Na stropnim su svjetiljkama postavljeni izlošci – autorske fotografije interijera zgrade, isječci u maniri detalja, kao i one arhivske iz ranih dana djelovanja tada Radničkog sveučilišta, do kojih je autorica došla pretraživanjem materijala u knjižnici Učilišta. Stiješnjeni u netipičan, izduljeni format, k tome uzdignuti nad glavom promatrača, prizori traže da ih se promatra trenutak dulje, traže posvećenost i odgonetavanje te kao takvi čine uspjeli dio intervencije: tim angažmanom publike koji se nastavlja daljnjim traženjem izdvojenih detalja prolaskom kroz zgradu i širenjem formata samih fotografija. Spomenute arhivske fotografije tu stoje kao podsjetnik na vrijeme izgradnje antologijskog primjera moderne arhitekture, k tome i jedne od rijetkih zgrada društvene namjene iz tog perioda čija je funkcija do danas ostala načelno nepromijenjena. 

Smještena s južne strane Ulice grada Vukovara uz koju se niže živi muzej moderne arhitekture, najbliže bulevaru što Zagreb ima i na sjecištu sa Sveučilišnom osi, zgrada Radničkog sveučilišta “Moše Pijade” imala je ključnu poziciju u urbanoj strukturi tadašnjeg Zagreba. Postavljena je rubno u odnosu na stari, sjeverni dio grada, na težištu prema novom južnom što je tek bio u nastajanju. U zgradi Radničkog sveučilišta susreću se dvije urbane osi: spomenuta modernistička koja se proteže u smjeru istok-zapad, tada pod imenom Proleterskih brigada, te na nju okomita Sveučilišna os, do danas zapravo neostvarena. Uz nju su u tom razdoblju izgrađene tri fakultetske zgrade, tek da bi kasnije ostale stiješnjene između ostakljenih poslovnih kompleksa. U takvom kontekstu, Radničko, odnosno Pučko zaista ostaje kao dragocjen spomenik jednom posve drugačijem pristupu društvu i ulozi obrazovanja u njemu.

Arhitekti Ninoslav Kučan i Radovan Nikšić projektirali su zgradu u maniri “grada u gradu”. Naoko jednostavne prostorne dispozicije, zgrada je splet otvorenih aula, uzdužnih hodnika, stubišta i podesta, u stalnoj izmjeni pravocrtnog kretanja, stajanja i zastajkivanja, sve oko središnjeg atrija. Otvorena je na sve četiri strane – malo više ipak, na sjever, na bulevar i Medvednicu. I sam ulazni trijem, s prilaznim stubama iz smjera obje prometne osi koje tangira, utjelovljuje ideju izduženog trga, kako se to već voli reći, prostora susreta i svega što s tim ide. Zgrada je u ideji čista kao i njezina vanjština, gdje je armiranobetonska skeletna konstrukcija obložena kamenim pločama i raščlanjena tek horizontalnim ostakljenim potezom, kako jedino i može biti ako govorimo o vrhunskom modernističkom izrazu. Opremu interijera i namještaj koji je i danas moguće vidjeti u prostorima POU-a, dizajnirao je Bernardo Bernardi. 

Izgradnja je dovršena 1961. godine. Do danas, namjena joj nije znatno promijenjena. Klasičan tip hodnika s nizom učionica ili kabineta, uz prostore izvorno namijenjene specijaliziranim radionicama, hodnici koji lako postaju izložbeni prostori i dvorane – k tome uvijek osvijetljeni – sve to je sačuvalo ideju polivalentnog obrazovnog centra i omogućilo prenamjene u okviru iste funkcije, barem u većem dijelu zgrade. Namjena ostaje, no punih šezdeset godina kasnije, izvorna arhitektura propada. Vidljivo je neodržavanje, materijali su s vremenom dotrajali, energetski sustav naprosto ne može podnijeti trenutačno opterećenje niti se može prilagoditi suvremenim potrebama za grijanje i hlađenje; posebno dizajniran sustav otvaranja prozora klizanjem na metalnim sajlama danas više nema tko popraviti. U doba gotovih sustava koji se brzo ugrađuju, oni specifični postaju neadekvatni. Sudbina je to manje-više sve moderne arhitekture, koja u svojoj čistoći zaista opstaje tek ako se pretvori u doslovne spomenike.

Ova je zgrada spomenik koji ujedno živi i propada, što dobiva dimenziju apsurda ako se uzme u obzir činjenica da je uvedena u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao pojedinačno kulturno dobro (Z-0676). Pod preventivnu je zaštitu stavljena još 1985. godine, dok status kulturnog dobra ima od 2003., dakle već punih dvadeset godina tijekom kojih nije proveden nijedan oblik cjelovite obnove, tek manji zahvati hitnih sanacija. Zato su više puta provedeni nelegalni i neprimjereni zahvati, o čemu su pisale Ivana Haničar Buljan i Zrinka Paladino u studiji Od Moše do Boogalooa. Vlasnik zgrade je Pučko otvoreno učilište, no osim pivnice i kluba Boogaloo koji je dugo bio izvor prijepora o korištenju prostora i upravljanju istim, zakupce čine još Srednja škola za medicinske sestre Vinogradska, Škola za klasični balet, Umjetnička plesna škola Silvije Hercigonje, Institut za povijest umjetnosti, Poslovno veleučilište Zagreb, Zavod za zavarivanje i toplinsku tehnologiju i ZIRS Učilište za osposobljavanje odraslih.

Svima njima zapravo pripada to Radničko. U deplijanu izložbe stoji izjava autorice Duške Boban, koja kaže kako se “s vremenom provedenim u ‘Moši’ neočekivano počinje veseliti znakovima propadanja kao znakovima prisutnosti i opstojnosti”. U potrazi za tim tragovima, što svojim fotoaparatom, što kroz arhivske materijale, dolazi i do podatka da je u temelje kuće (a kućom se nakon svega ova zgrada mora nazvati) ugrađena vremenska kapsula. 

Kada sam ga pročitala, naslov Arhitekstura naveo me da zamislim projekciju teksta na dijelove građevine kojom bi se oni dinamizirali i tretmanom teksta pretvorili arhitektonske elemente u izloške same po sebi. Jasno je da bi za takvo što bila potrebna daleko veća sredstva i zahtjevnija oprema, i svakako to nije jedini i ispravan način za odgovoriti na temu – ako bismo krenuli obratnim putem i naslov uzeli kao nešto zadano. Ipak, treba priznati da spretna i zvučna igra riječima tvori pojam koji uslojavanjem implicira nešto daleko kompleksnije od oblaganja plafonjera fotografijama. Boban je, kako je i sama naglasila na otvaranju, preklopila riječi “arhitektura” i “tekst” na način koji potpuno ispušta onaj pojam koji zapravo tu “zvuči”. Ako pogledamo u rječnik, tekstura (ž.) označava 1. tkanje, potku, odnosno 2. vanjski znak neke strukture, sastava ili složenijih tvarnih odnosa; slojevitost, naslaganost, što u kontekstu vizualne umjetnosti nužno podrazumijeva postupak stvaranja uzorka ili dodanog sloja. 

Tekst koji je ovdje prezentiran u istom formatu kao i ranije opisane fotografije, razbijen u šest dijelova i postavljen zajedno s fotografijama preko rasvjete trijema završni je dio govora Većeslava Holjevca pri polaganju kamena temeljca: “I zato smo ponosni, jer danas znamo da će ova od nas temeljena zgrada uvijek biti divan spomenik slavnome dobu u kom su ljudi počeli brati plodove socijalizma”, uz potpis “za Narodni odbor Grada Zagreba: Većeslav Holjevac, 1957.”

Na otvorenju, nedaleko mene dvojica profesora koji su, čini se, upravo završili s nastavom u jednoj od ovdje smještenih srednjih škola govore nekolicini okupljenih učenica o povijestizgrade. Obilazeći čitaju dijelove izloženog citatata, jedan od njih govori im da je to Većeslav Holjevac, “najpoznatiji gradonačelnik Zagreba”. Jedna učenica, potpuno s pravom, mu odgovara da nije, nego je Bandić. 

I nema dvojbe da i djeca koja danas pohađaju srednje škole u Zagrebu itekako trebaju znati tko je bio Većeslav Holjevac i zašto njegov kip stoji nasred one nesretne i vječito zakrčene glavne prometnice što vodi u Novi Zagreb, treba im to ponavljati do besvijesti, da nekome od njih slučajno ne bi palo napamet igdje postaviti takav kip Milanu Bandiću. Ali ima nešto uistinu nenamjerno, no pogrešno u evociranju naziva “Radničko” pred generacijama koje isto to Radničko svakodnevno koriste, a vjerojatno nikada neće imati mogućnost biti radnicima u onom smislu kako su to građani Holjevčevog Zagreba mogli biti. Rad koji njih čeka bit će po svoj prilici prekarni, a u njihovim životima malo, ako i uopće vremena za cjeloživotno obrazovanje van radnog mjesta. Oni koji su bili djeca u vrijeme kada je Holjevac polagao taj kamen danas mogu biti korisnici zgrade eventualno u okviru Sveučilišta za treću životnu dob. Ta su vremena, ukratko, toliko daleka, i u svakom smislu udaljena od ovoga danas, da se na njihovo evociranje javlja jednostavno pitanje – za koga?

U propadanju zgrade koja je u stalnom korištenju nema zaista ništa čemu se treba veseliti. Taj spomenik moderni i socijalističkom uzletu ustvari je živi spomenik velikom porazu postsocijalističkog društva i države u kojoj živimo. Djeca koja u tu kuću ulaze ne samo da ne beru plodove socijalizma, oni će moći jedino rovati po bandićevskoj truleži, i u takvom svijetu im itekako treba svijest o čuvanju nasljeđa – ali forsiranje memorijala na dobre dane socijalizma za kojim se redovito poseže pri društvenim i umjetničkim praksama koje se priklanjaju tobože lijevoj i progresivnoj struji, ne samo da postaje zamorno, već je u komunikaciji s novim generacijama zapravo nemoćno. Nasljeđe tih generacija upravo je zgrada sama, arhitektura koja iako uvijek nosi obilježja onog vremena u kojemu je nastala, nadživljava i to vrijeme i sustav, opstaje politici unatoč.

Zgrada POU-a ima svaku mogućnost biti suvremenim obrazovnim i umjetničkim centrom. Interdisciplinarnost, višegeneracijsko i cjelodnevno korištenje, to jesu rezultati političkog i društvenog ustroja koji je omogućio uopće izgradnju takve zgrade, ali da bi zaista zaživjeli u novo doba, treba ih promatrati (i) kroz suvremenu perspektivu. Ako ljudi koji u njoj rade zgradu doživljavaju isključivo kao relikt socijalizma, kako očekivati da će ju oni daleko manje senzibilizirani doživjeti vrijednom obnove i ulaganja? Neće tu umjetničke inicijative puno napraviti, ali mogu i trebale bi, otvoriti prostor dijalogu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Rad Genius Loci predstavlja skup sedam svjetlećih objekata koji zajedno čine apstrahiranu minijaturu Memorijalnog kompleksa iz Korčule. Koncept genius loci dolazi iz rimske mitologije, metaforički označavajući zaštitnički duh mjesta, odnosno polje intenzivirane energije omotano urbanim tkivom. 

Rad koji se sastoji od 3D printanih svjetlećih artefakata nastao je u suradnji s udrugom siva) (zona, koja provodi niz produkcija i prezentacija umjetničkih radova o Memorijalnom kompleksu iz 1982. lokalno zvanom – Spomeniku, kojeg je projektirao arhitekt i dizajner Bernardo Bernardi kao posvetu poginulima Korčulanima u Drugom svjetskom ratu. Gaia Radić u galeriji HUiU izlaže video dokumentaciju umjetničke akcije provedene u listopadu 2023. godine na Korčuli.

Gaia Radić diplomirala je kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, trenutno studira arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani te diplomski studij Videa, animacije i novih medija na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani. U svom radu pretežno koristi medij računalne grafike, odnosno tehniku 3D modeliranja, dok svoje koncepte realizira kao kombinaciju animacije i prostorne instalacije. 

Više informacija o izložbi pronađite ovdje.

Djelo Genius Loci predstavlja skup sedam svjetlećih objekata koji zajedno čine apstrahiranu minijaturu Memorijalnog kompleksa iz Korčule. U prisustvu autorice Gaie Radić i kustosa Darka Fritza objekti će umjetničkom gestom biti potopljeni u moru u neposrednoj blizini Memorijalnog kompleksa u petak, 22. rujna u 19 sati.

Koncept genius loci povlači svoje korijene iz rimske mitologije, metaforički označavajući zaštitnički duh mjesta, odnosno polje intenzivirane energije omotano urbanim tkivom. Promatrajući Bernardijev Spomenik kao materijalnu inkarnaciju “duha mjesta” grada Korčule te prostor opterećen višeslojnim političkim narativima, umjetnica sublimira njegove formalne karakteristike, prevodeći ih u digitalan trodimenzionalan prostor i potom vraćajući u fizički svijet svom izvorniku u formi 3-D printanih svjetlećih artefakata.

Služeći kao minijaturni fragmentirani proxy izvornog Spomenika, autorica umjetničkom gestom objekte smješta na morsko dno plićaka plaže prema kojoj se svojim kamenim krilima, podijeljenom gledalištu amfiteatra, sam Spomenik otvara. Ispod morske površine, fragmenti modela arhitektonske znamenitosti, udaljene par metara, svjetlom signaliziraju svoju prisutnost svakome tko ju je spreman primijetiti. Foto i video dokumentacija će biti naknadno predstavljena u galerijskom prostoru i na web stranici projekta.

Gaia Radić novomedijska je  umjetnica rođena 2001. u Puli. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, trenutno studira arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani te diplomski studij Videa, animacije i novih medija na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani. U svom radu pretežno koristi medij računalne grafike, odnosno tehniku 3D modeliranja, dok svoje koncepte realizira kao kombinaciju animacije i prostorne instalacije. Dosad je izlagala na pet samostalnih i više od dvadeset skupnih izložbi u Hrvatskoj i Sloveniji. Samostalna izlaže u Galeriji Karas, Zagreb, 2023., te sudjeluje na 63. Porečkom Annaleu, 2023. Surađuje s Centrom za inovativne medije u Rijeci (CIM APURI), riječkom Galerijom Kortil, UR Institutom iz Dubrovnika te Udrugom Metamedij iz Pule. Dobitnica je druge Erste nagrade 36. Salona mladih i finalistica Nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 6.0. Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika Istre. Uz izlagačke aktivnosti, održala je i nekoliko edukativnih radionica i predavanja na temu virtualnog prostora i 3D modeliranja.

Međutim, na izložbi Sunčana strana modernizma: turistička arhitektura u Hrvatskoj 1962.-1972., održanoj u Oris Kući arhitekture, radilo se o drugoj strani domaćeg modernizma. Riječ je, naime, o modernizmu okrenutom Jadranu i turizmu koji tada, po prvi put u povijesti prostora koji je činio tadašnju Jugoslaviju, postaje uistinu masovna pojava. Ta masovnost, potaknuta dotad neviđenom industrijalizacijom, urbanizacijom i opismenjavanjem, pokazala se u izrastanju srednjeg društvenog sloja kao nosioca ekonomske djelatnosti s proizvodne, ali i s potrošačke strane. Velika državna poduzeća ulagala su u izgradnju hotela i odmarališta na obali, od kojih su neka, kroz nastojanja arhitekata, urbanista, dizajnera i ostalih stručnjaka, i danas ostala reprezentativni primjeri modernističke arhitekture.

U duhu epohe koju obilježava brutalizam, u izgradnji je poseban naglasak stavljen na dominaciju jednostavnih geometrijskih oblika, čistoću ploha i velik udio betona i čelika, no također su se dijelom i pratili već etablirani pokreti u arhitekturi kako Zapadne Europe, kao što su pokret Bauhaus i Le Corbusierov Unité d’Habitation model stanogradnje, tako i konstruktivizma u Sovjetskom savezu. Jednostavnost izraza u kombinaciji s veličinom turističkih kompleksa duž Jadranske obale, kao što su Haludovo na Krku ili hotel Libertas u Dubrovniku, također su sugerirale otklon od buržoaskih principa gradnje. Taj princip često su obilježavala ornamentirana pročelja, počesto historicistički i klasicistički utjecaji, ali i (nerevolucionarna) jednostavnost tlocrta i prostornih odnosa. Osim tog otklona, kroz masovnu arhitekturu u jugoslavenskom turizmu naglašava se upravo i princip jednakosti kao ultimativne vrijednosti tog vremena.

Osim spomenutih hotela, na ovoj nevelikoj, ali uistinu šarolikoj izložbi predstavljeni su i projekti poput hotela Solaris arhitekta Borisa Magaša, hotela Adriatic II Branka Žnidareca i hotela Maestral Julija DeLuce, Ante Rožića i Matije Salaja. Pored navedenih hotela predstavljen je i niz drugih objekata u Brelima i okolici (između Splita i Makarske) koje je najviše projektirao Ante Rožić, dok su interijeri uglavnom djelo dizajnera Bernanda Bernandija čije su stolice činile dio postava. Nadalje, relevantnost predmeta ove izložbe možda se najjednostavnije prenosi činjenicom da je jedan njen dio uključen u selekciju za izložbu Concrete Utopia u MoMA-i (Muzeju moderne umjetnosti) u New Yorku. Izložba se u Orisu mogla pogledati od 8. do 31. listopada.

Kustosi Maroje Mrduljaš i Mira Stanić potrudili su se da posjetiteljima putem što više različitih medija predstave ne samo konkretne projekte, nego i društveni, kulturni, ali i prirodni i topografski kontekst njihova nastanka. Osim kvalitetnih fotografija eksterijera u krupnom i sitnom planu te interijera, tu su i umjetničke instalacije koje su krasile interijere hotela i drugih objekata, makete samih objekata, ali i detaljan zemljovid južnog Jadrana na kojem se vidi podjela raznih gospodarskih zona te informativni film o samoj tematici. Jednostavna organizacija i nenametljivost izložbenog prostora u Kući arhitekture kroz specifičnost teme pružili su nam mogućnost fokusiranja na promatrano, ali i imaginarnog prelaska iz tmurnog, već dosta hladnog listopadskog Zagreba u sunčana ljeta na Jadranu šezdesetih i sedamdesetih, u nekima od najljepših, najskladnijih hotela koji su tamo ikada bili ili će ikada biti izgrađeni.

Otvorenje Godišnje izložbe ostvarenja hrvatskih arhitekata 2011. s dodjelom nagrada održat će se u Vukovaru, 17. prosinca, u 12 sati, u Galeriji Oranžerija.