Tijekom posljednjih desetak godina, Tim Hecker se nenametljivo ustoličio kao jedno od ključnih imena suvremene eksperimentalne glazbe, čiji se opus tretira kao okvirno mjerilo za druge, “slične” izvođače/ice. Do toga nije došlo bez razloga – radi se o autoru koji ne posustaje u eksperimentu i gotovo svakim novim izdanjem doprinosi vitalnosti žanra. To je, međutim, istovremeno i sjajna i nezahvalna pozicija, na kojoj se mnogi nehotično opuste (da ne upotrijebimo stanoviti izraz pretjerano eksploatiran u aktualnom političkom diskursu) i/ili prepuste ponavljaju formule koja im je osigurala povlašteni položaj.

Nakon niza izdanja za sigurni ambijentalni dom Kranky Records, Heckerov osmi album, Love Streams, ujedno je prvi za indie titane 4AD, no to označava veću medijsku prisutnost radije negoli zaokret ka pitomom izričaju. Doduše, specifična vokalna tradicija karakteristična za ovu etiketu možda i nije tako neobično okruženje za ono što će se pokazati prvim većim iskorakom Tima Heckera u vokalnu sferu. Pristupačni naziv i koloristički možda najživahniji omot albuma do sada tek donekle odaju prevladavajući ugođaj, istovremeno navodeći na krivi trag aluzijom na istoimeni, doduše mnogo intenzivniji Cassavettesov film. Unatoč svim mračnim tonovima, Love Streams se čini gotovo vedrim u usporedbi s ostatkom Heckerove diskografije. Kao i dva prethodna albuma, snimljen je na Islandu i tu negdje, otprilike, prestaju međusobne pozadinske sličnosti. Bučni i abrazivni dijelovi koji su krasili Virgins i Ravedeath, 1972 rasuli su se u pojedinačne zvukove povremene prisutnosti; ono čega je i Hecker sam svjestan, dodatno inzistiranje na dinamici ionako ne bi bilo konstruktivan korak naprijed. Umjesto toga, u moru mogućnosti pronalazi razloge opredjeljenja za suzdržanost konačnog rezultata eksperimentiranja s novim pristupima.

Jedno od polazišta Love Streams neočekivano seže u renesansna vremena: skladbe kompozitora Josquina des Preza doživjele su softverski tretman, na temelju toga Jóhann Jóhannsson je napisao nove aranžmane za zbor čijim će se snimkama Hecker dodatno pozabaviti. U pokušaju lišavanja stihova sakralnog značenja, tekstovi korala iz 15. stoljeća preokrenuti su na nerazjašnjeni “obrnuti latinski”. Blago svečani ugođaj otapa se u vokalnim manipulacijama, melodije imaju više prostora, a inače zgusnuti zvukovi dobivaju priliku da dišu. Tim Hecker ovdje nastoji apstrahirati dobro poznate izvore zvuka prepuštajući ih slobodnom tijeku. Na prvi dojam neočekivana sintagma u naslovu albuma zapravo živo ilustrira njegov sadržaj.

Od sjajnog Harmony in Ultraviolet prošlo je već deset godina, obilježenih nekolicinom solidnih albuma i suradnji za koje se činilo da se neće lako izvući iz njegove sjene. Da ne treba brinuti oko toga naznačio je već Ravedeath, 1972, a definitivno potvrdio Virgins. Akustični izvor zvuka na potonjem urodio je gustim i teškim ugođajem koji bi se, zanimljivo, mogao usporediti s onim na Harmony in Ultraviolet iako je postignut poprilično drugačijim sredstvima. Love Streams se nastavlja na prethodnika utoliko što također zvuči više “organski” od ostatka Heckerove diskografije, ali isto tako predstavlja pomalo neočekivani trenutak skidanja mračnih slojeva koji topli zvuk ostavljaju na vidjelu, u svim svojim svijetlim tonovima. Distorzije, synthevi, vokali – tretirani više kao dodatni instrument negoli zasebni predvodnici melodija – spajaju se u prozračnu atmosferu uglavnom pročišćenu od naznaka nelagode, čak i kada se pjesma zove Castrati Stack.

Uz decentno nervozni sintesajzer koji blago podsjeća na Heckerova suradnika Oneohtrix Point Nevera, jedan od prvih zvukova koje čujemo na Love Streams je flauta, ubrzo rasplinuta u obligatorne valove prigušene buke. Music of the Air uvodi vokale, svaki se bori isplivati na površinu, a na koncu čujemo auditivni ekvivalent prikaza nedosegnutog boljeg svijeta. Ono što slijedi pokazuje da mjesto žudnje utopljenih vokala, dakako, nije tako savršeno. Violet Monumental djeluje pak kao sretni spoj ultraljubičaste harmonije i vokalnih duhova praćenih pulsirajućim ritmom, s posebno nametljivim drugim dijelom koji se razvija u pravu pjesmu. Zbog rascjepkanih glasova istaknutih pored elektroničke podloge prožete glitch elementima, Castrati Stack – uvjetno okarakterizirana kao ključni singl – djeluje pomalo kao ambijentalni parnjak radu mlađih eksperimentalno-elektroničkih suvremenika. Unatoč nekolicini manje zanimljivih komada na albumu, par Collapse Sonata i Black Phase garantira snažan zaključni utisak. Nježna stvar postupno uvodi tračak sumnje koji će u sljedećoj kulminirati neskriveno ističući korsko podrijetlo skladbi i koliko-toliko suvislo rasplićući nagomilane tihe tenzije.

Seciranje vokala islandskog zbora te naknadni produkcijski vokalni eksperimenti leže u središtu koncepta Love Streams, a vjerojatno čine i njegov najzanimljiviji dio. Heckerove pošalice o istraživanju “transcedentalnog glasa u eri auto-tunea” i “liturgijskoj estetici nakon Yeezusa” osim odličnog PR-odjeka možda nehotice ukazuju na interesantan zaključak u pozadini albuma – čini se da vokali crpljeni iz korala digitalnom obradom zapravo i ne gube na transcedenciji. Glazba crkvenih korijena vjerojatno nije slučajno odabrana; povezujući je s aktualnim dosezima umjetne inteligencije u glazbenoj produkciji, Hecker supostavlja duhovno mehaničkom dokazujući da to dvoje nije nužno u odnosu suprotnosti. Barem u slučaju Love Streams, taj je spoj rezultirao toplinom kakva ne zrači iz zasebnih elemenata, propitujući ionako diskutabilne diskurzivne opreke kao što su digitalno nasuprot organskom ili učeno, “akademsko” nasuprot emotivnom, “umjetničkom”.

Spomenuti dovitljivi komentari skrivaju i implikacije o neminovnoj povezanosti ambijentalne i eksperimentalne glazbe s kretanjima u drugim žanrovima i kulturnim domenama. Isto kao što ne zazire od posezanja za sredstvima koja se možda koriste i u strašnoj mainstream glazbi, Hecker je dobro svjestan da pojačana uporaba bučnih dijelova i nelagodnih zvukova u aktualnom glazbenom krajoliku ne bi imala osobito nesvakidašnji efekt. Odgovor na maksimalizam u suvremenoj glazbenoj produkciji, za Heckera leži u suptilnosti, elegantno prožetoj promišljenim razmještajem reskih šumovima. Iako pretežno ugodan, Love Streams je ambijentalni album koji nije prikladno slušati tek za pozadinski ugođaj, kao uostalom i druga Heckerovih ostvarenja. Ono što ga razlikuje od većine prethodnika jest tematska fluidnost i izostanak čvrstog uporišta, izuzev početnog procesa. Kao što sam naziva albuma sugerira, Love Streams jednostavno teče iako su granice među skladbama jasnije nego prije. Pokoja tema i melodija možda uđe u uho, ali čini se kao da slušanje nikada nije jasno započeto niti dovršeno.

Za razliku od urušavajućeg zbora na omotu albuma, Heckerov se opus uspješno održava na površini bez drastičnih padova. Kontinuitet pruža sigurnost, sigurnost pak može, ali ne mora voditi ka dosadi. Premda u intervjuima u pomalo “rockističkoj” maniri odgovara na pitanja o eksperimentalnim glazbenici/ama nove generacije odmahujući rukom – jer, hej, on to sve radi već odavno – istina je da ne ponavlja eksperimente uz tek povremeno zanimljive rezultate, već svakim novim albumom barem za nijansu obogaćuje izražajnu paletu.

Naslovna ilustracija autorski je rad ilustratora i grafičkog dizajnera Jana Pavlovića.

Ovogodišnje izdanje festivala Resonate od 13. do 18. travnja okupilo je u Beogradu umjetnike, glazbenike i razne digitalne kreativce s ciljem propitivanja uloge tehnologije u umjetnosti u digitalnom dobu. Prvi dio festivala bio je uglavnom posvećen radionicama dok su posljednja dva dana bila fokusirana na konferenciju. Tijekom cijelog festivala odvijao se prateći glazbeni program koji je trebao predstaviti neka od najzanimljivijih imena suvremene elektronske i eksperimentalne glazbe.

Prvo što je upalo u oči prilikom proučavanja programa festivala, kako na web stranici tako i u programskoj knjižici dobivenoj na licu mjesta, jest činjenica da uključuje samo biografije gostujućih izvođača i predavača. Za dio gostiju to je imalo smisla, posebice umjetnike i dizajnere koji su ionako uglavnom predstavljali vlastiti rad, no u moru sažetaka biografija koje obiluju sličnim ključnim riječima, nerijetko se nametalo pitanje “dobro, a što ta osoba ovdje konkretno radi?”. U glazbenom se dijelu programa pak moglo pronaći podosta neobičnih odabira, što u grupiranju i poretku izvođača, što u prostorima održavanja koncerata i partyja – nastupi uživo bili su smješteni u velikoj dvorani Doma omladine koja, pokazalo se, i nije baš činila idealni ambijent za većinu koncerata održanih tamo. Iznimka je, prema svjedočanstvima prisutnih, apsolutno genijalna večer u Drugstoreu, nažalost propuštena zbog kasnijeg dolaska na festival koji je za neke od nas započeo tek trećeg dana, otvorenjem izložbe The New Black u galeriji 12 Hub kao solidne uvertire u Resonate Live.

U vrijeme kada se razni projekti koji makar površno povezuju glazbenu i vizualnu umjetnost nazivaju “audiovizualnima”, londonski Sculpture uspješno demonstriraju što takva oznaka doista znači. Duo sačinjen od producenta elektronske glazbe Dana Hayhursta i animatora Reubena Sutherlanda kombinira auditivni i vizualni izričaj u jedinstvenu cjelinu koju ne treba promatrati iz perspektive samo jedne discipline. Glazba Sculpture možda nije pretjerano uzbudljiva i “cutting edge”, prečesto odlazi u vode glitcha ranih ’00-ih s donekle suvremenijim beatovima zbog čega djeluje istovremeno suvremeno i zastarjelo, no u kombinaciji s animacijama šarenih slika loopiranih na turntableu i projiciranim pomoću digitalne kamere, također miksanima na licu mjesta, pruža originalan doživljaj. Wouter van Veldhoven glazbu stvara koristeći “hrelić” pristupom prikupljene objekte prerađene u instrumente i snimače. Vizualno, ta oprema izgleda prilično impresivno, no ipak, konačni proizvod ne djeluje bolje od prosječne lo-fi elektronike izvedene na (nepotrebno) kompliciran način.

Zvijezda te festivalske večeri bio je, dakako, Ben Frost. Očekivanja postavljena fenomenalnim prošlogodišnjim nastupom u Močvari bila su vrlo visoka i djelomično nemoguća za ispuniti budući da je ovom prilikom nužno izostao “šok prvog puta”, no dala su i jedinstvenu perspektivu gledanja izvođača u razmaku kraćem od godine dana. Radi se pritom o ključnih godinu dana tijekom kojih se Frost razvio iz underground senzacije u “rock zvijezdu” eksperimentalne glazbe, što je bilo jasno čim je stupio na pozornicu u sada već prepoznatljivoj maniri – bosonog, u dugačkoj majici bez rukava, popraćen očekivano epileptičnom rasvjetom. Kao da se doista radi o tipu izvođača koji ima hitove, publika je uglavnom nesmetano razgovarala za vrijeme tiših ambijentalnih djelova, prebacujući se u stanje iščekivanja pri naznaci svake od onih nekoliko monumentalnih melodičnih skladbi. Ben Frost ima spreman live nastup koji je izvrstan, iako više-manje isti kao i na prethodnoj turneji, a to koliko će gledatelji biti impresionirani otprilike ovisi o tome koliko su ga puta do sada gledali i koliko intenzivno iskustvo osigurava prostor održavanja. Široka dvorana Doma omladine donekle je razvodnila Frostov pristup napada na sva osjetila, no i ovako je sluh bio i više nego zasićen zbog čega je, nažalost, bilo lako odustati od posljednjeg nastupa, onog Machinefabrieka.

Nastup intenzivniji od Frostova, doduše na potpuno drugačiji način, i generalno jedan od najnapadnijih koncerata koje sam ikad gledala, pružila je u četvrtak navečer Olga Bell. Naoružana sintesajzerom i nekolicinom drugih instrumenata, glazbenica brbljavog pjevačkog stila dinamično je pretresla kombinaciju različitih žanrova, emocionalnih stanja i glazbenih asocijacija, ostavljajući dio posjetitelja rasplesanim, a dio s upitnicima iznad glave. Bell doista jest zabavljačica, ali njen je šizofreni nastup zanimljiv više kao pop kviz negoli kao koncert jer konstantno potiče na pronalaženje zabavnih i/ili ridikuloznih usporedbi. Kao da Dolores O’Riordan pjeva na Kid A, iamamiwhoami surađuje s Alanis Morissette, Purity Ring produciraju stvar za Fionu Apple, Björk ima duet s Danom Deaconom, Modeselektor remiksiraju Amandu Palmer koja se sprema za Euroviziju, The Fiery Furnaces se tuku s Animal Collective… Sve u isto vrijeme. Ako ovo na papiru možda i djeluje primamljivo, u praksi stvarno nije dobra ideja. Izvedba je zapečaćena obradom Weezerove Buddy Holly s minimalističkim beatom i tužnom gitarom à la Notwist, konačno otkrivajući asocijaciju koja se od početka krila u pozadini – njemački Morr Music i zaboravljeni eksperimentalni pop ranih ’00-ih.

Ako je Olga Bell pokazala kako nakazno može zvučati bogatstvo utjecaja, Emika je demonstrirala daleko rafiniraniju i uzbudljiviju viziju eklektičnosti. Mračni trip-hop u stilu kultne bristolske trojke lagano se pretače u razlomljeni r&b koji klizi u atmosferični elektropop i dotiče techno, basevi su masni, a beatovi puni kao u dubstepu, kompletna je zvučna slika potpuno koherentna. Emika elegantno stoji na sredini pozornice u kontralihtu s nešto opreme sa svake strane i projekcijskim platnom u pozadini; projekcije su pomno tempirane kao i okružujući light show koji pomaže pružiti vizualno upečatljiv nastup uvlačeći publiku u izvedene pjesme. Iskusna producentica i sound dizajnerica uživo zauzima pozu moderne dive poput Róisín Murphy te kao od šale dokazuje da se ne radi o oprečnim tipovima izvedbe. Jedina pitanja koja ostaju visjeti u zraku nakon Emikina seta su kako to da nije popularnija te zašto ovakvo nešto nemamo prilike gledati na domaćem Electronic Beatsu umjesto redovno serviranih indie olupina.

Za kraj šarolike glazbene večeri, Andy Stott se pobrinuo za odličnu vožnju dub techno prostranstvima, svakako mnogo širima od apsurdno projektiranog kluba Tube u kojem je nastupao i čiji naziv savršeno ilustrira vječno nagužvani ambijent. Iako je po najavljenoj satnici djelovalo da nas očekuje set u trajanju od čak dva sata, dobili smo uobičajenih sat i nešto, no sve duže od toga ionako bi – unatoč neospornoj izvrsnosti – funkcionalno bilo pogubno budući da se radi o klupskom nastupu. Slušati Stotta u kontekstu koji bi mu omogućio eksperimentalniji pristup vjerojatno bi bilo podjednako zanimljivo, a doživjeti ovakav set u manje ulickanom okruženju koje odgovara njegovoj glazbi može biti samo još zanimljivije. Vrlo dobar DJ set lokalne snage Thinkera pružio je dostojan nastavak Stottovog nastupa, no, glavna je preokupacija u tom trenutku bila odlazak iz prostora koji onemogućava slobodno kretanje.

Pretposljednja je večer Resonate Livea u cijelosti bila posvećena klupskom programu u velikoj dvorani Magacina Depo, prostranog skladišnog prostora koje odiše pravim ugođajem za underground party. Simian Mobile Disco, jednom od vjerojatno prepoznatljivijih imena glazbenog programa, neočekivano je dobio nepopularno rani termin u ionako ne pretjerano suvislom lineupu – pored izvođača aktualnog kao što je Sophie, ovaj dvojac djeluje kao dinosaur, a da bi situacija bila još eklektičnija, između njihovih setova ubačen je stari IDM lisac Machinedrum, na čiji se nastup Sophie evidentno nije mogao pitko nadovezati. Prvi regionalni nastup jednog od izvođača koji su oblikovali trenutno modernu “hyper pop” estetiku bio je jedan od ključnih okidača odlaska na Resonate, međutim željno iščekivani nastup samo je donekle opravdao hype. Odličan početak seta Sophie je do kraja pomalo razvodnio, nehotice ukazavši na poteškoće transponiranja glazbe u suštini prikladne za skakanje po krevetu u spavaćoj sobi – u klupski prostor. Rudimentarne vještine miksanja same po sebi nipošto ne moraju predstavljati problem, no nevješto koncipiran (ili jednostavno improviziran?) set lišen narativne linije koja bi održala atmosferu zadanu vlastitim prvim dijelom, unatoč početnoj zaigranosti, naposljetku je ostavio pomalo mlak dojam.

Popularni Blixa Bargeld čiji nastup, zahvaljujući nedorečenosti opisa u programu, nije bio jasno definiran (koncert? performans? solo? s pratnjom? novo? staro?), mnoge je vjerojatno iznenadio. Sudećima prema informacijama dostupnima online, radi se o nekoj varijaciji njegova performansa Rede/Speech, izvedenog i na zagrebačkom Muzičkom biennalu 2003. godine. Opremljen nekolicinom efekata, Bargeld loopira vlastiti vokal koji čas mantra, čas pripovijeda o asteroidima i koječemu drugom. Ovakvom bi nastupu dobro došli vizuali za puni doživljaj “u planetariju s Blixom” koji publiku ne bi ostavio napola zbunjenom, napola oduševljenom, možda samo zato što su imali priliku vidjeti starog idola u intimnom okruženju.

Zato je Fennesz nastupio u suradnji s vizualnim umjetnikom Lillevanom čije su vizualizacije pomno pratile glazbu. Na našim prostorima mnogo puta viđeni austrijski glazbenik, tijekom godina je razvio set koji nekako uvijek uspijeva zvučati isto, unatoč redovnom objavljivanju svježih materijala i pripadajućim promjenama u zvuku. Lillevanov spretno izvedeni VJ-ing adekvatno je pratio glazbu utoliko što je i sam sadržavao niz klišeiziranih momenata, a publika je tako smirena i uljuljkana imala poći na ono što će se pokazati brutalnom završnicom festivala. Beogradski DJ Stevie Whisper zagrijao je klub Monsun odličnim techno setom u koji se potkrala i pokoja rap stvar nimalo ne kvareći tijek glazbe. Za to je vrijeme producent Rrose tj. njegova nastupna drag persona, ležerno bauljala među publikom kao da nas nema namjeru potpuno bombardirati sa sat vremena “čekićanja”. Njen je set popularnom epitetu “tvrdo”, često olako nabačenom na raznoraznim partyjima, dao jednu sasvim novu dimenziju. Jednolično, ali nipošto dosadno, hipnotičko putovanje mračnim dubinama u kojima techno, eksperimentalna i industrial glazba imaju isti nazivnik, ostavlja dojam monolita spuštenog na klub. Nakon ovakvog nastupa, više-manje konvencionalni techno setovi lokalnih DJ-a koji su uslijedili djelovali su benigno poput dječje zabave. Dobar odabir za završetak festivala, Rrose podiže prosjek i zaključuje priču na visokoj noti.

Ne osobito integriran s ostatkom festivala, glazbeni je program na koncu služio kao organizirana zabava za posjetitelje konferencije i radionica, te kao jedini dio festivala koji je aktivirao lokalnu publiku, zadovoljnu festivalom kao izgovorom da svjedoče zanimljivim glazbenim gostovanjima u gradu. Promatramo li program kao cjelinu u kontekstu općeg koncepta festivala, moglo bi se govoriti o nedosegnutim ambicijama reprezentiranja naprednih tendencija u suvremenoj glazbi i poticanja na promišljanje odnosa tehnologije i umjetnosti. Za takvo što ipak nije dovoljno dovesti jedva nekoliko izvođača/ica koji doista rade nešto radikalno i aktivno utječu na krajolik suvremene elektronske i eksperimentalne glazbe, a ostatak programa popuniti prokušanim receptima, populističkim potezima i potencijalno zanimljivim, ali slabo relevantnim anonimcima. Ipak, Resonate Liveu treba odati priznanje što je predstavio neke od trenutno vodećih glazbenika u svojim područjima i pružio nekoliko fenomenalnih nastupa izvođača kakve inače ne bismo imali priliku gledati u regiji.

Uz presjek vizualnih, izvedbenih i filmskih umjetnosti, naglasak je Donaufestivala – koji u sadašnjem formatu slavi desetu godišnjicu postojanja – na suvremenim strujanjima u alternativnoj, elektroničkoj i eksperimentalnoj glazbi te sound artu, a ove će se godine održati tijekom dva proljetna vikenda, odnosno od 24. do 26. travnja te od 30. travnja do 2. svibnja. 

“Od svog reizdanja u 2005., festival se pozicionirao na nacionalnoj i međunarodnoj razini kao jedinstvena platforma za nove umjetničke discipline van postojećih žanrovskih granica, a sve to prožeto je društveno-političkom nužnosti i utopijom”, ističu organizatori.

U muzičkom će dijelu programa ove godine nastupiti neka od najvažnijih imena suvremene glazbe, umjetnici i umjetnice kao što su Holly Herndon, Arca & Jesse Kanda, Grouper, Autechre, James Holden, Planningtorock, Gazelle Twin i Ben Frost. Usput, dvoje posljednjih nastupit će u Zagrebu u razmaku od tjedan dana.

U području vizualnih umjetnosti ističe se izložba posvećena švicarskoj novomedijskoj umjetnici Pipilotti Rist, kao i radovi njemačke konceptualne grupe Rimini Protokoll. 100 Big Performances američkog koreografa Michaela Portnoyja te performans Your Are Not Alone britanske umjetnice Kim Noble centralni su dio izvedbenog segmenta Donaufestivala, dok će u filmskom programu Rainer Prohaska i Carola Schmidt predstaviti dokumentarni film Boring River, a bit će prikazan i Battle of Orgreave Jeremyja Dellera, umjetnička inscenacija događaja tijekom štrajka rudara 1984. godine, koju je za Channel 4 dokumentirao Mike Figgis. 

U okviru festivala predstavit će se i aktivistički projekt The Red Book izdavačke kuće Proll Positions. Radi se o 28 knjižica koje potpisuju razni umjetnici, aktivisti i autori, a cilj im je osvijestiti javnost o godišnjem okupljanju europskih desnih ekstremista na “tradicionalnom balu” u bivšoj austrijskoj carskoj palači Hofburg. 

Više potražite na službenoj stranici festivala. 

Neki od izvođača s kojima je Ben Frost surađivao su Brian Eno, Swans, Bjork, Gus Gus, Colin Stetson i Tim Hacker. Senzibilitet za umjetnost koju Ben Frost ispoljava kroz komponiranje kao i kroz vještine audio inženjeringa i produciranja ponajbolje dokazuju brojni dugometražni, kratki igrani i dokumentarni filmovi, zatim niz kazališnih predstava i izvedbi modernog plesa gdje je potpisan kao kompozitor glazbe.

Koncert će biti održan u petak, 17. travnja, u klubu Močvara, s početkom u 22 sata. Cijena ulaznice u pretprodaji je 65 kuna, a na dan koncerta 80 kuna.

Prvo u nizu događanja – nakon predavanja Douglasa Kahna koje nas očekuje 6. ožujka – jest hrvatska premijera Oscarom nagrađenog dokumentarnog filma Citizenfour. Film američke redateljice Laure Poitras, “intimni portret Edwarda Snowdena i njegovih akcija”, premijerno će biti prikazan u kinu Europa 19. travnja, a zajednički ga predstavljaju Multimedijalni institut, Centar za mirovne studije i Što, kako i za koga/WHW – “organizacije koje se intenzivno bave pitanjima slobode u informacijskom društvu, zviždačima i hakerima ili novim spojevima umjetnosti i aktivizma”. 

Explicit Music u suradnji sa Žednim uhom 17. travnja u Močvaru ponovno dovodi australskog muzičkog eksperimentatora Bena Frosta, u suradnji s Izlogom suvremenog zvuka 8. svibnja zakazan je nastup Reinholda Friedla, pijanista i voditelja ansambla Zeitkratzer, a nastavlja se i projekt Skoro ništa posvećen francuskom skladatelju Lucu Ferrariju. 

Otprilike u isto vrijeme, krajem travnja, održat će se i kolokvij naslovljen Oko nesuglasnosti – Rancièreova politika. Povod je kolokviju dvadeseta obljetnica izlaska Nesuglasnosti (La Mésentente), središnjega teksta opusa Jacquesa Rancièrea, ali i njegovi hrvatski i srpski prijevodi koji se očekuju ove godine. Također, ovaj će kolokvij poslužiti kao najava Rancièreova gostovanja u Zagrebu u jesen 2015. godine, a datum ćemo, kao i točan datum održavanja samog kolokvija, doznati uskoro. 

Konstelacije suvremenog mišljenja – program koji vodi Ante Jerić i koji u mjesečnom ritmu predstavlja mlađe teoretičare i teoretičarke iz susjedstva i regije – nakon Samija Khatiba krajem veljače i spomenutog Kahna, 9. svibnja predstavlja Christiana Fuchsa. 

Krajem svibnja i početkom lipnja održat će se izložba i konferencija Javna knjižnica. Radi se o zajedničkom projektu Multimedijalnog instituta i kustoskog kolektiva WHW koji, nakon izložba, prezentacija i hackathona diljem Europe, uključuje niz javnih događanja od 27. svibnja. U sklopu Javne knjižnice bit će, primjerice, predstavljena digitalizirana arhiva časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole koju je godinama prikljupljao Ante Lešaja, autor knjige Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj devedesetih. Potom se očekuje radionica Kennetha Goldsmitha, američkog pjesnika, urednika, predavača i pokretač mrežnog arhiva UbuWeb, a u sklopu međunarodne konferencije koja će se održati 7. lipnja predstavit će projekte kao što su Aaaaarg.org, Katalog oslobođenih knjiga, Open Media Library.

Potom nas od 12. do 14. lipnja očekuje Poiesis, simpozij koji će se baviti pitanjima “stvaranja i kreativnosti u umjetničkoj, tehnološkoj i političkoj domeni”. Na simpoziju će sudjelovati Branka Arsić, Thomas Schestag, P. Adams Sitney i Jed Rasula dok će program “nadopuniti umjetničke izvedbe i projekcije”. 

Nakon nedavno izašle knjige Digitalna isključenost Roberta McChesneyja, do ljeta 2015. u nakladi Multimedijalnog instituta izlaze i knjige Poslije konačnosti Quentina Meillassouxa, Bela Tarr – Vrijeme od poslije Jacquesa Rancièrea, Opstanak krijesnica Georgesa Didi-Hubermana, Kapitalizam kao religija Waltera Benjamina i Wernera Hamachera te The Bourgeois – Between History and Literature Franca Morettija. 

Već u prvim mjesecima nove godine Močvara će biti poprište sjajnih i raznolikih koncerata, a samo letimičnim pogledom postaje jasno je da će se uistinu pronaći za svakoga ponešto. Program kreće 27. siječnja sa sludge/doom/death metal večeri u kojoj će se predstaviti francuski sastav Mudbath uz potoru novog zagrebačkog imena Muka, da bi se ritam potom usporio 29. siječnja programom Začarane Močvare u sklopu kojeg nastupaju riječki elektro-pop projekt Atmospheric te hrvatsko-francuski duo Jastuk.

U Močvaru 3. veljače dolazi kultni američki drone metal sastav Earth, koji je kroz osam albuma te stvaranjem spore i hipnotizirajuće glazbe doprinio uspostavi žanra. Uz njih će nastupiti i eklektični američki sastav Black Spirituals te nekadašnji član Eartha Don McGreevy. Popis inozemnih imena bit će podebljan 6. veljače nastupom britanskog sastava Fink, tročlanim projektom iskusnog i poduzetnog glazbenika Fina Greenalla. U završnici mjeseca, 20. veljače, bit će održan nastup poznate atrakcije utemeljene na zvukovima Balkana, Kultur Shocka koji se u Zagreb vraćaju nakon osam godina u svrhu promocije novog albuma, dok će atmosferu 26. veljače u sklopu Začarane Močvare smiriti Pridjevi i Mokre gljive.

Ulazak u novi mjesec bit će obilježen nastupom ikonom alternativne kulture Jarboe, koja će nastupiti 5. veljače uz potporu violončelistice Helen Money, pri ćemu će publika moći posvjedočiti specifičnom scenskom nastupu ove kultne umjetnice za koje je već mnogo puta rečeno da nadilazem običan glazbeni događaj te prelaze u sferu performansa. U sklopu Začarane Močvare 12. veljače nastupaju češka violinistica Iva Bittová te Dunja Knebl, dok je 19. veljače rezerviran za nastup kultne britanske skupine Bad Manners, koji će predvođeni ekscentričnim frontmenom Busterom Bloodvesselom predstaviti svoju zabavnu inačicu ska glazbe.

Močvara će potom ugostiti interesantan i ekscentričan duo Iconoclast, koji će 14. travnja domaćoj publici pokušati približiti glazbu koja se kreće između improvizacije i kompozicije bez stislkih ograničenja, uz pratnju zagrebačkog Franz Kafka Ensemblea. Prava poslastica za ljubitelje elektroničke glazbe je koncert Bena Frosta koji će biti održan 17. travnja, koji će biti drugi njegov nastup u Zagrebu. Nakon što je ostavio i više nego izvrstan dojam na prošlogodišnjem Žednom Uhu, prvi samostalni koncert Ben Frosta u Močvari posjetiteljima obećava neponovljiv i upečatljiv doživljaj.

Koncertni program u svibnju će otvoriti britanski duo The Underground Youth, koji će 3. svibnja pokazati zašto ih se smatra iskrenim i autentičnim predstavnicima post-punka na Otoku. U kontrapunktu njima 11. svibnja pravu buku će dići najavljeni hardcore koncert na kojem će nastupiti kanadski Comeback Kid, američki Bane i My Iron Lung te njemački bend World Eater. Uz kultne Comeback Kid i Bane, koji će ovom prilikom predstaviti dugoočekivane nove albume, nešto mlađi i neiskusniji hardcore pomladak ovom prilikom predstaviti hvaljene prvijence.

Prvog dana festivala, 21. svibnja nastupit će jedan od trenutno najkreativnijih free jazz sastava na svijetu – DKV Trio: Hamid Drake (perkusije), Kent Kessler (kontrabas) i Ken Vandermark (saksofon, tenor saksofon, klarinet ). DKV Trio je nastupio u klubu KSET  prije više od 12 godina, što je ujedno bio i prvi free jazz koncert koji je bio raspordan. Uz njih tu je i  Lawrence English, koji vodi jednu od važnijih etiketa za eksperimentalnu elektroniku – Room40. Na prvom zagrebačkom koncertu English predstavlja materijale sa svog skorašnjeg albuma, a na drugom nastupu 22. svibnja izvodi svoj komad posvećen legendarnom djelu Luca Ferrarija Skoro ništa. Kao treći izvođači prvog dana tu si Chui, mladi hrvatski trio koji njeguje ponešto drugačiji pristup jazzu. Spoj suvremene klupske plesne glazbe u kombinaciji sa jazzom, elektronikom i rock’n’roll beskompromisnim pristupom već s prvim albumom Chui iz 2012. osigurao je Chuievcima kultni status na hrvatskoj glazbenoj sceni. 

Njemački pijanist, skladatelj moderne kompozicije – post klasične komorne glazbe Volker Bertelmann – Hauschka nastupit će 22. svibnja u dvorani &TD Studentskog centra u Zagrebu. Koncertom u Zagrebu Hauschka će ujedno predstaviti i svoj posljednji album Abandoned City. Volker Bertelmann – Hauschka izvodi prekrasne post-klasične komorne radove inspirirane minimalizmom te prožete duhom i nestašlucima u maniri Erica Satiea. Njegova glazba može biti mikroskopski detaljna i potiho očaravajuća, ili pak širokog i dramatičnog opsega. Nakon Hauschke, dolazi nastup Williama Basinskog, njujorškog glazbenika koji je svojim epskim albumom Disintegration Loops obilježio zvuk dvijetisućitih. Nedavno je napisao glazbu za operu Roberta Wilsona Život i smrt Marine Abramović. 

Trećeg dana festivala, 23. svibnja, nastupa Wovenhand, predvođeni Davidom Eugeneom Edwardsom, osnivačem kultnih 16 Horsepower. Nakon dva nezaboravna nastupa u Hrvatskoj, nastup Wovenhanda na 15. Žedno uho festivalu obećava nezaboravno rock putovanje koje se očekuje s velikom euforijom, ali i s dozom strahopoštovanja prema velikanu poput David Eugen Edwardsa. Iza sebe imaju šest studjskih albuma, a na koncertu u Zagrebu promovirat će posljednji album Refractory Obdurate iz 2014. Matija Habijanec je osebujni krapinski prakantautor na privremenom životu u Zagrebu. Nakon što je pod starim imenom Marshmallow u kućnim uvjetima snimio više od deset, a manje od petnaest albuma (nije siguran), pod novim imenom The Marshmallow Notebooks snimio je album koji se prvo pojavio na internetu kao besplatni download, pa na mnogim godišnjim listama najboljih albuma u regiji, a onda i na vinilu koji je izašao za misterioznu izdavačku kućiću Noisy Night. Gudrun Gut je veteranka berlinske elektro-pop scene, živopisna kantautorica novog, minimalističkog kova čiji je posljednji album Wildlife iz 2012. jednoglasno hvaljen. S bazom u hrvatskom Electro Cityju, Le Chocolat Noir je kao producent aktivan od 2006. Kombinira cold electronica, electro i synth/wave upakirane u hardverski klupski orjentirani zvuk. Kao after uslijedit će Night on my side by DJ Per Le Cler – indie/alter rock party. 

Matthew Barnes, engleski producent elektronske glazbe, koji svoje enigmatične futurističke glazbene pejzaže potpisuje kao Forrest Swords otvara četvrti dan festivala, 24. svibnja. Vizionarskim pristupom pri komponiranju nekonvencionalnih sampleova, kolažiranju unutarnjih osjećaja pretočenih u tople mistične zvukove Forest Swords uspjeva oživjeti, dati dušu sintetičkom zvuku elektronskih instrumenata/mašina, s čime za svega tri godine okuplja veliki broj obožavatelja na elektronskoj sceni, ali isto tako i općenito na nezavisnoj glazbenoj sceni. Ben Frost je kombinacijom militantne elektronike, izražene melodioznosti i potresne buke već sada postao jedan od umjetnika čija zvučne slike pomjeraju granice. Brojne su njegove suradnje sa filmašima i koreografima, a u Zagrebu će u solo-nastupu predstaviti svoj novi album A U R O R A. Živa Muzika je relativno mlada skupina koncertnih i party promotora i DJ-a koji stoje i iza istoimene tjedne emisije na Radio Studentu, posvećene aktualnim zvukovima undeground i pop glazbe. Njihovi setovi i eventi pokrivaju različite glazbene žanrove i scene, od eksperimentalne glazbe, elektronike i synth-popa sve do r&b-ja i hip-hopa, privlačeći jednako tako raznoliku publiku. Za ovu priliku pripremaju psihodelično-plesnu poslasticu mističnih zvukova iz eksperimentalnijih područja elektronske glazbe.

Festival će biti održan od 21. do 24. svibnja u Teatru &TD, Klubu Močvara i dvorani Pogona Jedinstvo. Detaljan program s cijenama ulaznica i lokacijama koncerata možete pronaći ovdje.

Multimedijalni institut, poznat po glazbenim programima poput Explicit music i Mamatronik, veliki je ljubitelj i poznavatelj eksperimentalne elektroakustične glazbene forme što je dokazao organiziranjem niza unikatnih koncerata u posljednjih petnaestak godina. Neki od bitnijih izvođača koji su nastupali u Zagrebu u organizaciji programa su Vladislav Delay, Kim Cascone, Rechenzentrum, ansambli Zeitkratzer i Regenorchester i drugi, kao i tri plesno glazbene izvedbe: Christian Fennesz i Cecilia Bengolea, Damir Bartol Indoš i Helge Hinteregger, Markus Popp Oval i Antje Velsinger. 

Ove godine, MaMa i Žedno uho na aktualni objavljeni line up festivala Žedno uho dodali su nove izvođače. Lawrence English vodi jednu od važnijih izdavačkih kuća za eksperimentalnu elektroniku Room40, na prvom zagrebačkom koncertu (21. svibnja, uz DKV trio) predstavlja materijale sa svog skorašnjeg albuma, a na drugom nastupu (22. svibnja) izvodi komad posvećen legendarnom djelu Luca Ferrarija Skoro ništa, snimljenom u Dalmaciji 1968. godine.

William Basinski njujorški je glazbenik koji je svojim epskim albumom Disintegration Loops obilježio zvuk dvijetisućitih. Nedavno je kreirao muziku za operu Roberta Wilsona Život i smrt Marine Abramović. Hipnotizirajući spoj starinskih aparata i glazbene repetitivnosti predstavit će 22. svibnja u Teatru &TD uz Hauschku. Gudrun Gut veteranka je berlinske elektro-pop scene, a nastupit će 23. svibnja u Pogonu Jedinstvo uz Wovenhand. Riječima časopisa The Wire, radi se o genijalnoj diletantici i živopisnoj kantautorici novog, minimalističkog kova čiji je posljednji album Wildlife (2012.) jednoglasno pohvaljen.

Ben Frost je kombinacijom militantne elektronike, izražene melodioznosti i potresne buke već sada postao jedan od umjetnika čija zvučne slike pomjeraju granice. Brojne su njegove suradnje s filmašima i koreografima, a u Zagrebu će predstaviti svoj novi album A U R O R A, 24. svibnja u Močvari, uz Forest Swords. Cijene ulaznica, bez obzira na bitno proširenje line up-a, ostaju nepromijenjene.

Izvor: Žedno Uho