Da su se odlučile za drugu opciju te da nakon gotovo četiri godine rada stavljaju ključ u virtualnu bravu, na svojim su stranicama u prvim danima nove godine objavile i urednice feminističkog portala Muf. Iako je riječ o portalu koji dijeli perspektivu mnogih kritičkih medija u Hrvatskoj, u zajedničkoj pozdravnoj crtici urednice Asja Bakić, Maša Grdešić, Lea Horvat, Maša Huzjak, Barbara Pleić Tomić i Lana Pukanić ističu kako ukidanje financijske potpore nije primarni razlog donošenja odluke o prestanku rada. “Hasanbegović i Obuljen stvorili su grozne uvjete i atmosferu za rad i to je utjecalo na naš rad i našu volju, ali taj manjak sredstava nas nije slomio. Obeshrabrio i demotivirao, da, ne toliko zbog nas samih koliko zbog uništenja jedne ionako krhke infrastrukture i svih pogubnih implikacija tog procesa. Nastavile bismo dalje pisati bez sredstava da nismo sve iz različitih razloga osjećale da je Muf za nas završeno poglavlje”, rekla nam je glavna urednica portala Lana Pukanić.

Izborom da se pop-kulturom bave kroz optiku feminističke kritike Mufovke su u hrvatski internetski prostor donijele ne samo duhovite i britke osvrte na društvenu mizoginiju i seksizam, već prije svega valorizaciju dominantno podcijenjene ženske popularne kulture kao pojave koja može i treba imati širu kulturnu vrijednost. Feminističkim iščitavanjem raznorodnih proizvoda popularne kulture – filmova, televizijskih serija, modnih časopisa, književnosti, glazbe, reklama, računalnih igara – dakle, svih onih instanci koje tradicionalno odražavaju suženu sliku onoga što žene i djevojke jesu i mogu biti, osvajale su nove diskurzivne i simboličke prostore slobode. “Malo je, zapravo, mjesta u Hrvatskoj na kojima možemo biti posve opuštene u iznošenju feminističkih stavova o suvremenoj popularnoj kulturi. Muf je bio jedno takvo mjesto i to je u suštini bila njegova najvažnija zadaća: da nama koje smo ga pokrenule, ali i onima koji su nas čitali dopusti drugačiji, emancipirani diskurs bez straha od ostracizma i ruganja”, zaključila je jedna od najprofiliranijih autorica portala, Asja Bakić.

Na samom početku rada, u intervjuu za Kulturpunkt 2014. godine, urednice su za cilj istaknule “da Muf postane popularno mjesto za raspravu o utjecajima popularne kulture na svakodnevni život, posebice na život žena, odnosno, portal koji bi prije svega konsolidirao različite poglede na feminizam unutar popularne kulture, ali i šire”. Željele su također okupiti i veći broj suradnica i suradnika koji dijele njihov entuzijazam za bavljenje ovim temama. Podvuče li se nakon gotovo četiri godine crta može se reći da je ovaj cilj ispunjen. Muf je u tom vremenu postao mjesto gdje su započinjale i okončavale brojne diskusije, prije svega zahvaljujući ustrajnom prokazivanju svih onih suptilnih i manje suptilnih mehanizama održavanja rodne nejednakosti, za što su im “štofa” davali brojni primjeri seksističkih izjava, tekstova i postupaka.

Okupljen je i zavidan broj povremenih i stalnih suradnica i suradnika koji su, svaka/i sa svojim specifičnim pristupom, Muf učinili mjestom koje odražava različite tipove estetskih senzibiliteta i feminističkih identiteta. Različiti pogledi na feminizam ipak nisu značili i podržavanje individualističkog pristupa fokusiranog na osobnu slobodu i sreću, već je Mufova analitička lupa ukazivala na strukturalne probleme te intitucionaliziranu eknomsku i političku neravnopravnost žena. Nije se bježalo ni od teorijski izazovnih i umnogome kontradiktornih veza između kapitalizma i popularne kulture pa je, često uz fanovsko polazište, analiza medijskih proizvoda i književnih tekstova locirala uvijete njihove proizvodnje i kritizirala njihovo kapitalističko utemeljenje.

Do šire javnosti pa i novinskih naslovnica Muf je stigao već u prvoj godini rada, nakon dodjele potpora Ministarstva kulture kada su se konzervativni i mainstream mediji u nizu tekstova obrušili na portal, instrumentalizirajući ga u svojem obračunu s Ministarstvom. Uz moralno paničarenje i tendenciozne formulacije o milijunima državnih kuna koji će se sliti na račun portala, reakcije kolumnista, ali i nekih saborskih zastupnica pokazale su visoku razinu ignorancije. Medijski diskurs razotkrio je nipodoštavajući odnos prema “trivijalnim” temama kojima se portal bavi. Muf je svojim radom upućivao upravo na suprotno – ženska popularna kultura sudjeluje u kreiranju naše stvarnosti te kao takva ima i politički značaj i emancipatorski potencijal.

Kada se Ministarstvo samo pod egidom tobožnje apolitičnosti odlučilo obračunati s neprofitnim medijima i nezavisnom kulturnom scenom, autorice su inzistirale na tome da kultura nije moguća izvan političkog konteksta te da naš rad nužno reflektira naša osobna politička uvjerenja. Tako Bakić piše: “Zadaća neprofitnih medija, ali i medija općenito, trebala bi biti da raskrinka laži o toj neutralnosti i apolitičnosti te da nas obavijesti o kontekstu i implikacijama kulture koju najčešće nekritički i refleksno usvajamo. S obzirom na tu važnu zadaću koju imaju, mediji su definitivno sastavni dio kulture. Ukoliko ih iz kulture želimo izbaciti, radimo to kako bismo nesmetano lagali i kulturu svojim lažima neprestano degradirali.”

Iako priča o Mufu na kraju zasigurno spada u priču o Hrvatskoj, bio bi propust svesti je isključivo na odnos vlasti prema prema kritičkom i drugačijem. To je i priča o emancipatorskom pothvatu slobodnog govora o suvremenoj kulturi i reevaluacije mahom potcijenjenih proizvoda ženske pop-kulture. S gašenjem Mufa završeno je jedno poglavlje priče koja se nastavlja, osnažena za nove borbe, za neke druge frontove.

Piše: Vatroslav Miloš

Živimo u zanimljivim vremenima, rekao bi Hobsbawm, i politički, društveni, kulturni, ekonomski događaji koji definiraju našu svakodnevicu prelijevaju se iz dana u dan, iz tjedan u tjedan ne mareći previše za te astronomski minorne pomake. Teško je pisati u ovome žanru, a odgoditi uvrštavanje onoga što se u Zagrebu dešavalo proteklih dana. Kako prenosi Lupiga, Đuro Glogoški je tijekom skupa “100 posto za Hrvatsku – Zajedno do pobjede”, održanom u subotu, 2. svibnja na glavnom zagrebačkom trgu, poslao ultimatum legalno izabranim predstavnicima vlasti da ukoliko se “do četvrtka” ne odluče “sudjelovati u zajedništvu” da će 30. svibnja krenuti na Markov trg i “da će netko morati otići”. “Uz brojne predstavnike patriotske javnosti i desetak tisuća ljudi, skupu su nazočitili i pravomoćno te nepravomoćno osuđeni ratni zločinci, poput Darija Kordića i Branimira Glavaša. Vrhunac večeri bio je koncert Marka Perkovića Thompsona, uslijed čije se pjesme Bojna Čavoglave iz publike moglo jasno čuti uzvikivanje ustaške parole “Za dom spremni’”, ističe se u Lupiginoj vijesti. 

Da kritika umjetnosti kao medijski žanr uistinu proživljava jednu od dubljih kriza, jasno je svakome tko se imalo interesira za kulturu, znanost i umjetnost. Specifično, u domaćem medijskom polju već se duže vrijeme raspravlja o kritičkome pisanju o popularnoj glazbi: u komercijalnim medijima sredovječni muškarci gotovo već institucionaliziranog statusa doslovce prolijevaju slinu, negativnu faktografiju i banalnu analizu, dok njihovi mlađi kolege u nezavisnim, uglavnom internetskim, medijima – uz časne izuzetke i ponešto više pažnje prema aktualnome – nastavljaju već dobro utabanim putevima. Djevojkama i ženama ta su vrata, barem u korporativnim medijima, potpuno zatvorena. O tom i više neg zorno svjedoči tekst Antonele Marušić na Vox Feminaeu: “S recenzentskom kolumnom u lokalnim novinama rastala sam se kada sam se preselivši u Zagreb zaposlila u većoj i utjecajnijoj novinskoj kući, dopisništvu Slobodne Dalmacije u Zagrebu. U SD-u su mi odmah rekli da tu ne mogu pisati recenzije jer je to mjesto već godinama rezervirano za njihovog dugogodišnjeg kritičara Zlatka Galla. Urednicima sam diplomatski pokušala objasniti kako ne planiram nikoga izgurati, pogotovo ne kritičarsku instituciju poput Galla, no oni su tvrdili kako samo on može odlučiti smeta li mu da povremeno pišem recenzije glazbenih izdanja koje on ne stiže popratiti, osvrte na albume s nezavisne scene i slično. Nazvala sam ga i uvažavajući njegov autoritet objasnila mu kako bih željela malo prostora u glazbenoj kritici SD-a, no Gall je bio decidiran – ne dolazi u obzir!”. 

Krađa intelektualnog vlasništa, odnosno onoga što danas pod njime podrazumijevamo, postoji koliko i moderna kultura sama: od potpuno konvencionalnog preuzimanja čitavih tekstova ili njihovih segmenata u elizabetinsko doba, preko povijesnog krivotvorenja umjetnina, pa sve do današnjeg ilegalnog rasparčavanja filmova, knjiga i muzike putem elektroničkih i fizičkih formata. Čovjek koji je slomio glazbenu industriju priča je o Bennieu Lydellu Gloveru, radniku u više postrojenja koje su se bavile proizvodnjom i pakiranjem fizičkih nosača zvuka i koji je shvatio da određena izdanja, pogotovo ona koja još uvijek nisu na policama prodavaonica, na crnom tržištu vrijede pravo bogatstvo.   

U tekstu na Mufu, naslovljenome Zanimanje: nastavnica, Barbara Pleić Tomić bavi se figurom nastavnice u popularnoj kulturi: “O profesiji prosvjetnih radnika i radnica u javnom se medijskom prostoru govori mnogo i često, s izraženo crno-bijelom polarizacijom problematike njihovih prava, obaveza i statusa. (…) U strukturama sjećanja likovi nastavnika i nastavnica iz naše osobne povijesti posjeduju značajni emocionalni i nostalgični kapital – svatko od nas oboružan je anegdotama i (polu)mitovima, svatko od nas određenog nastavnika/cu pamti kao (ne)pravednog, kao nekoga tko nas je učinio (ne)zainteresiranima za svoj predmet. (…) Suprotno od diskursa svakodnevice, na prvi se pogled može činiti kako prostor popularne kulture nije pretjerano zasićen nastavničkom prisutnošću. (…) Kompleksniji, problematski prikaz prosvjetnih djelatnika i djelatnica tako ostaje vezan uz medije filma i književnosti, a šarolikost koja u njima prevladava opovrgava početne opservacije o sterilnosti interpretacija nastavničkih likova u sferi (popularne) kulture”.

I za kraj, upućujemo na zanimljiv dokumentarni film posvećen Nicku Drakeu, tragičnom i iznimno utjecajnom glazbeniku britanske folk scene 1970-ih, a koji se besplatno može pogledati ovdje.  

Što danas znači postati dječakom? Na koji se način dječaštvo manifestira u različitim kontekstima? Na koji način opisujemo očeve i sinove u suvremenom društvu? Možemo li nevidljive dječake učiniti vidljivima na drugačije načine no što to čine mediji?

The Invisible Boy rezultat je međunarodnog i interdisciplinarnog istraživanja o tome kako dječaci postaju dječaci i na koji se način dječački identitet formira u suvremenom društvu. Projekt je uključio 24 umjetnika i umjetnice te znanstvenika i znanstvenice iz Švedske, SAD-a, Turske, Ujedinjenog Kraljevstva, Finske, Novog Zelanda, Nigerije, Švicarske, Indije, Kanade, Italije i Hrvatske. Josip Horvat svoj je obol istraživanju dao u tekstu o umjetničkim materijalizacijama osobnog osmišljavanja roda. Publikacija unutar dvadeset poglavlja sadrži znanstvene radove, video uratke, crteže, fotografije i glazbu.

Kombinirajući različite pristupe i izraze, poglavlja formiraju skupni primjer višeznačnih istraživanja kompleksne materije kao što je rodno oblikovanje identiteta. Prilozi istraživanju organizirani su u četiri teme: “Pregovaranje o identitetu”, “Tjelesno postojanje”, “Prekinuto dječaštvo” te “Rod i suvremeni mediji”. Publikaciju besplatno preuzmite ovdje.

Istraživanje i objavu publikacije organizirao je Odsjek primjenjene znanosti o obrazovanju Sveučilišta Umeå. Isti je tim, poimenice Camilla Hällgren, Elza Dunkels i Gun-Marie Frånberg, 2012. godine objavio publikaciju pod nazivom The Invisible Girl, rezultat također međunarodnog istraživanja koje je uključilo 40 umjetnika i znanstvenika iz 15 zemalja, među ostalim i Hrvatske, a sudjelovale su Barbara Pleić Tomić, Dina Rončević i Nada Kujundžić. Publikaciju koja se bavi kritičkim perspektivama “stvaranja” djevojaka i djevojaštva besplatno preuzmite ovdje.

Uz studije o trima filmskim autorima, Nuriju Bilgeu Ceylanu i braći Dardenne, iz pera Mirze Skenderagića i Miroslava Sikavice, dvobroj donosi i studiju Tihonija Brčića o kategorizaciji crnoga kadra te istraživanje Ivana Maloče o hrvatskome igranom filmu iz produkcijske perspektive.

Poseban prilog dvobroja namijenjen je nastavi filma i medijske kulture, s tekstom Josipa Vujčića o razvoju novijeg britanskog sitcoma.

Unutar korica časopisa nalaze se i redovite rubrike osvrta na nedavne festivale i nove knjige, dok se u rubrici o kinorepertoaru mogu pronaći tekstovi o filmovima 12 godina ropstva, Američki varalice, Dodir grijeha, Nebraska, Velika ljepota i Venera u krznu, za koje su zaslužni Mario Slugan, Tomislav Čegir, Dragan Jurak, Aldo Paquola, Feđa Gavrilović i Višnja Vukašinović.

Hrvatski filmski ljetopis možete nabaviti na blagajni kina Tuškanac, u knjižari Vuković & Runjić i Shopu Kina Europa te direktno kod izdavača, Hrvatskog filmskog saveza.

Izvor: HFS

KP: Zašto muf? Kakve veze muf ima s feminizmom? I što je s onima koji muf nemaju, a feministi su?

Muf: Muf je kao naziv došao spontano. Lana, Maša i Barbara razgovarale su i fantazirale o pokretanju sajta za feminizam i popularnu kulturu, ali stvari su sjele na mjesto tek kad se priključila Asja i već na prvoj kavi razriješila problem imena sajta. U tome je glavnu ulogu odigrao Lanin modni dodatak – muf/torbica – koji je Asju naveo da predloži sadašnji dvosmisleni naziv sajta. Nakon toga je sve poprimilo jasne obrise: ton sajta, rubrike, dizajn. 

Dvosmislenost naziva nam je važna: modni dodatak i “stidne” dlake (pa, metonimijski, vagina). S jedne strane zvuči kao blaga provokacija, a s druge ima bitno povijesno, kulturno, estetsko i političko značenje. Uostalom, debate o depilaciji tzv. intimne zone ovih su dana ponovno politički aktualne! Muf u tom smislu nije isključiv, voli i one s mufom i one bez mufa, i žene i muškarce, i feministkinje i feministe. Premda je Muf nastao kao rezultat jedne od najljepših stvari u životu, ženskog prijateljstva, i mu(f)škarci su pridonijeli nastanku sajta, kao partneri, prijatelji, kolege i – uskoro – autori tekstova.

KP: Kakva je to feministička perpektiva u kojoj su se našle Asja Bakić, Maša Grdešić, Barbara Pleić Tomić i Lana Pukanić te odlučile pokrenuti portal?

Muf: Nas četiri, kao i svaka feministkinja/feminist, imamo svaka svoju osobnu povijest postajanja i bivanja feministkinjom koja ni u kom slučaju nije dovršena. Na feminizam gledamo kao na stalan proces učenja i osvješćivanja, on za nas nije jedna i stabilna stvar, pa se tako i naši pogledi na feminizam uvijek ne poklapaju. To ipak ne znači kako vjerujemo da feminizam može biti bilo što, da može biti “ono što ti želiš da bude”. Naši se interesi najviše podudaraju kada je riječ o odnosu feminizma i popularne kulture, a činilo nam se da to specifično područje nije dovoljno pokriveno na hrvatskom internetskom prostoru, iako postoji nekoliko odličnih sajtova za feminističku politiku.

Premda smo sve velikim dijelom formirane popularnom kulturom te smo neke feminističke stavove usvojile upravo tim putem, i bez obzira na našu ljubav prema mnogim pop-kulturnim proizvodima i tekstovima, nismo zastupnice “popularnog feminizma” koji je pomiren(iji) s popularnom kulturom, već je želimo promatrati kritički, stalno svjesne njezinih komercijalnih, kapitalističkih okvira.

KP: Je li Muf aktivistički portal ili ostaje u teorijskim okvirima?

Muf: Muf je portal za feminističko čitanje popularne kulture. Ako nam se, na primjer, ne dopada neki film, sjest ćemo i napisati zašto. Nismo baš sigurne da bi gađanje filma jajima postiglo bolji efekt. Vjerujemo da je kritičko pisanje o fenomenima popularne kulture na ovakvom portalu oblik aktivizma jer se tim putem otvaraju bitne rasprave o stvarima koje smo često skloni olako shvatiti, a u velikoj nam mjeri oblikuju svakodnevicu. Internetski sajt za razliku od znanstvenog rada objavljenog u specijaliziranom časopisu te pristupačniji jezik za razliku od teorijskog metajezika, nadamo se, učinit će Muf dostupnim i zanimljivim širem čitateljstvu. 

KP: U što se nadate da će portal izrasti odnosno postoji li ideja daljnjeg razvoja?

Muf: Ne robujemo ideji rasta jer Muf nije na burzi, već na internetu. Naša je želja da Muf postane popularno mjesto za raspravu o utjecajima popularne kulture na svakodnevni život, posebice na život žena, odnosno, portal koji bi prije svega konsolidirao različite poglede na feminizam unutar popularne kulture, ali i šire. Također bismo s vremenom voljele okupiti veći broj stalnih i povremenih suradnica i suradnika koji dijele naš entuzijazam za bavljenje tim problemima.

KP: Na koliko je načina moguće govoriti o feminizmu i feminizmima? Može li feminizam ostati u okvirima parcijalne borbe u današnje doba?

Muf: Danas je osobito važno osvijestiti razlike unutar feminizma i podržati različite tipove feminističkih identiteta. Razvoj feminizma nas uči da stalno treba raditi na osvješćivanju vlastitog privilegija i vlastitih slijepih pjega. Prošlo je vrijeme kada se moglo neproblematično govoriti o kategoriji “žena”, sada je nužno odmah postaviti pitanje “koja žena”? U tom smislu više nema “parcijalne” borbe jer su drugi identiteti (klasni, rasni, seksualni i brojni drugi) već neodvojivo povezani sa “ženskim”.

Također, danas je borba protiv patrijarhata snažno povezana s borbom protiv kapitalizma i u njoj bi trebali sudjelovati i muškarci i žene. Borba za “muška” prava ima smisla ako se prihvati da problemi suvremenog maskuliniteta također proizlaze iz patrijarhata, a ne iz navodne nove moći žena. Međutim, veza patrijarhata i kapitalizma nije prirodna i vječna pa stoga ne vjerujemo da će, ako se jednom sruši kapitalizam, i patrijarhat čarobno nestati. U tom smislu neke bitke i dalje moraju biti parcijalne.

KP: Kategorije tekstova poput feminizma, književnosti, tv/film i popa relativno su jasne odrednice, no što su vivisekcija, porno i eyesore?

Muf: Porno je porno: kategorija posvećena čitanju pornografije. Nismo htjele previše mudrovati. Isto je i s Vivisekcijom koja, doduše, u kontekstu našeg sajta ne znači doslovno otvaranje i proučavanje životinjskog organizma, ali nedvosmisleno ukazuje na zasijecanje tkiva popularne kulture kako bismo ga pažljivije izučile dok je još uvijek aktualno. Eyesore je kategorija rezervirana za vizualne intervencije i likovne radove, ukratko – eyesore je naš tumblr.