Luana Lojić je novomedijska umjetnica čiji se rad na izuzetno poticajan način grana ne samo na razne umjetničke medije – pa i one, poput glazbe, u koje nije kročila opremljena (u njezinom slučaju bolje reći: ograničena) formalno-tehničkim znanjem – nego i transdiciplinarno, na područja poput biologije i ekologije. Njezina glazbeno-zvučna improvizacija What is Sound? (Što je zvuk?), nastala kao neplanirani rezultat internetskog pretraživanja na naslovnu temu, dovitljivo je, muzikalno “orkestriranje” internetskih tabova sa zvučnim sadržajem, koje se istaknulo i u premijernom obliku na Sine Linei 2017. godine, kao i na prošlogodišnjoj Barutani u Osijeku. U drugom Kulturpunktovom podcastu posvećenom glazbenoj i zvučnoj improvizaciji donosimo dvije takve Lojićine izvedbe popraćene razgovorom o razvoju njene specifične improvizacijske metode, prvom nastupu na Sine Linei i radnim uvjetima na novomedijskoj umjetničkoj sceni.

Podcast je snimio i pripremio Lujo Parežanin.

Luana Lojić je novomedijska umjetnica čiji se rad na izuzetno poticajan način grana ne samo na razne umjetničke medije – pa i one, poput glazbe, u koje nije kročila opremljena (u njezinom slučaju bolje reći: ograničena) formalno-tehničkim znanjem – nego i transdiciplinarno, na područja poput biologije i ekologije. Njezina glazbeno-zvučna improvizacija What is Sound? (Što je zvuk?), nastala kao neplanirani rezultat internetskog pretraživanja na naslovnu temu, dovitljivo je, muzikalno “orkestriranje” internetskih tabova sa zvučnim sadržajem, koje se istaknulo i u premijernom obliku na Sine Linei 2017. godine, kao i na prošlogodišnjoj Barutani u Osijeku. U drugom Kulturpunktovom podcastu posvećenom glazbenoj i zvučnoj improvizaciji donosimo dvije takve Lojićine izvedbe popraćene razgovorom o njezinom shvaćanju improvizacije, odnosu improvizacije i umjetničkog rada u širem smislu, kao i koncepcijskim i tehničkim detaljima njezine specifične metode.

Podcast je snimio i pripremio Lujo Parežanin.

Iako se tijekom posljednjih godina manifestacija Barutana, koju već četrnaest godina (bez obzira na činjenicu vezanu uz izostanak stalnog i odgovarajućeg prostora u kojemu se najavljeni sadržaji realiziraju) organizira udruga M-art, profilirala kao program koji ima svoju publiku i prepoznatljiv predznak u kulturnom vremeniku Osijeka, ovogodišnje izdanje kao da je opetovano iznova dijagnosticiralo zamor materijala i/ili manjak entuzijazma pri samoj realizaciji. Nakon što su prethodna četiri izdanja spomenute manifestacije svoje izvedbe održale pod krovom Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, ova im je ustanova 2019. ukinula gostoprimstvo ispričavajući se planiranim obavezama i nedostatkom prostora (koji im je potreban za realizaciju vlastitih izložaba), ali s obećanjem kako će suradnju nastaviti već sljedeće godine. Iz tog je razloga Barutana 019 održana u prostorijama galerije Kazamat (prostora Hrvatskog društva likovnih umjetnika) u Tvrđi, u prostoru koji jest vizualno dojmljiv, ali istovremeno ima velikih problema s tehničkim uvjetima, vlagom, hladnoćom i sličnim popratnim pojavama koje su otežavajući element, kako za izvođače tako i za posjetitelje.

Šestodnevni program koji izbornički potpisuju Ivan Faktor, Ksenija Zec i Marko Jović ponudio je očekivani niz plesnih i zvučnih izvedbi, performans i filmske projekcije, a najzanimljiviji programski sadržaj u predvidivoj izborničkoj konstrukciji bila je projekcija filma kanadskog noise glazbenika i filmaša Zeva Ashera (1963. – 2013.) naslovljenog Rat art – hrvatski neovisni umjetnici. Riječ je o dokumentarnome filmu dovršenome 1997. kojemu je ova osječka projekcija šesto predstavljanje po redu (nakon Zagreba, Poreča i Vinkovaca), a interes koji je djelo izazvalo pravi je pokazatelj činjenice o nedovoljno istraženom i valoriziranom korpusu kulture devedesetih koji, bez sumnje, zaslužuje pomnije i obuhvatnije istraživanje od dosadašnjih fragmentarnih kulturoloških pristupa. Kako je Asherov dokumentarac dio većeg projekta (čiji bi vrhunac trebala biti izložba Devedesete: Ožiljci koja će biti otvorena u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 2020.) u kojemu kao kustosica sudjeluje i Janka Vukmir, upravo je ova povjesničarka umjetnosti ukratko predstavila okolnosti u kojima je film nastao i u kojima je digitaliziran zahvaljujući Institutu za suvremenu umjetnost. 

Spomenuta je organizacija, naime, osnovana godinu dana nakon nastanka Asherova filma kao logističko središte koje je hrvatske umjetnike trebalo povezati s međunarodnom scenom te posredovati između njih u komunikacijskom i organizacijskom smislu. Rat art nastao je u nezavisnoj koprodukciji Zeva Ashera i Sanje Živković, kao rezultat autorova istraživanja o nezavisnim umjetnicima, izvođačima i kulturnim akterima koji su djelovali u ratnim i postratnim uvjetima u Hrvatskoj (uglavnom u prvoj polovici 90-ih godina) te je kao raritetni filmski dokument dospio u arhivu Instituta za suvremenu umjetnost, a potom i u fond koji se digitalizira kako bi se očuvao i zaštitio. Film je snimljen super osmicom i Hi-8, većim dijelom u pokretu zbog čega ima velikih problema sa zvukom koji ometa razumijevanje snimljenog materijala, a koji nije uspjela spasiti ni digitalizacija kao ni titlovanje pojedinih dijelova i razgovora. Šteta je tim veća što je riječ o artefaktu koji se ne može usporediti sa sličnim cjelovitim dokumentarnim “proizvodom” domaćeg autora i čija je vrijednost upravo teško mjerljiva u kulturnom i dokumentarnom smislu. 

Naime, Rat art  iz očišta kanadskog filmaša koji je boravio u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata predstavlja kvalitativni presjek ratne i postratne kulturne scene, bez ideoloških zastranjenja ili pamfletističkih pasaža. Izabirući jednostavnu mozaičnu strukturu u kojoj se predstavljaju hrvatski umjetnici toga doba (Vladimir Dodig Trokut, Ivan Faktor, Damir Bartol Indoš, Ivan Salaj, Pavo Urban, Dubravko Mataković ili Vlasta Delimar, da nabrojimo samo neke od njih) koji govore o svome radu i njegovim konotacijama u zatečenom vremenu, Asher zapravo precizno dokumentira zatečeno stanje, izbjegavajući svaki suvišni komentar, a time i jednostrano tumačenje umjetničkih poruka. Istina, izbor umjetnika koje snima vrlo je subjektivan (povremeno miješa i populizam s umjetnošću stavljajući, primjerice, Gonzove videospotove uz bok radovima Mladena Stilinovića) i narušava autorsku distancu, ali upravo taj neselektivni panoptikum kulturnjaka i onih koji su se prometnuli u estradnjake u godinama nakon 90-ih autentičan je zapis kaotične kulturne scene u Hrvatskoj.

Ono što na prvi pogled zapanjuje gledatelja na pragu drugog desetljeća 21. stoljeća (a koji je svjedočio vremenu tih živčanih, bolnih i kaotičnih devedesetih godina u Hrvatskoj) jest izravnost i provokativnost koja obilježava kulturno djelovanje umjetnika pojedinaca u ratnome kontekstu. Drugim riječima, umjetnici demonstriraju demokratičnost kulture prije službene i deklarativne demokracije, a njihovi radovi lišeni su i autocenzure i političke cenzure, uslijed čega poprimaju univerzalna značenja, zbog kojih ih možemo promatrati i interpretirati u znatno širem obzoru od onoga u kojemu su nastali. Taj izostanak društvenih inhibicija (a kojemu je, naravno, kumovala egzistencijalna opasnost) učinio je hrvatsku kulturu devedesetih prostorom slobode i glasnog protesta, znatno glasnijeg od onoga kojemu možemo svjedočiti u današnjici. Upravo se nevjerojatnim čini dio filma (a koji u mnogočemu predstavlja vrhunac samoga djela) u kojemu gostuju Albino Uršić i Boris Kuk poznatiji kao dvojac Božesačuvaj, koji izražavaju svoju iskrenu zabrinutost intenziviranjem klerikalizacije hrvatskog društva, nametanjem ideološkog jednoumlja i uopće politikom sakralizacije u mladoj demokratskoj državi. Njihovi plakati kojima parodiraju hrvatsku nacionalnu stvarnost nastali su u razdoblju od 1992. do 1997. i upravo je frapantno koliko su aktualni i danas te koliko je njihova bojazan o ugroženosti nacionalne profanosti 2019. godine dosegla nevjerojatne razmjere. Dvadesetogodišnja gledateljska distanca samo je potvrdila paradoksalnu prirodu umjetnosti; ona se slobodnije razvija u ratnim uvjetima, hrabrija je i drčnija unutar izravne opasnosti dok se u razdoblju mira rastače u indiferentnost i gubi na provokativnosti i angažiranosti.

Upravo u tom podtekstu Asherov film Rat art pronalazi svoju najveću vrijednost; on je dokument umjetničkog otpora, životnosti i kreativnosti koja je bujala unatoč neposrednoj ratnoj opasnosti i koja je upravo u njoj pronašla svoje kreativno uporište i smisao. Bez obzira što vjerojatno nije kretao iz te autorske točke, film je vrijedan ne samo iz arhivskih razloga, već i povijesnih i kulturoloških jer pruža intrigantnu interpretativnu perspektivu kojom bismo (možda) mogli sagledati i hrvatsku kulturnu sadašnjicu, a nakon toga možda i pokušati razumjeti i djelovati u pravcu osnaživanja njezine pozicije i uloge u društvu. Koliko god to pretenciozno zvučalo, Asherov je film možda dobrodošla pomoć u pokušaju objašnjenja vremena koje nam se dogodilo i temelj za putokaze vremena koje je pred nama i u kojemu bi hrvatsko društvo, a s njime i umjetnost konačno trebala početi živjeti.

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Slijedom nes(p)retnih okolnosti dvije su najpoznatije manifestacije nezavisne scene u Osijeku, Performance Art Festival i Barutana 018, obje pokrenute zahvaljujući udruzi M-art, organizirane i realizirane doslovce jedna za drugom, tijekom dva tjedna mjeseca studenoga. Ta činjenica i ne bi bila toliko začuđujuća da nije riječ o usamljenim kulturnim događanjima unutar osječke urbane kružnice, toliko usamljenim da su posjetitelji nakon spomenute dvotjedne dinamike “namireni” za cijelu predstojeću godinu.

Dugovječniji PAF pozabavio se optimizmom kao krovnom temom u izboru ovogodišnjeg kustosa Zvonimira Dobrovića, dok je Barutana u svom 13. izdanju ponudila kompaktniju slitinu filmskih, izvedbenih, plesnih i novomedijskih radova i umjetničkih koncepata.

Poželimo li izdvojiti poveznicu ovih dvaju festivala nezavisne scene to bi bez sumnje bio zamor, točnije zastoj umjetničkog dvokoraka koji proizlazi iz dugogodišnje borbe udruge da aktivno sudjeluje u kulturi grada (pa i države) koji ju ne doživljava punopravnim kulturnim subjektom ili čak partnerom. Oba festivala financirana su isključivo sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, oba festivala nomadskog su karaktera i bez pravog domicila. Udruga M-art, baš poput nekolicine preostalih izvaninstitucionalnih aktera u Osijeku, nema potporu grada i lokalne samouprave, nema podršku u prostornom, marketinškom, organizacijskom ili bilo kojem drugom obliku. Zanimljivo je kako je Performance Art Festival svoj staž započeo kao punopravni dio manifestacije Osječko ljeto kulture (koje Grad izdašno financira i smatra jednim od svojih prioritetnih kulturnih projekata), a do raskida je došlo zbog “neprimjerenog” performansa Vladimira Dodiga Trokuta i Tomislava Gotovca. Odlukom tadašnjeg gradonačelnika Ante Đapića, do kojega je došlo nakon konsterniranih izjava što posjetitelja što dijela kritike, PAF prestaje biti dijelom OLJK-a te od 2006. realizira svoje programe isključivo uz financijsku podršku Ministarstva kulture. 

O nužnosti dijaloga, kao i suradnje lokalne i područne samouprave i organizacija nezavisne kulture, raspravljalo se na samome početku ovogodišnjeg Performance Art Festivala. Rasprava se održala u svrhu nastavka istraživačkog projekta Mreže izvedbenih umjetnosti kojim se nastoje ustanoviti moguće točke njihove suradnje, načini kojima bi se poboljšali radni uvjeti, mogućnosti i uopće položaj kulture u društvu. Razgovor je moderirao Zvonimir Dobrović, referirajući se na iskustva udruge Domino, a u njemu su sudjelovali Ana-Marija Koljanin (udruga M-art), Mario Matoković (MMML studio), Ana Petrović i Miran Blažek kao predstavnici Akademije za umjetnost i kulturu te Danijela Klobučar, voditeljica Odsjeka za kulturu pri gradskom Upravnom odjelu za društvene djelatnosti. 

Slična dijaloška inicijativa realizirana je 2015. u prostorijama Eurodoma, a na poticaj Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, no ona je uključila veći broj sudionika, voditelja udruga, ali i novinara koji su tada, bilo posredno bilo izravno, participirali u kulturi Grada. No na tadašnjoj javnoj tribini izostali su predstavnici lokalne i područne uprave tako da je dijalog u određenoj mjeri bio jednostran, dok je u galeriji Kazamat dijalog uspostavljen, ali u znatno skromnijim razmjerima i s još uvijek jednakim problemskim sadržajem. Ono što u prvome redu treba zabrinuti jest činjenica da je u razdoblju od tek tri godine broj udruga koje se bave kulturom u Osijeku sveden na jednoznamenkastu brojku, a njihova je produkcija rapidno opala, tako da nezavisnu scenu ovoga grada doslovno na životu održava šačica entuzijasta. 

Drugi je problem prisutan u činjenici kako ovakve rasprave ponovo inicira netko tko ne sudjeluje u kulturnom životu grada, netko tko uočava nužnost razgovora, a dolazi iz umjetničke središnjice koja, iskreno i pošteno govoreći, ne dijeli ni duhovni ni financijski pejzaž s participantima istočnohrvatskog kulturnog prostora. Doduše, možda to i jest referentna pozicija od koje željeni dijalog i treba krenuti, ali ona ponovo svjedoči o nemoći samokritike kao i samoevaluacije nakon koje bi se, možda, i dogodila određena poboljšanja i vidljivije promjene. Drugim riječima, ovdje je na djelu pokušaj decentralizacije kulture koja je ipak utopijska sintagma i, u izvedbenom smislu, nemoguća misija čiji razlozi imaju uistinu duboko korijenje. Naime, suradnja osječkih kulturnjaka s onima iz ostalih dijelova Hrvatske svedena je na gostujuće izložbe, novouspostavljenu suradnju Mreže izvedbenih umjetnosti i udruge M-art ili projekte unutar institucija poput Akademije za umjetnost i kulturu. Sve navedeno ipak nije dostatno za održivost sintagme “decentralizacija kulture” iz jednostavnog razloga što u Osijeku nema vidljive i učinkovite kulturne jezgre (preciznije rečeno, nema ni tri aktera koji djeluju u kontinuitetu i “proizvode” kulturne događaje), dinamike, skupine ili inicijative koja bi samostalno i neovisno o Ministarstvu kulture osmišljavala i realizirala vlastite programe. 

Tijekom razgovora dijagnosticirani su problemi čiji je vijek jednak vijeku trajanja gore spomenutih festivala: nedostatak financijskih sredstava za programe nezavisne scene, birokratska ograničenja u ustupanju prostora udrugama, izostanak uvida u umjetničku validnost programa nezavisne scene, nekompetentnost, odnosno nestručnost osoba koje raspolažu ovlastima vezanim uz raspodjelu sredstava za kulturnu produkciju, nedostatak sluha za sadržaje izvan tradicionalističkog kulturnog obzora, ali i poslovično pasivni i nezainteresirani auditorij, kao i institucije koje ne uspijevaju obrazovati novu umjetničku publiku. Izvori tih problema pobrojani su u nizu tekstova poput ovoga, a proizlaze iz mehanizama po kojima proračun za kulturu gutaju mastodonti poput HNK-a i ostalih ustanova čiji je osnivač upravo grad Osijek. Razlozi nerazmjera u raspodjeli proračunskih sredstava još uvijek su nepoznanica i još uvijek nitko ne želi objasniti zašto, primjerice, organizacije koje se bave “tradicijskom kulturom i kulturno-umjetničkim amaterizmom” dobivaju trostruko više sredstava od onih koji promiču “urbanu ili novomedijsku kulturu”. Nadalje, zapošljavanje u kulturi i dalje znači da se na ravnateljske pozicije delegiraju osobe iz sustava gradske uprave kako bi se osigurala kontrola nad radom i produkcijom određene ustanove. Osim toga, naglašen je nedostatak u osiguravanju infrastrukture (poput grijanja unajmljenih prostora i sličnog) te nepostojanje bilo kakvog konkretnog plana ili strategije kojima bi se definirali barem kratkoročni kulturni ciljevi.

Boljoj komunikaciji javne uprave i nezavisne scene, uvjereni su kulturnjaci, pomoglo bi osnivanje svojevrsne platforme koja bi objedinila kulturne programe, njima koordinirala te omogućila otvorenu komunikaciju svih sudionika kulturne dinamike. Uz to, Danijela Klobučar najavila je i osnivanje nove ustanove – Kulturnog centra. Riječ je o ustanovi koja se nalazi u sklopu zgrade Eurodoma, poslovno-trgovačko-kulturnog centra u vlasništvu koncerna Agram, točnije o ustanovi čiji je imovinsko-pravni status konačno riješen u veljači 2017. potpisivanjem sporazuma kojim je Grad nakon 15 godina postao vlasnikom 4 500 neuređenih kvadratnih metara. Kulturni centar bi osigurao prostor za različite umjetničke sadržaje, a dugoročno je zamišljeno da ga se postupno oprema upravo u tu svrhu (galerijski prostor, koncertna dvorana i multimedijalni centar) te ustupi onim kulturnim subjektima kojima je potreban za njihove planirane programe. Pitanje je, s druge strane, koji će stručnjaci participirati u donošenju programskih dokumenata i kreiranju aktivnosti u toj novoj ustanovi jer još uvijek nije raspisan natječaj za ravnatelja spomenute ustanove, a trebao je biti realiziran tijekom prosinca, kao ni za ostala četiri radna mjesta s kojima bi Grad trebao krenuti u ovaj projekt. 

Osim toga, u osječkoj je Tvrđi u tijeku rekonstrukcija Trga Vatroslava Lisinskog i zgrade poznate pod nazivom Stara pekara, a kojom koordinira Upravni odjel za programe Europske unije pri gradskome poglavarstvu. Kornelija Mlinarević, voditeljica spomenutog odjela, pojasnila je kako je riječ o projektu koji bi trebao biti dovršen do kraja 2019. te koji nije zamišljen kao pasivno ustupanje prostora zainteresiranim subjektima, već kao oblik coworkinga i suradničkih platformi koji bi svojim aktivnostima mogli doprinijeti podizanju razine kulturno-turističke ponude. Jednostavnije rečeno, fizičko korištenje prostora ovisit će o isplativosti i financijskoj održivosti onih programa koji će se prijaviti na Poziv na iskaz interesa zainteresiranih pojedinaca, organizacija i institucija, a koji bi trebao biti objavljen u proljeće 2019. Na službenim stranicama Grada Osijeka kao i njihovih partnera (Nansen dijalog centra, produkcijske kuće Fade In i udruge Crocultour) moguće je pronaći i najavu partnerskog projekta Štruca kulture koji bi, zahvaljujući financijskim sredstvima Europske unije, točnije Europskog socijalnog fonda, konkretnije i snažnije povezao organizacije civilnog društva, Grad i zainteresirane pojedince u procesu kreiranja kulturno-umjetničkih sadržaja u obnovljenom prostoru Stare pekare. Unatoč tomu što sintagme kojima žonglira ovaj projekt u većoj mjeri inkliniraju turizmu, a ne kulturi (moguće je pretpostaviti kako će turističke organizacije u svemu tome i voditi glavnu riječ), važno je istaknuti kako bi i preostale udruge koje se bave kulturom mogle “zajahati na tom valu” te nekom promišljenijom strategijom ponuditi inicijativu koja bi pronašla svoje mjesto u budućoj, optimističnijoj razglednici Osijeka.

Istina, pozicije moći u Osijeku često imaju vrlo konzervativne kriterije pri određivanju “zanimljivosti” i “atraktivnosti” kulturnih sadržaja, a što je vidljivo u odobrenju sredstava za programe javnih potreba u kulturi, kao i onih programa koji stižu na Poziv za jednokratne aktivnosti. No, evidentno je i kako udruge prestaju aplicirati na određene natječaje nakon nekoliko odbijenica, kako gube energiju u iznalaženju alternativnih načina financiranja (putem međunarodnih projekata ili putem sponzorstava) te kako postaju inertne te se naposljetku, ako imaju sreće, pojedinci iz tih udruga okreću onim poslovima koji im pomažu staviti kruh na stol. A to je, bez sumnje, egzistencijalni diktat kojemu danas ne možemo pretpostaviti ništa drugo.

Dakle, optimizam iz naslova ovogodišnjeg PAF-a presahnuo je na ovim prostorima prije dosta godina, a radovi koje smo u sklopu festivala imali prilike vidjeti spomenutom nazivu izbornika Zvonimira Dobrovića daju autoironijski pečat. Naime, gostujući umjetnici 18. PAF-a problematizirali su socijalnu i privatnu gorčinu unutar aktualnog nacionalnog trenutka dok otiske njihove ljudske i umjetničke nemoći ne povezuje optimizam, već njegova izobličena refleksija. Unatoč svojoj dugovječnoj kvaliteti Performance Art Festival svoje malobrojne posjetitelje nije uvjerio ni u čestičnu prisutnost tog dobrog osjećaja, a presjek viđenih izvedbi ozbiljno je ugrozio i dosadašnju umjetničku respektabilnost ovog osječkog donkihotovskog festivala. Ipak, čini mi se kako odsutnost optimizma još uvijek nije razlog za polaganje oružja na poligonu nezavisne kulturne scene. Ona je uvijek i bila marginalizirana, siromašna i neisplativa pa se na tom rubu kretala prkosno i uporno. Osječka je suvremena nezavisna scena pothranjena, njezini dionici upisuju različite adrese u svoje kulturne iskaznice i migriraju u krajeve koji nude bolje radne uvjete. Ipak, činjenica da je netko spreman sjesti za isti stol, razgovarati o problemima i ponuditi određene ideje dovoljno govori o činjenici kako je točkica u osječkom dijaloškom okviru još uvijek zelene boje te kako ju još uvijek ne bi trebalo dokinuti rezigniranim klikom. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Posljednji izdanak nezavisne i izvaninstitucionalne kulture u Osijeku, udruga M-art, u suradnji s Muzejom likovnih umjetnosti i ove je godine uspjela realizirati manifestaciju Barutana na samom rubu istočnohrvatskog čemera i, u okvirima prethodno spomenute sintagme, zabilježiti pristojnu posjećenost kao i zanimljiv umjetnički sadržaj. Ovogodišnje izdanje ponudilo je dosljednost starom i uobičajenom izborničkom konceptu, ali unutar njega otvoreni su neki novi umjetnički streamovi i ideje koje bi trebalo osloboditi čvrstog stiska voditeljskog autoriteta i dati mu otvoreni kreativni prostor unutar kojega bi se mogao snažnije razvijati. 

Takve je nove umjetničke prakse najavio plesni trojac koji čine Ema Crnić, Gendis Putri Kartini i Šimun Stankov koji su se predstavili kratkim radovima u kojima na vrlo različite načine istražuju ponašanje tijela u dnevnoj rutini i odnosu prema perspektivi promjenjivog prostora, osobne refleksije tradicionalnog plesnog rituala i pojavnosti plesnog identiteta u zadanim i čvrstim koordinatama baštinjenog plesnog naslijeđa, kao i iskušavanje kombinatorike plesnog i glazbenog uzorkovanja. Posljednja izvedba u ovom triptihu (koji je izbornički donijela stalna Barutanina suradnica Ksenija Zec) autorski je rad Šimuna Stankova i Die Zoone i daleko je najzanimljivije ostvarenje koje u maloj i upečatljivoj formi isprobava intermedijalne principe i prijenos oblika iz glazbenog rekvizitarija u tjelesni kao i njihovu moguću rekonstrukciju. Izvedba Not so Simple Sample u isto je vrijeme nepretenciozna i dojmljiva igra izvođača i publike usložnjena od varijacija i permutacija osnovnog plesnog uzorka koji se očituje u sekvencama pokreta, a koji povremeno traži izvor ne samo u glazbenim sampleovima, već i u odrazu gledatelja.

Ipak, za umjetnički najintrigantnije minute ovoga je puta bez ikakve dvojbe zaslužna mlada Luana Lojić koja se predstavila zvučnom izvedbom What is Sound? (Što je zvuk?). Uz zvučnu instalaciju Vande Kreutz (Ne)izdrživo, spomenuta je izvedba izbornička akvizicija mladog Marka Jovića koji je i prethodne godine (pa i one prije nje) demonstrirao impresivne umjetničke koncepte koji nutritivno djeluju na krvnu sliku ove manifestacije ubrizgavajući joj dobrodošli hemoglobin.

Luana Lojić mlada je umjetnica koja se u svome radu bavi biofilijom, koju određuje kao instinktivnu vezu čovjeka i svih drugih živućih sustava, dok kao članica neformalne grupe Ljubavnice istražuje interakciju znanstvenog i fantastičnog, a u svojim performansima materijalizira zvukovne pojavnosti informacija, čestica, pokreta, pojmova i ideja. Njezin prvi nastup u sklopu Barutane zapravo je proširena audiovizualna improvizacija javne izvedbe koju je prošle godine predstavila u sklopu platforme novog zvuka Sine Linea u Galeriji Greta. Naime, i tada je pokušala objasniti pojam zvuka otvaranjem linkova na internetskim stranicama, reprodukcijom srodnih pojmova u vidu nagomilanih tabova koji su istovremeno stvarali određeni ritam.

U osječkoj izvedbi Lojić također polazi od vrlo jednostavne, gotovo svakodnevne situacije pretraživanja internetskih izvora, ali joj oni služe ne samo kako bi opisala i demonstrirala svoj umjetnički koncept, nego i kako bi autoreferencijalno opisala značenja i suzvučja onoga što rutinski činimo svakoga dana. Autorica pristupa laptopu, unosom zaporke ulazimo u privatnost njezina desktopa čije nas ikone upućuju na autoričine interese i oslikavaju njezin “intimni virtualni prostor” koji će poslužiti kao poligon njezine umjetničke refleksije. Prvo ukucava riječ “zvuk” u tražilicu, nudi nam Wikipedijinu definiciju, a zatim počinje viralna simfonija u nepreglednom cyber svemiru.

Naime, pojmovi koje autorica istražuje otkrivaju se u svom leksičkom, vizualnom ili akustičkom obliku, povezuju se u mrežu asocijacija i odmicanjem izvedbe prerastaju u informacijsku kakofoniju. Taj ples po tipkovnici i internetskom bespuću, međutim, nije jednodimenzionalan; riječi koje gledatelj brzo upija i povezuje istovremeno stvaraju zvuk pri čemu ova izvedba djeluje multiperceptivno. Prvobitni gledatelj postaje slušatelj potom informacijski recepijent da bi završio u opisu globalnog konzumenta u kojemu se asocijativno i osjetilno talože svi predočeni podaci, zvukovi i ideje. Osim toga, cijela izvedba, unatoč činjenici da svoju svježinu duguje improvizaciji, posjeduje nevjerojatan ritam jer otvoreni tabovi sa snimkama, govorima, video isječcima i glazbom uspostavljaju neobičnu melodiju koju metronomski vodi zvuk prstiju na tipkovnici. Autorica na taj način pokret “prevodi” u fonijski oblik; materijalizira ga kao zvuk ili glazbu svoje svakodnevice. U isto vrijeme ona intervenira u spomenuti akustički registar mijenjajući razinu čujnosti i vodeći na taj način svoju skladbu do samoga finala.

Upravo ta polifonija koju više i ne doživljavamo kao zvuk, već ju rutinirano prihvaćamo kao dio obične svakodnevice (jer svakoga dana radimo nešto na računalu, mobitelu ili tabletu) jezgra je izvedbe koja se može iščitavati na bezbroj načina. Prebiranje po tipkovnici baš kao i prebiranje po nepreglednosti interneta refleksija je naše novovjeke ovisnosti, opsesije informacijama čiju istinitost više ne dovodimo u pitanje jer je na dohvat ruke, besplatna i jasna. U isto vrijeme ona paradoksalno kazuje o našoj nestrpljivosti i površnosti, ali i znatiželji koju hranimo podacima, fotografijama i snimkama u toj beskonačnom lucidarskom univerzumu. Ipak, iz te kakofonije ponovo se vraćamo u poznati red našeg privatnog displaya i postavki koje, srećom ili ne, uvijek možemo promijeniti ili ugasiti, u kojima se možemo sakriti.

Odgovor na pitanje iz naslova ove izvedbe uistinu nije jednoznačan i teško je svediv na jasno mjerljive okvire. Luana Lojić multiplicira ne samo zvukove, već i značenja svega onoga što činimo svakoga dana, a odlično je što to čini tako lako, nepretenciozno, a opet izuzetno promišljeno. Njezina izvedba najbolji je primjer umjetničkog koncepta koji bi pospješio Barutaninu programsku revitalizaciju, a njezina je prisutnost u programu jasan dokaz postojanja svijesti o tome u kojem se smjeru ova, sada već dugovječna osječka manifestacija treba razvijati. 

Barutana 018 donosi nove izvedbe suvremenog plesa i performansa, projekcije plesnog i drugog filma, eksperimente sa zvukom i zvučne instalacije, projekcije filmova i predstavljanje knjige. 

Nakon prvih izdanja programa u prostoru osječke Barutane, preko predstavljanja različitih izvedbenih i plesnih projekata, koncerata, filmskih programa, predavanja i razgovora u različitim privremenim prostorima, program Barutane se četvrtu godinu zaredom odvija u suradnji s Muzejem likovnih umjetnosti.

U okviru programa Barutane 018 održat će se predstavljanje monografije Tomislav Gotovac – Life as a Film Experiment Slobodana Šijana uz projekciju filma Tomislava Gotovca Glenn Miller I. (Srednjoškolsko igralište I.). Također će biti prikazani filmovi Brucea Bailliea uz uvodni komentar Ivana Paića, a održat će se i plesne izvedbe Josipe Bubaš (Horror vacui), Eme Crnić (Svaki svaki dan), Gendis Putri Kartini (Vrata Pendeta) i Šimuna Stankova (Not So Simple Sample), te zvučne izvedbe Luane Lojić (What is Sound? // Što je Zvuk?) i Vande Kreutz ((ne)izdrživo).

Detaljne informacije o programu dostupne su na sljedećoj poveznici.

“Stoga smo u nedostatku prostora namijenjenog djelovanju udruga i organizacija nezavisne kulture u realizaciji prošlogodišnjeg, desetog po redu izdanja programa, učinili zaokret u odnosu na dosadašnju praksu te se provedba programa u svom jubilarnom izdanju odvijala u suradnji s Muzejem likovnih umjetnosti. Nastavljajući započetu suradnju, ujedno naglašavamo otvorenost Muzeja likovnih umjetnosti prema akterima izvaninstitucionalne kulture, što vidimo kao jedan od važnih koraka u daljnjem afirmiranju Muzeja kao sve aktivnijeg poticatelja i generatora različitih vidova suvremenih kulturnih i umjetničkih praksi. Također, ovom suradnjom nastojimo ponovno naglasiti kako su modusi kontinuiranoga prilagođavanja, snalaženja i iznalaženja novih načina za sprovedbu programa nezavisne kulture neiscrpni, ali i da ih je potrebno shvatiti kao poticaj za stvaranje i omogućavanje dugoročno kvalitetnijih i stabilnijih uvjeta rada, primjerenih vrsnoći programa odnosno uloženom angažmanu i umjetničkim ostvarenjima sudionika koji se predstavljaju ove, kao i prethodnih godina”, ističe se u najavi programa.

Tako će se u Muzeju likovnih umjetnosti u programu Barutana 016 od 1. do 6. rujna moći vidjeti sažeti izbor programa kakav je u Osijeku potreban u kontinuiranom trajanju – ne kao izniman događaj poput festivala ili manifestacije, već kao stalna programska platforma.

U četvrtak, 1. rujna u 19 sati Barutana 016 otvara se projekcijom filmova, odnosno programom Početnice 1, 2, 3: filmovi Mladena Stilinovića, kojemu će uvod dati Diana Nenadić iz Hrvatskog filmskog saveza. U petak, 2. rujna u 19 sati na redu je filmski program naslovljen Strategije ready-madea u djelima Tomislava Gotovca, u koji će publiku uvesti Darko Šimičić iz Instituta Tomislav Gotovac. U subotu, 3. rujna u 19 sati Nikolina Medak će izvesti svoj plesni komad Eye Sea I See, a sljedećeg dana, 4. rujna u 19 i 20 sati, na programu su plesne izvedbe Rute Filipe Bavčević i Prostora bez ulaza Marte Krešić. U ponedjeljak, 5. rujna u 19 sati, možete pogledati filmove iz programa (In)constancy of Space – Struggle for Identity, uz uvodničara Ivana Paića, a manifestaciju u utorak, 6. rujna u 19 sati, zatvaraju grafička i audio instalacija Goranja Lišnjića Dada Cyborg te multimedijska izložba Marka Jovića Xtematica Progresija oštećenog ludila.

Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović

Unatoč obećavajućim najavama i stvaranju privida o početku kulturne dinamike s prvim znacima jeseni, u Osijeku je zavladala letargija koju uvjerljivo ne narušava niti jedna zanimljivija umjetnička inicijativa, a kalendar događanja tek se čvrsto drži šačice dogovorenih programskih točaka koje se realiziraju po već viđenoj inerciji. Tu uspavanu dokolicu (koja vjerno preslikava onu istočnoslavonsku, egzistencijalnu) krajem listopada uzbibalo je desetodnevno izdanje programa Barutana 014 u organizaciji Udruge M-art koja jedina godinama ustrajava u nezahvalnoj ulozi produciranja onih sadržaja koji oponiraju ne samo institucionalnoj kulturnoj proizvodnji, već se bave i umjetničkim rubljenjem, formama koje se teško mogu “konzumirati” i u nekim drugim, znatno osvještenijim alternativnim središtima. Jednostavnije rečeno, nakon ljetnog izdanja Performance Art Festivala, Udruga M-art priredila je, uz financijsku potporu Ministarstva kulture, deveto izdanje programa Barutana koje nudi uvid u nezavisnu kulturu, predstavlja autore koji propitkuju različite načine umjetničkoga djelovanja na području plesa, glazbe, performansa i inih multimedijskih izričaja.

Gorka konotacija ovogodišnjeg izdanja Barutane čitljiva je i iz njezina proširena naziva, Barutana u Studentskom centru. Naime, kada je ova kulturna inicijativa zaživjela u svom izvedbenom smislu 2006. godine njezin je naziv preslikao naziv poznatog osječkog kulturnog spomenika (smještenog na lijevoj obali Drave, u blizini poznatih katakombi) kako bi naglasio značaj njegove povijesne i kulturne revitalizacije, točnije, kako bi u tom uistinu sjajnom arhitektonskom zdanju zaživjelo novo umjetničko žarište. Tijekom pet godina Barutana je uistinu oblikovala svojevrsni nukleus nezavisne kulturne scene, ugošćavala umjetnike koji istražuju različite modalitete umjetničkog rukopisa te nastojala u gradu osnažiti izvaninstitucionalnu produkciju koja, zanimljivo, u Osijeku nije nepoznata i rijetka inicijativa, ali koja u isto vrijeme u svakom od tih pokušaja ima kratak rok trajanja.

Nakon takve dinamične petoljetke program Barutane dobiva odbijenicu grada Osijeka, uskraćeno mu je pravo na korištenje spomenutog prostora te je primoran preseliti se u prostore kina Zvečevo i hotela Royal u kojima obitava sljedeće tri godine. Zanimljivo je kako je riječ o prostorima izuzetno indikativnim u kulturnom identitetu Grada: u jednom je održana prva dadaistička matineja (1922), a drugi je zaštićeni secesijski spomenik, te su kao takvi umjetnički amblemski i u nacionalnom i u europskom kontekstu. Tijekom tih godina Barutana zadržava svoj naziv unatoč preseljenju da bi ga ove godine proširila pomalo paradoksalnim “podnaslovom” te se doslovno preselila u prostor Studentskog centra čime nastoji i podsjetiti i aktualizirati još jedno središte nekadašnjeg kulturnog života ovoga grada. 

Nova adresa rezultat je i znatno praktičnijih razloga. Grad Osijek i dalje je gluh na molbe za povratkom u zgradu Barutane u kojoj se, gle čuda, ionako ništa ne događa. Nakon što je nekadašnja zgrada austrougarske barutane obnovljena (zahvaljujući i sredstvima Ministarstva kulture), postala je predmet spora nekoliko kulturnih inicijativa. Grad Osijek (u čijem je vlasništvu) odbija ga ustupiti ili otvoriti kulturnim projektima unatoč tome što ne postoji (točnije, javnosti nije dostupan) program događanja unutar tih zidova. Danas se u zgradi Barutane sporadično realiziraju sadržaji i predstave Umjetničke akademije u Osijeku, ali je o dugoročnim planovima nemoguće pronaći bilo podatak bilo imena koja bi tu možebitnu strategiju i nosila. Grad Osijek na taj način pokazuje koliko haje i za spomeničku revitalizaciju, ali i za nezavisne inicijative u kulturi, odnosno projekte koji bi osnažili kulturnu ponudu Osijeka bez obzira na gradskoproračunsku apstinenciju. Nejasnim i neumjesnim ostaje taj dugogodišnji impertinentan stav gradskih vlasti koji potiskuje i sustavno ignorira projekte izvaninstitucionalnih prefiksacija, a koje unatoč hodu po marginama uspijevaju održati kontinuitet umjetničkog djelovanja, pohvaliti se značajnim imenima i programima. Pomalo je apsurdno što upravo te nezavisne inicijative (očito naviknute na rovovske borbe s financijerima, improvizacije i preživljavanje) traju bez prekida, bez zastoja, dok uhljebljeni institucionalni proračunski potrošači imaju znatno većih problema s realizacijom programa i trajnijim djelovanjem. 

Unatoč tome (ili baš zbog toga), ovogodišnja Barutana tijekom dva tjedna trajanja ponudila je bogat i raznovrstan program. U filmskom dijelu programa predstavljeno je jubilarno deseto izdanje festivala 25 FPS po izboru Branke Valjin, koje je sabralo inovativne autorske koncepte, nekomercijalne filmske radove usmjerene na istraživanje granica ne samo filmskog jezika već i samog filmskog medija. Nakon toga predstavljeni su i videoradovi nekih od najvažnijih poljskih autora koji, nastali u razdoblju od kraja 70-ih godina prošloga do prvog desetljeća ovoga stoljeća, prikazuju razvoj i mijene javnog prostora, ali i kronologiju tehnologije, odnosno medijskog izraza. U glazbenom ciklusu Sound &Vision nastupili su Zagrob (Denis Kuljiš) i TeHôM (Miljenko Rajković) nudeći opskurne eksperimentalne radove jedne sasvim originalne koncepcije. Matea Bilosnić u plesnom solu This is you? problematizira fizikalnost kose stavljajući ju u sadržajno i izvedbeno središte, minimalizirajući lice i tijelo, a potencirajući i analizirajući motiv headbanginga. U izvedbenom dijelu programa nastupila je i Josipa Štulić sa solom 1,2,3,4! u kojemu se bavi funkcionalnošću ponovljenih pokreta dok njezina kolegica, diplomantica suvremenog plesa na salzburškoj plesnoj akademiji, Lana Hosni u koreografskom djelu Brune Isakovića ReMove pokušava transformirati princip loopiranja slike iz eksperimentalnog filma u područje izvedbene umjetnosti. Posljednji u nizu autorskih programa bila je predstava Nataše Kopeč i Davida Belasa NE, NIŠTA, dobro u kojoj pokušavaju ogoliti dramsku materiju tematizirajući trenutnu situaciju, odnosno stvarajući hermetičnu i osobnu scenografiju u kojoj se potom isprepliće igra dvoje autora.

Ipak, najzanimljiviji dio ovogodišnjeg programa bio je njegov okvir, sugeriran i naslovom i konceptom. Naime, otvorenje je pripalo predstavljanju Instituta Tomislav Gotovac, odnosno razgovoru u kojemu je pobliže pojašnjeno višegodišnje djelovanje ovog multimedijskog umjetnika, a koje je arhivirano i dokumentirano u prostoru u kojemu je djelomično i nastajalo. Riječ je Gotovčevu stanu koji je “transformiran u cjelovito ambijentalno umjetničko djelo” i koji čuva organiziranu dokumentaciju njegova umjetničkog djelovanja. Umjetnikova ostavština svojevrsni je dokumentarij i nezavisne, izvedbene umjetnosti u Hrvata, koja nesvjesno prati i internacionalne nekonvencionalne umjetničke moduse, ali i nekih umjetničkih formi koje su njegovom smrću dokinute u idejnom i izvedbenom smislu. Gotovčev performans Govorenje iz 1982. godine poslužio je kao spona (točnije, uvod) i posljednjem programskom sadržaju Barutane 014 u kojemu se nastojala prikazati i sažeti kulturna aktivnost Centra mladih i Studentskog kulturnog centra u Osijeku tijekom osamdesetih i početka devedesetih godina prošloga stoljeća.

Spomenuti performans zapravo je označio početak izuzetne kulturne dinamike i sadržajnosti koja se tijekom jednog desetljeća događala upravo u prostorijama osječkog Studentskog centra, a koja je iznjedrila mnoštvo programa, imena i radova koji se doimaju kao rariteti jedne kulturne hiperprodukcije nestvarne u današnjem kontekstu. Unatoč nezgrapnom i nefunkcionalnom arhitektonskom rješenju, Studentski je centar tijekom spomenutog razdoblja uistinu bio prostorom studentskog aktivizma, alternativnih mišljenja i djelovanja koja su često anarhistički i opozicijski tematizirali socijalistički sustav u kojem su živjeli, ali su istovremeno, a što je značajnije, proizvodili i stvarali povijest nezavisne kulture. Nezavisne utoliko što su programski djelovali prilično slobodno dok su financijski ovisili o sustavu koji ih je izdašno snabdijevao. Doduše, takav političko-kulturni deal treba promatrati i u kontekstu teorije Miška Šuvakovića koji je funkciju svih Studentskih centara u bivšoj Jugoslaviji (primjerice zagrebačkog ili ljubljanskog s kojima je osječki često i plodonosno surađivao) vidio kao pokušaj vladajućeg sustava da getoizira kulturu dajući im sredstva i tako kontrolirajući njihovo istupanje ili djelovanje protiv postojećih mehanizama vlasti, istovremeno im uskraćujući pravi značaj ili pozornost. No, programi osječkog STUC-a ne samo da su imali i značaj, već su imali i brojnu publiku koja je redovito pratila svakodnevna (!) događanja, posjećivala radionice, sudjelovala u kulturnim razmjenama, dakle vrlo aktivno participirala u programima. 

O književnom, filmskom, glazbenom, kazališnom i likovnom programu, posljednje večeri ovoga programa i to upravo na “mjestu zločina”, u dvorani osječkog STUC-a, govorili su urednici i sudionici te široke kulturne osječke scene: Ivan Faktor, Goran Rem, Zoran Jaćimović, Vjekoslav Janković, Stjepan Pete File i Bruno Andrić Brmba. Svi su se složili u tvrdnji kako je upravo Centar mladih, a kasnije Studentski kulturni centar bio pokušaj začetka studentske alternativne scene koja nikada nije zaživjela u sličnom obliku, a nakon Domovinskog rata više nije bilo ni širih ni ozbiljnijih studentskih pokušaja njezina oživljavanja. U razgovoru popraćenom projekcijom fotografskog materijala s koncerata i kulturnih događanja, sudionici su se prisjetili tiskovina poput Tene, Heroine i umjetnika poput Ksenije Zec, Milana Živkovića, Damira Munitića ili grupe Močvara, a koji su svoje prve umjetničke radove potpisali upravo u prostoru i kontekstu osječkog STUC-a. U dijaloškim memorabilijama dotaknuta je i veza kultnog osječkog kafića Valentina i STUC-a, predstave Kaspar, fuzijskog benda Noise Slawonische Kunst, kinotečnog programa njemačkog novog vala, manifestacije Osječko ljeto mladih, javnih čitanja i čitavog niza događanja čiji su materijalni tragovi ostali rasuti u privatnim arhivima samih sudionika.

Dokumentacija te kulturne živosti iz osamdesetih djelomično je i izgubljena dok su devedesete većim dijelom zabilježene zahvaljujući fotografskom kroničaru Zoranu Jaćimoviću. No, problem arhiviranja ove građe i dalje ostaje otvoren. Studentski centar danas je “zgrada bez sadržaja” u kojoj postoji tek studentska menza, narodnjački noćni klub i trgovina, dok su nekadašnji prostori prepušteni propadanju i rijetkim “gostovanjima” nostalgičara kakvo je i ovdje pobrojano društvo. Plakati, fotografije, kulise, šapirografski otisci i ostali materijalni tragovi nekadašnje kulturne živosti danas su svedeni na zaboravljene svitke u praznim, oronulim dvoranama ili na privatne kolekcije. Kada je “rat presjekao priču” o Studentskom centru, novčana sredstva iz fondova bivše zemlje presahnula, a akteri kulturnog života se okrenuli ili drugim stvarima ili institucijama, STUC je izgubio i legitimitet i smisao te je “eutanaziran”. Vrijeme je to u kojemu gotovo svi Studentski centri bivaju preobličeni u zavičajne klubove, poništen im je značaj, uskraćena sredstva, a time i smisao. Osječki STUC prisutan je tek kao nositelj Osječkog ljeta mladih koje se unazad nekoliko godina prometnulo u sve ono čega se atribut studentski nekada gnušao: poseljačeno i natražnjačko konzumiranje potrošnih hrvatskih kakofonijskih zvjezdica uz Osječko pivo i oskudno odjevene hostese. Taj sumrak kulturnog osječkog identiteta započeo je početkom devedesetih, a dokumentiran je videospotom Guards u režiji Ivana Faktora koji prikazuje jedan umjetnički pokušaj da se u granatiranom urbanom tlocrtu othrva kulturocidu koji neumoljivo stiže.

Buka kojom je ozvučen ovaj videospot nastao 1992. (riječ je o glazbi Noise Slawonische Kunsta, benda koji je tvrdoglavo i glasno nadglasavao ratnu partituru osječkih devedesetih) utihnula je par godina kasnije kada je prestalo doslovno svako događanje unutar Studentskog centra. Letargija koja je zahvatila ne samo studentsku populaciju, već i živalj ovoga grada protegnula se na sljedeće tisućljeće i danas se može svesti tek na događaje koji nastoje reaktualizirati prošlo stanje. Pomalo donkihotovski, spomenutu letargiju na trenutke zaljulja pokoja čestica alternativne kulture kakvu njeguje Udruga M-art i njihovi programi unutar projekta Barutana. Ovogodišnji sadržaji možda i jesu svodivi na umjetnički aktivizam koji prati recepijentska skupina izraziva dvočlanom brojkom, ali njihov značaj duboko je ukorijenjen upravo u spomenutu osvježenu i oživljenu tradiciju drugačijeg mišljenja, umjetničkog djelovanja i sudjelovanja u kulturnom razvoju ovoga grada.

Činjenica jest da novo doba iznalazi i nove načine i prostore borbe, no ostaje pitanje u kojoj je mjeri i ovaj razgovor o STUC-u oblik borbe, borbe za sjećanje, borbe za identitet koji grad jest ili nije zaslužio. Među okupljenim nositeljima ovih sjećanja nema nikoga tko bi nostalgiju i privatnu gestu ozbiljnije pretočio u arhiv, monografiju ili kroniku, a koja bi odgovorno i relevantno svjedočila (možda i sudila) o vremenu kada je osječka kulturna scena pulsirala, vibrirala, govorila, raspravljala i proizvodila. Možda bi tada svako drsko i narogušeno lamentiranje nad otužnom osječkom svakodnevicom konačno imalo svoju polaznu točku ili uporište u kojemu bi pronašlo opravdanje ili barem suvisao argument.

Devedesetih godina prošloga stoljeća u Osijeku su igrali Beckettovi Koraci, a otisci čizme na pokidanom plakatu odlučno su gazili u određenom smjeru. Od toga vremena osječki su pločnici premreženi koracima potpuno suprotnih smjerova i otisaka, ali je nekako postalo jasno kako se svi oni vrte u krug pristajući na poziciju pasivnog šetača obezglavljenog kako u smjeru tako i cilju.

Osječki kulturni prostor unazad dvadesetak godina sustavno je dekodiran u smislu nekog prepoznatljivog habitusa i asimiliran u mediokritetskoj nacionalnoj masi, a sve zahvaljujući provincijskim institucionaliziranim žonglerima koji su iz njega isisavali što umjetničku što idejno-konceptualnu pulpu. Trajanje u kulturi mjerilo se mandatnim povlasticama, a konačni zbir tog natražnjačkog i kvaziumjetničkog bivanja smjestio je Osijek u zrakoprazni prostor u kojemu je rafalno odjeknula vijest o kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine.

Spomenuta ideja zapravo je zamišljena kao dio jednog znatno šireg projekta, a koji je pokrenut stvaranjem dokumenta Strategija kulturnog razvitka grada Osijeka 2014.-2020. te otvaranjem javne rasprave kojom bi se uspostavio dijalog izvan institucionalnih okvira. Supotpisnici su Strategije Upravni odjel za društvene djelatnosti pri Gradskoj upravi, Umjetnička akademija u Osijeku i Regionalna razvojna agencija Slavonije i Baranje, a bitno je napomenuti kako je riječ o tekstu koji na stotinjak stranica klasificira većinu problema s kojima se osječka kultura hrva već dva desetljeća. Dakle, osim u činjenici prema kojoj ovaj opsežni tekst treba shvatiti kao loše aspektirani kulturni kardiogram, iz njega su razvidne dvije stvari. Prva se tiče zakašnjele intencije jer je kulturna strategija projekt koji je trebalo pokrenuti davno prije, zapravo mnogo prije vremena u kojemu je na upit novinarke lokalnoga lista čelnim ljudima osječkih kulturnih institucija bilo odgovoreno kako je ideja o postojanju kulturne strategije baš zgodna, ali neizvediva u danom trenutku. Druga se istina nameće sama: iluzornost ove kandidature najmekši je eufemizam kojega se mogu sjetiti, a vjerujem kako bi ju mnogi nazvali i grotesknom dosjetkom.

Pozabavimo li se zatečenim stanjem možemo ustvrditi kako se Osijek može podičiti tek okoštalim i nezanimljivim programskim sadržajima koji hrle u pučko komedijaštvo, a s umjetnošću nemaju gotovo nikakve veze. Kao što stoji i u spomenutoj Strategiji, Osijek je grad “trenutačno mrtvih kapitala”, grad čiji budžet za kulturu guta Hrvatsko narodno kazalište (oduzimajući mu 66% ukupnih sredstava), grad koji nema pristojni koncertni klavir, grad sporadičnih književnih događanja, grad čije se izložbene aktivnosti mogu prebrojati na prste jedne ruke, grad u kojemu gostuju tek amaterske kazališne družine, grad bez nezavisne umjetničke scene, grad tradicionalističkog i jednodimenzionalnog poimanja umjetnosti. S druge strane, popis kulturnih institucija prilično je dugačak, a jedna od opasnosti kulturnog strateškog plana jest i ta prema kojoj će se popisu pridružiti i velik dio novih “kulturnih” entiteta koji parazitski obitavaju na tom mjehuru od sapunice – kulturnom aktivizmu ovoga grada. 

Spomenutu sintagmu “kulturni aktivizam” treba shvatiti kao floskulu jer ona drčno i suvremeno prikriva naziv za bezbrižnu dokolicu onih likova koji su prostor bavljenja kulturom shvatili kao prostor slobode u kojemu se mogu ponašati poput Andersenovih tkalaca. Naime, da biste dobili potporu bilo kojeg projekta od strane nadležnih institucija trebate aplicirati na natječaj koji prepoznaje samo pripadnost odgovarajućoj interesnoj ili stranačkoj skupini. To znači da potporu za tiskanje knjige, širu međukulturnu ili međunarodnu suradnju, organizaciju festivala ili smotre mogu dobiti samo ona imena koja prijateljuju s predsjednikom tog-i-tog odbora, točnije petoga po redu koji premeće papire i konačno amenuje raspodjelu novčanih sredstava. Mehanizmi u realiziranju određenih inicijativa zapravo su toliko nauljeni navikom da se pojedine manifestacije održavaju inercijski jer to traje već godinama i nitko ne postavlja pitanje treba li ih možda osvježiti ili preustrojiti. To se posebice odnosi na glazbene memorijale koji su isključivo vezani uz Glazbenu školu Franje Kuhača jer nitko drugi zapravo i nema ambiciju pokrenuti neki ozbiljniji glazbeni antipod njihovu tradicionalizmu.

Kada je riječ o ambicioznijoj manifestaciji poput Osječkog ljeta kulture, stvari su još tragičnije. Tijekom njezina sada već trinaestogodišnjeg staža bilo je pokušaja da ona preraste u kulturni događaj ambicioznijeg regionalnog značaja, da se koncepcijski othrva zovu festivalske veselice i ponudi one programe koji se ne mogu vidjeti nigdje drugdje. No, kada su vodeći ljudi HNK-a i Dječjeg kazališta shvatili kako mogu troškove jednog premijernog naslova refundirati iz budžeta OLJK-a zajašili su snažno i odlučno pa su svoje naslove ili repertoarne izvedbe proglasili ambijentalnim naslovima da bi ih u jesen samo još jednom premijerno izveli kao dio najavljenog repertoara. Ostatak programa ispunili su studentskim predstavama, kulturnim razmjenama s gradovima prijateljima Osijeka i izvedbama kojima su pridodali neki amerikanizirani predmetak kako bi sve zvučalo otmjenije. A program je pripuštao sve, bez ikakve selekcije: work-in-progress koji je potom zaživio kao premijera na pozornici jednog zagrebačkog kazališta, mazarije amaterskih likovnih zaljubljenika ili književne bardove koji su po stoti put govorili o tome kako je poezija nekada bila Poezija. Danas tvrde kako su sretni što će organizaciju preuzeti privatna osječka agencija jer rad na OLJK-u umara njihove djelatnike iscrpljene napornom sezonom! Nadalje, u sklopu onog starijeg i promišljenijeg OLJK-a postojao je i Festival performansa koji je u nekoliko godina trajanja izrastao u specifičnu i vrlo atraktivnu silnicu koja nije izdržala pritisak pučke i stihijske manifestacije pa je prvo izdvojena iz Ljeta živeći kao Performance Art Festival, a potom i ugašena. Ugasle su i aktivnosti u Barutani i gostovanja plesnih predstava i performansi koji bi se uopće mogli odrediti tom oznakom. Na Umjetničkoj akademiji održavaju se tribine na kojima se uglavnom lamentira i dijagnosticira, a pokušaji bilo kakvih književnih čitanja djelomično su (i često neozbiljno) premješteni u kafiće u kojima sudionike zagušuje glazbena kakofonija i alkoholna isparavanja.

Umjetnička akademija u Osijeku pokrenula je ideju oko kandidature Osijeka za Europsku prijestolnicu kulture, no ispod njezina krova nije izašlo niti jedno ime kojemu je pošlo za rukom zatalasati urbanu memljivost i proizvesti nešto iole vrijedno i prepoznatljivo. Nekolicina kvalitetnih pojedinaca pridružila se vojsci kulturnih prebjega koji su ugrabili prvu priliku kako bi osječko stanište zamijenili zagrebačkim ili europskim. Osijek danas ponosno ističe kako su Davor Vrankić, Krešimir Mikić, Saša Anočić i ini nekoć živjeli i stvarali u ovom locusu, no njihova promjena prebivališta nije uvjetovana pubertetskom maštarijom, već pljuskama i kompromisima s kojima su se ovdje susreli. Neka imena, poput Luke Bekavca, Osijek i ne prepoznaje kao svoja jer su otuđena valjda već prenatalno čime im je ukinut identitetski slavonski pridjevak. Započinjanje kulturne strategije bez umjetničkog realiteta jednako je koračanju bez nogu ili onome Ionescovu gluhonijemom glasnogovorniku apsurda.

Jednako tragikomično zvuči i podatak kako je prednost, točnije snaga ovoga projekta, u “aktivnom radu na prezentaciji kulture” i “odgovarajućem interesu medija i medijskog praćenja rada institucija kulture i kulturnih manifestacija”. Naime, osječki kulturtregeri uspješno su (i kirurški precizno) odstranili bilo kakvo kritičko pisanje o svojoj “proizvodnji” i svojim sadržajima. Interes medija tako je sveden ili na diletantske notice na portalima ili na ambalažirane panegiričke tekstove kojima se naslađuje rodbina i susjedstvo zaslužnih kulturnjaka. Taj dobro zaglađeni i umjetno namirisani rit zapravo je idealna pozornica prosječnih i nerealiziranih imena kojima zanatstvo donosi ugled, novce i egzistenciju kakvu samo mogu poželjeti. Oni, pak, vjerojatno priželjkuju propast ovoga projekta jer ga ni u početku nisu ozbiljno shvatili; oni odaju dojam da se nešto pokreće i kreće, ali njih zanima tek stajanje i (o)stajanje.

Koliko god duboki i brojni bili problemi u kojima se zakotrljao ovaj projekt, treba priznati kako esencijalna namjera nije promašena. Osijeku uistinu treba rasprava u kojoj će prvo prepoznati postojeće stanje, imenovati probleme i spoznati nužnost polemičnog kulturnog dijaloga. U tom kontekstu ideje iz Strategije (bile one zanimljive poput kniferovskog meandriranja Grada) mogu poslužiti tek kao završni dio jednog dugotrajnog kontemplacijskog procesa. Nositelji tog procesa trebali bi biti humaniteti novog kulturnog urbaniteta, odvojeni od institucionalne čahure koja je često interesna, a ne mentorska. Tim i takvim skupinama ne bi trebali smetati ni generacijski modaliteti ni redundantni lamentacijski napisi kako bi se u ovome gradu konačno učinili odlučniji koraci vođeni promišljenim smjerokazima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.