Gibina se instalacija sastoji od dvadeset i dva ekrana raspoređena u pravokutnom okviru zidne plohe. Ekrani su spojeni na tablet pozicioniran u centru galerije-čitaonice, koji služi kao upravljačka konzola na kojoj posjetiteljica može odabrati jedan od štrajkova iz BRID-ove baze, čime će utjecati na slike na ekranima. Tri su centralna, međusobno spojena ekrana najveća, a u kontinuitetu prikazuju vizualizaciju štrajkova i radničkih borbi kroz vremensku lentu koja uzima u obzir njihovo trajanje i kao monokromna horizontala predstavlja kompozicijski epicentar instalacije. Ostali su ekrani međusobno razdvojeni, pri čemu svi osim dva – po jedan u gornjem i donjem lijevom kutu instalacije – prikazuju kolaže koji donose kromatske naglaske. Ekran u donjem lijevom kutu izlistava pak naslove vijesti o odabranom štrajku, dok onaj u gornjem lijevom prikazuje grafikon broja štrajkova i prosvjeda u svakoj godini od 1990. naovamo. Taj je grafikon u kolažima preuzet kao razdjelnica između dviju fotografija, koje se pojavljuju kao rezultati Googleovog pretraživača slika. Ekrani su poredani u pet registara, a povezani su spletom žica, što stvara vizualnu napetost između snažnih obrisnih linija ekrana i valovitog mnoštva žica. Slučajna ili namjerna, ta gotovo slikarska kvaliteta kompozicije jedan je od snažnijih aspekata Arheologije rada, pa sam joj stoga i posvetila možda neočekivano formalnu analizu. Sam koncept naime nije uspio do kraja ispuniti moja očekivanja.

Počnimo od naslova. Nakon deset godina provedenih u znanstvenoj disciplini koju sam dijelila s arheolozima, iznimno me zanimalo kakva će značenja pojam arheologije poprimiti u kontekstu suvremene umjetnosti. Ispostavilo se: ne bogznakakav. Arheologija se sama po sebi nužno bavi radom, budući da je uz ljudske ostatke u grobovima njen osnovni predmet istraživanja materijalna kultura, koja uvijek nastaje kao rezultat nečijeg rada – od kuća i kipova do keramike i vrhova strelica. Ona je zaokupljena i radom u užem smislu: istražuje i proizvodne pogone, organizaciju rada i materijal. U najužem smislu arheologija se odavno odmakla od isključivog proučavanja neolitskih grobova i ranosrednjovjekovnih mačeva. Postoje nova polja arheologije suvremenosti i bliske prošlosti – arheologija rada (labor archaeology) tako se bavi istraživanjem materijalnih ostataka rada u industrijskom kapitalizmu, napuštenih tvorničkih hala i rudnika, radničkih naselja, proizvodne tehnologije i radnih uvjeta. Pretpostavljala sam da će kod Gibe arheologija ipak biti korištena kao dosjetka, u svom kolokvijalnom značenju kopanja po prošlosti – da u kontekstu postsocijalističkog društva želi stvoriti efekt začudnosti smještanjem rada u sferu prošlosti, i to ne bilo kakve, već one toliko davne i strane da se njome treba baviti arheologija. No očekivala sam da će tu dosjetku ipak razviti dosljednije. Giba se međutim svojim materijalom decidirano ne bavi uopće, pogotovo ne arheološki: on odustaje ne samo od interpretacije, nego i od autorstva (riječima kustosice Mirne Rul, time “radikalizira barthesovsku tezu o smrti autora” – iako ipak ne u toj mjeri da izložbu ne potpiše).

Upravo me je osjećaj dopola izvedenog štosa pratio kroz cijelu izložbu: svaka od konceptualnih dosjetki nosila je iznimne potencijale, i da im je autor posvetio samo malo više pažnje i dosljednije ih proveo, gledali bismo bitno drugačije djelo. Primjerice, jedno od centralnih pitanja izložbe, ali i cjelokupnog Gibinog umjetničkog rada, tiče se pitanja što zapravo donosi naša opsesija (opsesija društva, ali i autora, jer on joj se stalno vraća) velikim podacima (big data), posebice njihovim vizualiziranjem. Medijski prostor je prepun grafikona i pita, tablica i dijagrama. Podaci su tema međunarodnih pravnih regulacija i teorija zavjere, a pridaju im se gotovo magične moći. Opsesiju pitanjem što zapravo možemo dobiti od koreliranja i vizualizacije podataka, čarobnih runa današnjice, Giba je iznimno dobro iskoristio u jednom prijašnjem radu. Za Zidne Novine, projekt koji provode Bacači sjenki, načinio je rad Sunčano uz mogućnost razbojništva, u kojem je korelirao podatke o biometeorologiji – sveprisutnim upozorenjima o vremenskim utjecajima na zdravstveno i emocionalno stanje ljudi – i podatke policijskih uprava o kaznenim djelima, te u najboljem pavličićevskom (dobrom) duhu (Zagreba) prognozirao mogućnosti počinjenja zločina u određenim zagrebačkim kvartovima s obzirom na vremensku prognozu. Šteta što nešto slično nije pokušao i s temom koje se ovdje primio: softver koji bi predviđao budućnost radničkih borbi zvuči, u najmanju ruku, kao odlična premisa za neku SF priču. Pogotovo zato što sam Arhiv nudi obilje materijala za takav projekt.

Naime, obrada podataka u Arhivu radničkih borbi podrazumijevala je, osim arhiviranja medijskih sadržaja vezanih za štrajkove, proteste i druge oblike zagovaranja radničkih prava, tagiranje unosa po lokaciji, trajanju, gospodarskom sektoru, broju sudionika, vrsti zahtjeva, uspješnosti – da spomenem samo nekoliko kategorija. Ništa od tih podataka nije se našlo u Gibinom softveru: on nazive štrajkova naprosto kombinira s Googleovim pretraživačem slika. Možda nam ovaj postupak u svjetlu teksta kustosice – koja izdvaja ironijsku oštricu “prema, često površnim, umjetničkim istraživanjima koja pretendiraju konkurirati onim sociološkim, ali i prema znanstvenim istraživanjima koja svoja dostignuća žele prikazati kroz vizualne narative koje njihovi autori u potpunosti ne razumiju” – pokušava nešto reći o autorovom distanciranju kako prema mogućnostima svoje omiljene teme vizualizacije podataka, tako i prema samoj suradnji s BRID-om (koji je naveden kao partner na izložbi). No u tom mi se slučaju čini da projekt arhiva radničke borbe ipak može ponuditi inspirativnija rješenja od “artističko[g] poigravanj[a] umjetnika s gomilom podataka koje i treba i ne treba shvatiti ozbiljno”, čime Rul zaključuje tekst.

Posljednje očekivanje s kojim sam došla na izložbu odnosilo se na samu formu, koja teži da interpretira nadrealističke postupke u doba ne samo mehaničke reprodukcije o kojoj je pisao Walter Benjamin, već u doba algoritama, velikih podataka i umjetne inteligencije. André Breton u svom manifestu iz 1924. ovako definira nadrealizam: “NADREALIZAM, imenica. Čisti psihički automatizam, kojim se želi izraziti, bilo verbalno, napismeno, ili na neki posve drugi način, stvarno funkcioniranje misli. Diktiran mišlju, u odsustvu ma kakvog nadzora razuma, izuzet od bilo kakve estetske ili moralne brige”. Ovaj aspekt nadrealističkog automatizma Giba kroz izložbu nadograđuje za 21. stoljeće. Dok Breton pod utjecajem psihoanalize istražuje mogućnosti oduzimanja autorstva egu, pokušavajući direktno propustiti nesvjesno u estetski univerzum, Giba izmiče cijelu svoju autorsku ličnost, a umjesto nesvjesnom, uparivanje i rezanje (po liniji grafikona) slika prepušta algoritmu. Kako su slike generirane pretragom po ključnim riječima i nekurirane, postupak proizvodi ponekad začudne, ponekad duhovite, a ponekad predvidljive asamblaže koji nam ostavljaju vrlo široko interpretativno polje.

Činjenica da kao surogat za kolektivno nesvjesno Giba ne odabire neki matematički randomizator (koji bi, opet, bio slučajan samo u okviru onoga što je u njega nimalo slučajno uneseno), već Googleov algoritam, vrlo je znakovito. Google naime također nije nimalo slučajan, ali na drugačiji način: on je programiran i kuriran kako bi odražavao i podržavao kapitalističku borbu svojih vlasnika za profit. U kontekstu radničkih borbi izbor Googlea se nadaje kao snažan komentar na prirodu kapitalističke ideologije: ono što vidimo kao slučajno, nesvjesno i opće zapravo je samo jedna od mogućih stvarnosti, vrlo programirana i specifična. Tome pridonosi i činjenica da softver ne pretražuje internetski arhiv, nego sadašnji trenutak. Naime, ako je nešto označilo godine koje je Arhiv obuhvatio (1990. do danas), onda je to upravo koncept koji Mark Fisher naziva vječnom sadašnjosti kapitalističkog realizma – vječiti trenutak u kojemu povijest postoji kao vlastiti derivat i inspiracija za neprestanu vrtnju u krug, koja ne uspijeva iznjedriti ništa istinski novo.

Umjetnost svakako ne može, a i ne treba, “konkurirati sociološkim [istraživanjima]”, ali sociološka istraživanja isto tako ne mogu konkurirati umjetnosti. Specifikum koji umjetnička forma donosi jest mogućnost da nam izokrene pogled, da ponudi razumijevanje svijeta koje je druge vrste od onog što može ponuditi esej ili arhiv. Od nje se ne smije tražiti da duplicira druge forme i registre, da nudi istovrsne uvide kao i drugi diskursi. Zahtjev za angažmanom umjetnost često shvaća kao poziv da se ograniči na politički manifest ili vizualni prikaz sociološkog istraživanja, prema čemu je ova izložba s pravom kritična; međutim, ono što je u toj kritici izostalo jest neki značajniji iskorak koji bi ponudio umjetnički pogled na radničke borbe i polja značenja koja one danas proizvode.

Unutar tjeskobnog područja prekarizacije rada, sindikalne raspršenosti i uklopljenosti u pripitomljujuću retoriku socijalnog dijaloga, kao poseban se slučaj izdvaja pitanje borbe za prava radnika u kulturi. U individualiziranom, nezbrinutom i fragmentiranom kulturnom polju na osobito se težak način prelamaju opći radnički problemi: krajnje nesigurna primanja, kratkotrajni angažmani, slabe mogućnosti zapošljavanja, eksploatacija, rezanje sredstava i drugi faktori čine radnike u kulturi zatočenicima prekarnosti, a takvi se uvjeti posebno teško reflektiraju na radnice, kojima su najčešće nedostupne elementarne poluge socijalne sigurnosti.

Upravo je temi kolektivnog djelovanja i sindikalnog organiziranja u kulturi bio posvećen seminar O mogućnostima sindikalizma u kulturnom sektoru, koji se u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju održao u utorak, 17. travnja u prostorijama Mreže antifašistkinja Zagreba. Seminar je bio organiziran oko vrlo poticajnoga i sistematičnog izlaganja u kojem je BRID-ov suradnik Mario Kikaš ponudio vrlo korisnu skicu institucionalne, pravne i organizacijske situacije u kulturnom polju i njegovim pojedinačnim sektorima.

Kikaševo izlaganje krenulo je od presudnog pitanja – do koje su mjere specifične značajke rada u kulturi prepreka izgradnji radničke solidarnosti – i odmah ukazalo na osnovni metodološki problem. Naime, kao što pokazuje studija Cultural Employment in Europe Andyja Feista na koju se Kikaš poziva, kada govorimo o radu u kulturi nijedan od elemenata tog predmeta nije samorazumljiv – podjednako je teško definirati i kulturni sektor i zaposlenost u njemu. Feist kako prepreku preciznom istraživanju ističe vrlo širok spektar tipova zaposlenja, a kao poseban problem sagledavanja stanja na razini Europe navodi nedostatak uniformiranih principa mjerenja, koji mogućnost komparacije čini u najboljem slučaju ograničenom.

Problem općeg uvida javlja se i na razini pojedinačnih kulturnih polja: kao što postoje prepreke uspoređivanju nacionalnih kulturnih sustava, tako postoje i snažne razlike među pojedinim njihovim sektorima – filmskim, kazališnim, glazbenim, izdavačkim itd. Kao što je upozorio Kikaš, organizacija rada, produkcijski gabariti, hijerarhijski odnosi, institucionalna struktura, načini financiranja i brojni drugi aspekti fundamentalno su drukčiji, primjerice, u filmu i u kazalištu, što predstavlja ozbiljan analitički, ali i politički problem u smislu izgradnje transsektorske solidarnosti.

Kako bi uveo red u shvaćanje rada u kulturnom polju u Hrvatskoj, Kikaš je predložio njegovu podjelu na ustanove u kulturi, umjetničke organizacije i organizacije civilnog društva, samostalne umjetnike te privatni sektor, pojašnjavajući da je, očekivano, sindikalna organizacija najprisutnija u prvima. Pritom vodeća uloga pripada Hrvatskom sindikatu djelatnika u kulturi, ujedno i jednom od reprezentativnih sindikata koji sudjeluje u pregovorima o kolektivnim ugovorima, a uključuje i Sindikat hrvatskih glumaca kao svoj dio.

Na razini legislative, kulturu uređuju sektorski zakoni poput Zakona o audiovizualnim djelatnostima ili Zakona o kazalištima, a posebnu važnost ima Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Važan element polja su i institucije koje Kikaš naziva arm’s length institucijama, poput Zaklade Kultura nova, HAVC-a, Agencije za elektroničke medije i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a na radnike se posebno odnose strukovne organizacije – primjerice, Udruga plesnih umjetnika hrvatske, Hrvatska glazbena unija itd. – čija je najčešća praktična korisnost u poreznim olakšicama koje omogućuju svojim članovima.

U tako raslojenom sustavu, dakle, temeljno je pitanje ima li smisla zagovarati sindikalizam i koja bi bila njegova funkcija u odnosu na postojeće oblike kolektivnog organiziranja, ali i pozicija prema širim pitanjima radničkih prava. Kikaš je istaknuo kako sindikalizam nema smisla zagovarati pod svaku cijenu u pojedinim sektorima, ističući pritom druge oblike samoorganizacije radnika u kulturi, kao što je slovensko Društvo Asociacija ili austrijski IG Kultur kao vrijedne putokaze. Kada je riječ o zanimljivim primjerima sindikalne prakse u Europi, Kikaš je, pozivajući se na povjesničarku Miru Bogdanović, izdvojio Federaciju nizozemskih sindikata (Federatie Nederlandse Vakbeweging, FNV), koja je 2011. godine donijela zanimljivu političku odluku o “samoukidanju” zbog procijenjenog raskoraka s potrebama novih radnika. FNV se potom restrukturirao i započeo djelovati u novom obliku koji je sindikalnu borbu koncipirao kao široku solidarnu frontu koja je počela uključivati i borbu za prava samohranih majki, migranata, freelancera i drugih skupina.

Rasprava koja je uslijedila usmjerila je pažnju na više važnih sistemskih mjesta. Primjerice, Vesna Vuković iz kustoskog kolektiva BLOK upozorila je na vrlo uvjetnu mogućnost oštrog razlikovanja između ustanova u kulturi, organizacija civilnog društva i privatnog sektora, podsjećajući na raširenu komercijalizaciju ustanova, ali i česte spojeve nevladinih organizacija i privatnih tvrtki.

Kao pitanje od posebnog interesa izdvojio se najavljeni novi Zakon o umjetnicima, trenutno još u fazi izrade, koji bi postojeće okvire umjetničkog rada trebao temeljito izmijeniti i onkraj okvira uvjetovanih članstvom u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Kao što je Matija Mrakovčić pisala u rujnu prošle godine, dosadašnji razgovori sa strukovnim udrugama o novom Zakonu vodili su se pretežito oko “uvođenja minimalnog cenzusa, razvoja tržišta umjetnina, uvođenja programa podrške umjetničkom stvaralaštvu (stipendiranje, fondovi za produkciju), kriterija izvrsnosti, osiguranja isplate honorara za izlaganje, popisa relevantnih izlagačkih prostora”. S obzirom na navedeno, kao i na naglašavanje poduzetništva u kulturi u istupima predstavnika nekih cehova, ostaje otvorenim koliko će novi Zakon poboljšati položaj umjetnika, a koliko će to biti još jedna intervencija u evidentno kontraproduktivnom smjeru pronalaženja spasa u tržištu.

Zanimljiv moment seminara je bilo tretiranje glazbenog sektora kao stanovite iznimke o kojoj je teško govoriti zajedno s ostatkom kulturnog polja. U određenom smislu to jest točno – glazbenici su u svojem svakodnevnom preživljavanju na osobit način vezani za zabavljački angažman u privatnom ugostiteljskom sektoru, u znatno manjoj mjeri se financiraju iz javnih sredstava, ekonomska funkcija autorstva je vrlo specifično uređena, odnos s diskografima (a sada i digitalnim distributerima) izuzetno je asimetričan i sl.

Poučno je iskustvo, međutim, da u određenim dijelovima glazbene scene postoje vrlo karakteristični tipovi neformalne, protosindikalne solidarnosti koji povremeno rezultiraju i (zasad neuspjelim) pokušajima pokretanja sindikata glazbenika, uglavnom fokusiranih na minimalne iznose izvođačkih honorara. Takav tip solidarnosti relativno je prisutan, primjerice, među džez glazbenicima među kojima u znatnoj mjeri postoji svijest o potrebi da se ne ruši cijena svirke, kao i nešto izraženiji senzibilitet za tehničke i druge radne uvjete. Potonji se pritom ne tiču samo kakvog zvučnog elitizma, nego su i direktno povezani sa zdravstvenim opasnostima koncertnog nastupa. Koliko ozbiljne probleme mogu prouzročiti nedostatni tehnički uvjeti nedavno se pokazalo na koncertu JR Augusta u zagrebačkom KSET-u, kada je zbog neopreznosti tehničara preglasni binski monitor oštetio sluh gitarista, uz mogućnost uzrokovanja trajnog problema koji profesionalnom glazbeniku može upropastiti karijeru.

Uza sve sektorske razlike, dakle, ovaj slučaj pokazuje da po nekim temeljnim pitanjima, poput zdravstvene zaštite, prekarni rad u kulturi svugdje rezultira istim oblicima nesigurnosti. Sugerira to da prostora za transsektorsko udruživanje radnika u kulturi ipak ima, a on je neodvojiv od opće borbe za socijalna i radnička prava. No da bi se i sistemske i partikularne pozicije formirale, potrebno je proučavanje kapaciteta za solidarnost u kulturi i njezinim sektorima na tragu uvida koje je otvorio BRID-ov seminar. U tom smislu, ponudio je on elementarne pretpostavke za analitički ulazak u slojevito, pesimistično polje rada u kulturi. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tema rada u kulturnom i umjetničkom sektoru s posebnim naglaskom na nesigurnu narav tog rada dobila je zasluženu pozornost u stručnoj literaturi. Ovo predavanje nastojat će sumirati dio tih rasprava i stvoriti okvir za razgovor o modelima organiziranja radnika u ovom sektoru.

Rad u kulturi često prati individualizacija i atomizacija, ali i prilično jasna hijerarhija, pogotovo ako je riječ o kazališnim i filmskim produkcijama. U praksi to znači da se interesi radnika s obzirom na struku i hijerarhiju često razilaze. U tom kontekstu predavanje će se baviti načinima organiziranja radnika u kulturi kod nas, odnosno trenutnom klasičnom sindikalnom organiziranošću u kulturnim ustanovama te ulogama organizacija koje nisu sindikati, ali često igraju ulogu sindikata poput strukovnih organizacija. Predstavljeni će biti i primjeri regulativa u drugim europskim zemljama i “nove sindikalne prakse” koje su otvorene učlanjivanju radnika bez stalnog radnog odnosa, kojih u ovom sektoru ima mnogo.

Događaj je organiziran u sklopu BRID-ovog projekta Izgradnja zajedničkog radničkog i društvenog fronta koji financira Rosa Luxemburg Stiftung South East Europe.

Zakonski temelj za uvođenje vjerskog odgoja u vrtić ili segregacije najmlađih prema vjerskom opredjeljenju njihovih roditelja nastao je potpisivanjem Vatikanskih ugovora 1997. godine. Nedugo potom donesen Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju poslužio je kao podloga za sklapanje Ugovora o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama između Hrvatske biskupske konferencije i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Stoga posljednji događaj, a zapravo jedan u nizu diskriminacije manjinskih vjernika ili nevjernika u javnim odgojno-obrazovnim ustanovama Republike Hrvatske, slučaj dubrovačkog vrtića koji provodi vjerski odgoj, nije iznenađenje.

U dubrovačkim su dječjim vrtićima, novcem svih građana, educirali dvadeset odgajatelja za provođenje isključivo katoličkog vjerskog programa. Građanska inicijativa Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku upozorila je na posljedice takve situacije: “Manjak satova matematike i hrvatskog jezika, te izostanak građanskog odgoja, sve kako bi se u satnici osiguralo termine za nastavu vjeronauka, doveo je, osim evidentnog opadanja razine pismenosti i poznavanja vlastitog jezika kod mladih, do toga da bi 55% njih podržalo vladavinu autoritarnog vođe kojemu parlament ne bi mogao utjecati na ovlasti”.

No, kao i pri većini odgojno-obrazovnih propusta temeljenih na identitetskim politikama, i odgajatelji i roditelji, ali i prenositelji medijskih priopćenja, ne postavljaju pitanje o dostupnosti ove osnovne socijalne usluge. U Republici Hrvatskoj postoje veće potrebe za smještajem djece predškolske dobi u dječje vrtiće od postojećih kapaciteta te svake godine na listama čekanja ostaje oko 5000 djece. Iako je zakon predvidio mogućnost da se u jaslice uključuju djeca od šest mjeseci, u praksi se ostvaruje tek minimalan prihvat djece od 10 i 11 mjeseci i to samo onda kada za to postoje materijalni i prostorni uvjeti, iznimno ostvareni u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Puli i Splitu, navedeno je na stranicama MZOS-a.

U brojnim se gradovima i općinama, nakon prenošenja osnivačkih prava 1993. na tijela lokalne i regionalne samouoprave, nisu poštovali postojeći standardi, a izmjenama Zakona o porezu na dohodak iz siječnja ove godine smanjeni su prihodi jedinica lokalne i regionalne samouprave što je utjecalo na financiranje školstva, socijalne skrbi te kulturnih djelatnosti. Ekonomska cijena smještaja djece u predškolske ustanove kreće se od 1250 do 2500 kuna po djetetu, za djecu s teškoćama u razvoju i do 5200 kuna, a manjak smještajnih kapaciteta podrazumijeva velik broj djece u grupama i posljedično nepoštivanje pedagoških standarda te nepodnošljive radne uvjete predškolskih odgajatelja i odgajateljica. Rezultat je paradoksalno povlačenje države iz pružanja osnovnih socijalnih usluga te komodifikacija i privatizacija ovog sektora. Ili, kako je to slikovito izrazila ravnateljica dubrovačkih Dječjih vrtića Boja Milan Mustać, “daj Bože što više privatnih vrtića”.

U svjetlu ovogodišnjih upisa u vrtiće, ali i iz nužnosti da se javno problematiziraju teme vezane uz odgoj, obrazovanje i skrb djece predškolske dobi, na tribini koju organizira Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) u suradnji sa Sindikatom obrazovanja, medija i kulture (SOMK), govorit će Dubravka Canjko (SOMK), Božica Žilić (SOMK), Marija Šinković Bečić (Udruga roditelja Vrtić za sve), Mirela Blažanović (Udruga RODA) i Teo Matković (Hrvatski zavod za zapošljavanje). Tribina će biti održana u srijedu, 10. lipnja, u 18 sati u Radničkom domu u Zagrebu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prijedlog Zakona o referendumu u drugom je čitanju i ako bude izglasan u predloženom obliku, mjesta za izjašnjavanje birača o potrebi raspisivanja referenduma postat će uredi državne uprave i sustav e-Građani. Zato je 14. svibnja javnosti predstavljena inicijativa Za referendum koju čini 15 sindikata i sedam udruga. To su Sindikat hrvatskih učitelja, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara – medicinskih tehničara, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u hrvatskom školstvu Preporod, Nezavisni cestarski sindikat, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Opći sindikat Ministarstva unutarnjih poslova, Sindikat prometnika vlakova Hrvatske, Radnički sindikat HZMO-a, Sindikat odgoja i obrazovanja Hrvatske, Sindikat radnika hrvatskih cesta i autocesta, Samostalni sindikat uslužnih djelatnosti Hrvatske, Sindikat zaposlenih u hrvatskom mirovinskom osiguranju, Sindikat obrazovanja EU 21, Zelena akcija, Pravo na grad, Centar za mirovne studije, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Savez udruga Klubtura, Mreža mladih Hrvatske i Hrvatski savez Stanara – Građana EU.

S prikupljanjem potpisa za referendum kreće se 30. svibnja, a o razlozima povezivanja sindikata i organizacija civilnog društva govori Enes Ćerimagić, pravnik Zelene akcije.

KP: Zašto je došlo do povezivanja sindikata i udruga oko prijedloga Zakona o referendumu?

E.Ć.: Narodna referendumska inicijativa se pokazala kao najučinkovitiji instrument utjecaja građana na odluke vlasti, čak i kada se sam referendum niti ne održi. Vlast je to i prepoznala te prijedlogom zakona koji su poslali u proceduru nastoje dokinuti mogućnost referenduma na temelju građanske incijative. Sindikati i udruge su se okupili za očuvanje referenduma jer prepoznaju da će bez referenduma borba protiv druge privatizacijske pljačke – privatizacije zajedničkih dobara poput voda, šuma, morske obale, ali i javnog zdravstva, školstva i sustava socijalne skrbi – biti znatno otežana, ako ne i nemoguća.

KP: Koji su osnovni problemi predloženog Zakona?

E.Ć.: Konkretno, predlaže se da se potpisi za referendum prikupljaju u uredima državne uprave. Na taj način se građanska inicijativa birokratizira i oduzima joj se svaki smisao. Time bi referendum na zahtjev građana de facto bio onemogućen.

E.Ć.: Građanima će biti ponuđena dva pitanja – jedno o mjestu prikupljanja potpisa, a drugo o broju potrebnih potpisa za raspisivanje referenduma. Prvim pitanjem ide se na mogućnost prikupljanja potpisa na svim javnim mjestima što je nešto što se novim prijedlogom zakona želi zabraniti, a drugim pitanjem se želi upola smanjiti broj potrebnih potpisa za raspisivanje referenduma. Prikupljanje čak i pola od sada potrebnog broja potpisa je zahtjevan zadatak, ali s druge strane niti referendum ne bi trebao biti redoviti način rješavanja stvari. Kao što se često navodi referendum bi trebao biti korektiv. Već i sama činjenica da bi smanjenjem broja potrebnih potpisa referendum postao pristupačniji građanima kojima je i namijenjen, trebala bi utjecati na promišljenost i kvalitetu odluka koje vlast predlaže.

KP: Na koji će način biti organizirano prikupljanje potpisa?

E.Ć.: Potpisi će se prikupljati na štandovima u što većem broju gradova i mjesta u Hrvatskoj. Pozivamo sve građane koji mogu doprinjeti prikupljanju potpisa, bilo na način da volontiraju na postojećim štandovima, ili na način da sami organiziraju svoje štandove, da nam se jave radi uputa i dogovora. Građani se mogu javiti na adresu elektroničke pošte. Svaka pomoć bit će dragocjena.

KP: Možete li komentirati proceduralnu i ideološku diskrepanciju između jedinog održanog referenduma koji su inicirali građani, onog o ustavnoj definiciji braka, i proglašenja neustavnim referenduma o outsourcingu i monetizaciji?

E.Ć.: Referendum o braku je pokazao da je jedino neslaganje koje postoji između velikih političkih aktera – identitetsko neslaganje. U ekonomskim pitanjima postoji konsenzus, i to neoliberalni konsenzus. U tom smislu, Ustavni sud se na primjeru referenduma o outsourcingu i o monetizaciji pokazao kao zadnja linija obrane tog neoliberalnog konsenzusa. Naime, identitetska ideološka neslaganja su Ustavnom sudu prihvatljiva, ali propitivanje tržišnog fundamentalizma nastoji osporiti proceduralnim zavrzlamama. Tome se potrebno usprotiviti prije nego takav stav postane opće mjesto. Ova inicijativa motivirana je prije svega tim razlozima.

KP: Koliko je prikupljanje potpisa za referendum o monetizaciji pridonio povezivanju sinidikata i organizacija civilnog društva te može li se govoriti o trajnijoj suradničkoj platformi?

E.Ć.: Koncesija na autocestama je zaustavljena, međutim iza brda se valja tzv. Plan B koji je u svojoj biti prodaja. Sindikati i udruge intenzivno surađuju na prokazivanju tog taktičkog manevra, ali i na zagovaranju cjelovitog rješenja koje bi uljučivalo reprogram duga, restrukturiranje poslovanja i uspostavu građanske kontrole nad poslovanjem javnih poduzeća poput HAC-a. S obzirom na pojačani pritisak da se model monetizacije autocesta preslika i na druga zajednička dobra poput voda, šuma i javnih usluga suradnja sindikata i civilnog društva je neminovna i u budućnosti. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

KP: RAD. je jedan od tri nova projekta koji su dobili potporu stručnog povjerenstva na prošlogodišnjem natječaju Ministarstva kulture za financiranje neprofitnih medija i jedini tiskani časopis među njima. Koje će teme RAD. uvesti u javni medijski prostor i na koji način?

RAD.: Pišući projekt za natječaj Ministarstva kulture uzeli smo u obzir nekoliko elemenata da bismo došli do onoga što predstavlja prvi broj RAD.-a i njegovu uređivačku politiku. Prvenstveno naš kontekst i “djelokrug” BRID-a kao organizacije civilnog društva koja se bavi radničkim pravima i suradnjom sa sindikatima i udrugama, zatim činjenicu da su u procesu “deindustrijalizacije” i “desindikalizacije” nestali adekvatni sindikalni mediji koji neće biti isključivo bilten pojedinačnog sindikata, i treće – širi politički kontekst i globalne primjere koji ukazuju na nužnost stvaranja šire progresivne fronte sindikata i civilnog sektora u borbi protiv mjera štednje i svih njenih neuralgija. I teme i priče koje ćemo pokušati iznijeti nekako će proizlaziti iz te agende. I ne libimo se reći to – da imamo agendu i ne skrivamo je. Neutralnost je luksuz koji si novinar u ovim ekonomskim i političkim uvjetima ne može priuštiti.

KP: Najavili ste da će koncept RAD.-a pokušati održavati ravnotežu između formalnih zahtjeva novinskog glasila i dinamike terenskog rada matične organizacije. Kakva je unutarnja struktura časopisa u kontekstu autorskih tekstova i onih preuzetih iz drugih medija?

RAD.: Težište je, doista, na istraživačkom radu i autorskim tekstovima pa čak i onim tekstovima koji nisu “klasični” terenski. S druge strane, teren nam je izrazito bitan kao osnova novinarskog rada nastradala u procesu rezanja tokova medija i sve češćeg copy/paste novinarstva. Manjak financija za odlazak na teren riješit ćemo naslanjanjem na resurse i infrastrukturu matične organizacije. Kraći tekstovi koji nastaju “preuzimanjem” ili nekom vrstom prijevoda i kompiliranja – opet nisu rađene po copy/paste principu. Riječ je, naime, o rubrici Vijesti iz svijeta koja nam je jako bitna, a nastaje “kopanjem” medija i izvora na različitim jezicima i iz različitih geografskih područja. Imamo tu “sreću” da su redakcija i naši suradnici iz BRID-a većinom neofilološkog obrazovanja pa nam to povećava mogućnosti nalaska vijesti iz različitih jezičnih i kulturnih konteksta. To je i neki naš odgovor na klasično prenošenje agencijskih vijesti koje se uvijek tiču “velikih priča”, “kriznih žarišta” i “visoke politike”, zanemarujući priče i događaje koji prolaze ispod radara novinskih agencija, a onda i domaćih “distributera” tih vijesti.

KP: RAD. je po svom konceptu suradnički časopis. Na koji način stvarate suradničku mrežu, koja je vaša primarna publika i hoće li i ona biti uključena u stvaranje časopisa?

RAD.: Veliki dio tekstova u prvom broju nastao je iz pera ljudi koji nisu članovi redakcije, a koji su dio neke šire mreže autora u neprofitnim medijima ili pak autora koji se stručno bave temama koje su nama u fokusu. Također, nastojimo da ta mreža suradnika ne ostaje u uskim okvirima Hrvatske nego da se širi i na suradnike iz zemalja bivše države. Primarna publika proizlazi iz našeg cilja/gesla – povezivanja civilnog sektora i sindikata. O tome nam ovisi i distribucija, a onda i širenje suradničke mreže. Jako nam je bitno osim stvaranja suradničke mreže stvoriti i recepcijsku mrežu. Tako da obećavamo da ćemo do izlaska idućeg broja organizirati neku vrstu “fokus” grupe naših čitalaca koji će onda dati komentare i kritike na prvi broj časopisa i sve njegove aspekte.

KP: U vrijeme nepovoljno po sve medije, RAD. se čini kao neobičan pokušaj “poravnavanja” medijskog polja – osim što se radi o tiskanom neprofitnom časopisu, u vašem su fokusu marginalizirane teme poput rada, radništva, sindikalnog organiziranja i suradnji na civilnoj sceni. Na koji je način organizirana distribucijska mreža časopisa te njegova promocija i evaluacija?

RAD.: Kao što smo rekli, distribucija je pomalo gerilska – tako da neće ići klasičnim putem. Šta se Zagreba tiče, već možemo najaviti da će se naš časopis moći skupiti na pojedinim punktovima poput Bookse, Galerija Nova, Mame, KSFF-a ili Galerije VN. A riječ je i o mjestima kojim fluktuira zagrebačka nezavisna scena. Što se tiče sindikalne scene – distribucija će ići preko naših, ravnomjerno regionalno raspoređenih, sindikalnih partnera s kojima BRID gradi suradnju već nekoliko godina. Klasičnu promociju časopisa smo ostavili za dva grada koji su nam u fokusu u prvom broju – Sisak i Karlovac – gradovi toliko blizu, a tako daleko od Zagreba.

KP: Što možemo očekivati u prvom broju časopisa, u kojoj nakladi izlazi te hoće li tekstovi iz časopisa biti na neki način dostupni i u elektroničkom izdanju?

RAD.: Prvi broj uvijek pati od toga da se u njemu mora pokušati reći sve. Pa smo i mi, možda, upali u tu zamku. Temat broja je posvećen upravo suradnji sindikata i civilnog sektora koja se ostvarila kroz kampanju Ne damo naše autoceste!. Dio tekstova je posvećen “deindustrijalizacijskim” pričama i aktualnostima: od Karlovca preko Siska do Kutine. Dvije zadnje rubrike smo pak ostavili temama kulturne povijesti rada i pojmovima koji su polako ušli u javni diskurs, a o njihovom značenjskom polju se vrlo malo zna. Riječ je o rubrici Pojmovnik koja funkcionira i kao neki naš otvoreni poziv akademskoj zajednici da se uključi u cijelu ovu priču. Svi tekstovi iz časopisa bit će “rasparčani” po mrežnim medijima nastalima na nezavisnoj sceni i lokalnim portalima i radio stanicama, a nakon nekog vremena moći će se naći i pdf časopisa na stranici radnickaprava.org.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadruge, ESOP modeli i drugi modeli radničkog dioničarstva, kojima se vlasništvo i upravljanje nad proizvodnim procesom te rezultatima rada u većoj ili manjoj mjeri  nalaze u “rukama” radnika, važan su doprinos demokratizaciji ekonomske sfere. Mnogo je primjera koji ukazuju da se svrsishodnost ovakvih modela ne iscrpljuje na razini zadovoljenja principa, već je često riječ o ekonomski uspješnom i društveno odgovornom poslovanju.

Ujedno, primjeri poput ITAS-a iz Ivanca, te zagrebačkog Jedinstva ili RIZ-a, ukazuju na još jedan bitan moment – kako bi se uopće došlo u poziciju mogućnosti implementacije modela, često je potrebna višegodišnja borba, koja u navedenim slučajevima znači i borbu za očuvanje proizvodnje. Model organiziranog radničkog dioničarstva (ESOP model) u Hrvatskoj je pravno reguliran Zakonom o radničkom dioničarstvu te je usprkos mnogobrojnim ograničenjima implementiran u 30-ak većih poduzeća premda su u vrlo malom broju tih poduzeća radnici većinski vlasnici i imaju upravljačka prava. 

S druge strane, o modelu zadrugarstva koje se temelji na demokratskim načelima upravljanja do sad se nije razgovaralo u okvirima transformacije pojedinih poduzeća. Institucija radničkih zadruga, uvrštena u posljednji Zakon o zadrugama, u perspektivi predstavlja model kojim bi dionička društva mogla biti transformirana u zadruge u kojima vlasnička i upravljačka prava pripadaju radnicima. Problem ovim alternativnim vlasničkim i upravljačkim modelima predstavlja nedostatak financijskih institucija koje bi stajale iza projekta, te adekvatne podrške kod osmišljavanja i razrade modela. 

Postojeća legislativa, mogući organizacijski modeli te potpora financijskih institucija neke su od tema o kojima će se razgovarati na tribini u nadi zajedničkog osmišljavanja konkretnih rješenja.

Tribina će biti održana u srijedu 30. travnja u 18 sati, u prostorijama Saveza antifašističkih boraca i antifašista u Zagrebu.

U predavanju naslovljenom Ne/produktivni odnos između marksizma i feminizma Dora Levačić prikazat će razvoj odnosa između marksističke i feminističke teorije i podrijetlo njihovog međusobnog nerazumijevanja koje je Heidi Hartmann metaforički označila kao “nesretni brak” između feminizma i marksizma.

Marksizam je naglašavajući društvenu reprodukciju iz perspektive kapitala preuzeo liberalno suprotstavljanje između javnog i privatnog. Predavanje će se posebno usredotočiti na debatu o kućanskom radu (domestic labour debate), ilustrativnu za razumijevanje marksističkog fetiša plaće u primjeni teorije vrijednosti rada koji nije izravno prenesen na tržište. S druge strane, veliki dio feminističke teorije usmjeren na antagonizam između muškaraca i žena, u prvi plan stavlja koncepte patrijarhata, kao što su teorije dvojnog sustava i žena kao rezervne armije rada. Predavanje će ponuditi kritiku tih teorijskih pravaca i pokušati kontekstualizirati razloge njihovog nastanka te ih povezati s nedostatkom adekvatne historijskomaterijalističke teorije društvene potlačenosti žena.

Nakon razmatranja glavnih nedostataka strana u “nesretnom braku”, bit će predstavljene marksističko-feminističke teorije koje analiziraju kapitalizam kao način proizvodnje temeljen na odvajanju reprodukcije i produkcije. Marksistička teorija nudi potreban metodološki alat za analizu društvenog položaja žena, no ti alati moraju biti razvijeni tako da “žensko pitanje” ne promatraju kao zaseban projekt. Takav je pristup nužan za razumijevanje položaja žena i kapitalističkih uvjeta te ključan za produktivnu lijevu političku strategiju.

Dora Levačić (1989.) studentica je sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i članica Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju – BRID.

delavske studije / M.M. 

Kolektivna ostavka Vlade Tuzlanskog kantona koja je uslijedila poslije eskalacije nasilja prazan je politički čin s obzirom na to da fragmentirane institucije vlasti u ovoj državi ionako ne služe građanima i radnicima, nego isključivo kapitalu, stranačkoj monopolizaciji političkog prostora i održavanju dvadesetogodišnjeg statusa quo. Međutim taj je čin stvorio prostor da se politički artikulira alternativa postojećem modelu etnobirokracije i njenim učincima pogubnima za ekonomsku i socijalnu sliku društva. Proglas radnika i građana kojim se zahtijeva revizija privatizacije i financiranja institucija vlasti, ali i suradnja između snaga reda i mira, civilne zaštite i građana prvi je pokušaj političke organizacije odozdo u povijesti “demokratske” Bosne i Hercegovine. Od tog trenutka nema povratka natrag – nakon toliko godina obespravljeni je narod pokazao da se dejtonska demokracija i prateći ekonomski model mogu i moraju dovesti u pitanje.

Ovim putem izražavamo solidarnost i podršku nastojanjima naroda Bosne i Hercegovine u promjeni postojeće vlasti i demokratizaciji države koja je do sada funkcionirala kao loš projekt međunarodne zajednice i domaće nacionalističke političke elite. Nadamo se da će se iz prosvjeda artikulirati zahtjevi za stvaranjem alternative postojećim oblicima vlasti i nacionalnim podjelama, čija je jedina funkcija bila bezočna pljačka vlastitog naroda, potpuna privatizacijska devastacija u socijalizmu industrijalizirane zemlje te uspostava nacije kao jedine djelatne političke kategorije. Solidarnost naroda Bosne i Hercegovine preduvjet je svakoj progresivnoj promjeni postojećeg modela upravljanja državom i privredom”, tekst je pisma podrške koje je inicirao BRID – Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, a koje su potpisale 34 organizacije civilnog društva.

Izvor: BRID / Fotografija: Kontrapress

Kako je navedeno u najavi predavanja, dokumentiranje jugoslavenske povijesti određuju dva osnovna faktora: rasprava i borbe unutar Komunističke partije i međunarodni kontekst tih rasprava i borba. U raspravama Komunističke partije o optimalnoj strategiji razvoja prevladali su predstavnici razvijenih Republika, osobito Slovenije i Hrvatske, koji su inzistirali na reformiranom liberalnom pristupu. S uvođenjem liberalne strategije Jugoslavija nastoji doći do gospodarske razine razvijenih kapitalističkih zemalja. No, u praksi, reformske mjere programa sve više izazivaju neželjene rezultate, što dovodi do raspada jugoslavenske politike, ekonomije i društva. 

Predavanje će se fokusirati na šest sukoba između reformističkih mjera i stvarnih (neželjenih) rezultata, poput sukoba između liberalizacije tržišta i raspada federalne ravnoteže, decentralizacije državne vlasti i jačanja republičkih birokracija, internacionalizacije gospodarstva i pojave ciklusa u gospodarstvu, financijskih ograničenja i makroekonomske neravnoteže, liberalizacije gospodarstva i federalne političke represije, te samoupravne demokracije i nacionalizmom slomljene solidarnosti.

Domagoj Mihaljević je diplomant na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i član Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju. 

M.M. / delavske studije