Koncertu održanom u nedjelju, 14. lipnja, prethodila je trodnevna radionica Overtone singing – past and future pod vodstvom Namtchylak, realizirana u sklopu projekta Edukultura – Vokalni lab udruge Ganz nova kultura promjene. Predstavljene su specifične vokalne tehnike nastale na području Tuve – republike u Ruskoj Federaciji na jugu Sibira, uz granicu s Mongolijom. Tuvansko grleno pjevanje naslanja se na određene vidove interaktiranja s okolinom posredstvom glasa, poput oponašanja zvukova životinja ili prirodnih elemenata. Vokalist_ica istovremeno proizvodi nekoliko tonova, duboki osnovni dron i alikvotne tonove koji odzvanjaju iznad njega.

Kao prva žena koja je izučavala i izvodila tuvansko grleno i alikvotno pjevanje, umjetnica je razvila vlastite metode proširivanja vokalnog raspona, uključujući somatske vježbe, disanje i meditaciju. Prema web najavi Ganz nove kulture promjene, radionica se sastojala od teorijskog uvoda u povijest pjevačkih tradicija i suvremene vokalne kulture Tuve i praktičnih vježbi razvoja različitih vokalnih stilova tuvanskog grlenog pjevanja i komplementarnih tehnika.

Silvija Stipanov, kustosica programa Ganz nove kulture promjene ističe da je suradnja sa Sainkho Namtchylak prirodno proizašla iz dugogodišnjeg rada na projektu Edukultura, a prijedlog je došao od umjetnice, pjevačice i pedagoginje Glorije Lindeman te se nadovezao na interes same Stipanov za suradnjom s Namtchylak i programsku koncepciju Vokalnog laba posvećenu istraživanju, eksperimentiranju i prijenosu znanja iz područja vokalne izvedbe.

Stipanov pojašnjava da je sam koncert logički realiziran u suradnji s Centrom kulture Ribnjak u sklopu komplementarnog programa Iza ugla, uho svijeta usmjerenog ka otvaraju pozornice stranim glazbenicima koji u Zagrebu žive kao azilanti, ekspati, strani radnici ili studenti te poticanju njihove suradnje s domaćim glazbenicima. Tako je i inicijativa za uključivanje benda Donja Jeka došla od voditelja glazbene umjetnosti Scene Ribnjak Nenada Kovačića.

Riječ je o zanimljivom spoju izvođača_ica. Namtchylak već desetljećima djeluje u sferama tradicijske i eksperimentalne glazbe, redefinirajući aspekte oba polja kroz elemente performansa, avangardnih gesti, šamanizma i meditacije. Iako je i dalje jedna od najznačajnijih suvremenih umjetnica čije se impresivne vokalne mogućnosti konstantno rekontekstualiziraju u sudaru s improvizacijom, world musicom, jazzom pa i noiseom, u Zagrebu nije nastupala više od 20 godina.

S druge strane, drone folk izričaj benda Donja Jeka izmiče estetiziranim idejama takve odrednice jer je ne provlači kroz filter ekstremnijih ili popularnijih stilova poput dekonstruirane elektronike, jazza ili metala. Zbog percipirane zatvorenosti folk niše unutar šire eksperimentalne scene, takav pristup često prolazi ispod radara i ostaje rezerviran za znalačku i angažiranu publiku.

Neočekivana melankolija tradicijskih melodija

Donja Jeka u svojoj praksi oživljava južnoslavenske tradicijske pjesme iz područja Donje Letine, Šaša i Pisarovine i spaja ih s maglovitim teksturama ambijenta i dronea. Kroz svojevrsnu reaktualizaciju zaboravljene tradicije, projekt nastoji istražiti višestoljetne veze poljske i hrvatske kulture na područjima hrvatskih sela i običaje koji su oblikovali njihov svakodnevni život. Album Sunce te gleda, izdan krajem 2024. godine pod utjecajem je etnomuzikološke arhivske građe te se sastoji od 12 pjesama posvećenih Suncu. 

Kako u razgovoru s Janom Błaszczakom za tekst Pieśni Bośni pojašnjava Marta Derejczyk, etnologinja i jedna od vokalistica benda, u pjesmama se miješa nekoliko konceptualnih razina: mitska, jer izvanzemaljska tijela ovdje funkcioniraju kao personificirana božanstva, sudionici ili promatrači svakodnevnih aktivnosti; magično-agrarna, povezana s ritualnim funkcijama  pjesama; i religiozna, jer se ponekad pojavljuju kršćanski motivi. Povremena preklapanja staroslavenskih i kršćanskih motiva ukazuju na drevnost samih izvora, koje je prikupila etnomuzikologinja i vokalistica Barbara Majnarić.

Minimalistički aranžmani pjesama u fokus stavljaju upravo napjeve i njihovu kazivačku funkciju, kao i umijeće vokalistica Barbare Majnarić, Marte Derejczyk i Joanne Skowrońske. U live okruženju, do izražaja posebno dolazi neočekivana, gotovo primordijalna melankolija tradicijskih melodija, podebljana iznenadnim udarcima po gitari umjetnika Svena Pavlovića, distorzijama ili dubokim tonovima koji kao da se provlače kroz vibracije syntha i raspršuju u šumove nalik huku vjetra.  

U toku nastupa, vokalistica Barbara Majnarić periodički se obraćala publici pojašnjavajući faze albuma, pozadinu pojedinih pjesama, porijeklo i načine kako su dnevni i godišnji ritmovi Sunčevih mijena oblikovali dnevne aktivnosti, međuljudske odnose i percepciju realnosti. U nastupu su se tako izmjenjivali zazivi suncu, ali i duhoviti uvidi u rituale udvaranja ili uvjete rada. Rastakanje moguće barijere razumijevanju tematskih cjelina omogućilo je lakše uranjanje u izvedbu i navigiranje njenih hermetičnijih aspekata. 

Većina pjesama započinje polifonijom koju postupno nadopunjuje gradacija sirovijih elemenata dronea, psihodelije i post punka svedenih na jezivu pozadinsku prisutnost. Unatoč pomnom građenju atmosfere koje je proizvelo produžene periode transa, u dijelu pjesama pokazala se određena predvidljivost u pogledu tješnjeg stapanja tradicijskih i modernih elemenata.

Dok su u pjesmama poput Pjeto pjeva suzdržanost i minimalne intervencije pomogle istaknuti njenu duboko lirsku kvalitetu, izravnija eksperimentalnost pjesama Sunašce se napol dana vija ili Dobra večer naša majarice unijela je dozu svježine kroz klokotavi ritam i izraženiju, gotovo psihodeličnu melodiju. Trenutci spontanijeg prepuštanja pjesmi praćeni bubnjanjem Gorana Štrbca oni su kada je entuzijazam benda bio gotovo zarazan. Donja Jeka je na vrlo efektan i pristupačan način publiku uvukla u posebnosti svoje prakse, no u budućnosti bi bilo zanimljivo vidjeti zaigraniju inkorporaciju suvremene glazbe.

Od meditativne smirenosti do nesputane energičnosti

Nastup Sainkho Namtchylak i Germana Popova također je obilježio minimalizam, koji je podcrtao prisnost i kvalitetu njihove dugogodišnje suradnje. S radom Sainkho Namtchylak dosad sam se susrela ponajviše kroz njene eksperimente s elektronikom na hvaljenim albumima Stepmother City i Survival Songs te pomalo opskurno izdanje Nightkeeper koje pruža uvid u mračniji, više ambijentalni i noiserski spektar njena bogatog opusa. Incidentalno, na prva se dva spomenuta albuma Popov javlja u svojstvu izvođača ili producenta, dok posljednji predstavlja kolaboraciju s projektom Slumberland belgijskog glazbenika i skladatelja Jochema Baelusa. 

Logičnost takvih kolaboracija u pogledu komplementarnosti interesnih sfera umjetnika_ca i fokusa na fuzije tradicijske glazbe, improvizacije i eksperimentalne elektronike po kojima je Namtchylak postala prepoznatljiva, pomalo je nametala pretpostavku da će i njen zagrebački nastup obilježiti decidirana inkorporacija elektronike, čak i ako smjer i forma same izvedbe neće biti predvidljivi.

Umjesto toga, Popov i Namtchylak pripremili su akustičnu izvedbu uz dodatak jedne improvizacije. Silvija Stipanov ističe da je ideja za uključivanjem Germana Popova došla od same Namtchylak, kao i želja za baziranjem izvedbe na tradicijskim tuvanskim instrumentima i pjesmama. Kako je u toku nastupa pojasnila sama umjetnica, riječ je o reakciji na konstantan porast rasprostranjenosti tehnologije i umjetne inteligencije te se nastup u tom smislu može promatrati kao povratak jednostavnijim, manje filtriranim i isključivo ljudskim načinima povezivanja s publikom.

Namtchylak od samog početka nosi izvedbu tihim dostojanstvom iskusne i moćne izvođačice. Dok je u prvih nekoliko pjesama fokus prvenstveno na njenom glasu koji se povremeno kretao u gotovo opernom registru, u trenutcima kada se u izvedbu sve više uključuje Popov njihova prisnost potpuno dolazi do izražaja. Prati je izuzetno pažljivo, s blagim osmjehom i izvježbanim osjećajem kada joj prepustiti prostor, a kada je aktivnije nadopunjavati. Razmjena između njih odvija se neopterećeno i fluidno.

Popov je tijekom izvedbe pokazao sviračko umijeće na nekoliko tradicijskih instrumenata, poput kuraya – vertikalne flaute iz Južnog Urala, Ba-wu flaute iz Yunnana te Dombre iz Kazahstana. Namtchylak je njegov interes za skupljanje i izučavanje azijskih instrumenata kontekstualizirala kroz duhovite opaske, što je samo pojačalo intimnu atmosferu koja oprašta i nesavršenosti.

Ipak, završna improvizacija pokazala se najzanimljivijim dijelom izvedbe jer je demonstrirala širi raspon vokalnih mogućnosti Namtchylak, ali i Popova. Njene siktaje, režanje i duboke grlene tonove Popov je pratio na usnoj harmonici khomus iz Sibira, a povremeno se uključivao i vokalnim varijacijama. U usporedbi s meditativnim karakterom ostatka izvedbe, improvizacija je uhvatila dašak ritmičnosti i nesputane energije izdanja Namtchylak. Kako pojašnjava Stipanov, improvizacija je bila svojevrsni odgovor na želju polaznika_ca masterclassa da je publika čuje i u neposrednijem glazbenom izrazu, kakav su imali_e priliku doživjeti tijekom radionice. 

Bio je to jedan od onih koncerata koji nježno izvlače iz zone komfora jer ne dolaze s razrađenim narativom o namjeri projekta, niti opisuju kompleksan mehanizam njegova nastanka. Ponekad je najteže sjediti sa zbunjenošću, a onda fascinacijom i promatrati njihova preklapanja i mijene, znajući da nijednu od senzacija ne možemo naprosto zadržati dovoljno dugo ili jasno. I takvi izazovi intelektualizaciji koje su ponudila oba nastupa sastavnim su dijelom iskustva slušanja. Nerijetko predstavljaju početnu točku dubljeg zalaženja u određenu nišu.

Tijekom Otvorenog studija grupa će istraživati zvukove i frekvencije koje induciraju spavanje. Uzimajući u obzir akustička svojstva galerijskog prostora pripremat će cjelovečernju izvedbu koja sam čin spavanja izmješta iz svakodnevnog prostora doma u galerijski prostor u kojem se u zvučno artikuliranom snu isprepliću izvođači i publika.

Otvoreni studio posjetite srijedom, petkom i nedjeljom od 19 do 22 sati u periodu od 10. do 26. veljače. Završna izvedba održat će se 27. veljače. 

Barbara Majnarić diplomirala je povijest umjetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu, zatim završava preddiplomski studij vizualnih komunikacija. Trenutačno radi na polju dizajna i vizualnih komunikacija. Karla Paliska diplomirala je vizualne komunikacije na studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, a trenutačno radi na polju dizajna.

Zidne novine nastale su 2006.godine kao neposredni komunikacijski kanal nevidljivog istraživačko-umjetničkog projekta Bilježenje prostora/Bilježenje vremena s građanima Zagreba. Zidne novine izlažu se u osam zidnih ormarića nekadašnjeg kina Hrvatske kinoteke u kojima su tada stajale najave za filmove, recenzije i fotografije glumaca. Namjera projekta Bilježenje prostora/Bilježenje vremena je da rekonceptualizira i reinterpretira zaboravljenu materijalnu i nematerijalnu baštinu grada Zagreba. Zidne novine vidljivi su dio kontinuiranog istraživanja Bacača Sjenki o promišljanju grada, javnom i urbanom prostoru, urbanitetu, identitetu i suživotu.

Intervju Anje Stević s autoricama poslušajte ovdje.

Izvor: Bacači sjenki