Piše: Ivana Slunjski

Nakon ukidanja Festivala novog cirkusa prije gotovo tri godine (još se nadam da je to privremeno) poklonici cirkuske umjetnosti s razlogom su se pitali hoće li ostati zakinuti za visokoprodukcijske inozemne predstave na kakve su nas organizatori FNC-a godinama navikavali. Mlađa i nomadskija Cirkobalkana pokrenuta je s nešto drukčijim predznakom – ponajprije kao regionalna inicijativa povezivanja cirkusera i međusobnoga osnaživanja dviju scena još u začecima, s namjerom da izvedbeni i edukacijski višetjedni program bude podjednako zastupljen u Hrvatskoj i Srbiji. U usporedbi s festivalima koji se usredotočuju na prikazivanje selektiranoga programa, Cirkobalkana nema konvencionalni festivalski štih. Cjelodnevno okupljanje u šatoru i oko šatora podignutome na savskoj obali (u dvorištu zagrebačkoga Pogona Jedinstvo), stalni muving, cirkuliranje poznatih i manje poznatih lica, mnoštvo pratećeg programa, radionice, razgovori, kabarei, open stage, gatare, buvljaci, ove godine i koncerti (u suradnji s klubom Močvara), sve to pridonosi razbarušenoj atmosferi i nekoj idiličnoj slici cirkuskoga načina života.

U tome se kao logični slijed dnevnih zbivanja dogodi i predstava. A njihov je izbor s godinama sve bolji. Iako se ne može zanijekati brojnost izvođača u nas koji se okušavaju u raznim cirkuskim disciplinama, o razvijenoj cirkuskoj sceni koja može računati na infrastrukturnu i ozbiljniju financijsku potporu teško je govoriti. Stoga su i njihove scenske realizacije, za koje izvan cirkuskih krugova malo tko zna kad se i gdje događaju, više nalik izvođačkim točkama koje ističu vještinu negoli koherentnijim i dramaturški opravdanim umjetničkim cjelinama. U opskurnim uvjetima kojima su izloženi akteri neinstitucionalne scene, na čijem se rubu nalazi i cirkuska, Cirkobalkana sedmu godinu ispunjava produkcijsku prazninu, pod svoj šator tako dovodeći i ostvarenja iz uređenijih i društveno cjenjenijih cirkuskih sredina. Ne samo kao svijetle primjere koji pokazuju da se može. Ne samo radi kontinuiteta izvođenja na razini koja zadovoljava izbirljivijega gledatelja. Već i pokazujući da su domaći cirkuseri i publika dio iste priče ma kako se to malo vjerojatnim činilo. Jer cirkuska nas umjetnost više od ijedne druge uči neposrednosti življenja i dijeljenju trenutka, strepnji za drugoga i radosti zbog tuđega podviga, podsjećajući da je granica između uspjeha i pada neznatna. 

Zbog tih vrijednosti i odluke članova francuske skupine Un loup pour l’homme da se vrate osnovama cirkusa i akrobatike izdvojila bih dvije iznimne njihove predstave, Face Nord i Rare Birds, koje su u zagrebački dio programa sedme Cirkobalkane izabrali Milan Manić, Nikola Mijatović i Jadranka Žinić Mijatović. Autori i izvođači Un loup pour l’homme znaju da se i samo tijelom može postići mnogo. Uz mnogo rada, dakako. Njihova vizija partnerske akrobatike slijedi ideju međuovisnosti pojedinaca kao društvenih bića, o nužnoj upućenosti jednih na druge. Ako to ogolimo do kraja, sve ovisi o tome hoćemo li nekomu pružiti ili izmaknuti oslonac. Iz toga proizlazi i sva kompleksnost ljudskih odnosa.

U objema predstavama scena je ogoljena, nema scenografije, sprava ni rekvizita. Svakodnevnoj su, udobnoj odjeći u početnim prizorima predstave Face Nord dodane tek kacige i štitnici za ramena. Ništa nije skriveno, nema trikova ni maske, izvedbeni mehanizam rastvara se pred našim očima: jedno je tijelo aktivno, drugo je potporanj. Od jednostavnih izdržaja drugoga tijela na ramenima do teže izvedivih vertikalnih kompozicija više tijela. Izvođači ispituju limite vlastitoga tijela, također i tijela s kojima su u odnosu, ali tijelo se ni u jednome trenutku ne prikazuje moćnijim nego što jest – unatoč uvježbanosti, samo je pitanje vremena kad će, fizički determinirano, izgubiti bitku s gravitacijom. I ta se činjenica ne pokušava zamaskirati – baš suprotno, pad se shvaća sastavnim dijelom uspona, bez kojega se uspjeh ili mala pobjeda nad samim sobom ne bi mogli takvima ni percipirati. Svaka je figura, svaka situacija nova borba, s vlastitom jakošću ili slabošću, izdržljivošću, koncentracijom, snalažljivošću. Iz posve tjelesnoga materijala na temelju akcija i reakcija, odnosa između dvaju izvođača te pojedinca i grupe moguće je čitati različite životne kontekste i pripadna značenja. 

Face Nord naglašenije se dohvaća sportskih i društvenih pravila te se izvođači Alexandre Fray, Mika Lafforgue, Arno Ferrera i Špela Vodeb upuštaju u niz igara, prizivajući u pomoć borilačke sportove i američki nogomet (na što podsjećaju kacige), ali i bezazlenije dječje igre poput lovice zatvorenih očiju ili preskakivanja zamišljenih prepreka. Igra po pravilima pritom se suprotstavlja neobveznoj igri, slobodnoj u smislu igrivosti i zaigranosti, koja se događa kad se odstupa od pravila. Povlači se i pitanje što se događa kad jedan igrač igra po pravilima, a drugi ih iznevjerava – najjasnije predočeno u vježbi doskoka na partnera u ležećem položaju koji ne ublažava doskok suigrača, nego ga komično odbacuje u stranu i pušta da tupo tresne o pod. Time se ističe i drugi neizbježan sportski činitelj – natjecanje. Kako se predstava zahuktava tako izazovi postaju zahtjevniji te izvođači neizbježno zakažu kad dosegnu granice svojih mogućnosti. Iznevjeravanje pravila nasuprot povjerenju u suizvođača te posustajanje tijela dva su načina, dakle, na koje se prekida igra.

Upravo je tjelesno ograničenje točka koja povezuje i razdvaja cirkus i sport. Obje discipline traže predanost, upornost, odricanja, obje nose rizik od povreda, izlažu izvođača, odnosno igrača pogledu, pritiscima, očekivanjima, nadmetanju sa stvarnim i lažnim heroizmima. Ali dok se podbačaj u sportu smatra neuspjehom, a neuspjeh je i veći kad netko svjedoči porazu, u cirkusu se može pretvoriti u prednost, pa i na tome izgraditi karakter ili cijela priča. Tako se u predstavi Face Nord razvijaju duhovite scene kao, primjerice, kad se, izazvan jačim i svjestan da ne može izvući bolji kraj, jedan od izvođača skriva iza najsitnije izvođačice. Prekidi igre ili pogreške zbog kojih izvođači ponavljaju pojedine figure ili izvedbene segmente dramaturški su promišljeni (dramaturginja Bauke Lievens) i ne narušavaju kontinuitet (dijelom i zbog toga što je mehanizam eksplicitan otpočetka), već se vide kao nova konfiguracija koju treba svladati, novo odmjeravanje snaga. I kad se unaprijed zna kako će situacija završiti, kao kod preskakivanja sve veće udaljenosti s leđa na leđa izvođača ili kod rastezanja mosta s četvero izvođača, publika suspregnuta daha prati napore ekipe, nadajući se da će nadmašiti same sebe makar za centimetar.

Rare Birds, u kojoj se već navedenim izvođačima pridružuju Sergi Pares i Frédréri Vernier, odmiče se prema slobodnijoj formi. Iako nisu u tematskome fokusu, pravila su i dalje tu, vidljiva u svakome traženju oslonca i hvatišta ili signaliziranju pogledima, ali uobičajene akrobatske figure izranjaju samo mjestimično, a i onda nakratko, kao prijelazna faza u neki neprepoznatljiviji oblik. Posrijedi je akrobatsko improviziranje, s definiranim početkom i svršetkom izvedbe. Umjesto pojedinačnih figura, cijela se izvedba može shvatiti kao fluidna figura u stalnoj izgradnji i razgradnji. Početni dvojac traženjem balansa u kružnoj vrtnji, pri čemu izvođač u kleku podupire penjača, najavljuje i preokupacije komada – održavanje ravnoteže u situacijama u kojima je tijelo izbačeno iz sigurnih i stabilnih zona. Time se, preneseno, upućuje na neravnotežu kao pogonsku polugu svijeta, odnosno na neravnotežu kao silu evolucije. Ništa nije trajno osim gibanja samog, a razvoj, i čovjekov i svega organskoga, ovisi o sposobnosti prilagodbe na promjenu. Stoga se i formacija izvođača u neprekidnu kružnom previranju prelijeva iz jednoga oblika u drugi – u jednome času naslućuju se obrisi žabe, u drugome dobiva dojam lebdenja.

Neprestana vrtnja postupno se ublažava osipanjem izvođača, smirujući se u završnome prizoru kad se izvođaču koji već na izmaku snaga trapi tijelo izdržavanjem teških poza pridružuje dotad neaktivna izvođačica iz publike, stišavajući treperenje njegova tijela jednostavnim hvatanjem za ruke. Kako sugerira ta neposredna gesta, privremena se ravnoteža može postići uravnoteživanjem drugim ili uravnoteživanjem u drugome, poravnanjem s njime. Za trenutak predavanja potrebna je izvjesna doza hrabrosti i međusobna povjerenja. No istina je da nam ništa drugo i ne preostaje – i kad se društvena koegzistencija doima kao osuda na niz besmislenih kompromisa, svjesni smo da sami ne možemo daleko odmaknuti. Dragocjeno je što publika, gorljivo prateći program Cirkobalkane, to i prepoznaje. 

KP: Belgijska dramaturginja Bauke Lievens u suradnji s umjetničkom akademijom KASK School of Arts iz Genta (Belgija) piše knjigu o umjetničkom istraživanju i kreativnim procesima u suvremenoj cirkuskoj umjetnosti naslovljenoj Between Being and Imagining. O čemu je točno riječ? 

Bauke Lievens, koja se i sama iskušala u produkciji suvremenih cirkuskih predstava surađujući s francuskim kolektivom Cie Un loup pour l’homme i flamanskim umjetnikom Alexanderom Vantournhoutom (za čiji je rad laureatkinja projekta Circus Next 2013-2014), od 2014. godine provodi analizu suvremene cirkuske scene u Europi koja će rezultirati gore navedenom knjigom o umjetničkom istraživanju i kreativnim procesima.

Sama knjiga sastojat će se od četiri dijela – Baukeina osobna dramaturška iskustva rada s cirkuskim umjetnicima, niz intervjua s cirkuskim umjetnicima čiji je dosadašnji rad na europskoj cirkuskoj sceni okarakteriziran kao inovativan rad koji prelazi umjetničke žanrove i donosi novosti u estetici suvremenog cirkusa, outputi zajedničkih istraživanja umjetnika na masterclassovima i osvrt Bauke na četverogodišnje istraživanje…

Ovu knjigu u nastajanju, koja će biti publicirana iduće godine, Bauke periodično objavljuje online – na različitim portalima koji prate scenu – želeći potaknuti raspravu među širom javnosti.

Baukeina početna teza je da definirajući što je suvremeni cirkus i kada cirkus prestaje biti samo display fizičkih vještina i postaje umjetnički relevantan, suvremenom cirkusu dajemo mogućnost da se nastavi razvijati i da se snažnije etablira kao jednakovrijedna izvedbena umjetnička grana kao što je napravio suvremeni ples naprimjer.

Kao dramaturginja i teoretičarka, a i praktičarka suvremenog cirkusa, Bauke smatra je suvremeni cirkus zapeo u vlastitom razvoju jer se previše pažnje i dalje posvećuje vještini tj. usavršavanju istih dok cirkuski umjetnici-autori i dalje manje pažnje usmjeravaju na kreativno istraživanje i analizu na koji način koriste tijela obogaćena cirkuskim vještinama u kreiranju umjetnosti. Kao dokaz ovoj tezi daje čitavi niz primjera s “terena” gdje cirkuski kolektivi u produkciji novih predstava prvo razmišljaju o trikovima i sposobnostima koje žele prikazati publici, a tek potom o kontekstu vlastitog rada zbog čega nastaju radovi u kojima se ne vidi nužnost – umjetnička potreba pojedinca-autora da se izrazi…

KP: Na koji način ROOM 100 sudjeluje u tom procesu?

ROOM 100, od svojih početaka 2010. godine, okarakteriziran je, kao inovativan i drugačiji umjetnički kolektiv koji u svom radu istražuje granice ljudskog tijela obogaćenog cirkuskim vještinama prelazeći granice ivedbenih žanrova…  Zbog profesionalnog i neuobičajnog rada ROOM 100 nalazi se na prestižnoj listi kolektiva čiji će rad biti predstavljen u knjizi, uz Brama Dobbelaerea (Cie Ea Eo, Belgija), Alexandrea Fraya (Cie Un loup pour l’homme, Francuska), Ollea Strandberga (Cirkus Cirkör, Švedska), Alexandera Vantournhouta (Belgija), Daniela Gulkoa (Cahin Caha, USA/Francuska), Johanna le Guillerma (Cirque Ici, Francuska), Tima Behrena (Njemačka), Jeanne Mordoj (Cie BAL, Francuska), Claudia Stellata (Belgija)…

Bauke prati naš rad od prvog od mnogobrojnih posjeta Parizu i smatra da je ROOM 100 ogledan primjer promišljen umjetničkog kreiranja u kojem Jakov Labrović, kao redatelj i umjetnički voditelj kolektiva, kroz izgrađeni i prepoznatljivi stil producira predstave u kojima trikovi koje izvođači izvode nisu na prvom mjestu, niti priča tj atmosfera koja se želi prikazati pati zbog istih, a same produkcije i dalje pokazuju visoki stupanj fizičke spremnosti izvođača i zadivljujućih sposobnosti što najčešće nije slučaj. Većinom “umjetničkije” predstave suvremenog cirkusa pate zbog nedostatka fizičke virtuoznosti, a one izrazito virtuozne pate od nedostatka kreativnosti, poetike, arta…

Kao druga polovica kolektiva sudjelovala sam od 16. do 19. siječnja na nizu intervjua, sesija i predstavljanja na akademiji KASK u Gentu koje će Bauke iskoristiti prilikom pisanja svoje knjige. Ovakvi susreti kao i masterclassovi nastavit će se tokom ove i sljedeće godine…

KP: Kolika je i kakva općenito akademska refleksija o suvremenim strujanjima u cirkuskoj umjetnosti? 

Jedan od razloga zbog čega je Bauke počela istraživati područje umjetničke kreacije na sceni suvremenog cirkusa je i iz razloga što se ne vodi dovoljno akademskih razgovora o suvremenoj cirkuskoj umjetnosti. Na europskim cirkuskim akademijama više se brige vodi o izučavanju i usavršavanju cirkuskih vještina i spremanju studenata da budu traženi na tržištu po završetku školovanja nego o samoj teoriji suvremenog cirkusa i umjetničkom stvaranju. A samih teoretičara suvremenog cirkusa i nema toliko. 

KP: U kakvom je stanju suvremena cirkuska scena u Hrvatskoj, ali i u svijetu?

Suvremena cirkuska scena u Hrvatskoj polagano raste iz godine u godinu. Pojavljuje se sve više skupina koje se na više ili manje profesionalan način bave cirkusom. Mislim da je vidljivo povećanje broja praktikanata koji izučavanje cirkuskih vještina vide kao alternativu klasičnoj rekreaciji i održavanju zdravog stila života. Naravno, i dalje je malen broj praktikanata kojima je cirkus primarno područje djelovanja jer se od cirkusa u Hrvatskoj ne može živjeti. ROOM 100 okrenut je prema europskoj sceni pa mi za sebe kažemo da živimo i kreiramo u Splitu, ali izvodimo i prezentiramo se u Europi.

Bez obzira na izostanak većih (i kontinuiranih) potpora od strane jedinica lokalne i regionalne samouprave i nacionalnih institucija, određeni subjekti opstaju, ponajviše zbog europskih projekata, umrežavanja i nepresušnog entuzijazma njihovih voditelja. Tako čitav niz godina djeluje Cirkuski informacijski centar i Mala performerska scena s Festivalom novog cirkusa koji ove godine ulazi u svoje 11. izdanje. Imati jedan takav festival koji je sada već senior u svojim godinama u državi gdje cirkus nije zaveden kao izvedbena umjetnost, bez ikakve mogućnosti formalnog obrazovanja i kontinuirane potpore radu, velika je stvar…

Što se tiče Europe, imamo različite situacije u različitim područjima. Francuska kao meka suvremenog cirkusa prolazi kroz fazu komercijalizacije i producenata koji ne riskiraju prilikom programiranja što rezultira da se sve više izvodu predstave tkz pop-cirkusa, tj. predstava suvremenog cirkusa koje su namijenjene široj publici, posebice obitelji s djecom. Takve predstave lako prodaju ulaznice i sigurna su zarada i mali je broj producenata koji riskiraju programirajući predstave koje nisu zabavljačkog karaktera, imaju teže teme i slično….

S druge strane, skandinavske zemlje su od zemalja sa zanemarivom cirkuskom tradicijom, pametnom kulturnom politikom unatrag zadnjih deset godina, danas postali najjači inkubator za cirkusku umjetnost. Finska, Danska i Norveška trenutno imaju najjaču produkcijsku potporu (u vidu grantova, rezidencijskih prostora, work-in-progress mogućnosti i akademskog obrazovanja), ali im i dalje manjka festivala zbog čega njihovi kolektivi i dalje streme prema Francuskoj i njihovim mnogobrojnim izvedbenim prilikama (Francuska ima više festivala nego dana u godini!).

I naravno, vezano za recesijsku krizu gdje je kultura pala jako nisko – sve je manje potpora i umjetnici se sve češće ne plaćaju. Kao da zaboravljamo da su umjetnici radnici kao i svi drugi i da oni trebaju biti plaćeni za svoj rad, a da iza onoga što se vidi na sceni stoje sati rada – ne samo umjetničkog kreiranja, nego i pravog sportskog života punog treninga…

KP: Što ROOM 100 sprema u bliskoj, a što u daljoj budućnosti, ako se uopće može tako daleko gledati?

U 2016. godini ROOM 100 očekuje premijera nove predstave Mr. Fantastic koju ćemo imati na jesen na Festivalu novog cirkusa, koji je ujedno i koproducent ovog projekta u 2015. i 2016. godini. Kao umjetnički voditelj, Jakov je više zadužen za ovaj dio, dok se ja bavim administriranjem ovog projekta i provedbom i administriranjem drugih projekata.

Nakon otvaranja HALE 100 kao prvog rezidencijskog centra za suvremeni cirkus u RH u lipnju prošle godine, ugostili smo tri suvremena cirkuska kolektiva na rezidencijskim boravcima, a za ovu godinu želja nam je raspisati javni natječaj umjesto dosadašnjeg pozivnog modela suradnje te ugostiti nove kolektive koji bi radili na svojim produkcijama u Splitu, držali masterclassove za zainteresiranu javnost i imali javne prezentacije po završetku boravka. Trenutno smo u fazi čekanja rezultata natječaja na koje smo aplicirali projekt. Također nastavljamo sa suradnjom s Judinim drvom u prezentaciji suvremenih cirkuskih kolektiva – prošle godine predstavili smo četiri kolektiva iz Las Vegasa, Marseillea, Barcelone i Londona/Praga te se nadamo da ćemo ove godine povećati broj izvedbi na šest do osam. Nastavljamo i s filmskim programom Cirkuske srijede čiji je kreator Cirkuski informacijski centar, a koji je još jedan alat u razvoju publike o umjetnosti suvremenog cirkusa i širenju kulturne ponude grada.

Svoje znanje prenosimo i na druge zainteresirane. Od ponedjeljka, 1. veljače u HALI 100 počinju redovni treninzi joge i kontorcionizma, a već idući vikend gostujemo u Zagrebačkom plesnom centru gdje imamo vikend radionicu sa zagrebačkim cirkuskim, plesnim i joga praktikantima (inače se radionica rasprodala u dva-tri sata!).

I tokom čitave godine nastavljamo s izvedbom prijašnje predstave C8H11NO2 – prvi na repertoaru je Pariz.

Rad kolektiva i razvoj suvremene cirkuske scene kroz gore navedene projekte uvelike je potpomognut potporom Zaklade Kultura nova koja nas treću godinu zaredom prati kroz njihov Program podrške i uvelike smo zahvalni što su suvremeni cirkus i naše napore u razvoju istoga, ali i širenju ponude kulturnog sektora prepoznali i poduprijeli…