Prvo predavanje na rasporedu je u subotu, 2. rujna u 19 sati, a posljednje 30. rujna 2023. u 10 sati. Po završetku Filmske čitanke sva predavanja bit će trajno javno dostupna kao video zapisi na YouTube kanalu Kinokluba Zagreb te kao tekstovi na službenim stranicama.

Kao popratni program Filmske čitanke bit će organizirana kratka intenzivna radionica filmske analize pod vodstvom Bartola Babića Vukmira. Prijave za radionicu filmske analize otvorene su do petka 1. rujna, a za prijavu je potrebno poslati kratki životopis na mail voditelja.

Kinoklub Zagreb poziva sve zainteresirane na besplatna javna predavanja i diskusije uz pet predavanja baziranih na filmskoj analizi jednog jedinog kadra. Predavanja su besplatna i nije potrebna prethodna najava dolaska.

Raspored:

• subota 2.9.2023. u 19 h Miro Frakić: Film kao neizbježna trauma u minijaturama Arija Astera
• subota 9.9. 2023. u 19 h Tatjana Jukić: Hitchcockove glave
• subota 16. 9. 2023. u 19 h Iva Rosandić: Samoobnavljanje kroz raspad – autonomnost kadra Béle Tarra
• subota 23.9. 2023. u 19 h Juraj Kukoč: Nelagoda spremna eks/im/plodirati
• subota 30.9.2023. u 10 h Miro Manojlović: Pravilo br. 5: Pomno pratite svog čovjeka

Piše: Luka Čubrić

Filmski medij je kroz svoju stoljetnu povijest prikazivao različite priče kroz objektiv kamere, čime se dogodilo značajno perceptivno obogaćivanje šire publike kojoj je film postao glavni medij informiranja, ali i razonode. Međutim, film sam po sebi krije mnoge zamke, jedna od kojih je filmsko vrijeme – varljivo i transformirajuće. Primjerice, suvremeni narativni film ima montažni ritam koji izmjenjuje kadrove u svega nekoliko sekundi, što je podatak koji iznenađuje, ali je zbog neangažiranosti gledatelja neprimjetan. Takav holivudski sistem, kako ga naziva filipinski redatelj Lav Diaz, upravo je povod za bunt protiv hektičnog filmskog ritma, okupljen u pojmu tzv. slow cinema.

Naziv slow cinema po nekima je problematičan jer implicira dosadu kod gledatelja samim time što je sporost glavna karakteristika takvog filma, zbog čega se često naziva i kontemplativnim filmom. Pojam je među prvima iskoristio francuski kritičar Michel Ciment kao gostujući selektor 46. San Francisco Film Festivala u tekstu The State of Cinema iz 2003. godine. Ciment je upotrijebio izraz cinema of slowness za filmove umjerenog ritma s kadrovima dužeg trajanja, reducirane mizanscene te hermetičnog narativnog izraza. Istovremeno stigmatizirani kod određenih kritičara i filmofila, filmovi su to čija su svrhovitost i vrijednost dovedene u pitanje u tekstovima Passive Agressive (travanj 2010.) i Being Boring (srpanj 2010.) Nicka Jamesa u časopisu Sight & Sound. U njima James izričito govori o pasivno agresivnom odnosu redatelja sporijeg izričaja i publike od koje se traži vrijeme i koncentriranost pri iščitavanju djela sporog filma. U filmološki/sineastički diskurs od tada je uveden pojam slow cinema i postao prihvaćen kao termin za definiranje ove specifične filmske struje.

Strujanje sporog filma poznato je upravo po rastezanju filmskog vremena. Često je riječ o filmovima koji traju po nekoliko sati pa je tako primjerice notoran podatak o trajanju filmovima kao što su Melancholia (7 sati i 30 minuta) i Evolution of a Filipino Family (~10 sati) Lava Diaza te Sotonski tango (7 sati) Bele Tarra. Primjeri su to koji ne potvrđuju pravilo, ali pojašnjavaju vremenski opseg sporih filmova. Takvo tretiranje produljivanja kadrova te intuitivno stavljanje reza nakon podužeg vremena od početka kadra nije novost u filmskom mediju. Produljivanje tada klasičnog filmskog kadra vidljivo je kod renomiranih redatelja poput Michelangela Antonionija i Ingmara Bergmana koji su bili poveznica klasičnog i modernog filmskog razdoblja. Međutim, još radikalnije minimalizam u film i video uvode avangardni umjetnici 50-ih i 60-ih godina poput Nam June Paika i Fluxusovaca, protagonista tzv. strukturalnog filma Hollisa Framptona, Michaela Snowa i Petera Kubelke, legende avangardnog američkog filma Jonasa Mekasa te u ono doba sveprisutnog Andyja Warhola i njegovog filma Empire iz 1964. godine. Statično kadrirano bilježenje prepoznatljive zgrade Empire State Buildinga u New Yorku tijekom 6 sati produljuje se i dodatno usporava smanjivanjem broja slika u sekundi (FPS) sa standardnih 24 na 16, čime Warhol dobiva osmosatni antispektakl. 

Od takvih avangardnih igri s vremenom dolazi do ozbiljnijih antinarativnih primjera slow cinema u djelu Jamesa Benninga, “pjesnika i matematičara slika vremena”, kako ga opisuje kustosica Filmskih mutacija Tanja Vrvilo. Njegov istančan smisao za transcendentalne prostore i krajolike savršeno se uklapa u premisu sporog filma, gdje je sve međusobno povezano – “krajolici su funkcije vremena, a subjekti su funkcije krajolika”. Benningove riječi podudaraju se s mislima redatelja i autora Andreja Tarkovskog koji svoju knjigu filmskih memoara naziva upravo Sculpting in Time (Oblikovanje u vremenu). Tarkovski tvrdi da je vremenu podređeno sve filmsko i ne-filmsko, od čega je ritam slika najvažniji, dok je realnost ono čemu svaki autor treba težiti.

Koliko su autori sporog filma novijeg doba skloni filmskom realizmu diskutabilno je, no ono što Benning i Tarkovski izostavljaju jest lokalni kontekst, tj. koliko ne-filmsko utječe na filmsko u izričaju autora. Socijalno-ekonomske sfere odrastanja i identiteti autora često utječu na poimanje i doživljaj vremena. Lav Diaz lijepo sažima svoje iskustvo iz djetinjstva kada zbog udaljenosti škole i dugog puta razvija osjećaj sporosti u svakodnevnom životu. Nije slučajno da većina renomiranih aktera sporog filma dolazi s margina geopolitičkog mainstreama, izvan zapadnocivilizacijskih domena utjecaja, daleko od ubrzane mačističke korporativne fast-living kulture. 

Njihove teme i filmska istraživanja najčešće su vezane uz lokalni, autohtoni, izolirani kontekst isprepleten i podređen efektima zvuka i svjetla neposredne okoline, od monsunski vlažnih prikaza malog filipinskog čovjeka Lava Diaza, (sub)urbanih prerija Tsai Ming-lianga, osobnih prostora otuđenja Chantal Akerman, apokaliptičnih atmosfera Bele Tarra, zatvorenih prostora postkomunističkog i posttranzicijskog doba novog rumunjskog filma Cristija Puiua i Cristiana Mungiua, poetičnih prikaza poslijeratne Grčke Theodorosa Angelopoulosa, prašuma, animalnog i spiritualnog u filmovima Apichatponga Weerasethakula, melankolična traganja američkim prostranstvima Kelly Reichardt, javnih prostora kolektivnog sjećanja i zaborava kod Sergeja Loznice sve do ruralne, neistražene, radničke Kine Wanga Binga.

Unatoč mnogim dodirnim točkama između autora, slow cinema nije pokret, oformljen i potpomognut manifestom, institucionaliziran – zaista, riječ je o pojedinačnim reakcijama na poimanje i tretiranje dimenzije vremena. Prema riječima Tarkovskog, “osoba odlazi u kino zbog vremena”, ali kao što Tarr tvrdi, “moja namjera je pokrenuti nešto u gledatelju”, što u konačnici i jest premisa cijele forme sporog filma: dati drugu perspektivu, novi, nekonvencionalni pogled na izlaganje filmskog medija. Iako mnogi zamjeraju prvoloptašku nekoherentnost, pretjeranu hermetičnost i distanciranost sporih filmova, njihova uloga ostaje značajna u festivalskom, sineastičkom i kritičarskom krugu.

Human Rights Film Festival jedan je od rijetkih hrvatskih filmskih festivala koji vjerno prati kretanje filmova slow cinema. Na 16. izdanju nekoliko je zanimljivih naslova, a među njima se ističu dva coming of age naslova koji su imali premijeru na ovogodišnjem Locarnu: libanonski Yara iračkog redatelja Abbasa Fahdela, film o prvim radostima i boli ljubavi mlade protagonistice Yare, te Prekasno da umreš mlad čileanske autorice Dominge Sotomayor (prve dobitnice Zlatnog leoparda za režiju) koji govori o trima djevojkama i njihovom tinejdžerskom buntu, ljubavima i strahovima. Tu su i dokumentarni filmovi Tsai Ming-lianga Tvoje lice, filmska studija 12 lica te nastavak opservacijskih tendencija Sergeja Loznice u filmu Dan pobjede u kojem dokumentira paradu Crvene armije u Berlinu. Primjeri egzistencijalne tematike su kratkometražni film Čovjek u bunaru tragično preminulog kineskog autora Hua Boa, nastao pod mentorstvom Bele Tarra, te dugometražni Slon u sobi koji je na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu ovjenčan nagradom FIPRESCI i nagradom za najbolji dugometražni prvijenac. Ne preostaje ništa drugo nego se zaputiti u kina Europa i Tuškanac te dopustiti, kao što je to Chantal Akerman govorila, da nam vrijeme bude ukradeno.

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Rancière, kao mislilac emancipacije, posljednjih godina se okrenuo istraživanju odnosa vremena i umjetnosti – bilo da se radi o životu umjetnosti u povijesnom vremenu ili o vremenu kao materijalu umjetničkog stvaranja. No, Rancièreove analize ne staju na tom pitanju kao nečemu što je važno samo za umjetničku praksu, već ga filozof dovodi u vezu sa svojim dosadašnjim razmišljanja o demokraciji i jednakosti, otvarajući time intelektualni obzor ih kojeg se može zamisliti jedno vrijeme slobode. Jedan dokument tih Rancièreovih razmatranja – esej Vrijeme od poslije, o mađarskom redatelju Béli Tarru – Multimedijalni institut u hrvatskom prijevodu objavljuje uoči autorovog dolaska u Zagreb.

U ponedjeljak, 5. listopada u 19 sati u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti Jacques Rancière će održati javno predavanje (na francuskom, uz simultani prijevod na hrvatski) na temu Upotrebe vremena – filmski momenti, u kojem će produbiti svoje analize odnosa vremena, umjetnosti i emancipacije. Ulaz na predavanje je slobodan sa besplatnim ulaznicama koje će se moći preuzeti u MaMi (Preradovićeva 18) i u MSU-u. Dan poslije, 6. listopada, na Akademiji dramske umjetnosti organiziran je razgovor studenata i ostale zainteresirane publike s Rancièreom.

Kaori Oda rođena je 1987. godine u Osaki, Japanu. Nakon završenog Kansai Gaidai junior koledža, počela je svoj put kao filmska autorica na sveučilištu Hollins gdje je s uspjehom savladala smjer filmske režije 2011. godine. Njen prvi film Thus a Noise Speaks prikazan je na nekoliko prestižnih festivala, među kojima se nalazi Tokyo International LGBT Film festival i NARA International Film Festival, na kojem je osvojila nagradu publike. Do sada je režirala Thus A Noise Speak (2010.), Tomotoru (2011.),The thread of red Cocoons (2012.), Ko Oh (2014.), FLASH (2014.), Conniving (2014.), Aragane (2015.), te svoj rad predstavila na brojnim festivalima. Od veljače 2013 studira na doktorskom film.factory programu. Predstaviti će se filmovima FLASH i Conniving.

Manel Raga, nakon što je sudjelovao u režiji kratkog dokumentarca Matando el Sueño (2008.), završava MA program filmske režije na ESCAC-u u Barceloni. Od 2010. godine radio je kao filmski autor s prestižnom grupom za izvedbene umjetnosti La Fura dels Baus. Završio je svoj kratki film La Gallina 2013 . godine, u produkciji Escandalo Films i La Fordada Films, koje prikazan u natjecateljskom programu 70. Venecijanskog filmskog festivala, te dobio brojne nagrade i priznanja po festivalima diljem svijeta. Od veljače 2013. studira na doktorskom film.factory programu. Predstaviti će se filmovima Matando el Sueño, La Gallina i Ulldecona-Umoljani.

Film.factory program inicirao je mađarski redatelj Bela Tarr s idejom okupljanja svjetskih filmskih umjetnika, teoretičara i profesionalaca koji nude neke od najvažnijih odgovora suvremene kinematografije i ujedinjuju snage u prenošenju znanja mladim filmskim autorima, ohrabrujući ih u njihovom vlastitom autorskom izrazu. U ovom programu do sada su učestovali brojni redatelji svjetske reputacije (Apichatpong Weerasethakul, Gus Van Sant, Guy Maddin, Brothers Quay, Ed Lachman, Fred Kelemen, Carlos Reygadas, Cristian Mungiu, Tilda Swinton).

Na panelu Danes Go South u četvrtak, 23. listopada, u Zagrebačkom plesnom centru govorit će se o dansko-hrvatsko-švedskoj rebate koprodukciji Itsi Bitsi, zatim o projektu koji je pokrenuo lanac dansko-hrvatske suradnje (Soba 304) te o manje standardnim oblicima dansko-hrvatske suradnje kakav je film Zimsko čudo Željke Sukove i Gustava Becka. Na panelu sudjeluju producent, redatelj i koproducent filma Itsi Bitsi, Lars Bredo Rahbek, Ole Christian Madsen i Igor A. Nola, zatim Birgitte Staermose, autorica filma Soba 304, Željka Sukova, redateljica Zimskog čuda te Ankica Jurić Tilić, producentica filma Ne gledaj mi u pijat. Panel donosi i usporedbu filmskih fondova i praksi u Danskoj i Hrvatskoj o čemu će govoriti ravnatelj Filmskog fonda iz Kopenhagena Thomas Gammeltoft, ravnatelj fonda Filmby Århus Carsten Holst, producent Tivi Magnusson, ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar i pročelnik riječkog Odjela gradske uprave za kulturu Ivan Šarar.

Restart i ZFF donose i za javnost otvoren masterclass Césara Charlonea, urugvajsko-brazilskog direktora fotografije i kandidata za Oscara (Božji grad, Brižni vrtlar, Sljepoća) koji će u srijedu, 22. listopada, u 18 sati u Dokukinu KIC govoriti o svojem iskustvu u stvaranju pokretnih slika za Fernanda Meirellesa, Spikea Leeja ili Tonyja Scotta. Konačno, legendarni danski redatelj Jørgen Leth, jedan od vodećih autora eksperimentalnog dokumentarnog filma čiji je film Savršen čovjek (1967.) dekonstruiran u Pet zapreka koji je Leth korežirao s Larsom von Trierom, u opuštenom će razgovoru s autorom dokumentarnih filmova Borisom Mitićem, govoriti o poeziji sporta, sportu režiranja i režiranju poezije. Ovaj masterclass, koji je također otvoren za javnost, održat će se u četvrtak, 23. listopada, u 18 sati u Dokukinu KIC.

Filmski producent Čedomir Kolar će na primjeru filma Epizoda u životu berača željeza Danisa Tanovića u ponedjeljak, 20. listopada, na Akademiji dramske umjetnosti (ADU) studentima govoriti o izazovima, iznenađenjima i iskušenjima produciranja mikrobudžetnog filma. U petak, 24. listopada, u 12 sati na ADU će biti predstavljen program film.factory koji je pri Univerzitetu Sarajevske škole za nauku i tehnologiju razvio poznati redatelj Béla Tarr. Riječ je o interaktivnoj platformi namijenjenoj filmskoj produkciji koja mladim redateljima omogućava suradnju s najistaknutijim i najboljim filmskim profesionalcima svijeta, a koja je u kratkom vremenu priznata kao progresivna međunarodna filmska škola iznimne kreativnosti. 

Scenaristička radionica Moj prvi scenarij okupit će šest novih polaznika (dva hrvatska te francuski, litavski, srpski i mađarski projekt) koji će pod mentorskom palicom script doctora Srđana Koljevića i Pjera Žalice razvijati svoje scenarističke projekte za dugometražni film. Održat će se i 12. izdanje scenarističkog foruma Palunko koje ima i novi sadržaj, pitching i panel o transmediji i scenarističkim autorskim pravima. Središnji događaj foruma bit će okrugli stol kojim će se nastojati javno artikulirati problemi i perspektive hrvatske scenaristike.

Izvor: ZFF

Proteklu je književnu godinu, prema brojnim osvrtima i reakcijama, obilježilo prvo objavljivanje djela Lászla Krasznahorkaija na hrvatskom jeziku. Povodom toga, ali i kao najava skorih novih izdanja, naklada OceanMore, izdavač romana Rat i rat te Multimedijalni institut, izdavač kratke priče Posljednji vuk, u suradnji s književnim klubom Booksa, portalom Kulturpunkt.hr i Zagrebačkim kazalištem mladih, krajem listopada u Zagrebu organiziraju gostovanje Lászla Krasznahorkaija u Zagrebu. Oba objavljena Krasznahorkaijeva djela prevela je Viktorija Šantić. 

U ponedjeljak, 27. listopada, u 19 sati u Zagrebačkom kazalištu mladih održat će se književna večer s mađarskim piscem gdje će autor čitati iz svojih djela, a uz moderaciju Zorana Roška i Petra Milata predviđen je i kraći razgovor s autorom. Idući dan u Booksi, u 19 sati, László Krasznahorkai o svojem će pisanju, u nešto opuštenijoj i intimnoj atmosferi, razgovarati s Miljenkom Buljević. Ulaz na događanja je slobodan.

László Krasznahorkai (1954.) postaje međunarodno zapažen sredinom 1990-ih kada filmovi redatelja Béle Tarra, a prema predlošcima Krasznahorkaija, pažnju kulturne javnosti skreću na posve nove i drugačije autorske poetike koje ne podilaze očekivanjima, bilo na filmu ili u književnosti. Plod njihove suradnje su filmska remek-djela: Sotonski tango, Werckmeisterove harmonije i Torinski konj. Još iz vremena početne recepcije Tarrovih filmova vuku se laskave ocjene korifeja suvremene literature Susan Sontag i W.G. Sebalda koji su Krasznahorkaija stavili uz bok književnih velikana kao što su Gogolj i Melville. Pored nedvojbenog umjetničkog majstorstva Krasznahorkai je također lucidni i bespoštedni kroničar društvenih gibanja u vlastitoj zemlji, te se već sada može ubrojiti u dugi niz velikih neprilagođenih istočnoeuropskih književnika.

Ovdje možete pročitati intervju Nevena Svilara s mađarskim piscem, a osvrt Tomislava Žilića na kratku priču Posljednji vuk ovdje.

M.M. / mi2

Remedijacija Makavejevljevog Snovitog filmskog eksperimenta predstavlja koncepte materijalnosti filmske i digitalne umjetnosti, politike filmskih i digitalnih arhiva te oružja subverzije Makavejevljevog rada u nastajanju. Digitalna prezentacija temelji se na radionici eksperimentalnog filma koju je vodila Tanja Vrvilo s grupom internacionalnih filmaša, poslijediplomskih studenta filma na Film.Factory programu koji je pokrenuo Béla Tarr u Sarajevu, gdje je 2013. napravljena prva rekonstrukcija. 

U remedijaciji sudjeluju Levan Lomjaria, Marta Hernaiz, Gonzalo Escobar Mora, Emma Rozanski, Fernando Nogari te Graeme Cole, prema scenariju Makavejevljevog asistenta Matthewa Dude iz 1978. Uz projekciju bit će održan i razgovor s filmašima poslijediplomskog studija Film.Factory i Bélom Tarrom. Remedijacija je nastala u koprodukciji Filma-protufilma i Film.factory, a za koncept je zaslužna Tanja Vrvilo. Prezentacija će biti održana 10. svibnja u Galeriji Nova, s početkom u 20 sati, a biti će predstavljena u sklopu simpozija i umjetničkog programa Umjetnost, institucionalni ‘mrtvi rad’ i granice vrednovanja, koji organizira BADco. 

U nedjelju 11. svibnja u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, s početkom u 19 sati, bit će održan panel razgovor s Bélom Tarrom. Sudionici panela će biti Béla Tarr, Karin Harrasser, Hrvoje Hribar, Goran Sergej Pristaš, Petar Milat, Tomislav Medak i Tanja Vrvilo. Nakon panela uslijedit će projekcija Tarrovog filma Torinski konj, s početkom u 20.15 sati.

Program Serije za invizibilno kino interdisciplinarni je projekt Filma-protufilma za promišljanje modusa prijenosa sustava slika, znanja i memorije filmskog dispozitiva u digitalnom dobu. Odvija u okviru platforme TIMeSCAPES, Slike i izvedbe vremena u kasnom kapitalizmu, partnerskog projekta BADco. (Zagreb), Maska (Ljubljana), Science Communications Research (Beč), Teorija koja hoda (Beograde), Film-protufilm (Zagreb) i Akademije dramske umjetnosti, Sveučilišta u Zagrebu. 

Izvor: Film-protufilm

Tako šira publika sada napokon ima priliku upoznati barem maleni segment opusa jednog od najcjenjenijih i najzanimljivijih svjetskih prozaika. Kratka priča Posljednji vuk, u prijevodu Viktorije Šantić, na svojih četrdesetak stranica teksta čitateljima/icama daje uvid u često raspravljanu poetiku ovog autora, no ponajviše uvid u harmonizirani kaos njegovih fikcionalnih svjetova. 

Mađarski autor – s kojim je objavljen i intervju na našem portalu – često se kao suvremenik W.G. Sebalda upravo i kategorizira kao literarni pandan pokojnom njemačkom autoru, no s osebujnom poetikom koja ga izdvaja iz suvremenog konteksta kao autora čiji tekstovi slove kao teško prohodni i hermetični. Upravo taj karakter Krasznahorkaiaevih tekstova, prije svega njihovu atmosferičnost, šira javnost zasigurno je upoznala kroz filmske radove mađarskog redatelja Béle Tarra, koji već desetljećima surađuje s Krasznahorkaiem te u njegovim tekstovima nalazi neiscrpnu inspiraciju.

Posljednji vuk ne samo da uvlači čitatelja/icu u svijet samoga teksta na fabularnoj razini, već od prvih riječi i sintagmi i više nego naglašenom biva upravo Krasznahorkaieva poetika. Njegov specifičan plan izraza, koji počiva na beskrajnom toku rečenica koje se ne oslanjaju na ustaljenu interpunkciju, s jedne strane otežava i oneobičava proces čitanja, a s druge strane svojom ritmičnošću naglašava finu nijansiranost i protočnost  teksta. Jezik je u Krasznahorkaia i više od puke građe teksta; u jeziku je sadržana i sama bit teksta. Kako i sam komentira svoj proces pisanja, njegove rečenice primiču se “živom jeziku, sve im je veća brzina, što za njih znači bivanje u svojevrsnom momentu tromosti. I taj moment tromosti već briše granice između pojedinih rečenica, počinju se pretapati jedna u drugu, postaju jedna jedina golema rečenica, dakle jedna jedina golema rečenica je već neko vrijeme sve što pišem, u sve bjesomučnijoj brzini”. 

Krasznahorkai kombinira konstantni fokus na samome jeziku teksta s pripovjednim postupcima, odnosno izmjenom pripovjednih razina, koja čitatelja/icu dodatno izmješta; ponajviše u službi kreiranja toposa njegova fikcionalnog svijeta. Valjalo bi spomenuti da spacijalno u Krasznahorkaia uistinu može donekle opravdati usporedbe sa Sebaldom, jer oba autora obilato svoje fikcionalne topose približavaju empirijskom iskustvu čitatelja/ice, no važna je distinkcija da Krasznahorkai upravo zbog zbira svojih književnih postupaka ostavlja dojam izravnog pristupanja ontološkome. Svakako je tome potrebno pribrojiti i njegove likove, koji uz sam lik Profesora, iskazuju svoju povezanost s “neizrečenim” svojih okruženja, kao i njihovu izgubljenost u istima. Upravo se kroz ovu sinesteziju jezika, pripovjednih postupaka, likova i njihovih okruženja formira slika jezika kao i centralnog dijela semantičkog polja teksta, koji kulminira u ontološkim silnicama čije tumačenje ostaje na čitatelju/ici. Sam Profesor iskazuje svoju fascinaciju mogućnošću izraza, potaknut egzistencijalnim nemirom koji je u njega unijela jedna sasvim jednostavna rečenica, na sljedeći način: “jezik je naše prljavo rublje, mislio je, i ta ga je misao upropastila, zbog nje je propao, zbog nje se srozavao tijekom svih ovih godina, srozavao se i srozavao sve niže i niže”.

Svi zainteresirani elektroničko izdanje teksta Posljednji vuk Lászla Krasznahorkaia mogu preuzeti ovdje.

U okrilju tog prvobitno filmskog kluba osnovanog 1959. u Budimpešti, koji se dvije godine kasnije pretvorio u punokrvni filmski studio, svoje prve radove snimili su velikani kao što su István Szabó, Béla Tarr, Ildikó Enyedi i Gábor Bódy.

Béla Balázs Studio (kraće BBS), nazvan po mađarskom ljevičarskom pjesniku, dramaturgu, filmašu i teoretičaru koji je djelovao u prvoj polovici 20. stoljeća, osnovan je kao organizacija koja je trebala pomoći mladim redateljima tek izašlim s akademije da snime svoje prve profesionalne kratke filmove. Iako je godišnji budžet, obično u iznosu potrebnom za snimanje jednog prosječnog dugometražnog filma, stizao od države, članovi BBS-a sami su odlučivali koji će se filmovi producirati. To je autorima omogućilo veliku slobodu djelovanja u razdoblju samo nekoliko godina poslije neuspjelog mađarskog ustanka i sovjetske intervencije, kao i bijeg od duha socrealizma pedesetih i priključivanje modernim europskim filmskim stremljenjima.

Nakon prve dekade postojanja BBS-a autori koji su djelovali pod njegovim okriljem podijelili su se na dokumentarnu struju, kasnije nazvanu Budimpeštanskom školom, koja je snimala uglavnom vrlo mračne socijalno realistične filmove, i onu avangardnu, tj. eksperimentalnu.

Pod direktnim utjecajem prve svoj nastupni film Obiteljsko gnijezdo 1977. snimio je Béla Tarr, a drugu, nazvanu K3 (Kompleksna kulturna istraživanja) predvodio je Gábor Bódy, jedan od pionira evropskog eksperimentalnog filma i video arta. Filmovi iz BBS produkcije tih su desetljeća osvajali nagrade po festivalima diljem svijeta, a 1985. održana je i velika retrospektiva studija u njujorškoj MOMA-i. Nakon pada komunizma BBS je ostao bez financijskih sredstava, i sad djeluje samo kao arhiv, brinući se za čak 500 produciranih filmova, svih žanrova i duljina.

Kroz kratki pregled povijesti Béla Balázs Studija u četiri programa provest će nas Sebéstyen Kodolányi, direktor BBS arhiva, koji je odabrao ovaj program, a kurator Kratkog utorka Ivan Ramljak s njim će razgovarati o stanju mađarskoga filma nekad i sad.

Iz programa prvoga dana ističemo dva filma ključna za razvoj estetika koje su njegovali autori pod okriljem BBS-a. Prvi su Cigani Sándora Sáre, dokumentarac snimljen u stilu direct cinema, koji najbolje predstavlja tada nadolazeću školu mađarskoga sociografskog filma. Drugi je Elegia Zoltána Huszárika, fenomenalna lirska posveta konjima i mađarskoj ravnici, dobitnik nagrade za najbolji film na festivalu u Oberhausenu 1966. Prikazat ćemo i jedan od prvih filmova Istvána Szabe Ti, koji je 1963. dobio posebno priznanje na festivalu u Cannesu.

Drugi dan bit će posvećen uglavnom eksperimentalnim djelima, a iz njega izdvajamo filmove Miklósa Erdélya, arhitekta, umjetnika, pisca, pjesnika, teoretičara i redatelja koji se smatra ocem nove mađarske avangarde i glavnim pokretačem tamošnje umjetničke scene u 60-ima i 70-ima. Erdély je u to vrijeme vodio nekoliko eksperimentalnih radionica, na kojima se bavio avangardnim umjetničkim procesima, novim teorijama kreativnosti, obrazovnim metodama pod utjecajem istočnjačke filozofije i granicom između umjetnosti i znanosti. Svih pet filmova snimio je u okrilju BBS-a, a često je surađivao i s kultnim hrvatskim eksperimentalnim autorom i multimedijskim umjetnikom Ivanom Ladislavom Galetom, čiji ćemo Wal (I) Zen iz 1977, prerađen u BBS-u 1989, također prikazati.

Svi filmovi biti će prikazivani s originalnih formata (35mm i 16mm). Filmovi imaju engleske titlove, a ulaz je besplatan.

Raspored programa provjerite ovdje.

Inicijator projekta Béla Tarr predstavljanje projekta započeo je objašnjavajući što ga je potaklo na ideju filmske škole: “Na ideju pokretanja filmske škole došao sam kada sam snimio svoj posljednji film, nakon iskustva predavanja na različitim mjestima po svijetu. Po mome mišljenju, nemoguće je nekoga naučiti umjetnosti, jer svaki je umjetnik različit: ima vlastiti jezik i kulturno zaleđe, posjeduje vlastiti talent. Da bi se taj talent razvio, potrebno ih je potaknuti da budu slobodni i hrabri. Zato želim da im ovom filmskom školom damo mogućnost da rade ono što žele, dok ćemo ja i ostali predavači samo pomagati taj proces, zaštititi ih te ih staviti ‘pod kišobran’. Jer jednom kada ođu u filmsku industriju bit će dovoljno uništeni i poniženi, a ovdje će moći naučiti kako se tome oduprijeti”.

U nastavku Tarr je pojasnio da je program zamišljen kao postdiplomski studij filma u trajanju od tri godine. Na prvu godinu studija primat će se 16 međunarodnih studenata, koji će se prijaviti svojim radovima i CV-om. Predavanja su zamišljena kao kombinacija triju elemenata: teoretskog obrazovanja, sudjelovanja na radionicama s etabliranim svjetskim filmašima, te od praktičnog rada. To znači da će se od polaznika tražiti da realiziraju po jedan projekt na filmu i videu, jer je, riječima Béle Tarra, bitno da polaznici nauče rukovati s oba formata.

Popis predavača na splitskoj filmskoj školi je impresivan. Tijekom prve godine studija polaznici će imati priliku učiti od cijelog niza cijenjenih i nagrađivanih filmaša, poput američkih redatelja Jima Jarmuscha i dobitnika Zlatne palme Gusa Van Santa, finskog redatelja Akija Kaurismäkija, Meksikanca Carlosa Reygadasa, Kanađanina Atoma Egoyana, te jednog od najvažnijih islandskih filmaša Fridrika Tora Fridrikssona. Tu su još i cijenjeni njemački snimatelj Fred Kelemen te Oscarom nagrađena glumica Tilda Swinton, koja će studente podučavati radu s glumcima.

Za teorijsko zaleđe polaznika pobrinut će se kustosica filmskog odjela njujorške MoMA-e Jytte Jensen, glavni urednik prestižnog filmskog časopisa Cahiers du Cinéma Jean-Michel Frodon, filmski kritičar britanskog The Guardiana Jonathan Romney, filmski kritičar i povjesničar Jonathan Rosenbaum te niz drugih renomiranih imena koji će polaznike uvesti u različite vidove teorije i povijesti filma.

“To će biti naš program za prvu godinu. Svi su potvrdili svoj dolazak, raspored je spreman i svatko ima dan dolaska i odlaska”, izjavio je Béla Tarr. Također, dodao je da će se projekcije filmova koji će se analizirati u sklopu kolegija održavati u kinu Karaman, bit će otvorene za javnost, a isto vrijedi i za povijesna/teorijska predavanja.

Nakon predstavljanja programa škole Béla Tarr odgovarao je na brojna pitanja zainteresirane publike. Pojasnio je da će program tijekom prve tri godine biti usmjeren na redatelje i snimatelje, a razmišlja se i o proširivanju kurikuluma tako da obuhvati obrazovanje i ostalih filmskih umjetnika. Objasnio je da postdiplomski studij neće imati dobnih ograničenja, kao i da će mu cijena biti prilagođena cijeni postdiplomskih studija u Hrvatskoj. Također, Tarr je dodao da se stvara financijska konstrukcija za školu, koja bi se djelomično trebala financirati od hrvatskih Ministarstava, europskih kulturnih fondova, privatnih donatora i fondacija poput Korejske filmske akademije. Struktura škole formalno se spaja na Sveučilište u Splitu.

Za kraj, Béla Tarr objasnio je i koncept cijele škole: “Morate shvatiti da je ovo više kao laboratorij u kojem možemo na nečemu raditi i nešto stvarati zajedno. Poput Bauhausa u arhitekturi: nešto između obrazovanja i pokreta, s duhom cijele škole koji se bazira na slobodi”.

Splitska bi filmska škola svoja vrata trebala otvoriti 15. rujna na otvaranju 17. Splitskog filmskog festivala, kada će biti otvorena za prijave, a s konkretnim bi radom trebala započeti u veljači 2013.

Izvor: HAVC / Carlos Reygadas, Batalla en el cielo