Tako se CNC definira kao slojevito pregovaranje moći i predaje uz očuvanje autonomije sudionika_ca, a ne kao nasilje (Williams i sur, 2014; Sheff, 2021). Dodatno, Sheff eksplicitno ističe da CNC ponekad može izgledati poput intimnog partnerskog nasilja, ali je ključna razlika u tome što je riječ o prethodno dogovorenoj i konsenzualnoj igri – upravo se zato pristankom i provjerama jasno razlikuje od stvarnog nasilja (Sheff, 2025).

Unatoč tome, u javnom diskursu i dalje postoje kritike koje CNC poistovjećuju s prikrivenim nasiljem ili ga izravno nazivaju silovanjem. Takve tvrdnje najčešće dolaze iz radikalnofeminističkih krugova i od konzervativnih kritičara_ki BDSM-a. Primjerice, radikalna feministkinja Sheila Jeffreys u svojoj knjizi The Industrial Vagina (2009) tvrdi da BDSM reproducira obrasce seksualnog nasilja i nikada ne može biti istinski konsenzualan. Slično, medijski članci i internetske rasprave često prezentiraju CNC kao “silovanje pod drugim imenom” (engl. rape under another name) npr. u komentarima na društvenim mrežama.

Ovakvi narativi pogrešno poistovjećuju izostanak pristanka – koji definira silovanje – s dogovorenim scenarijem nepristanka, gdje pristanak postoji od samog početka. Na taj način BDSM u cjelini prikazuju kao nasilje pod maskom seksualne slobode, iako istraživanja i edukativni vodiči zajednice jasno razlikuju konsenzualne prakse od nasilnih (Weiss, 2011; Sheff, 2016).

Razlika između dogovorenog nepristanka i silovanja nalazi se upravo u pojmu pristanka (engl. consent). Prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske (čl. 153.), silovanje je svaka spolna radnja ili spolni odnos za koji osoba nije dala pristanak. Drugim riječima, temeljna značajka silovanja jest potpuni izostanak pristanka.

U CNC-u, međutim, pristanak postoji – ali se daje unaprijed, prije početka scene. Unutar BDSM zajednice postoje dvije već spomenute dominantne paradigme. Prva, koja slijedi akronim SSC (engl. safe, sane, consensual) – sigurno, razumno, uz pristanak – i druga, RACK (engl. risk-aware consensual kink) – kink uz pristanak i svijest o riziku. RACK proizlazi iz kritike SSC-a jer se sigurnost, naime, uz sve mjere opreza, ne može stopostotno obećati, a i razum može predstavljati problematičnu kategoriju, no oba akronima u sebi sadrže pojam pristanka (Weiss, 2011; Williams i sur. 2014).

RACK naglašava i da osobe koje pristaju na CNC pristaju i na mogućnost toga da će nešto u sceni poći po krivu, ali to je rizik koji partneri_ce zajednički prihvaćaju (Newmahr, 2010).  Važna je i mogućnost povlačenja pristanka: osoba koja je pristala na CNC ima pravo u bilo kojem trenutku prekinuti scenu korištenjem unaprijed dogovorenih sigurnih riječi (engl. safeword, npr. “crveno” za trenutačni prekid, “žuto” za usporavanje) ili sigurnosnih signala ako je govor onemogućen (Wiseman, 1996; Easton & Hardy, 2003; Langdridge i Barker, 2007). Važno je napomenuti i da korištenje riječi kao što su “ne” ili “stop” u CNC sceni ne znači da se povlači pristanak, jer je dogovoreno da one u okviru scene nemaju isto značenje kao izvan nje (Castleman, 2012; Wiseman, 1996). Poanta scene u simulaciji je potpunog nepristanka – upravo zato postoje sigurne riječi.

Upravo se konceptom pristanka CNC jasno razlikuje od silovanja: u silovanju pristanak nije postojao, dok u CNC-u pristanak postoji od samog početka. Temelji se na jasnoj, informiranoj i slobodnoj odluci sudionika_ca, uz svijest o potencijalnim rizicima, što ga čini oblikom konsenzualne seksualne prakse. Prema zagovornicima RACK-a, CNC je usporediv s dogovorenim izvođenjem drugih rizičnih aktivnosti (npr. sportova), u kojima sudionici_e svjesno pristaju na određenu razinu rizika uz edukaciju i primjenu tehnika koje minimiziraju rizik – zato što to žele, a ne zato što su prisiljeni.

Naravno, postoje i iznimke u kojima pojedinci_ke ne poštuju prethodno dogovorena pravila. Ako se, primjerice, dogodi da partner_ica ignorira sigurnu riječ ili prelazi unaprijed postavljene granice, tada to više ne spada u CNC, nego prelazi u domenu nasilja ili silovanja. Takvi postupci ne odražavaju inherentnu prirodu CNC-a, nego predstavljaju isto ono što bi u bilo kojem drugom kontekstu bila povreda pristanka. Ono što čini razliku nije sama praksa, već poštivanje ili kršenje jasno dogovorenih pravila (Wiseman, 1996).

Teza da je dogovoreni nepristanak prikriveno silovanje ne stoji jer je razlika između CNC-a i silovanja jasna – u CNC-u pristanak postoji od početka, dok ga u silovanju nema. CNC se temelji na pregovorima, povjerenju i jasno dogovorenim granicama između partnera_ica svjesnih potencijalnih rizika koji_e su dobrovoljno pristali sudjelovati u sceni. Dezinformacijski narativi koji CNC poistovjećuju sa (seksualnim) nasiljem proizlaze iz nerazumijevanja i stigme, a ne iz same prakse.

Literatura:

1. Williams, D. J.; Thomas, J. N.; Prior, E. E.; Christensen, M. C. 2014. From “SSC” and “RACK” to the “4Cs”: Introducing a new framework for negotiating BDSM participation. Electronic Journal of Human Sexuality, 17. http://www.ejhs.org/volume17/BDSM.html
2. Sheff, E. 2021. Defining Consent in BDSM and Multiple-Partner Relationships. Psychology Today. https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-polyamorists-next-door/202108/defining-consent-in-bdsm-and-multiple-partner-relationships
3. Sheff, E. 2025. Rising Interest in Consensual Non-Consent. Psychology Today. https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-polyamorists-next-door/202502/rising-interest-in-consensual-non-consent
4. „Does consensual non-consent (CNC) have roots in misogyny?“ 2023. Reddit. 
   https://www.reddit.com/r/AskFeminists/comments/123zxbc/does_consensual_nonconsent_cnc_have_roots_in/
5. Jeffreys, S. (2009). The Industrial Vagina: The Political Economy of the Global Sex Trade. Routledge.
6. Weiss, M. (2011). Techniques of Pleasure: BDSM and the Circuits of Sexuality. Duke University Press.
7. Sheff, E. (2016). When Someone You Love Is Kinky. Greenery Press.
8. Sexual consent in law. Wikipedia. https://en.wikipedia.org/wiki/Sexual_consent_in_law
9. Kazneni zakon Republike Hrvatske, NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 30/24. https://www.zakon.hr/z/98/Kazneni-zakon
10. Wiseman, J. 1996. SM 101: A realistic introduction. Greenery Press.
11. Langdridge, D., Barker, M. (ur.). 2007. Safe, sane and consensual: Contemporary perspectives on sadomasochism. Palgrave Macmillan. 
    https://www.researchgate.net/publication/42798772_Safe_Sane_and_Consensual_Contemporary_Perspectives_on_Sadomasochism
12. BDSM. Wikipedia. https://en.wikipedia.org/wiki/BDSM
13. Easton, D., & Hardy, J. W. 2003. The new topping book. Greenery Press.
14. Newmahr, S. 2010. „Rethinking kink: Sadomasochism as serious leisure.“ Qualitative Sociology, 33(3), 313–331. https://link.springer.com/article/10.1007/s11133-010-9158-9
15. Castleman, Michael. 2012. „A Loving Introduction to BDSM in Relationships“. Psychology Today. https://www.psychologytoday.com/gb/blog/all-about-sex/201206/a-loving-introduction-to-bdsm-in-relationships

Tekst je izvorno objavljen na portalu VoxFeminae. Sve tekstove objavljene u okviru projekta Odgovorno novinarstvo pronađite ovdje.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Rečenicu gore izgovara Nicole Kidman kao protagonistica Romy u novom filmu Babygirl (pomalo slobodno prevedenom kao Požuda za domaću distribuciju) redateljice Haline Reijin. Babygirl se oslanja na tradiciju erotskih trilera, premda mu žanrovska odrednica trilera teško pristaje s obzirom na to da u radnji nema nikakvog zločina ili napetosti u uobičajenom trokutu supružnika i ljubavnika. Ulogu mlađeg ljubavnika Samuela igra Harris Dickinson (suzdržavam se punova), a slijepog-pored-zdravih-očiju supruga Jacoba Antonio Banderas. Iako se film nastavlja na tradiciju kultnih filmova poput Fatalne privlačnosti (1987.), Sirovih strasti (1992.) i Nevjerne (2002.), zapletom i raspletom poprilično odskače od horizonta očekivanja gledatelja što je bilo ugodno iznenađenje, barem meni osobno. Nakon projekcije 20. siječnja u Kinu Kinoteka, održan je razgovor Požuda i fantazije o (ne)moći u sklopu diskurzivnog programa Kontraplan, na kojem se o aktualnim filmskim naslovima diskutira iz perspektiva raznih disciplina.

U razgovoru su sudjelovale magistrica odnosa s javnošću i doktorandica komunikacijskih znanosti Ivana Schildenfeld te dramaturginja i psihodramska terapeutkinja Jasna Žmak uz moderatora Marija Kozinu. Na pitanje kako su doživjele film, obje sudionice su se složile da je žrtva vlastite ambicije zbog svoje žanrovske raznovrsnosti i otvara previše tema ili kako je Schildenfeld rekla: “puno je kupusa”.

Konteksta radi, uz minimalne spoilere: Romy fantazira o grubljem seksu i submisivnom položaju koji bi ju zadovoljio, a to se ne poklapa s Jacobovim preferencijama. Tu u priču ulazi Samuel, pripravnik u njezinoj tvrtki, i s njim Romy započinje seksualni odnos u kojem istražuje svoje fantazije. Obje se govornice slažu da je film nespretno klasificiran kao triler, iako Schildenfeld dodaje domišljatu interpretaciju da se karakteristikom trilera u filmu može smatrati neizvjesnost od raspleta ljubavnog trokuta i opasnost koja prijeti reputaciji glavne junakinje sazna li se za njezine sklonosti i nevjeru.

Romyina submisivnost i generalno eksperimentiranje u seksu otvara u filmu teme ženske seksualnosti, fantazija i orgazma, fetišta tj. kinka i BDSM praksi. Schildenfeld i Žmak smatraju da je pristup ovim temama složeniji od onog iz Pedeset nijanse sive s kojim su napravile usporedbu u razgovoru. Slažu se i da Babygirl jasno prikazuje kako izgleda zdravo postavljanje pravila tj. granice u BDSM-u kao što je pitanje pristanka, korištenje sigurne riječi (u odnosu Romy i Samuela je to “Jacob”, šaljivo) i aftercare iliti briga nakon intenzivnog odnosa tijekom kojeg se uspostavlja “ravnoteža” između dvoje.

Kako je igra dominacije i submisivnosti vezana uz sadomazohizam, jedno od pitanja bilo je definiranje (ženskog) mazohizma. Žmak objašnjava kako je brojka ljudi s psihičkim poremećajem mazohizma zapravo vrlo mala i da ga treba razlikovati od seksualne prakse koja nema veze s poremećajem ličnosti. Schildenfeld navodi kako je u okviru filma mazohizam uživanje u igri bespomoćnosti i patnje što uključuje dominantnog partnera i grublji seks. Obje sudionice skreću pozornost na stigmatizaciju BDSM i drugih kink praksi u društvu što dovodi do potiskivanja fantaziranja uopće, kao i razgovaranja o vlastitoj seksualnosti.

Osvrnule su se i na zamjerku kritike o nedostatku scena seksa, zaključivši da nikako ne “drži vodu”, jer njima film počinje i završava. Ustvrdile su da ta zamjerka proizlazi iz uskogrudnog poimanja seksa pod kojim se podrazumijeva samo penetracija, a druge scene koje uključuju igre očekivanja nisu vjerojatno potpale pod taj kišobran. Ipak, diskutirajući o Romyinom mazohizmu, objema ostaje nejasan izvor njezine mazohističke potrebe i genealogija traume koja nije razrađena u filmu, te su istu opasku dodale i za lik Samuela i njegov odnos s Romy.

Kozina je postavio pitanje i o autonomiji seksualnog identiteta u odnosu na ostale identitete koje nosimo, što je posebno zanimljivo u slučajevima ženskih likova poput Romy – direktorica tvrtke, uspješna i bogata, supruga s dvoje djece koja se noktima grčevito drži za identitet snažne žene koja ima cijeli život pod kontrolom. Osim svoje seksualnosti i svog orgazma kojeg ne može postići sa suprugom u čitavih dvadeset godina braka. U odnosu na to pitanje, obje su svojim tvrdnjama ukazale na težinu održavanja autonomije vlastite seksualnosti spram percepcije javnosti, ali i percepcije samih sebe. Ili, kako je Schildenfeld ukazala u potpitanju: ako si dopustim fantazije i sprovedem ih, kakvom me to čini osobom? Više su se puta kroz razgovor spominjali osjećaji krivnje i srama koje žene osjećaju kada pomisle na neku fantaziju, a nekmoli kada razgovaraju s nekim o njoj.

Bilo je nekoliko pitanja i komentara iz publike, a ovdje izdvajam meni omiljeno: tko je zapravo babygirl u filmu? Schildenfeld i Žmak složile su se da je Samuel, ne Romy kao što bi se moglo naslutiti. Zašto je tome tako, preporučila bih da doznate u filmu. Usprkos spomenutim zamjerkama koje su potpuno legitimne, ja sam se zabavila i dobro nasmijala. Izdvojeni citat na početku teksta Romy izgovara u svom najmoćnijem trenutku, kada odbija biti posramljena i ne pristaje biti žrtva tuđih podsmijeha i/li ucjena na račun svoje seksualnosti. Možda je konačno došlo vrijeme da sram promijeni stranu.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.