Od Barbie nisam očekivala previše, uglavnom zbog prevelikog hajpa, ali od Ubogih stvorenja jesam jer je Lanthimosov film Miljenica (2018) apsolutno remek-djelo. Tony McNamara napisao je scenarij za oba filma, ali ovoga puta nije bilo scenaristkinje Deborah Davis da ga popravi kad zatreba. A predložak za Uboga stvorenja, Lanthimosovu iščašenu verziju Frankensteina o liječniku Godwinu Baxteru (Willem Dafoe), koji mladoj ženi posthumno usadi mozak njezine vlastite kćeri, trebalo je popravljati puno i popravljati često. Ono što nas na prvu možda i nasmije, Mark Ruffalo, na primjer, svojom ulogom Duncana Wedderburna, histeričnog ženskaroša s “bijelim zubima i tvrdim kurcem”, na drugo gledanje više uopće nije zabavno. Lanthimosovo ostvarenje je mastan vic na koji se najglasnije smiju djeca koja ga nimalo ne razumiju. Tvrdnje da je uloga Emme Stone feministička, da su Uboga stvorenja feministički film, potvrđuju samo činjenicu da je filmska industrija Mojo Dojo Casa House: hrpa konja i muškaraca. Počast odajemo Yorgosu Lanthimosu, a ne Greti Gerwig zato što žene smiju biti lutke, ali samo ako se njima igraju muškarci. Drugi razlog je taj što je popularna kultura iznimno važna ženama i LGBTQ+ zajednici, dok muškarci-filmadžije svršavaju na visoko-umjetnička ostvarenja koja su u suštini najobičnije seksističke melodrame.

Uboga stvorenja potvrđuju: pustiti muškarcima da pišu ženske likove ruski je rulet. Svaki drugi metak je Zoran Ferić: žene su slobodne da biraju vlastitu potlačenost. Prvo vam seksizmom prosviraju mozak, a onda vam kirurški usade dječji da vas Vladimir Tabašević može podučavati artu. Postoje, naravno, pisci koji suvereno vladaju ženskim likovima. Bella Baxter, onako kako ju je originalno napisao Alasdair Gray, istovremeno je dva lika u istoj knjizi: lutka i emancipirana žena. Većina onih koji pogledaju film nikad neće pročitati istoimeni roman i stoga će im ta druga, emancipirana Bella ostati nepoznata. Gray je svoj roman osmislio kao pronađen rukopis, gotičku melodramu liječnika Archibalda McCandlessa, koji njegova supruga Bella Baxter, zapravo Victoria McCandless, demantira epistolarno. Tog posthumnog demantija u filmu nema. Yorgos Lanthimos i Tony McNamara između dvije Belle Baxter biraju onu koju je falsificirao njezin muž, onu koja se nikad ne obraća publici vlastitim glasom i koja o samoj sebi govori isključivo u trećem licu. “Samo idioti i djeca pričaju tako, samo su oni sposobni zračiti takvom srećom”, kaže Archibald McCandless u knjizi Uboga stvorenja. “Kakav prekrasan retard”, kaže u filmu Uboga stvorenja njegov alt-ego Max McCandless (Ramy Youssef). U idućem se kadru Bella Baxter, o kojoj obojica govore, upiša u gaće, što je samo početak raznoraznih seksualnih eskapada i aluzija. “Ali Baxter”, kaže McCandless u romanu, “mentalno, ona ima deset godina! Ona je dijete!” Yes, and?, odgovaraju na to McNamara i Lanthimos. 

Ostatak filma gledamo Emmu Stone polugolu, ili posve golu. Gledamo njezin muf, gole noge, grudi. Gledamo kako se jebe, kako svršava, kako se prostituira i kako ne svršava. Ono što je u knjizi tek usput spomenuto, gotovo nebitno, grčki je redatelj stavio u samo središte radnje. Bella Baxter emancipira se isključivo seksualno. O životu i samoj sebi uči od niza groznih muškaraca. Kostimografija je, istina, prekrasna, ali sva je njezina odjeća donje rublje: saten, organza, tanki, poluprozirni pamuk. Bellu Baxter rijetko vidimo izvan spavaćice. Ona u negližeu osvaja svijet i filmsku publiku. Barbie, s druge strane, genitalije dobiva tek na samom kraju filma, kad odlazi kod ginekologa. “Htjela bih vas samo obavijestiti”, kaže Barbie građevinskim radnicima ranije, dok se radnja tek zahuktava, “ja nemam vaginu. A on”, dodaje pokazujući na Kena, “nema penis. Mi nemamo genitalije.” Da se razumijemo, Uboga stvorenja nisu pornografski film jer da jesu prva bih Lanthimosu aplaudirala na odvažnosti. Velika je razlika između pornografije, koja pripada popularnoj kulturi, i umjetničkog izdrkavanja kojem pripadaju Uboga stvorenja. Umjetničko djelo navodno traži od nas da postavljamo duboka pitanja, ali jedino je pitanje koje meni pada na pamet nakon gledanja ovog filma: “Zašto, Bogo dragi, čemu?”

Ako bih već morala ocijeniti Uboga stvorenja, dala bih filmu solidnu trojku: nije najgora stvar koju ćete ikad pogledati. Relativno je zabavan. Neke su šale doista smiješne. Tako, na primjer, Bella Baxter katoličkom svećeniku s kojim u bordelu uvijek svrši, kaže: “To što imaš, dar je od Boga, prijatelju moj”. Glumačka postava je izvrsna. (Jedini izuzetak je Jerrod Carmichael koji grozno glumi cinika Harryja Astleya.) Kostimografiju sam već pohvalila. Zvuk i glazba su fantastični. Nagli redateljski prijelaz iz crno-bijelog u kolorit, u trenutku u kojem gledamo prvi koitus Belle Baxter, bio je pun pogodak. Povremeno bismo likove gledali voajerski, kao kroz ključaonicu, konveksno kao kroz staklenu kuglu; drugi put pak konkavno. Dio filma stvarno je dobar. U čemu je onda problem? U eksplicitnom, seksističkom sadržaju? Prije nego dam odgovor na to pitanje, moram se kratko vratiti na Barbie.

Više nego izostanak oskarovske nominacije za Margot Robbie, nanerviralo me to što predložak Grete Gerwig i Noaha Baumbacha nije uvršten u kategoriju originalnog scenarija. Barbie je očito originalna ideja. Barbie je iznutra, kao tekst, nalik ekspres loncu – priča savršeno dihtuje. Nema nikakvih repova i viškova. Šale su inteligentne, a ne prvoloptaške. Govorimo o ljetnom blockbusteru koji je već sad nezaobilazna činjenica popularne kulture: izrazi koje su Gerwig i Baumbach napisali odmah su ušli u internetski vernakular. Prešućivanje redateljskog genija Grete Gerwig nema nikakvog smisla. Dovoljno je pogledati njezin kratki hommage filmu 2001: Odiseja u svemiru. Umjesto penisoidnog monolita u originalu, usred pustinje sad uspravljeno stoji prva Barbie iz 1959. godine. Da nije snimila ništa drugo, samo je za ovu uvodnu scenu Gerwig zaslužila i nominaciju i Oscara.

Ono što je toliko dugo u kulturi simboliziralo želju, piše Lynne Segal u Radikalnoj radosti, muška je erekcija. Greta Gerwig ne dopušta da se strejt erekcija u kinu uopće desi. Njezin prošlogodišnji hit definicija je djevojačke večeri na koju tvrde kite nisu pozvane. Barbie nema nikakvu želju da bude visoka umjetnost. Upravo ovaj nemar prema “cijenjenom” kritičarskom pogledu, Gretu Gerwig košta filmskih nominacija i međunarodnih nagrada. Ne loša kinematografija, nipošto loša režija ili gluma, već isključivo ruganje muškarcima, njihovim slabostima i erekciji. Uboga stvorenja također se rugaju krhkom maskulinitetu, ali na drugačiji način, dajući muškoj publici dovoljno ironijskog odmaka da se gledatelji ne bi prepoznali u karikaturi histeričnog Don Juana. “On je lijep moron”, kaže cinik Harry Astley za Duncana Wedderburna. Prije toga uvjeravao je Bellu Baxter da je filozofija gubitak vremena i razbacivao se floskulama, tvrdeći da se svi ljudi rađaju i umiru kao okrutne zvijeri. Uboga stvorenja su formalno i idejno – muški film. Sintagme lijep moron, prekrasan retard, signaliziraju publici da ovo nije “woke” djelo koje robuje političkoj korektnosti. Yorgos Lanthimos pozdravlja erekcije na svojim kino projekcijama, dapače – priželjkuje ih. Redatelj vrlo dobro zna: tamo gdje ima tvrdih kita, ima i filmskih počasti.

Što se nominacije za glavnu žensku ulogu tiče, mislim da je važno objasniti zašto Hollywood preferira Emmu Stone u odnosu na Margot Robbie. Obje su, naravno, izvrsne glumice. Nije stvar u tome. Problem je taj što se ljudima (koji tek sad počinju naslućivati u kolikoj je mjeri Paris Hilton uloga a ne osoba) razlika između “tipične Barbie” i glumice Margot Robbie čini neznatnom. Koliko je, doista, naporno glumiti ono što u svojoj suštini jesi: lijepa, plavokosa i plastična lutka? Dok se Emma Stone morala za svoju ulogu mentalno vraćati u doba dojenčeta, a tjelesno u 19. stoljeće, Robbie je bilo dovoljno stajati ispred ogledala. Oscar za plavušu koja glumi plavušu? Ma ajde! Razumijem, naravno, da je muškarcima ponekad teško osvijestiti koliko ih seksizam zatupljuje, pogotovo kad govorimo o predrasudama uz koje su od dojenčadi stasali u lijepe morone, ali nekakav bi minimum truda ipak vrijedilo uložiti da se tih predrasuda riješe. Tvrd kurac je okej, ali on stvarno više nije sinonim za kulturno uzdizanje. Margot Robbie odlično je odglumila Barbie, ali da bi se to razumjelo trebalo bi između glumice i lutke maknuti znak jednakosti koji je seksizam tamo upisao.

Barbie je, u krajnjoj liniji, nevjerojatno zabavan film. U ravni je s kultnim feel-good klasicima kojima se vraćamo kad smo dobre ili loše volje, kad trebamo predah. To ne znači da je Greta Gerwig snimila eskapističko djelo. Barbie je oštra feministička kritika patrijarhata, što je i bilo za očekivati, jer Gerwig razumije žene i razumije popularnu kulturu. A to znanje o ženama i onome što one žele malo se cijeni. Vidjela sam da kolegice ljevičarke_i kritiziraju film iz marksističke perspektive i denunciraju ga kao precijenjeno smeće koje nema dovoljno snage da se do kraja razračuna s konzumerizmom. Vidjela sam da film kritiziraju i desničarke_i jer je previše woke. Pritužbe su heterogene i sve su jednako upitne. Znate li zašto? Zato što su ostvarenja poput Ubogih stvorenja daleko problematičnija, politički gledano, od Barbie, ali ih smatramo visokom umjetnošću i štedimo ih banalnih kritika kojima žene redovito izlažemo. Gdje je marksističko nadahnuće da se žestoko okomimo na Yorgosa Lanthimosa? Nema ga. Nitko nije čitao knjigu i ne usudi se. Barbie je puno lakša meta. Na svu sreću imate mene, nadrkanu Barbie, koja se ne boji ničega jer se život s njom prejako igrao.

U čemu je, dakle, problem s Ubogim stvorenjima? U golotinji? U filmu ima previše seksa, istina, ali to je sekundarno. Alasdair Gray napisao je socijalistički intoniranu knjigu u kojoj su klasna nejednakost, rasizam i britanski imperijalizam na oštroj meti. Glasgow i Škotska odvojeni su geografski i politički od Engleske. Katolicizam i protestantizam jasno su razdijeljeni. U ekonomskim i političkim odnosima nema fantastike. Sve rasprave o medicini zvuče plauzibilno. Mensplejnanje je mučno za čitati kao što ga je mučno slušati u stvarnom životu. Formalno, knjiga je pastiš. Gray koristi epistolarnu književnost, dnevničke zapise, bilješke i ilustracije da iznese različita gledišta. “Ovo je prevelika misao da bi je Bella mislila”, piše u svom dnevniku Bella Baxter, ali taj je dnevnik izmišljotina njezinog muža. “Ove bilješke naših ranih jada posvećene su mojoj ženi”, piše Archibald McCandless. Čitamo zatim pismo u kojem Victoria McCandless (aka Bella Baxter) demantira sve što je pokojni suprug rekao. Potom slijede bilješke autora Alasdaira Graya, koji se pretvara da je urednik knjige. (Čini mi se da je Alasdair Gray lik Belle Baxter osmislio kao književnu verziju stvarne osobe, autorice Marie Stopes, ali neću to detaljnije obrazlagati jer će Google ostati bez posla.)

Yorgos Lanthimos potpuno briše političku dimenziju romana i njegov feministički epilog. Umjesto stvarnih mjesta imamo CGI pozadinu i scenografiju, nalik na ružnu AI umjetnost koja preplavljuje društvene mreže. Klasna osviještenost svedena je na dvije prostitutke koje su “same svoje sredstvo proizvodnje”. Čitava je rasprava o britanskom imperijalizmu i američkom rasizmu reducirana na lošu, patetičnu CGI scenu u Aleksandriji, gdje Bella spoznaje okrutnost svijeta gledajući svisoka sirotinju koja umire od gladi i žeđi, da bi se onda protiv te nepravde pokušala boriti filantropski, a ne socijalistički. Ništa se u Barbie ne može usporediti s uvredljivo lošim scenama koje opisujem. Scenografija u filmu Grete Gerwig predmetna je, stvarna. Fantastična utopija zvana Barbie Land politički je progresivnije mjesto od ispraznih viktorijanskih kulisa Yorgosa Lanthimosa. Što više razmišljam o Ubogim stvorenjima, to mi je film sve lošiji i lošiji. Ako nastavim, spast će s trojke na dvojku.

Upravo me na ovaj kućni situacijski komad asocirala predstava Možeš biti sve što želiš, autorice predloška i režiserke Ivane Vuković, postavljene u skučenom i ahromatskom prostoru KunstTeatra. Nikolina Prkačin i Lana Meniga igraju Mare i Lenu, djevojčice u čiju smo igru pozvane zlokobnim zurenjem i cerekom, dajući nam tako do znanja i da nas vide i da one jednu takvu opću triviju u kazališnom svijetu, neku ustaljenu konvenciju podjele na one koji igraju i one koji gledaju, ispoštovati neće. Neće one ispoštovati ni mnoge druge, vankazališne iluzije, ponajprije one koje se tiču žena i ženskih iskustava, nego će ih u sat vremena neumorno štepati jednu za drugom.

Nema tu nekog zamora ni za njih dvije koje na sebe preuzimaju terete svih tih uloga, ali ni za nas u publici, jer svaka odigrana situacija ima i svoje uporište u jako čisto organiziranoj dramaturgiji koju potpisuje Nina Gojić. Svaka od odigranih uloga unutar odigranih uloga nije utemeljena na konvencionalnoj kompleksnoj karakterizaciji likova gdje nam se izlaže i razlaže psihološki, etički, sociološki i koji sve ne profil junakinja. Nema tu velikih, važnih, ovakvih ili onakvih odnosa koji su nagnali naše mlade junakinje da na sebe preuzmu sve te uloge, nema tu neke velike ni zajedničke priče ni partikularne traume koje sve pokreću i motiviraju. Nema tu, u konačnici, pretvaranja da se radi neka “jako važna stvar” koja si utvara da će “promijeniti svijet“. Inače čitava predstava ne bi bila izgrađena vrsnim manipuliranjem jezika/om i igre/om. 

A manipulacija jezikom i igrom kreće već od samog plakata (Pavao Kuharić) preko kojeg sam bila ušla u dijalog s predstavom a da je još sam bila pogledala. Vijenac na kojem vise metle, žileti, vješalice i spekulumi glavni su označitelji ženskog iskustva, pogotovo onog postavljenog u javnom diskurzu. A ako ste i vi svoje referencijalno polje gradili Ferranteicom, Chytilovom, pričama o vješticama (bivanje jednom?), gag-refleksom na likove koji bi mešetarili pravom na abortus, ako ste ikad raspakirale svoju Barbie lutku iz roza kutije na kojoj je pisalo “You can be anything”…  Ako ste, u konačnici, ali ne nužno, žena, mnoštvo će vam baš ovih detalja sazdanih u jeziku iscrtati Lenin i Marin svijet. To je, zapravo, naš svijet. Ženski svijet. Kako je i šaljivo, ali zapravo ciljano navedeno na letku: svjetlo žensko, režija ženska, dramaturgija ženska, produkcija ženska. Pa se i tom infantilizacijom žena i ženskog iskustva u jeziku, i Mara i Lenu, pa u autorski tim u sarkastičnom metakomentaru kroz letak, obračunavaju s ženstvenošću (a i ženom) kakva je patrijarhatu idealna: docilna, fragilna i ovisna (o historiji kao takvoj, koja je implicitno muška).

Takav komentar prokazuje na koji se način jezikom obezvrjeđuje žensko iskustvo generalno u javnom prostoru: bilo to iskustvo seksizma na našoj književnoj sceni preko sakaćenja žena u ime oca i sina i znanosti, inzistiranja na tome da seksualno sazrijevanje dječaka padne na teret djevojčica koje ih ne bi trebale – izazivati, zabrane pobačaja, silovanja, stvaranja umjetnosti itd., itd, itd. Sve postaje sitnica. Ovdje je jezik u funkciji vica, pitalica, doskočica, gatanja iz tarota, ovdje je jezik živ, zajebantski, nimalo figurativan, ali ne i neugodan. Sve što gledamo znamo, ali ovaj nam je put je preneseno preko stiješnjene scene, metaforičke slike ženskog iskustva, koju i Prkačin i Meniga razigraju učas i učine relevantnom i većom. 

Ono što nije sitnica i što u nekom ideološkom smislu zapravo uokviruje predstavu je iščekivanje menstruacije. Lenu odmah na početku pita Maru krvari li. Tijekom predstave će mi Lenu prići i šapnuti na uho (mislim da je otprilike ovako, isprike ako nije verbatim): Jel’ tako da se vidi da Mara krvari. Menstruacija je ono što će njihovo djevojaštvo potencijalno učiniti mjestom ne samo (ne)kontroliranog užitka kakvog nam predočavaju, nego i (ne)kontroliranog svijeta koji će im potencijalno dodijeliti jednu ili više od već odigranih ženskih uloga. U religijama nečista, u medicini i kroz društveni faset spremna za rađanje i seksualne aktivnosti, u realnosti – prestrašena, izluđena od PMS-a, PMDD-a, hormonalnih promjena, nedostupnosti higijenskih potrepština, nedozvoljenog bolovanja, u strahu od nečeg što bi trebala biti jedna obična tjelesna funkcija, a ne pitanje geografije, politike i tržišta. Poput smrti, uostalom.

U jeziku je sazdano sve, pa i klasna razlika kroz jednu malu opasku o imenima junakinja, kad Lenu kaže Mari da je njezino ime ljepše jer nije siromašna. Ta se razlika vidi i na kraju, kad Mara i Lenu, kako i tijekom čitave izvedbe, komentiraju svoje uloge kad iz njih izađu i kao Mara i Lenu, ali i kao Nikolina i Lana, i to svakako zrelije nego moje nećakinje. Referiraju se tako i na sam naziv predstave. Mara kaže da može biti sve što želi tek ako bude imala kuću i hrpu novca, pa čak i kao glumica. Tad može birati koje uloge želi glumiti (a ne prihvaćati sve od čega mora živjeti), može, npr. nazvati Tarantina oko uloge u njegovu novom filmu. One prepoznaju razliku između (muške) predstave i ženske predstave i znaju u kojoj sudjeluju. Znaju i zašto je Barbie (2023.) ženski film, iako ga izrijekom ne spominju, ali upućuju autoreferencijalnu kritiku na “naziv“ igre koje se igraju, slogana s kutije koji je sišao s police trgovine u ruke djevojčice da bi ga dvadeset godina poslije netko zakucao na osvijetljeni reklamni pano malog teatra. Možeš biti sve što želiš, možeš biti sve što želiš, možeš biti sve što želiš… Ali ako si djevojčica, žena, prvo ćeš biti ono što moraš.

Budi žena koja se uvijek igra
Pljuni na varalice koje ti lažu
Da je samo patnja plemenita
Radost je veća
Radost je, a ne patnja, svaki put
Spasila svijet
Tako ćeš i ti spasiti bar jedan život
Svoj

Olja Savičević Ivančević, Ženi koja se igra[1]

Barbie kućica mog djetinjstva imala je crvene zidove, plave itisone preko kojih je bilo prostrto par ponjava i fotografija bosanskog ćilima, namještaj mahom iz Barbie itinerara koji smo kupovali kod Kineza; sklopljen od Lego kockica ili apsajklovanih ambalaža, s izuzetkom lavaboa i WC šolje koja je pripadala originalnoj Shelly koja kaki i piški, sve s malim toalet-papirom, poklonom iz daleke Amerike. Plafoni u mojoj Barbie kućici bili su visoki, jer je kućica bila sklopiva plastična kutija koju je mama vješto usvojila od mesara Zije i Adija preko puta naše zgrade. Nadograđeno na sprat bilo je (ne)originalno Barbie kupatilo, izolirano od ostatka kuće slojem heklanja. Da sam onomad u Barbie kućicu provela i struju, s plafona bi vjerovatno visila sijalica bez abažura i obasjavala moja Barbie sijela dobro poznatom žutom nijansom naših ranijih tranzicijskih godina. 

Osim što su mezile, pisale zadaće i kakale u Shellynu WC šolju, moje Barbike su živjele u zajednici u kojoj su vladali principi solidarnosti i konvivalnosti te su donosile odluke, oh, toliko odluka, uvijek sve zajedno, iako je Barbika s krilima iz Slovenije imala veto, poput tadašnjeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha. Išle su u tajne misije sa žabama i pingvinima iz Kinder-jaja i sjedile skupa do kasnih sati u kuhinji. 

U filmu Grete Gerwig, Barbie, čini se da Barbike žive slično kao moje – iako holivudski glamurozno, na momente karikaturno, deliberativno demokratski i definitivno nepogođene ratom i restauracijom kapitalizma – u originalnoj i brendiranoj Mattel estetici koju povremeno uzurpiraju Kenova naivna nastojanja da sam dekorira prostor, zabrljano nebriljantnim, plošnim ženoosnažujućim govorima ljudskih likova koji filmu ne doprinose ama baš ništa. 

Barbie me nije vratio u djetinjstvo. Bacio me, kao i Barbie samu, u egzistencijalistički bezdan, gdje sam se 19. jula svakako nalazila i prije ulaska u kino. Za mene, on nije bio ništa novo: Barbie mi je zvučao kao Sve su to vještice, mim-stranica kojom protu-arhiviram vernakularni ženski odgovor na patrijarhat (i samim time arhiviram patrijarhat), skupa s članicama porodice, prijateljicama, kolegicama i poznanicama. Puna kino sala smijala se stvarnim razgovorima između muškaraca i žena koji su samo povremeno hiperbolirani. Puna kino sala smijala se stvarnim razgovorima koje stvarno vodimo u našim stvarnim patrijarhalnim temporalnostima, isto kao što se smijemo Vještice mimovima. Puna kino sala smijala se sama sebi. Egzistencijalistička intervencija u velikom stilu, ako se adminku pita. 

Holivudski filmovi, brendovi, kao i, uostalom, neoliberalni muzeji, arhivi i galerije, ako već aktivno ne doprinose jačanju alt-desničarenja, mogu samo aproprirati stvarne političke borbe i reciklirati aktivističke diskurse kako bi obnovili, regenerirali i umnožili svoj profit. Ovo je jasno Barbici u birkicama, Barbici u tzv. stvarnom svijetu, ali i ja kao i ona biram da se s ovim saznanjima brzo vratim u Barbie svijet, pospremim što se pospremiti da, usput se dobro zabavim i saznam i nešto o sebi kao ženi kojom postajem.

Doprinos ovog filma stoga nije revolucionaran, ali zašto bismo to uopšte očekivale? Film je feministički, i Greta Gerwig nam je zaista olakšala takvo čitanje, a nije beznačajno ni da uopšte postoji holivudski feministički film koji premašuje sve rekorde gledanosti, a koji je režirala žena. Tko bi rekao da će to ikada biti moguće razočarano buljeći u sise Wonder Woman prije par godina! 

Značajno je i pokazno da su mladi desno naginjujući muškarci diljem svijeta vrlo brzo odlučili proglasiti Margot Robbie za mid^[2], sveteći joj se tako za njenu izdaju patrijarhata u kojem su bili spremni da ovoj dotadašnjoj ljepotici pruže sve. Značajno je i da su drugi ideološki isprdci imali potrebu da artikulišu svoje negodovanje na film, ali i da je publika širih shvatanja primjetila karakteristike incela u nekim od karakteristika koje su pripisane Kenu. Bez obzira na različite interpretacije, bitno je prepoznati Barbie i bez dizanja nosa ponosno je obgrliti kao polugu kojom je ženski egzistencijalizam afirmiran kao postojeći, stvaran i u svojoj stvarnosti suštinski suprotstavljen patrijarhatu. Također, osobna i nježna oda prostoru majčinstva kao još jednom prostoru povezivanja odrasle žene s djevojčicom u njoj, a istovremeno i s njenom kćeri, čini se kao ključna za sveukupno dirljiv i značajan doprinos ovom odlasku u kino. 

Gretina Barbie nema nadograđeno kupatilo s heklanjem na krovu svoje kuće, ali to je ne čini manje zanimljivom ni bitnom. Njena jednodimenzionalnost i plastičnost sasvim je dovoljna: ona je sve. 

1. Olja Savičević Ivančević, “Ženi koja se igra”, Divlje i tvoje (Zaprešić: Fraktura 2020)

2. mid – Kako objašnjava Urban Dictionary, pridjev koji se koristi za vrijeđanje ili degradiranje suprotnog mišljenja (ili drugih osoba), označavajući ih kao prosječne ili lošeg kvaliteta.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.