Praktikum je interdisciplinarnog karaktera i namijenjen je studentima i studenticama društveno-humanističkih znanosti (muzeologije, arhivistike, povijesti umjetnosti, povijesti, etnologije i antropologije, sociologije, novinarstva, politologije), arhitekture, dizajna, umjetničkih akademija i drugih studija.

Program je potpuno besplatan, uključujući i troškove puta i prehrane u Ogulinu i Drežnici. Broj polaznika je ograničen, osim javnog seminara koji se održava 7. studenog.

Program edukacije izgleda ovako:

• srijeda 23. listopada, 10-16 sati uvodni susret i predstavljanje programa Muzej susjedstva Trešnjevka
• subota 26. listopada, cjelodnevni program i terenska nastava u Ogulinu i Drežnici s članovima tima projekta Baština odozdo
• srijeda 30. listopada, 16-20 sati, radionica s kustosicama Anom Knežević i Emilijom Epštajn iz Muzeja afričke umetnosti u Beogradu
• četvrtak 7. studeni, 17-20 sati, seminar o društveno-angažiranim muzejima

Obrazovni program završava praktičnim radom i njegovom javnom prezentacijom, a termin će se, u suglasnosti s polaznicima, utvrditi na prvom susretu. Točne lokacije održavanja programa bit će objavljene naknadno.

Prijava treba sadržavati: ime i prezime, naziv studija, smjera i godinu studiranja te kraće motivacijsko pismo (do jedne kartice teksta) u kojemu će kandidati_kinje izložiti zašto ih program zanima te jesu li i koliko upoznati s temama. Prethodno predznanje nije preduvjet niti prednost u odabiru sudionika već će te informacije pomoći u pripremi nastave. Temelj odabira polaznica i polaznika su motivacija, mogućnost redovnog pohađanja programa i spremnost na sudjelovanje u kolektivnom radu.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Prijave se vrše mailom, do 13. listopada.

Više informacija o programu možete pronaći ovdje.

Među vapajima za prekidom zločinačkog odnosa prema migratima povremeno je na ovim prostorima moguće naići i na podsjećanje na izbjeglištvo uzrokovano ratovima devedesetih, sjećanje na koje je toliko oblikovano prema kroju netrpeljivosti, da za pouke solidarnosti temeljene na tom iskustvu jedva da ima mjesta. Specifičan pristup tom razdoblju otvorila je izložba Devedesete: Rečnik migracija, koja se održava od 5. prosinca do 1. ožujka u beogradskom Muzeju Jugoslavije. Premda je izložba primarno posvećena mapiranju umjetničkih, civilnodruštvenih i aktivističkih praksi koje tematiziraju migracije tijekom naslovnog desetljeća, u njezinom se popratnom programu našlo prostora za uspostavljanje konstelacija između naših povijesnih iskustava izmještenosti i aktualne izbjegličke krize.

Za diskurzivni program pod nazivom Slobodne privremene teritorije: jučer, danas, sutra, koji se održao 21. prosinca u kinodvorani Muzeja, zaslužna je Ivana Momčilović, dramaturginja, umjetnica i teoretičarka s briselskom adresom i pokretačica neformalnog kolektiva Migrative Art, koji je devedesetih u Belgiji okupljao umjetnice i umjetnike s područja bivše Jugoslavije. Uz Momčilović, izlaganja su održali povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić, producent, umjetnik i koordinator fondacije La Nacelle Martin van der Belen, pravnica specijalizirana za migrantska i azilantska prava Marie Pierre de Buisseret, pisac Miloš Čvorović i kazališni redatelj i “kandidat za kozmonauta” Dragan Živadinov.

Upravo je izlaganje Sanje Horvatinčić, naslovljeno Od partizanskih slobodnih teritorija do današnjih migrantskih ruta: spomenici i materijalna kultura izbjeglištva u Gorskom kotaru i Drežnici, bilo ključno iz perspektive spomenutih konstelacija, jer u njezinom su se nedavnom radu na upravo nevjerojatan način prepleli prošlost revolucionarne i antifašističke borbe, njezina memorijalizacija te migrantska i izbjeglička današnjica. Ponajprije poznata kao proučavateljica jugoslavenske memorijalne baštine, Horvatinčić se temom migracija intenzivno bavila kao izvršna urednica 101. broja časopisa Život umjetnosti (urednica tematskog broja: Ana Dana Beroš), koji je na poticajan način kroz odnos svojih dvaju tematskih blokova – jednog posvećenog izbjegličkoj krizi, drugog historijatu ovdašnjih ekonomskih migracija – upućivao na zrcaljenje tih iskustava. Njezin je angažman po pitanju migranata, međutim, dobio i neočekivan, upravo forenzički zaplet kada je od strane Border Violence Monitoring Networka kontaktirana da kao stručnjakinja za socijalističke spomenike pomogne locirati mjesto na kojem je trinaest migranata ubačeno u Hrvatsku – naime, jedina konkretna informacija koju su uhvaćeni ljudi mogli dati jest da su u jednom trenu naišli na spomenik s velikom petokrakom i uklesanom 1965. godinom.

Područje oko Bihaća kojim su migranti prošli, istaknula je Horvatinčić, prepuno je spomenika – upečatljivo je da se na njemu nalazi izuzetno visoka koncentracija bivših spomen-područja, memorijalizacija partizanskih slobodnih teritorija od 1941. do 1945. godine. Na mjestima poput Grmeča, Šamarice, Petrove gore, Bijelih potoka postojala je infrastruktura i kampovi za izbjeglice, a njihove se lokacije preklapaju s današnjim migrantskim rutama. Konfiguracija terena koja je nekoć pomagala partizanima danas služi migrantima za mukotrpno probijanje prema navodnoj sigurnosti Europe.

Kako napominje Horvatinčić, kategorija spomen-područja osmišljena je krajem šezdesetih i označavala je širu zaštićenu zonu, poput one na Petrovoj gori. Riječ je bila o razvojnom konceptu koji je imao poslužiti kao baza za jačanje lokalne privrede, a osnivanju pojedinih spomen-područja prethodile su detaljne ekonomske, prostorne i urbanističke analize. Model su prihvatile samoupravne jedinice diljem socijalističke Jugoslavije, da bi se devedesetih u Hrvatskoj spomen-područja ukinula kao kategorija zaštite spomenika, a time dolazi i do prestanka skrbi za lokacije slobodnih partizanskih teritorija.

S ciljem “rekonstrukcije memorijalnog krajobraza” jedne od takvih lokacija osmišljen je međunarodni istraživački projekt Baština odozdo | Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941. – 1945., započet u 2019. godini, čija voditeljica je upravo Horvatinčić. Naziv projekta s razlogom priziva naziv simpozija Baština odozdo koji su 2018. zajedno organizirali Horvatinčić i kustoski kolektiv Blok, jer istraživanje koje se provodi u njegovom okviru ne samo da direktno proizlazi iz simpozijem definiranih interesa, nego i nastavlja poticajnu suradnju s arheolozima Ruijem Gomesom Coelhom i Xurxom Ayánom Vilom, koji čine dio istraživačkog tima.

Riječ je o arheološkom istraživanju područja nekadašnje Partizanske Drežnice, na kojem je od 1942. do 1944. djelovala partizanska bolnica. U tom se razdoblju bolnica premještala na više lokaliteta u zaseocima oko Drežnice i na obroncima Javornice, pa je zapravo bila riječ o pokretnoj, efemernoj infrastrukturi koju je činilo malobrojno stručno osoblje, kao i neprestana i bezuvjetna podrška lokalnog stanovništva. Najdulje se zadržala na mjestu obilježenom spomenikom, a u potpunosti je spaljena 1944. godine. Istraživanje u sklopu projekta podjednako je usmjereno na materijalne, ali i nematerijalne tragove, odnosno sjećanje na partizansku borbu, koje, kako navodi Horvatinčić, predstavlja nultu točku drežničke lokalne zajednice. Samo selo je u ratu višestruko propatilo – uobičajena je predaja da je bilo spaljivano sedam puta. Kako ističe Horvatinčić, narativi suradnje s partizanskom vojskom su izuzetno bitni, također i zbog recentnih pokušaja da se po etničkom ključu revidira povijest Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Ne samo da je suradnja hrvatskog i srpskog stanovništva bila u temelju otpora fašizmu, nego su i žene predstavljale njegov ključni element. Također, i samo je lokalno stanovništvo u Drugom svjetskom ratu prošlo iskustvo izbjeglištva, pa je tako zabilježen boravak djece iz drežničkog kraja u Sloveniji.

Kako navodi Horvatinčić, protoarheološka istraživanja Drežnice započela su još šezdesetih godina, a ključni su u tom pogledu napori Jele Jančić-Starc, autorice monografije Vojno-partizanska bolnica u Drežnici 1942-1944, objavljene 1971. godine u Zagrebu. No pored nadovezivanja na postojeće narative o NOB-u i lociranja već zabilježenih prostora, projekt Drežnica: tragovi i sjećanja nastoji istražiti i manja, dosad nezabilježena mjesta koja su važna lokalnom stanovništvu. Jedan od takvih lokaliteta je špilja korištena tijekom 1942. godine, u kojoj je pronađena neotvorena bočica morfija talijanske proizvodnje, materijal zaplijenjen od fašista. No istražujući područje Drežnice, tim je naišao i na neke druge, suvremene tragove: hranu i humanitarnu pomoć koju su današnji migranti i izbjeglice ostavljali po putu, krećući se nekadašnjim partizanskim teritorijem. Tako memorijalizirani prostori, koji i sami čuvaju uspomenu na izbjeglištvo, postaju lokacijama izbjeglištva, istaknula je Horvatinčić.

Što se lokalnoga stanovništva tiče, istraživački tim ga nastoji animirati i približiti mu istraživanje, pa je tako organizirana i pop-up izložba na kojoj su predstavljeni neki od pronađenih predmeta. Odnos Drežničana prema vlastitoj baštini najrječitije opisuje razgovor o glasovitoj skulpturi partizana – “Kosti”, kako ga od milja zovu prema autoru Kosti Angeliju Radovaniju. Kako navodi Horvatinčić, Drežničani s ponosom ističu da Kosta nema oružje, ali zato ipak ima – stisnutu pesnicu. “Tragovi i sjećanja” na antifašističku borbu, pokazuje ovaj projekt, ipak neće biti tako lako zameteni, a s njima ni otpor fašizmu današnjice koji je na području Drežnice i Gorskog kotara na neočekivan način doveo do preklapanja partizanske prošlosti i izbjegličke sadašnjosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Jedan od jasnijih znakova političkog jačanja nove desnice i krize legitimiteta liberalnih elita nedvojbeno je širenje povijesnog revizionizma, koji diljem Europe sve slobodnije i lakše pristupa društvenom i medijskom mainstreamu. Osobito se to odnosi na postsocijalistička društva upropaštena navodnom demokratizacijom koju je nekoć obećavao danas evidentno prazni horizont takozvane tranzicije. Antikomunistička histerija koju tamo (i ovdje) raspiruju (novo)desničarski politički piromani, dijelom omogućena i kukavičkom logikom liberalnog antitotalitarizma, pokazuje se snažnim okvirom za usmjeravanje egzistencijalnih frustracija iznevjerenih građana, a njoj se kao vjerna i logična pratnja pridružuju rasizam i islamofobija kao produkti eksploatacije straha od izbjeglica s Bliskog Istoka.

Osobito zabrinjavajuć i bizaran primjer institucionalno legitimiranog revizionizma je izložba Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj koja se održavala od listopada do prosinca u auli Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, a ove je veljače započela svoje osječko gostovanje, također u Državnom arhivu, koje će trajati do sredine travnja. Kao što smo već pisali, izložba je to koja podvođenjem pod kategoriju “kulturne opozicije” svega što se ne uklapa u karikaturalnu sliku jugoslavenskog sustava koju projiciraju njezini autori negira njegova emancipatorna dostignuća i relativizira ustaštvo i nacizam. No ono što je također poučno u priči o toj izložbi jest činjenica da ona nije proizišla iz nekog ekscentričnog angažmana desnog dijela naše “akademije”, nego joj je direktno kumovao europski liberalni okvir izjednačavanja “svih totalitarizama”, formaliziran u dokumentima poput Rezolucije Vijeća Europe 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, Rezolucije Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima i Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. “Povodom 25 godina pada Berlinskog zida”, doznajemo u katalogu izložbe, “Europska komisija odlučila je 2014. godine u okviru znanstveno-istraživačkog programa Obzor 2020 ponuditi projektnim prijaviteljima iz istočne Europe temu ‘Promišljena (društva)-4-15: Kulturna opozicija u bivšim socijalističkim državama’.” U sklopu tog je programa financiran međunarodni projekt – predvođen ni manje ni više nego Mađarskom akademijom znanosti i umjetnosti – predstavljen Arheologijom otpora.

Najnoviji doprinos jačanju revizionizma u Hrvatskoj je Natječaj za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, za koji možemo zahvaliti Ministarstvu branitelja Republike Hrvatske, koje je Natječaj raspisalo, i Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, koje je iz nekog razloga procijenilo da je je dobra ideja da ga provede. Natječaj je objavljen 21. ožujka, a u tekstu doznajemo da je “cilj podizanja spomen-obilježja na primjeren, dostojanstven, čitak i jedinstven način odati počast žrtvama svih totalitarnih režima Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja”. Nakon ove vrlo apstraktne smjernice, u sljedećem paragrafu doznajemo da su svrha i konačni cilj (kakav je onda ovaj prethodni?) “podizanje spomen-obilježja koje bi svojom pojavnošću kao svojevrsni podsjetnik omogućilo očuvanje sjećanja na stradale žrtve i otelo ih vremenu zaborava. Predviđa se brža godišnja dinamika provedbe podizanja spomen-obilježja na različitim lokacijama diljem Hrvatske. Procjenjuje se da u Republici Hrvatskoj postoji veliki broj lokaliteta masovnih i pojedinačnih grobišta žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.”

Bizarna neodređenost ovih smjernica približava ih domeni besmislica – doznajemo tako da spomen-obilježje treba, nevjerojatno, biti spomen-obilježje (da “svojom pojavnošću kao svojevrsni podsjetnik treba omogućiti očuvanje sjećanja”) te da se zapravo radi o generičkom radu koji će se postavljati na svim lokalitetima stradanja u Drugom svjetskog ratu i poraću. No koji kontekst i koncepcijska smjernica da se uopće ponude u natječaju koji omogućuje da se pod isti znak, primjerice, podvedu žrtve fašističkog terora i nastradali pripadnici fašističke vojske i režima? Kako da takav natječaj ne završi u grotesknoj apstrakciji kao odjeku Tuđmanove revizionističke politike tzv. “nacionalne pomirbe”? Kategorija “žrtava svih totalitarnih režima Drugog svjetskog rata” pritom je sporna ne samo zbog načelnog izjednačavanja komunizma i fašizma, nego i zato što na ovim područjima tijekom rata nikakvog režima osim onog fašističkog nije ni bilo. Umjesto fingirane neutralnosti brige za sve žrtve, dakle, između redaka natječaja nazire se jedna daleko zlokobnija funkcija koju je na primjeru španjolske memorijalne plastike svojedobno pojasnio arheolog Xurxo Ayán Vila. Sudjelujući u simpoziju Baština odozdo posvećenom kritičkom shvaćanju arheologije, povijesti umjetnosti i baštine, Ayán Vila je kao primjer revizionističke memorijalne plastike koja služi brisanju spomena na republikanske borce posebno istaknuo upravo “neutralna” spomen-obilježja posvećena “svim žrtvama” Španjolskog građanskog rata.

Oprez prema stvarnom smislu natječaja Ministarstva branitelja iskazao je i umjetnik i arhitekt Antonio Grgić, član Udruženja hrvatskih arhitekata koje je ovaj natječaj za razliku od HDLU-a odbilo provesti. Osim što je i sam autor više urbanih plastika u Republici Hrvatskoj, Grgić je trenutno na doktorskom studiju Instituta za teoriju arhitekture, povijest umjetnosti i kulturne studije Arhitektonskog fakulteta Tehničkog sveučilišta u Grazu, a tema njegovog doktorskog rada su upravo spomenici koje posmatra kroz prizmu filozofije, socijalne psihologije, antropologije, teorije arhitekture i povijesti umjetnosti. “Spomenici mogu biti točke mira u javnom prostoru, mjesto pomirbe, ili pak mjesto sukoba”, napominje Grgić. “Zrela i odgovorna društva koriste spomenike kao oruđa društvenog pomirenja, posebno u slučajevima kada je društvo tako podijeljeno kao što je to naše. Nemoguće je iz teksta ovog natječaja decidirano iščitati njegove ciljeve, no s obzirom na pozadinu čitave priče čini se da cilj ovog natječaja nije pomirenje. Prije mi se čini da sa ideološkom instrumentalizacijom spomeničkih praksi podgrijavamo jedan kontinuirani građanski rat u našem društvu, rat koji odgovara jednom dijelu političkog spektra koji ovisi o njemu i njegovom stalnom podgrijavanju”, smatra Grgić i upozorava da će “kompromiserstvo trenutne političke elite koja dopušta takvu situaciju doći na naplatu svim građanima Republike Hrvatske.”

Toksična praznina revizionističkog kompromisa u slučaju ovog je natječaja vidljiva i iz priloženih uvjeta i programa, u kojima se prijaviteljima ne daju nikakve konkretnije informacije o temi radova niti im se nude smjernice van onih tehničkih. No od ideološke jezgre ovog natječaja koju je iz konteksta lako naslutiti možda je zanimljiviji njegov formalni legitimacijski okvir, zato što nas podsjeća na to da relativizaciju i revitalizaciju fašizma ne dugujemo nekim podivljalim desničarima s europske periferije, nego slijepom antikomunizmu liberalnih elita – kako europskih, tako i domaćih. Jer zakonska je osnova Natječaja Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, izglasan u prosincu 2012. za vrijeme SDP-ove vlade kao kukavička zamjena za HDZ-ov Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata.

Kao i ovaj natječaj, aktualni se zakon poziva na spomenutu Rezoluciju Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima i Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. Njemu, primjerice, dugujemo postojanje Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja, o čijem je revizionističkom angažmanu još za vrijeme SDP-a pisao Hrvoje Šimičević. Štoviše, Matićevo je Ministarstvo branitelja još 2013. godine raspisalo natječaj kakav danas serviraju Ministarstvo i HDLU, “temeljem kojeg je odabrano rješenje koje je realizirano na tri lokacije, no od daljnje primjene odabranog rješenja se odustalo temeljem zaključka Povjerenstva”, kako doznajemo u programu njegove nove inačice. Na neki način je potpuno primjerena slučajnost da je prvo spomen-obilježje izgrađeno temeljem SDP-ovog zakona ono na području Tupala – Sinca koje je 2013. postavljeno u znak sjećanja “na 15 žrtava komunističkog režima ubijenih u rujnu 1946. godine”. Socijaldemokratsku su vjernost kompromisu svojim dolaskom i otkrivanjem spomenika iskazali tadašnji predsjednik Sabora Josip Leko i ministar Matić, koji je tom prigodom na sljedeći način najavio spomenuto rješenje od kojeg se u međuvremenu odustalo: “Kao što su crni obelisci obilježja mjesta žrtava zločina tijekom Domovinskog rata, tako će ubuduće kocke s ulazom koji stvara dojam klaustrofobične bezizlaznosti predstavljati na više od stotinu mjesta osudu zločina totalitarnih režima, kako komunističkog tako i ustaškog.”

Ukratko, novi natječaj Ministarstva branitelja i HDLU-a ni po čemu se ne otklanja od liberalnog mainstreama – on samo nastavlja revizionističku pripovijest koja je u temelju hrvatskog nacionalnog projekta. Kao što vidimo, ta se pripovijest nije mijenjala ni tijekom vladavine liberalne ljevice koja u zadnje vrijeme, srećom, konačno plaća danak beznadnosti svoje politike. A da će umjetnici pritom držati ljestve vladajućim elitama dok brišu povijest, to možda jest razočaravajuće, ali sasvim sigurno nije ni šokantno ni novo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sapete u ideološki ular, konjski ograničenog pogleda, društvene i humanističke znanosti u postkomunističkim zemljama uglavnom služe kao pouzdana koprena prema prošlosti, ali i budućnosti. Nakon gotovo tri desetljeća zborskog pjevanja u kojem krotko sudjeluju, možemo reći da su svoju zadaću u izgradnji “društvenog konsenzusa” odradile besprijekorno: jednako kao i naša imaginacija društvenog prevrata, naša je povijesna perspektiva danas slijepa.

Možda bi bolje bilo reći: obje su nam oduzete. Ovo je trenutak u kojem valja osvijestiti da smo preblagi prema povijesnoj ulozi naših disciplina u specifičnoj postjugoslavenskoj katastrofi koju živimo: kao što indijski teoretičar Aijaz Ahmad piše u tekstu Komunistički manifest i svjetska književnost, tijekom 80-ih se nacionalistički otpor socijalizmu i teritorijalnom integritetu Jugoslavije koncentrirao upravo na nacionalnim Akademijama znanosti i umjetnosti – istim onim institucijama kojima je, kao i nacionalnim kulturama, u okviru SFRJ bio zajamčen znatan stupanj autonomije. Akademije tu pritom mogu slobodno funkcionirati kao metonimije “akademije” u anglofonom smislu – društveno-humanističke znanosti i discipline na ovim su područjima u velikoj mjeri bile suučesnice ili bar prešutne odobravateljice raspada 90-ih.

U tom smislu, kritička je povijest ovdašnjih humanističkih disciplina nasušna potreba našeg akademskog polja, preduvjet da ono napokon progleda i ozbiljno pristupi većem dijelu naših (kulturnih, književnih, umjetničkih…) povijesti. Zadaća je to koju je nedvojbeno lakše izvršiti izvana – uz navedene Ahmadove komentare, kao vrlo poticajan bismo primjer mogli izdvojiti recentnu (anti)krležološku intervenciju beogradskog profesora Predraga Brebanovića, čija knjiga Avangarda Krležiana – Pismo ne o avangardi ima implikacije znatno šire od književnopovijesnog terena na kojem prodorno operira. Srećom, postoji i niz lokalnih aktera koji su se u postojećoj političkoj i akademskoj konstelaciji uspjeli infrastrukturno izboriti za kritičku izvanjsku perspektivu.

Takvu poziciju nedvojbeno zauzima i kustoski kolektiv Blok – Lokalna baza za osvježavanje kulture, koji čine Ivana Hanaček, Ana Kutleša i Vesna Vuković. Njihovo djelovanje, osobito ono edukacijsko, proizvodi vrijedan prostor iz kojeg je moguće intervenirati u koordinate akademskog znanja. Blokov program Mikropolitike, ključan u tom smislu, održava se još od 2005. godine i predstavlja rijedak primjer sustavnog i kontinuiranog prevrednovanja osnovne optike kojom promatramo kulturno polje i umjetničku proizvodnju, a time i vladajućih pretpostavki naše humanistike.

Zadnji seminar koji se održao u sklopu Mikropolitika (28. – 30. rujna, Baza) osmišljen je u suradnji s povjesničarkom umjetnosti Sanjom Horvatinčić, proučavateljicom socijalističke spomeničke baštine čije djelovanje predstavlja izuzetno važno mjesto upliva kritičkih “istraživačkih praksi” u akademsko polje. Nazvan Baština odozdo, seminar je posvećen “kritičkim tumačenjima pojma baštine” koja “njegovu ulogu sagledavaju kroz proces uspostavljanja i održavanja kulturne hegemonije” – u ovdašnjem slučaju, kao i u slučaju drugih postsocijalističkih zemalja, hegemonije ponajprije obilježene “nacionalno-etničkim predznakom”.

Produktivan oslonac za izmještanje perspektive na lokalne politike baštine Horvatinčić je kao gostujuća urednica simpozija pronašla u radu Ruija Gomesa Coelha i Xurxa Ayána Vile, znanstvenika koji u sklopu svojeg bavljenja tzv. arheologijom suvremene prošlosti posebnu pažnju posvećuju kritičkom arheološkom proučavanju Španjolskog građanskog rata. No njihovo izlaganje Arheologija Španjolskog građanskog rata: sukob, sjećanje i socijalna pravda, kojim je simpozij i otvoren, nije se zadržalo samo na temi sugeriranoj naslovom, nego je i ponudilo koristan uvod u problematična mjesta politike arheologije, usput se osvrnuvši i na nekolicinu projekata i slučajeva važnih za arheologiju suvremene prošlosti.

Gomes Coelho je istaknuo kako je razvoj arheologije prati povijest moderniteta, dok se njena tradicionalna osnova konsolidira u 19. stoljeću, kada bujajući interes za iskopinama postaje važnim dijelom projekta izgradnje nacionalnih država. Njezina funkcija tada postaje da potvrđuje projekciju nacionalnog kontinuiteta u povijest, utemeljena na ideji korespondencije između pronađenih artefakata i društvenih grupa. Kao specifičnu pojavu koja je otvorila prostor za kritiku ovakvog  konzervativnog koncepta arheologije Gomes Coelho navodi takozvanu arheologiju suvremene povijesti. Pionirski je u tom smislu bio The Garbage Project američkog arheologa Williama Rathjeja koji je od 1973. do 1992. godine sa svojim timom proučavao odlagališta otpada u gradu Tucsonu u Arizoni, došavši do zanimljivih zaokreta u shvaćanju potrošačkih navika gradskog stanovništva.

Dok Rathjejev projekt nije posjedovao političku komponentu, kao dva primjera politiziranog arheološka angažmana Gomes Coelho je izdvojio istraživanje štrajkova rudara u Coloradu 1913. i 1914. godine i brutalne represije kojom su okončani te projekt istraživanja berlinskog Tempelhofa i tamošnjeg koncentracijskog logora. Prvi je projekt izuzetno važan jer je u jeku Reaganovih napada na sindikate razotkrio krvavu povijest razaranja radničkih i sindikalnih pokreta u SAD-u. U slučaju Colorada ona je uključivala državno potpomognuto masakriranje civila, uključujući i ženu i djecu, na što su ukazala arheološka iskapanja na lokaciji jednog od tadašnjih kampova u kojima su samoorganizirani štrajkaši živjeli. Do istraživanja Tempelhofa došlo je 2013. godine kada je počelo postajati sve jasnije da građevinski projekti prijete ne samo privatizacijom tog golemog javnog prostora, nego i prekrivanjem jednog izuzetno važnog lokaliteta čiji ga slojevi značenja – Tempelhof je ujedno bio i mjesto na koje su slijetali američki avioni tijekom sovjetske blokade krajem 40-ih – čine mjestom od iznimnog značaja za konstrukciju kolektivnog odnosa prema povijesti.

Političku i društvenu važnost arheologije na konkretnom je primjeru odnosa prema naslijeđu Španjolskog građanskog rata podcrtao je Ayán Vila. U Španjolskoj, istaknuo je, do danas izostaje aktivna i službena politika suočavanja s razdobljem Francove diktature, dok su veliki projekti memorijalizacije Rata upregnuti u brisanje republikanske opozicije. Iako je španjolska vlada nedavno najavila da će Francovi ostaci biti premješteni iz Doline palih, osnovna funkcija tog fašističkog memorijalnog kompleksa neće biti promijenjena, a ni postojanje Zakona o povijesnom pamćenju iz 2007. nije donijelo bitne sistemske promjene u tom pogledu.

Arheološki fokus na republikansku stranu u Ratu zapanjujuće je mlad – kako navodi Ayán Vila, započeo je on tek ekshumacijom trojice republikanskih boraca 2000. godine, nakon čega su uslijedile stotine istraživanja na različitim lokalitetima. Novost takvih projekata uparena s desetljećima povijesnog sljepila i potiskivanja znači da je lokalno stanovništvo još uvijek suzdržano prema njima, čemu je Ayán Vila osobno posvjedočio prilikom rada na ostacima koncentracijskog logora u Castueri na zapadu Španjolske. Riječ je o važnom projektu zbog vrlo aktivne lokalne revizionističke grupe koja nastoji prikriti činjenicu da su u Castueri nastradale tisuće republikanskih boraca, stoga je arheološka skupina nastojala iskapanja držati otvorenima za javnost, uz tjedna predavanja i dnevne izvještaje na blogu projekta – no bez dopiranja do lokalne zajednice. Kao važan rad Ayán Vila je izdvojio i istraživanje granatiranja sela Cambedo na galicijsko-portugalskoj granici, kamo su se 1946. sakrila trojica bjegunaca pred Francovim režimom. Nakon što su otkriveni, selo su opkolile španjolske i portugalske snage koje su ga za kaznu granatirale, a posljedice tog čina sa svojim su timom istražili Gomes Coelho i Ayán Vila. Njihov rad rezultirao je i javnim obilježavanjem toga događaja spomen-pločom na kojoj stoji “En lembranza de voso sufrimento 1946 – 1996” (“U spomen na vašu patnju”).

Drugi je dan simpozija donio nastavak Gomes Coelhovih i Ayán Vilinih razmatranja, ali i vrijedne doprinose drugih istraživačica i istraživača. Najdalje u povijest zagrabila je povjesničarka umjetnosti Josipa Lulić koja je, rezimirajući i analizirajući slučaj Višeslavove krstionice, kao i funkcionalizaciju ilirske baštine u proizvodnji pripovijesti o hrvatskom nacionalnom kontinuitetu, precizno razotkrila suučesništvo vlastite struke u ideološkoj dominanti. Posebno je zanimljiv historijat Krstionice, direktno upleten fašističku NDH-ovsku mitologiju: originalno otkrivena u Veneciji u 19. stoljeću, u NDH je 1942. dopremljena u zamjenu za dvije Carpacciove slike (u Veneciji su sigurno trljali ruke!), gdje je prezentirana kao nedvojbeni dio ninskog baptisterija iz VIII. stoljeća, a time i dokaz veličanstvenog povijesnog luka od prvih kneževina do nacističkih vodonoša. Problem je, međutim, što takvo tumačenje može opstati samo u okviru shvaćanja nacije kao “nulte institucije” kroz čiju prizmu se uspostavlja povijesni kontinuitet koji naturalizira ideološki okvir nacionalne identifikacije. 

Izlaganje britanskog istraživača Andrewa Lawlera Narodnooslobodilačka borba kao “ničija” baština u Bosni i Hercegovini usmjerilo se pak na sustavno zanemarivanje materijalne baštine posvećene NOB-u, ponudivši usput i neke osnovne statističke koordinate. S jedne strane nepoželjno nacionalističkim strujama, s druge neuklopivo u antitotalitaristički revizionizam EU-a, antifašističko naslijeđe u boljem slučaju ostaje zanemareno, a u gorem i aktivno uništavano – Lawlerova je procjena da čak 2-3 spomen-obilježja bivaju svjesno oštećenima u BiH na tjednoj razini. Lawler se također osvrnuo i na turističku eksploataciju spomeničke baštine koja se odvija u iscrpno kritiziranom ključu ruinofilije i “spomenikizacije”, dok u akademskom polju prepoznaje posvemašnju dominaciju povijesnog revizionizma.

Nakon projekcije dokumentarnog filma Drežnica Slavka Goldsteina iz 1964. godine, fantastičnog i iz perspektive predrasuda o jugoslavenskoj cenzuri vrlo otvorenog prikaza problema s kojima se drežničko stanovništvo suočavalo na periferiji socijalističke modernizacije, uslijedilo je izlaganje Sanje Horvatinčić Slobodni partizanski teritorij kao baština zajednice: Povijest i društveno sjećanje na NOB u drežničkom kraju. Iako zamišljeno kao uvod u posjed spomen-području Drežnice koji se imao održati sljedeći dan, izlaganje je ponudilo detaljnu sliku jednog specifičnog lokaliteta, njegove promjenjive povijesti tijekom Drugog svjetskog rata, kao i njegove društvene funkcije tijekom socijalizma.

Seminar je zaključila znanstvena suradnica i predavačica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Helena Stublić, čije izlaganje “Neželjena” baština u Hrvatskoj? Pogrešno tumačenje i aproprijacija pojma se, polazeći od proučavateljica poput Laurejane Smith i Helaine Silverman, bavilo polemičkim terminološkim intervencijama u polje proučavanja baštine, odnosno pojmovima kao što su “teška”, “sporna” i “disonantna” baština. Vraćajući se lokalnom kontekstu, kao primjer takve “teške” ili “neželjene” baštine Stublić je izdvojila pripajanje zagrebačkog Muzeja revolucije naroda Hrvatske Hrvatskom povijesnom muzeju 1991. godine, što je dovelo i do potpunog zapuštanja ideološki nepodobne zbirke.

Iako se kretao na terenu povijesti umjetnosti i arheologije, teško je ne uvidjeti važnost implikacija ovog seminara za šire polje ovdašnje humanistike. Ne vrijedi li, primjerice, za Višeslavovu krstionicu isto što i za artefakte uzimane za dokumente književne aktivnosti, koji projiciraju kontinuitet povijesti književnosti upravo kao nacionalne povijesti, ponekad sve i od Bašćanske ploče? Ne vrijedi li isto zapravo za kompletnu našu povijest književnosti – za Ujevića i Krležu, kao i za srednjevjekovne zapise? Ne upućuje li nas zanemarivanje socijalističke spomeničke baštine podjednako na naše sljepilo spram jugoslavenskog konteksta pri razumijevanju naše književnosti druge polovice 20. stoljeća? Zasigurno bi se i u ostalim disciplinama mogla postaviti srodna pitanja. U tom smislu, Baština odozdo relevantan je poticaj na razmišljanje svima koji se žele baviti kritičkom humanistikom – onom koja neće prešućivati ni nacionalističku mitologiju ni neoliberalnu komodifikaciju koja proždire naše jedinstveno povijesno naslijeđe.