Bosifest je međunarodni festival dokumentarnog filma osoba s invaliditetom, ujedno jedini te vrste u jugoistočnoj Europi. Svrha osnivanja Bosifesta je ukazivanje na stvaralački rad i mogućnosti sudjelovanja na javnoj kulturnoj sceni te širenje poruke da osobe sa invaliditetom trebaju imaju ista prava kao i drugi građani.

Festival je takmičarskog karaktera, a cjelokupni program sadrži takmičarski i revijalni dio. Filmovi koji ne budu izabrani za takmičarski dio programa, a ispunjavaju uvijete natječaja, bit će prikazani u revijalnom dijelu programa.

Natjecateljske kategorije uključuju nagradu za najbolju režiju, najbolji scenarij i najbolji film (Grand Prix Bosifest). Na festival je moguće prijaviti dokumentarne filmove koji se bave temom invaliditeta u trajanju od maksimalno 100 minuta, a film mora biti na engleskom ili sa srpskim/engleskim titlovima. Prijave se vrše putem platforme FilmFreeway.

Puni tekst natječaja i više detalja o prijavi možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 4. travnja.

Panel pod nazivom Eagles, Army Headquarters and Football Films bavi se transformacijama urbanog prostora u Beogradu, posebice Beograda na vodi, te načelima prema kojima arhitektura i urbanistički projekti postaju nositelji različitih političkih i ideoloških narativa. Sudionici panel-diskusije razgovarat će o načinu na koji se prostorne promjene odražavaju na svakodnevni život građana, o politikama pamćenja i brisanja koje se oblikuju kroz arhitekturu te o načinima na koje urbanistički i politički procesi strukturiraju društvene odnose i pravo na grad. Poseban naglasak bit će na poveznicama između umjetničkog svjedočenja i antropološke perspektive, koje otvaraju prostor za promišljanje dimenzije življenog prostora i društvenih posljedica urbanih transformacija.

U razgovoru će, uz autora izložbe Bojana Fajfrića, sudjelovati povjesničarka umjetnosti i teoretičarka Sandra Križić Roban i antropologinja Mirna Tkalčić Simetić. Razgovor će moderirati povjesničarka umjetnosti i kulturna antropologinja Sara Mikelić.

Više detalja pronađite ovdje.

Naime, dok se tradicionalni, neblokadniFEST redovno održavao krajem februara / početkom marta, u atmosferi intenziviranja studentskih i opštenarodnih protesta, izvorno pokrenutih nakon pada nastrešnice Železničke stanice u Novom Sadu 1. novembra 2024, u kojoj je nastradalo petnaestoro građana i građanki, najave za ovu međunarodnu reviju su izostale. Festival, međutim, nije otkazan, već je pomeren za septembar, iz navodno bezbednosnih razloga usled nestabilnog stanja u državi, premda se o ovoj migraciji već duže vreme govorkalo u kino-kuloarima.

Ako je verovati saopštenju studenata, sam upravni odbor FEST-a, koji organizuje Centar beogradskih festivala (CEBEF) pod okriljem Grada Beograda, podeljen je po pitanju podrške višemesečnim protestima protiv korupcije i sistemskog nasilja. Čini se, pak, da FEST prolazi kroz mnogo dublju krizu, prouzrokovanu između ostalog kadrovskim promenama. (Pomenimo i da je jedan deo kulturne javnosti burno reagovao na jesenju selidbu FEST-a, jer se novi termini preklapaju sa znatno manjim – ali relevantnim i filmofilima dragim – festivalom Sedam veličanstvenih.) 

SKC, zanemareni decenijski stožer omladinskog kulturnog života u Beogradu, koji su studenti blokirali sredinom februara, u međuvremenu je revitalizovan svirkama, tribinama i izložbama, a sada gosti i autohtoni filmski festival. Parola s početka teksta i referisanje na najinstitucionalizovaniju filmsku reviju u Srbiji svedoče ne samo o činjenici da ovog marta jedan festival ustupa mesto drugom, već upućuju i na mogućnost – ili tačnije potrebu – da se, baš kao funkcionisanje i ponuda SKC-a i drugih kulturnih institucija, i festivali ponovo promisle u svetlu društveno-političkih promena u zemlji.

Tako blokadnimFEST-om upravljaju kolektivno studenti, bez istaknutih predstavnika ili javno vidljivih zaduženja, dok se predlozi razmatraju i odluke donose demokratski, shodno plenumskim principima na kojima su zasnovane blokade univerziteta i institucija. Zavisno od sale, na projekcije se ulazi sa indeksom (jedan student može da uvede dvoje građana ili građanki bez indeksa), uz prijavu ili sasvim slobodno. Ulaz je besplatan, a donacije se koriste da se podigne tehnički nivo projekcija (u trenutku pisanja ovih redaka, novac se prikuplja za kvalitetniji projektor i platno). Satnici se pristupa u jednostavnoj i preglednoj Google tabeli, dok Instagram nalog blokadnifest kao glavni kanal za komunikaciju izbegava ustaljene PR-ovske ili kustoske intervencije, zadovoljavajući se trezvenim i praktičnim najavama dnevnog programa po salama.

Program, koji se održava većinski u SKC-u, ali i u brojnim drugim salama (Kulturni centar Beograda, Dom kulture Studentski grad, Jugoslovenska Kinoteka u Uzun Mirkovoj, Filozofski fakultet, Fakultet dramskih umetnosti), oslikava incijativu koja stoji iza njega, te kolektivistička ubeđenja i trenutne, a ujedno i univerzalne, socijalne preokupacije. Naglasak je umnogome stavljen upravo na studentske radove, koje su autori i autorke mogli da prijave tik pred festival, grupisane u eklektične blokove kratkih filmova kojima se uglavnom završavaju dnevne projekcije u SKC-u. Dok se u tom korpusu tematski fokus čini sporednim, veći deo programa čine najrazličitiji naslovi koji se bave temama pobune, otpora i promene, preispituju normativne i opresivne društvene, političke i kulturne obrasce, te pozivaju na dijalog. 

Bez žanrovskih, rodovskih i metražnih ograničenja, program donekle počiva na regionalnim ostvarenjima mlađe generacije, poput Maje Novaković, Marka Grbe Singha ili Igora Bezinovića (uz česte razgovore sa autorima i autorkama), među kojima se posebno relevantnim u ovom kontekstu čini uvrštavanje Okupiranog bioskopa Senke Domanović (2018), dokumentarne hronike aktivističke okupacije beogradskog bioskopa Zvezda, kao svojevrsne proto-instance proaktivnog vraćanja kulturnih ustanova mladima.

Avangardni, ikonoklastični i subverzivni klasici sa jugoslovenskog i drugih prostora (Makavejev, Varda, Straub-Huillet, Godard, Pasolini) potvrđuju fokus na filmove koji se ne samo bave pitanjima kakva su kolonijalizam, političko disidenstvo i građanska neposlušnost, već su i sami bili vesnici estetskih, pa i društvenih, revolucija 1960-ih i 1970-ih. Program zaokružuju “pristupačniji” naslovi skoro viđeni na festivalima ili u bioskopskoj distribuciji, gde se rasvetljivanje istorijskih i društvenih fenomena nadmeće sa filmofilskim eskapizmom. 

U trenutku kada su brojni festivali širom Evrope okoštali u neoliberalnoj trci ka prestižu, katalozima rastrzanim između omažiranja i jurcanja za atraktivnim premijerama, u komodifikaciji filma, glamurizaciji susreta i oreolizaciji gostiju, gde svaka godina donosi relativno predvidivu raspodelu kolača, blokadniFEST unosi dozu improvizovano-promišljene subverzivnosti – kolektivno donošenje odluka, organizaciona munjevitost i uređivačka snalažljivost svaki odabran film čine potrebnim i stavljaju ga u produktivnu tenziju sa ostalima.

Zamenjujući selektorsku poziciju demokratičnim koncipiranjem programa gde su ton i ideja-vodilja filmova, ideološka stremljenja autora i autorki i potencijalni društveni efekat važniji od industrijskog nadigravanja za headlinere i selekcione koherentnosti, blokadniFEST vraća filmski festival u srž društvenih zbivanja i to kao prostor za istinski dijalog, a ne onaj kakav treba štiklirati na kojekakvim konkursnim prijavama.

U tom smislu, osnovni doprinos ovog događaja ne treba tražiti ni u kinematografskoj angažovanosti i raznovrsnosti kao direktnoj kontrateži postojećim manifestacijama (na kraju krajeva, čak i skorija ostvarenja koja se mogu pogledati na blokadnomFEST-u već su prikazana upravo na nekim od srpskih festivala). Najvažnije što blokadniFEST donosi jeste potencijal da festivali sa crvenih tepiha siđu u prostore gde se crvenim rukama traži društvena pravda. Drugim rečima, ne da obrađuju goruće teme, već da i sami budu goruća društvena tema.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Prošlo je više od dva mjeseca kako u Srbiji traju prosvjedi studenata zbog urušavanja nadstrešnice u Novom Sadu koja je ubila 15 ljudi. Studenti su preuzeli inicijativu, a njihove akcije, poput blokada saobraćaja i protesta na Slaviji i ispred RTS-a, odjeknule su diljem regije. Pridružili su im se i srednjoškolci, prosvjetari, poljoprivrednici i umirovljenici, a poruka je jasna – njih se ne može potkupiti ni stanovima, ni kreditima, ni pozicijama, ni s pola kile parizera. Blokade fakulteta zatim su pokrenute zbog nasilja kojem su bili izloženi studenti Fakulteta dramskih umetnosti (FDU), kada su u studenom odavali počast žrtvama novosadske tragedije. Valu studentskih blokada pridružili su se mnogi, a među njima i studenti spomenutog FLU-a, koji su uz podršku profesora, 6. prosinca 2024. službeno ušli u potpunu blokadu, najavljujući prekid svih nastavnih aktivnosti, do ispunjenja zahtjeva. Pitanje koje ostaje je: gdje su umjetnici u ovom trenutku kad je društvena stvarnost postala neodgodiva?

Čini se da su oni koji tek ulaze u svijet umjetnosti osjetili potrebu da se aktiviraju, ukazujući na umjetnost kao ipak smisleni vid borbe. Svakome, pa i meni, čiji je mozak zatrovan kanonom povijesti umjetnosti, njihova prazna stolica evocira prvenstveno Kosuthov rad Jedna i tri stolice (One and Three Chairs, 1965), jedan od ključnih radova konceptualne umjetnosti, koji istražuje odnose između objekta, njegove reprezentacije i jezične definicije. Dok je Kosuth istraživao kako slike i jezik posreduju naše iskustvo svijeta, jaz između stvarnosti i naših pokušaja da je razumijemo i komuniciramo, studenti su taj koncept preoblikovali na direktniji način. U njihovoj intervenciji nema sofisticirane distinkcije između objekta i njegovih reprezentacija, a prazni prostor ima jasno društveno značenje i postaje simbolom blokade. Njihova stolica podložna je interpretaciji, ali ne traži objašnjenje niti nudi dvosmislene definicije – jednostavno poziva na akciju.

Ova prazna stolica utjelovljuje dakle povijesni trenutak u kojem fakultetske klupe još jednom ostaju prazne jer su studenti odlučili ustati i dići svoj glas. U vremenu kada su institucije zakazale, a oni na vlasti ne mare za urgentnost trenutka, ova prazna stolica govori o preuzimanju odgovornosti i ukazuje na prisutnost koja se osjeća čak i kada fizički izostaje. Ova instalacija stoga nije samo umjetnički čin, već i politička gesta. Stolica u ovom kontekstu postaje podsjetnik na nepravdu – tako je simbol obrazovanja, ali i autoriteta, ovdje korišten kao snažno oruđe društvene kritike. Kada se izmakne izvan svog funkcionalnog konteksta, jer funkcija koja joj je namijenjena sada dok traje blokada nije važeća, stolica kao objekt nadilazi svoju fizičku funkciju koja se transformira u simboličko značenje – pretvara se u metaforu o moći, odsutnosti i otporu. Studentska instalacija iz galerije FLU u Beogradu sjajan je primjer kako jedan naizgled običan predmet može prenijeti utjecajnu poruku. Radi se o kolektivnom radu i upravo u tome leži snaga ove instalacije, u tome što je ona proizvod zajedničkog angažmana. Osim što tako ukazuje na nužnost kolektivnog i solidarnog djelovanja, napuštanje autorstva ujedno i štiti studente od potencijalnih targetiranih napada kojima su izloženi. Studenti su uspjeli – uspjeli su jer su napustili instituciju, jer su ustali. Upravo su odsutnost umjetnika i autora – jer oni su tamo gdje se borba stvarno vodi – ono što čini ovaj rad uspješnim.

Nakon stolice u izlogu, u Galeriji FLU, 25. prosinca 2024. otvorena je i izložba StUUdenti, na kojoj su predstavljeni radovi studenata u blokadi sa Univerziteta umetnosti u Beogradu. Sudjelovali su studenti sa sva četiri fakulteta, spomenutih FLU i FDU te Fakulteta muzičkih umetnosti (FMU) kao i Fakulteta primenjenih umetnosti (FPU). Radi se o studentskim doprinosima blokadi pa su tako bile izložene instalacije, baneri i plakati koji progovaraju o studentskoj borbi i zahtjevima. Među radovima se ističu svezani štafelaji kao simbol kreativne stegnutosti tijekom blokada, ali i zajedništva četiri fakulteta; ambijentalni rad sobe koji karikira prostor u kojem borave penzioneri, sada preobražen fotografijama blokada i snimkama protesta, čime studenti pozivaju i starije generacije na sudjelovanje te timeline zid s fotografijama koje bilježe ključne trenutke protesta, počevši od 11:52 – simboličnog vremena kolektivnog čina odavanja počasti, koji je bio početna iskra pokreta. Tu su, među ostalima, i instalacije Batinaš i političar, koja kritizira poremećeni sustav vrijednosti u kojem se kriminal i politika drže ruku pod ruku te metalna kičma koja pak evocira snagu i integritet. Od grupe studenta s FLU-a, koja mi je ustupila informacije o samim radovima,  saznajem i kako je dogovor da se svi radovi i javne akcije predstavljaju kao zajednički rad, bez autora i imena, što dodatno potencira njihovu ujedinjenost u borbi.

Vlasti su valjda, budući da se radi o izložbi koju su zajedno kreirali studenti četiriju sestrinskih umjetničkih fakulteta u Beogradu, a koja se prema vladajućima odnosi kritički i dokumentira studentsku borbu, procijenile da je izložba preskandalozna pa su tako na nju odgovorile postavljanjem bine koja zaklanja Galeriju. Postavljanje bine, većih dimenzija nego što je bilo najavljeno, pokrenuto dan prije samog otvaranja izložbe, ipak nije utjecalo na posjećenost izložbe, a studenti su poručili da nemaju što da slave. I prije toga, radnici Gradske čistoće neuspješno su pokušali skinuti transparent koji je stajao na ulazu u Galeriju, a na kojem je simbol krvave ruke i natpis ФЛУ Блокада / FLU blokada. Ako je netko umjetnike i njihove intervencije shvatio kao prijetnju, onda je možda pravo pitanje – tko se tu zapravo koga boji?

Slijedeći zahtjeve studenata, podršku su im dale i mnoge kulturne institucije koje su obustavile svoj program i pozvale umjetnike da stanu sa svojim aktivnostima. U ovom kontekstu, umjetnici i kulturni radnici nisu samo pasivni promatrači; obustava rada poziv je na širu društvenu mobilizaciju te problematiziranje uloge kulture u oblikovanju političkih i socijalnih promjena.

Umjetnost je, prisjetimo se, uplela prste i u studentske prosvjede u Hrvatskoj 2009., kada su se mnogi fakulteti pridružili blokadi pa su se tako kao dio prosvjednih okupljanja izvodili i javni performansi. Izvedene su tako primjerice akcije Potrubi za obrazovanje u Zagrebu, Puli, Rijeci, Splitu i Osijeku 11. svibnja 2009., kao i performativna akcija Kupi hrvatskog studenta, izvedena u Zagrebu i Rijeci 22. svibnja 2009., kada su studenti, čekajući da ih netko kupi za 10.000 kuna, s barkodovima ispisanim na čelima, pokušali ukazati na to da znanje nije roba.

Studenti su u Srbiji, čini se, odlučili da društvo budućnosti ne smije, ne može i neće biti društvo jedne dimenzije. Još se prije nekih šezdesetak godina Marcuse potrudio da nam lijepo objasni da je poslušan čovjek, koji ne razmišlja kritički, koji ne propitkuje službeni narativ već ga slijepo slijedi – čovjek jedne dimenzije. Očito sporo učimo, ali studenti su, međutim, sada jasno poručili da im je jednodimenzionalnosti – dosta. I ako nam kada sve ovo završi ostanu samo fotografije sa Slavije, ispred RTS-a i s Autokomande, dovoljno je. I ako ova prazna stolica ostane samo simbolom, slikom studentske borbe, dovoljno je. Neka bude podsjetnik onima koji sjede u svojim mekim foteljama koje su već poprimile oblik njihovih dobro uhranjenih stražnjica, da oni gladni znanja i siti praznih obećanja odbijaju samo mirno sjediti na onim starim, drvenim i tvrdim stolicama. I ja sam na takvim stasala i dobro znam da od njih boli kičma, ali neka, dobro je dok kičmu imamo, jer od politike na Balkanu ipak najviše bole mozgovi. Ispred nas je, čini se, konačno generacija hrabrih i neposlušnih – onih koji su ustali ne samo za sebe, već i za nas.

I ne stane u ovih par kartica teksta sve što o ovome treba napisati pa ako ovo bude samo jedan u moru članaka o blokadi i odgovornosti umjetnika i svih nas za neku bolju budućnost — neka. Dante je rekao, parafraziram, da su najtoplija mjesta u paklu rezervirana za one koji u doba moralne krize ostanu nepristrani. Možda ne vjerujem u pakao, ali definitivno ne vjerujem u pokrivanje očiju i ušiju. Ne vjeruju ni studenti. Ovo je vjerojatno trebao biti članak o socijalno angažiranoj umjetnosti, institucionalnoj kritici, umjetničkom aktivizmu, tim velikim sintagmama kojih su nam svima stalno puna usta i tekstovi. Sad mi se čini da na kraju takve etikete u ovom slučaju nisu ni bitne, bitno je da, iako je napolju zima i ništa ne cvjeta, u susjedstvu nam, čini se, sve barem miriše na proljeće. I tko zna što nosi sutra, do tad – drugarski pozdrav kolegama – svi pratimo, sve gledamo i učimo.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Nakon otprilike dva i pol sata sad već druženja u prostoriji za medijsku grupu, kolegica i ja se ustajemo da mi pokaže ostatak Fakulteta. Hodnici su poluprazni, ali studenti i pokoja profesorica nam hodaju u susret. Interijer nesumnjivo ostavlja dojam socijalističkog relikta, but then again ni zgrada FFZG-a nije ništa bolja. Od početka blokade, otprilike mjesec i pol dana, neke od učionica na četiri kata Fakulteta prenamijenjene su u spavaonice i sobe za radne skupine, bez drugih značajnih izmjena. Ipak, treći kat treba izdvojiti kao svojevrsni raritet, ali i atrakciju koja je neizostavna svakome tko posjeti Fakultet. Naime, ondje se u muško-ženskom WC-u (da, svi idu u isti WC) i dalje nalaze čučavci. Inače, na tom su katu Odeljenje za sociologiju i Odeljenje za filozofiju. Silazimo. U prizemlju zgrade nailazimo na najviše žamora i muvinga. Na ulazu se nalazi već spomenuta “portirska točka”, gdje pet-šest studenata budno pazi i promatra da u Fakultet ne ulaze radoznali prolaznici. Odmah pokraj njih postavljena je božićna jelka, a u produžetku se naziru obrisi stola gdje se nalaze donacije, te ergometri, poklon beogradskog Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja, koji imaju humanitarnu ulogu. S druge strane radne grupe obezbeđenja nalazi se pano s polijepljenim post-it papirićima na kojima su napisane mnogobrojne poruke podrške. Hodamo dalje prema učionicama. U lijevom krilu prizemlja postavljena je izložba ovogodišnje studentske blokade u Beogradu. Na zidu su fotografije protesta studenata, a u vitrinama predmeti od značaja, primjerice indeks koji je simbolično zamrljan crvenom bojom.

Pred samim ulazom u jednu od glavnih učionica na Fakultetu (nešto kao D7 na FFZG-u), nalazi se “apoteka”, stolić na kojem su uredno posloženi i sortirani razni vitamini, analgetici, kreme te higijenske potrepštine poput uložaka, vlažnih maramica, pasti i četkica za zube. U učionici nekoliko studenata marljivo rade na pripremanju jednostavnih obroka za ostale studente te sortiranju preostale hrane i napitaka. U pozadini svira umirujuća glazba, a pogledom na platno vidim da je riječ o playlist to study like socrates after discovering from the oracle of delphi that he is the wisest. Filozofski na najjače. Nakon usputne prijatne kafice i par riječi sa studentima radne grupe za donacije, odlazimo u iduću, također relativno veliku, učionicu u kojoj su uredno posložene deke, navlake za krevete, jastučnice i prekrivači dok je stol za profesore poprimio ulogu stanice za kuhala. Odlazimo natrag do kolega iz medijske grupe da ih obavijestimo da smo gotove s razgledavanjem te da ćemo prionuti na intervju van Fakulteta. Nakon više od tri sata boravka, dosta je Filozofskog za danas. 

Ulazimo u fensi, poprilično bučan kafić u centru Beograda, nadomak Knez Mihailove. Jedva pronalazimo slobodan stol u kutu. Do nas sjedi sredovječni čovjek koji pokušava čitati neku elektroničku knjigu. Počinjemo s intervjuom u kojem me najprije zanimala geneza studentskog protesta, a zatim njihovi zahtjevi te što ih motivira u ustrajnosti u borbi. Na pitanje kako je protest krenuo, studentica Filozofskog odgovara:

“Protest je krenuo kada se desila velika tragedija 1. novembra u Novom Sadu, kada je nadstrešnica na stanici pala i ubila trinaestero ljudi, a kasnije je još dvoje ljudi preminulo od povreda. Mi smo kao građani izlazili na proteste jer je za to vredno izaći na ulicu, a dobili smo skoro nikakvu ili lošu reakciju od strane određenih medija i vlasti, policije svakako. Studenti FDU-a su dogovorili i uredno prijavili da će se u 11:52 sati 22.11. okupiti da odaju počast nastradalima. U tom trenutku pojavljuju se ljudi koji su krenuli da ih fizički i verbalno napadaju. Po tom pitanju policija nije uradila ništa. Napadači nisu bili privedeni, protiv njih nisu podignute prijave. Fakultet dramskih umetnosti je zbog toga prvi stupio u blokadu i izašao sa svojim zahtevima. Saznali su tko su ljudi koji su ih napali i zahtev je bio da budu razrešeni funkcija u svojim opštinama i da budu procesuirani od strane tužilaštva. Da se solidarišemo sa našim kolegama, zajedno smo [ostali fakulteti, op.a.] odlučili da stupimo u blokade. Jedan po jedan fakultet je tako krenuo u blokadu. Došli smo do toga da su od osamdeset fakulteta u celoj Srbiji, šezdeset dva trenutno u blokadi. Tako smo se organizovali i kad se više fakulteta priključilo, uspeli smo da formalizujemo naše zahteve.”

A zahtjevi koji studenti traže su sljedeći: “Imamo četiri zahteva. Prvi zahtev je da se javno objavi dokumentacija cele rekonstrukcije u Novom Sadu jer mi kao građani ove zemlje imamo pravo da znamo što se tu zapravo uradilo i kako je uopće došlo do toga da se nešto što je tek rekonstruisano pre nekoliko meseci odma sruši. Drugi zahtev tiče se slobode govora i okupljanja. U Srbiji se naša sloboda govora i sloboda na javno okupljanje krši. Ljudi koji aktivno govore o problemima koje imamo bivaju hapšeni i nekada krivično odgovaraju zato što su izjavili nešto šta imaju pravo da kažu. Naš je zahtev da ljudi koji su uhapšeni budu pušteni na slobodu i da ne budu krivično gonjeni. Izlazak na miran protest nije razlog da netko bude uhapšen. Naš treći zahtev se nadovezuje na drugi, a to je da ljudi koji vrše fizičko nasilje, koje je svakako krivično kažnjivo, budu kažnjeni za to. Nebitno tko su ti ljudi, na kojim pozicijama sede. Ukoliko ćemo da primenjujemo zakone, primenit ćemo ih na svima i svako će da bude kažnjen za ono što radi van zakona. Naš poslednji zahtev je da se uloži mnogo više u obrazovanje. U dosta se stvari ulaže ovde, ali obrazovanje uvek nekako trpi. Mi smatramo da bismo sa više sredstava imali više mogućnosti. Svima bi nam bilo bolje ukoliko bismo imali više novca u okviru obrazovanja.”

Na pitanje jesu li svi fakulteti u zemlji usuglašeni oko zahtjeva, sugovornica odgovara: “Svi fakulteti u Srbiji imaju iste zahteve i kad se u potpunosti ispune, obustavit ćemo blokade. Svi zajedno.” Sugovornica dalje objašnjava što bi im značilo da se svi zahtjevi usvoje.

“To će biti velika pravna i moralna pobeda za sve nas jer će konačno ljudi koji su odgovorni za to odgovarati. Pokazat ćemo da niko ne može da se krije iza svoje stranke, funkcije i da je zakon jednak za sve te ćemo da dokažemo da mi kao društvo možemo da idemo napred. To je pravac u kojem mi želimo da idemo i da sutra, kada izađemo na ulicu, znamo da ćemo biti zaštićeni ukoliko nam se nešto desi.”

Druga studentica s kojom sam kasnije razgovarala pojašnjava unutarnju organizaciju, odnosno podjelu radnih grupa. “Imamo podosta radnih grupa – za bezbednost, odnose s medijima, s visokoobrazovanim ustanovama, čak i radnu grupu za logistiku, za strategiju, za slobodne aktivnosti. Radna grupa za slobodne aktivnosti organizuje od prikazivanja filmova, do antipredavanja i različitih sekcija gde dolaze ljudi koji nas podržavaju. Nekada i mi sami imamo svoje inicijative. Npr. sada za praznike dosta je fakulteta organizovalo da se prave novogodišnji čestitke i paketići za decu u domovima i nepovoljnim finansijskim situacijama.”

Davne 2009. godine blokada na FFZG-u trajala je 35 dana. Beogradski kolege taj su period već sada pretekli, a na pitanje jesu li spremni na dugu blokadu, studentica odgovara.

“Niko pa čak ni mi ne možemo da znamo koliko će ovo da traje. Dok god traje podrška sugrađana i nas samih, mnogo nam je lakše i spremni smo da iznesemo sve ovo. Zajedno sa time ide i ispunjenje zahteva. Dok oni ne budu ispunjeni, ne planiramo da prekinemo blokadu. Naravno da bi bilo najbolje da zahtevi budu što pre ispunjeni da svi možemo da se vratimo svakodnevnim aktivnostima. Ova blokada je ekstremna mera koja je odgovor na ekstremne situacije koje su se dogodile i za koje niko nije preuzeo odgovornost. Duge blokade i ispunjenje zahteva idu ruku pod ruku. Znači, što se pre zahtevi ispune, to će i pre blokada da se završi.”

Da studenti u Srbiji nisu sami u blokadi i protestu dokazuje i činjenica da su ih javno podržali radnici u kulturi, prosvjetni radnici, umirovljenici te da od početka blokade svakodnevno dobivaju salve podrški uživo i na društvenim mrežama. Uz njih su stali i mnogi fakulteti iz Hrvatske i regije, primjerice Filozofski fakultet u Rijeci te ljubljanska Akademija za gledališče, radio, film in televizijo.

“Nama ta podrška puno znači zato što nam pokazuje da u ovoj borbi nismo sami, da postoje ljudi koji shvataju koliko je ovo ozbiljno i koliko je vredno da se svi zajedno borimo. To nam daje motivaciju, snagu i vetar u leđa i dokaz da se ne borimo samo za sebe, da nismo samo neki studenti koji to rade radi nekih svojih zahteva. Dobijemo osećaj zajedništva, jedinstva i da možemo da napravimo neku promenu. Lepo je kada ustaneš ujutru i vidiš da su poljoprivrednici objavili podršku, da su sindikati rekli ‘Mi smo uz vas, podržavamo vas’. Podrška iz regiona nam takođe mnogo znači jer su naše kolege u Hrvatskoj prije petnaest godina imali isti model rada, napravili su istu blokadu.”

Također, dodaje, pomaže im osjećaj zajedništva: “Svi smo na Fakultetu svaki dan, ceo dan. Dosta smo se zbližili i povezali. Na Fakultetu ima dosta smerova, a za četiri godine studiranja nismo stigli svi da se upoznamo. Ova situacija je to promenila. Podržavamo jedni druge, što unutar Fakulteta, što svi fakulteti međusobno. Zajedništvo koje vlada na svim fakultetima koji su blokirani je ujedno i ono što nas motiviše, kao i podrška od sugrađana. Svi žele da pomognu tako da smo svesni da ovo radimo za šire dobro.”

Iako su predavanja obustavljena, kao i sve administrativne i ine ustrojbene jedinice, faks vrvi aktivnostima.

“Zbog blokade je popularno mišljenje da smo mi na raspustu, da dolazimo na fakultet da sedimo, da se družimo. Naravno, druženja ima, međutim, bavimo se i organizovanjem raznih predavanja, odnosno antipredavanja gde nam gostuju različiti ljudi koji pričaju o temama koje su trenutno relevantne u Srbiji. Bavimo se i održavanjem Fakulteta jer nam je dato veliko poverenje da budemo ovde. Fakultet je postao naša kuća, mi tu jedemo i spavamo i ponašamo se kako bismo se ponašali kod kuće. Naravno, ne možemo da zaboravimo i da učimo jer smo na kraju dana studenti. Iako nemamo klasična predavanja, mi smo svi sada na jednom velikom predavanju iz različitih tema. Takođe, redovno održavamo plenume gde govorimo o bitnim stvarima, glasamo o njima, dogovaramo se. Imamo veliku sreću što su nas naši profesori, u velikom broju, podržali i što svaki dan dolaze i sede sa nama da razgovaramo ne samo o gradivu, već i opštim temama. Stvarno su nam dani ispunjeni obavezama.”

Na otvoreno pitanje ima li kakvih zaključnih crtica, sugovornica odgovara: “Ovakvi trenuci umeju da budu teški i nekada nisu uopšte prijatni. Bez solidarnosti mi ne bismo mogli ovo da iznesemo potpuni sami. Solidarnost još nije mrtva, možemo još uvek da budemo zajedno i da radimo za bolje sutra.” Da ovaj tekst bude potpun, idući sam dan otišla na veliki protest studenata i poljoprivrednika na beogradskoj Slaviji. Čitajući priručnik za protest, pripremila sam se na moguće anarhično stanje. U objavi je, među ostalom, pisalo: treba poneti (…) tkaninu kojom se mogu prekriti usta i nos (za svaki slučaj), kada primetite da oko vas više nisu vaše kolege ili primetite da se u vašem okruženju pojavljuju sumnjiva lica, to je znak da se sa tog mesta sklonite, u slučaju da primetite neadekvatno delovanje policije ili sumnjivih lica, udaljite se radi svoje bezbednosti. Adrenalin je krenuo kolati. Budući da je najprije riječ o studentskom protestu, očekivala sam da će većinski udio činiti upravo studenti. To vjerojatno i je istina, no prisutni su bili i drugi – umirovljenici, tinejdžeri, roditelji s djecom, ljudi s kućnim ljubimcima, ukratko, svi željni društvene promjene. O količini ljudi na Trgu govori i činjenica da su se pojedinci penjali na stabla kako bi osigurali mjesto gdje ih nitko neće gurati ili odakle bi imali bolji pogled na srce događaja. Iako je u takvim situacijama teško utvrditi broj nazočnih, procjenjuje se da je dupkom ispunjena Slavija brojala oko 100 000 ljudi. I doista, kada u petnaestominutnoj šutnji osvijestiš da se nalaziš u tolikoj masi ljudi, shvatiš da smo svi u ovoj borbi zajedno i da je promjena moguća.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

“Da je urađeno sve što je traženo možda se ova tragedija ne bi desila. Podizvođačka firma Starting iz Batajnice ignorisala je sve to što su tražili ljudi angažovani za nadzor radova. Ponašali su se bahato i neprofesionalno, ali im je to tolerisano”, za Radar je izjavio inženjer geologije, Zoran Đajić, koji je bio zadužen za nadzor radova na Železničkoj stanici i tvrdi da je nadstrešnica itekako bila rekonstruisana.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da će tužilaštvu i sudovima “biti teško” da utvrde krivičnu odgovornost za nesreću u Novom Sadu, koju mnogi u javnosti nazivaju zločinom.

I bi tako. Tek 20 dana nakon urušavanja nadstrešnice, Više javno tužilaštvo u Novom Sadu saopštilo je da je nakon prikupljanja i detaljne analize sve potrebne dokumentacije, uhapšeno 11 osoba. Među njima se našao i Goran Vesić, bivši ministar građevinarstva, saobraćaja i konstrukcije, koji je dao ostavku nekoliko dana nakon pada nadstrešnice. Nakon manje od nedelju dana njemu je pritvor ukinut jer tužilac nije priložio dokaze koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je izvršio krivično delo teško delo protiv opšte sigurnosti. Pored njega, tada su uhapšene i Anita Dimovski, v. d. pomoćnika ministra za železnički i intermodalni transport, kao i Jelena Tanasković, doskorašnja v. d. direktorka Infrastrukture železnice Srbije – kojima je određen kućni pritvor. Uhapšen je i Nebojša Šurlan, bivši direktor Infrastrukture železnice Srbije, koji je ovu funkciju vršio do marta ove godine, kada je podneo ostavku. Da li će iko od njih biti osuđen je pitanje koje se postavlja u javnosti. 

Direktori kineskih kompanija koje su bile glavni izvođači radova nisu se našli na spisku uhapšenih, kao ni Tomislav Momirović, za vreme čijeg mandata je rađena rekonstrukcija Železničke stanice. Sa druge strane, aktivisti i građani koji traže preuzimanje političke odgovornosti nisu takve sreće. Suočavaju se s hapšenjima, pritvorima dužim od 20 dana, a nekima i dalje prete zakonske kazne od 3 do 12 godina. 

Naime, protesti kojima se traži odgovornost za smrt 15 ljudi usled pada nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu ne jenjavaju već više od mesec dana. Jedna od akcija koja je u okviru ovih protesta pokrenuta je Zastani, Srbijo, tokom koje se simbolično, svakog petka u 11.52, u tišini sve obustavlja na 15 minuta. Tada se zaustavljaju saobraćaj, svi poslovi, ali i nastava. Ova protestno-komemorativna akcija je 22. novembra održana u više od 50 gradova i naselja, sa bar oko 30 blokada saobraćaja, javlja Arhiv javnih skupova. Naglašava se i da je procena iznesena na osnovu dostupnog video materijala, tako da bi broj blokada i učesnika mogao biti i veći. Na akciju Zastani, Srbijo pozivale su opozicione stranke, ali i različite omladinske grupe kao što su Borba i SviĆe. Osim komemorativne uloge, ovim akcijama se podseća da za nesreću u Novom Sadu postoje odgovorni i da oni ne smeju proći nekažnjeno. 

Na ulicama se, pored građana koji odaju poštu poginulima, od samog početka pojavljuju “uznemireni građani”, kojima smetaju blokade saobraćaja i koji ulaze u sukob sa okupljenima. U više navrata je dolazilo ne samo do verbalnih, već i fizičkih napada na građane koji učestvuju u akciji Zastani, Srbijo. Ovakav prizor nije ništa novo, kako se na protestima u Srbiji redovno pojavljuju “batinaši ex machina”. Prema navodima medija i aktivista, neki od napadača su identifikovani kao članovi vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) i javni funkcioneri.

Tokom jedne od tih akcija studenti i profesori Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu okupili su se 22. novembra, u neposrednoj blizini fakulteta, kako bi odali počast poginulima u Novom Sadu. Tokom skupa, koji je bio unapred prijavljen, studenti i profesori FDU bili su fizički napadnuti od strane organizovane grupe. Jedan od studenata, Nikola Terzić, zbog povreda je završio u Urgentnom centru.

“Prišlo nam je pet-šest mladića sumnjivog izgleda. Sada slobodno mogu reći batinaša. Pojavili su se odjednom. Krenuli su na moju koleginicu Ružicu, a ja sam onda uleteo među njih. Dobio sam najmanje pet udaraca u glavu, pesnicama su me udarali u rebro. Na urgentnom su mi pregledali glavu, imam prignječenje, ali ostajem na daljim analizama”, rekao je tada Terzić za Nova.rs i dodao da policija, koja se nalazila u blizini, u tom trenutku nije reagovala.

Već 25. novembra studenti i studentkinje FDU na plenumu su izglasali blokadu fakulteta, a njihovi zahtevi za prestanak blokade obuhvataju: utvrđivanje krivične odgovornosti i procesuiranje lica koja su napala studente na akciji Zastani, Srbijo ispred ovog fakulteta, disciplinske mere protiv javnih funkcionera koji su bili deo ovog događaja.

“Uloga umetnika u zlim vremenima nije i ne sme da bude pasivna” 

Nakon odluke o blokadi, studenti FDU su naglasili da nasilje nad njihovim kolegama i koleginicama nije izolovan slučaj i pozivali su ostale studente na blokadu svojih fakulteta. Zaista, tokom i nakon protesta proteklih mesec dana, mnogi mladi aktivisti i studenti su privođeni, hapšeni i maltretirani.

Student Akademije umetnosti u Novom Sadu, Relja Stanojević, priveden je tokom protesta 5. novembra ispred Gradske kuće u Novom Sadu zbog “napada na službeno lice u obavljanju službene dužnosti” i u pritvoru se nalazio do 22. novembra. Privela su ga dvojica muškaraca u civilu, jer je, kako je tada rekao dok su ga odvlačili, “branio svoju devojku” – od istih tih muškaraca koji se nisu legitimisali. 

Po izlasku je za N1 rekao da su uslovi u zatvorima nehumani. “Tamo stvarno ne postoje prava. Tamo ima svakakvih ljudi – ali su i dalje ljudi. Kad ste u takvoj nekoj ustanovi, imate osećaj da pet kilometara oko vas nema ničega, kao da ste u sred pustinje, bombardovani ste režimskim kanalima koji postoje na jedinom televizoru u sobi. Nije za ljude. Totalno su nehumani uslovi”, izjavio je Stanojević za N1.

Student Pravnog fakulteta u Novom Sadu, Mihailo Mladenović, priveden je istog dana i u pritvoru je bio do 28. novembra. Na teret mu stavlja da je kamenicama gađao Gradsku kuću, a pritvor od 30 dana mu je određen zbog, kako su naveli iz Višeg suda, mogućnosti ponavljanja krivičnog dela i uznemirenja javnosti. Njegov advokat, Marko Pantić, smatra da su mere neosnovane i nesrazmerne težini dela, prenosi Vreme. U intervjuu za Insajder je naveo da su uslovi u zatvoru u Novom Sadu bili jako loši, nehigijenski i da će nakon svega morati da potraži i stručnu pomoć.

“Znate, borim se s astmom. Tako da sam bio blizu gušenja jer su sobe nehigijenske i prljave. Puno je stenica, insekata, soba je relativno mala, a stane deset ljudi u nju. Jako je nabijen prostor, klaustrofobično je, a pre svega je vladala velika psihička nestabilnost u meni, gde ću se najverovatnije obratiti neuropsihijatru i izabranom lekaru povodom svega ovoga što se dogodilo”, kaže Mladenović, pokazujući nebrojene ujede stenica na svojim rukama.

Nasilje i represiju nad studentima su osudili profesori FDU i podržali njihove zahteve, kao i nastavno-umetničko-naučno veće tog fakulteta, preko 20 umetničkih fakulteta, institucija i profesionalnih asocijacija iz Srbije i regiona i preko 350 alumnista i alumnistkinja FDU.

“Studenti se suočavaju sa režimskim nasiljem u ogoljenom vidu, kao i svi drugi građani Srbije koji su opravdano ogorčeni, što i pokazuju na sve brojnijim protestima koji se neće tako lako ugasiti. Hapse ih i prebijaju, izloženi su pretnjama, neosnovanim pritvorima, ekstremnim pritiscima. Videlo se kako sistemske zloupotrebe mogu da ubijaju, a pritom odgovorni za smrt petnaest naših sugrađana organizuju bande koje nasrću na studente, pojedine odvode i drže ih u pritvoru više od dvadeset dana. Čini mi se da nije slučajno što su baš studenti ovih dana na meti režima”, za Mašinu je izjavila Irena Ristić, filmska i pozorišna rediteljka i profesorka na FDU.

Ristić dodaje da su profesori FDU dostupni svojim studentima, da im pružaju podršku – logističku i tehničku, dele svoja iskustva, odgovaraju na pitanja i ostaju budni i prisutni – i nastaviće da budu tu za sve sledeće korake. 

Sami studenti su odlučili da ne daju pojedinačne izjave za medije iz bezbednosnih razloga, već se oglašavaju isključivo putem saopštenja.

Alumnisti FDU podržali su svoje kolege i istakli da nasilje nad njima nije izolovan slučaj, već opasnost kojoj smo izloženi svi, na svakom mestu, u svakoj prilici. 

“Podsećamo da uloga umetnika u zlim vremenima nije i ne sme da bude pasivna i da je umetnost ogledalo, ali i putokaz svakog društva i svake ljudske zajednice. Priroda naših poziva je javno delovanje i zato imamo odgovornost da istupimo i ostanemo dosledni u svojim zahtevima za pravdu, poštovanje i odgovornost”, ističe se u saopštenju alumnista.

Uz kolege, zajedno

Zahteve studenata i studentkinja FDU su masovno podržale njihove kolege sa drugih fakulteta. Samoorganizovana grupa studenata Univerziteta u Beogradu je u petak, 29. novembra blokirala zgradu Rektorata Univerziteta u Beogradu i organizovala plenum kojem je prisustvovalo preko 300 studenata. Plenumu su prisustvovali profesori i studenti FDU koji su iskazali svoju zahvalnost i podelili savete i poruke podrške kolegama.

“Naša organizacija je nastala jer je žrtva tragedije u Novom Sadu bila školska drugarica studentkinje Filozofskog fakulteta. Par kolega zajedno sa njom je organizovalo grupu gde će izraziti tugu, bes i nezadovoljstvo, ali kada je situacija eskalirala (prebijanje i hapšenje drugih studenata dok su mirno protestovali) mnogo više ljudi se pridružilo i odlučilo da blokadom izrazi svoje nezadovoljstvo”, za Mašinu navodi jedna od studentkinja koja učestvuje u blokadi Rektorata.

Na plenumu je 29. novembra izglasana blokada Filozofskog i Filološkog fakulteta kao i zgrade Prirodno-matematičkih fakulteta, ali i nastavak blokade Rektorata. Već od ponedeljka, sve ove zgrade su uspešno blokirane, a studenti su mahom dobili podršku svojih profesora i dekana.

“Nećemo da dozvolimo da nas tuku na ulici, nećemo da dozvolimo da nam zgrade padaju na glavu zbog njihove korupcije, nećemo da dozvolimo da nam unište obrazovanje”, poručili su studenti u saopštenju za javnost. Među zahtevima koje su oni u saopštenju izneli našli su se i svi zahtevi kolega sa FDU, kao i povećanje sredstava za državne fakultete za 20 odsto.

Studenti Fakulteta dramskih umetnosti su u ponedeljak iskazali solidarnost sa kolegama sa Univerziteta u Beogradu. Grupa od 150 studenata uputila se sa FDU, koji je i dalje pod blokadom, do Studentskog trga. Svojim kolegama su delili pištaljke podrške kako bi mogli da započnu zvanične blokade svojih fakulteta, nakon čega su se uputili nazad na svoj blokirani fakultet. 

Istog dana, nenajavljeno, u blokadu su stupili i studenti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i ponovili zahteve studenata FDU.

Tokom blokada ovih fakulteta, na Arhitektonskom fakultetu i Fakultetu političkih nauka su održani plenumi i izglasane blokade koje su započete u utorak, 3. decembra, a za 4. decembar je najavljena blokada zgrade Univerziteta u Nišu. “Jug ne sme da ćuti”, navela je neformalna grupa niških studenata u saopštenju za javnost.

Studentska borba se svakog dana širi i situacija se menja iz dana u dan – ali zahtevi ostaju isti. Studenti širom Srbije su se ovih dana na više načina angažovali, pokazavši da akademska zajednica ne ćuti na represiju i nasilje, ali i podsećajući da za pad nadstrešnice u Novom Sadu i 15 poginulih – postoje odgovorni. Uprkos svim pritiscima, studenti u Srbiji su u danima iza nas iskazali solidarnost, hrabrost i dostojanstvo. “Studenti su tu i ne idu nigde”, poručili su i pozvali sve da im se pridruže u njihovoj borbi.

1. Rekonstrukcija Željezničke stanice u Novom Sadu odvijala se u dvije faze. Prva faza započela je u listopadu 2021. godine, a stanica je prvi put svečano otvorena u ožujku 2022. godine. Druga faza radova, koja je obuhvaćala modernizaciju unutrašnjosti zgrade, završena je 5. srpnja 2024. godine. Međutim, prema priopćenju tvrtke Infrastrukture željeznice Srbije, nadstrešnica koja se srušila 1. studenoga 2024. nije bila obuhvaćena rekonstrukcijom u sklopu ovih radova. (op.ur.) ↩︎

Cijeli događaj nazvan je Heavy Mental, a po uzoru na pristup i estetiku projekta zasnovanu na uradi sam principu, punk i skate kulturi – moći ćete razgledati i/ili nabaviti fanzine, knjige, plakate, stickere, prišivke i odjeću. Iza eksperimentalnog mikroizdavačkog projekta Varikina stoji Aleks Vitorović, a povodom otvorenja sedmodnevne izložbe posjetitelji_ce će moći prisustvovati sitotisku uživo uz glazbu.

Varikina je sestrinski kolektiv Matrijaršije, o kojoj više možete doznati u intervjuu.

Program počinje u četvrtak u 15 sati, a izložba se može posjetiti do 20. studenog svaki dan od 17 do 20 sati.

Više detalja pronađite ovdje.

Za Beograd, grad za čiju je društveno-političku situaciju amblematična upravo beskrupulozna uzurpacija prostora, najzloglasnije manifestirana u njegovom kontroverznom izlasku “na vodu”, glasovita BIGZ-ova zgrada na Senjaku predstavljala je neprocjenjivo mjesto okupljanja alternativne muzičke i umjetničke scene. Prvi takvi korisnici pojavili su se negdje sredinom nultih, da bi se zbog izuzetno praktične, centralne lokacije, ali i izvrsnih arhitektonskih predispozicija, BIGZ počeo pretvarati u izuzetno živo stanište kulture. Nažalost, sudbina takvog prostora u beogradskom je kontekstu neizbježna pa je već 2007., u trenu kada se proces njegovog naseljavanja tek zahuktava, BIGZ u vrlo spornoj privatizaciji prešao u većinsko vlasništvo MPC Holdinga, odnosno tajkuna Petra Matića. Međutim, najavljena restauracija zgrade nikad nije provedena, a “sretna” okolnost Matićeva čekanja da kapitalizira na jeftino stečenoj prestižnoj nekretnini dovela je do toga da je alternativna scena u BIGZ-u neko vrijeme mogla nastaviti bujati: probaone, ateljei, studiji, klubovi formirani tijekom narednih godina počeli su predstavljati infrastrukturu za rad oko petstotinjak ljudi, kao i mjesta okupljanja nebrojenih posjetitelja, kojima su bili dostupni sadržaji od sporta, preko tečajeva jezika do kazališta i koncerata.

Konkretniji problemi u kontinuiranoj neizvjesnosti pojavili su se 2014. godine, kada se netko u beogradskoj protivpožarnoj policiji iznenada sjetio da zgrada BIGZ-a ne udovoljava sigurnosnim propisima, zbog čega se nekolicina važnih klubova poput Čekaonice, ključnog mjesta jazz scene, morala iseliti. Time je ujedno prestala i komercijalna aktivnost u zgradi, dok su preostali zakupci nastavili živjeti u više-manje stalnom strahu od nove prodaje i protjerivanja.

Ono što se oduvijek činilo neizbježnim obistinilo se konačno u siječnju ove godine, kada je objavljeno da BIGZ kupuje MPC Marera Properties, još jedna tvrtka mutnog zaleđa, u čijem vlasništvu se nalazi i Beograđanka. Naime, kako prenosi Politika, vlasnik Marere je Vladimir Zubrilin, “ruski biznismen koji poseduje i pasoš Malte, spomenut u aferi ‘Panamski dokumenti’ o iznošenju novca u ofšor zone”. Nakon što je u veljači prodaja formalizirana, svih šezdesetak zakupaca prostora u BIGZ-u dobilo je zahtjev za iseljenjem uz otkazni rok do kraja ožujka. Zgrada je potom ispražnjena, a beogradska nezavisna scena još je jednom završila na cesti.

Izbačeni zakupci srećom su se vrlo brzo organizirali u inicijalno neformalnu inicijativu Beogradska alternativna scena, koja je odmah iskoračila prema gradskim vlastima s molbom da se adresira ovaj težak udarac za nezavisnu kulturu. Kako je u razgovoru za Kulturpunkt prenio muzičar Nemanja Savić, jedan od BIGZ-ovih korisnika, inicijalna reakcija Grada bila je brza i susretljiva, ali na tome je ostalo: “Saslušali su naše potrebe, rekli da Grad poseduje razne prostore i da su voljni da nam obezbede nešto, da se pobrinu za alternativnu kulturu, ali otad se nije desilo ništa. Ulazimo u četvrti mesec od iniciranih razgovora, ali nismo dobili nijedan konkretan predlog ulasku u neku zgradu.”

Na njihovom se problemu, navodi Savić, najviše angažirao glavni gradski urbanist Marko Stojčić, s kojim se inicijativa sastala u travnju. Stojčićeva je ideja da bigzovci uđu u čuvenu zgradu Pošte 6 na Savskom vencu, odmah pored bivše Željezničke postaje, na obodu “Beograda na vodi”. No, kao i u BIGZ-ovom slučaju, riječ je o izuzetno atraktivnoj lokaciji, koja je osuđena na istu vrstu neizvjesnosti – Savić napominje kako je Pošta 6 u najboljem slučaju prezentirana kao srednjoročno rješenje, vjerojatno na period kraći od 10 godina.

Sama inicijativa, ubrzo registrirana i kao udruženje Beogradska alternativna scena, dala se u vlastitu potragu za prostorom usporedo s pregovorima s gradskom upravom: “Pregledali smo nekih 20-30 objekata, ali sve to je nemoguće realizovati bez institucionalne i državne pomoći. Većina objekata nije prilagođena našim potrebama – to su često hale, koje ne mogu da se pretvore u prostore u muzičare niti mogu da se adaptiraju za potrebe ovolikog broja različitih korisnika. Problem s kojim se prevashodno suočavamo je renta, nemoguće je pronaći prostor s dobrim uslovima na lokaciji koja bi nam omogućila da budemo gradski centar kulture”, istaknuo je Savić.

Inicijativa je gradskim vlastima već poslala razrađen koncept takvog projekta: “Mi smo napravili neki draft gde smo saželi sve mogućnosti koje je BIGZ pružao. Tamo smo naveli okvirnu kvadraturu i konkretne prostorne potrebe, od kancelarija do sale za umetničke priredbe. Radilo bi se o nekoj vrsti sveobuhvatnog kulturnog centra, koji bi uključivao i solidarnu kuhinju, ali i komercijalne djelatnosti. Sve to ljudi iz grada već znaju i imaju negde zabilježeno.”

Kako navodi Savić, problem prostora za mlade muči beogradsku alternativnu scenu već desetljećima: “Akademija, Studentski kulturni centar – to su danas klubovi za sve osim za omadinu. Jedan po jedan su nam oduzimali objekte, pa mi sada tražimo one koji su u lošem stanju da se organizujemo. Prema nekoj našoj proceni, u gradu postoji oko milijun i po neiskorišćenih kvadrata, ali problem je naći nešto povoljno kao što je to bio BIGZ, gde pritom neće da nas izbacuju nakon par godina.”

Savić pojašnjava koliko je protjerivanje iz BIGZ-a utjecalo na njegove korisnike u ovom izuzetno teškom razdoblju: “Za početak, direktor BIGZ-a nas nije obavestio da je zgrada prodata – prosto smo jedan po jedan počeli da dobivamo otkazne rokove. To je bio mesec opšteg rasula, a neki su dobili produžene rokove jer to prosto nije bilo realno. Selidba u tako kratkom roku je bila prava agonija. Ljudi su trenutno na ivici katastrofe u godini u kojoj je ugrožena puka egzistencija ljudi, oduzet im je prostor za stvaranje, tek sad vidimo koji je značaj i veličina i koliko je nezamenjiv bio BIGZ. Neki od nas su imali ogromne probleme, morali su da napuste umetničku delatnost i da nađu druge poslove kako bi naprosto prebrodili. Ja nisam imao toliki problem, ali neki bendovi su se raspali, snimanja su na ledu, čak i Partibrejkerskima, a drugari slikari su morali da rade u lošim uslovima bilo gde zbog zakazanih izložbi. Klub mačevalaca se veoma teško snašao, kao i penjači, koji nigde nisu uspeli da prenesu penjačku stenu. Plavo pozorište je bilo potpuno rastureno – tek sad su našli neku kuću za koju traže sredstva od grada. Najviše su platili muzičari, počev od mladih bendova. Što se muzike tiče, poslednjih 10 godina vredi da je BIGZ jednako scena. Osećamo se skrajnuto, kao da nemamo ni prava da tražimo sve to, taj prostor za rad.”

Krajem lipnja u Kulturnom centru Grad Beogradska alternativna scena održala je prvu javnu skupštinu: “Osnovna ideja nam je bila da ozvaničimo članove, da se vidimo i uspostavimo interakciju i prevaziđemo podele ‘mi-vi’. Želimo da utičemo na kulturnu scenu u Beogradu i da pokažemo da postojimo, da smo sposobni da se organizujemo i da napravimo neke konkretne korake”, ističe Savić.

Što se šire podrške tiče, zasad se inicijativi obratio dio ULUS-a, koji je pod novim vodstvom napravio pozitivan iskorak u borbi za prava umjetnica i umjetnika. Kako navodi Savić, petnaestak akademskih slikara je i službeno u inicijativi, a vizualne umjetnice i umjetnici su važan dio bigzovske zajednice. Potporu je im je izrazio i umjetnički kolektiv Polimorf, razna udruženja koja se bave ekologijom i zaštitom okoliša, kao i izdavačke kuće i umjetničke organizacije.

Kako god da se rasplete sudbina ljudi okupljenih oko Beogradske alternativne scene, Savić napominje da će svaki dobiveni prostor morati itekako braniti dobrim projektima, ulaganjima i otvaranjem za ljude. “Mi ne želimo da privatizujemo neki gradski prostor,” ističe, “sve to treba da pripada sceni grada.”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: Već si dulje od desetljeća aktivna na beogradskoj kulturnoj sceni – kao glazbenica i organizatorica, izvođačica i vizualna umjetnica. Možeš li ukratko opisati svoju stvaralačku putanju i različite kontekste u kojima si radila? 

U svojoj glavi, ja živim u nekom svom svetu, na nekoj svojoj planeti i ono što ja pokušavam da uradim svojim kreativnim radom je da prosto dočaram svoj svet ljudima kroz pisanje, kostim, performans, muziku, umetničku fotografiju, spotove itd. Uvek sam imala brojna interesovanja, međutim moj kreativni rad je oduvek zavisio od mog ekonomskog statusa. Kao mala sam želela da se bavim pevanjem i pisala sam tekstove za pesme, no nisam imala novca da kupim ni jedan instrument niti da platim časove da naučim da sviram. Stoga sam počela da nastupam recitujući svoje tekstove na poetskim večerima. Kada sam završila srednju školu i počela da radim kao konobarica, počela sam da zarađujem dovoljno novca za kostime, šminku i perike i nastupala sam kao dreg kraljica. Kada sam skupila novca za kvalitetan laptop, počela sam da nastupam kao DJ i da organizujem žurke. Od žurki sam finansirala svoju muzičku karijeru (producenta, bend, studio, snimanje spotova) kao i kameru za snimanje YouTube vlogova.

KP: Osim što si aktivna na kulturnoj sceni, javno istupaš na društvenim mreža i vlogu gdje si upozorila i na mizogino, seksualno i ekonomsko nasilje prisutno na klupskoj i glazbenoj sceni. Koje su najveće prepreke s kojima si se suočila i kako su utjecale na tvoj rad? 

Kada sam počela da se bavim DJingom, organizovanjem žurki i snimanjem muzike, shvatila sam da je muzička industrija vrlo mizogina. Žene su generalno ređe shvaćene ozbiljno ili razmatrane za angažovanja (npr. na festivalima), a to što sam trans je samo odmagalo još više. Smeta mi što se moj rad iz samog stvaranja umetnosti pretvorio više u borbu za moje pravo da postojim, da stvaram i da zarađujem za život od svog rada. Volela bih da se preselim u neku razvijeniju državu gde bi moja vrednost bila određivana na osnovu onoga što sam sposobna da uradim, a ne na osnovu toga šta sam dok stvaram (žena, trans osoba itd.).

KP: Uskoro ćeš na Vox Feminae festivalu gostovati na tribini posvećenoj još jednoj temi o kojoj si na razne načine progovarala  – bujanju TERF tendencija u feminizmu i aktivističkim krugovima. Riječ je o ideologiji koja pokušava isključiti trans osobe iz aktivističke borbe, a posljednjih je godina doživjela poseban zamah. Čini li ti se da varijante TERF-a kojima svjedočiš u srpskom kontekstu prate obrasce koji su prisutni globalno, ili ipak imaju svoje lokalne specifičnosti?

Ne volim reč TERF, tj. ”trans-isključujući radikalni feminizam”, jer taj izraz implicira da je problem sa transfobima što isključuju trans osobe iz svog ”feminizma”. To nije slučaj. Rekla sam to milion puta – kada bi problem sa transfobima bio samo što me isključuju, to bi bilo fenomenalno. Imam svoje društvene mreže, imam svoj YouTube kanal, ne treba mi da mene neko uključuje u svoj feminizam. Ne, problem sa transfobima je što aktivno promovišu dezinformacije, laži i teorije zavere koji su dizajnirani da pospeše mržnju prema trans osobama. Problem sa transfobima je što su politički reakcioni – žele da obrnu progres borbe za prava trans osoba. U Srbiji ne postoji mnogo trans aktivista, ili trans osoba koje su javno autovane, niti zakona koji štite transrodne osobe, tako da je većina ”problema” s kojima se TERF bavi uvezena iz Britanije.

KP: U više si navrata isticala koliko je štetno što trans-isključive pozicije transrodnosti i rodu pristupaju krajnje apstraktno i akademski. Možeš li pojasniti zašto takav pristup predstavlja velik problem? 

Većina TERF diskusija su apstraktne diskusije koje nemaju praktičnu realnost. Uzmimo primer toaleta: Da li trans osobama treba dozvoliti da piške u toaletu roda sa kojim se identifikuju? Čak i ukoliko bismo se složili da je odgovor ”ne”, ne bi postojala nikakva praktična realnost u zaustavljanju trans osoba da piške u kom god toaletu žele. Nemoguće je postaviti obezbeđenje ispred toaleta u svakom baru, kafiću, restoranu itd. koji bi proveravao genitalije i hromozome ljudima. Gde bismo našli toliku radnu snagu? Ko bi finansirao njihove plate? Da li bi svi ljudi zaista bili voljni da im neko proverava genitalije i vadi krv da proveri koje hromozome imaju, pre svake upotrebe toaleta? Ideja nema praktičnu realnost.

Svi problemi koje TERF-ovi imaju su apstraktni: uključivanje trans žena u feminizam će da obriše žene, da obesmisli borbu za prava žena i da obesmisli feminizam. Ovi problemi su dizajnirani za duboku filozofsku debatu, ne za praktičnu realnost. Dok su problemi trans populacije vrlo ukorenjeni u realnosti: diskriminacija prilikom pokušaja zaposlenja, skućavanja, ostvarivanja prava na zdravstvenu negu, koji rezultiraju siromaštvom, beskućništvom i nedostatkom medicinske brige. Praktični problemi za koja postoje praktična rešenja. Razlog zašto ja više ne odgovaram TERF-ovima na njihove gluposti je zato što nisam zainteresovana za filozofska pitanja o etici, nego isključivo za pitanja o praktičnim problemima i praktičnim rešenjima, koja bi svet učinila funkcionalnijim i bezbednijim.

KP: Voljela bih završiti pitanjem koje se nadovezuje na tvoju kreativnu praksu. Drag večeri u tvojoj organizaciji probile su put razvoju tog izvedbenog oblika u Beogradu, a prisutna si i na regionalnoj drag sceni od njezinih začetaka. Kako se tvoj doživljaj draga mijenjao kroz godine, i kako gledaš na razvoj scene i sve veću popularnost draga u kontekstima koje poznaješ?

Ne posmatram svoj rad tako. Vrlo sam sebična u svom stvaralaštvu: kroz svoju umetnost izražavam svoju ludost i bitno mi je da je meni lepo. Ukoliko je to što radim dalo bilo kakav povod drugim ljudima da prate i oni svoju ludost, drago mi je. Ukoliko je i njima lepo dok rade to što rade, i zbog toga mi je drago. Ali nikada nisam radila ono što sam radila da bih otpočela dreg scenu ili bilo šta tog tipa. Ja sam samo puna ideja i entuzijastična za rad, i stvaram zato što me boli kada te ideje ne dobiju mogućnost da se manifestuju u realnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako uopće uvesti čitatelja u priču o Crnom bombarderu? To je jedna priča, to su stotine priča, priča svakog od nas, svakog mladog pojedinca prikovanog u ralje svoje male balkanske države. Pokušavajući se otrgnuti neki će pobjeći, neki će naći način za dobar život, a neki će propasti ili već jesu. Misao vodilja u pisanju ovog teksta bila je prikazati svevremenost Crnog bombardera, kako se mnoge njegove teme mogu povezati s današnjim vremenom i potaknuti nas na promišljanje.

Crni bombarder, snimljen 1992. pod režijskom palicom Darka Bajića, jedan je od najslavnijih jugoslavenskih filmova desetljeća. Radnja se temelji na pretpostavci kako će Beograd izgledati u 1999. godini. Crni (Dragan Bjelogrlić) je radijski voditelj na postaji Boom-92, u državi koja mu, kao nama danas, u mozak usađuje iluziju slobode govora. U eteru priča bez dlake na jeziku o gadostima sistema u kojem živi, a to, naravno, zasmeta gradskima vlastima.

On je mladi buntovnik s razlogom, s nevinim idejama o mijenjanju stvarnosti u kojoj se nalazi, s nadom da se može (uspješno) udariti kontra sistemu, momak koji želi živjeti od istine, zabave i rock’n’rolla. Crni ima gotovo utopistički pogled na svijet i odlučno želi ostati u Beogradu jer nije kukavica koja bježi. S druge strane je Luna (Anica Dobra), “žena zmaj s gitarom” kako je Crni naziva, s potpuno drugačijim životnim planovima. Ona je ambiciozna djevojka, kruha gladna i žedna dobrog života, u potrazi za prilikom izvan Srbije i budućnosti u kojoj joj novac možda jednom neće biti najvažniji. Svira u bendu i želi stvarati što bolju glazbu, ali fale joj pojačalo i entuzijazam ostalih članova benda koji su pijani, drogirani ili jednostavno nezainteresirani. Vječno u deficitu opreme, novca ili samo malo mira, ona se bori za sebe i svoju budućnost. U prvim scenama nastupa kao wild child, cura koja nosi pištolj i ne boji ga se upotrijebiti, što vidimo čim se pojavi u filmu; nakon što je odradila koncert, otišla je na zabavu gdje je Crni pokušao ući, a dočekao ga je nišan naše junakinje. Kad kasnije shvati da je Crni doista zaljubljen u nju, napokon se, uz konstantnu muku i nesigurnost, prepušta. Luna je njemu onaj “netko” tko nam nesvjesno odredi važan dio životnog puta, a da ni ne primijetimo. Oni nedvojbeno utječu jedno na drugog. On ju je na trenutak poveo u oblake i pokazao joj kako je lijepo ne stajati čvrsto s obje noge na zemlji, a ona je njemu pokazala kakva je surova stvarnost, ali i kako izgleda ambicija, kako je to kad netko želi učiniti “pravu stvar” (za sebe). Dokazala mu je da oni koji odlaze nisu kukavice, već “žene zmajevi s gitarama”.

Ako je vedro nebo, ti zapališ veliku vatru i padne velika kiša. Ti onda možeš da kažeš da si vatrom prizvao kišu ako si je samo zato zapalio.

Duh koji hoda, idiot zakržljalog mozga s crnim rupama. Tako sebe opisuje Crni, što naizgled zvuči šturo, ali je zapravo jako jednostavno i živopisno jednom kada ga shvatimo. On zaboravlja svaku ženu s kojom provede noć, što saznajemo odmah na početku. Film počinje scenom Crnoga i nepoznate djevojke u autu. Djevojka izlazi, potpuno gola odšeta u mrak te levitira i uzdiže se u nebesa pred gospodom koja je promatraju. Potom se Crni budi u svojoj sobi, nema pojma što se sinoć dogodilo, ne zna s kim je bio, nema ništa u glavi osim “crne rupe”. Kao žena u prvoj sceni, i njegovo je sjećanje odlebdjelo, sve izgleda kao san. Zatim odlazi u eter i započinje emisiju simboličnog naziva Crni bombarder.

Njegove crne rupe su direktno prikazane iščezavanjem djevojke s početka, na nama je samo da posložimo kockice i čujemo (ne)izgovoreno. Do kraja filma nam objašnjava kako one nastaju, no mi moramo sami shvatiti zašto nastaju. Praćenjem njegove svakodnevice i razmišljanja, koja najjasnije čujemo dok je s Lunom ili dok vodi emisiju, možemo probati shvatiti što one predstavljaju. Nastaju li uslijed nemogućnosti vezanja za drugu osobu ili zbog manjka zainteresiranosti za išta osim zabave i rock’n’rolla? Rekla bih da je pomalo od oboje, a možda bih pogriješila. Poanta je da razmišljamo svojom glavom, što je ujedno i poruka koju Crni nastoji prenijeti kroz čitav film, a ne bi bilo zgorega ni danas s vremena na vrijeme razmišljati isključivo onim što nosimo na ramenima, a ne ponavljati što nam se servira kao “normalno” ili “pravilno”. Tom porukom Crni želi spriječiti teror sistema koji se nameće građanima i doprijeti do mase koju većinom čini mlađa generacija na kojoj svijet ostaje. I sam im kaže da samo za trenutak napregnu mozak i učine “pravu stvar” – izađu na ulice i podignu revoluciju koja je naposljetku, uz Lunu, možda i bila “ono što ga pokreće”, ono zbog čega se možda i pronašao.

Zvuči ti malo patetično, ljigavo? Znam, znam. U pravu si, al’ dobro ajde za trenutak pređi preko toga i napregni svoj zakržljali moronski mozak i pomisli kad si ti uradio nešto što bi nazvao prava stvar! Šta su to prave stvari? Šta je to što te pokreće? Šta te diže kad padaš? Šta te gura napred? Šta ti bar za trenutak stvori iluziju da nisi jedan običan moron nego živo biće sposobno da misli?

U Crnom bombarderu ne možemo zanemariti ljubavnu priču koja nas podsjeća kako je lijepo biti zaljubljen, pogotovo kad se sve oko nas raspada. Tad je ljubav jedino za što se možemo uhvatiti, a kad smo adolescenti na brdovitom Balkanu na kojem postoje dvije opcije za život (“otići” i “ostati”), onda je to vjerojatno i ono što će nas dokrajčiti, a onda uzdići, kao Lunu i Crnoga u finalnoj sceni. U nekim zrelijim godinama već se, poput Lune, učimo birati najbolje za sebe i shvaćamo da budućnost nije nužno idealna kakvom smo je zamišljali; shvaćamo da nećemo do kraja života živjeti od benda koji nema za pojačalo, niti ćemo konstantno hodati u oblacima dok nam je jedina briga gdje večeras ima najviše alkohola. Tad se naš zakržljali mozak razvija, tad eksplodira ona psihološka “bomba” s početka teksta: ljudima je dosta zakržljalog sistema koji im ne donosi dobro i počinju “pucati po šavovima”.

Shvaćamo gdje smo, shvaćamo da ovo mjesto (kako u filmu, tako i u stvarnosti) nije razvijeno koliko i naši mozgovi, i moramo si osigurati dobar život. Što se onda događa – izlazimo na ulicu, dižemo revoluciju, radimo nešto od života, guramo u nekom smjeru, bilo naprijed ili nazad. Osjećamo se živima, na trenutak mislimo da uspijevamo promijeniti svijet, živimo u iluziji koja se rasprsne zvukom metka u 1999. ili podrhtavanjem pod nogama u 2020. Shvaćamo što nas pokreće, ostavljamo mladost na cesti, u uličicama, birtijama, na radijima, pozornicama, portalima, papirima. Stavljamo točku na jedno poglavlje, započinjemo drugo, ne gasimo se, samo postajemo tragači. Tražimo sreću, napinjemo mozak, prisjećamo se nekog morona koji je prizvao kišu ili djevojke koja je nosila “utoku” po tulumima.

Na kraju filma, Crni i Luna se opraštaju. Luna putuje, Crni ostaje. Umjesto da Luna poput svih njegovih žena iščezne, ovog puta on lebdi s njom. Gubi li pritom sebe ili se konačno pronalazi? Ovaj put i Luna je u oblacima s njim, na trenutak ne razmišlja o novcu i pojačalima, već o crnim rupama koje joj on pojašnjava. Možda se i ona gubi.

Znaš, crne rupe nastaju kada se um ubrza do beskonačnosti. Ali u negativnom smislu. Tako da u njima nema ničega. Nema prostora, vremena. Nema drugih ljudi. Nema čak ni tebe. U crnim rupama možeš lepo da se zezaš, lebdiš iznad zemlje, slušaš rock’n’roll, dozivaš kišu ili mazneš neku lepu ribu. Samo je bezveze kad se probudiš.

Možda je konačno našao ono što ga “pokreće i diže kad pada”? Je li potrebno usporiti taj loop u mozgu ili ga je samo potrebno preusmjeriti? Možda se sada i Luna pronalazi? Kako znamo da smo se pronašli? Kako znamo jesmo li učinili “pravu stvar”? Možda ako nam se um ubrza do beskonačnosti, ali u pozitivnom smislu… Malo po malo promišljamo taj dječji bunt, bunt koji smo jednom imali i mislili da nam je nebo granica. Prisjećamo se priče o jednoj mladosti koja je promijenila svijet. Ne onaj svijet u kojem nam vlast obećava utopiju prije svakih izbora, niti onaj u kojem će Kino Europa “biti obnovljeno”. Svijet je to koji smo stvorili u nama, u idiotima koji smo bili i moronima kojima postajemo. Svijet koji smo stvorili u nekome. Svijet koji smo nekome promijenili, tko je na časak zbog nas prizvao kišu.