Bit će to umjetnička manifestacija humanitarne prirode koja okuplja raznolike umjetnike_ce iz Splita, pružajući im priliku da istraže koncept doma kroz različite medije poput slikarstva, keramike, mode, fotografije i grafičkog dizajna. Cilj je izložbe, kako stoji u najavi, “pronaći višestruka značenja doma kao simbola fizičkog i emocionalnog prostora te potaknuti zajednicu na promišljanje o važnosti doma u našim životima.” Želja za osvještavanjem značaja doma kroz prizmu umjetnosti dodatno je podcrtana samim datumom otvorenja kad se obilježava Međunarodni dan beskućnika.

Osim otvorenja izložbe, gosti se pozivaju i na prateći glazbeni program pod nazivom Kućna glazba, a za ugodnu atmosferu obećavaju se pobrinuti i prigodnom zakuskom.

Kustosku koncepciju i vizual izložbe potpisuje Klara Đapić, a suradnici su udruga MoST, Koalicija udruga mladih, CYAN festival i Platforma Doma mladih.

Dress code je “kućno i udobno”, a ulaz je besplatan. Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Kada se tog 19. srpnja ogromno nevrijeme sručilo na Zagreb, sretnici među nama šćućurili su se iza zidova svojih stanova i kuća ili negdje na sigurnom. Brojni naši sugrađani koje je oluja zatekla vani pritom su se sklonili – ili pokušali skloniti – u trgovinama ili objektima blizu kojih su se zatekli.

Neki su možda otrčali u muzej koji im je bio u blizini.

Muzeji i druge kulturne institucije u nekim se gradovima tijekom ekstremnih događaja poput toplinskih valova ljeti prenamjenjuju u klimatska skloništa za ugrožene članove društva, poput beskućnika. Naime, institucije poput muzeja često su “opremljene” debelim zidovima te imaju infrastrukturu za održavanje optimalne i stabilne temperature, kao i mogućnost kontrole okoliša unutar svojih zidova. Kada se svemu tome doda i pristup sanitarnim čvorovima i pitkoj vodi, otvaranje vrata muzeja tijekom ljetnih toplinskih valova i zimskih vremenskih nepogoda ugroženim društvenim skupinama (poput beskućnika i ljudi osjetljivih na temperaturne šokove) moglo bi se pokazati od životne važnosti. 

O beskućništvu inače više govorimo zimi, kada se temperature približe ili spuste ispod nule, no ono je jednak problem i ljeti kada je ljudima nasušno potrebno sklonište od vrućina, pa tako recentniji podaci iz Ujedinjenog Kraljevstva pokazuju da je više beskućnika preminulo tijekom ljetnih mjeseci, nego zimskih.

Kako bi muzeji tijekom klimatskih ekstrema mogli svoja vrata otvoriti građanima? Kao model im mogu poslužiti smjernice, napravljene koristeći Priručnik za kulturne prostore (engl. Cultural Spaces Toolkit), prema kojima je ključno je da se ljudi osjećaju dobrodošlima, a dobrodošli su i znakovi koji signaliziraju da se radi o sigurnom prostoru. Također je potrebno reagirati na potencijalne prigovore drugih posjetitelja (ako reagiraju na, primjerice, beskućnike) te im ukazati da se radi o prostoru koji je dostupan svima i otvoren za sve. Nužno je raditi i na tome da su osobe poput zaštitara educirane i prijateljski nastrojene prema posjetiteljima, da nikoga ne izdvajaju iz gomile te da dodatno ne pretražuju osobe koje su na bilo koji način ugrožene. Dobro je napraviti i dodatne korake poput besplatnog pristupa internetu, vodi, kavi i čaju.

Neki gradovi su već krenuli s implementacijom i utilizacijom muzeja kao klimatskih skloništa. Tako su u 2022. godini vlasti u Bordeauxu tijekom ljetnih mjeseci i toplinskih valova, kada su temperature dosegnule 40 stupnjeva, klimatizirane prostore poput Muzeja likovnih umjetnosti (Musée des Beaux-Arts) otvorili za sve i omogućili besplatan pristup, kao što su i produžili radno vrijeme parkova i bazena.

Najbolji primjer je Barcelona, sa svojih 200 javnih prostora (muzeja, biblioteka, javnih centara, ali i parkova i vrtova) koji služe kao “klimatska skloništa”. Taj grad od 2020. godine radi na uspostavljanju mreže klimatskih skloništa u sklopu čega su gradski (škole, biblioteke, muzeji) i javni prostori (parkovi) upisani na mape i otvoreni javnosti kojoj je tijekom toplinskih valova i ekstremnih temperatura potreban zaklon. 

A kakva je situacija u Zagrebu i bi li se tako nešto moglo implementirati ovdje? Kako bismo to saznali obratili smo se Gradskom uredu za kulturu i civilno društvo, kao i Muzeju suvremene umjetnosti (MSU), i Etnografskom muzeju kao institucijama koje zbog svog položaja (središte grada i Novi Zagreb) mogu biti zanimljive lokacije za testiranje ovog koncepta. 

Iz Grada su nam rekli kako Ministarstvo zdravstva svake godine izrađuje Protokol za zaštitu od vrućina s potrebnim postupcima i protokolima u slučaju opasnosti od toplinskog vala, kao i preporuke za smanjenje rizika za pojedince i u institucionalnim uvjetima. Na tom tragu Grad Zagreb organizira javnozdravstvene akcije i preventivne preglede madeža i kože te radi na edukaciji građana. Međutim, što se tiče samih muzeja i ostalih ustanova u kulturi te njihove potencijalne “prenamjene” u klimatska skloništa, iz Ureda za kulturu i civilno društvo objašnjavaju kako oni kao samostalni pravni subjekti donose odluke o postupanju u navedenim situacijama.

Iz službe za odnose s javnošću MSU-a su nam rekli kako u Muzeju razmatraju mogućnost razvoja koncepta klimatskih skloništa u “sklopu analize trendova u radu javnih ustanova u Hrvatskoj i inozemstvu, kao i trajnog nastojanja za povećanjem servisnosti muzeja prema zajednici”. No, sve se to trenutačno radi na “razini strateškog promišljanja”, budući da muzej analizira kako je i do koje mjere moguće ovaj koncept integrirati s drugim muzejskim projektima.

MSU je dio L’Internationalea, međunarodnog saveza muzeja suvremene umjetnosti, kojega je dio i Museo de arte Contemporani de Barcelona koji već funkcionira kao klimatsko sklonište, pa iz MSU-a kažu da im to daje priliku da izravno komuniciraju s organizacijom u kojoj se takav projekt već provodi.

“Iz svega što smo do sada naučili o projektu, naša je trenutačna procjena da MSU projekt kakav je proveden u Barceloni ne može izvesti sam, bez suradnje s drugim javnim ustanovama i uz podršku lokalne samouprave, pa i državne uprave. Ni projekt u Barceloni nije inicijativa pojedine ustanove, nego ga je pokrenula tamošnja Gradska skupština (Ayuntamiento de Barcelona). Pojedine ustanove i tamo bi ga teško realizirale izvan okvira i podrške sustava“, kažu iz Muzeja suvremene umjetnosti.

Etnografski muzej je trenutno u “fazi prilagođavanja klimatskim promjenama”, kazala je za Kulturpunkt muzejska savjetnica i ravnateljica tog muzeja Zvjezdana Antoš.

Uz to što muzej kroz svoj rad aktivno radi na osvještavanju građana o temi klimatskih promjena, uskoro se planira otvorenje prostora čuvaonice u Kačićevoj ulici koja će biti otvorena za javnost. To je važno, navodi Antoš, jer će čuvaonica imati i dvorište, pa se ondje planiraju raditi razne edukacije, primjerice o zelenim i vertikalnim vrtovima te na taj način utjecati na građane.

Na naše pitanje koje bi se potencijalne prepreke mogle pojaviti pri otvaranju muzeja građanstvu tijekom velikih vrućina, Antoš odgovara kako je trenutačno u Etnografskom muzeju optimalna temperatura jedino u prizemlju, dok je na prvom i drugom katu izrazito vruće. Iz tog razloga joj se čini da muzej ne može odjednom primiti veliki broj ljudi. 

“Ono što vidim da je moguće jest otvoriti im vrata uz besplatan ulaz, da mogu pogledati naše izložbe i tako ondje boraviti tijekom dana. Međutim, tijekom noći prema Zakonu o muzejima nije moguće [ostati otvoren, op.a.]. Vrlo rado bih otvorila vrata ljudima, da bez kupovine ulaznice, oni mogu doći kod nas u muzej, pogledati naše izložbe, relaksirati se, imati sklonište od jakih vrućina“, dodaje Antoš. Smatra da muzeji općenito trebaju djelovati u više smjerova u isto vrijeme. Trebaju tako, ističe, raditi na osvještavanju zajednice o klimatskim promjenama putem izložbi, radionica i akcija, i to trebaju raditi proaktivno, djelovanjem u samim zajednicama. “Važno je da se muzej prepozna kao prostor građana i da je njima dostupan, ne samo eliti”, smatra Antoš. 

Međutim, ravnateljica Etnografskog muzeja ističe i neke probleme koji bi mogli iskrsnuti tijekom prenamjene muzeja u klimatska skloništa. Primjerice, potencijalni problem povećanja potrošnje električne energije koji bi posljedično mogao i dovesti do povećanja troškova, koja pak moraju biti u okvirima isplaniranih budžeta.

Na potencijalne probleme implementacije ovog modela upozoravaju i iz MSU-a, gdje smatraju da je prenamjena muzeja u klimatska skloništa nešto teža u Zagrebu nego što je to u Barceloni. Naime, koncept klimatskih skloništa ne odnosi se samo na ljetne, nego i na zimske vremenske uvjete, a “kad se radi o Barceloni i Zagrebu, dok su ljetne temperature u oba grada slične, zime su u Zagrebu ipak osjetno hladnije. Za razliku od Barcelone, gdje se ova vrsta skloništa ipak prvenstveno osigurava ljeti, u Zagrebu bi trebalo ozbiljnije razmotriti i zimske okolnosti, odnosno cjelogodišnju aktivnost klimatskih skloništa“, kažu iz MSU-a.  

Specifični klimatski uvjeti u Zagrebu mogli dovesti do toga da tijekom cijele godine postoji potreba za klimatskim skloništima, pa samim time i za “određenom aktivnosti muzeja i izvan redovnog radnog vremena”.

“Ovdje se ne radi se o promjeni ukupne aktivnosti muzeja, jer – barem po tome kako je projekt strukturiran u Barceloni – klimatska skloništa unutar organizacije ne bi trebala interferirati s njezinim redovnim aktivnostima, ali moguće je da se pojavi potreba za određenim oblicima izvanrednih aktivnosti. Zbog toga bi implementacija projekta skloništa mogla donijeti i neke nove organizacijske i strukturne izazove u radu samog muzeja”, dodaju iz MSU-a.

S obzirom na to da klimatska skloništa funkcioniraju u interijerima i eksterijerima javnih ustanova, iz MSU-a kažu kako bi u unutrašnjosti muzeja mogli rekreirati uvjete kakvi su propisani u Barceloni (grijanje i hlađenje prostora), ali je u eksterijerima teško slijediti njihov primjer, jer uspostava takvog tipa specifičnih eksterijera uključuje i detaljan razvoj ozelenjenih urbanih prostora. “Iako MSU već neko vrijeme razvija projekt ozelenjavanja muzejskog platoa i krova, muzej trenutačno nema mogućnosti da ispuni ove uvjete za razvoj ljetnih klimatskih skloništa u eksterijeru”, zaključuju.

Neke studije postavljaju pitanja koliko su muzeji kao klimatska skloništa doista inkluzivna te koliko u obzir uzimaju specifičnosti određenih skupina i njihovu (možda i povećanu) ranjivost na klimatske promjene. Naime, podaci pokazuju da određene skupine društva, poput onih s nižim dohodcima, više osjećaju posljedice klimatskih promjena i da su više izloženi klimatskom stresu i toplinskim udarima. U tom kontekstu postavlja se pitanje učinkovitosti ovakvog vida klimatskih skloništa za one kojima su najpotrebnija, uzevši u obzir, primjerice, geografsku dostupnost muzeja (u kojim dijelovima grada se nalaze, koliko su pristupačni stanovnicima i sl.). Problem može nastati i pri općoj upućenosti lokalnog stanovništva u postojanje klimatskih skloništa kao takvih, pa će imigrantkinje i osobe nižeg obrazovanja izgledno rjeđe biti upućene u njihovo postojanje. Implementacija skloništa “odozgo prema dolje” također može predstavljati problem ako se u obzir ne uzimaju specifičnosti institucija i ako se ne osiguraju adekvatna sredstva i ljudstvo, budući da otvaranje skloništa široj populaciji zahtijeva i povećanje broja radnika_ca i povećanje radnih sati.

Imajući sve to u vidu, da bi koncept klimatskih skloništa zaista zaživio i predstavljao stvarnu pomoć svim stanovnicima grada, nije dovoljno da mu se pristupi tek kao jednostavnom prepakiravanju postojeće infrastrukture, a da se pritom ne uzima u obzir življeno, stvarno iskustvo zajednice. Međutim, uspoređujući Zagreb i gradove u kojima je ovaj koncept zaživio, makar i u krnjem obliku, jasno je da nas do prenamjene kulturne infrastrukture u inkluzivne i otvorene prostore koji mogu služiti različitim potrebama svih svojih građana čeka dugačak put. Iako volja, bar nekih dionika, postoji.

Više o sistemskoj nebrizi za društveno isključene osobe mogli smo početkom veljače saznati na tribini Beskućništvo i mogućnosti stambenog zbrinjavanja, koju je organizirala Udruga Pravo na grad u zagrebačkom Kulturno informativnom centru – KIC. Potaknuti sustavnim zanemarivanjem problema jedne od socijalno najugroženijih skupina, organizatori su na raspravu pozvali socijalnog radnika i izvršnog direktora Hrvatske mreže za beskućnike Zvonka Mlinara, koordinatoricu Kuće ljudskih prava Tinu Đaković te predsjednika Povjerenstva Grada Zagreba za dodjelu stanova u najam Marina Živkovića. Razgovor je moderirao Mauro Sirotnjak iz Prava na grad.

Zvonko Mlinar je ukratko predstavio funkcioniranje Hrvatske mreže za beskućnike, krovne organizacije koja okuplja pružatelje usluga toj društvenoj skupini. Iako je i ranije neformalno djelovala, Mreža je osnovana prije deset godina i trenutno okuplja 18 organizacija, od koji 14 ima prenoćište. Osim zbrinjavanja i pružanja pomoći, organizacija se bavi i zagovaračkim radom, a prisutna je u Splitu, Šibeniku, Rijeci, Zadru, Puli, Karlovcu, Varaždinu, Osijeku, Dubrovniku i Zagrebu. Unatoč raširenosti Mreže, njihovi kapaciteti su daleko od dostatnih za zbrinjavanje svih kojima je potrebna pomoć. Raspolažu s 420 mjesta u prihvatilištima i prenoćištima, dok se istovremeno procjenjuje da u Hrvatskoj živi više od 2000 apsolutnih beskućnika – onih koji nemaju krov nad glavom ili borave u objektima koji nisu namijenjeni za stanovanje. Mlinar je napomenuo da usluge udruga nisu dovoljno financirane te da postoji opasnost da će do kraja svibnja trebati zatvoriti sve prostore za dnevni boravak – koji se financiraju projektno – jer Ministarstvo socijalne skrbi još nije objavilo natječaj za dodjelu sredstava. U isto vrijeme, prema procjenama Mreže oko stotinjak ljudi spava na Glavnom kolodvoru i vagonima vlakova.

Uzroci beskućništva dobro su poznati, kao što su to i skupine ljudi koje pogađa, rekao je Mlinar. U prvom je redu riječ o osobama koje su oduvijek socijalno isključene i izolirane od drugih, ili su to zbog životnih razloga u nekom trenutku postale. Tako su posebno ugrožene osobe koje su doživjele raspad obitelji, koje pate od neke ovisnosti ili drugih psihičkih poremećaja, mladi iz alternativne skrbi te žene starije životne dobi. Prema Mlinaru, za neke od osoba – pogotovo one sa psihičkim poteškoćama, koje sačinjavaju značajan dio populacije beskućnika – ne postoje adekvatni kapaciteti u prihvatilištima, već bi im prije svega trebalo pružiti odgovarajuću profesionalnu skrb. No neposredni uzroci beskućništva nisu ograničeni na traumatske doživljaje iz osobnog života, već značajnu ulogu imaju i minimalne socijalne naknade niti približno dostatne za dostojanstven život – drugim riječima, nebriga institucija.

O kapacitetima Grada Zagreba da pomogne u rješavanju stambenog zbrinjavanja socijalno ugroženih pričao je Marin Živković. Napomenuo je da sadašnji uvjeti prema kojima Ured za upravljanje imovinom i stanovanje dodjeljuje stanove nisu pogodni za ljude u beskućništvu. Naime, beskućništvo uopće nije prepoznato kao relevantna kategorija u tom procesu. Trenutno su na snazi dvije Odluke o dodjeli stanova, prva se odnosi na najam stanova, a druga na javni najam stanova. Iako sličnog naziva, ove kategorije pokrivaju različite segmente društva: Odluka o najmu stanova odnosi se na stambeno zbrinjavanje osoba u težim socijalnim okolnostima, dok je druga namijenjena nižoj srednjoj klasi. Međutim, veliki je problem što su u obje odluke glavni kriteriji – to jest, faktori koji donose najviše bodova – život s roditeljima, vrijeme provedeno u podstanarstvu i slično. Dakle, nije riječ o socijalno najpravednijem rješenju.

“Nove Odluke, koje su u pripremi, prepoznaju da se beskućništvo treba bodovati, najveći broj bodova će se dobivati s obzirom na razinu primanja, dok će poseban status imati mladi koji izlaze iz alternativne skrbi jer su prepoznati kao posebno ranjiva skupina. Budući da je proces dodjele stanova dugačak, razvijamo model kojim ćemo stvarati suradnju u upravljanju tim stambenim prostorima, tako da ćemo raspisivati natječaje za udruge, institucije i ustanove koje će se moći prijavljivati za stambeni prostor kako bi nekoga mogli zbrinuti, organizirati zajedničko stanovanje ili nešto treće”, sažeo je Živković planove gradske uprave. Također je napomenuo kako se prestalo s praksom dodjeljivanja stanova zaposlenicima Grada i “zaslužnim građanima”, kao i s praksom prodaje dodijeljenih stanova. Međutim, u prethodnim je desetljećima značajan dio gradskog stambenog fonda završio u privatnim rukama, što je smanjilo manevarski prostor Grada i stvorilo prijeku potrebu za obnovom stambenog fonda u javnom vlasništvu. Živković je stoga zaključio kako je prioritet Grada osigurati pravedan sustav dodjele stanova po socijalnim kriterijima.

Tina Đaković je temi pristupila iz perspektive ljudskih prava – konkretno, kroz perspektivu socioekonomskih prava. Kuća ljudskih prava u svom godišnjem izvještaju Ljudska prava u Hrvatskoj prati promjene politika i zakonskih okvira koja se tiču zdravstvenih usluga, adekvatnost stanovanja, obrazovanja te stanja socijalne zaštite. Socioekonomska prava proizlaze iz UN-ovog Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i  Europske socijalne povelje, koju je RH potpisala, ali čiju revidiranu verziju nikad nije ratificirala, što znatno ograničava dostupne mehanizme za nadzor i osiguranje prava. Država također ne vodi brigu o praćenju socioekonomskih prava. Obveza o dostavi izvješća koju je RH preuzela kao potpisnica UN-ovog pakta ispunjena je tek 2020. godine, i to za izvještaj koji je trebao biti dostavljen 2006. U tom je pogledu Đaković podcrtala da postoji još mnogo prostora za unapređivanje stanja u sferi prava.

Krajem 2021. godine, usvojen je Nacionalni plan za suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti u kojem je zacrtan cilj smanjenja stope siromaštva na 15 posto do 2027. godine.  Međutim, Đaković je naglasila da u izradu plana nisu bile uključene organizacije civilnog društva koje se bave pružanjem socijalnih usluga, kao što nisu prepoznate ranjive supine u riziku od siromaštava i beskućništva, a ni inovativni modeli koji bi pomogli u socijalnoj inkluziji. Kao primjer jednog takvog modela, Živković je naveo stambene zajednice. Riječ je o trogodišnjim programima u kojima se korisnicima_ama osiguravaju smještaj,troškovi režija, hrana, kao i svi oblici pomoći potrebni da se izvuku iz izuzetno teške situacije. 

Modeli i rješenja, dakle, postoje, sve ostalo je rezultat političkog odabira.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Koncept Prihvaćena nastao je u siječnju 2018. godine u suradnji s Gradskim društvom Crvenog križa Pula. Beskućništvo nije sudbina koja se veže samo uz muškarce. Istraživanja o ženama beskućnicama je jako malo, u Hrvatskoj i ne postoje. O njima se malo govori i malo se zna. Često takve žene ne znaju gdje mogu dobiti pomoć, a za to vrijeme spavaju na ulici ili žive na rubu egzistencije. Jedini osigurani smještaji za žene beskućnice u Hrvatskoj nalazi se tek u nekoliko gradova, među kojima je i Pula, grad u kojemu sam rođena, gdje živim i radim. Ovo je priča o Ani N. – našoj sugrađanki, kojoj je pružena ruka podrške u času kada joj je to najviše trebalo. Kroz medij fotografije željela sam dati poseban osvrt na problematiku žena beskućnica koje su stavljene u kutak društva”, kaže autorica Bratanović..

Pulska fotografkinja, Snježana Bratanović intenzivnije se bavi fotografijom unatrag sedam godina, iako interes za tu umjetnost kreće puno ranije na klasičnim temeljima foto radionica i edukativnim programima. U svojem radu bavi se konceptualnim projektima i dokumentarnim pričama gdje pokušava dati vlastitu interpretaciju svijeta i današnjice. Izlagala je na mnogobrojnim skupnim izložbama diljem Hrvatske i inozemstva, te samostalno u Zagrebu, Ljubljani i Puli.

Izložba ostaje otvorena do 24. svibnja 2018.

Liceulice je dvomjesečni “nezavisni magazin, posvećen univerzalnim vrijednostima modernog društva, principima jednakosti, demokracije i humanosti” koji se zalaže za “prava ugroženih i marginaliziranih grupa i pojedinaca, za suradnju i integraciju, za zdravo fizičko i mentalno okruženje, za održivi razvoj, a protiv nasilja, rasizma i mržnje svake vrste”. 

Časopis je 2010. godine pokrenula istoimena organizacija koja razvija praktične programe direktne podrške marginaliziranim grupama, s ciljem njihove veće ekonomske, kulturne i socijalne uključenosti, a njezin najvidljiviji projekt je upravo Liceulice, čiju distribucijsku mrežu čine socijalno ugroženi i marginalizirani pojedinci koji od svakog prodanog primjerka zarađuju 50 posto iznosa. Od 2012. časopis širi svoje aktivnosti i na regiju pa Liceulice sada ima izdanja i u Skopju, Prištini i Sarajevu. Fokus organizacije čine, kako sami ističu, tri velika izazova: očuvanje životne sredine, demarginalizacija grupa, pojedinaca, stavova i ideja i unapređenje javnog interesa i javnog prostora. 

Bivši beskućnik Mile Mrvalj zajedno s upravnom pravnicom Antonellom Šantek osnovao je humanitarnu udrugu Fajter s ciljem pomoći pri resocijalizaciji beskućnika i drugih socijalno ugroženih građana u Hrvatskoj te s ciljem senzibiliziranja javnosti o velikom problemu beskučništva i ekstremnom siromaštvu. Cilj udruge je organizirati projekte i humanitarne akcije u svrhu zaposlenja i rješavanja statusa beskućnika.

Osnivač i predsjednik ove udruge i sam je bio beskućnik: “Prvi sam beskućnik u Hrvatskoj koji je uspio dobiti osobnu iskaznicu, onda ostvario pravo na socijalnu pomoć. Organizirao sam humanitarne izložbe za pomoć beskućnicima, volonterski učestvovao u mnogim akcijama za beskućnike, 2014. godine od Volonterskog centra nominiran sam za nagradu Volonter godine. Organizirao sam mnogobrojne tribine i predavanja po osnovnim i srednjim školama, fakultetima. Medijski podigao svjesnost o problemu beskućništva, bio gost na svim većim medijima”, kaže Mile Mrvalj.

U sklopu udruge pokrenuli su časopis Ulični Fajteri kojeg prodaju isključivo beskućnici i druge socijalno ugrožene skupine koje možete sresti na zagrebačkim ulicama. Prodavači ga financiraju samo u iznosu koliko stoji trošak tiska – 3 kune po preuzetom broju. Ostatak novca je njihova zarada. 

Liceulice je dvomjesečni “nezavisni magazin, posvećen univerzalnim vrijednostima modernog društva, principima jednakosti, demokracije i humanosti” koji se zalaže za “prava ugroženih i marginaliziranih grupa i pojedinaca, za suradnju i integraciju, za zdravo fizičko i mentalno okruženje, za održivi razvoj, a protiv nasilja, rasizma i mržnje svake vrste”. 

Časopis je 2010. godine pokrenula istoimena organizacija koja razvija praktične programe direktne podrške marginaliziranim grupama, s ciljem njihove veće ekonomske, kulturne i socijalne uključenosti, a njezin najvidljiviji projekt je upravo Liceulice, čiju distribucijsku mrežu čine socijalno ugroženi i marginalizirani pojedinci koji od svakog prodanog primjerka zarađuju 50 posto iznosa. Od 2012. časopis širi svoje aktivnosti i na regiju pa Liceulice sada ima izdanja i u Skopju, Prištini i Sarajevu. Fokus organizacije čine, kako sami ističu, tri velika izazova: očuvanje životne sredine, demarginalizacija grupa, pojedinaca, stavova i ideja i unapređenje javnog interesa i javnog prostora. 

Godišnja nagrada Europskog građanskog foruma dodijeljuje se u četiri kategorije: za medijsku inicijativu, osobu, organizaciju i kampanju godine. Kategorija u kojoj je – uz EAVI, Comics for Equality i VoxEurop – nominiran i časopis Liceulice, predviđena je za “participativne inicijative koje su imale aktivnu ulogu u informiranju građana i razvoju civilnog prostora, s naglaskom na slobodi medija i izražavanja”.

Za ovaj jedinstveni medijski projekt, koji pokriva tematske cjeline kao što su migracije, siromaštvo, beskućništvo, dostupnost vode i hrane te se u svojim stalnim rubrikama bavi aktivizmom, ljudskim pravima, ekologijom, socijalnim poduzetništvom, civilnim društvom možete glasati ovdje. 

Ako imalo koristite društvene mreže, pred koji mjesec zasigurno ste primijetili tekst koji na sajtu Bored Panda slavi ukrajinskog beskućnika Slavika kao modnu ikonu. Beskućnika Slavika koji žica novac, ali nipošto nije naporan (jer ako su naporni, beskućnici i prosjaci ne zaslužuju naš novac), Jurko Djačišin je fotografirao kao modnu ikonu koja vlastitu neimaštinu koristi da bi se modno izrazio, a komentari ispod teksta slave njegovu osobnost, posebnost i hrabrost. Slavikov fešn sens predstavljen je kao nešto njemu inherentno što se ispoljava unatoč činjenici što je beskućnik, a ne upravo zbog nje. Još jedan primjer romantiziranja, ovaj put podstanarskog života, mogli smo pogledati krajem listopada i početkom studenog prošle godine u Galeriji SC, u kojoj je Ivan Dorotić izložio svoje Podstanare. Izložbu čini serija diptiha – dvije usporedne fotografije prikazuju trenutne korisnike određene nekretnine, podstanare s njihovim stvarima, te stan ispražnjen od tih stvari kojima su podstanari nekretninu bar na trenutak pokušali učiniti svojom. Tijekom izložbe također se u prostorijama Galerije SC mogao čuti intervju koji je s fotografiranim podstanarima vodio Dorotić o problemima koji tište ne samo autora izložbe i fotografirane, nego i većinu mladih ljudi u Zagrebu. Izložba apostrofira nemogućnost, ali i nevoljkost ulaska u kredit, dužničko ropstvo, kredit kao svojevrstan kraj slobode i osobnog života u kojem sve postaje podložno njegovoj otplati, žrtvovanje izlazaka zbog rate kredita i slično, ali i svojevorsno romantiziranje podstanarstva kao urbanog nomadstva, što je ponajviše došlo do izražaja u izjavi autora, kao i tekstu koji je pratio izložbu, a koji je potpisao Bojan Krištofić. Izložba nastaje, kako piše autor, zbog prihvaćanja vlastitog nestalnog i nesređenog stambenog pitanja nakon više od deset godina podstanarskog života u Zagrebu i isto toliko selidbi. Priznavanje samom sebi, dakle, da kupnja stana (zbog svih navedenih razloga) nije mogućnost, a dizanje kredita nije opcija, postaje katarzična realizacija. Tako posjedovanje stana, umjesto da postane sinonim za smirivanje i sigurnost, postaje “relikt socijalizma”, društveno nametnuti “must-have”, a podstanarstvo postaje sinonim slobode i “urbanog nomadstva”. Uz ovu opreku gdje se neutaživa želja za posjedovanjem stana vezuje uz sebičnost, nemobilnost i “stari sustav”, a podstanarstvo uz nomadstvo i, valjda, taj vrli novi sustav, važno je spomenuti, upravo zbog načina na koji se u zadnje vrijeme predstavlja, primjerice, dužnike u švicarskom franku kao gramzivce koji su pokušali iskoristiti situaciju i jeftinije nabaviti stan, i ono o čemu pišu Petra Rodik i Mislav Žitko u svom tekstu o medijskoj reprezentaciji krize vezane uz švicarski franak objavljenom u Zarezu. Citirajući Bourdieua, oni upozoravaju da kada govorimo o kupnji nekretnine, trebamo u vidu također imati da “nikad nije riječ isključivo o ekonomskoj transakciji, već uvijek i o društvenoj”. Kupnja stana garancija je “određenog oblika biološke i socijalne reprodukcije budući da je povezana s dugoročnim planovima koji se tiču svih članova kućanstva”.

Dorotićeva romantizacija podstanarstva, te Djačišinova romantizacija beskućništva u obliku Slavikova modnog stila ukazuju na neke od najvećih problema sadašnjice – rastući broj beskućnika i krizu stanovanja. Komentatori ispod teksta o Slaviku dive se njegovoj osobnosti i snalažljivosti, ali ne problematiziraju ono što je do njegova beskućništva dovelo. Dorotić trenutačni socio-ekonomski sustav propituje, ali mu ne nudi alternativu, već izlaz vidi u prihvaćanju danog stanja i svojevrsne “slobode” koju ono pruža.

Kada pričamo o socijalizmu koji je velikom broju ljudi i danas omogućio rješavanje stambenog pitanja, zbog nekretnina naslijeđenih od roditelja te djedova i baka, stambena situacija u Hrvatskoj i regiji odraz je specifične stambene politike koja ja vladala na ovom prostoru u Jugoslaviji od kraja Drugog svjetskog rata pa do početka 1990-ih, ali i one tranzicijske koja nastaje nakon raspada bivše države. Iako je u Jugoslaviji stanovanje bilo koncipirano kao “osnovno pravo na korišćenje stambenog prostora, a u oblast stanovanja su uvedeni mehanizmi samoupravljanja”, stambena politika u Jugoslaviji bila je izrazito specifična jer je funkcionirala kao kombinacija dvaju suprotstavljenih sistema, gdje se jedan zasnivao na sistemu distribucije, a drugi na principima ponude i potražnje. U Jugoslaviji je dakle funkcionirao specifičan oblik stambene politike gdje je stan ujedno bio sredstvo osobne potrošnje, ali i sredstvo koje pripada društvenom vlasništvu, a pojedincu se dodjeljuje na korištenje. Od 1956. dolazi do niza reformi od kojih niti jedna zapravo ne uspijeva riješiti problem stambene politike, a od 1965. gradnju stanova preuzimaju građevinske tvrtke i počinje uvođenje tržišnog mehanizma. To dovodi do toga da paralelno egzistiraju tržišna gradnja, kao i društveno usmjerena gradnja. Stambenu politiku pogađaju i drugi problemi: stanovi su dostupniji imućnijima, kao i bolje lokacije u gradu, oni koji su već u posjedu jedne nekretnine, mogu si priuštiti izgradnju ili kupnju druge, poput vikendice ili drugog stana. Što se tiče podstanara, za njih se nije puno toga promijenilo. Njihova su prava bila neregulirana kao i danas. 

Iako je, kao što možemo vidjeti, stambena politika u Jugoslaviji imala svojih problema te ideal nikada nije dosegnut, ona je barem načelno funkcionirala po principu egalitarnosti, te ideji da svatko ima pravo na riješeno stambeno pitanje. O stambenoj politici i stanovanju se kritički raspravljalo u znanstvenoj literaturi te se pri planiranju pokušavalo uključiti cijelu struku. Kao što, primjerice, tvrdi Tamara Buble u intervjuu o Novom Jelkovcu, kada se pogledaju stručni časopisi iz 1970-ih i ’80-ih “vidi se da je kvaliteta stanovanja bila jedna od ključnih tema o kojoj se kritički raspravljalo. Prostor je promatran na (…) sistemskom nivou, kroz grad kao cjelinu, zdrav okoliš i participaciju građana (…)”. Dobar je primjer i knjiga Stambena politika i stambene potrebe iz 1987. u kojoj sudjeluje cijeli niz stručnjaka – sociologa, urbanista, ekonomista – koji kritički sagledavaju stambenu politiku u Jugoslaviji do 1987. te daju niz primjera kako riješiti dane probleme. 

Stambena je pak politika Vlade Republike Hrvatske poslije 1991. skoro pa nepostojeća. Ona teži jedino i isključivo demontaži stambenog sustava naslijeđenog iz bivše države. Početkom ’90-ih ukinuta je uloga koju su radnička poduzeća imala u stambenom zbrinjavanju radnika, a društveni stanovi stavljeni su na otkup i prodaju kao da ljudi godinama iz plaća nisu izdvajali sredstva za te iste stanove. Pritom novac dobiven prodajom tih stanova nije vraćen u stambenu potrošnju. Politika je hektična, ovisna o izborima i promjenama vlasti svake četiri godine te kao takva uglavnom teži zbrinjavanju tek određenih društvenih skupina, poput branitelja, ili ublažavanju simptoma krize, poput slučaja sa švicarskim frankom kojem upravo svjedočimo. 

U novom broju Nepokorenog grada, međutim, možemo pročitati tekstove o dva kolektiva – Usina i Pametnija zgrada – koji su iznašli bolji način da se uhvate u koštac s trenutnim stambenim politikama i ponude daleko artikuliraniji način borbe. Ovdje govorimo o kolektivima i ljudima koji pokušavaju artikulirati pravo na stan, ne zbog želje za “imanjem (…) zbog mentalnog nasljeđa socijalizma”, već zbog toga što smatraju da je pravo na stan osnovno pravo svakog čovjeka. 

Južnoamerički samoupravljački arhitektonski kolektiv Usina nastaje kao posljedica implementiranja “samoorganizirane stambene politike zasnovane na participaciji i uzajamnoj pomoći” u prvom mandatu Radničke stranke u Brazilu. Kolektiv u izgradnju stambene jedinice uključuje one koji će u toj jedinici stanovati te tako radi na jačanju kolektivnog djelovanja. Svi ravnopravno sudjeluju u procesu izgradnje te sve odluke donosi kolektiv; obitelji koje će u određenoj stambenoj jedinici živjeti putem samoupravnih programa zapravo vode cijeli proces arhitektonskog rješavanja i gradnje vlastitog stambenog prostora. Tako obitelji sudjeluju u cijelom procesu izgradnje stambene jedinice – vikendom rade oni, a tijekom tjedna ugovorni radnici. Ovakvim načinom uključivanja obitelji u rad na gradilištu politiziraju se rod, hijerarhija, samoupravljanje i cijeli proces izgradnje – da nabrojimo samo neke. Nama i geografski i politički bliži primjer je onaj kolektiva Pametnija zgrada u Beogradu. Taj kolektiv iz Srbije pokušava ponovno definirati pitanje stanovanja koje je podložno kreditima koje rastu u nebo, bankama i građevinskim tvrtkama i investitorima koje djeluju kao posrednik između banaka i kupaca nekretnina. Pametnija zgrada jest stambena zadruga koja polazi od premise da je “način na koji se dolazi do rješavanja stambenog pitanja društveni konstrukt, a ne prirodno stanje”. U svom djelovanju kolektiv se susreo s problemom kojim je sve i započelo – marginalizacijom bilo kakve inicijative koja dolazi odozdo i koja bi mogla predstavljati prijetnju postojećem sistemu. 

No, kao i kolektiv Usina, i Pametnija zgrada tek je mikro strategija koja pokušava bar donekle reafirmirati drugačije načine rješavanja postojeće krize. Ono što nam predstoji jest vidjeti kako će se one razvijati na prostorima na kojima su nastale, te hoće li se se slične inicijative formirati i ovdje. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.