Posljednjih devet godina provela si u kolektivu Ministarstvo prostora, organizaciji koja se najšire rečeno bavi demokratizacijom urbanog razvoja. Kako se pitanje priuštivog stanovanja uklapa u širu borbu za pravo na grad i na sudjelovanje u odlučivanju o prostoru koji nas okružuje?

Ako pravo na grad shvatimo kao pravo na učešće u odlučivanju o tome kako je grad organizovan i oblikovan prema potrebama svih zajednica, onda je stanovanje jedna od ključnih tačaka gde se to pravo potvrđuje ili negira. Stanovanje ne podrazumeva samo fizički prostor stana, već i dostupnost školama i zdravstvenim ustanovama ili zelenim površinama, kvalitet infrastrukture, sigurnost, pa tako predstavlja i materijalni preduslov političkog angažmana. 

U kontekstu razvoja grada koji je pretežno organizovan tržišnom logikom, pristup stanu postaje pitanje ekonomske moći, a ne društvene potrebe. Time se sužava i prostor demokratije – ljudi koji žive u prekarnim stambenim uslovima imaju manje vremena, energije i resursa da se organizuju i da učestvuju u odlučivanju. U tom smislu, pravo na stanovanje je direktno povezano sa pravom na grad.

Demokratizacija urbanog razvoja zato ne znači samo učešće u procedurama, već otvaranje pitanja kako se distribuiraju resursi u gradu i ko ima pravo glasa u tom procesu. 

Pitanje stanovanja danas se sve češće prepoznaje kao ključno političko pitanje, i globalno i lokalno – od rasprava o regulaciji najma do toga da je socijalno stanovanje postalo jedna od glavnih tema izbornih kampanja u gradovima poput New Yorka. Kako vidiš te globalne trendove i kako nam mogu pomoći u razumijevanju stambene krize?

Ono što danas zovemo “stambenom krizom”, premda ona nije nikakva anomalija, već logična posledica načina na koji tretiramo protorne resurse, definitivno nije pitanje nekih izolovanih lokalnih pojava. Ona je rezultat komodifikacije prostora (ne samo stambenog) – prioritizacije razmenske vrednosti prostora nad njegovom upotrebnom vrednošću – i globalni je proces svih savremenih kapitalističkih društava. Zbog toga se isti obrasci pojavljuju u veoma različitim kontekstima – od prenapregnutog tržišta najma u Berlinu, preko borbi za pravo na stanovanje u Barceloni, do pitanja socijalnog stanovanja u New Yorku. Lokalni konteksti mogu imati svoje specifičnosti, ali strukturna logika je ista, a posledice se prelamaju kroz socijalne i prostorne nejednakosti.

Govorimo o složenom sadejstvu ekonomskih i političkih procesa koji grad u krajnjem ishodu otuđuju od svojih stanovnika i njihovih potreba – kroz urbanisitčko planiranje se reguliše vrednost zemljišta tako da pogoduje privatnim investicijama, zakonima omogućavaju uslovi za lakše i brže investiranje, a kapital masovno ulaže ili parkira u nekretnine – stanove, šoping centre, stadione… Možda se svaki od ovih elemenata na drugačiji način organizuje u različitim zemljama, ali mnogi akteri (od banaka, do investicionih fondova i firmi) koji učestvuju jesu internacionalni.

Zbog toga zaista govorimo o globalnom procesu, u kojem otpor može biti samo delimično lokalni. To svakako ne znači da je lokalna borba uzaludna, već da ona ima svoj domet, a da je za drastičnije promene neophodno tu borbu povezivati između različitih polja (od borbe za radna prava, do borbe protiv ekstrakcije prirodnih resursa) i internacionalizovati, jer je reč o otporu prema logici kapitalističkog sistema koji daleko prevazilazi granice pojedinačnih država ili regiona.

Na konferenciji Prava na grad o priuštivom stanovanju vidjeli smo konkretne primjere umrežavanja različitih aktera i inicijativa. U Beogradu je prije nekoliko godina također postojao pokušaj povezivanja kolektiva i inicijativa koje su se bavile pitanjem doma i stanovanja. Kako gledaš na te procese umrežavanja, koje vrste promjena ili pomaka takvi oblici suradnje mogu proizvesti?

Da, mi smo u Beogradu pokušali, mislim da je to bilo 2019. ili 2020. godine, da ukrupnimo pojedinačne borbe organizacija koje su se bavile pravom na stanovanje iz različitih perspektiva. Tada smo osnovali ono što je, rekla bih, bio pokušaj začetka jednog šireg pokreta, koji se zvao Pokret za stambenu jednakost. On je u tom trenutku okupljao pet organizacija – Ko gradi grad, A11 Inicijativa za ekonomska i socijalna prava, Housing centar, Združena akcija Krov nad glavom i kolektiv Ministarstvo prostora. Neki od njih se bave stambenim zadrugama kao alternativom za priuštivo stanovanje, neki borbom za socijalno stanovanje, otporom prisilnim deložacijama, neki pravednijim stambenim politikama. U svakom slučaju, to su bile komplementarne perspektive i delili smo jednu jasno zajedničku političku poziciju o tome kako stanovanje treba da bude tretirano.

Moram da priznam da, nažalost, osim tog udruživanja, do sada nije bilo šire mobilizacije oko pitanja stanovanja u Srbiji, premda mislim da se to može reći i za ceo region. Za razliku od drugih borbi, poput onih protiv ekstrakcije prirodnih resursa, koje su u regionu bile masovnije, stambene borbe ostaju manje vidljive, iako to po mom mišljenju svakako ne odražava stepen krize u oblasti stanovanja. Mi smo se i sami kroz različita preispitivanja često pitali zbog čega je to tako i zašto se to ne dešava. Mogući odgovori su brojni i ne isključuju jedan drugog – za razliku od ekoloških borbi, gde je neprijatelj često vidljiviji (npr. Rio Tinto u Srbiji), u stambenim borbama neprijatelj je više strukturalan – tržište, politika zemljišta, razvojna paradigma, što otežava izgradnju neposrednog političkog afekta i masovne mobilizacije; dok u drugim zemljama Evrope imamo korporativne vlasnike stotitina hiljada stanova u režimu najma, privatizacija u našem regionu ostavila je za sobom fragmentiranu strukuru vlasništva nad stambenim prostorom, barem još uvek, pa postoji tendencija da se individualizuje percpecija odnosa najmodavac/podstanar; ekonomska prekarnost većine stanovnika sprečava mobilizaciju i usmerava pažnju na osiguravanje puke egzistencije; i sigurno ih ima još.

Ipak, čini mi se da je u Srbiji, posebno u posljednjih godinu dana, koji su bili dosta burni u smislu opšteg otpora režimu, u pojedinim trenucima došlo do toga da tema stanovanja ponovo izađe u javni prostor. To je i dalje prilično stidljivo u odnosu na obim problema, ali je možda to jedan talas na kojem vredi ponovo pokušati širu mobilizaciju oko ove teme, jer kriza sigurno ne jenjava. Pitanje je samo, u kontekstu svih tih višestrukih kriza, gde i kada će pitanje stanovanja i prostorne borbe dobiti na značaju. 

Ono što je važno reći je da su u Srbiji, za razliku od ekoloških borbi koje su bile brojnije i u kojima su ljudi snažno reagovali, na primer protiv ekstrakcije litijuma u dolini Jadra, prostorne borbe i dalje uglavnom partikularne, ali nisu malobrojne. Građanke i građani se učestalo samoorganizuju protiv urbanističkih planova koji ne odgovaraju na potrebe lokalne zajednice, protiv investitorskih i bahatih prostornih intervencija. Taj otpor postoji i sve je jasnije politički artikulisan, samo još uvek nije agregirao u neku veću i masovniju borbu.

U tom kontekstu, Ministarstvo prostora nastoji djelovati kao podrška različitim skupinama građana koje se organiziraju u borbi za prostor. Kakva su iskustva s tim pristupom i kako on funkcionira u praksi?

Ono što kolektiv Ministarstvo prostora pokušava jeste da na neki način pruži podršku tim samoorganizovanim borbama kroz “Krizni štab za urbanističko planiranje”. Ta podrška ima različite oblike. Nekada je to rad na tome da zajedno protumačimo šta se zapravo sprema u planovima i da pripremimo neki formalni odgovor – bilo u formi primedbi, bilo u dodatnoj argumentaciji za javnu sednicu. Dugo je taj rad bio fokusiran na institucionalni odgovore, na pokušaje da se kroz formalne procedure pruži otpor. 

Međutim, s obzirom na to da te procedure pod ovim režimom u Srbiji nisu davale mnogo rezultata, jer su institucije u velikoj meri okupirane, postalo je jasno da takav pristup ima svoja ograničenja. Onda se otvaraju i drugi oblici otpora – protesti, javne akcije, medijske kampanje. Videli smo iz više primera koliko javni pritisak van institucija može biti značajan i učinkovit. Recimo, grupa građana iz naselja Stjepan Filipović u Beogradu sprečili su pre par godina izgradnju dodatnih stambenih zgrada na nestabilnom zemljištu i ponovo pokrenuli pitanje značaja mesnih zajednica kao demokratizacije političkog odlučivanja. Pa i poslednje privremeno zaustavljanje planova za rušenje Generalštaba može biti još jedan od primera. U tim pojedinačnim borbama pokazuje se da ipak postoji suženi prostor za pritisak, kroz i van institucija.

Dakle “Krizni štab” unutar Ministarstva prostora funkcioniše kroz različite formate i taktike, ali uvek sa ciljem da se osnaže samoorganizovane grupe građana i da se, kada je to moguće i kada ima smisla, te borbe i međusobno povezuju, kako bi se dodatno intenzivirale.

Jedan od vaših pokušaja da utječete na odluke o prostoru bio je i format građanskih skupština. Kako je to izgledalo u praksi i što ste vi iz toga naučili?

Participacija u prostornom razvoju je u Srbiji – mislim slično kao i kod vas – svedena na pro forma učestvovanje i građana i stručne javnosti, premda se u poslednje vreme i ta puka forma, minimalni uslovi propisani zakonom, narušavaju. Materijal koji se izlaže na ranom javnom i javnom uvidu je često nepristupačan za većinu građana, primedbe se najčešće odbijaju bez adekvatnog obrazloženja, javne sednice su struktuirane (u poslednje vreme uvodeći i online format) tako da otvoreno nipodaštavaju pokušaje građana da razumeju šta se dešava u njihovom okruženju i da na to utiču. To, naravno, vodi frustraciji i nepoverenju u institucije, što može uticati i na smanjenje motivacije za učešće u formalnim participativnim mehanizmima. Naravno, to je odlična vest za vlast. 

Međutim, mislim da je važno opet podvući da to nije isključivo lokalni problem. Možda se kod nas ovaj trend intenzivnije manifestuje, ali reč je o jednom širem talasu autoritarnog upravljanja, pa onda i autoritarnog urbanizma, koji kroz različite taktike deregulacije i isključivanja, polako ali sigurno centralizuje i zatvara procese planiranja i oblikovanja grada. 

Građanske skupštine koje smo organizovali tokom 2021. i 2022. godine za četiri konkretna urbanistička plana na teritoriji Beograda, naš su pokušaj da promislimo i zagovaramo kvalitativno drugačiji pristup participaciji. Inspirisani smo bili deliberativnim modelima koji polaze od toga da građani mogu da donose informisane odluke ukoliko dobiju adekvatno znanje, ravnopravan tretman i siguran prostor za razgovor. Delovalo nam je da upravo takav pristup odražava naše višegodišnje uverenje da su građani itekako stručni i kompetentni da kroz sopstveno iskustvo i uz pomoć tehničkih informacija dođu do kvalitetnih i legitimnijih prostornih rešenja za komšiluk ili grad u kom žive.

Naravno, naše eksperimentisanje služilo je i tome da vidimo kako taj format funkcioniše u okvirima sistema urbanstičkog planiranja, ali i kako brojni akteri uključeni u taj proces – stručna zajednica, građani, predstavnici institucija, reaguju na njega. Sa ove vremenske distance mogu da kažem da smo puno naučili o tom pristupu i svaki naredni put pokušali da unapredimo njegove pojedinačne elemente – od regrutacije, do strukture diskusije. Takođe možemo reći da, iako predstavnici institucija nisu želeli da učestvuju, građani i predstavnici stručne zajednice jesu imali vrlo pozitivna iskustva, kao i da se kroz učestvovanje izgradilo i poverenje u ovakav proces. 

Međutim, iako taj pristup ima emancipatorski potencijal, nailazi i na ozbiljna ograničenja kada se primeni u autoritarnom kontekstu. Svi koji učestvuju u zajedničkom procesu odlučivanja mogu biti osnaženi, a predlozi do kojih dođu kvalitetni, ali najčešće bez uticaja na stvarni proces izrade plana. Na duže staze, to može biti i obeshrabrujuće, pa i kontraproduktivno. To je otvorilo dilemu – da li nastavljati uprkos ograničenjima ili čekati povoljniji politički trenutak. Podizanje kapaciteta svih nas koji smo deo takvih procesa jeste dugoročno ulaganje u političku transformaciju društva, tako da građanske skupštine jesu potentan format, ali ostaje ključno pitanje u kakvom se kontekstu i u kakvoj postavci one implementiraju. 

Vezano uz kontekst, prošlu su godinu u Srbiji obilježili veliki prosvjedi potaknuti padom nadstrešnice na kolodvoru u Novom Sadu, što je tragična posljedica urušavanja javne infrastrukture i zanemarivanja zajedničkih dobara. U jednom ranijem intervjuu si istaknula kako smatraš da su prosvjedi protiv projekta Beograd na vodi bili prekretnica u osvještavanju pitanja prava na grad. Koliko ta borba danas rezonira u javnom i političkom životu Srbije?

Ono što mi se čini vrlo očiglednim, jeste da borbe oko Beograda na vodi, ali i najnoviji protesti, imaju zajedničku nit – one otvaraju i podvlače pitanja koja su dugo bila depolitizovana. Tada je to bio konkretno projekat Beograd na vodi (odnosno ono što sad znamo da je bila tek njegova prva faza), sada je to pad nadstrešnice, ali su se na tom talasu nadstrešnice otvorile i razne druge teme – nepriuštivosti stanovanja za mlade, održavanja postojeće javne infrastrukture, politike javnih ulaganja i mnoge druge. 

Zapravo, kao da broba protiv Beograda na vodi kontinualno traje, i figurativno i fizički. Sa jedne strane, bunimo se protiv istih principa planiranja i oblikovanja grada – od deregulacije do ekstrakcije javnog prostora za privatne interese, izgradnje luksuznih stanova u vremenu produbljujuće stambene deprivacije, isključivanja građana i stručne javnosti iz procesa planiranja. Sa druge, mnoge prostorne borbe danas, kao što je recimo pitanje Beogradskog sajma, rezultat su fizičkog širenja projekta Beograd na vodi. Prostorni plan područja posebne namene koji je usvojen krajem prošle godine i predviđa drastično širenje Beograda na vodi na teritoriju koja zalazi u nekoliko opština, ponovo je paradigmatičan primer legalizacije kršenja standarda i normativa planiranja, de facto privatizacije javnih resursa, kakav je obala reke Save, narušavanje prirodnih resursa grada (poput Ade Ciganlije) i zaštićenog arhitektonskog nasleđa. Sve ono o čemu danas kritičke urbane studije pišu kada govore o neoliberalnom urbanom razvoju, u Beogradu na vodi se dešava ili se planira desiti – on je kao svojevrsni pokazni poligon, ilustracija svih procesa koji se i inače, manje ili više eksplicitno, dešavaju u svim gradovima.

Tu prvu bitku protiv inicijalnog projekta Beograd na vodi smo izgubili – on je izgrađen. Ali ono što je ostalo, čini mi se, jeste šira politizacija urbanog razvoja i prostornih politika, i mislim da je to ireverzibilno. Pitanje je da li bi danas bilo otpora rušenju Generalštaba ili transformaciji Beogradskog sajma, da nije bilo protesta i akcija 2015. Ono što mi se takođe čini važnim u ovom trenutku jeste nešto što nije bio slučaj u prvom talasu otpora, a to je reakcija stručne zajednice – inženjera, urbanista, istoričara umetnosti, arhitekata. Za razliku od tadašnje tišine, danas su vrlo glasni i u velikoj meri ujedinjeni sa drugim organizacijama i inicijativama. Možda nam se razlikuju taktike i narativi, ali više niko nema dilemu da se savremeni urbani razvoj strukturno mora menjati. Kako tačno i u kom smeru, tek treba da raspravljamo (a to bi bila jedna teška, ali uzbudljiva diskusija). Sve dok se taj krug ljudi i aktera širi, mislim da ipak postoji šansa da smo na dobrom putu.

Na tom tragu širenja kruga aktera, zašto je važno da se pitanja stambene pravde i urbanog razvoja ne promatraju samo tehnički ili tržišno, nego kroz različite discipline i perspektive?

Zato što stanovanje, urbanističko planiranje ili upravljanje zemljištem nikada nisu neutralne tehničke, “racionalne” operacije, iako svedočimo snažnom trudu da se tako predstave. One direktno određuju uslove socijalne reprodukcije: gde ljudi žive, kakav im je pristup uslugama, koliko vremena troše u prevozu, ko brine o kome, kako se formiraju zajednice i kako se održava gradski život. One su takođe uvek u određenoj meri i arbitrarne, odnosno stvar dogovora između aktera koji imaju moć, oblikovanog u zavisnosti od njihove političke pozicije. A svaki dogovor se može promeniti, što nam i istorijsko iskustvo pokazuje.

Toj promeni, nema nikakve sumnje, važno je pristupiti mnoštvom disciplinarnih i među-disciplinarnih znanja koje imamo. Ta su znanja generisana kroz svakodnevni život, borbu, učenje, teoriju, praksu. Ona su komplementarna i ravnopravno značajna. Od sopstvene putanje obrazovanja, do iskustva rada u različitim kolektivima, to je uverenje kod mene opstajalo i jačalo. 

Iako se ponekad čini da ne možemo zamisliti drugačije prostorne politike u ovom trenutku, modeli iz naše neposredne prošlosti, a tu mislim na samoupravljanje i društvenu svojinu nad stambenim prostorom i zemljištem, ali i principe urbanističkog planiranja i projektovanja stanova, mogu biti inspiracija. Danas se takođe eksperimentiše sa kolektivnim, neprofitnim oblicima stambenog zadrugarstva, zajedničkim prostornim dobrima, modelima nespekulativnog upravlajanja zemljištem…to su sve razlozi za dalju borbu. Alternative možda nisu gotove i savršene, ali eksperimentisanje zahteva strpljenje i poverenje. To je način da se grade drugačiji proizvodni, prostorni, društveni odnosi.

Tekst je objavljen u suradnji s udrugom Pravo na grad.

Panel pod nazivom Eagles, Army Headquarters and Football Films bavi se transformacijama urbanog prostora u Beogradu, posebice Beograda na vodi, te načelima prema kojima arhitektura i urbanistički projekti postaju nositelji različitih političkih i ideoloških narativa. Sudionici panel-diskusije razgovarat će o načinu na koji se prostorne promjene odražavaju na svakodnevni život građana, o politikama pamćenja i brisanja koje se oblikuju kroz arhitekturu te o načinima na koje urbanistički i politički procesi strukturiraju društvene odnose i pravo na grad. Poseban naglasak bit će na poveznicama između umjetničkog svjedočenja i antropološke perspektive, koje otvaraju prostor za promišljanje dimenzije življenog prostora i društvenih posljedica urbanih transformacija.

U razgovoru će, uz autora izložbe Bojana Fajfrića, sudjelovati povjesničarka umjetnosti i teoretičarka Sandra Križić Roban i antropologinja Mirna Tkalčić Simetić. Razgovor će moderirati povjesničarka umjetnosti i kulturna antropologinja Sara Mikelić.

Više detalja pronađite ovdje.

“Zamračena velika dvorana, niz stolova postavljenih u kružnu spiralu, pod svjetlom svijeća postala je kulisa putovanju kroz povijest, cijelom Adria regijom. Putovanje je počelo video projekcijom na stropu kupole gdje su se izmjenjivale scene iz svakodnevnog života i one koje su obilježile važne povijesne trenutke, poput paljenja baklje na Univerzijadi, narodne nošnje i suvremenost. (…) Prostor, uzvanici, koncert, sve zajedno kreirali su magičnu sliku, jedan novi magični realizam. (…) Poruke sreće odjekivale su ispod najveće kupole na svijetu napravljene od prenapregnutog betona, dok se dvoranom prolomio uzdah uzbuđenja“, prenosi nam dojmove s gala promocije članak iz Voguea. A slika baš tog dijela grada uz rijeku, ususret projektu EXPO 2027, mogla bi se uskoro radikalno promijeniti. 

Specijalizirana izložba EXPO 2027 održat će se u Beogradu s temom “Igra(j) za čovječanstvo – sport i muzika za sve” od 15. svibnja do 15. kolovoza 2027. To je prvi put da će se ova “najveća manifestacija izložbenog karaktera na svijetu koja privlači milijune posjetitelja” dogoditi u jugoistočnoj Europi. EXPO se predstavlja kao “katalizator promjene” i “poticaj za trajnu urbanu transformaciju” na području na kojem se održava, a nositelji i prijavitelji su nacionalne vlade. Percepcije EXPO-a globalno nisu bez kontroverzi. Njihova sposobnost privlačenja pažnje i resursa znači da igraju snažnu ulogu u mijenjanju slike i fizičke stvarnosti gradova koji ih ugošćuju. Na primjer, američki sociolog Kevin Fox Gotham (2011.) vidi kako EXPO postaje “spektakl nadmetanja”, u kojem se pojavljuju društveni i politički sukobi kao rezultat jaza između obećanih koristi i nastalih troškova. “Za razliku od prošlosti, gdje je protivljenje mega događajima često bilo prigušeno ili iznimno, danas svjedočimo proliferaciji raznih mobilizacija i trajnih prosvjeda koje vode oporbene koalicije posvećene privlačenju globalne pozornosti na nejednakosti i antidemokratsku prirodu spektakala.”

Iako je EXPO 2027 svojevrsni “signature projekt” Aleksandra Vučića i dio njegovog “petnaestogodišnjeg plana promjene Srbije”, dio javnosti smatra da takva manifestacija nema kapacitet pokrenuti srpsku ekonomiju. EXPO je po njima samo dimna zavjesa i izgovor da se postojeći sajam ukloni. Kako navodi portal N1, sve što je potrebno da se izgradi za taj međunarodni sajam, “radit će se po posebnom zakonu koji je također upitan jer se njime zaobilazi redovna procedura javnih nabava i ubrzava eksproprijacija”.

Vijest o mogućem rušenju Sajma u srpskim se medijima počela valjati negdje u prvoj polovici prošle godine. Zatečeni prvom (polu)informacijom i opsegom moguće intervencije uklanjanja značajnog dijela grada, stručnoj zajednici i aktivistima trebalo je neko vrijeme da reagiraju. Do kraja godine, rušenje Sajma postaje sve izglednije te su uslijedili brojni medijski istupi aktivista, struke, oporbenih političara popraćeni peticijama i protestima, a šira javnost se paralelno upoznala s iznimnom arhitektonskom i kulturno-povijesnom vrijednošću Sajma.  

“Beogradski sajam građen je od 1954. do 1957. godine prema projektu projektantskog tima koji su činili arhitekt Milorad Pantović i inženjeri Branko Žeželj i Milan Krstić. Zamišljen je kao moderna urbana cjelina, čiji je kompozicijski naglasak stavljen na tri izložbena paviljona pod kupolama, međusobno povezana pješačkim mostovima. Svojim specifičnim rješenjem Hala I je u vrijeme gradnje predstavljala pravi arhitektonski pothvat i iznimno graditeljsko ostvarenje, koje se moglo mjeriti s najpoznatijim svjetskim primjerima ove vrste gradnje”, stoji u Katalogu nepokretnih kulturnih dobara na području grada Beograda. U nastavku se navodi i da je sajam “jedno od najvrjednijih djela srpske poslijeratne arhitekture i svjedočanstvo tehničkog, tehnološkog, znanstvenog i kreativnog uspona društva kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih. Svojim urbanističkim i arhitektonskim rješenjem, gabaritima, skladnošću oblika i općom impozantnošću, ubraja se u najuspješnija ostvarenja domaće arhitekture.” 

Prvo se govorilo o rušenju cijelog Sajma, uključujući Halu I poznatu po kupoli promjera 109 metara, u to vrijeme najvećem krovu izrađenom tehnologijom prednapregnutog betona, zaslugom poznatog inženjera Branka Žeželja. Recentnije vijesti govore da će se Hala I ipak sačuvati kao zaštićeni spomenik kulture i ostati u stopostotnom vlasništvu Republike Srbije, ali samo ona. Ostale hale Beogradskog sajma će se rušiti jer je, prema navodima Al Jazeere, Srbija svoje parcele na prostoru sajma u ožujku 2023. prodala kompaniji Beograd na vodi. Javnost je to saznala tek pet mjeseci nakon što je potpisan kupoprodajni ugovor i to usput, kad je predsjednik Vučić spomenuo “taj detalj” tokom predstavljanja projekta EXPO 2027 koji se već mjesecima oglašava u javnom prostoru grada.

“Mi nemamo planski akt koji detaljno razrađuje mogućnosti gradnje na Beogradskom sajmu. Dok se to ne usvoji, svaka druga priča je nezakonita”, kažu iz Regulatornog instituta za obnovljivu energiju i životnu sredinu – RERI, ali za sada nije jasno kojim putem će to ići. Usprkos tomu, Vlast već planira selidbu sajma u obližnji Surčin, a na mjestu modernističkog kompleksa uz rijeku proširit će se Beograd na vodi. Investitor će zasigurno višestruko profitirati prodajom novoizgrađenih stanova, a građane bi valjda trebao usrećiti “Točak”, što bi bio novi landmark poput londonskog The Wheela tj. London Eyea, čija je gradnja također najavljena na Vučićevoj prezentaciji. Radi se o još jednom otuđivanju javnog dobra, protivno interesu javnosti, a stradat će i važno modernističko nasljeđe. Hala I naći će se sasvim izvan konteksta. Naime, arhitektonski stručnjaci tvrde da se sajamske hale ne smiju promatrati kao odvojeni objekti, već sveobuhvatno kao jedinstven kompleks, koji je maestralno arhitektonsko-urbanistički oblikovan. Njihovo rušenje bit će veliki gubitak za struku, ali i za širu javnost koja će ostati bez oglednog primjera inženjerstva relevantnog u internacionalnim okvirima. 

Borba za očuvanje modernističkog nasljeđa druge polovice 20. stoljeća, često nazivana “baštinskim aktivizmom” prisutna je širom regije u zadnjih petnaestak godina. Ona često znači i kritičku reevaluaciju i proizvodnju znanja o određenom objektu ili okolišu u smjeru definiranja i zaštite nove baštine, ali je redovito povezana s borbom za javni prostor i javna dobra. Ova tema aktualna je i u europskim okvirima, a u našoj regiji, arhitektura tzv. drugog (ili socijalističkog) modernizma svjedok je i političke ekonomije s drukčijim temeljima i aspiracijama od današnjih. Takva okruženja mahom su nedopustiva u aktualnoj logici proizvodnje prostora. Unatoč povremenoj fascinaciji formom, više ih se doživljava kao abnormalne pogreške u urbanoj mašti novih administratora, developera i poduzetnika, kako je rekao gruzijski kolega, arhitekt Levan Asabašvili. To je jedan od razloga zašto ih se sve više uklanja ili prepušta propadanju, kao ekonomski neopravdane i “neodržive”. 

Za komentar o rušenju Sajma pitali smo arhitekticu i aktivisticu, suosnivačicu stručne organizacije Nova planska praksa Ljubicu Slavković: “Stvar oko Sajma je sasvim jednostavna. Kompleks Beogradskog sajma se prostire u produžetku Beograda na vodi, uzvodno Savom, i leži na vrednom zemljištu. I to je formula oko koje se vrti Beograd, Srbija, region… kako otuđiti vredno zemljište i na njemu ostvariti profit, uz što manje ulaganja – naravno, domaći twist je u koruptivnom elementu. Recept Beograda na vodi se pokazao lukrativnim pa se sada širi. Procedure, zakoni, planovi i dozvole po kratkom postupku, neplaćanje, a uz to i izvlačenje iz javnog budžeta, jeftina gradnja, loši projekti i izvedba, a rezultat je mnoštvo kvadrata za besne pare. Teritorija Beogradskog sajma već je “ujedena” Beogradom na vodi, i ovim činom će se on samo dalje razliti uz reku. Još stambenjaka, još najskupljih kvadrata u Beogradu, još najunosnijeg materijala za pranje para itd.”

Napominje i da ideja izmještanja Sajma nije nova: “Svojevremeno je i zaštićena samo Hala I, tj. brže bolje je skinuta zaštita sa tek zaštićenog ostatka kompleksa. To je bilo otvaranje puta ka mogućnosti rušenja. I to nam je isti slučaj kao s Beogradom na vodi – ništa od toga nije novo u našoj praksi, i put ka tome se decenijama uteruje, ‘samo’ je s naprednjacima poprimilo veće razmere. Izgradnja EXPO-a prati taj isti recept. Kao za Beograd na vodi, i tu imamo lex specialis… Tako velika investicija iz javnog budžeta otvara vrata još većim ujedima, poslovima za određene kompanije, i tako dalje po toj gore pomenutoj domaćoj šemi.”

Upitana o mogućim scenarijima prenamjene Sajma koja ne bi uključivala rušenje, odgovara: “Ja ne volim takve izolovane predloge – podsećam da mi od 2019. godine ‘izrađujemo’ GUP Beograda, generalni urbanistički plan, koji je strateški plan za razvoj grada u narednih dvadeset godina. Mi tu sliku nemamo. Nemamo nikakvu analizu potreba stanovništva, studije praćenja kretanja, scenarija itd. – a bez toga, mi možemo samo da se frljamo s tim šta ovom gradu treba i kako će to uticati na njega. Tako da, te ideje šta bi moglo su uvek pozdravljene kao dodatak i svež pogled, ali osnov moraju činiti iscrpne studije, analize, kolaboracija… a tu nama gori.”

Za vrijeme pisanja ovog kratkog osvrta, iz regionalnih medija stigla je još jedna vijest koja se jednim dijelom nadovezuje na izloženu sudbinu Sajma. Naime, još od 1999. kada je stradala u NATO bombardiranju Beograda, zgrada Generalštaba, poznati landmark arhitekta Nikole Dobrovića, građena između 1955. i 1966., stoji devastirana u samom središtu grada, na raskrižju ulica Kneza Miloša i Nemanjine. Vlada Srbije 2005. godine ovaj je kompleks proglasila spomenikom kulture te je utvrđena obaveza očuvanja autentičnog izgleda, horizontalnog i vertikalnog gabarita, konstruktivnih i oblikovnih elemenata arhitekture, kao i originalnih materijala. To znači da vanjski izgled neće smjeti odstupati od originalnog projekta. Međutim, na nedavnoj press konferenciji oporbeni Ekološki ustanak objavio je dokument za koji tvrdi da je dokaz da Vlada Srbije namjerava bez naknade, oštećenu zgradu Generalštaba dati u zakup američkim kompanijama povezanim sa zetom Donalda Trumpa. “Ukoliko je taj dokument autentičan, riječ je o gotovo istom aranžmanu koji je država sklopila sa kompanijom Eagle Hills iz UAE, za projekt Beograd na vodi”, navodi se na stranici N1.rs. Vlada za sada ove navode opovrgava, ali joj javnost slabo vjeruje.

Čini se da prognoze za očuvanje modernističke arhitekture druge polovice 20. stoljeća nisu baš sjajne. Dok su kod nas procesi nešto sporiji, u Beogradu napreduju punom brzinom. Podsjetimo, za dlaku smo izbjegli gotovo identičan scenarij Beograda na vodi sa zagrebačkim Manhattanom 2019., a nakon toga kompanija Eagle Hills zainteresirala se za jadranske hotele, među njima i kultni Hotel Maestral u Brelima koji je kupila, a on je nekako baš u to vrijeme izgubio preventivnu zaštitu. Paralelno s popularizacijom ovog specifičnog arhitektonskog nasljeđa (putem hvaljenog serijala Betonski spavači, ali i brojnih građanskih ili stručnih inicijativa), suočeni smo s tendencijom da ga institucije sve manje žele štititi, stvarajući pogodnu poduzetničku klimu za strane investitore, kojima je modernističko nasljeđe često prepreka na putu ka prisvajanju javnog zemljišta i javnih dobara.

Nije ni čudo da inicijative za zaštitu zadnje desetljeće često stižu odozdo, od arhitekata i aktivista s terena. Sjetimo se kako je zaštićeno Dječje lječilište arhitekta Rikarda Marasovića u Krvavici ili Vitićev motel u Trogiru. Pritom se ne radi samo o očuvanju same forme i lijepih kuća kultnih arhitekata, “ruina” koje ćemo rado fotografirati i objavljivati na društvenim mrežama. Radi se o jednoj od zadnjih linija obrane javnog prostora, često i javne namjene modernističkih objekata i okoliša, koji svojim velikim parcelama i relativno malom izgrađenošću, inkorporiranim prazninama i prostornom dispozicijom, jednostavno “mame” nove investitore s čijim aspiracijama / vizijama su u dijametralnoj suprotnosti. Što znači gubitak tih okoliša kao javnih prostora i strukturnih okvira kolektivnog sjećanja, duga je i kompleksna priča. Cijena kvadrata, posebno na obali, evidentno je puno jači argument. Pogled na galopirajuću transformaciju urbanog javnog prostora Beograda, uslijed užarene poduzetničke klime, nije samo priča iz “egzotičnog susjedstva” već i upozorenje što nam se možda sprema sutra. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Recentni primjeri devastacije prostora usmjeravanjem prostornog planiranja na privatni interes kroz megalomanske projekte poput Beograda na vodi te nasilne odmazde snaga sigurnosti prema zabrinutoj javnosti u vrijeme izglasavanja novog GUP-a u Novom Sadu, dodatno ukazuju na urgentnost bavljenja temom prostorne pravde koja je u fokusu rada Ministarstva prostora. Iskustva iz Beograda i Srbije pokazala su se bitnima i u sprečavanju pokušaja širenja istog tipa privatnih interesa projektima poput Zagrebačkog Manhattana, a zbog sličnog zakonodavnog okvira možemo prenijeti niz dobrih praksi koje udruga razvija unutar procesa novog Generalnog urbanističkog plana Beograda te općenito prostornog planiranja.

Na tom tragu, s Ivom Čukić iz Ministarstva prostora razgovaramo o praksama prostornog planiranja u Beogradu i Srbiji te o njihovom radu na približavanju procesa planiranja široj javnosti te uvođenju novih modela sudjelovanja građana u oblikovanju i razvoju gradova.

Petnaestominutni grad, kako mu samo ime kaže, treba da omogući da sve ove aktivnosti budu demokratično dostupne u rasponu od 15 minuta hoda ili pak vožnje biciklom, dakako bez korišćenja ekološki nesavesnog automobilskog prevoza. Ovaj hiperlokalizam ima, međutim, i svoje ozbiljne nedostatke. Naime, odmah sa “lansiranjem” ovog relativno novog modela urbanog planiranja, pojavile su se i prve pukotine na fasadi. Insistiranje na prostornoj blizini je glasno kritikovano jer promoviše džentrifikaciju što vodi ka još većoj segregaciji i samoizolaciji delova grada koji se nalaze u susedstvu. Glavna manjkavost ovog projekta nalazi se u tome što on ne dovodi u pitanje postojeće vlasničke odnose i neoliberalnu, pseudodemokratičnu stratifikaciju “najurbanijih” delova grada. Time što kao svoju ciljnu grupu uzima građane koji pripadaju već uveliko dobrostojećoj srednjoj klasi, “15-minutni grad” ne može da preraste u egalitaristički i univerzalistički koncept koji bi ponovo uveo klasnu razliku u okrilje urbanog planiranja. Kao što je to primetila novinarka Alice Delaleu, kritikujući gradonačelnicu Pariza zbog toga što je isključio siromašnu populaciju okolnih naselja iz gradskog centra: kreiranjem grada od samih gradskih četvrti, dižu se novi zidovi i grad tone u samoživost.

Po meri čoveka

Samodovoljnost i samoživost kao hipostazirana obeležja karakterologije grada nisu svakako nove osobine, ali 21. vek znatno ubrzava proces ograđivanja gradskih četvrti, stvarajući situaciju koju je uočio još Bogdan Bogdanović, jugoslovenski arhitekta, urbanolog i vizionar: “Veliki London, Veliki Pariz – to su, u neku ruku, opsađeni gradovi, i razume se, nisu jedini. Više desetina najvećih evropskih gradova sami sebe opsađuju i guše.”^[1] Bogdanu Bogdanoviću se urbano planiranje nametalo kao izazov koji je bio postavljen i pred jugoslovenski tip samoupravnog socijalizma, odnosno socijalizma “sa ljudskim likom”, kome je dobrim delom svog života, budući nazočan – svedočio.

Socijalistički grad je, po svojoj strogoj stratifikaciji, uključivao probleme komunalnog i socijalnog stanovanja u urbanistički plan gradnje. Urbano planiranje na prostoru SFRJ, podrazumevalo je stalno pregovaranje na lokalnom nivou. Ovo “pregovaranje” odvijalo se unutar okvira reformi tržišta stanovanja koje su sprovođene iz jednog centra. Privatno stanovanje u urbanim periferijama bilo je integrisano kao legitimno pravo radnika da ostvare svoje individualne interese, dok je u isto vreme otvaran prostor za same kolektive da ulažu u socijalni sektor, koji je uključivao rešavanje stambenog pitanja za one najugroženije.

Naravno, i ovako postavljen socijalistički model imao je svoje nedostatke. Glavni je bio taj što je granica između urbanih i ruralnih (nedovoljno urbanizovanih) delova grada trajno zamagljena, baš kao i moralne karakteristike koje su pripisivane tim sferama. Bogdanović je uvideo, još u ranom začetku, etičku i estetsku kompromitaciju koja je vrebala sa deurbanizacijom. Umesto da grad asimiluje one koji su u njega dolazili, događalo se upravo suprotno – “polugradski čovek je bio spreman da gradu velikodušno ponudi, pa i da nametne kodekse svojih vrlina”. Po meri ovog polugradskog čoveka, odvijala se, bar delimično, i sama urbanizacija. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga veka, kako svedoči Bogdanović, “polugradski graditelj”, baš kao i svaki skorojević, samodovoljno je uživao u tome da se zadivljuje grandioznim i pompeznim graditeljskim poduhvatima.

Upravo u tim godinama, već tradicionalna srpska poluurbanizacija počela se preobraćati u paradnu, pa čak i propagandnu pseudourbanizaciju: “Ispod jeftino bleštave odore našeg socijalističkog velegradskog pejzaža […] još uvek se u svojoj paranoidno izdvojenoj gamzigradskoj kolibici od blata skrivao mali prestravljeni varvarin.”

Razaranje grada

Urbanitet u svom osnovnom značenju podrazumeva artikulisanost, uglađenost, usaglašenost misli i reči, reči i osećanja, osećanja i pokreta… Samim tim, on se može tumačiti i kroz osećanje stila onih osoba koji učestvuju u urbanom životu i planiranju. Urbanost kao proces, stoga nosi sa sobom kao svoju tamnu senku, mogućnost razgradnje svega onoga što grad čini gradom, kao i potpune destrukcije urbanog tkiva. Ako su grad, gradsko planiranje i urbanitet sinonimi za samu srž civilizacije, onda nasuprot urbanizacije stoji varvarstvo koje, naročito u vanrednim i kriznim situacijama kao što je rat, izbija na površinu i pokazuje svu potisnutu, nagomilanu mržnju prema svemu što grad predstavlja. Represija onog “podsvesnog” u gradu i čoveku, udružena je sa regresijom u arhajsko stanje varvarizma.

Tragedija ratova na prostorima bivše Jugoslavije, ogleda se i u tome što je na sceni bio primer urbicida, mrziteljske osvete gradovima, samom urbanitetu, kao i svemu što je predstavljalo grad kao civilizacijsku celovitost i zaokruženost. To nacionalističko, antiurbanističko divljanje, najpre se ogleda u načinu na koji je Vukovar sravnjen sa zemljom kako ne bi više nikad zaličio na sebe, ili pak u načinu na koji je Sarajevo opsedano i granatirano, pri čemu su uništavani svi postojeći, dobro poznati simboli urbanosti, koji su predstavljali svojevrsnu “ličnu iskaznicu” tog grada. Sumanuta zamisao velikosrpske elite – da se Vukovar izgradi u nepostojećem, “utopijskom” srpsko-vizantijskom stilu – dovoljno govori o autarhičnosti etničko “čistih” projekata, kao i o njihovoj suštinskoj, eklatantnoj zavađenosti sa civilizacijskim dometima.

Ako prihvatimo da su gradovi nosioci određene karakterologije i hipostaziranih personaliteta (u antropološkom smislu) onda se uništavanjem urbane supstance uništava i karakteristična “ličnost” koju je grad sobom emanira. Ali još nešto je tu po sredi. Grad se do kraja može poimati i upoznati tek ako se prodre u njegove dijahronijske taloge, u ono što se može nazvati dubinskim zapisom. Stoga se gradovi po svojoj suštini (ukoliko im je spašena “ličnost”) opiru etničkom i nacionalističkom svrstavanju. Oni su suštinski kosmopolitska i univerzalistički struktuirana mesta, mesta koja sadrže sedimente, nanose i svedočanstva nadnacionalnih i internacionalnih ukrštaja i uticaja.

Ono što je Bogdan Bogdanović posebno apostrofirao kao obeležje grada jesu upravo njihova semiotička i metaforička, pa i simbolička svojstva i čvorišta. Semiotički gledano, grad svakako jeste vrsta (hiper)teksta, i to onog koji se otkriva i raskriljuje njegovim stanovnicima u obliku palimpsesta. On je takođe i mesto memorijskih upisa, mesto pamćenja. Gradovi bez ovog memorijskog sedimenta su kao “ljudi bez podsvesti”. Formalni manirizam ne može ništa iskupiti od zaborava, razgradnje i nestajanja, baš kao i ljudske ličnosti koje sve zasnivaju na praznoj formalnosti svojih mehanički uigranih, spoljašnjih gestova.

Tranzicijsko urušavanje grada

Ako je rat sa sobom doneo urbicid, pustoš i deficite građanskog života, tranzicijski period u zemljama bivše Jugoslavije (pre svega u Srbiji), obeležen je pre svega divljanjem pseudourbanih planova izgradnje. Divlja gradnja koja se rukovodi čistim profitom sve se više uvodi u legalne tokove dok uveliko zauzima mesto generalnog urbanističkog plana. Duh grada kao i prepoznatljiva urbanistička logika iščezava pod udarima netransparentnih, mada velelepnih, megalomanskih projekata, kao što je na primer projekta Beograd na vodi. Gradsko zemljište se daje u bescenje na milost i nemilost investitorskom urbanizmu.

Današnjim gradovima tranzicijskog, etnonacionalnog, neoliberalnog ustrojstva, upravlja ista ona gradomrziteljska, ekstraprofiterska logika koja je u prošlosti obeležila toliko lokaliteta sopstvenom divljačkom mahnitošću. Za razliku od ratnog rušenja gradova do temelja, tranzicijski gradovi se razgrađuju upravo opsesivnim pseudourbanim zidanjima, novo-gradnjama, kojima se dalje razara duh gradske sredine. Ako je gradnjom u socijalizmu rukovodio “polugradski graditelj”, figura koja je ipak bila očarana hipermodernističkim urbanističkim planom i rešenjima, doba tranzicije obeležavaju građevine koje niču tako što se uništava sam modernistički osmišljen prostorni plan. Urbanisti i urbanolozi postaju suvišni, čak nepoželjni, izuzev onih naručenih. Dižu se građevine koje treba da svedoče o pokroviteljskom, “ktitorskom” pseudourbanizmu, o metropolitskom stremljenju i lažnom elitističkom sjaju samih naručioca.

Postkomunistički i postsocijalistički pejzaži grada otkrivaju sve veće udaljavanje od ideala grada po meri čoveka, što je bila utopijska projekcija i stremljenja prethodnog perioda. Na zaostacima vizije egalitarističkog, univerzalistički osmišljenog grada koji je trebalo da pripada svima, pa tako i onim najsiromašnijima i najugroženijima, niču otuđene, izolovane i ograđene celine koje služe isključivo najbogatijima, staroj-novoj prekaljenoj eliti. Nasuprot tim delovima, ostali delovi grada tonu u zapuštenost i nemar, dok se suburbani, pseudogradski i prigradski krajevi pretvaraju u nove favele. Svedoči se još samo kraj urbanizma kao plemenite, humanističke discipline.

[1] Bogdan Bogdanović, Tri ratne knjige, Novi sad, 2008.

Članak je objavljen u sklopu projekta MediActivism – Courageous young citizens test new ways to reclaim their cities, sufinanciran kroz program Erasmus+ Europske komisije. Objavljeni tekstovi odražavaju isključivo stajališta autora i ni na koji način ne odražavaju stavove Europske komisije.

Za Beograd, grad za čiju je društveno-političku situaciju amblematična upravo beskrupulozna uzurpacija prostora, najzloglasnije manifestirana u njegovom kontroverznom izlasku “na vodu”, glasovita BIGZ-ova zgrada na Senjaku predstavljala je neprocjenjivo mjesto okupljanja alternativne muzičke i umjetničke scene. Prvi takvi korisnici pojavili su se negdje sredinom nultih, da bi se zbog izuzetno praktične, centralne lokacije, ali i izvrsnih arhitektonskih predispozicija, BIGZ počeo pretvarati u izuzetno živo stanište kulture. Nažalost, sudbina takvog prostora u beogradskom je kontekstu neizbježna pa je već 2007., u trenu kada se proces njegovog naseljavanja tek zahuktava, BIGZ u vrlo spornoj privatizaciji prešao u većinsko vlasništvo MPC Holdinga, odnosno tajkuna Petra Matića. Međutim, najavljena restauracija zgrade nikad nije provedena, a “sretna” okolnost Matićeva čekanja da kapitalizira na jeftino stečenoj prestižnoj nekretnini dovela je do toga da je alternativna scena u BIGZ-u neko vrijeme mogla nastaviti bujati: probaone, ateljei, studiji, klubovi formirani tijekom narednih godina počeli su predstavljati infrastrukturu za rad oko petstotinjak ljudi, kao i mjesta okupljanja nebrojenih posjetitelja, kojima su bili dostupni sadržaji od sporta, preko tečajeva jezika do kazališta i koncerata.

Konkretniji problemi u kontinuiranoj neizvjesnosti pojavili su se 2014. godine, kada se netko u beogradskoj protivpožarnoj policiji iznenada sjetio da zgrada BIGZ-a ne udovoljava sigurnosnim propisima, zbog čega se nekolicina važnih klubova poput Čekaonice, ključnog mjesta jazz scene, morala iseliti. Time je ujedno prestala i komercijalna aktivnost u zgradi, dok su preostali zakupci nastavili živjeti u više-manje stalnom strahu od nove prodaje i protjerivanja.

Ono što se oduvijek činilo neizbježnim obistinilo se konačno u siječnju ove godine, kada je objavljeno da BIGZ kupuje MPC Marera Properties, još jedna tvrtka mutnog zaleđa, u čijem vlasništvu se nalazi i Beograđanka. Naime, kako prenosi Politika, vlasnik Marere je Vladimir Zubrilin, “ruski biznismen koji poseduje i pasoš Malte, spomenut u aferi ‘Panamski dokumenti’ o iznošenju novca u ofšor zone”. Nakon što je u veljači prodaja formalizirana, svih šezdesetak zakupaca prostora u BIGZ-u dobilo je zahtjev za iseljenjem uz otkazni rok do kraja ožujka. Zgrada je potom ispražnjena, a beogradska nezavisna scena još je jednom završila na cesti.

Izbačeni zakupci srećom su se vrlo brzo organizirali u inicijalno neformalnu inicijativu Beogradska alternativna scena, koja je odmah iskoračila prema gradskim vlastima s molbom da se adresira ovaj težak udarac za nezavisnu kulturu. Kako je u razgovoru za Kulturpunkt prenio muzičar Nemanja Savić, jedan od BIGZ-ovih korisnika, inicijalna reakcija Grada bila je brza i susretljiva, ali na tome je ostalo: “Saslušali su naše potrebe, rekli da Grad poseduje razne prostore i da su voljni da nam obezbede nešto, da se pobrinu za alternativnu kulturu, ali otad se nije desilo ništa. Ulazimo u četvrti mesec od iniciranih razgovora, ali nismo dobili nijedan konkretan predlog ulasku u neku zgradu.”

Na njihovom se problemu, navodi Savić, najviše angažirao glavni gradski urbanist Marko Stojčić, s kojim se inicijativa sastala u travnju. Stojčićeva je ideja da bigzovci uđu u čuvenu zgradu Pošte 6 na Savskom vencu, odmah pored bivše Željezničke postaje, na obodu “Beograda na vodi”. No, kao i u BIGZ-ovom slučaju, riječ je o izuzetno atraktivnoj lokaciji, koja je osuđena na istu vrstu neizvjesnosti – Savić napominje kako je Pošta 6 u najboljem slučaju prezentirana kao srednjoročno rješenje, vjerojatno na period kraći od 10 godina.

Sama inicijativa, ubrzo registrirana i kao udruženje Beogradska alternativna scena, dala se u vlastitu potragu za prostorom usporedo s pregovorima s gradskom upravom: “Pregledali smo nekih 20-30 objekata, ali sve to je nemoguće realizovati bez institucionalne i državne pomoći. Većina objekata nije prilagođena našim potrebama – to su često hale, koje ne mogu da se pretvore u prostore u muzičare niti mogu da se adaptiraju za potrebe ovolikog broja različitih korisnika. Problem s kojim se prevashodno suočavamo je renta, nemoguće je pronaći prostor s dobrim uslovima na lokaciji koja bi nam omogućila da budemo gradski centar kulture”, istaknuo je Savić.

Inicijativa je gradskim vlastima već poslala razrađen koncept takvog projekta: “Mi smo napravili neki draft gde smo saželi sve mogućnosti koje je BIGZ pružao. Tamo smo naveli okvirnu kvadraturu i konkretne prostorne potrebe, od kancelarija do sale za umetničke priredbe. Radilo bi se o nekoj vrsti sveobuhvatnog kulturnog centra, koji bi uključivao i solidarnu kuhinju, ali i komercijalne djelatnosti. Sve to ljudi iz grada već znaju i imaju negde zabilježeno.”

Kako navodi Savić, problem prostora za mlade muči beogradsku alternativnu scenu već desetljećima: “Akademija, Studentski kulturni centar – to su danas klubovi za sve osim za omadinu. Jedan po jedan su nam oduzimali objekte, pa mi sada tražimo one koji su u lošem stanju da se organizujemo. Prema nekoj našoj proceni, u gradu postoji oko milijun i po neiskorišćenih kvadrata, ali problem je naći nešto povoljno kao što je to bio BIGZ, gde pritom neće da nas izbacuju nakon par godina.”

Savić pojašnjava koliko je protjerivanje iz BIGZ-a utjecalo na njegove korisnike u ovom izuzetno teškom razdoblju: “Za početak, direktor BIGZ-a nas nije obavestio da je zgrada prodata – prosto smo jedan po jedan počeli da dobivamo otkazne rokove. To je bio mesec opšteg rasula, a neki su dobili produžene rokove jer to prosto nije bilo realno. Selidba u tako kratkom roku je bila prava agonija. Ljudi su trenutno na ivici katastrofe u godini u kojoj je ugrožena puka egzistencija ljudi, oduzet im je prostor za stvaranje, tek sad vidimo koji je značaj i veličina i koliko je nezamenjiv bio BIGZ. Neki od nas su imali ogromne probleme, morali su da napuste umetničku delatnost i da nađu druge poslove kako bi naprosto prebrodili. Ja nisam imao toliki problem, ali neki bendovi su se raspali, snimanja su na ledu, čak i Partibrejkerskima, a drugari slikari su morali da rade u lošim uslovima bilo gde zbog zakazanih izložbi. Klub mačevalaca se veoma teško snašao, kao i penjači, koji nigde nisu uspeli da prenesu penjačku stenu. Plavo pozorište je bilo potpuno rastureno – tek sad su našli neku kuću za koju traže sredstva od grada. Najviše su platili muzičari, počev od mladih bendova. Što se muzike tiče, poslednjih 10 godina vredi da je BIGZ jednako scena. Osećamo se skrajnuto, kao da nemamo ni prava da tražimo sve to, taj prostor za rad.”

Krajem lipnja u Kulturnom centru Grad Beogradska alternativna scena održala je prvu javnu skupštinu: “Osnovna ideja nam je bila da ozvaničimo članove, da se vidimo i uspostavimo interakciju i prevaziđemo podele ‘mi-vi’. Želimo da utičemo na kulturnu scenu u Beogradu i da pokažemo da postojimo, da smo sposobni da se organizujemo i da napravimo neke konkretne korake”, ističe Savić.

Što se šire podrške tiče, zasad se inicijativi obratio dio ULUS-a, koji je pod novim vodstvom napravio pozitivan iskorak u borbi za prava umjetnica i umjetnika. Kako navodi Savić, petnaestak akademskih slikara je i službeno u inicijativi, a vizualne umjetnice i umjetnici su važan dio bigzovske zajednice. Potporu je im je izrazio i umjetnički kolektiv Polimorf, razna udruženja koja se bave ekologijom i zaštitom okoliša, kao i izdavačke kuće i umjetničke organizacije.

Kako god da se rasplete sudbina ljudi okupljenih oko Beogradske alternativne scene, Savić napominje da će svaki dobiveni prostor morati itekako braniti dobrim projektima, ulaganjima i otvaranjem za ljude. “Mi ne želimo da privatizujemo neki gradski prostor,” ističe, “sve to treba da pripada sceni grada.”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na konferenciji za medije Iva Marčetić iz Prava na grad istaknula je kako “ovaj prijedlog GUP-a ne donosi nikakav razvojni plan grada, ali donosi želje i pozdrave investitora”. Negira se zakonska perspektiva i čitav proces pun je propusta, ali također, kaže Marčetić, nema razloga zašto bismo mi građani pristali na ovaj projekt. Pogledamo li samo prema Beogradu gdje je isti investitor angažiran za sličan megaprojekt koji je trenutno u izgradnji, možemo vidjeti što nas očekuje u Zagrebu. Po sličnom principu kao u Beogradu, niti u Zagrebu nitko nije pitao građane i građanke što misle o projektu, ili kako bi željeli da se prostor veličine užeg centra Zagreba zaista koristi. Površina od preko milijun kvadrata ovime bi se trebala ustupiti privatnom investitoru kojem je ultimativni cilj zarada, a ne interes građana ili kvalitetniji život stanovnika Novog Zagreba.

Ova tema problematizirana je i na međunarodnoj konferenciji INURA International Network for Urban Research and Action koja se ove godine u organizaciji Instituta za političku ekologiju i Prava na grad održala u Zagrebu. Na tribini Zagrebački projekt Manhattan stručnjaci i aktivisti predstavili su mogućnosti prostora u pitanju te vjerojatne bitke koje nam predstoje. Tihomir Jukić, profesor s Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, tako je predstavio kratku povijest Velesajma, njegov povijesni i arhitektonski značaj, ali i naglasio da njegovo stanje danas nije idealno. Sjam koji je u početku imao i do milijun posjetitelja u deset dana, danas ima oko pet tisuća i koristi samo trećinu prostora. Problem nedostatka urbanog centra Novog Zagreba također se prelama na prostoru Velesajma i Hipodroma kojem treba udahnuti novi život, a današnji studenti arhitekture već promišljaju moguća rješenja.

Megalomanski projekt kakav predlaže Eagle Hills nije neuobičajen, objasnila je u svom izlaganju Kate Shaw sa Sveučilišta u Melbourneu, koja u svom radu problematizira urbane izgrađene obale. Ovakvi prostori imaju neke svoje zajedničke karakteristike. Obično se radi o deindustrijaliziranim, slabo korištenim područjima, podijeljenog javnog i privatnog vlasništva koja u pravilu imaju velik potencijal, a profit koji nastane njihovom izgradnjom uvijek ide investitorima i rijetko ostane u samoj zajednici. Također ih obilježavaju isti elementi pri izgradnji i kasnijem korištenju. Prvenstveno, pri njihovom planiranju i izgradnji zaobilaze se lokalni zakoni i javni urbani planovi, a nastali prostori namijenjeni su mobilnoj biznis klasi. Urbanom strukturom i namjenom potpuno su odvojeni od šire zajednice, vrlo stereotipno planirani, a njihov utjecaj na javno dobro je minimalan. Investicije kao što su Beograd na vodi ili zagrebački Grad u gradu, građanima se prezentiraju kao sredstvo oživljavanja ekonomije i otvaranja novih radnih mjesta, no Shaw naglašava da je to samo minimalna količina poslova koji nastaju bez obzira o kakvoj se investiciji radi. Takvi prostori na kraju će akomodirati lokalne uredske poslove i skupe dućane kojima šira zajednica nema pristupa.

Prije same realizacije projekta slijedi nam dug proces kršenja zakona i ljudskih prava, ignoriranja demokratskih procedura i uništavanja urbanog krajolika, na što se kroz beogradski primjer osvrnula Iva Čukić iz udruženja Ministarstvo prostora. Njeno izlaganje bilo je posebno porazno jer je napomenula kako je ista ovakva javna rasprava prije pet godina održana u sklopu iste INURA konferencije u Beogradu. Aktivisti i udruge dobili su široku potporu međunarodne arhitektonske zajednice, dogovorene su aktivnosti i plan suprotstavljanja izgradnji, mobilizirali su građane i građanke na otpor, tisuće ljudi u više navrata izlazilo je na ulice, podignuto je bezbroj zakonskih prijava, i unatoč svemu, projekt je krenuo u realizaciju.

“Nije postojao zakon na temelju kojeg se moglo implementirati sve što je dogovoreno s investitorom pa je projekt proglašen ‘od nacionalne važnosti'” istaknula je Čukić. Pogodovanje investitoru u Beogradu je doseglo neslućene razmjere. Osim kršenja zakona i izmišljanja novih kako bi do suradnje uopće došlo, ugovorom koji je potpisan s Eagle Hillsom, grad i država obvezali su se na beskrajne ustupke investitoru. Primjerice, ulaganja grada i države ispala su višestruko veća od ulaganja “investitora”, dok je potencijalna zarada puno manja. Potpisani ugovor ne pruža garancije da će investitor izvršiti svoj dio obaveza, no dogovoreno je da će ostvariti profit čak i u slučaju da je do raskida ugovora došlo njegovom krivnjom. Srpska Vlada obvezala se da će planove za uređenje izgleda obala rijeke Save mijenjati prema potrebama investitora, čime se isključuje pravo građana na donošenje odluka o njihovom životnom prostoru, kao i mišljenje struke. Obvezali su se također da će Narodna skupština Republike Srbije kreirati i usvajati zakone čiji je cilj olakšavanje realizacije projekta i odbiti usvajanje onih koji bi tome eventualno naštetili.

Postupci koje smo u Zagrebu vidjeli zadnjih mjeseci daju nam naslutiti da se krećemo u istom smjeru. “Svi prijedlozi, želje i potrebe stanovnika Novog Zagreba se godinama ignoriraju, ali evaluacija ovog natječaja riješena je u samo pet dana”, naglasio je Bernard Ivšić iz Zelene akcije. Za početak, strategija borbe protiv zagrebačkog projekta je odugovlačenje. “Nadamo se izdržati do sljedećeg izbornog ciklusa, ali beogradski primjer nam govori da možemo očekivati gaženje demokratskih procedura i jurnjavu prema ostvarivanju cilja”, rekla je Marčetić. Shaw dodaje kako organiziranje kao u Beogradu nije dovoljno: „Ne možemo si dozvoliti igrati unutar pravila koja je postavila vlada – u tom slučaju već smo izgubili“.

Zagrepčani su se već počeli organizirati protiv Grada u gradu, a predstavnica udruge Siget, Gordana Pasanec na konferenciji za medije istaknula je kako su prikupili više od 14 tisuća potpisa protiv seljenja hipodroma i izgradnje ovog projekta koje su predali Gradu. Pasanec je pritom rekla: “GUP mora pasti i Zagreb ostati!”

Dok se hrvatski srednjoškolci pridružuju svojim kolegicama i kolegama diljem svijeta kako bi, potaknuti inicijativom švedske im kolegice Grete Thunberg, prosvjedovali protiv klimatskih promjena i nekontroliranog ljudskog utjecaja na okoliš, njihov zagrebački monarh donosi radosnu vijest iz Dubaija. Solidno nadigran od strane beogradskih i srpskih vlasti kada je riječ o nasilnom odnosu prema javnom prostoru, Bandić je čvrsto odlučio da historijat megalomanske građevinske muljaže, netransparentnog prepuštanja par milijuna četvornih metara grada privatnom investitoru, zastrašivanja građana, maskiranih nasilnika – čitave jedne nasilne sprege inozemnog kapitala i polukolonijalnog državnog servisa na projektu Beograd na vodi – zaslužuje pozivnicu u Zagreb. Tako se, doznajemo iz korporativnih medija, u Dubaiju sastao s Mohamedom Alabbarom, vlasnikom tvrtke Eagle Hills koja stoji iza tog projekta, kako bi dogovorio zagrebačku inačicu “spuštanja grada na rijeke”. Da ne bi Pješački centar izvrsnosti stajao kao usamljeni spomenik veličanstvenoj urbanističkoj imaginaciji našeg gradonačelnika, novi je projekt dobio rafinirani neslužbeni naziv “zagrebački Manhattan”, dok će službeno biti poznat kao Grad u Gradu, što ipak nešto slabije podgrijava fantazije zagrebačke buržoazije.

Omamljeni slikama koje ovi nazivi evociraju, u opasnosti smo da zaboravimo što bi taj projekt uopće trebao biti, zašto je potreban i tko je uopće odlučio da se s njime ide – kao i zašto se baš gura suradnja s Eagle Hillsom. Riječ je, dakle, o golemom projektu preobrazbe prostora Velesajma i Hipodroma koji se prostire na površini od oko milijun četvornih metara. Neopterećen idejom participativnog i demokratskog planiranja ovakvih zahvata, marljivi je gradonačelnik, piše Jutarnji, još prošle godine godine samoinicijativno održao “nekoliko sastanaka” s predstavnicima Eagle Hillsa, na kojima se razgovaralo o sličnim projektima poput Beograda na vodi. Teško je precizno odrediti koji je točno od elemenata beogradskog projekta bio atraktivniji Bandiću – jesu li to muškarci u fantomkama koji naoružani bejzbol palicama čiste teren za radove ili pak pogibije radnika prisiljenih raditi u teškim uvjetima – ali činjenica jest da je sredinom veljače Grad objavio Javni poziv investitorima za iskazivanje interesa za sudjelovanje u razvoju i realizaciji projekta Grad u Gradu, te da je najboljom proglašena upravo ponuda Eagle Hillsa.

Svaki je element ove pripovijesti, od onoga što je prethodilo Javnom pozivu do načina provedbe natječaja, u potpunosti sporan. Ponajprije, potpuno je izvitoperena logika planiranja jedne od najvećih intervencija u gradsko tkivo, prema kojoj se prvo “konzultira” privatni kapital, a tek potom javnost, struka i relevantna gradska tijela, koji dolaze na red tek kada je interesna sprega investitora i gradske vlasti čvrsto uspostavljena. Potvrđuje to, uostalom, i tekst Javnog poziva u kojem između ostalog stoji kako su u pripremi “Programske smjernice i program sadržaja strateškoga gradskog projekta Zagrebački velesajam, kao prva etapa istraživanja kojom se ispituju mogućnosti prostora Zagrebačkog velesajma”. U prijevodu, Grad još uvijek nije definirao ni polazišne koordinate razvoja prostora Velesajma, ali se zato s investitorima dvojbene povijesti iza zatvorenih vrata kuju planovi za njegovu prenamjenu! Čitava stvar, ukratko, djeluje kao da je već finalizirana, građani Zagreba ucijenjeni, a “demokratskoj” proceduri ostaje tek da amenuje ono što su glavni igrači odavno dogovorili.

U tom smislu, kao simulacija procedure djeluje i sâm Javni poziv koji je doveo do formaliziranja Bandićev dogovor s Eagle Hillsom. Za početak, poziv je objavljen 12. veljače, uz rok do 1. ožujka. Dakle, dva su tjedna ostavljena potencijalnim prijaviteljima da iskažu namjeru realizacije goleme građevinske intervencije na površini od oko milijun metara kvadratnih, koja bi trebala u potpunosti transformirati ne samo to najatraktivnije gradsko područje, nego i kompletan Novi Zagreb kojem treba ponuditi novo gravitacijsko središte života. Sasvim je jasno da je riječ o roku na koji su primjereno mogli reagirati isključivo investitori koji su već bili upoznati s gradonačelnikovim planovima – uostalom, iz dvije i pol stranice Javnog poziva koliko je posvećeno tom najvećem projektu u novijoj gradskoj povijesti teško da se da razabrati neka konkretnija vizija Grada u Gradu.

Izuzetno efikasnim Grad se pokazao i pri odlučivanju o najzanimljivijoj ponudi: dok, primjerice, po više mjeseci iščekujemo rezultate Javnih potreba u kulturi, pitanje ovakvog teškaša riješeno je u svega – pet dana! U srijedu, 6. ožujka tako je objavljeno da je “Povjerenstvo za razmatranje pisama namjere dostavljenih po Javnom pozivu za iskaz interesa za sudjelovanje u razvoju i realizaciji projekta Grad u Gradu u Zagrebu, zaprimilo tri ponude, od kojih dvije zadovoljavaju uvjete javnog poziva, i to ponude tvrtke Bouygues Batiment International iz Francuske i tvrtke Eagle Hills iz Ujedinjenih Arapskih Emirata”. Između ponude BBI-a, jednog od članova konzorcija koji ima koncesiju nad zagrebačkom zračnom lukom, i Eagle Hillsa, Povjerenstvo je odlučilo da su “dostavljene reference tvrtke Eagle Hills okarakterizirane optimalnijima [sic] za buduću suradnju jer projekti iz portfelja Eagle Hillsa su projekti koji tretiraju cjelovite urbane zone”.

Neprimjerenost procedure i projekta za Kulturpunkt je komentirala Iva Marčetić iz Prava na grad, koja smatra da gradonačelnik Bandić ne poštuje demokratsku proceduru primjerenu jednoj intervenciji kojom se drastično mijenjaju vizura i funkcioniranje grada. Kao gradski projekt od strateškog značaja, ističe Marčetić, Velesajam predstavlja područje čije uređenje nije uređeno GUP-om, nego posebnom procedurom koju je moguće pokrenuti po iskazivanju investitorskog interesa. Zahtijevalo bi to izradu plana koji mora biti potvrđen u Gradskoj skupštini, no u ovom je slučaju demokratsko odlučivanje i planiranje dokinuto i praktički dovedeno pred gotov čin. 

Hipodrom pak predstavlja zonu sporta i rekreacije uz mogućnost izgradnje, no pitanje je kakvi sadržaji će u njoj biti realizirani u sklopu Grada u Gradu. Uzevši u obzir činjenicu da je Beograd na vodi referentan projekt, sasvim sigurno će biti riječ o elitnom stambeno-poslovnom području koje će pojesti ključnu gradsku zelenu površinu, računamo li i dijelove savskog nasipa. Marčetić to smatra spornim u kontekstu rapidnoga zagrijavanja gradova i pita se zbog čega takav tip izgradnje nije dogovoren na nekom od brojnih zagrebačkih brownfieldova – zapuštenih, najčešće bivših industrijskih područja kojima je potrebna revitalizacija. Marčetić ističe da nije sporno da prostor Velesajma treba urediti, ali smatra da ovaj način investitorskog upliva i širi koncept projekta nikako ne predstavljaju dobar pristup tom problemu.

Čitav slučaj Grada u Gradu, smatra Marčetić, pokazuje do koje je mjere Bandić koncentrirao moć u svojim rukama, jer se više ne mora ni praviti da postoji gradsko predstavničko tijelo ni javna rasprava. Ideja da jedan investitor može jednim građevinskim zahvatom revitalizirati grad tipična je za slabe demokracije, upozorava, a upravo tvrtka Eagle Hills operira na taj način – u gradovima i državama u kojima je moguće provesti megalomanske projekte u dogovoru s autokratskim vlastima koje prihvaćaju poguban model javno-privatnog vlasništva, riskantan ponajprije za lokalne samouprave i državu. Nije slučajno, smatra Marčetić, da se ovakav projekt u Zagrebu događa upravo sada kada je Milan Bandić u potpunosti konsolidirao svoju moć.

Očito je, ukratko, da je Grad na Gradu zacrtana stvar i da je samo pitanje formalnosti da se potvrde planovi skovani mimo instanci demokratske rasprave i odlučivanja. Kao i Beograd, Zagreb će tako završiti na vodi, a na čemu su (figurativno) njihovi nedodirljivi vladari koji su takvim odlukama kumovali, po svoj prilici nikada nećemo doznati.

Piše: Nikola Zdunić

Neoliberalizacija urbanog planiranja Zagreba, proces dug više od dva i pol desetljeća, promijenila je način na koji se percipira prostor. Prostori grada prestaju biti društveni resurs za razvoj grada i postaju privatno, gradsko ili državno vlasništvo kojim se upravlja kao resursom za profitno orijentirani nekretninski biznis. Pretvaranje nekadašnjeg društvenog u gradsko, državno i privatno vlasništvo, ključno obilježje neoliberalizacije urbanog planiranja, transformiralo je prostorne planove u katalog za kupnju i prodaju prostora. Takav način funkcioniranja grada obilježio je i cijelu jednu generaciju Zagrepčanki i Zagrepčana koji posljednjih petnaest godina pružaju aktivističke otpore takvom poimanju grada, a u novije vrijeme pružaju se otpori i unutar političkih institucija, te putem formalnih instrumenata neposrednog odlučivanja. Te nam prakse obrane javnog prostora nude viziju Zagreba koja nadilazi neoliberalno poimanje urbanog planiranja i označava začetak vraćanja ideje o društvenom vlasništvu.

Zagrebački lokalni izbori, čiji prvi krug je održan 21. svibnja, ostavili su dvojak dojam. Ako je po obzor novog političkog ciklusa deprimirajuće djelovala još jedna pobjeda Milana Bandića i aritmetička važnost liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića – koja se upravo ovih dana manifestirala u priči oko preimenovanja Trga maršala Tita – onda je, bar za lijevu, aktivističku i civilnodruštvenu scenu, nemala kompenzacija bio fantastičan uspjeh inicijative Zagreb je naš! koja je osvojila nešto više od 7,5% glasova i time osigurala četiri zastupnička mjesta u Gradskoj skupštini. Unatoč po svemu sudeći vrlo uspjelom terenskom radu fokusiranom na kvartovske zajednice, ali i vidljivom javnom angažmanu po pitanju gradskoga otpada, urbanizma i javnih prostora, ipak je taj rezultat predstavljao iznenađenje – minimalna očekivanja ZJN-ovih predstavnika uglavnom su se kretala oko prelaska izbornog praga, no bez velikih projekcija po pitanju broja zastupnika.

Prvi je to put da je u Skupštinu ušla jedna opcija lijevo od liberalnoga konsenzusa, u velikoj mjeri proizišla iz aktivističkih inicijativa, koju čini i jedna protusistemska stranka, Radnička fronta. No ZJN svoj momentum nije brzinski izgradio na očekivanom raspadu politički beznadne liberalne dominante, nego je njegova osnova dugogodišnje aktivno protivljenje privatizaciji i zlouporabi javnih dobara i gradskih prostora, koje je svoju širu bazu dobilo još borbom za Varšavsku. Taj se aktivistički, organizacijski, ljudski i, u konačnici, politički kapital, građen više od desetljeća, u kontekstu novootvorenog prostora za ljevicu konačno pokazao dovoljnim za prvi proboj u institucije, a ZJN-ov uspjeh sada je povoljan znak za slične inicijative drugdje u zemlji i regiji.

Ako u Zagrebu svjedočimo tipičnim, iako nedvojbeno dramatičnim urbanističkim i građevinskim situacijama tranzicijske poluperiferije, beogradski se kontekst doima kao Zagreb na steroidima. Unatoč znatno kraćem periodu na vlasti od njegovog zagrebačkog pandana, projekti koji se realiziraju u mandatu gradonačelnika Siniše Malog, njihov financijski i infrastrukturni razmjer i proceduralna i doslovna nasilnost njihove provedbe u dobroj mjeri natkriljuju ovdašnje primjere.

Po većini zamislivih mjerila malo bi se koji sporni građevinski projekt u regiji mogao uspoređivati sa zastrašujućom megalomanijom Beograda na vodi. Iako se pokazalo da neke od njih nisu ni izbliza točne, cifre oko kojih mejnstrim mediji održavaju euforičnu fascinaciju – preko tri milijarde dolara investicija, oko dva milijuna četvornih metara stambenih i poslovnih prostora, devedesetak tisuća četvornih metara gradske površine – ukazuju na snagu građevinskog kapitala s kojom se ovdašnje aktivističke inicijative za očuvanje gradskog prostora do tog projekta nisu susrele. Uzevši u obzir da je mitsko “spuštanje Beograda na rijeke” projicirano kao trajna urbanistička fiksacija grada koja će konačno biti ispunjena, uzevši u obzir da je riječ o investiciji koja dolazi iz utjecajnih Ujedinjenih Arapskih Emirata, s interesima na državnoj razini na kojoj priču neugroženo vodi Aleksandar Vučić, projekt se mogao učiniti jednostavno prevelikim da mu se itko suprotstavi.

Međutim, kada su 2014. godine s ciljem stvaranja formalnih preduvjeta za realizaciju projekta najavljene izmjene beogradskog GUP-a, kolektiv Ministarstvo prostora i platforma Ko gradi grad pokrenuli su inicijativu da se na prijedloge podnesu kompetentni prigovori. Plan je, dakako, bez uvažavanja velike većine od preko tisuću prigovora usvojen, ali iz angažmana na njegovom je osporavanju u međuvremenu proizišla inicijativa Ne da(vi)mo Beograd koja će postati predvodnicom otpora Beogradu na vodi, pokazavši do danas iznimne kritičke, organizacijske i mobilizacijske kapacitete.

Inicijalne protestne akcije Inicijative, čiji prepoznatljivi znak je postala golema žuta “patkica”, pokazale su da podrška javnosti njenom djelovanju postoji, a rastuća zlouporaba gradskih službi i represivnoga aparata u nasilnom ograničavanju i sabotiranju njenog legitimnog otpora samo ju je povećala. Naređeno zaustavljanje dvaju tramvaja u travnju 2015. godine pred zgradom Geozavoda kako investitori pri potpisivanju ugovora ne bi vidjeli prosvjednike dalo je naslutiti da će vlasti realizaciji projekta pristupiti beskrupulozno, no ono što se desilo gotovo točno godinu dana kasnije, u travnju 2016. godine, šokiralo je najširu javnost i presudno ju je pokrenulo u korist Inicijative.

U izbornoj noći, s 24. na 25. travnja, neidentificirani muškarci s tzv. fantomkama na glavi započeli su s rušenjem objekata u Hercegovačkoj ulici u četvrti Savamala, jednom od centara beogradske alternativne i nezavisne kulture, koji je osobito pogođen novim projektom. Neki od njih su pritom zastrašivali, neovlašteno zadržavali, pretraživali i maltretirali slučajne prolaznike, dok su jednog noćnog čuvara čak i vezali, oduzevši mu pritom mobitel. Prema njegovu iskazu, maskirani muškarci – njih tridesetak – bili su naoružani bejzbol palicama. Po običaju, od ovih nevjerojatnih događaja gotovo da se spektakularnijim pokazalo nereagiranje bilo koga od nadležnih institucija i službi – policija se tu noć misteriozno prestala odazivati na zahtjeve za intervencijom, dok su i sljedećih dana, a potom i tjedana i mjeseci, izostali bilo kakvi ozbiljni napori da se razjasni tko su nasilnici bili i, ključno, tko ih je angažirao. Ovakvo je, međutim, stanje konačno prouzrokovalo masovnu mobilizaciju beogradskih građana koji su tijekom sljedećih mjeseci počeli sve izraženije podržavati Ne da(vi)mo Beograd.

Prema izjavama predstavnika Inicijative, do lipnja 2016. godine broj ljudi na velikim prosvjednim šetnjama porastao je čak do 20 000. Odbijanje nadležnog Javnog tužilaštva da mjesecima objavi bilo kakve podatke o istrazi, čak i na zahtjev povjerenika za informacije Radoljuba Šakića, izbjegavanje ikakve odgovornosti od strane gradskih vlasti i nadležnih ministarstava, potaknuli su kontinuirano održavanje većih protesta sve do početka 2017. godine. Ovakva podrška dala je nove okvire Inicijativi koja se mogla početi smatrati širim političkim pokretom. Područje borbe se pritom, logično, proširilo i na druge sporne projekte i intervencije u gradski prostor, a savezništva formirana ne samo s organizacijama i pokretima u Beogradu, nego i drugdje. Tako su predstavnici Inicijative za vrijeme najintenzivnijeg održavanja prosvjeda obavijestili medije da im se pridružuju udruge i pojedinci iz Novog Sada, Niša, Požege, Subotice, Mladenovca i drugih gradova, koji su prepoznali da je riječ o zajedničkim strukturnim problemima otimanja javnog prostora i javnih dobara.

Ovaj izboreni mobilizacijski i politički potencijal doveo je do logične odluke da Ne da(vi)mo Beograd iziđe na sljedeće lokalne izbore koji će se održati početkom 2018. godine. Odluka je objavljena u svibnju ove godine, ni tri tjedna nakon što je Siniša Mali najavio da se neće još jednom kandidirati za gradonačelnika, stavljajući se umjesto toga na raspolaganje svom prijatelju Aleksandru Vučiću.

Samim krajem kolovoza Inicijativa je konačno i najavila početak procesa izrade političkog programa. Na konferenciji za medije održanoj u beogradskom Medija centru govorili su aktivisti Dobrica Veselinović, Ljubica Slavković, Ksenija Radovanović i Radomir Lazović te Vujo Ilić, doktorand pri CEU-u, koji su predstavili svoju ideju definiranja političkih prioriteta odozdo – kroz djelovanje “na terenu, na nivou mesnih zajednica, blokova i krajeva u kojima živimo”, kako stoji u službenoj objavi. U svrhu uključivanja lokalnih zajednica, navodi se, pokrenuta je i internetska platforma za komunikaciju s građanima, na kojoj svatko može ostaviti komentar, informirati Inicijativu o lokalnim problemima i uključiti se u dijalog o bilo kojoj temi.

Također, kako bi “politika otimanja grada od građana” dobila “svoju prostornu, opipljivu, životnu dimenziju”, predstavljena je i Mapa žarišta – kartografija aktualnih borbi beogradskog stanovništva za javne prostore. Na mapi je ucrtano čak 35 kritičnih lokacija, od blokova u Novom Beogradu, preko Hotela Jugoslavija do nesaniranog deponija Vinča koji je nedavno nekontrolirano gorio više od mjesec dana. Ovako predstavljeni, ocrtavaju oni uistinu dramatično stanje u koje umjesto o fantazijama o uplivu korisnih investicija prije govori o razbuktalom ratištu između lokalnih zajednica diljem grada i nekontroliranog kapitala.

Mapa je, međutim, samo dio brošure Kako se borimo? Vodič za učestvovanje u promeni grada, dostupne u obliku pdf datoteke i internetske prezentacije, koja donosi pregledan prikaz djelovanja, strukture i ciljeva inicijative Ne da(vi)mo Beograd. Publikacija naglašava organizacijsku otvorenost i operativnu transparentnost, prezentirajući, između ostalog, i anonimne podatke o svim donacijama i izvorima financiranja, koji su ranije poslužili kao odgovor na Vučićeve banalne spinove o desecima milijuna eura upumpavanih u proteste protiv Beograda na vodi.

Iako pokoja formulacija u njoj djeluje politički limitirano (primjerice, kao jedna od «meta kritike i otpora» navodi se «nezauzdana bahatost», kao da je riječ o odgojnom pokretu, a ne o opoziciji sistemskom otimanju javnog prostora), brošura kao kratki uvod u politička polazišta Inicijative generalno ohrabruje. Suština je sljedeća: dati lokalnoj zajednici da odlučuje o javnim resursima, osobito onima koji je se neposredno tiču. Nakon uspjeha Zagreb je naš! na lokalnim izborima, čini se itekako mogućim da će još jedna metropola u regiji dobiti srodnu inicijativu u predstavničkom tijelu građana. Uočljive sličnosti i veze između naših dvaju konteksta tako neizbježno proizvode i regionalnu solidarnost, bilo da je riječ o studentskim pokretima, neprofitnim medijima ili borbi za pravo na grad. U tom smislu, bez obzira na privid nesmjenjivosti onih koji su okupirali najvažnije političke položaje, perpetuiran zadnjim izborima u Hrvatskoj i Srbiji, na obzoru se, koliko god daleko, naziru moguće istinske alternative konsenzusu koji interes kapitala pretpostavlja dobrobiti građana.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.