Zahtijevanjem prekida suradnje s institucijama Države Izrael, okupljene inicijative skreću pozornost za važnost institucionalnog bojkota države koja je optužena za genocid pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), a čiji se premijer tereti zbog ratnih zločina prema tjeralici Međunarodnog kaznenog suda (ICC).

Uporište bojkotu prema smjernicama Palestinske kampanje za akademski i kulturni bojkot Izraela, iz perspektive okupljenih inicijativa, proizlazi iz činjenice da izvedbu Two Room Apartment sponzorira Veleposlanstvo Države Izrael u Hrvatskoj, te da je nastala uz podršku Fonda za umjetnost i kulturu izraelske lutrije, također državne institucije.

Nadalje, poziv na bojkot predstave na ŠDF-u utemeljen je na tome što je na webu festivala među sponzorima bio istaknut logo Teve, “najveće izraelske kompanije za proizvodnju lijekova koja se nalazi na prioritetnoj listi za bojkot BDS pokreta”. Radi se o korporaciji koja sudjeluje u genocidu kroz financijsku podršku izraelskoj vojsci (IDF), a njen logo u trenutku objave prvog poziva bio je istaknut na službenoj stranici festivala. 

Logotipi Teve i Veleposlanstva Države Izrael u međuvremenu su uklonjeni, a tjedan dana nakon poziva na bojkot, organizirana je festivalska press konferencija na kojoj o ovim problemima nije bilo riječi. Navedeni događaji povod su otvorenom pismu propalestinskih inicijativa i niza drugih organizacija i pojedinaca objavljenom 6. srpnja na društvenim mrežama.

U otvorenom pismu napominje se da su se okupljene inicijative direktno obratile organizaciji festivala i direktorici Zorani Mihelčić tražeći povlačenje predstave s festivalskog repertoara, no umjesto transparentnog odgovora, “direktorica je porekla umiješanost problematičnih institucija i sponzora”.

Kako navode u pismu, direktorica je “u očitovanju tvrdila da Teva ‘nije sponzor, partner ni donator’ te ‘niti je to ikada bila’, ali nije objasnila zašto se Tevin logotip do prošlog tjedna nalazio na službenoj stranici. Također, priznala je da je festival prihvatio donaciju Veleposlanstva Države Izrael za mobilnost gostujućih umjetnika, koja je vraćena nakon poziva na bojkot”.

No, da se radi o kontinuiranom partnerstvu svjedoče i prethodne suradnje ŠDF-a s izraelskim umjetnicima_ama ostvarene u prethodne tri godine, koje su aktualnim pozivom na bojkot stavljene u fokus. Kako okupljeni potpisnici ističu u javnom pismu: “Činjenica da su ove godine logotipi uklonjeni sa službene stranice, a donacija, prema riječima direktorice festivala –  vraćena, ne briše problem već potvrđuje da on postoji.”

Ovaj problem proizlazi iz institucionalnih veza, financiranja i kulturnog sustava kojim Izrael “normalizira svoju međunarodnu prisutnost dok provodi okupaciju, aparthejd i genocid nad palestinskim narodom”, ističu u pismu, a ne nacionalne, identitetske ili biografske pozadine pojedinih umjetnika_ca. Izvođači sami, prema očitovanju direktorice, potvrđuju primanje potpore izraelskih državnih institucija poput Ministarstva kulture, Fonda za lutriju, Grada Tel Aviva i drugih izraelskih kazališta, festivala i prezentacijskih organizacija.

Međutim, iako iz gorespomenute pozicije institucionalnog bojkota biografije ili individualni stavovi umjetnika nisu važni, jer se “bojkot ne odnosi na ljude, nego institucije”, zanimljivo je ipak u kontekstu ove rasprave istaknuti informacije o autorima predstave i okruženju u kojem djeluju. Naime, Two Room Apartment ponovno je uprizorenje originalnog rada Liat Dror i Nira Ben Gala iz 1987. u čijoj je trupi Niv Sheinfeld 1990-ih započeo svoju plesnu karijeru. Sheinfeld i Laor u intervjuu za portal Dance in Israel izjavili su da se radi o međunarodno priznatoj i vrlo značajnoj predstavi, izvedenoj mnogo puta, koja je “promijenila izraelsku plesnu scenu”. 

Za rad izvornog autorskog dua, renomiranih izvođača Dror i Ben Gala (suradnika trupe Batsheva čiji je rad Diana Meheik problematizirala lani pri gostovanju koreografa Ohada Naharina u Rijeci), vrijedi istaknuti kako danas vode etablirani plesni centar Adama u Sderotu, gradu udaljenom par kilometara od granice s Pojasom Gaze. Radi se o gradu utemeljenom na prostoru gdje su do 1948. živjeli palestinski poljoprivredni radnici, koji su nakon Nakbe protjerani sa svojih posjeda. Lokaciji, koja je u međuvremenu, od otuđene zemlje postala poznata po sukobima s Hamasom, na čiji se napad 7. oktobra 2023. Dror i Ben Gal referiraju pri uvodnom opisu rada svog centra.

Vraćajući se na sadržaj pisma, vrijedi spomenuti dvostruki standard hrvatske kulturne politike koji potpisnici ističu, te činjenicu da je bojkot “legitimna praksa koju je proljetos podržala i ministrica kulture i medija RH Nina Obuljen Koržinek u slučaju sudjelovanja Rusije na Venecijanskom bijenalu uz obrazloženje da se kultura i umjetnost ne smiju koristiti za relativizaciju agresije”. Uzimajući u obzir ministričinu odluku u slučaju Rusije, pozicija “neutralnosti” spram države koja kontinuirano vrši ratnu agresiju doima se nedosljednom. 

Zbog toga, isti se princip morao bi se primijeniti na Izrael, jer kako potpisnici navode u pismu: “Javno financiranje izraelskih kulturnih tijela nije neutralna administrativna činjenica već je dio sustava kojim se država Izrael u međunarodnom kulturnom prostoru prikazuje kao otvorena, pluralna i demokratska, dok istodobno briše palestinsku stvarnost okupacije, aparthejda i genocidnog nasilja.”

“Zato tražimo Šibenik Dance Festival da povuče predstavu Two Room Apartment i time pokaže da sluša palestinske glasove koji se bore za opstanak”, solidarno poručuju okupljene inicijative, organizacije i supotpisnici_e otvorenog pisma.

Mnogo toga ovisi o kutu iz kojeg svijet promatramo, zapamtimo to čitajući ovaj tekst. Isti pokreti, iste akcije, iste aktivnosti, u drugačijim okolnostima dobivaju drugo značenje. Ples koji koristi liturgijske napjeve na latinskom nećemo doživjeti kao onaj koji se izvodi na političke stihove benda Rage Against the Machine, znat će oni koji su predstavu gledali ako ne u Rijeci onda u Tel Avivu ili negdje gdje je gostovala. I nama koji ju nismo i nećemo gledati ovo ima smisla – iste plesne pokrete na Thompsonovom koncertu i na Danima srpske kulture gledali bi potpuno drugačije. Predstava time, mogli bi zaključiti iz raznih najava i opisa dostupnih na internetu, nije kontroverzna. Ne provocira, ne propagira, ne politizira – bar ako je suditi po sadržaju.  

Njezin autor Ohad Naharin, s druge je strane, daleko kontroverzniji. Istodobno kritičar izraelske desničarske vlade i jedan od najprepoznatljivijih kulturnih izvoza države koja je utemeljena na genocidu, aparthejdskim zakonima i falsifikaciji vlastite pa i tuđe povijesti, ovaj koreograf zauzima, u najmanju ruku, paradoksalnu poziciju. U izraelskom kontekstu njegov rad se isčitava kao politički (u jednoj je izvedbi predstave Anafaza koristio palestinsku zastavu ali kasnije je pojašnjeno da to nije zato što se zauzima za nju), ali u međunarodnom kontekstu, palestinski pokret BDS (Boycott, Divestment & Sanctions) poziva na njegov bojkot, kao i bojkot Batsheve – izraelske plesne kompanije u kojoj je bio dugogodišnji direktor, a danas djeluje kao kućni koreograf. Uostalom, Venezuela je Batshevina predstava, a u Rijeci ju prvi put izvodi drugi ansambl.  

O razlozima zbog kojih BDS, pokrenut od strane 170 civilnih palestinskih organizacija, poziva na kulturni bojkot detaljnije čitajte ovdje, a za potrebe ovog teksta vrijedi napomenuti da je on usmjeren na umjetnike_ce koji koriste državni novac da bi promovirali svoj rad izvan Izraela. Batsheva i Naharin to čine time što su dio Branda Israel, kampanje izraelskog ministarstva vanjskih poslova koja koristi kulturu da bi rebrendirala, odnosno popravila imidž države čija vojska ubija civile, najčešće djecu, dok snimke zločina obilaze svijet. I to ne samo posljednje dvije godine – prije 25 godina na televizijskom prijenosu na kanalu France2 ljudi su u šoku gledali ubojstvo 12-godišnjeg dječaka Mohammeda el-Durraha dok ga je otac vlastitim tijelom pokušavao zaštititi od metaka.

Brand Israel stoga ima prilično težak posao, no ništa što pozamašni honorari umjetnicima_ama i quid pro quo međunarodna kulturna razmjena ne bi premostila. Ipak, u nadi da je Naharinova kritika okupacije supstencijalna, BDS je više puta pozvao Batshevu da se ogradi od Branda Israel. No, Naharin i tijekom kratkog bivanja u Rijeci ne vidi razlog za to. U razgovoru s publikom ususret premijeri – koji je bio otvoren svima jer je upravi riječkog HNK bilo važno “da osjetimo sve perspektive”, ali ne otkriva koje su to “sve” kad je bila jedna? – Naharin kaže: “To je novac građana pa i moj novac. Nije to nikakva usluga vlade.” 

Naravno da nije. Izraelski umjetnici s Državom Izrael potpisuju ugovore u kojima se jasno navode promotivne obaveze koje uz to trebaju ostati tajne, kako je otkriveno 2008. kada je pjesnik Yitzhak Laor objavio primjerak u kojem stoji: “Pružatelj usluga neće se predstavljati kao agent, izaslanik i/ili predstavnik Ministarstva.” 

Kako kritičar može postati apologet, to nema smisla. Pa Naharin “već godinama javno i jasno izražava kritiku izraelske politike prema Palestincima”, uporno ponavlja Vrgoč pa i Miljenko Jergović ne može doći k sebi kad čuje bojkot (nije jedini, naravno). Ali eto, mnogo toga ovisi o kutu iz kojeg svijet promatramo. Venezuela, predstava koja na svom popisu glazbe ima i pjesmu Bullet in the Head, u kojoj RATM kritizira medijski posredovanu manipulaciju (“They say jump, you say how high”), izvedena izvan granica države koja ju financira (ista predstava, drugi kontekst), postaje instrument propagande odnosno artwashinga. Tu leži glavni argument za bojkot: ne protiv Naharinove umjetnosti kao takve, nego protiv institucionalnog okvira koji je promovira.

Riječka iteracija je u konačnici proizvod kulturne razmjene dviju zemalja čijim odnosima, kako je u objavi nakon premijere poručio izraelski veleposlanik u Hrvatskoj Gary Koren, “nikakve provokacije neće naštetiti”. Srećom, na internetu nema snimke poput one na kojoj izraelski veleposlanik u Austriji govori da će igrati golf u Gazi i da u određenim okolnostima treba ubijati djecu, pa iza njegovih riječi ne moramo tražiti skrivena značenja. Ovdje je samo riječ o diplomaciji i umjetnosti. Ratni zločini? Zločini protiv čovječnosti? Tko o tome priča? (Nitko, tome i služi Brand Israel!)

Aktivistkinje inicijativa Za K.R.U.H., Štrajk za Gazu, Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Studentice za Palestinu, Nepokorene Palestina, Inicijative za slobodnu Palestinu i BDS-a Hrvatska te od nedavno Free Palestine Rijeka, pak ne prestaju pričati o tome. One već mjesecima pozivaju upravu HNK Ivana pl. Zajca da otkaže suradnju s Naharinom i Batshevom, a tijekom premijere nenasilnim su prosvjedom pozivale na solidarnost s Palestinom. Unatoč tome što su njihovi zahtjevi već neko vrijeme dio javnog prostora, u medijskom prenošenju njihovog pokušaja prekidanja predstave, dogodilo se još jedno brisanje razlika. 

Umjesto da se uzme u obzir kao politički artikulirana akcija u kontekstu međunarodnih kulturnih bojkota (pogledaj primjere iz Kalifornije i Italije) koji adresiraju Naharinov artwashing Izraela, njihov prosvjed je od strane ministrice Obuljen Koržinek interpretiran kao antisemitizam. Kada takve neosnovane i lažne tvrdnje dolaze iz državnog vrha, trebamo li se čuditi njihovim odjecima u zakutcima interneta? Mediji su izvještavali o nacionalistički utemeljenoj mržnji (Naharin je Izraelac, zato bojkot), “barbarskom napadu na kulturu” i izjednačavali aktivistkinje s crnokošuljašima u Splitu i Benkovcu. Spomenimo ipak da su isti ovi mediji svoje novinare_ke, kako otkriva istraživanje portala Lupiga, uključili u ekspediciju u Izraelu koju je organiziralo, a tko drugi, izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova. Čini se neminovno da ćemo se spotaknuti o cionističku propagandnu mašinu gdje god se okrenuli – they say jump, you say how high.

Iako su na društvenim mrežama na gore navedene, krivo utemeljene optužbe, reagirali kulturni radnici_e, strukovna udruga SPID, Možemo Rijeka, kao i same aktivistkinje i aktivisti, vrijedi ponoviti. Braniteljske udruge u Benkovcu te maskirani muškaraci u Splitu i Zagrebu motivirani su nacionalističkim identitetom, a njihovi napadi usmjereni su na kulturne programe koji u javnom prostoru daju vidljivost manjinama, izbrisanim identitetima i zakopanoj povijesti. Osim prekidanja programa, njihovo zastrašivanje bilo je usmjereno i na publiku kao i na organizatore_ice programa.  

Akcija protiv Venezuele kritika je same institucije koja se koristi kao poligon za legitimizaciju države koja je pod teškim optužbama za ratne zločine, aparthejd i izgledno, genocid. To je nenasilna, politički artikulirana akcija, a cilj nije napad na identitet umjetnika niti na publiku, usprkos tome što uprava HNK Ivana pl. Zajca dvolično navodi da se tijekom kratkotrajnog prosvjeda prije samog početka predstave zabrinula za sigurnost svoje publike i djelatnica_ka, ali da je predstava svejedno “izvedena na iznimnoj umjetničkoj razini”. Meta prosvjeda su institucije koje svojim odlukama, šutnjom i lažima doprinose prikrivanju zločinačkog režima u Izraelu. Radi se o prokazivanju i destabilizaciji infrastrukture moći koja stoji iza Naharinove predstave. 

Stvarajući lažnu simetriju između akcija koje su usmjerene na prekidanje događanja, gubi se shvaćanje da prostori kulture nisu neutralni te da se i oni, kao i sve, mogu koristiti da bi održali strukture državne moći koja upravlja dominatnim narativom, u ovom slučaju onom o višedesetljetnom “sukobu” između Palestinaca i Izraelaca. Napokon, u državi koja javno stoji uz okupatore usprkos međunarodnim presudama i zakonima koje je obvezna poštivati, Naharin svakako ne daje vidljivost manjini pa niti nedominantnim, “drugačijim” mišljenjima.

Da ju ne bojkotiram, rekla bih, pogledajte Venezuelu, bit će jasnije kako ove akcije – iako nisu čak ni iste! – treba čitati drugačije s obzirom na kontekst, pa će ova riječka drama (oprostite, balet) nečemu i poslužiti. Ali po tome kako sam Naharin ne zna ili ne želi njezinu premisu primijeniti na svoju situaciju (kaže “bojkotirao bih sam sebe” da to može pomoći Palestincima, ali čovjek ne vjeruje da međunarodni grassroots pritisak može zaustaviti okupaciju pa plešimo dalje), a uprava kazališta još manje, za zaključit je da je to gubitak dragocjenog vremena. Bilo bi ga bolje izdvojiti za razumijevanje BDS-a, ipak dolazi od strane potlačenih, u njemu mogu sudjelovati svi bez obzira na vjeru, rasu, etničku i inu pripadnost (i mnogi Židovi i Izraelci ga podržavaju), a uz to je i nenasilan. A trebat će nam svi alati otpora kada budemo branili prostore vlastite slobode, koji se sve više sužavaju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Podsjetimo, krajem srpnja ove godine inicijative Za K.R.U.H., Štrajk za Gazu, Inicijativa za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Studentice za Palestinu, Nepokorena Palestina, Inicijativa za slobodnu Palestinu i BDS Hrvatska uputile su otvoreno pismo upravi HNK Ivana pl. Zajca s pozivom na otkazivanje Naharinove predstave, o čemu smo detaljnije pisali ovdje. Međutim, kako je vidljivo na službenim stranicama kazališta, do danas nije došlo do otkazivanja. Kako navodi u pismu, Varoufakisa je o događanjima izvijestio Srećko Horvat, voditelj Filozofskog teatra, a o svojoj je odluci obavijestio i inicijative koje su pozvale na otkazivanje Naharinove predstave. Varoufakisovo pismo prenosimo u cijelosti iz njihova priopćenja.

“Dragi prijatelji,

Moj prijatelj Srećko Horvat obavijestio me da ste, u skladu s BDS-om, organizirali bojkot Hrvatskog narodnog kazališta zbog njihova ugošćivanja umjetnika koje sponzorira država Izrael. U nastavku možete pronaći moje pismo ravnateljici kazališta u kojem, u znak podrške vašim naporima, objavljujem svoje povlačenje iz događaja na kojem smo Srećko i ja trebali sudjelovati.

Srdačan pozdrav
Yanis Varoufakis

Ravnateljici Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci

Draga Dubravka Vrgoč,

Pišem vam kako bih vas obavijestio da se, nažalost, povlačim iz događaja Filozofski teatar zakazanog za 30. studenog, 2025., na koji ste me ljubazno pozvali zajedno s prijateljem Srećkom Horvatom.

Iako nemam namjeru suditi o vašim umjetničkim i kulturnim odabirima, u ovom trenutku, dok se odvija genocid nad palestinskim narodom (koji će obilježiti našu generaciju na globalnoj razini), imam političku odgovornost bojkotirati institucije koje dopuštaju da ih izraelske institucije koriste za artwashing izraelskog genocida i kolonijalnog nasilja. Moja odluka o povlačenju iz događaja na koji ste me tako ljubazno pozvali, uvjeravam vas, u potpunosti se temelji na vjerodostojnim informacijama da će vaše kazalište ugostiti predstavnike koje podržavaju izraelske kulturne institucije, a koje su suučesnice ne samo u brisanju palestinske umjetnosti, nego i palestinskog života u cijelosti.

Nadam se i vjerujem da će naši napori da se okonča ovaj genocid uroditi plodom i da će jednog dana omogućiti da događaji poput ovoga budu u skladu s minimalnim etičkim standardima intelektualnog i umjetničkog djelovanja.

S osobitim poštovanjem,
Yanis Varoufakis
Ponedjeljak, 6. listopada 2025.”

Odrasli ste blizu Tel Aviva. Možete li nam reći kako je bilo odrastati ondje i kako je izgledao vaš proces političkog osvješćivanja i angažiranja?

Odrastao sam u Ra’anani, koja je pola sata vožnje od Tel Aviva. To je zapravo srednjeklasno predgrađe, normalno mjesto, koliko normalno može biti za državu cionističke rase. Moja obitelj nije bila previše cionistički nastrojena, niti previše militaristička. U našem domu nije bilo rasprava o politici ili vojsci. To je već svojevrsna iznimka jer se u većini obitelji u Izraelu djeca ugledaju na braću ili sestre u vojsci, a roditelji, obično otac, pričaju im vojne priče. Ja to nisam imao u svojoj obitelji i nikada me nije zanimalo postati vojnikom.

Bio sam sretan što sam Izraelac, ali nikada nisam gajio previše nacionalistički sentiment. Tijekom šest godina, tri godine srednje škole, a zatim tri godine fakulteta, razmišljao sam jesam li spreman ići u vojsku ili ne. To je već drugačiji stav od većine Izraelaca jer je za njih odlazak u vojsku nešto što se podrazumijeva.

Osim što vas obitelj nije gurala u tom smjeru, zašto mislite da ste imali drugačiji stav prema vojsci?

Vjerojatno sam anarhist, ali nikad se nisam trudio čitati o anarhizmu. Za mene je cijela poanta anarhizma preuzimanje odgovornosti za svoje postupke. Dakle, nikad nisam želio biti vojnik, ali društvo je usmjereno na to da se sve stanovnike regrutira u vojsku. Uobičavao sam govoriti da nas se od vrtića obučava za vojnike, ali onda mi je prijatelj pokazao oglas za rodilište u Izraelu gdje vidite fetus u maternici, fetus koji nosi beretku i vojnički salutira. To je oglas za rodilište u glavnoj bolnici u Tel Avivu. Glavna bolnica koja je, usput budi rečeno, tunelima povezana s vojnom bazom. A znamo što cionisti koriste kao argument o Hamasu i bolnicama u Gazi, zar ne?

U svakom slučaju, razlog zašto sam otišao na studij prije vojske bio je taj što sam želio odgoditi odluku o vojsci. Nakon šest godina ipak sam na kraju regrutiran jer se nisam htio osjećati kao izdajnik ili parazit. Međutim, nakon dva mjeseca u vojsci doživio sam trenutak prosvjetljenja, važne spoznaje. Prva je spoznaja bila o nečemu drugom o čemu sam razmišljao šest godina, a to je bilo vegetarijanstvo. Sada sam vegan, ali u to vrijeme shvatio sam da je vrijeme da postanem vegetarijanac. Tjedan dana kasnije shvatio sam da imam izbor i u vezi vojske i odmah sam prestao biti vojnik. Mislim da je taj trenutak spoznaje istinit za svakoga tko izađe iz cionizma, slično je odrastanju u kultu – da bi izašao iz kulta, moraš se nepovratno, totalno trgnuti. Dugo sam o tome razmišljao, ali mora se desiti poseban klik, to je psihološki fenomen.

Jedini problem je što sam već bio u sustavu pa sam se morao boriti protiv sustava da bih izašao iz vojske. Trebalo mi je godinu i pol borbe dok nisam uspio izaći. Imao sam sreće da nisam završio u vojnom zatvoru, jer me je osoba koja je tada bila zadužena za mene pokušala zaštititi. Nekako sam prošao ispod radara.

Govorimo o vremenu prije interneta. Jeste li bili izloženi kritičnim informacijama o društvu u kojem ste živjeli, gdje i kako ste tražili saveznike?

Star sam, tako da je to bilo vrijeme prije interneta, prije mobitela. Internet se pojavio tek kada sam upisao studij. Ali postojao je pristup barem nekim kritičnim informacijama, samo ste se morali malo potruditi da biste ih dobili. Primjerice, jedan od najvećih mislilaca u Izraelu koji više nije s nama bio je Yeshayahu Leibowitz. Osamdesetih godina prošlog stoljeća skovao je termin “židonacisti”, opisujući ponašanje izraelskih vojnika i legalizirane taktike mučenja koje su koristili. Tijekom Prve intifade vojnici su lomili kosti Palestincima, a naredbe za to im je dao Jicak Rabin, koji je dobio Nobelovu nagradu za mir. Kad su Leibowitza njegovi studenti pitali kako to da on zna što se zapravo događa, povisio je glas i rekao im da sve što trebaju učiniti jest nabaviti novine na stranom jeziku s druge strane ulice.

Također sam podržavao ljude poput Mordechaija Vanunua, zviždača koji je bio najomraženija osoba u Izraelu. Ali sve to nije bilo dovoljno radikalno da kažem da nisam cionist. Trebalo je više da bih došao do te pozicije. Nakon što sam napustio vojsku, počeo sam podržavati druge prigovarače savjesti, ljude koji su odbijali vojnu službu. Pridružio sam se grupi New Profile koja se organizirala oko demilitarizacije izraelskog društva. Ubrzo nakon toga osnovana je organizacija Anarchists Against the Wall. Išli smo prosvjedovati svakog petka, ne samo svakog petka, ali posebno svakog petka na Zapadnoj obali, na poziv Palestinaca kojima je oduzeta njihova zemlja.

Kakve ste akcije poduzimali u to vrijeme?

Bili smo grupa koja se bazirala na direktnim akcijama. Radili smo sve vrste kreativnih akcija, smišljali načine da zaustavimo buldožere ili doslovno blokiramo izgradnju zida. Bili smo nenasilni u svom ponašanju, ali ipak su na nas pucali. I u mene su pucali gumenim mecima, a palestinski prijatelj mi je umro u naručju, pogodili su ga suzavcem u prsa.

Nikada mi nije bio dopušten ulazak u Gazu. Najbliže Gazi sam bio kada smo simbolično išli prosvjedovati do plaže, na godišnjicu operacije Cast Lead. Moja bivša djevojka u to vrijeme bila je Talijanka i radila je u Gazi. Mi smo živjeli u Tel Avivu, pa bi ona provodila tjedan u Gazi, a onda dolazila za vikend u Tel Aviv, u potpuno drugačiju stvarnost. Situaciju zaista razumijete kada je vidite u totalu, kako žive robovi i robovlasnici, kako žive ljudi pod čizmom apartheida i kako žive ljudi koji profitiraju od apartheida. U Tel Avivu, sat vremena vožnje od Gaze, ljudi žive bezbrižnim, supremacističkim, ultranacionalističkim životom, u nekoj vrsti la-la zemlje.

Napustili ste Palestinu prije deset godina. Zašto ste otišli i kako ste počeli djelovati u različitim anticionističkim inicijativama diljem Europe?

Osim u Anarchists Against the Wall, pomogao sam u suosnivanju skupine savjesnih Izraelaca koji su podržavali kampanju BDS-a, pod nazivom Boycott from Within. U to vrijeme sam također otišao predstavljati narodnu borbu Palestinaca u Europi. Proveo sam tri mjeseca u Europskom parlamentu, kao pripravnik zajedno s palestinskim kolegom, i mogu reći da je to bila najveća žrtva koju sam ikada podnio za ovu borbu. Sve što ne valja sa zapadnim svijetom sažeto je u Europskom parlamentu, to je potpuno bezdušno mjesto. I poslužuju najgoru kavu.

Kada sam u Palestini, postoji jedna vrsta borbe, ali kada izađem van, vrsta borbe je druga i sastoji se u uvjeravanju svijeta da izvrši veći pritisak na Izrael. Otišao sam jer sam osjećao da mogu biti puno učinkovitiji vani kako bih promijenio situaciju iznutra. Iznutra je nekako potpuno uzaludno, limitiran je opseg onoga što možete učiniti. Mislim da je cionizam podložniji pritisku izvana.

Izrael i postoji i opstaje zahvaljujući globalnom cionizmu.

Da, cijeli Zapad dopušta da postoji. Ali također smatram da je glavni razlog zašto cionizam još uvijek postoji i glavni razlog zašto se genocid može dogoditi – novine Haaretz. One utjelovljuju sve o takozvanom “liberalnom cionizmu”, koji je najopasniji oblik cionizma. Haaretz vidim kao vodeće sredstvo cionističke propagande – barem najučinkovitije sredstvo. Učinkovita propaganda znači da vam se daju činjenice, ali u sasvim drugom paketu, u sasvim drugoj naraciji, koja odvraća od pravog problema. Pišu o izmišljenim konceptima poput “Izrael i Palestina” kao da su to dva odvojena entiteta, a ne jedno te isto, pišu o “sukobu”, o “ratu”.

Također, o “taocima”. To je najrasističkiji diskurs od svih – govore o 20, ili 50, ili 200, ne znam koliko ih ima, niti me briga, izraelskih talaca, dok u Gazi ima 2,3 milijuna talaca. Osim toga, mnogi Izraelci nisu čak ni taoci, mnogi od njih su vojnici, pa su pravno gledano ratni zarobljenici. Ali i dalje govoriti o 200 talaca, to je najsupremacističkiji i lišen ikakvog ljudskog osjećaja način razmišljanja koji mi pada na pamet. A dolazi od takozvane izraelske ljevice.

Kada su Palestinci, tijekom ustanka u getu u Gazi 7. okobra (uspoređujem ga s ustankom u Varšavskom getu i tako sam to nazvao u intervjuu 8. oktobra), provalili iz koncentracijskog logora koji je kasnije pretvoren u logor za istrebljenje, prešli su preko ograde na svoju zemlju, u svoja naselja. To su stvarna palestinska naselja, ne samo ona na Zapadnoj obali. Ali to je neugodna istina. I to se vidi uloga Haaretza, koji stvara narativ koji daje neku vrstu legitimnosti cionističkom projektu, nečemu što je u osnovi nelegitimno. U novije vrijeme imaju komentatorske članke novinara koji pišu o svojim iskustvima u “ratu“. To je rat koliko je rat bio ono što se događalo između nacista i ljudi koji su pružali otpor u Varšavskom getu.

Također vidimo da narativ o dvodržavnom rješenju i dalje cvjeta, i sve više zemalja diljem svijeta priznaje Palestinu. Vrlo ste kritični prema tome, zašto?

To je glupo priznanje države Mahmouda Abbasa, na koju se referiraju kao na palestinsku državu. Abbas je Netanyahuova desna ruka. To je najopasnija stvar koja se može dogoditi Palestincima. Za svakoga tko stvarno razmišlja o tome da se pomaknemo dalje od dinamike koja je na snazi ​​posljednjih 70 godina, sve je to korak unatrag, a ne naprijed. Razgovor o dvodržavnom rješenju jedini je način za održavanje kolonijalizma, apartheida, a sada i genocida. Zato cionisti polude kada kažemo “od rijeke do mora”, jer zahtijevamo palestinska prava diljem Palestine. Zločin je cionizam. Kada kažemo “od rijeke do mora”, negiramo legitimnost bilo čega što je povezano s cionističkim projektom. A to je jedini način da se krene naprijed.

Ako damo bilo kakav legitimitet bilo kojem aspektu cionističke države, onda radimo suprotno od podrške Palestincima. Takozvano rješenje dviju država i takozvano priznanje Palestine također implicitno priznaje Državu Izrael – državu cionističke rase – što je način zaštite zločina i nastavljanja zločina. Prvo i osnovno, cionistička država izgrađena je na krajnjem pojmu ekskluzivnosti. Postojanje Izraelaca dolazi na štetu Palestinaca, tako je to po dizajnu. Izrael je izgrađen suprotno ideji suživota. Jednakost, ustav, multikulturalizam, prava manjina, sve što se smatra demokratskim, doslovno znači ukidanje cionističke države i potkopava korijene cionističkog projekta.

Možete li nam reći nešto o akcijama u koje ste bili uključeni s Palestine Action?

Mogu govoriti o nekim od prošlih akcija u kojima sam sudjelovao. Palestine Action je trenutno zabranjena organizacija u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako da danas nema nikoga tko bi bio povezan s njom. Prema nedavnoj zabrani, svatko tko se smatra članom te organizacije mogao bi završiti u zatvoru na 14 godina. Osoba zadužena za tu zabranu, Yvette Cooper, ministrica je vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva. Cooper je uvela najdrakonskije, antidemokratske mjere gdje se ljude sada uhićuje pod optužbama za terorizam samo zato što drže transparent. Ista Yvette Cooper je upravo ovog mjeseca priznala takozvanu Državu Palestinu. Još jednom, imate najfašističkiju, najkolonijalističkiju i najsupremacističkiju od svih, koja “priznaje” Palestinu.

Dva puta sam bio uključen u akciju protiv Elbit Systemsa, iliti Elbit Systemsa od Genocida, koji nije samo vodeći izraelski proizvođač oružja, i ne samo da usavršavaju svoje strojeve smrti na tijelima Palestinaca, a kasnije ih prodaju ostatku svijeta kao “testirane u borbi”, već Elbit Systems također aktivno provodi genocid uz Izraelske Snage Genocida. Prvi put, troje nas je otišlo u tvornicu u Oldhamu koja je kasnije trajno zatvorena. Otišli smo okupirati krov, u trenutku dok su bombe padale na Gazu 2021. godine. Uhićeni smo i pušteni 24 sata kasnije. Godinu dana kasnije ponovno sam otišao u Veliku Britaniju, ovaj put da porazbijamo sjedište Elbit Systemsa u Bristolu. Nismo skrivali lica i cijelo smo događanje prenosili uživo. Od nas sedmero, dvojica smo bili izraelski disidenti i sletjeli smo u Veliku Britaniju posebno kako bi sudjelovali u pokušaju zaustavljanja zločina Elbit Systemsa.

Kako mislite da se trebamo kretati naprijed, na kakve se akcije trebamo usredotočiti kada je Palestina u pitanju?

Vrijeme je da se odmaknemo od vremena građanskog neposluha. Građanski neposluh je za dobra stara vremena kada nam se genocid nije događao pred očima, uživo. Mi smo ti koji moramo zaustaviti genocid, jer naše vlade to neće učiniti. Jedina zemlja na svijetu koja je učinila minimum je Jemen. Ljudi mogu poduzimati direktne akcije na različite načine – postoje ljudi koji se fokusiraju na uništavanje tvornica oružja, postoje ljudi koji su na putu za Gazu kako bi probili blokadu itd.

Možemo razmišljati i o masovnoj mobilizaciji, globalnom maršu na Europski parlament ili na Međunarodni sud u Haagu. Trebali bismo usmjeriti svoju energiju na to da te institucije učinimo neupravljivima, na isti način na koji su u Južnoj Africi učinili bantustane neupravljivima. Europski parlament ne bi trebao moći funkcionirati dok ne ispuni svoju pravnu i moralnu obvezu da zaustavi genocid. To je minimum i mislim da ćemo ih morati natjerati da to učine. Da se poslužim citatom Davida Graebera – demonstriranje je kao traženje onih na vlasti da vam daju čašu vode, dok je direktna akcija kao kopanje bunara i izazivanje vlasti da vas zaustave.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U najavi sezone 2025./2026. objavljenoj na službenoj stranici riječkog kazališta Ohad Naharin je opisan kao “iznimno poznat izraelski koreograf i reformator”, ali potpisnice otvorenog pisma upozoravaju da on nije samo to: “on je višegodišnji umjetnički direktor i ključna figura kompanije Batsheva Dance Company – kulturnog ambasadora države Izrael.” Kao umjetnički direktor (1990. – 2018.) i aktualni kućni koreograf plesne kompanije Batsheva, Naharin je definirao i razvio plesni vokabular i pedagogiju pod nazivom Gaga koju njegova kompanija podučava i koja je definirala suvremenu plesnu scenu u Izraelu.

Ovo nije prvi niti jedini poziv na bojkot Ohada Naharina. U pismu se spominje da je “u ožujku 2024., irska institucija Ballet Ireland uklonila Naharinovu koreografiju Minus 16 (…) nakon javne kampanje Apartheid Free Dance”. Na bojkot poziva i međunarodna autonomna inicijativa Dancers for Palestine u tekstu objavljenom u veljači 2025. u kojem upozorava da “Batshevin odnos s kulturnim imperijalizmom” seže u korijene samog osnutka kompanije. 

Osnovana 16 godina nakon Nakbe, odnosno “katastrofe” koja označava etničko čišćenje i protjerivanje Palestinaca s njihovih posjeda da bi se rodila Država Izrael, Batsheva je od samih početaka slijedila cionističku ideju izgradnje “novog Židova”. Ples je tako poslužio kao alat izgradnje identiteta koji bi utjelovio novoformiranu naciju i izbrisao fragmente različitih identiteta koje su sa sobom nosili židovski doseljenici i izbjeglice iz različitih dijelova svijeta. 

Dakako, osnivačice plesne kompanije Batsheva, koreografkinja Martha Graham i barunica Batsheva de Rothschild nisu bile upogonjene samo filantropskim porivom da pomognu rasutom narodu nad kojim je počinjen Holokaust. Utjecajem Marthe Graham kao zvijezde modernog plesa i novcem moćne bankarske obitelji de Rothschild izgrađena je kulturna institucija koja je služila – i koja i danas služi – kao propaganda. Graham, koja je u kontekstu Hladnog rata na međunarodnoj sceni igrala ulogu američke ambasadorice kulture, je tako u svojim predstavama koristila židovsku glazbu i biblijske priče da bi portretirala snagu i junaštvo mitskih izraelskih heroina, u Izrael je dovodila različite međunarodne umjetnike_ce i izraelskim je plesačima_cama dodijeljivala uloge u svojim produkcijama u Americi. 

Kulturološka je to razmjena između zemalja koja oslikava “dobre odnose”, prijateljsku suradnju i zajedničke interese. Izrael je tako gradio sliku zemlje koja je od pustinjskog pijeska izgradila modernu državu. Recimo to onako kako bi oni rekli – “europsku državu”, državu s kulturom. Za razliku od, naravno, susjednih arapskih zemalja i naroda, koji nemaju kulturu, smatraju Izraelci – iako u svakom ratu koji Izrael pokreće protiv svojih susjeda jedan od ciljeva su i njihove kulturne institucije. 

Ohad Naharin, kao učenik Marthe Graham, u svom je plesnom vokabularu zadržao emotivnu ekspresivnost koja je emblematična za njene koreografije, što njegovim radovima daje dojam univerzalnosti i apolitičnosti, čineći ih savršenim poligonom za izraelsko međunarodno brendiranje koje, naravno, mora ostati nevidljivo javnosti. Ipak, pažljivim gledateljicama ne promiče činjenica da je ideal snažnog “novog Židova”, koji je inkarniran u odori IDF-a, vidljiv i u Naharinovom plesnom jeziku. 

Kritizirajući film Mr. Gaga jer slavnog koreografa prikazuje kroz lažnu sliku izuzetnog umjetnika koji je svoj uspjeh postigao urođenim talentom više negoli mukotrpnim radom i promocijom, Meghan Quinlan, istraživačica i plesačica s fokusom na plesnu pedagogiju Gaga, piše: “I Naharin i njegovi plesači – i sustav treninga Gaga – sposobni su utjeloviti psihofizičku spremnost potrebnu za izraelske ideale muževnosti koje utjelovljuju vojnici IDF-a, iako u umjetničkom, a ne vojnom smislu.” 

Dobro, Naharin je inspiriran IDF-om, u kojem je i sam služio (što prikazuje njegova filmska biografija) i njegovu kompaniju Batsheva financira izraelsko ministarstvo kulture, ali je li to razlog za bojkot? Omar Barghouti, osnivač Palestinske kampanje za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI) napominje da nije problem u umjetnicima_ama koji koriste državni novac da bi producirali svoj rad u Izraelu – “to je njihovo pravo poreznih obveznika”. Problem je kada isti koriste državni novac da bi svoj rad promovirali izvan Izraela. Onda to postaje “propaganda”, kaže Barghouti. Skretanjem pažnje s opresivne stvarnosti, umjetnost postaje agent političkog projekta okupacije.

“Kompanija Batsheva i rad Ohada Naharina izravno su financirani od strane izraelskog Ministarstva vanjskih poslova i predstavljaju okosnicu državne kampanje Brand Israel”, napominje se u otvorenom pismu upravi HNK Ivana pl Zajca. Brand Israel je kampanja pokrenuta 2005. da bi se popravila negativna slika države Izrael, jer teško je sakriti da, od svog osnutka, zemlja stalno ratuje. Zanemariti ove činjenice u jeku zločina protiv čovječnosti koje Izrael već 22 mjeseca provodi pred očima svjetske javnosti, “svjestan (je) izbor da se vlastita pozornica ustupi u svrhu artwashinga genocidnog režima”, napominje se u pismu.

Umjetnost svakako nije neutralna, jasno je to i Naharinu. U intervju objavljenom u siječnju 2024. kritizira desničarsku izraelsku vladu, ali na pitanje smatra li da IDF čini ratne zločine, odgovara: “Kakve veze ima hoćemo li to nazvati ratnim zločinima ili zločinima protiv čovječnosti ili ‘vražjim mudima’, ako ne razumijemo i ne internaliziramo koliko je okrutna i pogrešna operacija vojske u Gazi?” Bitno je da osjećamo (da ne gagagranemo), ali zvati to zločinima – ne, to su samo “pravni termini”, kaže Naharin. Umjetnost će – osjećajima, ljepotom, univerzalnošću – donijeti mir, valjda si misli umjetnik pun iluzija. 

No da li je upravi HNK Zajc jasno da umjetnost nije neutralna? U odgovoru koji je otvorenim pismom uputila intendantica HNK Ivana pl. Zajca, Dubravka Vrgoč ističe da kazalište ne može “zauzimati službene vanjskopolitičke pozicije” i da smatraju “važnim njegovati prostor slobodnog izražavanja i umjetničkog propitivanja”.¹ Podsjeća nas, da bi nam bilo lakše kad se sjetimo krvi i očaja u Gazi, da je Naharin jedan od “najvažnijih suvremenih koreografa na svijetu” i da umjetnik javno “izražava kritiku izraelske politike prema Palestincima”. Nadalje napominje da kazalište ne bira umjetnike “prema nacionalnoj pripadnosti, već prema integritetu i vrijednostima koji umjetnik svojim djelom zastupa”. Dobro da je to rekla jer pitanje kojem je i ovaj tekst posvećen je: koje sve vrijednosti Naharin promovira? 

Dok palestinski roditelji na rukama nose mrtva tijela djece koja su ubijena bombama i sustavnim izgladnjavanjem, nekoliko kilometara dalje Izraelci uživaju u produhovljenim umjetničkim djelima “velikih” (jer su obilno financirani i promovirani da bi stekli tu titulu) umjetnika koji razmišljaju o miru. Svakako, nijednom Izraelcu ne treba zabraniti umjetnost koja će čuvati i promovirati njihova nacionalna uvjerenja, ali zašto se u Hrvatskoj javni resursi troše za takvu prikrivenu propagandu? I to u trenutku u kojem su Država Izrael i njeni vodeći ministri optuženi za genocid pred Međunarodnim sudom pravde? 

Ili se i hrvatska javnost pokušava zavarati da izjave o miru, dok istovremeno financiramo i surađujemo s izraelskim kulturnim i javnim osobama, znače da se protivimo genocidu? Potpisnice otvorenog pisma zaključuju: “Pozivamo Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci – instituciju koja se često poziva na riječko antifašističko naslijeđe – da to naslijeđe ne koristi samo simbolički, već da ga potvrdi konkretnim djelima.” Kulturne institucije imaju odgovornost, a s obzirom na naše povijesno iskustvo s fašizmom, znamo da simboličke geste neće, ne mogu i ne žele zaustaviti zločine.

1. Službeni odgovor HNK Ivana pl. Zajca stigao je nakon objave teksta te je informacija uvrštena naknadno. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na ceremonijalnoj dodjeli nagrada 74. izdanja Berlinalea, u veljači 2024. godine, pod festivalskim vodstvom Mariette Rissenbeek i Carla Chatriana, a nakon pet mjeseci brutalnih napada na Gazu, palestinsko-izraelski film No Other Land osvojio je glavnu nagradu u kategoriji dokumentarnih filmova. U svojim govorima, koautori filma Basel Adra i Yuval Abraham, pozvali su Njemačku na embargo oružja i prekid podrške Državi Izrael koja provodi aparthaid i okupaciju palestinskih teritorija. Nisu jedini. Dobitnica Zlatnog medvjeda za film Dahomey Mati Diop u svom je govoru izjavila “Stojim uz Palestinu”, a redatelj Ben Russell primajući nagradu za film Direct Action zaogrnut keffiyom, pozvao je na prekid vatre u Gazi. 

Apel Berlinaleu da se jasno pozicionira protiv izraelske agresije došao je i ranije. U siječnju 2024. kada je vodstvo festivala izdalo objavu u kojoj se zauzimaju protiv “svih vrsta diskriminacije” i posvećuju “interkulturnom razumijevanju”, radnici i radnice Berlinalea objavili su kolektivno pismo u kojem se pridružuju globalnom pokretu solidarnosti, te traže prekid vatre u Gazi i povratak izraelskih zarobljenika.

Ignorirajući takve pozive, Berlinale se jasno pozicioniralo uz njemačku vladu koja cenzurira i guši kritičke glasove spram Države Izrael. Umjetnici koji su javno istupili dobili su prijetnje smrću, njemački političari su njihove govore prozvali antisemitizmom, a Rissenbeek i Chatrian javno su se ogradili nazivajući njihov aktivizam “individualističkim osobnim mišljenjima”. 

Kao reakcija na to, ali i na ostalu cenzuru propalestinskih umjetnica_ka, kulturnih radnika_ca i aktivista u njemačkom javnom prostoru, inicijativa Strike Germany u suradnji s Film Workers for Palestine, poziva na štrajk protiv Berlinalea 2025. “S obzirom na prijeteći kontekst autoritarnog zastrašivanja i utišavanja solidarnosti s Palestinom u Njemačkoj, uključujući ekstremnu policijsku brutalnost na demonstracijama, upade u kafiće, konferencije i kuće aktivista, zabranu govora Yanisa Varoufakisa i Ghassana Abu Sittaha te prijetnje deportacijom zbog lajkova na objavama na društvenim mrežama, moramo se zapitati koje mjere se poduzimaju za izdanje Berlinalea 2025.”, piše u njihovom pozivu. 

U svojim zahtjevima traže da Berlinale javnom objavom potvrdi pravo Palestinaca na život, dostojanstvo i slobodu, osudi izraelski genocid u Gazi, da se zauzmu za prava međunarodnih umjetnika_ca da bez cenzure daju svoju podršku Palestincima i da odbace provjeru njihove političke pozadine, da podrže one koji se pridružuju pokretu Boycott, Divest, Sanction (BDS), uključe program palestinskih filmova te da sponzoriraju delegaciju palestinskih filmskih radnika_ca na Berlinaleu i popratnom sajmu Europsko filmsko tržište s financijskom i logističkom podrškom.

S novom direktoricom Tricijom Tuttle, Berlinale će se pod budnim okom međunarodne javnosti i njemačkog političkog establišmenta održati od 13. do 23. veljače. Dok je program festivala u završnim pripremama, na društvenim mrežama izlazi najava za jedan drugi, vaninstitucionalni kontraprogram On Strike: Screenings & Talks about Striking Berlinale koji će se u Berlinu odvijati paralelno s Berlinaleom. U organizaciji “skupine pojedinaca i kolektiva koji udružuju svoje volonterske napore kako bi pružili alternativnu platformu za neke od filmova koji inače ne bi bili prikazani u Njemačkoj”, On Strike nastaje kao odgovor na poziv koji je međunarodnoj filmskoj zajednici uputio Strike Germany. Uključivat će filmove i redatelje_ice koji su bili “cenzurirani ili su odlučili povući svoj rad s Berlinalea ili drugih festivala koji su aktivno utišali glasove kritične prema izraelskom genocidu nad Palestincima”, i pozivaju sve zainteresirane da im se jave direktno putem e-maila.

Tuttle, prema članku objavljenom u Screen Daily, u svom odgovoru na bojkot filmske zajednice poziva sve umjetnike_ce koji imaju nedoumice oko cenzure i slobode govora na Berlinaleu da se direktno obrate festivalu, umjesto da “donose pretpostavke ili vjeruju stvari koje možda nisu istinite”. Ostaje vidjeti što će ovogodišnji Berlinale učiniti po pitanju pretpostavki, a filmove umjetnika_ca kojima je godinu dana genocida više nego dovoljno da (u)stanu u solidarnosti s palestinskim, libanonskim i jemenskim narodom očekujemo u programu On Strike. 

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Prošlog tjedna stotinjak je ljudi prosvjedovalo ispred prostora njujorške organizacije Artis koja provodi putovanja umjetnika u Izrael, zahtijevajući da se službeno ogradi od izraelske okupacije palestinskog teritorija i pokaže da nije dio većeg pokreta kojim se takve politike žele normalizirati. Prosvjed su organizirali članovi platforme Decolonize This Place koja različitim akcijama upozorava na probleme domorodačkih naroda, Afroamerikanaca, pokreta za slobodnu Palestinu, radničkih prava i gentrifikacije. Platforma je s MTL kolektivom potpisnica pisma koje je u studenom predano Artisu i kojim se, između ostalog, traži da se organizacija pridruži pokretu BDS (Boycott, Divestment, and Sanctions).

Artis organizira putovanja umjetnika i kulturnih radnika u posjet izraelskim umjetničkim organizacijama i prostorima s ciljem upoznavanja i povezivanja, no iako ih ne financira vlada, potpisnici prosvjednog pisma smatraju kako Artis sudjeluje u takozvanom artwashingu. Organizaciju se kritizira da se svjesno pridružila akcijama kojim se pokušava stvoriti reputacija Izraela kao moderne i napredne zemlje, a time prikriti njene kolonijalističke politike. “Pod artwashingom smatramo sistematsko korištenje umjetnosti, umjetnika i umjetničkih institucija kako bi se prikrilo, legitimiziralo i ispralo stanje opresije”, poručio je Yates McKee, član platforme Decolonize This Place. 

U pismu Artisu također se navodi kako bi pristupanje BDS-u poslalo pozitivne poruke podrške umjetnicima i institucijama u Izraelu koji podržavaju bojkot iznutra (Boycott from Within), a koji su pod sve većim pritiskom tamošnjeg ministarstva kulture.

“Ovom akcijom željeli smo poručiti da kao kulturni radnici nećemo tolerirati kolaboraciju naših kolega s artwashing organizacijama kao što je Artis. Odbijajući sjediti mirno dok umjetnički svijet surađuje s okupacijom, otvaramo prostor drugačijem svijetu umjetnosti, onom koji prioritizira umjetnost kao silu radikalne imaginacije, solidarnosti i oslobođenja”, zaključuje McKee.

Decolonize This Place nastao je kao spontana inicijativa u vrijeme kada su umjetnici i aktivisti prosvjedovali protiv gentrifikacije Brooklyna (New York) zbog koje se iseljava sve više obitelji, te izložbe u Brooklynskom muzeju čiji je postav sugerirao raseljavanje kao završen proces. Povezavši probleme američkih zajednica suočenih s gentrifikacijom, s kolonizacijom i raseljavanjem palestinskog teritorija, nastala je platforma kojom se upozorava na šire aspekte kolonizacije i probleme zajednica koje su time pogođene. U vrijeme kada je američka predsjednička kampanja na površinu izvukla sav rasizam i ksenofobiju, putem Decolonize This Place platforme, umjetnici i aktivisti zahtijevaju sistemske promjene i dokidanje opresije.

Odnos izraelske države prema Palestincima u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali desetljećima predstavlja jedno od najvećih suvremenih geopolitičkih pitanja. Kompleksna povijest sukoba teško se može prenijeti bez uključivanja ozbiljnih kritika obiju sukobljenih strana, od vremena otvorenih sukoba nakon uspostave izraelske države 1948. godine pa do suvremenih kratkotrajnih vojnih intervencija i terorističkih napada. Nakon potpisivanja mirovnih sporazuma u Oslu sredinom 1990-ih između izraelskh vlasti i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) te pristajanja na rješenje “dviju država”, situacija se privremeno smirila. No nakon što nije došlo do stvaranja palestinske države ponovno je došlo do eskalacije sukoba tijekom 2000-ih, koji su se smirili tek prepuštanjem upravljanja pojasa Gaze i Zapadne obale Palestinskoj samopravi. 

Unutarnja previranja među Palestincima nakon smrti Yassera Arrafata 2005. godine dovela su do prevlasti militantnije, islamističke stranke Hamas u pojasu Gaze, dok je Zapadna obala ostala pod većinskim nadzorom sekularnog Fataha, usprkos proglasu unitarističke države Palestine 2013. godine. Česte ofenzive Hamasa te radikalnija izraelska politika pod vodstvom premijera Benjamina Netanyahua doveli su do posljednjeg u nizu krvavih sukoba 2014. godine. U izraelskim napadima koji su trajali više od mjesec dana ubijeno je oko 2300 Palestinaca, a  ranjeno je više od 10 000, dok je u Hamasovim ofenzivama ubijeno 74. Izraelaca a ranjeno 556.

Upravo su otvoreni sukobi unatrag desetak godina doveli do sve glasnijih poziva za bojkotom Izraela te formiranja organizacija koje za bojkot lobiraju diljem svijeta. Vodeći – ujedno i krovni – pokret tog tipa jest BDS (Boycott, Divestment, and Sanctions), koji nakon osnutka 2005. godine poziva na ekonomski, akademski i kulturni bojkot Izraela. Kako piše Chen Tamir za Hyperallergic, BDS pozivanjem na bojkot podiže svijest o izraelskoj okupaciji Palestine i raznim primjerima kršenja ljudskih prava, pokušavajući stvoriti dovoljan međunarodni pritisak na Izrael koji bi okončao trenutno stanje. Pozivanjem na ekonomski bojkot lobira se da investitori ne ulažu svoja sredstva u izraelske projekte, što uz pozive za političkim i sudskim sankcijama protiv Izraela u najmanju ruku izaziva negativnu sliku u poslovnom i političkom spektru. 

BDS-ov akademski i kulturni bojkot predvodi organizacija PACBI (Palestinska kampanja za akademski i kulurni bojkot Izraela) koja je usmjerena na razne kulturne i obrazovne institucije i manifestacije. Akademskim bojkotom cilja se na sve izraelske akademske i kulturne institucije, koje se smatra izravno povezanima s okupacijom palestinskih teritorija, po osnovi da su te institucije najčešće financirane od strane vlade te da svi radnici institucija tom linijom prešutno odobravaju okupaciju. Stoga PACBI sve znanstvenike i intelektualce čije je gostovanje najavljeno na izraleskim fakultetima bez iznimke poziva na bojkot. Uz takav angažman u Izraelu, PACBI se fokusira i na međunarodne programe diljem svijeta koji su ostvareni u suradnji s izraelskim institucijama ili one programe koji dobivaju neki tip podrške izraelskih institucija. 

Kulturni bojkot do sada se najviše odrazio na većim manifestacijama suvremene – mahom vizualne – umjetnosti, no i šire, poput književnosti i popularne kulture. Recentniji primjer je poziv za bojkotom izraelskog financiranja umjetnika na bijenalu u São Paulu 2014. godine, u jeku izraelskih vojnih operacija u pojasu Gaze, te sličnih manifestacija iza kojih stoji sponzorstvo izraelske vlade. Izgledno je da bojkot iznimno veliku pozornosti dobiva u sferi popularne glazbe, s obzirom da je u posljednjih nekoliko godina niz poznatih glazbenika odbilo nastupiti u Izraelu u znak podrške bojkotu, poput Elvisa Costella, Rogera Watersa, Cat Power i Devendre Banharta. Posljednji primjer pozivanja glazbenika na bojkot je slučaj Caetana Velosa i Gilberta Gila, dvojice brazilskih politički angažiranih kantautora, koji su tijekom svojih karijera bili i zatvarani zbog progresivnih političkih stavova izraženih u svojim pjesmama. No Veloso i Gil odbijaju otkazati koncert u Izraelu, birajući ne pristati na stvarno politiziranje svoje glazbe, što pokazuje kompleksni odjek palestinskog pitanja u javnoj sferi. 

U veljači 2015. godine gotovo 1000 britanskih kulturnjaka i umjetnika stavilo je svoje potpise na peticiju za kulturnim bojkotom Izraela, u znak podrške za palestinsku borbu za samostalnost i mir. Među potpisnicima našli su se akteri iz polja vizualnih umjetnosti, književnosti, aktivizma i glazbe, poput Eda Atkinsa, Tariqa Alija, Geoffa Dyera i Briana Ena. U svojoj izjavi pozvali su umjetnike i kulturne radnike da ne prihvaćaju “profesionalne pozive u Izrael i financiranje od strane bilo koje institucije vezane uz izraelsku vladu dok se ona ne počne poštovati međunarodne zakone i univerzalne principe zaštite ljudskih prava”. 

Vrijedi spomenuti kako su u travnju, netom prije nego što je u javnosti odjeknuo skandal s FIFA-om, čelnici Palestinskog nogometnog saveza zatražili od FIFA-e i UEFA-e da bojkotiraju izraelske međunarodne nogomente nastupe, što zorno ilustrira širinu zahvata upozoravanja svjetske javnosti na palestinsku poziciju. Usprkos širokoj potpori koju pozivanje na bojkot ima diljem svijeta, kritičari politike bojkota ističu da se malo toga može postići demonizacijom i izolacijom Izraela. Imajući na umu kompleksnost situacije i više je nego jasno da se ovim susretom politike, kulture i umjetnosti sam problem palestinske samostalnosti pozicionira u nešto širu sliku diljem svijeta, što otvara dodatne mogućnosti za dijalog i promišljanje učinkovitijih strategija političkog djelovanja.