Ovu besplatnu radionicu namijenjenu osobama svih životnih dobi, s bilo kojom razinom iskustva u kreativnom pisanju i likovnom izražavanju, a koje žive i/ili rade na Trešnjevci, vodit će umjetnica Božena Končić Badurina i spisateljica Olja Savičević Ivančević.

Kroz pet susreta po 3 sata istraživat će se “ljekovitost papira”, raditi na kratkim proznim formama, poeziji i tehnici kolaža. Ovogodišnja tema je Izgubljeno – nađeno, odnosno potraga za predmetima koji su “nam nekad bili važni, a sada su nestali iz uporabe”, stoji u pozivu, uz dodatak da su polazišta za rad “vlastita iskustva, iskustva ljudi koji nas okružuju, kao i ona sačuvana u virtualnom fundusu Muzeja susjedstva Trešnjevka“.

Prijava se šalje na blok@blok.hr, a treba sadržavati: ime i prezime, godinu rođenja, kratko motivacijsko pismo u kojem možete navesti čime se trenutno bavite i što vas je potaknulo na prijavu. Broj sudionika je ograničen, a povratnu informaciju o sudjelovanju dobit ćete putem maila.

Radovi polaznica i polaznika predstavljaju se na javnoj prezentaciji u galeriji Nova BAZA i online. Rezultate prošlogodišnjih izdanja možete vidjeti ovdje i ovdje.

Prijave se šalju do 18. ožujka.

Udruženje hrvatskih arhitekata i ove godina nastavlja s programskom linijom Međunarodne mreže, posvećenoj razmjeni znanja i uspostavljanju trajnih suradnji s inozemnim praksama, organizacijama i institucijama koje djeluju u polju arhitekture i bliskim područjima.

U Zagrebu će svoj rad predstaviti grupa arhitekata_ica mlađe generacije iz Novog Sada koji djeluju kao projektanti_ce, istraživači_ce, kustosi_ce i edukatori_ce te su uključeni_e u rad Društva arhitekata Novog Sada (DaNS), organizacije BAZA – platforme za prostorne prakse i Fakulteta tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu, a zaslužni su i za novi karakter novosadskog Salona arhitekture i njegovo otvaranje regiji.

Tema koja se provlači njihovim djelovanjem je novosadski modernistički sportsko-poslovni kompleks SPENS, ostvarenje arhitekata Živorada Jankovića, Branka Bulića i Duška Bogunovića s početka 1980-ih, nezaobilazno mjesto u memoriji grada, čija su prošlost, sadašnjost i budućnost važna pitanja ne samo novosadske arhitektonske scene, nego i šireg odnosa prema modernističkom nasljeđu.

Slučaj SPENS sastoji se od diskurzivnog programa i izložbe. U diskurzivnom programu sudjeluju arhitekti_ice Aleksandar Bede, Slobodan Jović, Dragana Konstantinović, Maja Momirov i Višnja Žugić, koji će nizom kratkih predavanja predstaviti projekte i programe refleksije, bilježenja i obnove SPENS-a, ali i dotaknuti se širih tema odnosa prema nasljeđu te mogućnosti arhitektonskog djelovanja i strukovne organizacije. Nakon predavanja slijedi razgovor koji će moderirati Nataša Bodrožić (Slobodne veze) i Frano Petar Zovko (UHA).

Usporedno s predavanjima, u prostoru će se održati izložba koja donosi fragmente arhivske građe i suvremenih multimedijalnih ishoda nastalih u procesu istraživanja objekta, kao i segment modularnog sustava lustera Svemirac. Autori izložbe su: Bojan Stojković, Maja Momirov, Dragana Konstantinović, Višnja Žugić, Slobodan Jović, Aleksandar Bede i Nebojša Jovin.

Više informacija o programu možete pronaći ovdje.

BLOK – Lokalna Baza za osvježivanje kulture ovog tjedna organizira izložbu, šetnju i razgovor o urbanističkoj genezi zagrebačkog kvarta Trešnjevka pod nazivom Razvoj Trešnjevke: borba periferije za urbani standard. Osim autorice izložbe Tamare Bjažić Klarin, u popratnom programu će sudjelovati Filip Pračić, Lidija Butković Mićin i Nikša Božić. 

Tematska šetnja pod vodstvom autorice izložbe ukazat će na urbanistički razvoj Trešnjevke u relaciji s mijenama društveno-političkih sistema prve polovice 20. stoljeća, s fokusom na tri urbanističko-arhitektonska ansambla socijalističkog društva: kompleks s Robnom kućom NAMA na Trešnjevačkom trgu, potez Srednje škole u Dobojskoj i Stari park Trešnjevka s Centrom za kulturu Trešnjevka te Trg sportova sa zimskim plivalištem, hotelom i Domom sportova. Popratni razgovor će biti usredotočen na alate, planerske prakse i zakonodavni okvir, kojima je socijalističko društvo omogućilo sanaciju prostora, kao i na njihovu demontažu od 1990-ih.

U najavi izložbe organizatorice ističu kako je na primjeru gradske četvrti Trešnjevka, kao relativno malog prostora, moguće iščitati različite, nerijetko kontradiktorne, urbanističke procese i planerske prakse karakteristične za 20. stoljeće. U međuratnoj Kraljevini Jugoslaviji Trešnjevka je istodobno industrijska četvrt i radnički slum, a njezini se stanovnici bore za pravo na osnovnu komunalnu infrastrukturu – ali i planirano naselje za niži srednji sloj opremljeno jednim od prvih dječjih igrališta. U socijalističkoj Hrvatskoj Trešnjevka je pak dobar primjer takozvanog slum clearancea – odnosno, modernističkog zasijecanja u izgrađeno supstandardno tkivo kojim se čisti prostor za suvremenu stanogradnju i implementaciju prostora za kulturu i obrazovanje, opskrbu i rekreaciju.

U oba razdoblja stanovnici Trešnjevke aktivno participiraju u izgradnji svoje četvrti putem Komunalne organizacije južne periferije i Narodne fronte V. rajona. Sa stajališta same provedbe i brojnosti rezultata – predstavljenih na izložbi pomoću pet povijesnih karata na kojima se vidi transformacija prostora, njegova popunjavanja, reguliranja i opremanja – razlika između spomenutih razdoblja je značajna. No zajednička im je ipak razina društvene i političke volje da bolji životni uvjeti radništva postanu prioritet gradskih, a nakon rata i državnih politika. Sliku tog dugo sanjanog suvremenog života portretira i propagandni film za izložbu Porodica i domaćinstvo, održanu na Zagrebačkom velesajmu 1958. godine. Tema te davne izložbe je bila upravo gradska četvrt i njezine stambene zajednice koje zadovoljavaju sve osnovne životne potrebe svojih stanovnika.

Posljednja tri desetljeća Trešnjevka doživljava suprotne procese. Ponovno ulazi u zonu spekulacije, maksimalno se eksploatira zemljište, a obiteljske kuće se zamjenjuju predimenzioniranim višestambenim zgradama u zonama bez prikladne komunalne infrastrukture. Podređivanje kvalitete stanovanja profitu prati i izostanak planiranja prostora svakodnevnog življenja te društvenih sadržaja, o kojima se više računa vodilo čak i prije Drugog svjetskog rata. Navedene transformacije itekako koincidiraju s promjenama društveno-političkog uređenja.

Izložba će biti postavljena u prostoru BAZE, Nova cesta 66, od 8. do 15 studenog (od utorka do petka: 16 – 20h,  subota i nedjelja: 11 – 15h), a razgovor i šetnja će se održati u subotu, 12. studenog s polaskom u 11 sati ispred Name na Trešnjevačkom trgu.

Iako navodno odaje dojam – nije sasvim jasno kome, kao ni što bi taj dojam trebao značiti – efikasne stručnjakinje za upravljanje kulturom, Nina Obuljen Koržinek se od početka mandata kontinuirano pokazuje u najboljem slučaju neozbiljnom i neodgovornom, a u najgorem slučaju opasnom ministricom. Već je priča oko poziva Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija dovoljna da ju se proglasi takvom: iako je Obuljen Koržinek još u studenom 2017. godine obećala da će taj natječaj, o kojem potencijalno ovisi preživljavanje neprofitnog medijskog sektora, raspisati u prvom kvartalu 2018. godine, dočekali smo veljaču 2019. a da se još uvijek ništa nije dogodilo, najvjerojatnije zbog pritiska desnice i vlasnika privatnih medija.

Riječ je, dakle, o ministrici čije (ne)djelovanje direktno ugrožava čitavo jedno polje o čijoj je presudnoj kulturnoj i najširoj društvenoj važnosti njezino vlastito ministarstvo izradilo opsežno istraživanje prije nekoliko godina! No neobjašnjivo otezanje s pozivom za medije zajednice nipošto nije jedina sporna crtica njezinog mandata: stabilno smanjenje potpora inovativnim umjetničkim i kulturnim praksama od 2016. godine, ukidanje financiranja niza važnih časopisa ili netransparentna procedura izrade novog Zakona o umjetnicima tek su neki od primjera koji ukazuju na dubinski problematičan odnos Obuljen Koržinek prema nezavisnoj kulturi.

Njezinu politiku gušenja nezavisne kulture potporama reduciranima na jedva funkcionalnu, a gdjegod i apsurdno nefunkcionalnu razinu potvrdio je i zadnji ciklus financiranja javnih potreba u kulturi. Na rezultate su 9. siječnja reagirale članice kustoskog kolektiva BLOK koje su na svojem Facebook profilu objavile priopćenje Dosta je rezova!, u kojem upozoravaju da “rezultati Poziva, ali i trenutna kulturna politika, guraju umjetničko i kulturno polje unatrag. Unatrag u smislu radnih uvjeta, ali i u smislu distanciranja od široke publike.” BLOK je na javni istup bio prisiljen nakon što je Ministarstvo kulture njihov izuzetno vrijedan, sada već osamnaestogodišnji rad počastilo dodatnim smanjenjem potpora, čime su samo u razdoblju od 2016. godine do danas BLOK-ova sredstva za temeljne programe iz proračuna Ministarstva kulture pala s 130 000 na svega 60 000 kuna. Brojke djeluju još dramatičnije uzme li se duže razdoblje u obzir – 2008. godine Ministarstvo je iste programe dotiralo s 270 000 kuna, što znači pad od gotovo 80% tijekom zadnjih 11 godina, a da takvu polaganu eutanaziju nije moguće opravdati ničime u BLOK-ovom nesporno vrijednom radu. Štoviše, uzmu li se u obzir najsvježiji primjeri njihovih aktivnosti, “čestitka” koju je BLOK dobio od Ministarstva za 2019. godinu doima se potpuno neobjašnjivom: primjerice, simpozij Baština odozdo, koji se održao u rujnu u trešnjevačkoj Bazi uz sudjelovanje međunarodnih gostiju iz Španjolske, Portugala i Velike Britanije, sjajan je primjer kako jedno nezavisnokulturno događanje može predstavljati izuzetno relevantnu intervenciju u ovdašnje društveno-humanističko (akademsko) polje.

BLOK-ovom se prozivanju rezova pridružio niz istaknutih umjetnica, umjetnika, radnica i radnika u kulturi i drugih organizacija poput Eurokaza ili Udruge Domino, a javna je kampanja na društvenim mrežama urodila neobično živim odazivom kulturne i umjetničke scene koja se okupila u inicijativu Dosta je rezova. Javni je pritisak, uključujući i peticiju koja broji gotovo tisuću potpisnika, izazvao reakciju Ministarstva kulture koje se brani tvrdnjom da je proračun “povećan u apsolutnom iznosu i u postotku u odnosu na državni proračun tako da ne stoji tvrdnja da se provode rezovi. Upravo suprotno, izvorna proračunska sredstva u dvije godine povećana su za oko 100 milijuna kuna, a samo kroz Europski socijalni fond i pozive na dostavu projektnih prijedloga Umjetnost i kultura za mlade, Umjetnost i kultura 54+ i Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi osigurano više od 90 milijuna kuna za programe poticanja participacije u kulturi”.

Međutim, priopćenje Ministarstva – kojem na ruku ide činjenica da je u atmosferi histerije oko “rasipanja naših novaca” dovoljan svaki spomen povećanja budžeta za beskorisnu kulturu da bi javnost nekritički pobijesnila na “neradnike”, “uhljebe” i “pseudoumjetnike” – najobičniji je cinični spin. Jer i da su se izvorna proračunska sredstva povećala deseterostruko, to još ništa ne bi govorilo o strukturi i namjeni tog povećanja, o načinu na koje se ono prelilo u rad (kojih, u kojim područjima?) organizacija i radnika i radnica u kulturi. Jednako je manipulativno i prizivanje sredstava iz Europskog socijalnog fonda, koje pritom ništa ne govori o funkciji ESF-a i njegovoj korisničkoj strukturi, o specifičnim administrativnim opterećenjima takvog financiranja, o nametnutosti tematskih fokusa i raskoraku između programa financiranih u sklopu ESF-a i temeljnih aktivnosti udruga u kulturi.

Na pitanje raspodjele programskih sredstava vrlo su se jasno nadovezale predstavnice inicijative Dosta je rezova čija usporedba po područjima za 2018. i 2019. godinu pokazuje da su se ukupni budžeti smanjili u čak 10 od 22 područja. Kojom logikom su u situaciji gotovo nemogućeg preživljavanja radnica i radnika u kulturi smanjena sredstva za inovativne prakse (228 000 kuna manje) ili vizualne umjetnosti (čak 1 560 000 kuna manje, no stvaran iznos je nešto manji zbog izdvajanja stavke monografija), a povećana za kazališni amaterizam (142 000 kuna), nije lako pojmiti. Iako već i ove brojke same po sebi bacaju drugačije svjetlo na spin Ministarstva, jednom kada se u obzir uzmu i specifični slučajevi, osobito u odnosu na kvalitetu programa pojedinih organizacija koje ostaju bez sredstava, stvari postaju još teže objašnjivima. Primjerice, kako navode iz Udruge Domino, Queer Fest je kao jedan od najvažnijih LGBTQ umjetničkih festivala u zadnje tri godine ostao bez 70% sredstava na natječaju Ministarstva kulture, dok je Perforacijama potpora u istom razdoblju smanjena za oko 40%. Iz Eurokaza pak ističu tragikomičnu ukupnu potporu od 70 000 kuna za dvije kazališne produkcije, od kojih bi, posebno apsurdno, jedna trebala biti produkcija Krausovih golemih Posljednjih dana čovječanstva.

Nije ostao neodgovoren ni argument upliva sredstava iz Europskog socijalnog fonda. Kako inicijativa navodi u svojem grafikonu, riječ je o fondu namijenjenom socijalnim programima čija su sredstva samo privremeno preusmjerena u kulturu – ne radi se, dakle, o trajnom priljevu koji je dio neke strategije Ministarstva kulture za održivo financiranje kulturnog sustava, nego o zakrpi koju Ministarstvo neiskreno predstavlja kao sistemsko rješenje. Iz Ministarstva pritom, napominje BLOK, “zaboravljaju” spomenuti da se “na tim natječajima s umjetničkim organizacijama, udrugama i ustanovama u kulturi natječu jedinice lokalne samouprave (županije, gradovi i općine) kao i udruge i ustanove koje nisu iz kulturnog polja” – dakle, nije riječ o sredstvima koja je moguće nedvosmisleno tretirati kao povećanje namijenjeno stabilizaciji kulturnog sustava.

No priča ostaje spornom čak i kada se novci iz ESF-a preliju u neku od organizacija nezavisne kulture, jer riječ je o programima poticanja participacije u kulturi, ne i temeljnih aktivnosti. Kao i sa sličnim praznim eurobirokratskim refrenima poput poticanja “umrežavanja”, organizacije u kulturi se sve češće nalaze u situaciji da se sredstva povećavaju za sve osim upravo za kulturne sadržaje u kojima bi netko trebao participirati i oko kojih bi se netko trebao umrežiti. Ako se režu sredstva za redovne aktivnosti, za sadržaj, za umjetničku praksu, u čemu da participira populacija 54+ jednom kada završi projekt u sklopu ESF-a? Koja će to umjetnost i kultura biti dostupna mladima ako su institucije i organizacije u kulturi dobile novac da ih u nešto uključe, ali ne i mogućnost da kontinuirano proizvode neki novi, živi sadržaj za njih? U tom smislu manipulativno djeluje i sugestija ministrice Obuljen Koržinek u emisiji Katapultura da je BLOK kao dobitnik potpore u sklopu ESF-a zapravo odlično prošao na natječajima Ministarstva kulture – ili ministrica ne razumije različite funkcije financiranja temeljnih programa s jedne i participacije u njima s druge strane ili želi proizvesti sliku da su “pobunjene” organizacije zapravo solidno financirani paraziti.

Kada bi ministrica uvažila elementarne parametre rada u kulturi, bilo bi joj jasno da izostanak šire dostupnih institucionalnih potpora – onih potpora iz kojih je moguće financirati egzotične ideje poput plaće – osuđuje organizacije na gomilanje projekata perifernih njihovim osnovnim programima iz čiste nužnosti preživljavanja. To znači da niz organizacija barata proračunima koji su naoko veliki, ali koji zapravo ni približno ne omogućuju siguran i normalno plaćen rad, jer su sredstva uglavnom namijenjena provedbi aktivnosti. Pritom taj veliki proračun djeluje kao dodatni uteg oko vrata jer se radnice i radnici moraju brinuti za provedbu goleme količine aktivnosti nesrazmjerne njihovim prihodima, uz veliku količinu administrativnog rada koju donose europski projekti.

No to sve skupa ne zamara ministricu koja se u svojim odgovorima inicijativi hvali povećanjem potpora za poduzetništvo u kulturi s 2 na 8 milijuna kuna. Možda je to najbolji pokazatelj horizonta njezinog razumijevanja problema: u trenutku u kojem radnice i radnici u kulturi okupljeni u inicijativu Dosta je rezova traže minimalne uvjete za preživljavanje od vlastitog rada, postojanje osnovne kulturne infrastrukture, prestanak uvođenja tržišne logike u kulturu i nametanja konkurentskih odnosa, radnu i socijalnu zaštitu – ukratko, temeljnu životnu sigurnost koja im je sistemski uskraćena – ministrica dobar smjer prepoznaje u poticanju – poduzetništva. U tom smislu, situacija oko financiranja javnih potreba u kulturi naučila nas je bar jednoj stvari: nema tog desničarskog strašila koje ne može nadigrati trezvena tehnokratska ruka (nekoć) neovisne stručnjakinje.

Sapete u ideološki ular, konjski ograničenog pogleda, društvene i humanističke znanosti u postkomunističkim zemljama uglavnom služe kao pouzdana koprena prema prošlosti, ali i budućnosti. Nakon gotovo tri desetljeća zborskog pjevanja u kojem krotko sudjeluju, možemo reći da su svoju zadaću u izgradnji “društvenog konsenzusa” odradile besprijekorno: jednako kao i naša imaginacija društvenog prevrata, naša je povijesna perspektiva danas slijepa.

Možda bi bolje bilo reći: obje su nam oduzete. Ovo je trenutak u kojem valja osvijestiti da smo preblagi prema povijesnoj ulozi naših disciplina u specifičnoj postjugoslavenskoj katastrofi koju živimo: kao što indijski teoretičar Aijaz Ahmad piše u tekstu Komunistički manifest i svjetska književnost, tijekom 80-ih se nacionalistički otpor socijalizmu i teritorijalnom integritetu Jugoslavije koncentrirao upravo na nacionalnim Akademijama znanosti i umjetnosti – istim onim institucijama kojima je, kao i nacionalnim kulturama, u okviru SFRJ bio zajamčen znatan stupanj autonomije. Akademije tu pritom mogu slobodno funkcionirati kao metonimije “akademije” u anglofonom smislu – društveno-humanističke znanosti i discipline na ovim su područjima u velikoj mjeri bile suučesnice ili bar prešutne odobravateljice raspada 90-ih.

U tom smislu, kritička je povijest ovdašnjih humanističkih disciplina nasušna potreba našeg akademskog polja, preduvjet da ono napokon progleda i ozbiljno pristupi većem dijelu naših (kulturnih, književnih, umjetničkih…) povijesti. Zadaća je to koju je nedvojbeno lakše izvršiti izvana – uz navedene Ahmadove komentare, kao vrlo poticajan bismo primjer mogli izdvojiti recentnu (anti)krležološku intervenciju beogradskog profesora Predraga Brebanovića, čija knjiga Avangarda Krležiana – Pismo ne o avangardi ima implikacije znatno šire od književnopovijesnog terena na kojem prodorno operira. Srećom, postoji i niz lokalnih aktera koji su se u postojećoj političkoj i akademskoj konstelaciji uspjeli infrastrukturno izboriti za kritičku izvanjsku perspektivu.

Takvu poziciju nedvojbeno zauzima i kustoski kolektiv Blok – Lokalna baza za osvježavanje kulture, koji čine Ivana Hanaček, Ana Kutleša i Vesna Vuković. Njihovo djelovanje, osobito ono edukacijsko, proizvodi vrijedan prostor iz kojeg je moguće intervenirati u koordinate akademskog znanja. Blokov program Mikropolitike, ključan u tom smislu, održava se još od 2005. godine i predstavlja rijedak primjer sustavnog i kontinuiranog prevrednovanja osnovne optike kojom promatramo kulturno polje i umjetničku proizvodnju, a time i vladajućih pretpostavki naše humanistike.

Zadnji seminar koji se održao u sklopu Mikropolitika (28. – 30. rujna, Baza) osmišljen je u suradnji s povjesničarkom umjetnosti Sanjom Horvatinčić, proučavateljicom socijalističke spomeničke baštine čije djelovanje predstavlja izuzetno važno mjesto upliva kritičkih “istraživačkih praksi” u akademsko polje. Nazvan Baština odozdo, seminar je posvećen “kritičkim tumačenjima pojma baštine” koja “njegovu ulogu sagledavaju kroz proces uspostavljanja i održavanja kulturne hegemonije” – u ovdašnjem slučaju, kao i u slučaju drugih postsocijalističkih zemalja, hegemonije ponajprije obilježene “nacionalno-etničkim predznakom”.

Produktivan oslonac za izmještanje perspektive na lokalne politike baštine Horvatinčić je kao gostujuća urednica simpozija pronašla u radu Ruija Gomesa Coelha i Xurxa Ayána Vile, znanstvenika koji u sklopu svojeg bavljenja tzv. arheologijom suvremene prošlosti posebnu pažnju posvećuju kritičkom arheološkom proučavanju Španjolskog građanskog rata. No njihovo izlaganje Arheologija Španjolskog građanskog rata: sukob, sjećanje i socijalna pravda, kojim je simpozij i otvoren, nije se zadržalo samo na temi sugeriranoj naslovom, nego je i ponudilo koristan uvod u problematična mjesta politike arheologije, usput se osvrnuvši i na nekolicinu projekata i slučajeva važnih za arheologiju suvremene prošlosti.

Gomes Coelho je istaknuo kako je razvoj arheologije prati povijest moderniteta, dok se njena tradicionalna osnova konsolidira u 19. stoljeću, kada bujajući interes za iskopinama postaje važnim dijelom projekta izgradnje nacionalnih država. Njezina funkcija tada postaje da potvrđuje projekciju nacionalnog kontinuiteta u povijest, utemeljena na ideji korespondencije između pronađenih artefakata i društvenih grupa. Kao specifičnu pojavu koja je otvorila prostor za kritiku ovakvog  konzervativnog koncepta arheologije Gomes Coelho navodi takozvanu arheologiju suvremene povijesti. Pionirski je u tom smislu bio The Garbage Project američkog arheologa Williama Rathjeja koji je od 1973. do 1992. godine sa svojim timom proučavao odlagališta otpada u gradu Tucsonu u Arizoni, došavši do zanimljivih zaokreta u shvaćanju potrošačkih navika gradskog stanovništva.

Dok Rathjejev projekt nije posjedovao političku komponentu, kao dva primjera politiziranog arheološka angažmana Gomes Coelho je izdvojio istraživanje štrajkova rudara u Coloradu 1913. i 1914. godine i brutalne represije kojom su okončani te projekt istraživanja berlinskog Tempelhofa i tamošnjeg koncentracijskog logora. Prvi je projekt izuzetno važan jer je u jeku Reaganovih napada na sindikate razotkrio krvavu povijest razaranja radničkih i sindikalnih pokreta u SAD-u. U slučaju Colorada ona je uključivala državno potpomognuto masakriranje civila, uključujući i ženu i djecu, na što su ukazala arheološka iskapanja na lokaciji jednog od tadašnjih kampova u kojima su samoorganizirani štrajkaši živjeli. Do istraživanja Tempelhofa došlo je 2013. godine kada je počelo postajati sve jasnije da građevinski projekti prijete ne samo privatizacijom tog golemog javnog prostora, nego i prekrivanjem jednog izuzetno važnog lokaliteta čiji ga slojevi značenja – Tempelhof je ujedno bio i mjesto na koje su slijetali američki avioni tijekom sovjetske blokade krajem 40-ih – čine mjestom od iznimnog značaja za konstrukciju kolektivnog odnosa prema povijesti.

Političku i društvenu važnost arheologije na konkretnom je primjeru odnosa prema naslijeđu Španjolskog građanskog rata podcrtao je Ayán Vila. U Španjolskoj, istaknuo je, do danas izostaje aktivna i službena politika suočavanja s razdobljem Francove diktature, dok su veliki projekti memorijalizacije Rata upregnuti u brisanje republikanske opozicije. Iako je španjolska vlada nedavno najavila da će Francovi ostaci biti premješteni iz Doline palih, osnovna funkcija tog fašističkog memorijalnog kompleksa neće biti promijenjena, a ni postojanje Zakona o povijesnom pamćenju iz 2007. nije donijelo bitne sistemske promjene u tom pogledu.

Arheološki fokus na republikansku stranu u Ratu zapanjujuće je mlad – kako navodi Ayán Vila, započeo je on tek ekshumacijom trojice republikanskih boraca 2000. godine, nakon čega su uslijedile stotine istraživanja na različitim lokalitetima. Novost takvih projekata uparena s desetljećima povijesnog sljepila i potiskivanja znači da je lokalno stanovništvo još uvijek suzdržano prema njima, čemu je Ayán Vila osobno posvjedočio prilikom rada na ostacima koncentracijskog logora u Castueri na zapadu Španjolske. Riječ je o važnom projektu zbog vrlo aktivne lokalne revizionističke grupe koja nastoji prikriti činjenicu da su u Castueri nastradale tisuće republikanskih boraca, stoga je arheološka skupina nastojala iskapanja držati otvorenima za javnost, uz tjedna predavanja i dnevne izvještaje na blogu projekta – no bez dopiranja do lokalne zajednice. Kao važan rad Ayán Vila je izdvojio i istraživanje granatiranja sela Cambedo na galicijsko-portugalskoj granici, kamo su se 1946. sakrila trojica bjegunaca pred Francovim režimom. Nakon što su otkriveni, selo su opkolile španjolske i portugalske snage koje su ga za kaznu granatirale, a posljedice tog čina sa svojim su timom istražili Gomes Coelho i Ayán Vila. Njihov rad rezultirao je i javnim obilježavanjem toga događaja spomen-pločom na kojoj stoji “En lembranza de voso sufrimento 1946 – 1996” (“U spomen na vašu patnju”).

Drugi je dan simpozija donio nastavak Gomes Coelhovih i Ayán Vilinih razmatranja, ali i vrijedne doprinose drugih istraživačica i istraživača. Najdalje u povijest zagrabila je povjesničarka umjetnosti Josipa Lulić koja je, rezimirajući i analizirajući slučaj Višeslavove krstionice, kao i funkcionalizaciju ilirske baštine u proizvodnji pripovijesti o hrvatskom nacionalnom kontinuitetu, precizno razotkrila suučesništvo vlastite struke u ideološkoj dominanti. Posebno je zanimljiv historijat Krstionice, direktno upleten fašističku NDH-ovsku mitologiju: originalno otkrivena u Veneciji u 19. stoljeću, u NDH je 1942. dopremljena u zamjenu za dvije Carpacciove slike (u Veneciji su sigurno trljali ruke!), gdje je prezentirana kao nedvojbeni dio ninskog baptisterija iz VIII. stoljeća, a time i dokaz veličanstvenog povijesnog luka od prvih kneževina do nacističkih vodonoša. Problem je, međutim, što takvo tumačenje može opstati samo u okviru shvaćanja nacije kao “nulte institucije” kroz čiju prizmu se uspostavlja povijesni kontinuitet koji naturalizira ideološki okvir nacionalne identifikacije. 

Izlaganje britanskog istraživača Andrewa Lawlera Narodnooslobodilačka borba kao “ničija” baština u Bosni i Hercegovini usmjerilo se pak na sustavno zanemarivanje materijalne baštine posvećene NOB-u, ponudivši usput i neke osnovne statističke koordinate. S jedne strane nepoželjno nacionalističkim strujama, s druge neuklopivo u antitotalitaristički revizionizam EU-a, antifašističko naslijeđe u boljem slučaju ostaje zanemareno, a u gorem i aktivno uništavano – Lawlerova je procjena da čak 2-3 spomen-obilježja bivaju svjesno oštećenima u BiH na tjednoj razini. Lawler se također osvrnuo i na turističku eksploataciju spomeničke baštine koja se odvija u iscrpno kritiziranom ključu ruinofilije i “spomenikizacije”, dok u akademskom polju prepoznaje posvemašnju dominaciju povijesnog revizionizma.

Nakon projekcije dokumentarnog filma Drežnica Slavka Goldsteina iz 1964. godine, fantastičnog i iz perspektive predrasuda o jugoslavenskoj cenzuri vrlo otvorenog prikaza problema s kojima se drežničko stanovništvo suočavalo na periferiji socijalističke modernizacije, uslijedilo je izlaganje Sanje Horvatinčić Slobodni partizanski teritorij kao baština zajednice: Povijest i društveno sjećanje na NOB u drežničkom kraju. Iako zamišljeno kao uvod u posjed spomen-području Drežnice koji se imao održati sljedeći dan, izlaganje je ponudilo detaljnu sliku jednog specifičnog lokaliteta, njegove promjenjive povijesti tijekom Drugog svjetskog rata, kao i njegove društvene funkcije tijekom socijalizma.

Seminar je zaključila znanstvena suradnica i predavačica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Helena Stublić, čije izlaganje “Neželjena” baština u Hrvatskoj? Pogrešno tumačenje i aproprijacija pojma se, polazeći od proučavateljica poput Laurejane Smith i Helaine Silverman, bavilo polemičkim terminološkim intervencijama u polje proučavanja baštine, odnosno pojmovima kao što su “teška”, “sporna” i “disonantna” baština. Vraćajući se lokalnom kontekstu, kao primjer takve “teške” ili “neželjene” baštine Stublić je izdvojila pripajanje zagrebačkog Muzeja revolucije naroda Hrvatske Hrvatskom povijesnom muzeju 1991. godine, što je dovelo i do potpunog zapuštanja ideološki nepodobne zbirke.

Iako se kretao na terenu povijesti umjetnosti i arheologije, teško je ne uvidjeti važnost implikacija ovog seminara za šire polje ovdašnje humanistike. Ne vrijedi li, primjerice, za Višeslavovu krstionicu isto što i za artefakte uzimane za dokumente književne aktivnosti, koji projiciraju kontinuitet povijesti književnosti upravo kao nacionalne povijesti, ponekad sve i od Bašćanske ploče? Ne vrijedi li isto zapravo za kompletnu našu povijest književnosti – za Ujevića i Krležu, kao i za srednjevjekovne zapise? Ne upućuje li nas zanemarivanje socijalističke spomeničke baštine podjednako na naše sljepilo spram jugoslavenskog konteksta pri razumijevanju naše književnosti druge polovice 20. stoljeća? Zasigurno bi se i u ostalim disciplinama mogla postaviti srodna pitanja. U tom smislu, Baština odozdo relevantan je poticaj na razmišljanje svima koji se žele baviti kritičkom humanistikom – onom koja neće prešućivati ni nacionalističku mitologiju ni neoliberalnu komodifikaciju koja proždire naše jedinstveno povijesno naslijeđe.

Kako u uvodniku mikropolitičkog seminara piše urednica programa Sanja Horvatinčić, naslovna sintagma posuđena je od povjesničara Iana J. Robertsona koji baštinu definira kao “kolektive i pojedince – i njihov smisao nasljeđivanja prošlosti te pronalaženje načina da takvo razumijevanje procesa provede u praksi”. Ideja baštine odozdo (heritage from below), pojašnjava Robertson, polazi od činjenice da, iako nije riječ o financijski neovisnom procesu, “postoje oblici korištenja prošlosti u sadašnjosti koji su tek minimalno uvjetovani ekonomijom i koji, kao takvi, mogu služiti kao kulturna sredstva protu-hegemonijskih praksi”. 

“Njegova kritika suvremene akademske produkcije vezane uz teoriju i analizu baštine polazi pak od pretpostavke da je ona u najvećem broju slučajeva ‘zavedena nacionalističkim, hijerarhijskim, komercijalnim i turistički usmjerenim perspektivama onih manifestacija baštine koje čine mainstream i konstituiraju hegemonijski diskurs’. Kroz izlaganja okupljena na ovom seminaru vidjet ćemo kako se pristajanje uz ovakva i srodna kritička tumačenja baštine manifestira u različitim europskim sredinama i kroz različite discipline koje se tradicionalno bave tumačenjem i medijacijom znanja o kulturama prošlosti (arheologija, povijest umjetnosti, muzeologija) te kako je u uvjetima neoliberalnog kapitalizma moguće misliti baštinu odozdo”, piše Horvatinčić.

Nakon seminara, u nedjelju, 30. rujna slijedi organizirani grupni terenski posjet Drežnici i okolnim selima te memorijalnom kompleksu na lokaciji vojno-partizanske bolnice br. 7 na Maloj Javornici. 

Predbilježbe za terensku posjetu šalju se mailom, najkasnije do 25. rujna. Zbog ograničenog broja mjesta prednost ima publika seminara.

O publikaciji će govoriti Stipe Ćurković iz Centra za radničke studije, dr. sc. Ljiljana Kolešnik s Instituta za povijest umjetnosti, dr. sc. Ivana Perica s Instituta za politologiju Sveučilišta u Beču i Vesna Vuković iz BLOK-a kao suurednica i prevoditeljica izdanja.

“Može biti da neki autor”, stoji u predgovoru uredničkog kolektiva, “suprotno svojim stvarnim osobama, s godinama postaju mlađi. Ovu je figuru John Berger, eksplicitno ili implicitno, provukao kroz većinu svojih tekstova, a vjerujemo da ona danas, nakon njegove smrti i više nego ikad, vrijedi upravo za njega. I to u prvom redu stoga što je ovaj umjetnički kritičar, pripovjedač, romanopisac, esejist, scenarist, dramatičar i prevoditelj od svojih prvih radova 1950-ih pa sve do smrti 2017. bio uporni kritičar kapitalizma i umjetnosti u kapitalističkom društvenom i političkom kontekstu, uvijek se jasno svrstavajući na stranu onih potlačenih. Zarana uvidjevši, zahvaljujući marksističkoj lektiri i opredjeljenju u kojem je ostao ustrajan do kraja, kako kapitalizam kao specifičan historijski poredak, i prije svega kao društveno-vlasnički odnos, proizvodi nepravdu i nejednakost, i kako ti odnosi izgrađuju i sferu umjetnosti i reflektiraju se u njoj, dao si je u zadatak da ‘pomogne, ma koliko malen taj doprinos bio, da se to društvo uništi.’ Uvijek u opoziciji prema buržujskoj kulturi i društvu i nikad kolebljiv oko toga da u javnosti zauzme jasnu poziciju oko aktualnih političkih zbivanja, Berger je – posebno u počecima – bio meta osuda i zgražanja. Njegovi su članci u New Statesmanu provocirali bijesna pisma i javna prozivanja; jednom je prilikom British Council čak izdao službenu ispriku Henryju Mooreu, inače Bergerovom bivšem profesoru, jer je ovaj u kritici iznio stav kako njegovi kasniji radovi predstavljaju svojevrsno nazadovanje.

Iz današnje se perspektive to možda ne čini osobitim, ali valja podsjetiti na to da te prve tekstove – izbor iz kojih donosimo i na stranicama ovoga izdanja – Berger piše na vrhuncu hladnoratovskoga sukoba. U vrijeme kad je, naročito u sferi umjetnosti, dominirao konformizam, Berger je otvoreno stao uz socijalističku alternativu kapitalizmu, a vjera u socijalizam kao društvo jednakih prožima svaki njegov redak i nakon sloma socijalističkoga bloka.

(…)

Njegov je opus fascinantno bogat i raznovrstan: obuhvaća deset romana, četiri drame, tri zbirke poezije i 33 knjige nesvodljive u stroge disciplinarne kategorije – razmišljanja o politici, umjetnosti i svakodnevnom životu onih izvlaštenih, a plete se oko dvije temeljne preokupacije: umjetnosti i iskustva potlačenih. Kao dosljedni kritičar svijeta umjetnosti i kapitalističkoga svijeta, vidio je u umjetnosti specifično oružje: način da se dominantna slika svijeta demontira i da se stvori prostor koji otvara uvid u iskustvo potlačenih. Stoga na stranicama njegovih knjiga progovaraju mrtvi revolucionari, bolesni, migranti, radnici, seljaci, Palestinci.”

Tekstove je prevela Vesna Vuković, a izdanje su, uz nju, uredile Ivana Hanaček i Ana Kutleša.  Za lekturu je zaslužna Iva Klobučar Srbić, dok je dizajn biblioteke Tendencija osmislio Hrvoje Živčić.

Izdanje financijski podupire Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe

Knjiga je objavljena u sklopu programa Politička škola za umjetnike i sve zainteresirane.

Naslovljen Kamera kao oružje, program donosi projekcije filmova američkog aktivističkog filmskog kolektiva Third World Newsreel i popratni razgovor s Marijom Ćaćić.

Third World Newsreel nastao je iz radikalnih društvenih pokreta 1960-ih godina i usko je vezan uz američki underground, Treći svijet i pitanje filmskog amaterizma kao političkog, filmskog i estetskog izbora. Za Roberta Kramera, jednog od njegovih osnivača i članova, smisao TWN-a bio je u snimanju filmova “koji uznemiruju, pretresaju uobičajene pretpostavke i uvjerenja, prijete, nisu uvijeni i ne podilaze, nego (nadajmo se nemogućem idealu) eksplodiraju poput granata u lica ljudi”. Često smatran filmskom rukom “nove ljevice”, TWN je stremio izravnom ulasku u industriju svijesti i dokumentirao različite oblike društvene borbe i organiziranog otpora, bilježeći ujedno i aktivnosti skupina poput Crnih Pantera i Mladih gospodara (Young Lords).

Suvremena proizvodnja slika bitno je lakša zahvaljujući dostupnoj tehnologiji za njeno bilježenje i obradu, a prva ovogodišnja projekcija filmskog programa u čijem je žarištu stambeno pitanje, u potpunosti je posvećena Americi i protu-reprezentaciji onoga što se još i danas semantički prodaje i ustrajno promovira pojmovima slobode i mogućnostima (samo)ostvarenja u zemlji “betonskih džungli satkanih od snova”. New York početkom 1970-ih i širi okrug današnjeg Los Angelesa koordinate su unutar kojih su smještene dokumentacije aktivnosti portorikanske Stranke mladih gospodara i kramerovski prizori suvremenog beskućništva. Sami filmski zapisi zbog načina svoga nastanka istovremeno otvaraju pitanje demokratizacije proizvodnje i sudjelovanja u ekonomiji diseminacije slika koje vladajuće strukture žele sakriti, a društvo često ne želi vidjeti. 

Ogranci TWN-a proširili su se i na druge američke gradove, stvarajući proizvodnu i distribucijsku mrežu 16 mm filmova čije projiciranje je bilo popraćeno diskusijama. Slijedeći njihovu tradiciju, nakon projekcije slijedi razgovor s Marijom Ćaćić o gerilskim pokretima 1960-ih, programskoj ulozi koju je pravo na stanovanje imalo u njihovim aktivnostima, i nasljeđu organizirane grassroots borbe koje je moguće iskoristiti u današnjim uvjetima.

Simone de Beauvoir, The Coming of Age, 1970.

Kada su 2013. godine počeli izvoditi predstavu Sokol!, Iztok Kovač i Janez Janša vratili su se davno otplesanom Kovačevom solu Kako sam uhvatio Sokola. Ipak, izvedba nije bila ista, ne samo jer su tijela plesača obremenjena godinama, pokojim kilogramom i nedostatkom mladenačkog elasticiteta, već zato što bi to bilo besmisleno. Umjesto očitog ukazivanja na (ne)mogućnosti ostarjelog tijela, predstava je dekonstruirala izvedbu iz 1991. kako bi  istaknula sadašnju poziciju plesača u godinama koji, uvriježenim stereotipima usprkos, još uvijek pleše. U prvom planu se našlo pitanje o utjecaju starenja na plesača čije tijelo kao osnovni alat njegova izražavanja sve češće odbija uvježbanu poslušnost. Kroz pronalaženje granica tijela, plesači se dotiču i granica umjetničke scene koja tijelo u pokretu uvelike određuje bilo dominantnim temama bilo adekvatnim financijama.

Uostalom, starenje je stigmatizirano bez obzira na profesiju jer, kako piše kritičarka Margaret Morganroth Gullette, za suvremenu zapadnu okolinu postoje samo dva društveno prihvaćena narativa o starenju: priče o napretku ili o propasti. Time je starenje svedeno na jadikovanje o ili slavlje starosti, pri čemu ga niti jedan princip ne doživljava dijelom života. Zbog takve percepcije društva, starije osobe ostaju na margini kulturno-društvene, pa i ekonomsko-političke reprezentacije što odudara od statistike prema kojoj je u dobi od 60 i više godina danas gotovo četvrtina stanovnika Hrvatske.

Upravo ta drugost i nevidljivost starijih osoba u fokusu je serije fotografija od 9 do 12 Marine Paulenke, predstavljenoj na izložbi koju je moguće pogledati do 19. travnja u BAZI na Trešnjevci. Izložena serija snimljena je analognom kamerom, a obuhvaća šesnaest portreta štićenika Doma za starije osobe Trešnjevka. Nasuprotno postavljeni nizovi crno bijelih portreta u dva izložbena prostora ovećim dimenzijama dominiraju prostorom pri čemu promatrača/icu suočavaju s inače neprimjetnim detaljima. Upravo zbog snimanja lica izbliza, te predimenzioniranog uvećanja, izrazi portretiranih daju naslutiti sijaset različitih emocija od borbenosti, prkosa, sjete, tuge, pa i smušenosti. Ipak, portretirani ostaju anonimni, fotografije nisu naslovljene, osim njihovog lica, niti jedan označitelj ih ne smješta u neki osobit prostor. Zbog toga bismo ih s lakoćom mogli zamijeniti s bilo kojim seniorom s Trešnjevke. Jedino u naslovu izložbe moguće je razabrati lokaciju, doduše prilično apstraktnu jer je definirana vremenom. Premda označava vrijeme u kojem se u Domu za starije odvijaju stvaralačke aktivnosti poput crtanja, pletenja i slično, kao i vrijeme unutar kojeg je umjetnica posjećivala štićenike, naslov je moguće shvatiti dvojako – kao kontrolirano vrijeme koje određuje institucija ili kao aluziju na zadnju četvrt života.

Nadalje, umjetničine posjete Doma za starije postale su okosnica njenog rada na terenu i temeljem tih razgovora i fotografskih zapisa isproducirana je serija od 9 do 12. Čitav projekt dio je znatno šireg programa Umjetnici za kvart koji tematizira različite aspekte stanovanja na Trešnjevci i do sada je podržao brojna umjetnička istraživanja, među ostalim, Božene Končić Badurine, Bojana Gagića, Bojana Mrđenovića i Ane Kuzmanić. Program je započet još 2016. u organizaciji [BLOK]-a kao svojevrsni nastavak Urban Festivala, prvenstveno zbog interesa za društveno politička pitanja u javnom prostoru specifične lokacije, dok ga razlikuje tematski fokus isključivo na Trešnjevku. I dalje se, što je dosta važno za umjetničku scenu u Hrvatskoj, inzistira na novim umjetničkim produkcijama, samo što one nastaju na temelju višemjesečnog, pa i godišnjeg istraživanja. Takva istraživanja u  kvartu imaju potencijal misliti kvart kao zajednicu na drugačiji način zahvaljujući podjednako umjetnicima i stanovnicima.

Na neki način ovaj projekt može se shvatiti kao nastavak Paulenkinog ranijeg rada Drugi dom iz 2015. godine u kojem se bavila životom, odnosno uvjetima života zatvorenica u požeškoj kaznionici. Polazeći od feminističkih teorija o obiteljskom domu kao “središnjem društvenom poprištu u kojem je žena istovremeno subjekt i objekt nadzora” zanimalo ju je kako promišljati dom zatvorenica, odnosno zatvor. Slično je i u staračkim domovima jer postoji određeni nadzor, koji se uglavnom odvija kroz skrb i njegu, ali sva pravila u domu dolaze odozgo, od institucije same, baš kao i u zatvoru. Iako u domu ne završavaju zbog izvršavanja kazne, dolazak u dom znači priznati ograničeni vijek vlastitog tijela, odnosno nemogućnost brige o sebi, kao i odsustvo nekog drugog skrbnika.

Drugi dom intrigirao je ponajviše zbog načina na koji je autorica o zatvorenicama progovorila. Umjesto ilustrativnih fotografija, umjetnica ih je prikazala kroz njihov životni prostor, motive, osobne i druge predmete koji čine scenografiju njihove zatvorske svakodnevice. Iako je začudni narativ djelomično nastao zbog zakona koji “određuje da je fotografiranje ili snimanje zatvorenika dozvoljeno samo na način u kojem im se ne otkriva identitet”, čini se da drugačija reprezentacija zatvorenica ne bi imala smisla jer bi se fokus sveo na njih same, a ne na prostor koji diktira i kontrolira njihov životni ritam.

Zašto je onda autorica u seriji fotografija koja za polazišnu točku uzima “preispitivanje politike institucionalnog stanovanja u trećoj životnoj dobi u vremenu intenzivnih transformacija socijalne države” umjesto o instituciji progovorila o njezinim štićenicima? I zašto iz polja kamere izostavlja upravo taj problematičan okvir njenih protagonista – Dom za starije? Umjesto stanovanja u domu, umjetnica portretiranjem izbliza važnost daje stanovanju u ostarjelom tijelu doživljavajući štićenike kao vlastitu budućnost. S druge je strane istaknula da “njihov uzvraćeni pogled u vlastitu prošlost postaje njihova poveznica i iskra koja se u umornim tijelima inati vremenu”. Time je fokus njenog istraživačkog projekta, barem u ovom segmentu javne reprezentacije, sveden na protok vremena, a ne okvir institucije, kao mehanizam kontrole tijela. Upoznavši se sa štićenicima Doma za starije Trešnjevka, odustala je od početnih pitanja o politikama stanovanja u koje bi se s lakoćom ucrtale liste čekanja, ekonomska ograničenja, privatizacija, potezanja veza, skromni uvjeti života.

Protutežu politikama stanovanja, kojom se autorica pozabavila, čine politike tijela, tijela koje sputava i koje je sputano. Na neki način, postaje nevažno radi li se o štićenicima Doma za starije Trešnjevka, ili samoorganiziranom domu feministica Babayaga u Francuskoj ili pak samoorganiziranom elitnom domu Santa Clara u Španjolskoj, jer bez obzira na politiku institucije u kojoj borave svi se konstantno suočavaju s ograničenjima doma koji im ujedno omogućava dugi život, odnosno s ograničenjima iznemoglog tijela. Međutim, za razliku od Iztoka Kovača i Janeza Janše koji se vlastitim tijelom služe kako bi javno raspravljali o starenju i što ono znači za tijelo, ali i za njegovo društveno-političko okruženje, kod ciklusa Marine Paulenke nedostaje upravo taj segment društvenog koje regulira umorno tijelo. I zato nastale fotografije dostojanstveno portretiraju osobe starije životne dobi ukazujući prije svega na njihovu dob čime vidljivim čine njihovu drugost više nego li okolnosti uslijed kojih se starost percipira kao strano tijelo.

Zbirka Antifašističke pesme pripremana je povodom 75-godišnjice prvoga izdanja (koje je pak izašlo na godišnjicu Oktobarske revolucije u tad oslobođenom Užicu) i u vihoru ustanka, kao otimanje zaboravu zbirke borbenih pjesama, nastale kolektivnim radom. Pored pretiska originalnog sadržaja, zajedno s ilustracijom Piva Karamatijevića, knjižica sadrži i predgovor drugom izdanju i novi predgovor Gorana Babića pisan za ovu priliku.

Raspakujem svoju biblioteku: beseda o kolekcionarstvu drugo je izdanje Benjaminovog ogleda (nakon za današnje standarde “ekstravagantnog” prvog izdanja iz 2015.), u popularnom džepnom formatu. U njemu Benjamin iz iskustva slaganja vlastite bibiloteke razvija ideju “oslobađanja” knjiga na polici, a posebno secira figuru kolekcionara.

Na promociji govore urednici Vladimir Marković i Ratibor Trivunac te prevoditeljica Benjaminovog ogleda Mira Bogdanović, uz moderatoricu Vesnu Vuković. Razgovor kreće od dvaju posljednjih izdanja, ali se na njima ne zaustavlja, već obuhvaća i stanje u izdavaštvu danas, njegovu poziciju i ulogu u suvremenom društvu te posebno njegov kolektivni aspekt koji se često posve nepravedno izostavlja.