Susret na Tromeđi je serija fotografija koja prati tradicionalnu kulturnu manifestaciju Sijelo Tromeđe koja se odvija u selu Strmica više od pola stoljeća. “Manifestacija predstavlja prvenstveno narodne običaje hrvatskih Srba, ali i onih iz susjednih zemalja. Uz društva iz Srbije, Bosne i Hercegovine, a odnedavno i Slovenije koja izvode uglavnom folklorne koreografije, na Sijelu Tromeđe najčešće nastupaju društva iz obližnjih područja (Like, Bukovice, Banije). Na manifestaciji se izvodi mahom izvorni, vokalni i instrumentalni repertoar dinarskog kraja”, stoji u najavnom tekstu.

Kustosica izložbe, Ana Žanko, pojašnjava da u ciklusu fotografija Inie Herenčić geografske odrednice nisu u fokusu, nego ostaje zabilježena “ona druga tromeđa – tromeđa prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – koja se pretače i rastače u prizorima koji podjednako mogu biti sada i ovdje, a mogu biti i tamo i onda – prije ili poslije.“

Inia Herenčić suvremena je hrvatska fotografkinja i umjetničkoj i fotografskoj sceni već svima dobro poznato ime. Izlagala je na brojnim skupnim izložbama, dobitnica je i nekih uvaženih nagrada, a iza nje su i dvije samostalne, studentske izložbe – Tu ništa ne raste samo od sebe (ispitna izložba na diplomskom studiju fotografije na Akademiji dramskih umjetnosti, 2022.) i diplomska izložba Mama, di sam? (2023.), koje su privukle značajnu pažnju šire javnosti.

Izložba se može posjetiti do 17. siječnja.

Više detalja pronađite ovdje.

Na te i slične temeljne postavke kulture sjećanja kao i historiografije uopće – puno puta utvrđene u teoriji i još više puta zaboravljene u praksi – važno je dodatno podsjetiti kada je riječ o našem današnjem reprezentiranju socijalizma. Naime, posljedice velikog loma u kontinuitetu sjećanja, opće “konfiksacije pamćenja” (kako glasi naslov jednog eseja Dubravke Ugrešić iz Kulture laži), koja se dogodila 1990-ih godina odjekuju i dalje našom sadašnjošću te određuju sadržaj i tonalitet povijesnih priča o vremenu jugoslavenskog socijalizma. Vremenu koje nam je istovremeno posve blisko, toliko da o njemu mnogi mogu osobno svjedočiti, ali i prilično daleko, s obzirom na spomenuti lom koji je dublje potisnuo naš jučerašnji svijet. Politički dirigiran zaborav, praćen raznim oblicima režimske represije i društvenog izopćenja, doveo je do toga da su priče i prikazi socijalizma u postsocijalizmu redovito obilježeni falsifikatima i viškom ideološkog tlačenja, i to najčešće, s jedne strane, demonizacijom, a s druge, komodifikacijom i komercijalizacijom. Između tih fobija i filija, straha od socijalizma, njegove idealizacije i njegova tretiranja kao trendovske vintage robe, golemi je raspon neutralnijih uvida kakvi, unatoč promijenjenoj društvenoj atmosferi, i dalje nedostaju.

Socijalizam je zapravo danas poput lakmus-papira kojim možemo testirati mnogo toga: i tendencije u historiografiji, i stupanj očuvanosti ili oštećenosti osobnih i kolektivnih sjećanja, i stupanj ideologizacije pamćenja. Napisati neki tekst, snimiti film, seriju ili prirediti izložbu o nekom aspektu socijalističke prošlosti, znači ne samo istražiti određenu temu te riječima, slikama i naracijom posredovati o njoj neke spoznaje, već i biti svjestan društvenog konteksta i osjetljivosti svog posla, značenjskih utega koji on nosi i aktualnih posljedica spomenute konfiksacije pamćenja. Za razumijevanje tih priča ili slika socijalizma stoga je važno promotriti tko je i što ispripovijedao ili prikazao, ali još i više kako, kada i za koga je to učinio. 

Izložba Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja autorice Kristine Gverić tako svoje puno značenje i vrijednost dobiva u aktualnom društvenom kontekstu i s obzirom na to kakva sjećanja na socijalizam ona posreduje. Prije svega, sama činjenica da se izložba na temu pionirske organizacije održava u muzejskoj instituciji koja se jedina u Hrvatskoj bavi školstvom i aktivno sudjeluje u educiranju djece i mladih, ukazuje na to da socijalizam ipak polako prestaje biti “neželjena baština”. Naime, odgoj i obrazovanje danas su, kao i jučer, područja intenzivnog ideološko-političkog normiranja, pa uvrštavanje aktivnosti ovog muzeja u neobavezni kurikulum – što znači da škole mogu organizirati posjet ovoj izložbi – ima nezanemarivu važnost. 

Nadalje, riječ je o prvoj izložbi o povijesti djetinjstva i školovanja u socijalizmu organiziranoj u Muzeju od početka 1990-ih i raspada SFRJ, ali ne i prvoj na tu temu u preko sto i dvadeset godina dugoj povijesti te institucije. Naime, još 1974. u Muzeju je postavljena izložba pod nazivom Pionirska organizacija u socijalističkom odgoju mladih, a 1988. – u vrijeme sistemske krize, urušavanja socijalističkih ideja i gubitka osjećaja zajedništva – i ona znakovitog naziva Biti pionir – to znači mnogo. Također, izložba Pioniri maleni postavljena je u vrijeme u kojem postoji kakva-takva domaća praksa postsocijalističke muzealizacije socijalizma – uspostavljena npr. velikim izložbama Socijalizam i modernost: Umjetnost, kultura i politika 1950-1974. u MSU-u 2011.-2012. i Refleksije vremena 1945-1955. u Klovićevim dvorima 2012.-2013. –  u kojem se duže provode važna istraživanja socijalističke svakodnevice, najviše u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u Puli. Centar je, nimalo slučajno, smješten dalje od središta akademske moći, a već je objavio sveobuhvatnu studiju na istu temu, Danas kada postajem pionir: Djetinjstvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma povjesničara Igora Dude. 

Premda sve te aktivnosti nisu dovoljne da se izbrišu ožiljci prisilne amnezije iz 1990-ih i relaksira kolektivno pamćenje, one su ipak pokrenule stvari s mrtve točke. Također, zahvaljujući tim i još nekim akterima, tekstovima i projektima, u javnoj se sferi postepeno osvještavaju važnosti “male povijesti”, povijesti svakodnevnog života i individualnih priča ispričanih “odozdo” u restauraciji prošlosti. Jer, dok “velika povijest” stavlja fokus na život visoke politike, smjene vlasti, ratove i prijelomne društvene događaje, i to uglavnom iz perspektive pobjednika, “mala povijest” uključuje mikro priče, obične teme, privatna sjećanja i iskustva bezimenih aktera, stvarajući time kompleksnu fresku neke epohe. 

Izložba Pioniri maleni odlično se uklapa u takvu, u nas prilično zakašnjelu, praksu otvaranja historiografije, pripovijedajući priču o “jednom slučaju”: instituciji Saveza pionira Jugoslavije, i školovanju i odrastanju u socijalizmu, i pri tome uključujući različite – službene i privatne, odrasle i dječje – perspektive. U tom smislu, odluka o njezinu postavljanju i trud kustosa u prezentiranju teme pionira zaslužuju veliku pohvalu.

Sam Hrvatski školski muzej čuva veliku građu iz druge polovine 20. stoljeća, a dobar dio nje vezan je upravo uz teme djetinjstva i obrazovanja u socijalizmu. No, ta građa ne samo da nije posljednjih 30-ak godina izlagana, već nije ni bila dugo uvrštena u stalni postav muzeja. Tako se aktualnom izložbom, čiji je povod 80. obljetnica osnivanja socijalističke Jugoslavije, skida svojevrsna “plomba” s dijela fundusa. Uz očekivana službena znamenja poput crvene marame, plave kape s petokrakom, pionirske značke, zastave i članske knjižice, veliki broj izložaka čine memorabilije osobne mikropovijesti poput učeničkih literarnih i likovnih radova i fotografija, što svjedoči, uz ostalo, i o potrebi onih koji su te predmete sačuvali da pamte jedno vrijeme, ali i o njemu posvjedoče drugima. Tu su i razni predmeti iz života tadašnjih đaka: početnice, bilježnice, igračke, knjige, školska kuta, dres za fiskulturu, kultna dvotomna enciklopedija Svijet oko nas, koja je prvi put objavljena 1960. i do početka 1990-ih doživjela je 12 izdanja te je bila izvor znanja i vizualne kulture mnogim generacijama stasalim u socijalizmu, i dr., sve prikupljano tijekom godina većinom privatnim donacijama. 

Izložbom je obuhvaćen dug vremenski raspon, od fotografija škola u NOB-u i izbjegličkim kampovima El Shatta (još jedne velike i dugo marginalizirane teme koja tek zadnjih godina, najprije izložbom El Shatt u Hrvatskom povijesnom muzeju 2007.-2008., dobiva vidljivost), preko 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih, do školske 1989./90., kada je posljednja generacija prvašića primljena u pionire. Pametnim odabirom izložaka i kombiniranjem vizura, ova opsegom nevelika izložba – smještena u samo tri sobe privremene galerije Školica za 5 Hrvatskog školskog muzeja, s obzirom da se glavna zgrada renovira – daje vrlo dobar uvid u povijest pionirskog djelovanja. S obzirom na značaj same pionirske organizacije, ona posredno osvjetljava i neke strukturne posebnosti socijalističke epohe, npr. načine na koji se ideologija kanalizirala u školama i svakodnevici i koje je poželjne vrijednosti sustav poticao kod djece i mladih. Naime, članstvo u Savezu pionira Jugoslavije kao “jedinstvenoj dječjoj organizaciji koja doprinosi socijalističkom odgoju djece osnovnoškolskog uzrasta”, kako stoji u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, prema knjizi Igora Dude, bilo je formalno slobodno, ali u praksi obavezno, jer su bez izuzetka svi učenici u prvom razredu primljeni u pionire, i to su bili sve do osmog razreda kada bi prelazili u Savez socijalističke omladine, u kojem su pak tek pojedinci bili aktivni. 

Djelovanje Saveza pionira, kao i svake druge organizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, bilo je usklađeno s vladajućim idejno-političkim kursom, ali ono se nije svodilo samo na rituale polaganja pionirske zakletve, pisanje prigodnih sastavaka i izrade čestitki za državne praznike. Dapače, pionirska načela činila su bitan dio privatnih identiteta, nadilazila su dnevnopolitičke dogme i kult ličnosti te uključivala pozitivne socijalističke kao i univerzalne vrijednosti poput solidarnosti, zajedništva, jednakosti i socijalne inkluzivnosti. Također, Savez pionira bio je “odgojna, samoupravna, patriotska, društveno-zabavna organizacija, zasnovana na potrebama djeteta za udruživanjem i bavljenjem najraznovrsnijim društvenim i stvaralačkim aktivnostima”, kako stoji također u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, pa se nastojalo organizirati ne samo školske dane, već i utjecati na dokolicu i slobodno vrijeme učenika. Takvi različiti aspekti priče o pionirima na ovoj su izložbi većinom primjereno prezentirani pa se višekratno ističe da je riječ o organizaciji koja je “odgajala socijalističkog čovjeka”, ali i nadilazila okvire jednog političkog sistema, potičući drugarstvo, socijalnu interakciju, zabavu, patriotska osjećanja, učenje i slično. 

Ipak, naglašavanje ideologizacije s negativnim konotacijama na nekoliko mjesta u katalogu čini mi se suvišnim, jer se na taj način posredno formira zaključak da je isključivo socijalizam bio ideološki hipernormiran sustav, dok su današnje škole lišene ideologije, propisivanja poželjnih sadržaja i ispolitiziranih rituala. Činjenica da više ne postoji organizacija slična Savezu pionira Jugoslavije nikako ne znači da živimo u deideologiziranom dobu i da su današnja djeca i mladi pošteđeni, fukoovski rečeno, sustava nadzora i kazni. Jednostavno, ideološki neutralne pozicije ne postoje, a sfera institucionalnog odgoja i obrazovanja uvijek odražava dominantne društvene ideje i načela – jučer samoupravnog socijalizma, a danas demokratskog neoliberalizma. Ne mislim da je takvo što trebalo biti eksplicitno iskazano na ovoj, uistinu vrijednoj izložbi, niti da njezinim posjetiteljima – nekom osnovcu ili srednjoškolcu – treba tupiti o filozofiji politike, ali mi se čini da se u podtekstu, u balansiranju jezičnim registrima, trebalo malo pažljivije koristiti značenjske megalite poput pojma “ideologija”.

Osim tih sitnijih propusta, koncept i realizacija izložbe odlično odgovaraju njezinoj edukativnoj svrsi i prilagođeni su recepcijskim mogućnostima očekivane publike, u zadanim prostornim uvjetima Muzeja. Naime, kako su se mijenjali socijalistički programi i društvena energija vremena tako su se mijenjale aktivnosti pionira i poimanje njihove važnosti u životu učenika. Taj višedecenijski razvoj ovdje je uklopljen u jednostavnu i efektnu naraciju o godišnjim dobima pionirskih aktivnosti. U formi kalendara, bez viška digresija, jasno i pregledno prikazani su najvažniji dani, aktivnosti i obredi pionirskog života: rujan, početak školske godine i prvi razred; Dan Republike 29. novembar i svečanost primanja u pionire; pa Dan JNA, Dan dječje radosti i Nova godina; izrada čestitki za Dan žena, 1. Maj i posvete radnicima i tvornicama; Dan mladosti sa štafetama i porukama Titu, Dan oslobođenja Zagreba i sl. Preko učeničkih crteža i sastavaka evociraju se također logorovanja, radne akcije i izleti s poznatim itinerarima kao što su Pionirski grad ili Putovi AVNOJ-a, akcije poput 88 ruža za druga Tita, zajednička ljetovanja u odmaralištima kao način ostvarenja socijalne jednakosti i sl.

Izložbeni narativ o pionirima simbolički se zaključuje posljednjim izloškom, dokumentarnom videosnimkom u trajanju od gotovo 25 minuta koja prikazuje jedan dan u osnovnoj školi u Vukovaru u lipnju 1989. godine, a koju je amaterski snimio i Muzeju poklonio tamošnji učitelj. Video sažima brojne pionirske aktivnosti i znamenja. Vide se početnice i teke posve slične onima na izložbi, po panoima su izvješeni učenički radovi prepoznatljivih motiva, dok se u šetnji kamerom prikazuju uobičajene aktivnosti na odmoru, u učionicama i fiskulturnoj dvorani. Ništa se dramatično ne događa niti se sugerira ono što dolazi, ali iz današnje vizure, sa saznanjem o svemu što je nakon godinu, dvije, tri uslijedilo, čini se da gledamo jedan od posljednjih i divnih dana mira i običnih poslova. Nagovještaj kraja pojačava silueta u jednom kadru u kojoj prepoznajemo radijskog novinara i pisca Sinišu Glavaševića. 

Što nama danas znači pionirsko naslijeđe? Kako izgledaju kontinuitet obrazovnih praksi i mijene školskog sustava tijekom novije povijesti? Na koje se načine kurikulumi prilagođavaju vladajućim idejama i poželjnim vrijednostima i što npr. slučajevi poput nedavne zabrane jednog udžbenika ili pak potpuno različitih prikaza povijesti u udžbenicima država bivše Jugoslavije govore o ideologizaciji obrazovanja? Kako to da su pionirski ideali lako odbačeni početkom 1990-ih, jednako kao i ideali samoupravnog socijalizma ili federalnog zajedništva u koje su, po relevantnim istraživanjima, do dugo u 1980-e mnogi vjerovali? Takva si pitanja postavljam nakon odgledane izložbe i, jasno, nisam u tom jedina. Odgovore na njih ipak ne može dati niti jedan muzej, već samo otvorena, kompleksna i hrabra historiografija. Ono pak što može jedna izložba u školskom muzeju jest povezati se s takvom historiografijom te brinuti o tome da se njezini uvidi na dobar način reprezentiraju u izložbenim prostorima i posreduju jezikom razumljivim današnjoj djeci. Ova izložba to i čini.

Upravo ove zadnje dvije riječi, “susjedstvo” i “Trešnjevka” ono su što naš muzej već kroz naslov izmješta iz klasičnih, konzervativnih muzejskih, ali i komercijalno-turističkih postavki. Muzeji susjedstva ili zajednice mogu se naći u radničkim, siromašnim četvrtima diljem svijeta, a cilj im je, slično kao i muzejima radničke povijesti, čuvati, afirmirati i interpretirati baštinu zajednica koje klasična muzeologija izostavlja, koja je često i ideološki u sukobu s dominantnim kolonijalnim, nacionalističkim, kapitalističkim sustavima vrijednosti. Upravo je o ideologiji riječ kada govorimo o trešnjevačkoj baštini – baština je to kvarta koji stasa kao radnički slam, isprva na rubovima jednog carstva koji prema svojoj periferiji ima kolonijalni odnos, potom u industrijskom centru stasajuće kapitalističke privrede međuratnog perioda, kvarta koji logično postaje kolijevka Komunističke partije, radničkog i antifašističkog pokreta. U zemlji koja je svoje socijalističko nasljeđe pretvorila u “betonske spavače”, u kojoj se muzeološki narativi često i dalje vrte oko gotovo infantilnog veličanja plemićkih persona, jasno je zašto muzej trešnjevačke baštine mora biti mjesto na kojem se sama ideja muzeja promišlja i izvodi sasvim drugačije.

Svojevrsna kičma Muzeja susjedstva Trešnjevka je njegov virtualni fundus – online zbirka predmeta vezanih uz povijest Trešnjevke. Njegova je specifičnost to da je izgrađen “odozdo”, prilozima susjeda, trešnjevačkih bivših i sadašnjih radnika, sportašica, učenica, njihovih obitelji i prijatelja. Tijekom četiri godine izgradnje fundusa, sam proces prikupljanja građe imao je različit ritam i tempo. Prvi javni poziv upućen susjedima u jesen 2019. rezultirao je tek nekolicinom predmeta koje su donijeli uglavnom poznanici, izvučenih iz obiteljskih fotoalbuma i garaža. Javna prikupljanja, redovna komunikacija sa susjedima putem svih raspoloživih kanala (uživo, telefonski, online), plakati i leci po trešnjevačkim knjižnicama, kafićima, oglasnim pločama i domovima zdravlja, kao i kontinuirana prisutnost na društvenim mrežama i u medijima – od dnevnog tiska do lokalnih radijskih i televizijskih postaja – do danas su rezultirali repozitorijem koji u lipnju ove godine broji preko 440 obrađenih i objavljenih artefakata te raste iz mjeseca u mjesec. 

Iako je jedan od glavnih razloga odluke za virtualni muzejski fundus umjesto onog fizičkog ležao u izostanku prostornih i drugih materijalnih kapaciteta te realne perspektive da se oni u bližoj budućnosti ne mogu osigurati, online format fundusa pokazao se taktički dobrom odlukom. Osim što smo ga uspijevali graditi i tijekom pandemije, činjenica da se nitko od susjeda nije morao trajno odreći svojih uspomena nego ih samo nakratko posuditi radi profesionalnog fotografiranja ili skeniranja, zasigurno je jedan od razloga zašto fundus nesmetano raste. 

Na prikupljanju i obradi građe do danas je s nama iz BLOK-a, uz fotografe Damira Žižića, Vanju Babića, Matiju Kralja, Tjašu Kalkan i Luku Pešuna, radio niz vanjskih stručnih suradnika: komparatistica književnosti i kustosica Barbara Gregov, povjesničar Krešimir Zovak, povjesničarka umjetnosti Josipa Lulić, etnolog Tomislav Augustinčić te, posljednje dvije godine, komparatistica književnosti i članica BLOK-a Andreja Gregorina i muzeologinja Petra Matić. Naša je uloga bila i ostala ta da usmenu povijest prikupljenu kroz intervjue s vlasnicima predmeta pretvorimo u muzeološke jedinice odnosno metapodatke i narative koji će im – nekad detaljnije, nekad tek ugrubo – iscrtati širi kontekst. Proces obrade građe utoliko najčešće podrazumijeva pretraživanje online izvora, knjiga, monografija, štampe i zbornika, a često i daljnju komunikaciju s osobom koja ju je donirala kako bi se po potrebi dodatno razjasnile faktografija i privatne okolnosti. 

Ujedno, taj je proces, suradnja BLOK-a, struke i zajednice, ono što naš virtualni fundus, umjesto u kolekciju pojedinačnih predmeta koje smo mehanički skupili na jedno mjesto i divimo im se kao individualnim artefaktima, pretvara u cjelinu. Ta cjelina pripovijeda određen narativ o povijesti kvarta, a upravo se u njemu ogledaju i vrijednosti koje su utkane u srž samog Muzeja susjedstva od početka: solidarnost, antifašizam, feminizam, zalaganje za jednakost i javno dobro naspram privatnih interesa. Upravo one iscrtavaju prirodu participativnosti ovog projekta – umjesto lažne neutralnosti i bilo kakve participacije susjeda – kroz Muzej susjedstva Trešnjevka i njegov fundus njegujemo ideju zajednice koju ne spajaju samo geografske koordinate i trenutak u vremenu nego i dijeljene vrijednosti. Stoga tu zajednicu istovremeno i okupljamo i stvaramo.

Interpretativan pristup građi jasan je već iz generalne organizacije fundusa u zbirke koje su, umjesto formalistički prema medijima, podijeljene prema temama. Njih smo oblikovale nakon otprilike godinu dana prikupljanja materijala, u ljeto i jesen 2020. godine, kada smo pred sobom imale prvih dvjestotinjak predmeta i zadatak da ih muzeološki organiziramo i predstavimo javnosti do – kako to obično biva – projektnog roka. Šest zbirki-tema koje smo tada detektirale kao osnovne okosnice razvoja i života kvartai danas, nakon tri godine, još uvijek pokazuju svoju funkcionalnost.

“Crvena Trešnjevka” okuplja fotografije, medalje, značke, dokumente i druge materijale koji čuvaju sjećanje na borbenu antifašističku i komunističku povijest ovog kvarta. Zbirka “Kultura”, shvaćena u širokom smislu, obuhvaća artefakte kulturnih ustanova, amaterskih, školskih i radničkih kulturno-umjetničkih društava i sekcija, religijskih običaja, kao i popularne kulture i subkulture s trešnjevačkih ulica i iz koncertnih dvorana, sve do svakodnevne socijalizacije i kućnih proslava u društvu prvih susjeda. “Urbanizacija” kroz planove grada, crteže slikara Matije Pokrivke ili pak fotografije trešnjevačkih ulica, zelenih površina, gradilišta i prometne infrastrukture bilježi urbani razvoj i transformaciju kvarta. Zbirka “Povijest rada” čuva radničke iskaznice, predmete i ambalažu iz trešnjevačkih dućana i kafića, odjeću proizvedenu u tekstilnim tvornicama, kao i fotografije iz Tesle, domova zdravlja, Hotela Laguna, bilježeći na taj način povijest trešnjevačke industrije, obrtništva, ali i javnog sektora. “Sport” kroz fotografije, dresove, medalje, monografije i ulaznice od zaborava spašava trešnjevačke utakmice i treninge, nogometaše, rukometašice, plivačice, hokejaše, košarkašice, kako profesionalce tako i amatere i rekreativce. Naposljetku, zbirka “Odgoj i obrazovanje” okuplja trešnjevačke školske i vrtićke uspomene, od razrednih fotografija preko školskih listova i pohvalnica najboljim đacima, sve do modernističkog inventara IX. gimnazije u Dobojskoj ulici. 

Zbirke se neizbježno na puno mjesta preklapaju, a kretanje kroz fundus, osim klasičnih metapodataka koji funkcioniraju kao poveznice odnosno linkovi, olakšavaju i potiču tagovi koje pridružujemo svakom predmetu. Oni, između ostaloga, apostrofiraju teme koje smatramo važnima pa se tako među njima mogu naći i sljedeći: ženska povijest, amaterska kultura, radnička kultura, kultura djece i mladih, socijalizacija, svakodnevica itd. Fundus je, pritom, vremenski ograničen na dvadeseto stoljeće – osim potrebnog povijesnog odmaka, to nam uvelike pomaže u izbjegavanju problema s vlasništvom i privatnošću, kao i zamke slučajnog “reklamiranja” trešnjevačkih biznisa koji trenutno posluju. 

Dio predmeta u fundusu ima nepobitnu umjetničku vrijednost, poput crteža umjetnika Matije Pokrivke, fotografija fotoamatera Bogdana Štefanića i namještaja u IX. gimnaziji koji je dizajnirao Bernardo Bernardi, ili im na važnosti daje njihova raritetnost i očuvanost, poput pojedinih odjevnih komada iz Vesne i Savremene žene ili spomen ploče koja komemorira boravak i ilegalni rad Josipa Broza Tita u jednoj privatnoj kući u Podgorskoj ulici. Međutim, u fundusu umjesto njihove umjetničke ili povijesne jedinstvenosti nastojimo dodatno istaknuti priču koju iz njih možemo iščitati o širim društvenim procesima koji su ih oblikovali – Pokrivkini crteži prikazuju sudar trešnjevačkih starih radničkih potleušica i novih zgrada koje niču tijekom perioda intenzivne izgradnje i modernizacije, dok nas kaputi iz Vesne podsjećaju na intenzivnu devastaciju industrije tijekom čitavih devedesetih. Slične priče mogu nam ispričati i na prvi pogled manje “atraktivni” predmeti, primjerice fotografije trešnjevačkog djetinjstva ili stanovanja iz privatnih obiteljskih albuma. 

No, umjesto da prepričavamo dijelove trešnjevačke povijesti prikupljene u fundusu, pozvat ćemo čitatelje da ih sami istraže, a ovdje ćemo radije odgovoriti na pitanje koji su materijalni uvjeti bili potrebni da virtualni fundus Muzej susjedstva Trešnjevka ne samo zaživi, nego i preživi i nastavi se razvijati. Kao što je u uvodu rečeno, prva faza projekta od 2018. do 2020. godine bila je financirana sredstvima iz Europskog socijalnog fonda. Bez tih, za udruge u kulturi značajnih sredstava, vjerojatno ne bi bilo moguće provesti opsežna inicijalna istraživanja ne samo povijesti kvarta nego i raznih primjera i modela funkcioniranja sličnih muzejskih institucija, niti izraditi novu i relativno složenu web stranicu. S obzirom na to da, mada najavljen, nastavak “Kulture u centru” nikada nije bio raspisan, Muzej susjedstva nastavili smo prijavljivati na znatno oskudnije nacionalne i lokalne javne natječaje. U 2021. godini prikupljanje i obradu fundusa provodili smo u okviru šireg kulturno-umjetničkog programa Muzej susjedstva Trešnjevka: živa baština, da bismo od 2022. nadalje uspjeli osigurati sredstva na muzejskoj djelatnosti u okviru javnih potreba u kulturi Grada Zagreba. 

Prepoznavanje prikupljanja, digitalizacije, obrade, kuriranja i prezentacije građe kao zasebne, složene i zahtjevne aktivnosti koja iziskuje financijska sredstva i ne može se obavljati samo usput ili u pozadini kulturno-umjetničke produkcije zasigurno je presudilo obimu i vidljivosti koju fundus trenutno ima. Iza šest zbirki i četiristotinjak artefakata stoji, naime, puno na van nevidljivog, ali nužnog cjelogodišnjeg rada, kontinuirane komunikacije sa susjedima koja obuhvaća kako uvijek otvorena vrata Baze, tako i brojne nesnimljene i nezabilježene razgovore, telefonske pozive, mailove, komentare na društvenim mrežama i izlaske na teren, “u izvidnicu” (jednom u Dom zdravlja, drugi put gimnaziju, treći put nečiju obiteljsku kuću, jednom čak i na “garažnu rasprodaju” unuke umirovljenog radnika Tesle). Materijalni uvjeti u kojima se fundus u različitim fazama gradio, od honorara za suradnike do naše tehničke opremljenosti, odrazili su se i na samom fundusu, kvaliteti snimki i širini opisa predmeta, pa je i u tom smislu, uz sam rast broja predmeta, virtualni fundus MST-a stalni work in progress. 

Važno je napomenuti da u izgradnji samog fundusa važnu ulogu ima i drugi ključan segment Muzeja susjedstva Trešnjevka, već spomenuti kulturno-umjetnički program koji nazivamo “živom baštinom” i koji produciramo u kvartu i za kvart. On se sastoji od izložbi (primjerice, izložbe Božene Končić Badurine Jadrankin prvi život inspirirane životom Trešnjevčanke Jadranke Klekar, borkinje za radnička i ženska prava, ali i jedne od prvih donatorica predmeta u našem fundusu), tematskih istraživanja i urbanih tura kvartom. Tako su nas u travnju ove godine novinarka Ivana Perić i Vanja Radovanović iz Mapiranja Trešnjevke poveli stopama trešnjevačkih sportašica, a u okviru istoga projekta, izrađene su i umjetničke intervencije u javnom prostoru: umjetnica Ena Jurov izradila je dva feministička murala posvećena košarkašicama, rukometašicama i drugim sportašicama i sportskim radnicama. Dok pišemo ovaj tekst, u punom su jeku pripreme za osmo izdanje besplatnog ljetnog kina na Trešnjevačkom placu, a kao kontinuirani program polako zaživljava književno-likovna radionica koja među stanovnicima i korisnicama kvarta oživljava demokratizacijsku ideju umjetnosti kao alata dostupnog svima, koji ima socijalizacijske i terapeutske učinke. 

Osim što, svaki na svoj način, polaze upravo od virtualnog fundusa i na taj ga način u punom smislu riječi oživljavaju, aktualiziraju i daju mu novi sloj interpretacije, ovi programi ohrabruju i motiviraju lokalnu zajednicu da ga nastavi dalje graditi vlastitim prilozima. Konačno, upravo ti programi podcrtavaju i zaokružuju ideju muzeja zajednice koju njegujemo – ne kao mjesta koje će tu zajednicu samo zabilježiti ili okupiti na jednom mjestu, nego aktivno stvarati i mijenjati.

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Svaka rasprava o onome što konvencionalno razumijemo kao hrvatsku i srpsku književnost mora početi od pretpostavke da je riječ o izuzetno slojevitom, povijesno-kontekstualno određenom pitanju na koje ne postoji jedinstven odgovor kojim ćemo objasniti sve etape toga odnosa. Sve i ako se držimo tradicionalnog modela nacionalne povijesti književnosti, neporecivo je da se hrvatska i srpska književnost u različitim povijesnim trenucima u većoj ili manjoj mjeri približavaju i preklapaju, dijeleći atipično velik dio tradicije, poput narodne versifikacije, folklornih motiva, a u konačnici i onog za književnost ponešto važnog detalja – jezika.

Atipično u odnosu na što? Dakako, u odnosu na uobičajene kontakte nacionalno omeđenih povijesti književnosti – kao što će Zoran Kravar u svojoj tipično trezvenoj maniri primijetiti sredinom osamdesetih godina, kada nacionalne filologije već uvelike rade na normalizaciji ideologija koje će dovesti do klanja devedesetih, tadašnje “razvojne stadije srpske i hrvatske književnosti povezuju, naime, nekoliko elemenata kakvi se na drugim kulturnim i etničkim prostorima često pokazuju kao dostatni faktori integracije književnoga života”, implicirajući da je izbor između označavanja naših književnosti jednim ili dvama nazivima stvar političkog odnosa prema nacionalnom pitanju, a ne filoloških i povijesnih dokaza.

Ništa od navedenog ne ugrožava mogućnost da o našim književnostima govorimo i u okviru nacionalnog modela, ako baš želimo i možemo to metodološki suvislo opravdati, kao što činjenica da je Nikola Zrinski ujedno i Zrínyi Miklós, ključna ličnost mađarske književnosti, ni po čemu ne ugrožava status njegovog djela u konstruktu hrvatske književne tradicije. Ideja, dakle, o strogo odijeljenim nacionalnim književnopovijesnim nizovima ne samo da je evidentna besmislica, nego je i potpuno nepotrebna besmislica, čak i iz perspektive vrlo konzervativnog razumijevanja povijesti književnosti. Nažalost, razumijevanje povijesti književnosti koje okupira značajan dio hrvatske nacionalne filologije nije samo konzervativno, nego često otvoreno podržava nacionalističke i revizionističke narative, što je lako uočiti i površnim uvidom u one kanonske povijesti hrvatske književnosti autora poput Slobodana Prosperova Novaka ili Dubravka Jelčića – koje još uvijek tretiramo kao referentne knjige, dok bi u normalnim okolnostima one ponajprije trebale predstavljati desničarske kuriozitete.

Primarna je funkcija takvih književnopovijesnih modela intelektualna legitimacija nacionalističkih konstrukcija hrvatske književne i kulturne tradicije, koje uvelike vladaju našim javnim prostorom. One su dakako gotovo isključivo usmjerene na histeričnu demarkaciju u odnosu na srpsku književnost, kulturu i jezik, obilježenu šovinističkom predodžbom o hrvatskoj pripadnosti tzv. zapadnoeuropskom kulturnom krugu i sličnim fantazijama naše tranzicijske buržoazije. A govorimo li o takvim fantazijama, postoji li veće od Dubrovnika, našeg Grada, naše Republike, naše Atene u kojoj su svi nekoć razgovarali u sonetnoj formi i puštali vjetrove u dvostruko rimovanim dvanaestercima? Upravo je dubrovačka književnost, kao baština od neupitnog značaja i vrijednosti, u nekoliko navrata dolazila u centar nesuvisle pažnje našeg političkog, medijskoj, akademskog i kulturnog mainstreama, osobito tijekom zadnjih desetak godina, kada se u nekoliko navrata pokretala rasprava oko uvrštavanja Ivana Gundulića i Marina Držića u ediciju Deset vekova srpske književnosti, kao i drugih “raguzeoloških” izdanja srpskih filologa i filologinja.

Vezane razmjene između hrvatskih i srpskih kulturnih institucija, akademskih zajednica i političkih predstavnika sjajan su primjer nacionalističkog zrcaljenja utoliko što u temelju sukoba stoji potpuno istovjetna logika, istovjetan model razumijevanja tradicije na kojem jedni i drugi baziraju svoje stavove. S hrvatske smo strane tako primjerice slušali o pokušajima da se dubrovačka književnost odvoji od “njezina hrvatskog bića” te o srpskim “kompleksima pomanjkanja renesanse i baroka u vlastitoj kulturnoj povijesti”, što su zapanjujuće riječi Slavice Stojan, predsjednice Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku i suradnice Zavoda za povijesne znanosti u Dubrovniku. S druge strane, sama po sebi, tvrdnja urednika sporne biblioteke Matice srpske, akademika Mira Vuksanovića kako “nije logično, pogrešno je, po sadašnjim važećim političkim i nacionalnim atribucijama razvrstavati dubrovačku i bokokotorsku književnost”, zvuči relativno trezveno. Odnosno, zvučala bi tako kada Vuksanović ne bi predstavnike iste te književnosti potom mirne duše uvrštavao u ediciju koja se, ponavljamo, zove Deset vekova srpske književnosti. Zamislimo, jasnoće radi, da je Vuksanović zapravo izjavio kako “nije logično, pogrešno je, po sadašnjim važećim atribucijama nazivati nosoroga podvrstom ananasa”, istovremeno uređujući ediciju po imenu Edicija čiji je smisao da se pokaže da je nosorog podvrsta ananasa – o takvoj vrsti disonance govorimo u slučaju njegovog izjašnjavanja na ovu temu.

Dijeljeni problem i jedne i druge strane je što pripadnost određenoj konstrukciji tradicije definiraju putem nekog inherentnog svojstva pisca ili djela – primjerice, pretpostavljenog etniciteta ili jezika – umjesto putem razumijevanja procesa selekcije i projekcije nacionalnog kontinuiteta na razdoblja koja stoljećima prethode uspostavljanju nacionalnih, etničkih i drugih identiteta u današnjem smislu. Pritom nije rješenje model nacionalne povijesti jednostavno otpisati kao konstrukt koji počiva na anakronizmu, nego ga trebamo razumjeti kao konstitutivni element moderne institucije književnosti koji je oblikovao odnose pisaca s književnim nasljeđem i utjecao na njihovo pozicioniranje prema tradiciji. Iz te perspektive nije presudno predstavljaju li djela dubrovačkih pisaca, kako Vuksanović kaže, “zajedničko nasljeđe narodnih govora, odnosno štokavskog narječja” koje “u svojoj osnovi imaju novoimenovani [hrvatski i srpski, op. au.] jezici”; daleko je važnije kako ta djela i ti pisci funkcioniraju na razini unutarknjiževnog baštinjenja, kakvi su njihovi odjeci u “životu” književnosti na nekom kulturnom prostoru – životu o čijem obliku nisu isključivo mjerodavne uredničke i akademske odluke, kurikulumi ili institucionalne geste.

Iz te bi perspektive vrijedilo konačno pristupiti i najrecentnijem “skandalu” na ovu temu. Kao što se već dobrano proširilo javnim prostorom, Narodna skupština Republike Srbije je krajem prosinca izglasala Zakon o kulturnom nasleđu, koji pod “starom i retkom bibliotečkom građom”, pobrojanom pod člankom 23, navodi i “izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom”. Očekivano, na ovakvu je “provokaciju” krenuo nacionalistički tsunami. “Ne radi se samo o prisvajanju tuđe umjetnosti, već i tuđeg teritorija”, riječi su koje je izgovorio saborski zastupnik Branko Bačić, a brojni drugi politički, kulturni i akademski uglednici ponovili u ovom ili onom obliku. Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek prozvala je takvu odredbu “potpunom besmislicom”, te stručno neutemeljenom “mitomanijom”, dok je ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman priprijetio da će “zasigurno će imati određene konzekvence” za Srbiju pri otvaranju određenih poglavlja pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Pretvoriti ovaj tekst u greatest shits institucionalnih i individualnih aktera na ovu temu bilo bi zabavno, ali i nepotrebno trošenje tipkovnice kada je bit zajedničkog problema i jedne i druge strane potpuno jasna. Premda izuzetno važno, pitanje može li se i pod kojim uvjetima o nekoj predmodernoj književnosti govoriti kao hrvatskoj i/ili srpskoj nije temeljno u ovom slučaju. Prije svega se naime moramo zapitati što uopće znači zakonski proglasiti nešto nacionalnom književnom tradicijom. Reakcija službenih hrvatskih predstavnika nije samo groteskna u svojem dosljednom reflektiranju nacionalizma suprotne strane, nego ponajprije u svojoj prekomjernosti u odnosu na jedan u načelu temeljno besmislen čin. Dubrovačka književnost neće pripadati ovom ili onom književnopovijesnom nizu ništa više niti manje zato što tako u nekom zakonu piše ili ne piše. U tom smislu, Narodna skupština Republike Srbije je isto tako spomenute nosoroge mogla proglasiti podvrstom spomenutih ananasa – njezin novoizglasani zakon nema bitno više utjecaja po kompleksne, žive procese uspostave književne tradicije. Dakako, to ne znači da ga ne treba kritizirati kao formalnu legitimaciju određenog konzervativnog shvaćanja povijesti književnosti, ali treba uvidjeti beznačajnost dosega njegove geste i, prije svega, na njezinu ideološku podlogu odgovoriti drugačijim shvaćanjem problema, a ne istovjetnom nacionalističkom mitomanijom.

Umjesto čitavog tog zbora sličnih prijetnji, paranoidnih i piromanskih konstrukcija, za kraj je možda najbolje zaustaviti se na dvama naoko sporednim detaljima iz medijskog tretmana ove prenapuhane, ali baš zbog toga simptomatski interesantne teme. Nakon što je u sklopu HRT-ovih Vijesti iz kulture 20. siječnja emitiran prilog o spornom zakonu, uslijedila je najava otvorenja izložbe Ivan Meštrović – portreti suvremenica i suvremenika, koju je voditeljica Antonia Ćosić započela sljedećim riječima: “Nakon križevačke publike, i zagrebačka će imati priliku vidjeti izložbu koja prikazuje opus jednog od najvažnijih hrvatskih kipara.”

Trenutak je to u kojem se razotkriva selektivnost procesa uspostave nacionalne tradicije, njegovo konstantno niveliranje kontradikcija u koje neizbježno zapada. Ne trebamo li se zapitati, držeći se konstrukcija naših Guardians of Hrvatsko Biće, u kakvom odnosu prema tom biću stoji Meštrović kao dvorski umjetnik karađorđevićevskog režima, glavni oblikovatelj njegove mitologije u javnim prostorima diljem Kraljevine Jugoslavije? Baš je u tom hrvatskom Dubrovniku nekoć ponosno stajao njegov monumentalni reljef posvećen Petru I. Karađorđeviću, Velikom Osloboditelju, kako mu se tepalo u lokalnim novinama, pod kojim je Grad imao tu čast da pristupi Kraljevini SHS. Kako se taj podatak odražava na stav naše baštinske granične policije, možemo li Meštrovića adekvatno kontekstualizirati i razumjeti kao “hrvatskog kipara” ili nekako drugačije. Kao srpskog? Teško. Hrvatskog i srpskog? Nategnuto. A možda jugoslavenskog?

Za drugi detalj, možda još značajniji od ovoga, zaslužna je ekipa emisije RTL Direkt, odnosno njihova dubrovačka kolegica Andrea Žarak, koja je iz ne baš sasvim dokučivih razloga prilog o ovoj temi odlučila, između ostalog, odjaviti riječima “hrvatskog Gundulića još neko vrijeme mogu gledati na novčanicama”, uz kadar novčanice od 50 kuna. U raspravu o hrvatsko-srpskim književnim odnosima tako se slučajno ušuljao jedan predmet toliko svakodnevan da ga praktički više ni ne primjećujemo, ali zapravo dubinski važan. Naime, u čitave te četiri i pol minute priloga o temi baštine najviše je rekla ta novčanica, ali ne zbog Gundulića, nego zbog imena njezine valute – kune. Riječ je, nije se loše podsjetiti, o valuti tzv. Nezavisne Države Hrvatske, koja je vraćena početkom devedesetih, kao dio istog ideološkog projekta u kojem je participirao i dio naše nacionalne filologije. U toj novčanici sažeta je sva bit načina na koji se u našem nacionalističkom obzoru shvaća književna i kulturna tradicija, kao i njegova toksična normalizacija. Ukratko, ako se s ičim treba suočiti u ovoj priči, to su kontinuiteti koje naša politika i institucije uspostavljaju od devedesetih (pa i ne samo od devedesetih) naovamo, formirajući se i živeći kroz šovinističko zrcaljenje s naoko suprotstavljenim, ali zapravo duboko srodnim tendencijama političkih, akademskih i kulturnih elita u našem susjedstvu.

Jedan od ključnih faktora u normalizaciji ksenofobije i fašizma – čije posljedice zadnjih godina, pa i dana, posebno snažno osjećamo – nedvojbeno je institucionalni odnos prema povijesti i baštini, u zabrinjavajućoj mjeri obilježen oportunističkim revizionizmom. Posebno se to odnosi na one ustanove koje bi trebale biti temeljnim mjestima definiranja tog odnosa, poput muzeja ili arhiva, kao i na tretman memorijalne baštine: od čitavih događanja koja ustaški pokret relativiziraju kao “kulturnu opoziciju”, pa do povijesno nivelirajućih spomenika “žrtvama svih totalitarizama”, na svim se razinama institucionalne konstrukcije povijesti provodi njezino više ili manje suptilno “pročišćavanje”.

Jedan od malih, ali znakovitih dugotrajnih primjera takve prakse je slučaj spomen-ploče posvećene Mariji Hanževački i ostalim zagrebačkim muzejsko-konzervatorskim radnicima – Držislavu Švobu, Ivi Šrepelu i Ladislavu Strosseru – stradalima u borbi protiv fašizma u razdoblju od 1941. do 1945. godine. Ploča je postavljena 1958. na ulaz u Muzej Grada Zagreba, instituciju u kojoj je Hanževački radila kao kustosica od 1941. do 1944. godine, kada su je ustaše strijeljale kao pripadnicu antifašističkog pokreta. Kao i brojna druga obilježja tog tipa, uklonjena je tijekom devedesetih, za vrijeme rekonstrukcije i restauracije kompleksa u Opatičkoj ulici na zagrebačkom Gornjem gradu, u kojem je MGZ smješten od 1947. godine. Po završetku radova ploča u skladu s općom društvenom situacijom dakako nije vraćena, nego je elegantno “pohranjena” u fundus Muzeja, čime je iz javnog prostora izbrisano sjećanje na njegovu ubijenu radnicu.

Pitanje uklonjene spomen-ploče, povremeno otvarano nekoliko godina unatrag, ovih je tjedana reaktualizirano brojnim upitima građana na Facebook stranici Muzeja, koje je inicirao nezavisni istraživač Saša Šimpraga. Upiti su prerasli u svojevrsnu neformalnu kampanju Vratite ploču!, intenziviranu s približavanjem Dana antifašističke borbe, u sklopu koje su korisnici društvenih mreža dijelili i digitalni letak s istim natpisom.

Kampanja je nakon nekoliko tjedana uspjela iznuditi javne reakcije Muzeja Grada Zagreba, od kojih je prva objavljena upravo 22. lipnja. No u njoj se iz Muzeja ne izjašnjavaju o vraćanju spomen-ploče, nego tek informiraju o razlogu njezinog uklanjanja, implicirajući da on leži u činjenici da je cilj renovacije s početka devedesetih bio “vraćanje izvornog izgleda kompleksa”, zbog čega su “skinute spomen-ploče i spomen-obilježja[…], skulpture i drugo što se nalazilo na pročeljima i atriju objekta”. Također, braneći se od optužbi da potiskuju sjećanje na svoju radnicu, iz Muzeja ističu kako su joj “dužno poštovanje” odali time što su “za stotu obljetnicu Muzeja (2007. godine) na velikoj izložbi Stoljetnica, prigodnom katalogu i velikoj monografiji Stoljeće Muzeja Grada Zagreba objavili njenu biografiju i fotografije”.

No kampanja se u nedostatku konkretnih odgovora o vraćanju ploče nastavlja, što navodi Muzej da u sljedećem priopćenju proziva neimenovane osobe da su “pod izlikom aktivizma inicirale uzurpiranje muzejske Facebook stranice, u cilju vlastite promocije i davanja na važnosti samima sebi”. Bizarnost ovog tona neprimjernog jednoj javnoj ustanovi u kulturi dobila je svoj argumentacijski pandan u priopćenju Muzeja objavljenom 1. srpnja. U njemu naime ističu kako bi “popustiti pred navalom političkog aktivizma koji svojata pravo na antifašizam te olako i neutemeljeno optužuje Muzej Grada Zagreba za reviziju povijesti, skrivanje vlastite prošlosti i antisemitizam” bilo “neodgovorno prema muzejskoj struci i našim građanima”. Još neobičnije, iz Muzeja poručuju da bi “vratiti ploču danas značilo biti spreman ponovo je ukloniti sutra, popuštanjem pred zahtjevima aktivizma koji bi se pozivao na žrtve Domovinskog rata i na potrebu brisanja simbola komunizma i Jugoslavije”.

U prijevodu, mogao bi se steći dojam da iz MGZ-a poručuju kako će ostati revizionistima danas kako revizionistima ne bi opet morali postati sutra. Još problematičnije svjetlo na izostanak hrabrosti Muzeja baca činjenica da je spomen-ploča, čak i uz višak takta za tankoćutne desničarske senzibilitete, sadržajno razmjerno neutralna: ona naime ne sadrži nikakav “sporan” simbol niti se na njoj eksplicitno spominju socijalistička Jugoslavija, Komunistička partija Jugoslavije, Narodnooslobodilačka borba ili neka druga javno “nepoželjna” povijesna činjenica – premda je od njih, dakako, neodvojiva. Na razini doslovnog sadržaja, dakle, riječ je naprosto o obilježju posvećenom ljudima stradalima u borbi protiv fašizma, od kojih je jedna nekadašnja radnica Muzeja Grada Zagreba koju su ustaše mučile i strijeljale – u tom smislu, njegovo uklanjanje sa zgrade te iste institucije, pod kojom god izlikom, ne može ne biti protumačeno kao poražavajuće.

Zanimljivo, dojam je to koji dijeli i dio braniteljske populacije, usprotivljen implikaciji da bi se preko žrtava devedesetih brisao spomen na žrtve fašističkog terora. Iz Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA) na naš su upit odgovorili priopćenjem u kojem zaključuju da argumentacija Muzeja, prema je kojoj spomen-ploča uklonjena zbog obnove kompleksa u Opatičkoj tijekom devedesetih, predstavlja “formulu kojom su se u to doba služili svi koji su grčevito pokušavali pogaziti sjećanje na žrtve fašizma u Hrvatskoj”. Iz VeDRA-e smatraju da ovakvim postupanjem “muzej koji bi se trebao brinuti o povijesti negira vlastitu povijest, bez obzira što navode da su ubijenu kustosicu spomenuli na izložbi organiziranoj povodom stogodišnjice muzeja 2007. i – zamislite – ‘u prigodnom katalogu i velikoj monografiji objavili njenu biografiju i fotografiju’. Dakle sve, samo da šira javnost ne čuje i ne vidi.”

Veterani-antifašisti u priopćenjima Muzeja kao posebno sporno ističu upravo ranije citirano zazivanje žrtava Domovinskog rata: “Dakle, iz muzeja nam žele reći ono protiv čega se udruga VeDRA svojim postojanjem, ciljevima i djelovanjem bori: da su pijetet prema žrtvama Domovinskog rata i antifašističke vrijednosti međusobno isključivi. Nasuprot tome, čuvanje tradicija antifašizma i iz Drugog svjetskog rata i iz Domovinskog rata morali bi biti zadatak kojem cijelo društvo treba biti posvećeno. Marija Hanževački i mnogi drugi žrtve su fašističkog i nacističkog terora okupatora i ustaških kvislinga, baš kao što su brojne žrtve Domovinskog rata stradale od zločinačke ruke velikosrpskog fašizma. Već je skoro naporno ponavljati stalno isto: današnja Republika Hrvatska je prema izvorišnim osnovama Ustava utemeljena i u antifašističkom pokretu i u Domovinskom ratu.”

Predstavnici VeDRA-e pitaju se zbog čega iz Muzeja Grada Zagreba političkom aktivizmu pripisuju negativne konotacije te se s ironijom osvrću na procjenu uprave Muzeja da je spomen-ploču najbolje skloniti “daleko od osjetljivih revizionističkih očiju”. “Na neki bizaran način”, dodaju za kraj, “i to je daleko bolja sudbina od one koju su doživjele tisuće antifašističkih spomenika širom Hrvatske”.

Za Sašu Šimpragu, koji je inicirao kampanju Vratite ploču!, dvojbe nema oko interpretacije njezinog odsustva sa zgrade Muzeja, kao i aktualnog odnosa te institucije prema apelima za njezinim vraćanjem: “Jasno je da je ploča uklonjena na revizionističkom valu i da je ta odluka sada podržana i od strane Stručnog vijeća muzeja, što najjasnije pokazuje da muzeološki kriteriji i kompetencije tamo ne stanuju. Naime, ključno je pitanje po kojim muzeološkim kriterijima je ploča skinuta i institucija je unatoč opetovanim zahtjevima odbija vratiti.”

Ukratko, s obzirom na navedene reakcije i na aktivnost javnosti na službenom Facebook profilu Muzeja Grada Zagreba, moglo bi se reći da postoji jasan konsenzus oko stava da spomen-ploča treba biti vraćena, koji uključuje i istraživače antifašističke memorijalne baštine, ali i dio braniteljske populacije. Uzevši u obzir sadržaj ploče, teško je shvatljivo kako pored čuvanja javne uspomene na mučenu i ubijenu radnicu Muzeja mogu prevagnuti kriteriji poput vraćanja “izvornog izgleda kompleksa”, kao da je on u doslovnom smislu uopće dostižan. Pozicioniranje MGZ-a u ovoj situaciji tako se nažalost prije svega čini kao još jedan prilog kontinuitetu revizionizma u institucijama posvećenima tumačenju ovdašnje povijesti i baštine. Politički učinci tog dugotrajnog prekrajanja našeg pamćenja poznati su, a preokrenuti ih može, izgleda, samo “politički aktivizam” koji će naše institucije dosljedno prozivati zbog njihove uloge u konstrukciji spornog odnosa prema antifašističkom nasljeđu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zbog štrajka obrazovnih radnika, Kongres je s Filozofskog fakulteta preseljen u prostor Tehničkog muzeja Nikola Tesla, no organizatorice su zadovoljne s odazivom kolega i smatraju kako promjena lokacije nije dramatično utjecala na broj sudionika. “Da se Kongres održao na Fakultetu, kako je bilo i planirano, vjerojatno bi bilo nešto više usputnih posjetitelja, no promjena lokacije nije spriječila one koje je Kongres doista zanimao da na njega i dođu”, istaknula je Lucija Biličić. Studentski kongresi dobra su prilika da mladi stručnjaci/kinje steknu prvo iskustvo javnog nastupa ili organizacije događaja, no uvijek se postavlja i pitanje zainteresiranosti studenata za aktivnosti izvan regularne nastave. Biličić naglašava kako generalni interes studenata muzeologije za ovakve aktivnosti nije velik, ali i napominje da se to ne odnosi isključivo na studente muzeologije, nego i na studente drugih odsjeka, možda i fakulteta. “Većini je u interesu izvršiti minimum potreban za izvršenje obaveza koje studij zahtijeva, a malo je interesa za dodatne sadržaje vezane uz vlastitu struku. Naravno, uvijek ima iznimaka, a upravo onda takvi pojedinci doprinose ovakvim događajima”. Bilić pritom ističe kako je to isključivo njihov dojam temeljen na zapažanjima vezanim uz navike generacija koje su pri dovršetku studija ili koje su već završile studij, ali da se također čini kako su mlađi kolege/ice, studenti prvih i drugih godina aktivniji i zainteresiraniji od starijih kolega, pa se nadaju da će iskoristiti svaku mogućnost za stjecanje novih znanja i iskustava koje izvannastavni sadržaji pružaju.

I dok se prošlogodišnji kongres bavio financiranjem muzeja iz europskih fondova, tema ovogodišnjeg Kongresa – Drugačije o baštini – reakcija je na aktualna promišljanja relevantnosti i budućnosti muzeološke struke. “S obzirom na to da su ove godine na Kongresu prvi puta izlagali sami studenti te da muzeolozi do sada nisu imali mnogo načina na koji su mogli prezentirati svoje radove, ideja je odmah bila da tema bude što šira i sveobuhvatnija, kako bi privukla što više ljudi. Baština je sama po sebi vrlo širok pojam, stoga smo htjele pokriti što više tema, bilo da se radi o dokumentaciji, interpretaciji, prezentaciji baštine ili pak o upravljanju, očuvanju i komunikaciji. Sve to uklopljeno je u suvremeni kontekst, u vrijeme kada se tradicionalne prakse redefiniraju u skladu s aktualnim potrebama. “, kaže Biličić .

Posljednjih godina na globalnoj pozornici sve se više propituje suvremena uloga muzeja u društvu – od vrlo jednostavnih pitanja njihovog financiranja do kompleksnijih promišljanja toga što se uopće može smatrati muzejem ili kako će se institucije koje imaju ulogu obrazovati i voditi primjerom, prilagoditi klimatskim promjenama i smanjiti svoj energetski otisak, a istovremeno zadržati visoke standarde očuvanja umjetničkih djela. “Tema kongresa na kraju je definirana kao reakcija na okruženje koje se ubrzano mijenja, odnosno, kongres je zamišljen kao događaj na kojem ćemo govoriti drugačije o baštini”, objašnjava Biličić. “Ovom temom željele smo uključiti studente, mlađe generacije istraživača, struku, ali zainteresiranu javnost da kroz dijalog pokušamo redefinirati paradigmu i iznaći moguća rješenja. Sveprisutne promjene koje se događaju na poljima ekološkog, ekonomskog i  društvenog života tiču se i muzejske zajednice koja se po tim pitanjima treba očitovati”, dodala je Tea Kantoci.

“Vruća tema” muzeologije također su i budućnost muzejske publike te participacija u muzejima kojoj je bila posvećena prva tematska cjelina Kongresa, a zanimljivo je kako su teorijski usmjereni radovi došli uglavnom iz susjedne Srbije, dok su se studenti i studentice iz Hrvatske uglavnom fokusirali na praktičan dio stručnog rada. “U načelu postoji generalni konsenzus o potrebi prilagođavanja novim zahtjevima (nove) publike”, kaže Kantoci. “Ta potreba također proizlazi iz uvjeta koji nalažu projektni zahtjevi raznih fondova Europske unije, kojima se naši muzeji sve više okreću iz očitih financijskih razloga. Tendencije prema participaciji i inkluziji EU stoga se prelijevaju na naše institucije koje to više ili manje provode u praksi. Napori postoje, ali su nedovoljni. Šira javnost još uvijek percipira muzeje kao zatvorena, dosadna i/ili elitistička mjesta, posebice umjetničke muzeje, i taj stav treba mijenjati, što bi bio zadatak struke” objašnjava dalje Kantoci.

Na kraju, postavlja se i pitanje koliko naš obrazovni sustav prati ovakve trendove, prvenstveno studij Muzeologije koji bi trebao obrazovati nove generacije stručnjaka/kinja koji će u skoroj budućnosti razmatrati rješenja ovih izazova. “Studij Muzeologije i upravljanja baštinom nastoji se prilagođavati novim muzeološkim tendencijama i ide prema tome da svoje studente pripremi za sve buduće izazove rada u struci. Činjenica da od ove akademske godine studenti mogu slušati kolegij Muzeologija i rodna perspektiva pokazuje da Katedra razmišlja o promjenama koje se zbivaju na svjetskoj razini te reagira na njih. Naravno, prostora za napredak uvijek ima, a restrukturiranje je potrebno na razini Fakulteta (dapače Sveučilišta)”, kaže Kantoci. Studentica upozorava i na još uvijek ne razriješnjen status muzeologa/inja – zvanja koje službeno ne postoji u muzejskoj praksi. To je i jedan od razloga zbog kojeg se Muzeologija najčešće studira dvopredmetno, pa samim time i promišlja interdisciplinarno. “To su redom povjesničari umjetnosti, etnolozi, arheolozi i ostale srodne struke koje tako osnažuju disciplinu”, zaključuje Kantoci.

Autor knjige je jedan od osnivača The Beat Fleeta i pokretač urbane splitske rap scene s početka devedesetih, a također i jedan od osnivača klape Iskon i pokretač i frontmen grupe Libar. Priču u formi memoara izdao je Dalmatinski portal, nakon što je napuštena početna zamisao da Čelan za portal napiše nekoliko tekstova o TBF-u i splitskoj sceni 90-ih koji bi se kasnije uobličili u knjigu.

Osim detalja o osnivanju TBF-a, knjiga Baština govori o devedesetim godinama u kojima su mladi sami sebi organizirali zabavu na ulicama punim droge i nerijetko nasilja. Mlađima ovo djelo omogućiti da TBF-ove stihove stave u kontekst, a suvremenike tog vremena vratiti u doba kada su se dobre stvari dijelile na kazetama.

Predstavljanje knjige organizira udruga Drugo more u okviru programa Refleks.

KP: Što kultura danas znači u EU i koji su se problemi iskristalizirali?

H. D. Z.: U Europskoj uniji na snazi je načelo supsidijarnosti koje ima za cilj osigurati da se odluke donose što je moguće bliže građanima te na razini na kojoj je to najučinkovitije, a koje u slučaju kulture predviđa da se njome bave pojedinačne države, tako da ne možemo govoriti o jedinstvenoj europskoj kulturi. To je i jedan od razloga što je u Europi premalo novca predviđeno za financiranje kulture i kulturne razmjene. Zajednička osobina europske kulture je raznolikost i to ne samo između nacionalnih kultura, nego i različitih etničkih skupina, zatim raznolikost koja je plod migracijskih procesa i slično. No postavlja se pitanje – postoji li nešto što je kolektivna dimenzija europske kulture? Često pričamo o tome kako je Europa poznata po svojoj kulturi – ali što je ta kultura? Kad o tome pričamo, važno je spomenuti i ideju da kulturu ne čini samo umjetnost, nego da se radi o nečem puno širem što utječe na razna područja društva i razne aspekte našeg života. Važnost takvog shvaćanja kulture danas raste i na političkoj ravni te dobiva svoju ulogu pri donošenju propisa. Bitna je i problematika interkulturnog dijaloga, koji je neka vrst supstituta za frazu “kulturna raznolikost”, a bavi se odnosima između različitih grupa koje žive u Europi i pitanjem kako te skupine mogu živjeti zajedno bez previše tenzija, što trenutno nije slučaj.

KP: Koji su europski prioriteti u odnosu prema hrvatskoj kulturi i cijeloj ovoj regiji?

H. D. Z.: Želja nam je svakako implementirati i poboljšati kulturnu suradnju i pritom uključiti ne samo sve zemlje iz okružja, nego i sve okolnosti. Također, želimo istražiti kako uopće graditi regionalno partnerstvo, jer ako kažemo da u Europi imamo zamor od proširenja, činjenica je da ga imamo i na Balkanu, odnosno s obje strane granice. Moramo otkriti kako prevladati taj zamor i izgraditi partnerstvo s državama koje osjećaju da je Balkan važan dio Europe. Ključno pitanje danas je – kako potaknuti razumijevanje da su Balkan i balkanska kultura nezaobilazan dio Europe? Ova regija može ponuditi odgovor na to pitanje, ali potencijalno i na neka druga pitanja s kojima se suočava današnja Europa.

KP: Kao voditeljica Odjela za kulturnu suradnju u međunarodnim odnosima pri Ministarstvu vanjskih poslova, prava ste adresa za pitanje – kakvu ulogu igra kultura u odnosima EU i njenog susjedstva?

H. D. Z.: Pitanje ima li kultura ulogu u vanjskoj politici povezano je s pitanjem kako izgleda kultura u izvaneuropskim zemljama. Slovensko predsjedavanje došlo je upravo na vrijeme da se uključi u raspravu o toj problematici i pokuša na njoj dodatno poraditi. Organizirali smo konferenciju u Ljubljani naslovljenu Nove paradigme i novi modeli u kulturi u vanjskim odnosima Europske unije gdje smo među ostalim pokušali definirati radi li se o zajedničkoj Europskoj agendi, ako da – koji je njen sadržaj i tko su mogući sudionici u njezinoj izgradnji. Također nam je bilo važno postaviti to pitanje u odnosu na naše blisko susjedstvo, naročito regiju Zapadni Balkan, odnosno Jugoistočnu Europu, a naposljetku i u odnosu na ostatak svijeta. U raspravu je bilo uključeno puno elemenata iz europskog susjedstva, koji su dobili priliku iznijeti svoje mišljenje pred onima koji donose odluke na razini cijele EU. Posebno naglašavam da smo imali u vidu dvije zainteresirane strane – s jedne strane one koji odlučuju te s druge samo društvo koje su predstavljali razne udruge i pojedinci s područja kulture. Došli smo do spektra zaključaka i preporuka, prvi se aspekt odnosio na politiku i uključivao je preporuke ustanovama i nacionalnim državama o instrumentima kako provoditi, zajedno sa sadržajem koji smo smatrali da je bitno uključiti. Drugi su aspekt činile vrlo konkretne preporuke civilnom društvu.

KP: Koje su najvažnije preporuke europskim institucijama?

H. D. Z.: U preporukama europskim institucijama naglašena je važnost ulaganja europskih sredstava u svrhu poticanja moblinosti – između EU i susjedstva, ali isto tako unutar samog susjedstva. Važan je transfer praksi i iskustava te otvaranje prostora za diskusiju. Jedan od zahtjeva je da financijski instrumenti Unije, prije svega pretpristupni fondovi, uključe potrebe kulturnog sektora, dok je preporuka da se pritom prepozna ključna uloga civilnog društva. Najvažniji zaključak je – kako god izgledala Europska agenda za kulturu, nije je moguće provesti bez aktivnog sudjelovanja civilnog društva, i to ne samo onog iz EU, nego i svih zemalja partnera.

KP: Je li formiran kakav jasan zaključak o odnosu baštine i takozvane žive kulture, čemu treba dati primat?

H. D. Z.: Jedan od zaključaka Konferencije, u formi zbilja snažnog zahtjeva bio je – dajmo prednost suvremenoj kulturi. Samo ona nudi ili barem traži odgovore na pitanja današnjeg i budućeg vremena, zato je izrazito važna. Ona gradi kulturnu baštinu budućnosti. Odlučno zahtijevamo da suvremena kultura bude jednaka ili važnija od baštine.

KP: Kako je Slovenija prevladala tipičan postsocijalistički problem neravnoteže, uključujući i financijsku neravnotežu između državnih ustanova i civilnog sektora?

H. D. Z.: Ne mislim da smo prevladali tu neravnotežu, i ako poslušate komentare ljudi koji se u Sloveniji bave kulturom, vidjet ćete da problema ne nedostaje. U svim bivšim socijalističkim državama na snazi su konzervativne kulturne politike, s obzirom da kultura u pretpristupnom periodu nije podlijegala načelu supsidijarnosti, taj se sektor nije razvio na način na koji se razvila poljoprivreda, policija itd. Najednom postali smo dio EU, no kultura, umjetnost i kulturno tržište i dalje su prilično nejednako razvijeni, pri čemu ljudi koji se bave kulturom iz pozicije nevladine scene nemaju jednake prilike kao oni iz državnih ustanova. Pogledamo li nadalje primjer mobilnosti, razmjene umjetnika i umjetničkih rezidencija, Slovenija ne može ravnopravno sudjelovati u tom procesu jer ne mogu ponuditi umjetničke rezidencije koje su kod nas nepostojeća institucija.

No nije to i jedino negativno naslijeđe postsocijalitičke kulture – govorimo li o kulturnoj povijesti Europe, uglavnom govorimo o povijesti zapadne kulture koja je u velikoj mjeri analizirana i čest je predmet diskusija. S druge strane vrlo malo znanstvenih istraživanja bavi se pitanjem što se dogodilo na Istoku u zadnjih 50 godina. Ne postoji povijest istočnoeuropske kulture koju je moguće uključiti u korpus europske kulturne povijesti i to je također nešto što je vrlo bitno razviti, u protivnom ćemo se naći u vrlo neravnopravnom položaju. Vjerujem da je iskustvo istočnih zemalja izuzetno važno za sve europske zemlje žele li naučiti živjeti zajedno u budućnosti.

KP: Kad već govorimo o Istočnoj Europi, kakav subjektivan stav prevladava u Sloveniji osjećate li se kao Istok ili Zapad?

H. D. Z.: Kao integralni dio bivše Jugoslavije, Slovenija se nalazila između Istoka i Zapada. Zato mi je danas vrlo nelagodno kad čujem da se govori isključivo o postkomunističkim društvima. U svim diskusijama koje slave pad Berlinskog zida skloni smo zaboraviti da je Jugoslavija bila između – za nas koji smo imali jugoslavenski pasoš i mogli s njim putovati u oba smjera nije bilo Berlinskog zida. To je naravno izuzetno važan događaj, no pogledamo li što se događalo u Jugoslaviji – bilo je toliko unutarnjih tenzija da jedva da smo zapazili taj događaj. Bili smo okupirani našim vlastitim problemima, nadolazećim raspadom države i tragičnim ratom. Moramo se, prvo u regiji, a onda i na razini EU, zapitati – što se dogodilo i zašto se to dogodilo? Ne smijemo zaboraviti ni da je Europa prije 50-ak godina bila poprište ogromnog rata, a to nije tako daleko vrijeme da bismo mogli mirne duše zaključiti da smo sad sigurni. Analiza socijalizma je nešto što je vrlo važno jer moramo priznati – nije sve bilo loše, naročito kad pogledamo današnju Europu koja traga za sličnim konceptom. Ta analiza i činjenica da iskustvo bivše Jugoslavije može ponuditi određenu ekspertizu za budućnost EU može poboljšati samopouzdanje regije koje je toliko bitno, za samu regiju i za Uniju.

KP: A koliko je Slovenija danas objektivno kulturno povezana s regijom?

H. D. Z.: Pogledate li sudjelovanje Slovenaca na konferenciji Exit Europe reklo bi se da je u velikoj mjeri povezana s regijom. Veze koje su postojale u bivšoj Jugoslaviji nisu bile samo institucionalne veze, velik dio tih veza činila je kulturna i intelektualna razmjena koja nije bila institucionalizirana. Te su veze dakako popucale uslijed rata i svega što se dogodilo, a u 90-ima je bilo i politički nekorektno pokušavati ih obnoviti. No danas mislim da smo svi svjesni važnosti ponovne uspostave i institucionalizacije veza. Puno kulturnih ustanova u Sloveniji sve više teže ustanovljavanju novih veza i iskreno žele surađivati s ovim područjem. Primjer je izdanje Sarajevskih bilježnica, inicijativa skupine pisaca iz bivše Jugoslavije započeta u Sarajevu s težnjom intelektualne razmjene na tlu bivše Jugoslavije. U šest godina objavljeno je 26 književnih izdanja, radi se o ediciji koja nikad nije postojala u bivšoj Jugoslaviji i vrlo dragocjenoj inicijativi koja nudi platformu za pisce poput primjerice Dubravke Ugrešić i drugih autora koji žive u inozemstvu i ne žele ili ne mogu tiskati u nacionalnim edicijama. No to je i platforma za istraživanje na raznim slavističkim katedrama diljem svijeta.

KP: Za kraj što jedna nacionalna kultura može očekivati od ulaska u EU – prije svega što se promijenilo u slovenskoj kulturi ulaskom u Uniju?

H. D. Z.: Povezaniji smo s europskom kulturom, imamo pristup Programu Kultura. Sve je jednostavnije, a naročito kulturna razmjena. Doduše rezultat ulaska je konfuzija osobnog identiteta – pitanjem jesmo li Slovenci ili Europljani. Rješenje je vjerojatno u tome da nađemo formulu po kojoj možemo biti oboje, po kojoj jedno ne isključuje drugo. Moramo prihvatiti da smo Europljani i to je jedini način da kao Hrvati ili Slovenci sudjelujemo u europskoj kulturi.