijeme.

Prosvjedima protiv komercijalizacije obrazovanja 2008. godine pridružili su se i hrvatski studenti, a deseta godišnjica tog događaja obilježena je na Filozofskom fakultetu tribinom Besplatno obrazovanje: 10 godina borbe. U prostoru KSFF-a, pred nevelikom publikom Zdravko Popović, Ivana Jandrić i Marina Ivandić prisjetili su se događaja koji su prethodili prosvjedu, uvjetima njegovog održavanja koji su uskoro doveli do studentske blokade fakulteta i utjecaja koji je studentsko organiziranje imalo na budući širi društveni aktivizam. Međunarodni studentski pokret nastao je u trenucima kada je nezgrapnom i loše pripremljenom implementacijom bolonjskog sustava Hrvatska već napravila prvi korak prema komercijalizaciji visokog obrazovanja, a studenti koji su se našli u središtu tada još eksperimentalne faze takozvane bolonje, međusobnom podrškom i organiziranjem pokušali su locirati probleme i pronaći rješenja nametnutog sustava. Ova kretanja i nezavisno studentsko organiziranje sve su više osvjetljavali neadekvatnost formalnih struktura studentskog predstavništva na FFZG-u što je kasnije dovelo do odluke šire studentske baze na direktnodemokratsko samopredstavljanje i postavljanje radikalnijih zahtjeva za društvene promjene.

U travnju 2009. godine Međunarodni studentski pokret inicirao je akciju pod nazivom Reclaim your Education – Global Week of Action. Na plenumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu izglasana je blokada fakulteta, a umjesto planiranih tjedan dana, odužila se na punih 35 dana i proširila na druge fakultete. Glavni zahtjev studenata bio je osigurati potpuno javno financirano obrazovanje dostupno svima i na svim razinama. Drugi važan cilj bio je pokrenuti raspravu i upozoriti na opasnosti njegove daljnje komercijalizacije. Govornici tribine Besplatno obrazovanje objasnili su da iako cilj nije ostvaren do kraja, postignuto je opće prihvaćanje ideje da bi obrazovanje trebalo biti omogućeno na temelju znanja i sposobnosti, a ne imovinskog stanja. S druge strane, danas treba upozoravati kako sustav u kojem je konkurentnost važnija od kvalitete vodi daljnjoj općoj komercijalizaciji. Također se postavlja pitanje koja je budućnost studentskog pokreta u Hrvatskoj i borbe za besplatno obrazovanje s obzirom na to da su studenti danas još siromašniji i još im je teže izdvojiti vrijeme za takvu vrstu organizacije. Specifičnost studentskih pokreta leži i u periodičnoj fluktuaciji ljudstva koja dolazi smjenom generacija, čime je osipanje i gubitak fokusa uobičajen, a Popović priznaje i kako se nije radilo na edukaciji mlađih generacija. Ivandić je ipak zaključila da se borba za besplatno obrazovanje više ne može promatrati izolirano, nego u kontekstu ostalih borbi, a studente treba podučiti i motivirati da se uključe u borbu za neki cilj koji vide kao svoj.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Za sveučilište van sfere financijskih eksperimenata

petra — Mon, 01 Oct 2012 22:42:36 +0000

Sindikat Akademska solidarnost, u svojoj izjavi povodom Vladine odluke o punoj subvenciji participacije u troškovima studija za redovite studente, posljednje je odluke Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta nazvao “primarno marketinškim projektom kojem je cilj relativno ujednačavanje i ograničavanje visina studentskih participacija uz njihovo istodobno horizontalno širenje na što veći broj studenata”. U istoj izjavi objavljenoj 1. listopada, Akademska solidarnost podržala je jesenske zahtjeve i argumentaciju Plenuma Filozofskog fakulteta te još jednom kritizirala Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, naglasivši kako će se ovakvim promjenama suprotstaviti koristeći sva raspoloživa sredstva. Također, Sindikat je pozvao javnost na suradnju u izradi Cjenika “dodatnih usluga” javnih fakulteta putem kojeg će biti javno dostupni podaci o svim studentskim participacijama mimo školarina. Izjavu prenosimo u cijelosti:

“Vlada Republike Hrvatske odlučila se, umjesto za besplatno obrazovanje u smislu ukidanja svih oblika studentskih participacija, tek za reprogramiranje postojeće ukupne mase studentskih participacija. Pravni, socijalni i etički imperativi pritom su još jednom degradirani u nebitne kolateralne žrtve cijeloga projekta. Recentna odluka Vlade (kao i s njom povezane odluke senatâ hrvatskih javnih sveučilišta) otvara, naime, pitanje ustavnosti. Promjena uvjeta neposredno prije isteka roka za ispunjenje tih uvjeta, odnosno u tijeku ispunjavanja uvjeta (u slučaju Sveučilišta u Zagrebu, pri kraju ispitnih rokova), daleko je od Ustavom zajamčene vladavine prava i načela pravne sigurnosti, te faktički onemogućuje normalno funkcioniranje fakultetâ na samom početku nove akademske godine. Ova je odluka, kao i drugi pravni akti iz ladica MZOS-a, klasičan primjer ucjene koja se i ovoga puta odvija daleko od očiju javnosti, pa čak i akademske zajednice. Dakako, sve dok doslovno ne dođe na naplatu. Njezine posljedice danas osjećaju prvenstveno studenti, sutra će je osjetiti profesori i znanstvenici, a vrlo brzo i svi drugi građani. Ona je generirala neočekivani financijski udar na najugroženiju populaciju u sustavu – studente. Sasvim sažeto, ova je odluka nastavak – a s obzirom na brojnost onih koji su njima zahvaćeni, možda i novi zamah – sustavne politike deregulacije jednog ministarstva, dosljedno imunog na razrade modela socijalno uključivog i javno dostupnog visokog obrazovanja.

Stoga Sindikat Akademska solidarnost, podržavajući studentske zahtjeve i argumentaciju Plenuma studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (izjava od 25. rujna 2012.), odbacuje predloženi model koji je Vlada donijela 2. kolovoza 2012. u obliku jednostrano oktroirane Odluke o punoj subvenciji participacije, koja hotimice nije prošla ni kroz kakvu demokratsku proceduru javne rasprave.

Unisono prihvaćanje predloženog modela od strane senatâ hrvatskih sveučilišta još je jedan dokaz o sistemskoj slabovidnosti ključnih dionika hrvatskog visokoobrazovnog i znanstvenog sustava. Dok se diljem svijeta, uključujući i zemlje koje su nam tobožnji uzor, poput SAD-a, odvijaju borbe oko sveučilišta i za sveučilište, a najeminentnije izdavačke kuće objavljuju studije koje analiziraju novonastalu situaciju, hrvatskoj se javnosti kao spas nudi upravo tim studijama osporen i dokazano problematičan koncept “menadžerijalizma”, čime bi se, navodno, doskočilo svim defektima sustava.

Nimalo slučajno, uvjeti pod kojima se Odluka Vlade provodi na hrvatskim sveučilištima nisu uvažili specifičnosti pojedinih znanstveno-nastavnih jedinica te izvedbe njihovog programa, otvarajući mogućnost različitih interpretacija koje će se po ovom modelu te skorim prihvaćanjem programskih ugovora voditi jedino financijskom računicom sastavnice ili sveučilišta općenito. Sveučilište izgrađeno isključivo prema ekonomskim načelima te imperativima svakodnevno promjenjive dinamike tržišta odriče se značajki javnog dobra i postaje vlasništvo manjine podređeno interesima te iste manjine.

Utoliko moramo upozoriti da niz pripremljenih i razrađenih mehanizama regulacije (zakonskih i podzakonskih akata) – poput Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, koji se nalazi u saborskoj proceduri, ili programskih ugovora i novih pravilnika vezanih uz znanost i visoko obrazovanje, koje od pravovaljanosti dijeli tek potpis ministra Jovanovića – ima za cilj u potpunosti deregulirati sustav znanosti i visokog obrazovanja i time ga isporučiti sferi financijskih i marketinških eksperimenata, spekulacija i prijetećih “balona”.

Sindikat Akademska solidarnost se, u svojoj izjavi o spomenutom Nacrtu prijedloga Zakona (20. travnja 2012.), već osvrnuo na sistemske tendencije koje ugrožavaju cjelokupnu sferu znanosti i visokog obrazovanja: 1) povlačenje države iz javne sfere i prepuštanje zajedničkih dobara i područja znanosti i visokog obrazovanja hirovitosti tržišta s ciljem svođenja čitavog sustava na njegovu kratkoročnu isplativost; 2) tretiranje znanosti i visokog obrazovanja kao nepotrebnog troška u strukturi javnih financija i u skladu s tim reduciranje kadrovskih potencijala i socijalnih prava, dobna i rodna diskriminacija, čime se pokušavaju sanirati posljedice višegodišnje katastrofalne politike u području visokog obrazovanja i znanosti; 3) nastavak komercijalizacije visokog obrazovanja i znanosti očuvanjem školarina koje se u postojećim uvjetima podrazumijevaju kao znak prijeko potrebne “poduzetničke klime” na obrazovnim i znanstvenim institucijama te jedini siguran izvor financijskih sredstava potrebnih za prividno funkcioniranje sustava. Ukratko, ni u slučaju aktualnog zakonskog prijedloga, ni u slučaju drugih Vladinih odluka nisu posrijedi konkretna rješenja nego zlokoban model koji se pokušava ozakoniti na sve moguće načine. Restriktivna odluka o trogodišnjoj subvenciji u participaciji studija te naplaćivanju ECTS bodova samo je prvi korak u provedbi tih ciljeva.

Kao i do sada, Sindikat Akademska solidarnost suprotstavit će se takvim promjenama koristeći sva raspoloživa sredstva te će ustrajati u radikalnoj analizi i kritici negativnih tendencija i zalagati se za dubinsko preslagivanje vrijednosti i prioriteta u sustavu obrazovanja i u društvu općenito. Pritom ćemo se fokusirati na rješavanje akutnih problema onih koje sustav najviše ugrožava, ali ćemo adresirati i dublja proturječja koja generiraju takve probleme, a koja se redovito zaboravlja.

Potaknuti još jednom grubom eksploatacijom sintagme “besplatno obrazovanje”, ovom prilikom pozivamo javnost, a osobito studente, na suradnju u izradi Cjenika “dodatnih usluga” javnih fakulteta u Republici Hrvatskoj, koji će biti osnova za procjenu realnih troškova studija u RH. Radi se o cjeniku koji će obuhvaćati brojne vrste (molbe, naknade za ispise, upise itd.) i nerijetko četveroznamenkaste iznose studentskih participacija mimo školarina i »otkupa bodova«. S obzirom na to da vrste i iznosi tih oblika studentskih participacija variraju ovisno o institucijama (sveučilištima i fakultetima) te uglavnom nisu javno dostupni, ovom prilikom pozivamo studente da se uključe u izradu Cjenika te da putem mrežne stranice distribuiraju informacije o iznosima i vrstama izdataka na vlastitim fakultetima u prošloj akademskoj godini.

Time namjeravamo, pored kvalitetnijeg i sustavnijeg informiranja javnosti o realnim troškovima studiranja, ukazati i na one dimenzije problema kojih se Vladini prijedlozi ni ne dotiču, skrivajući se, taktički elegantno, iza prazne fraze o autonomiji sastavnica da o tim stvarima odlučuju samostalno”.

Izvor: AS

Ko uči, znaće. Ko krade, imaće

admin — Mon, 29 Aug 2011 09:24:47 +0000

Piše: Goran Pavlić

U kritičkom diskursu političko-ekonomske provenijencije, napose u bujajućoj produkciji kritičko-pedagoških analiza reformi obrazovanja koje se odvijaju širom Europe, zamjetna je povećana frekventnost neologizma tržišni staljinizam (alternativno tržišni maoizam) koji označava militantno inzistiranje na prepuštanju sustava visokog obrazovanja zakonitostima tržišta. Liberalna tlapnja, gotovo teološke intonacije, kako će autonomno tržište svojoj inherentnom snagom uspostaviti balans nakon ekonomske katastrofe koju ljudi, kukavni i nezajažljivi kakvi jesu, proizvedu, sigurno nikad nije bila zornije prokazana nego u slučaju ekonomskog kraha u SAD-u 2008. Tada je država javnim novcem isplatila enormne dugove banaka, ekskulpirajući direktno odgovorne za katastrofalne ekonomske odluke te pritom prebacujući sav teret na porezne obveznike. Negdje u to vrijeme kao slika situacije počinje kolati i neo-iljf-i-petrovski frazem “ideje naše, novac vaš”, prigodničarski artikuliran i kao “socijalizam za bogate, kapitalizam (i tržišna konkurencija) za siromašne”.

Unatoč mogućem legitimnom dojmu, ne namjeravam izložiti hvalospjev bogatstvu generativno-semantičkih potencijala koje stasa u periodima ekonomske krize. Ekstrapoliranjem ovih nekoliko znakovitih momenata htio bih ukazati na svojevrsno političko nesvjesno, koje avetinjski nadvisuje čitavu situaciju oko donošenja paketa zakona o sveučilištu, znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.

Tendencija podvrgavanja svih dimenzija društvenosti zakonitostima ekonomskog polja postoji već duže vrijeme te je svojom postojanošću stasala kao pejorativno intonirani idiom “tržišni fundamentalizam”. Međutim od fundamentalizma do staljinizma/maoizma dug je put, taman onoliko dug koliko treba tihom radu naturalizacije da uspostavi konceptualni okvir koji će zaborav inicijalne geste uspostavljanja i/ili nametanja tržišnih kriterija uspješno petrificirati. Dok u dnevnom, zdravorazumskom pseudo-kritičkom imaginariju fundamentalizam konotira iracionalnu privrženost, mahom religijskog porijekla, nekoj ideji, staljinizam ili maoizam uglavnom pobuđuju asocijacije na grozomorni državno-birokratski sistem koji pod humanističkom egidom sistematski proizvodi enormne društvene katastrofe. Unatoč politički jalovoj moralizatorskoj podlozi na kojoj ovakav rezon počiva, lako je zamijetiti dosljedno (makar i neosviješteno) pozicioniranje unutar weberovske paradigme: dok tradicionalna zajednice robuju iracionalno uspostavljenim regulama i nepisanim kodeksima, moderne države bitno obilježava birokracija kao operativni mehanizam maksimalne racionalizacije društvenog sustava. Tržišni staljinizam ili maoizam, o kojem može biti govora i u hrvatskom slučaju koji predstavljam, utoliko je savršena deskriptivna alatka, unatoč svojoj prividno oksimoronskoj naravi. Naime, procedura donošenja paketa zakona, kao i njihov sadržaj, plastična su ilustracija osebujne političke genealogije koju gore ocrtah. Inicijalno, krenulo se s dijagnozom neodrživosti sustava u postojećem obliku zbog njegove iracionalne naravi te prijedlogom radikalne reforme koja bi racionalizacijom dokinula aktualno neodrživo stanje. Racionalizacija se pritom koristi istoznačno s funkcioniranjem sukladno korporativnim uzusima pa utoliko, i potpuno dosljedno takvom odabiru, značajan niz normi novih prijedloga djeluje kao da je preuzet iz poduzetničke početnice.

Sama čežnja za potpuno novom normativnom regulacijom pokazala se u realizaciji krajnje osebujnom. U pravničkom žargonu postoji fraza “normativni optimizam” i podrazumijeva specifičnu vrstu uvjerenja u svemoć normativnog uređenja područja na koje se normativni sklop odnosi. U konkretnom slučaju, svi defekti sveučilišnog i znanstvenog sustava, kao i oni visokog obrazovanja, elegantnom su performativnom deklaracijom u preambulama novih prijedloga zakona pripisani lošoj pravnoj uređenosti, neusklađenoj sa svjetskim trendovima. Konzekventno tome, potpuno nova kodifikacija trebala bi uspostaviti okvir koji bi jamčio besprijekorno funkcioniranje sustava i konačno stupanje hrvatske znanosti na međunarodnu scenu u velikom stilu. Unatoč gotovo plebiscitarnom odbijanju hrvatske akademske zajednice (o čemu je već naširoko pisano) nedemokratske procedure donošenja prijedloga zakona, samih zakonskih rješenja, kao i naglašavanju nepostojanja bilo kakve, pa makar i suvisle, strategije, te katastrofalnih sistemskih propusta (kao što je groteskno izostavljanje cijelog podsustava umjetničkog visokog obrazovanja i istraživanja), vrijedi podcrtati jedan detalj koji perzistira u javnoj reprezentaciji cijelog poduhvata od strane ministra, i njegovih pobočnika u nekim institutima i vrhušci NSZVO-a. Radi se o djelatnom sustavu koji počiva na ishodišnom principu oksimorona kao generatora operativne dinamike.

Nakon što su prijepori oko prijedloga zakona između MZOŠ-a i velike većine znanstvenih i visokoškolskih ustanova zaoštreni, prezentacija cijelog projekta svedena je na trijumfalistički poklič kako je finalnim prijedlozima konačno osigurano besplatno obrazovanje (čl. 49. st. 2. ZOVO) i kako je to konačno ispunjenje zahtjeva koji su postavljeni za vrijeme studentskih blokada iz 2009. Začudo, protagonisti blokade, od kojih su neki i dionici inicijative Akademska solidarnost nisu podijelili oduševljenje. Razlog se možda krije u stavku 3. istog članka koji omogućava da ministar pravilnikom, dakle podzakonskim aktom za čije donošenje nije potrebna demokratska rasprava, regulira vrste i razine prava iz studentskog standarda, pa time, ako ustreba i ponovno uvođenje školarine. Ta odredba direktno proturječi prethodnom članku i u slučaju rebalansa proračuna, ili nekih novijih, još asketskijih mjera štednje, ministru daje odriješene ruke za intervenciju u besplatnost. Nadalje, u preambuli istog zakona stoji kako dodatna sredstva za uvođenje zakona nisu potrebna (za 2011.) iako zakon stupa na snagu osam dana od donošenja te bi, da je usvojen prije ljetne stanke, iziskivao sredstva za namirivanje upisnine za oko 71 000 redovnih studenata (procjena samog MZOŠ-a, napomenuta u preambuli). Sredstva su čarobnjačkim štapićem pronađena od 19. travnja 2011, kad u prijedlogu zakona nije postojala odredba o besplatnom upisu, do 20. lipnja kad se ta odredba pojavila. Samo nekoliko redaka preambule dalje, i borba protiv komercijalizacije obrazovanja, kao stožerne točke cijelog projekta, žustro se nastavlja beskompromisnom sugestijom kako će “visoka učilišta moći pored gore navedenog iznosa doznačenog iz državnog proračuna, izravno naplatiti dodatni iznos zakonom propisane upisnine od redovitih studenta koji ne ispunjavaju svoje obveze, kao i neograničeni iznos školarine od izvanrednih studenata kojih prema podacima Državnog zavoda za statistiku na preddiplomskim i diplomskim studijima ima 30% od ukupnog broja studenata”. Katastrofalna praksa proizvodnje “lijenih studenata” koja je na jednom fakultetu dobila i sudsko-istražni epilog, time je iz domene ekscesa ušla u sam zakon.

Ovaj je slučaj tek najznakovitija instanca ozbiljnosti i plemenitosti namjera MZOŠ-a, kao i dorečene sistematske usklađenosti paketa. Međutim, povrh ukazivanja na hohštaplerski pristup MZOŠ-a u konceptualiziranju i reguliranju svoje temeljne materije, on je ujedno i pokazatelj sistemske intencije čiji su aktualni dosezi zasad skrpani tek u ova tri, mahom nemušta prijedloga. Ta je intencija pak postojana i ispod površinski utemeljenog dojma rasapa, marljivo napreduje, revno poduprta doprinosima režimskih vizionara svekolikih sorti – od pionira rektalnog žurnalizma, dežurnih propagatora askeze kao vrhunaravne polit-ekonomske doktrine do samoproglašenih hodajućih reklama za izvrsnost. Bitna joj je značajka sistemska procjena da sveučilišni sustav treba preustrojiti prema modelu poduzeća: od eksplicitnih sugestija kako rektori trebaju biti lideri ili kako u osmišljavanju kurikuluma važnu ulogu trebaju imati i predstavnici poslodavaca, do puno perfidnijeg uvođenja programskih ugovora koji bi trebali jamčiti veću autonomiju sveučilištima. Nigdje ni približno detaljno eksplicirani, programski se ugovori predstavljaju gotovo kao panaceja za sve boljke aktualnog sustava, decentno prešućujući da se radi o najvulgarnijem outsourcing konceptu. U takvom konceptu, sveučilišni sustav prestaje biti javno dobro, ili domena, u potenciji bar, emancipatorske političke profilacije, i postaje tek ugovorni suradnik koji za unaprijed dogovorenu svotu ima isporučiti na kraju obračunske jedinice dogovoreni broj dobara. Pa u slučaju da drugi zainteresirani tržišni takmac, recimo privatni fakultet u vlasništvu uglednog tranzicijskog poduzetnika, ponudi veći broj dobara za istu cijenu, ne treba previše kreativnosti za osmišljavanje vjerojatnog ishoda. Kvalitetom obrazovnih sadržaja, ili kadrovskom kapacitiranošću takvih fakulteta, tim pojmovnim reliktima nepoduzetničkog mišljenja, ozbiljna se politička instanca poput MZOŠ-a nema vremena baviti.

Popularna predodžba kako prvotna akumulacija kao moment uspostave kapitalističkih odnosa podrazumijeva neki ilegalni čin otuđenja vlasništva većeg razmjera, od kojeg kreće prvi investicijski ciklus, posebno je prisutna u autokolonizatorski intoniranim prosudbama dionika intelektualne estrade. Prema tom rezonu, kad konačno budemo blagoslovljeni poštenim poduzetnicima i političarima, iskusit ćemo i sve čari kapitalizma s ljudskim licem. Međutim, kako povijest najrazvijenijih kapitalističkih zemalja pokazuje, stvarnost uspostavljanja kapitalističke dinamike nešto je drukčija i podrazumijeva trajan i sistematiziran rad na donošenju zakona, propisa, institucija koje će osigurati legalnost izvlaštenjima javnih dobara i uprezanjem minulog rada niza generacija u investicijski ciklus pod vodstvom sposobnog lidera (zašto ne, i rektora).

Kratka povijest hrvatskog političko-ekonomskog debakla počastila nas je maestralnom izvedbom uništenja, pardon, privatizacije mirovinskog, farmaceutskog, telekomunikacijskog, zdravstvenog i naftnog sustava. Na tapeti su trenutno visokoobrazovni i znanstveni, te elektroenergetski sustavi, a privatizacija vodoprivrednog je stavljena na stand-by. Prezentiranje tih akutno političkih tema kao računovodstvenih problema, čija se učinkovitost i opravdanost postojanja iskazuje ispisom bilance na kraju obračunskog razdoblja, strateški je domišljen politički čin i kao takav ulazi u domenu političkog odmjeravanja i borbe. Inicijativa, a potom i sindikat Akademska solidarnost, zasad su najkonkretnije zakoračili na megdan, ne pristajući na kozmetičke ustupke, optužbe o izbjegavanju socijalnog dijaloga i nerazumijevanju ekonomske i političke situacije. Upravo suprotno, prepoznato predobro razumijevanje i jeste uzrok združenog plotuna MZOŠ-a, žutih sindikata i all-inclusive intelektualaca. Solidarno i nekompetitivno djelovanje za opći interes, koje obilježava funkcioniranje inicijative i sindikata, te konkretno vidljivi politički i spoznajni efekti takve suradnje slijepa su pjega tranzicijsko-privatizacijskog rezona MZOŠ-a i kreketajućih mu adlatusa. Kako pojašnjavaju stručnjaci, slijepa pjega je poremećaj koji nastaje uslijed nedostatka sposobnosti za prijem svjetla. U tom smislu, rad na kojem Akademska solidarnost ustraje, i kojim se u skladu sa svojim javno prokazanim anakronim profilom i ponosi, po prirodi stvari postaje prosvjetljivanje.

Nije blokada, nego je deblokada

admin — Sat, 25 Apr 2009 08:03:14 +0000

Piše: Šefik Šeki Tatlić

Protest studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu protiv komercijalizacije sveučilišta rezultirao je, kao što je poznato, prvo u blokadi tog fakulteta da bi se proširio i na druge fakultete u zemlji.

Naime, reakcije na blokadu su nakon prva dva dana od strane većine profesora s Filozofskog bile pozitivne te su studentski zahtjevi podržani u potpunosti. Negativne reakcije su se pak profilirale u dva ili pak tri smjera što govori puno o uspjehu protesta.

Prvi smjer se dakako odnosi na reakciju režima, tj. neoliberalni ideološki vokabular njegovih predstavnika. Tako je prva reakcija ona koja je napala “nedemokratičnost” metode protesta, dakle blokade Fakulteta. Tako Radovan Fuchs, tajnik Ministarstva znanosti i obrazovanja u Otvorenom na HRT-u (21.04.09.), koji “podržava plemenite ciljeve studenata”, prvo drži moralnu prodiku predstavniku koji podržava studente, dakle Mati Kapoviću, jer on kao profesor na Fakultetu ne bi smio “ovakvu” poruku slati studentima. Studenti naravno mogu biti sretni što im Kapović daje moralni primjer, jer tko bi im uopće trebao davati moralni primjer? Možda Donald Trump?

Fuchsu, kao predstavniku Ministarstva, dakle smeta metoda, blokada Fakulteta, jer je ista po njemu “nedemokratična”, jer osvajanjem Fakulteta prosvjednici, kako kaže, “nemaju pravo opstruirati” druge studente. Dakle, prosvjednici bi valjda trebali sastaviti svoje zahtjeve i predati ih u pakao birokracije, u kojem bi slučaju na paušalni odgovor vjerojatno čekali do mirovine.

Kada je Kapović pak spomenuo studentski plenum koji odlučuje o nastavku blokade, Fuchs naravno ne odolijeva s nipodaštavanjem upotrijebiti neoliberalno – nacionalistički ideološki vokabular po kojem spomenuti studentski plenum naziva “centralnim plenumom Komunističke partije Jugoslavije”. Kada se pak spominje demokratičnost, tijekom emisije pojavila se i teza, iznesena od Žarka Puhovskog da su protesti legitimni, ali nisu demokratični?! Ova minuciozno redundantna teza u ovom je slučaju potpuno nepotrebna jer potencijalno skreće fokus cijele priče sa studentskog zahtjeva i “znanja kao robe” u domenu propitivanja legitimnosti demokratskog protesta.

Drugi profil reakcije na blokadu reflektirao se u samom naslovu spomenute emisije Otvoreno koja je prigodno ljigavo nazvana Tko bi trebao plaćati školovanje?. Ova neoliberalna mantra, oličena u besmisleno utilitarnom pitanju Tko će to sve platiti?, u startu implicira stigmatizaciju studentskog zahtjeva kao da je zahtjev za besplatnim obrazovanjem “nerealan” zahtjev kojim “razmaženi” studenti (samo se čekao atribut anarhisti) atakiraju na državni proračun koji će morati platiti jadni porezni obveznici u pauzi financiranja ekspedicija u Afganistan, “strateških” mostova i ionako prebogatih vjerskih zajednica. Dakle, kao odgovor na pitanje u Otvorenom, školovanje će naravno platiti porezni obveznici.

Kada se blokada Fakulteta pak proširila i na Zadar, Rijeku, Split, pored toga što su demantirani “argumenti” da se tu radi o “manjini” studenata koji opstruiraju one druge koji samo hoće učiti, došlo je i do trećeg reaktivnog profila, medijske reprezentacije. I to s ciljem prikazivanja protesta kao utilitarnih, a ne političkih (što naravno nema veze ni s jednom strankom kako režim implicira).

Studenti, “smiruje” Jutarnji List (od 23.04.09.) javnost, zapravo nisu ispolitizirani jer “niti su lijevi, niti su desni”. A onda, kako prenosi Jutarnji, jedan student izjavljuje “Pogrešno je čak kazati da smo mi fakultet blokirali. Nismo, svatko može na Fakultet ući i izaći. To što spominjemo liberalizam i antigolobalizaciju ne znači valjda da smo prljave komunjare ili odrpanci, kako nas već etiketiraju”. Na stranu to da nema nikakve potrebe nijansirati značenje blokade niti se pravdati neoliberalnom aparatu za metodu, upravo je ista metoda najbitnija u cijelom protestu.

Jer, trik je u tome, što je i osnovna teza ovog članka, to da je blokadom, fakultet zapravo deblokiran! Ono što neoliberalni aparat zove opstrukcijom nastave, zapravo je konstrukcija kvalitetnije nastave i što je najbitnije, drugačije kontekstualizirane nastave, one koja ne priprema studenta za tržište, nego mu pruža znanje. Stoga se ne radi o blokadi, nego o deblokadi cijelog konteksta u kojemu se znanje prenosi.

U tom smislu “Program blokade” je zapravo deblokada znanja od privatizacijskih ralja i/ili tržišnog fundamentalizma. Taj isti, vrlo dobar Program, pored projekcija bitnih dokumentaraca sadrži i niz predavanja o aktualnim i jako važnim temama, problematiziranje neoliberalizma, privatizacije javnih institucija, filmske projekcije.

Naime, u sklopu deblokirane nastave predavanje na temu Pravo na obrazovanje održali su mladi profesori Jurić, Hromadžić i Kapović i, kako prenosi Kulturpunkt.hr, program (de)blokade također sadrži predavanja na teme slobode medija, slobodne komunikacijske infrastrukture, subverzivnog kapitala, temu studentskih protesta u Grčkoj, Francuskoj i New Yorku, komercijalizacije javnog prostora i tako dalje. A filmske projekcije sadrže projekcije filmova Revolution OS o slobodnom software-u, Revolution Will not be Televised o uroti protiv Chaveza, Michael Moore-ov Sicko, The Take Naomi Klein i slično. Kako neke informacije govore, studenti su se s određenim profesorima uspjeli dogovoriti i za organizaciju gostovanja profesora iz inozemstva.

Što je to ako nije nastava na Fakultetu, što je to ako nije obrazovanje?

A kada se već spominje “realnost” studentskih zahtjeva, vjerojatno bi bolje bilo da ova situacija uopće ne završi, tj. da “blokada” na neki način ostane trajno stanje. Ako se u ovom slučaju nešto blokira ili se bar želi blokirati onda se blokiraju pipci slobodnog tržišta koji sežu prema javnim obrazovnim institucijama. U ovom smislu ovaj protest treba shvatiti i kao dio zahtjeva za radikalnom autonomijom Sveučilišta. Sve bi naravno platili porezni obveznici. Dakle, formula protesta ipak nije tako komplicirana. Dekodirati što neoliberalnom aparatu najviše smeta i onda raditi upravo na forsiranju tih zahtjeva.

A kako je ono izgledao “deblokirani” fakultet? Ili što se tu uopće blokira? Dominatna intencija liberalno kapitalističkog sustava jeste ta da se znanje reprezentira kao roba. Fakulteti su u tom smislu, u manjem ili većem stupnju i funkcionirali/funkcioniraju s intencijom proizvodnje robova tržišta, politički neosviještenih automata kojima je definicija karijere valjda trebala biti integracija u slobodno tržišni model rada; dominantan profesionalni motiv bi im valjda trebao biti strah od mogućnosti otplate rate varijabilne kamatne stope kredita za “luksuz” stanovanja, a forma uspjeha bi onda bila ropsko klimanje glave korporativnom šefu čija je kompetencija i društveni senzibilitet obrnuto proporcionalan obožavanju profita kao etičke instance.

I tako izvješeni slogan na zgradi Fakulteta koji kaže Znanje nije roba, treba shvatiti krajnje ozbiljno. Komercijalizacija školstva je komodifikacija znanja, ali i pretvaranje samog studenta/ice u robu, puki predmet kojemu cilj ne bi trebao biti znati, nego se komodificirati i integrirati u tržište kao konkurentan proizvod.

Stoga, na stranu predviđanja koliko bi sve moglo trajati ili jesu li studentski zahtjevi preblagi ili ne, blokada govori da je moguće zauzeti politički stav koji se ne bori samo protiv plaćanja obrazovanja nego provocira i jednu od bitnih neoliberalnih dimenzija, neograničenu liberalizaciju tržišta te vampirsku privatizaciju materijalne i manje materijalne sfere. U svakom slučaju, krucijalno je da se ovdje radi o zahtjevu, a ne o molbi i dok se ustrajava na tome, rezultati bi trebali biti više blokada kapitalu, a više slobode za sve.

Ili, kako je govorila Urlike Meinhof, “Protest je kada kažem da me nešto ne zadovoljava, otpor je kada se pobrinem da se uzrok nezadovoljstva ne ponovi.”.

Fotografije preuzete s bloga – www.slobodnifilozofski.bloger.hr