Inicijalno predstavljena u siječnju 2024. u HDD-u, ova izložba donosi uvid u četiri desetljeća oblikovanja vizualne komunikacije u kontekstu djelovanja autonomnih feminističkih organizacija i inicijativa u Hrvatskoj.

Izložba čiji postav potpisuju Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin i Marko Golub prikazuje raspon od skromnih produkcijskih početaka aktivistica-dizajnerica iz druge polovice 1980-ih, preko radova renomiranih dizajnera_ica, agencija i studija, cjelovitih vizualnih identiteta kampanja i organizacija, do najmlađe generacije dizajnerica i ilustratorica koje oblikuju feminističko-zagovaračke ideje danas.

S obzirom na to da su većinu feminističkih tiskanih materijala s kraja 1980-ih i početka 1990-ih oblikovale same aktivistkinje, izložba u svom početnom dijelu obuhvaća produkciju iza koje stoje nepoznate, nepotpisane autorice, ili one čijim imenima autorski tim nije uspio ući u trag. Nakon njih slijedi niz autorica koje su bile ili će s vremenom postati neka od središnjih imena hrvatske dizajnerske i umjetničke scene – među njima Sanja Iveković, Sanja Bachrach Krištofić, Iva Babaja, Ira Payer, Barbara Blasin, Koraljka Vlajo, Dora Bilić i Tina Müller, Goga Golik, Ana Labudović, Tessa Bachrach Krištofić, Tea Šokac, Gabrijela Ivanov i mnoge druge.

U oblikovanju promotivnih materijala s feminističkom agendom danas dominiraju ne samo dizajnerice_i nego i ilustratorice, npr. Rina Barbarić, Hana Tintor i Hana Vrca, ili Ena Jurov koja svoje feminističke stavove izražava koristeći formu stripa/fanzina npr. Good Night Macho Pride.

Dan nakon otvorenja, u petak 13. veljače, u 18 sati, autori izložbe Barbara Blasin i Marko Golub održat će predavanja i razgovor s publikom pod zajedničkim naslovom Pažnja! Dizajn pri radu.

Izložba ostaje otvorena do 5. ožujka, a više možete pročitati ovdje.

Izložba Žene u javnom prostoru (II) donosi novu seriju fotografija autoričinog višegodišnjeg projekta u kojem se ona bavi uočavanjem, bilježenjem i označavanjem položaja i uloge žena u zagrebačkom javnom gradskom prostoru.

Ova izložba nastavak je prethodna dva projekta koja su se odvijala tijekom gotovo deset godina – Gradska rubrika iz 2016. godine i Žene u javnom prostoru: briga za grad (2023.). Nastavljajući ovaj projekt autorica predstavlja promjene situacija žena u gradskom okruženju koje se očituju u dugotrajnosti i njegovom otvorenom tijeku.

Barbara Blasin grafička je dizajnerica i fotografkinja, koja je diplomirala 2002. na Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Svoj profesionalni rad započinje 1997. kao fotografkinja u časopisu Arkzin. Bavi se dizajnom i fotografijom, te je surađivala na raznim interdisciplinarnim i istraživačkim projektima koji se bave ženskom historiografijom. Izlagala je samostalno i na mnogim grupnim domaćim i međunarodnim izložbama.

Izložba ostaje otvorena do 16. svibnja, a više detalja možete pronaći na ovom linku.

Riječ je o jedinstvenoj izložbi Tehničkog muzeja Nikola Tesla, koja kroz umjetničke radove Sanje Iveković vezane uz Nadu Dimić (antifašističku borkinju i istoimenu zagrebačku tvornicu) te rezultate istraživanja usmjerenog na fizičke ostatke tvorničkog inventara, problematizira posljedice sustavnog zanemarivanja i brisanja antifašističkog i socijalističkog industrijskog nasljeđa tijekom 1990-ih i 2000-ih.

Razgovor s umjetnicom Sanjom Iveković, kustosicom Kosjenkom Laszlo Klemar i suradnicom na izložbi te autoricom postava, dizajnericom Barbarom Blasin, vodit će koordinatorica inicijative One Billion Rising (OBR) Rada Borić i umjetnička direktorica i producentica ŽFF/OBR Danijela Stanojević.

Grafičko oblikovanje feminističkih promotivnih materijala i društveni aktivizam snažno su isprepleteni što pokazuje i izložba punim nazivom Sindikat žena… Dizajn feminističkih promotivnih materijala od 1980-ih do danas, održana od 23. siječnja do 5. veljače 2024. u Galeriji HDD-a. Izložba obuhvaća djelovanje autonomnih feminističkih organizacija i inicijativa u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) u periodu od druge polovice 1980-ih do danas, a njezinih deset izložbenih cjelina kombinira kronološku i tematsku podjelu promotivnih materijala. Autorski tim Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin i Marko Golub, odabrali su promotivne materijale kojima prezentiraju razvoj grafičkog oblikovanja feminističkih promotivnih materijala u posljednjih četrdesetak godina. 

U nevelikom prostoru galerije izloženi su letci, plakati, publikacije, bilteni, časopisi i drugi materijali koji opredmećuju feminističke strategije vizualnog komuniciranja. Izložba Sindikat žena… posjetitelju nudi materijale s kojima se već susretao, kao i neke slabije znane, a koji otkrivaju manje poznatu povijest feminističkog aktivizma i razvoja vizualne komunikacije feminističkih organizacija u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Primarni fokus izložbe jest na razvoju dizajnerskih pristupa feminističkim materijalima, pa povijesni i društveni kontekst mjestimično bivaju tek natuknuti te izostaje sistematičniji kulturno-povijesni pregled. Primjerice nema eksplicitnog spominjanja raskola na hrvatskoj feminističkoj sceni 1990-ih kada se pojedine feminističke grupacije i inicijative usmjeravaju antiratno i antinacionalistički, dok druge inzistiraju na imenovanju nacionalnosti agresora i žrtve.

Postavljanje izložbe o počecima dizajniranja feminističkih materijala za sobom povlači pitanja: Što je s arhivima feminističkih udruga i kako pronaći materijale ako pojedine udruge više ne postoje? Što ako je njihova dokumentacija izgubljena, poput one Ženske grupe Trešnjevka? Iz razloga što ne postoje javni arhivi koji čuvaju gradivo feminističkih udruga, autori su se u velikoj mjeri oslonili na privatne arhive aktivistica Slavice Jakobović Fribec i Aide Bagić, kao i na sačuvane materijale koje su im ustupili dizajnerice i dizajneri zastupljeni na izložbi. Kako autorski tim izložbe ističe, ona prikazuje heterogenu produkciju s početaka feminističkog organiziranja kada se tiskani materijal oblikovao DIY i anarho tehnikama fotokopiranja te izrade fanzina, prema suvremenoj mainstream produkciji s velikim kampanjama i billboardima dizajnerskih agencija.

Prva izložbena cjelina nosi naziv Proleteri svih zemalja, tko vam pere čarape? Vizualno oglašavanje prvih autonomnih feminističkih inicijativa i organizacija (1986-1991.). Posjetitelja u izložbu uvodi istoimena ilustracija Mirka Ilića nastala 1978. za bilten međunarodne konferencije DRUG-ca žena – novi pristup ženskom pitanju. Najstarija ilustracija izložbe ukazuje na pitanje neplaćenog ženskog rada i na to kako deklarativna ravnopravnost muškaraca i žena u socijalizmu, u privatnoj sferi nije funkcionirala – a ista se problematika nevidljivog ženskog rada i neravnopravnosti rodova provlači do danas. 

Zbog prostornih ograničenja, autori izložbe su plakate i ilustracije uglavnom reproducirali u umanjenoj veličini i postavili kao fotografije koje čine zidne tapete. Prva tapeta, osim Ilićeve ilustracije, obuhvaća plakate Prvog jugoslavenskog feminističkog susreta u Ljubljani (1987.) s porukom “Položimo karte na mizo” i ručno rađenom tipografijom, te Trećeg jugoslavenskog feminističkog skupa u Beogradu (1989.) s porukom “Ja, ti, one… za nas” – koja prikazuje rukom nacrtan ženski simbol i skupinu aktivistkinja smještenu unutar njega.

U drugoj polovici osamdesetih osnivaju se prve feminističke organizacije u Hrvatskoj, Ženska grupa Trešnjevka te SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja, što prate izdvojene ilustracije – participativni dizajn bedževa grupe s Trešnjevke, nastao u suradnji sa ženama i djecom volonterima, te ilustracije za SOS telefon. Prvi sabor žena Hrvatske koji se odvio 1990. na inicijativu feminističke grupe Kareta, također je ilustriran jednostavno izvedenim ženskim simbolom. U ovoj su se cjelini našli časopis Kareta, koji su uredile žene iz Zagreba i Ljubljane te reprodukcija plakata Adieu Patriarhat, koji je dizajnirao Likovni studio (Tomislav Mrčić i Danko Jakšić) za žensku organizaciju Lilit, koja radi pri ŠKUC Forumu Ljubljana od 1995. godine. Plakat Strah od letenja, prema romanu Erice Jong, dizajn je Mirka Ilića s istaknutim ženskim srednjim prstom koji ukazuje na društveni obrat u odnosu na poziciju žene u romanu te u tadašnjem društvu.

Druga cjelina, Rani radovi – Oblikovanje znakova i publikacija prvih feminističkih organizacija (1992-2002.) donosi publikacije te logotipe niza ženskih inicijativa koje se osnivaju od početka do sredine 90-ih. Izlaze časopisi poput Kruh i ruže, čiji je nulti broj (bilten) dizajnirala umjetnica Sanja Iveković 1993. godine. Autonomna ženska kuća djeluje od 1990. godine, dok je 1992. osnovan Centar za žene žrtve rata – ROSA. Organizacija B.a.b.e. – Budi aktivna. Budi emancipiran. osniva se 1994. povodom najave izmjene Zakona o pobačaju u Republici Hrvatskoj. Kako otkriva dizajnerica i autorica izložbe Barbara Blasin, peticija organizacije predana je tadašnjem ministru zdravstva Andriji Hebrangu pa prijedlog za izmjenu zakona biva povučen. Organizacija je osnovana sa svrhom promicanja i zaštite ženskih ljudskih prava radi promicanja rodne ravnopravnosti i osiguravanje jednakih mogućnosti za sve rodove u svim sferama društvenog života. Ženska Infoteka nastaje u periodu 1992.-1993. sa svrhom edukativnog i publicističkog rada. Njezin logotip dizajnira Sanja Iveković koja je svoje djelovanje započela u području grafičkog dizajna te se njezino ime pojavljuje u različitim dijelovima izložbe. Centar za ženske studije osnovan je 1995. (dizajn logotipa Iva Babaja), a CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje 1997. godine (logotip je dizajnirao Danko Steiner). Od 2002. djeluje organizacija Ženska soba, čiji je djelokrug rada problematika seksualnog nasilja nad ženama, izravna podrška te edukacija. Njezin logo plave boje, stilizirana širom otvorena vrata otvorena prema unutra, dizajnirala je Koraljka Vlajo.

Ova cjelina obuhvatila je i oglas Autonomne ženske kuće iz 1994. koji je jedan od prvih plakata s motivom fizički ozlijeđene žene. Isti će motiv kasnije postati široko korišten na mnogim promotivnim materijalima koji ukazuju na fizičko i psihičko zlostavljanje žena. Potom, izložena je naslovnica časopisa Treća Centra za ženske studije, čiji je prvi broj dizajnirala Iva Babaja 1998. godine. Svoje su mjesto pronašli i newsletter organizacije B.a.B.e. nepoznatog autora iz 1998. te fanzin anarhofeministkinja Anfema (Anarhofeministička akcija) WOMB! iz 1999., koji je dizajnirao cijeli tim aktivista_ica/dizajnera_ica – Ana Mala Čići, Marko S., Nikolina, Sanja, Željka-Akljež.

Treća cjelina bavi se vizualnim oblikovanjem za prve lezbijske udruge (1989-2009.). Homoseksualnost je u Jugoslaviji tematizirana na feminističkim skupovima održanima 1980-ih, a prva hrvatska lezbijska inicijativa Lila inicijativa djeluje od 1988./89. što je na izložbi ilustrirano reprodukcijom ružičastog letka organizacije. Izdvojen je i letak Lesbians in Croatia, nastao u Zagrebu 1993. s ilustracijom žene kratke kose koja se nagnula nad kartu Hrvatske obuhvaćenu tamnim trokutom, dok je sama pozadina letka tamno ružičasta. Letci nastaju do-it-yourself tehnikama fotokopiranja, izrezivanja, lijepljenja, ispisivanja tekstova na pisaćim mašinama – što je simptomatično za aktivističko oblikovanje. 

Izložena je i naslovnica lezbijskog časopisa Pandora iz Ljubljane (broj 4., 1993.), kao i prvi broj časopisa Just a Girl, koji je dizajnirala Sunčana Špriovan 1993. Ovaj se časopis, nastao u Zagrebu, izdvaja po svom grafičkom oblikovanju nastalom na računalu što ukazuje na profesionalniji pristup samom dizajniranju. U sredini prostorije, među različitim publikacijama izložen je časopis Lesbo (Ljubljana, 1997.). Časopis lezbijske sekcije ŠKUC Ljubljana ističe se neobičnim izgledom, A3 formatom, nepravilnog, krivudavo izrezanog desnog ruba. Na naslovnici je iznesen manifest sa zahtjevima za jednakim ljudskim pravima za lezbijke u slovenskom društvu.

Potrebno je istaknuti kako je 1989. ustanovljen Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilištu u Zagrebu te obrazovanjem generacija dizajnera dolazi do profesionalnijeg pristupa vizualnom oblikovanju feminističkih promotivnih materijala. To dovodi i do pojave velikih oglašivačkih kampanja usmjerenih na širu populaciju, a ne samo na feminističko-aktivističku zajednicu. Već spomenuto osnivanje Centra za ženske studije dovelo je do okupljanja feminističkih umjetnica, aktivistica i znanstvenica koje su imale iskustvo djelovanja u dizajnu ili su ga tada tek formalno stekle. 

Godine 2002. odvija se oglašivačka kampanja za promicanje prava homoseksualnih osoba, nastala za riječku lezbijsku udrugu Lori, koju dizajnerski potpisuje Barbara Blasin. Ona dizajnira jumbo plakate s vrlo jasnim sloganom usmjerenim širokoj publici “Ljubav je ljubav”. Na skupnom vodstvu kroz izložbu, Blasin otkriva kako je na ljubljanskom prideu zamolila parove za snimanje, a od tih je fotografskih materijala kasnije odabrala tri para za samu kampanju. Ženski parovi fotografirani su izbliza, u crno-bijeloj tehnici te u kontrastu spram bijele pozadine, dok su grafički elementi na razglednicama naznačeni bojom. 

Druga značajnija kampanja “Različite ljubavi, jednaka prava”, s ciljem šireg prihvaćanja homoseksualnih zajednica odvila se 2009. godine za lezbijsku grupu Kontra. Fotografkinja Ana Opalić tom je prigodom fotografirala lezbijske parove na zagrebačkim ulicama, a na dnu fotografija je u ljubičastim okvirima istaknula jednostavne poruke o različitim pravima lezbijki, koja bi morala biti ista za sve parove neovisno o njihovoj seksualnoj orijentaciji,

Izložba se nastavlja cjelinama o vizualnom oblikovanju zagovaračkih mirovnih agendi (dizajneri Saša Stojanović, Studio Centar, Sanja Iveković) te ženskoj ad hoc koaliciji i oblikovanju kampanja za novo političko osvještavanje žena (Sanja Iveković, Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin). Potom onima o oblikovanju kampanja protiv nasilja nad ženama (Iva Babaja, Goga Golik, Bruketa&Žinić, Sanja Iveković, Sanja Bachrach Krištofić), oblikovanju promotivnih materijala o seksualnoj edukaciji i protiv seksualnog nasilja (Goga Golik u okviru agencije Bruketa&Žinić, Koraljka Vlajo), kao i feminističkoj edukaciji i društveno-umjetničkim istraživanjima (Sanja Iveković, Studio Electra, Sanja Bachrach Krištofić, Iva Babaja, Dora Bilić i Tina Müller, Bestias, Barbara Blasin). Posljednje dvije cjeline predstavljaju vizualno prokazivanje i borbu protiv perpetuiranja mizoginije u svakodnevici (Ana Labudović, Alma Šavar, Rina Barbarić, Maša Barišić, Barbara Blasin, Krešimir Ćuk, Ira Payer, niz dizajnerica/ilustratorica) te oblikovanje za obranu radnih i reproduktivnih prava (Allas Design, Emil Zelenko, Ena Jurov, Zoran Đukić + Agencija Utorak, Ira Payer).

Uvjeti pod kojima su nastajali prvi društveno angažirani materijali odraz su političkih okolnosti socijalističkog društva, kao i nepostojanja ili nedostupnosti računalnih tehnologija. Početke feminističkog aktivizma 80-ih i pojavu prvih feminističkih inicijativa u Hrvatskoj obilježava regionalno udruživanje koje nadilazi nacionalne granice te izrada zagovaračkih feminističkih materijala poput plakata, proglasa, časopisa i fanzina tehnikama kolažiranja, fotokopiranja i ručnog ispisivanja slogana. Kasnije aktivistice/dizajnerice osmišljavaju cjelovita grafička rješenja – dizajniraju prve logotipe te vizualne identitete feminističkih organizacija i inicijativa. Obrazovanjem generacija dizajnerica i dizajnera te razvojem i dostupnošću računala vizualno oblikovanje postaje razrađenije te se javljaju kampanje usmjerene na širu publiku. Početkom 2000-ih nastaju ambiciozniji diskurzivni, istraživački i obrazovni programi feminističkih inicijativa i organizacija. Vizualno oblikovanje specijalizira se ovisno o području djelovanja za koje nastaje stoga u 2000-im dolazi do produkcijskog zaokreta te dizajnerice postaju suradnice na projektima, a pojedine organizacije angažiraju profesionalne dizajnerske agencije. Međutim, manji studiji zadržavaju okretnost i aktivistički moment pri dizajniranju vizualnih materijala ad hoc kampanja. U posljednjih desetak godina pojavljuju se ilustratorice/dizajnerice koje svoje stavove kanaliziraju kroz ilustracije na društvenim mrežama i/ili ih plasiraju putem feminističkih stripova, fanzina i samizdata.

Autorski tim Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin i Marko Golub kroz rakurs vizualnog oblikovanja feminističkih promotivnih materijala posjetiteljima je ponudio informativan pregled početaka i razvoja feminističke dizajnerske scene u Hrvatskoj. Feminističko višeglasje izložbe obuhvatilo je lezbijski i LGBT aktivizam, mirovne inicijative i pokrete, kampanje protiv nasilja nad ženama, seksualnu edukaciju, reproduktivna prava te izdavačke, diskurzivne, istraživačke i edukativne programe. Autorski tim susreo se s nizom izazova, počevši od prikupljanja materijala koji se nalazi samo u privatnim arhivima, preko nemogućnosti da se otkrije autorstvo pojedinih vizualnih sadržaja, do veoma očiglednih ograničenja izlagačkog prostora. Premda nisu mogli izložiti čitav prikupljeni materijal, izložili su reprezentativne segmente dizajnersko/aktivističkog djelovanja feminističke scene, kojoj i sami pripadaju. Društveno-političke okolnosti sredine, (ne)dostupnost i razvoj tehnologije kroz desetljeća utjecali su na sam dizajn kao i na vrstu suradnje među dizajnerima. Razvoj tehnologije i pojava društvenih mreža otvorila je dizajnerske horizonte ka novim publikama koje očekuju interaktivan angažman prvenstveno kroz internetski sadržaj.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

I Žena danas (1936.-940. Beograd) i Ženski svijet (1939.-1941. Zagreb) nastali su po uzoru na popularni francuski časopis Les Femmes (1934.-1939.) koji odmah nakon osnivanja počinje objavljivati Svjetski savez žena protiv rata i fašizma. Nakon prvog svjetskog rata već etablirani međunarodni feministički savezi i udruženja dobivaju novi zamah, a bujaju i nove organizacije. Sve od reda zalažu se za mir, razoružanje i javno upozoravaju na opasnost nadolazećeg fašizma. Svjetski savez žena protiv rata i fašizma nastaje samo godinu dana nakon dolaska Nacista na vlast u Njemačkoj. Njegova osnivačica i pokretačica časopisa Les Femmes bila je utjecajna francuska feministica Gabrielle Duchêne, a vodile su ga i mnoge druge poznate međunarodne pacifistice i feministice. Sam časopis ostavio je trag kao vrlo dobro informiran, a posebno su važni bili njegovi prilozi o Španjolskom građanskom ratu – o životu žena u ratom zahvaćenim radovima, organizaciji škola i bolnica, opismenjavanju i emancipaciji, ali i o ženama u borbi. Američka inačica časopisa The Woman Today (1936.-1937.) također prati razvoj rata, a u američkoj maniri, čak i koristi marketinške metode kojima zagovara republikansku stranu. Primjerice, na zadnjim stranicama među reklamama mogu se naći i kuponi i oglasi kojima se traže donacije za američke dobrovoljce.

Slični trendovi vidljivi su i u Jugoslaviji gdje se paralelno s formiranjem države osnivaju i feministička udruženja koja se bore za pravo glasa, zakonsku i društvenu ravnopravnost i izjednačavanje radnih prava. Ove aktivnosti posebno se intenziviraju nakon pada diktature 1934. godine kada se osnivaju i omladinski ogranci pokreta koji pak inzistiraju da se u pokret uključe “žene svih društvenih slojeva i zanimanja”. Les Femmes, lako dostupan i ideološki blizak tako je poslužio kao idealni predložak. Iako se ovakvi časopisi trude distancirati od popularnih ženskih “žurnala” koji se dominantno bave modom i domaćinstvom, kao uzor im je zasigurno poslužio i Ženski list – Za modu, zabavu i kućanstvo (1925.-1938.) koji je uređivala Marija Jurić Zagorka. Iako je isticao da nije feministički list, često je pisao o borbi za žensku ravnopravnost i vidljiv je utjecaj nekih od njegovih rubrika i na feminističke časopise.

I prije spomenutih časopisa u Jugoslaviji su izlazila glasila borbe za prava žena, no ona u pravilu ne objavljuju nikakve slikovne materijale. Zbog skromnih financija, a moguće i zbog želje za distanciranjem od “žurnala”, ovi su listovi manjih dimenzija i vrlo jednostavno grafički uređeni. Nisu objavljivali ilustracije čak ni na ovitku i kao takvi nisu bili posebno atraktivni širokoj publici. Unapređenjem i pristupačnošću novih tiskarskih tehnika 1930-tih, Žena danas i Ženski svijet počinju se izdvajati svojim zanimljivijim vizualnim rješenjima i osim što su poučni, također su zabavni. Za razliku od jugoslavenskih časopisa koji su se uvijek borili s nedostatkom fotografija i ilustracija i njihovom lošom kvalitetom, Les Femmes obiluje fotografijama i na naslovnicama najčešće objavljuje fotografske portrete običnih francuskih žena. Uređenju naslovnice s čijim sadržajem su se mogle identificirati žene svih društvenih slojeva, posvećuje se posebna pažnja i često se koriste kao izdvojena politička poruka. Les Femmes primjerice u pravilu na svojim naslovnicama prikazuje optimistične slike, koje su najčešće u izrazitom kontrastu sa sadržajem u unutrašnjosti. Suprotno ovome, Žena danas naslovnicu i druge slikovne priloge koristi na drugačiji način. Vrlo snažne fotografije i ilustracije, primjerice Španjolskog građanskog rata, ili okupacije Sudeta objavljuje bez ikakvog natpisa ili konteksta, vjerojatno kako bi se ukazalo na događaje koje zbog jačeg političkog pritiska nisu mogli komentirati.

Na kraju, možda najzanimljiviji aspekt ove izložbe je primjer tema i naslova koji se provlače kroz sve časopise, a koji nisu puno drugačiji od tema kojima se feministički časopisi bave danas. Od debata između građanskih feministica i radnica do pitanja obrazovanja i emancipacije, pa čak braka i obitelji, malo toga se, čini se, zapravo promijenilo. Izložba stavlja naglasak na grafičko oblikovanje i dizajn, no mimo toga daje nam izravan uvid u važno literarno feminističko djelovanje u međuratnom razdoblju.

Piše: Maja Flajsig

“Odrastao sam s idejom da sam Cigan. Htio sam se riješiti tog identiteta i naučen sam kako biti Rumunj (…). Ponovno sam otkrio svoj identitet (…). Želim umrijeti kao Čovjek.” – Nicolae Gheorghe, rumunjski sociolog i aktivist za ljudska prava (1946. – 2013.) 

Dok je u Čakovcu 1. lipnja organiziran prosvjed protiv romske manjine na području Međimurja pod parolom Želim normalan život, kojim njegovi organizatori društvene i institucionalne probleme tog podneblja svode na pitanje etniciteta, svega dan kasnije vrh Katoličke crkve ispričao se za “mnogobrojna iskustva diskriminacije, segregacije i zlostavljanja” romske zajednice. Dočim isprika ne čini puno, ona je naznaka aktualnih zbivanja na globalnoj razini koji se tiču jačanja nacionalizama, a sveprisutna su i u našoj neposrednoj blizini. Ono što je ovime postalo vidljivo jest odnos prema rješavanju problema i nesuglasica koje se odvijaju u susretu manjinske i većinske zajednice. Problemi su to koji se ne adresiraju sustavno, već ad hoc, a ponekad i nasilno. Međutim, u sektoru vizualne kulture ta se pitanja neprestano preispituju (prisjetimo se izložaba Točke komunikacije i Moja umjetnost je moja stvarnost), a nova promišljanja potaknuta su i izložbom Priče Roma i projektom Muzej osobne povijesti Roma.

Sredinom ožujka ove godine u baranjskoj Dardi je predstavljen projekt Muzej osobne povijesti Roma nastao u suradnji produkcijske kuće Fade In i Romskog resursnog centra Darda te sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda. Uočivši nedostatak muzejske, arhivske i etnološke građe koja se bavi poviješću Roma na području Hrvatske, dvije su udruge pokrenule projekt prikupljanja podataka i artefakata slavonskih Roma s krajnjim ciljem njihovog smještanja u muzejski postav. Doista, ispisivanje romske povijesti sustavno je zanemarivano čak i u disciplini koja se bavi manjinskim identitetima, pa tako antropolog Michael Stewart navodi kako su se antropološka istraživanja romske zajednice počela provoditi tek prije četrdesetak godina, što zbog teorijskih paradigmi koje su uvjetovale shvaćanje Drugog (poput evolucionističkih teorija koje su romsku populaciju shvaćale kao zajednicu u evolucijskom stadiju sakupljača i lovaca) što zbog nemogućnosti adaptacije tradicionalne etnografske metodologije (budući da su se ti “sakupljači” i “lovci” nalazili u urbanim prostorima, motorizirani, “domesticirani” i disperzirani unutar većinske zajednice).

Diljem Hrvatske nailazimo na identičan institucionalni problem – nepostojanje i manjak podataka i građe o zajednicama koje područje Hrvatske nastavaju već sedam stoljeća. Sadržaji koji prezentiraju romsku kulturu u vidu izložaba jesu prisutni, pa pregledne historiografske izložbe o romskoj zajednici nisu nerijetka pojava. Tako je prošle godine povodom Svjetskog dana Roma u Arheološkom muzeju otvorena izložba Rromengo drom – tisuću godina migracija Roma koja je predstavila opće povijesno-geografske podatke o ovoj manjinskoj zajednici. Projekt Muzej osobne povijesti Roma čini sadržajni iskorak, budući da se radi o geografski lokaliziranoj etnografskoj građi koja nam daje uvid u življenu kulturu specifičnu za određeno područje Hrvatske. S obzirom na to da je jedan od glavnih ciljeva Muzeja osobne povijesti Roma ostvarivanje modela održivog pristupa mladih kulturnim sadržajima te osvještavanja identiteta Roma, iskorak se očituje i u samoj metodologiji istraživanja. Ova participativna metoda uključuje edukaciju i razvijanje kreativnih vještina šesnaest mladih Romkinja i Roma koji aktivno djeluju u provedbi projekta, što je vrlo blisko modelu koji predlaže antropologinja Sarah Pink konceptom primijenjene vizualne antropologije kojim na pitanje “Može li podčinjeni govoriti?” odgovara davanjem oruđa kojima će manjinske zajednice govoriti u svoje ime. 

Prvi rezultat projekta jest izložba Priče Roma, ujedno budući prvi postav Muzeja osobne povijesti Roma koji će jednog dana zaživjeti unutar Društveno-kulturnog centra Stara pekara u Osijeku. Izložba je otvorena 29. travnja u galeriji Kazamat u Osijeku, a svoje je putovanje nastavila u riječkoj galeriji Kortil, gdje je zatvorena 30. svibnja. Dizajnerski vrlo impresivan kustoski postav približava osobne povijesti hrvatskih Roma široj društvenoj zajednici kroz osobne narative simbolički predstavljene u obliku osobnih predmeta, pretvarajući ih u muzejski izložak, odnosno umjetnički artefakt. Kako Kosjenka Laszlo Klemar (koja je uz Barbaru Blasin kustosica izložbe) navodi u publikaciji Priče Roma, radi se o predmetima aure “sekularnih relikvija” (što proizlazi iz koncepta emocionalnog muzeja Felicity Bodenstein i promišljanja devetnaestostoljetne muzealizacije osobnih predmeta javnih ličnosti) koji u posjetiteljima izazivaju emocionalan angažman i povezivanje. Naime, na izložbi je prikazano osamnaest osobnih priča pojedinaca iz romske zajednice, pripadnika i pripadnica podskupina Muntenci/Munćani, Ludari i Ardeljani/Erdeljci, ogranka Bajaši, naseljenih na području Slavonije i Baranje. Osobe i njihove priče predstavljeni su osobnim predmetima, fotografskim portretima autora Jasenka Rasola, tekstovima intervjua i videointervjuima pod režijom Miroslava Sikavice, koji je uz Martinu Globočnik i Željku Kovačević autor koncepta izložbe. 

Izložba inkluzivnog karaktera koja teži približiti manjinsku populaciju disperziranu unutar društva ipak ne uspijeva preispitati stereotipe i ograničavajuće identitete. Namjesto toga,  pojedinci su svedeni na etničku pripadnost romskoj zajednici. Čak i sam naziv izložbe Priče Roma implicira identifikaciju koja dokida druge slojeve identiteta. Time je reprezentacija manjinske skupine usredotočena na vrlo osobne, jedinstvene priče čiji su narativi posljedica iznimno loših uvjeta življenja i nametnutih socijalnih uloga. Tako ovaj projekt gubi aspekt prikupljanja etnološke arhivske građe o romskoj zajednici, budući da su u fokusu etnografije pojedinačnog, koje više govore o rasizmu. Ove osobne priče snažno ispunjavaju ulogu medija koji osnažuje empatiju, ali ne pokazuju elemente svakodnevnog iskustva koje većinska zajednica dijeli s romskom, već one koje ih naglašeno odvajaju i čine još daljima. Priče Roma odabrane za ovu izložbu traumatične su i živopisne priče pojedinaca i pojedinki o siromaštvu, rasizmu i šovinizmu (jednako spram žena i muškaraca), ali i priče o iskrenoj ljubavi prema drugima. Međutim, reprezentacija petrificirana inzistiranjem na patnji i filmične priče nalik hispanskom filmskom nadrealizmu perpetuiraju stereotipe i “pregolemu tugu cigansku”, udaljavajući nas od naših prvih Drugih i čineći ih ponovno egzotičnima.

Homi K. Bhabha stereotip definira kao socijalni konstrukt kojemu je inherentno ponavljanje – naš  stereotipizirani, ontološki Drugi ostaje u nepromijenjenom poretku i rigidnosti. S obzirom na to da se takav status ne može zaključiti jednom za svagda, on se neprestano mora perpetuirati kako bi se stereotip održao. Iznimku u odnosu na takav prikaz Roma čini publikacija Europske komisije naziva gotovo istovjetnog izložbi: Stories about Roma people – Stopping discrimination against Roma iz 2015. godine. Ona na sličan način sakuplja priče o Romima, no njen cilj nije estetizacija, već sakupljanje inspirativnih priča Roma koji su se izdigli iznad stereotipa u koje ih je društvo postavilo. Priče su to o ljudima koji razbijaju predrasude svojom participacijom u društvu, aktivnim djelovanjem unutar zajednice i radom na vlastitom obrazovanju. Njihove priče o klasnom, rasnom i rodnom nasilju nisu fokalne točke narativa, već kontekst koji su uspjeli nadići, čime su približeni većinskoj yajednici. Na izložbi Priče Roma približavanje promatraču uspostavljeno je pak osobnim predmetima koji, kako Kosjenka Laszlo Klemar u predgovoru navodi, pripadaju “(…) tradicijskoj baštini (poput korita, konjske opreme ili harmonike) te prenosi informacije o tradicionalnim obrtima i zanimanjima (…). Ostali predmeti su ‘obični’ svakodnevni, u pojedinim slučajevima čak i banalni.” Neki od njih su nogometne lopte, keramičke figurice, ali i studentska iskaznica Milana Mitrovića, koji je primjer mladog, educiranog i angažiranog Roma. No ipak je njegova reprezentacija usmjerena na njegov manjinski identitet.

Sam postav predmeta koji su jukstaponirani na način da sugeriraju odnos tradicionalno-suvremeno i točno prikazuju mijene društva ipak suviše podsjeća na staklene kabinete etnografskih muzeja devetnaestog stoljeća u kojima su na isti način postavljani artefakti izvaneuropskih kultura. Time su osjećaj udaljavanja i daljnje egzotizacija naglašeniji naspram inicijalne ideje poticanja inkluzivnosti i empatije materijalizacijom nosećih priča pojedinaca i pojedinki u izloženim predmetima. A te priče, čije su one uistinu? Evidentno uređene i posredno autentične, jesu li to doista priče Roma, priče ljudi? Ili su to priče o tome kako većinska zajednica zamišlja Rome? Ukalupljeni u već nam poznate narative Kusturičinih filmova, ovi pojedinci postaju likovi koji nam pričaju priče o razlikama prema kojima zamišljamo sebe, umjesto o razlozima koje nas čine jednakim bićima, prema kojima bismo ih trebali zamišljati.

Projekti participativnog tipa koji se bave identitetima manjinske zajednice očito su potrebni društvu u kojemu živimo, kao i njihova prezentacija putem medija pristupačnih osobama različitih sociooekonomskih statusa. Izložba Priče Roma je u tom kontekstu veliki napredak za većinsku i za manjinsku etničku zajednicu. Međutim, prezentacija je (iako vrlo kvalitetno izrađena od strane tima stručnih profesionalaca u polju filma, fotografije i dizajna) nespretno fokalizirana u točke koje ne odgovaraju krajnjem cilju projekta koji se ipak tiče dugoročne inkluzije romske manjinske zajednice u društvo, a ne samo u određeni kulturni program koji je naposljetku ipak privremen. Priče Roma nas unatoč tome tjeraju na promišljanje vlastite svakodnevice, i pobuđuju suosjećanje kojim možemo djelovati i pomoći onima u potrebi. No namjesto spasilačkih i naizgled plemenitih tendencija koje ona budi, valja zakucati na vrata vlastite predrasude i osvijestiti to da smo uistinu sličniji negoli smo drugačiji jedni od drugih.

Šetnja koja kreće s Britanskog trga obuhvaća više lokacija ženske borbe i antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, a vode je autorice projekta Ana Lovreković i Barbara Blasin.

Kako stoji u najavi organizatorica, “drugu polovicu tridesetih godina, uz jačanje sindikalnog pokreta i niza štrajkova, obilježilo je djelovanje više ženskih organizacija koje se bore za politička i radnička prava te se suprotstavljaju političkoj represiji. Predan rad na uključivanju žena različitih društvenih slojeva, potpomognut djelovanjem partijske Komisije, suradnja sa ženskim sekcijama sindikata, studentskim i građanskim ženskim organizacijama te štampom, održavanje uličnih aktiva, omogućilo je Društvu za prosvjetu žene stvaranje velike baze članica i simpatizerki. Upravo će se iz kruga najaktivnijih u Društvu formirati Inicijalni odbor AFŽ-a za Hrvatsku, koji će ubrzo svoje djelovanje ograničiti na Zagreb. Odbori AFŽ-a su se tijekom rata često suočavali s hapšenjima i drugim poteškoćama u okupiranom gradu, zbog čega neprestano iznova grade organizacijsku strukturu političkog rada sa ženama. Istovremeno, sve više jača doprinos žena ilegalnom radu, pri organizaciji i u odborima Narodne pomoći.”

Šetnju organizira Centar za ženske studije Zagreb u sklopu projekta Organizirane žene na ljevici u periodu između dva rata, tijekom Drugog svjetskog rata i nakon rata, a odvija se u sklopu proširenog programa Trnjanskih kresova 2018.

Povod za ovaj okrugli stol je priprema Zakona o umjetnicima i Zakona o spomenicima braniteljima. Na osnovu spomeničkih praksi od devedesetih do danas sudionice i sudionici će nastojati iščitati glavne trendove oblikovanja javnog prostora, iščitati simptome u javnom prostoru i pokušati ponuditi optimalna rješenja u demokratskom korištenju javnog prostora kao javnog dobra.

Kako stoji u najavi, “demokratske promjene početkom devedesetih obećavale su demokratizaciju društva na niz razina. Javni je prostor uvijek materijalizacija vladajućih ideologija, i kao takav trebao je biti jedno od prvih mjesta materijalizacije obećanja i realizacije te demokratizacije. Umjesto demokratizacije dogodio se nered u javnom prostoru, a taj nered često ima za rezultat uništenje javnog prostora kao javnog dobra lošim praksama postavljanja javne skulpture i spomenika”.

Naslanjajući se na zaključke simpozija Problem spomenika: spomenik danas koje je donijelo Društvo povjesničara umjetnosti 2014. godine cilj ovog razgovora je ponuditi okvir za rješenje kompleksnog pitanja postavljanja skulpture i spomenika u javnim prostorima.

U razgovoru sudjeluju: Frano Dulibić iz Društva povjesničara umjetnosti, Silva Kalčić iz ULUPUH-a, Marko Ercegović iz HDLU-a Dubrovnik, Barbara Blasin iz Hrvatskog dizajnerskog društva, Darija Perković iz Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata, Tamara Bjažić Klarin i Sanja Horvatinčić iz Instituta za povijest umjetnosti te Maja Kireta i Valentina Fištrek iz Udruženja hrvatskih arhitekata.

Razgovor će moderirati Antonio Grgić iz Udruženja hrvatskih arhitekata.

Izložbi prethodi tribina Ženske organizacije i antifašističko djelovanje u Splitu i Zagrebu (1918-1945) u 18 sati u Klubu Kocka koju će moderirati Diana Magdić uz gošće Mirjanu Kučer, Anu Lovreković i Barbaru Blasin. Razgovarat će se o povijesti ženskih organizacija u međuratnom periodu, o angažmanu tih organizacija na antifašističkoj predratnoj sceni te masovnom uključenju žena u oružani otpor u periodu Drugog svjetskog rata u Splitu i Zagrebu.

Autorice izložbe i istraživačice u projektu Ženski antifašistički Zagreb su Barbara Blasin i Ana Lovreković, a projekt se bavi međuratnim razdobljem i razdobljem Drugog svjetskog rata iz antifašističke i feminističke perspektive, prateći predratnu povijest ženskih pokreta, sindikalnog, omladinskog i studentskog organiziranja te naposljetku organiziranje i masovno sudjelovanje žena Zagreba u antifašističkom otporu.

Izložba uključuje radove autora i autorica: Ivan Benussi, Damir Bralić & Aleksandar Kovač, Katerina Duda, Damir Gamulin, Igor Grubić, Mirko Ilić, Sanja Iveković, David Kabalin, Zlatko Kopljar, Dejan Kršić, Boris Ljubičić, Tonka Maleković, MAZ, Niko Mihaljević, Petra Milički, Negra Nigoević, Matija Raos, Vladimir Straža, studio Božesačuvaj (Albino Uršić, Boris Kuk), Saša Šimpraga, Nedjeljko Špoljar, Trio Sarajevo (Bojan Hadžihalilović, Dalida Hadžihalilović, Lejla Mulabegović Hatt), Katarina Zlatec, Željko Zorica.

Dizajn i umjetnost ovdje su izravno dovedeni u vezu s etičkim odnosno načelnim pitanjem kako se sjećamo i kako shvaćamo našu modernu povijest, konkretno što nam znače: holokaust, genocid, civilne žrtve rata, ideološki protivnici, Drugi svjetski rat, rat na području bivše Jugoslavije devedesetih te odnos kolektivnog i individualnog identiteta. Zajednički nazivnik radova je kritičko promišljanje ne samo o onome što se u povijesti dogodilo već i o današnjem odnosu institucija i društva prema tim događajima. 

Kroz grafičko oblikovanje oglašavanja komemorativnih skupova, umjetničke intervencije u javnom prostoru, virtualne arhive na internetskim platformama i druge medije publici se nudi da ponovo promisle i preispitaju stav o povijesti koju problematiziramo. Izložba D(r)ugo sjećanje uključuje plakate i druga sredstva oglašavanja različitih komemorativnih događanja, umjetničke intervencije, instalacije i javne intervencije na komemorativnim lokacijama. Autori pripadaju različitim generacijama dizajnera i umjetnika, a radovi su nastali u vremenskom rasponu od 20-ak godina.

“Radovi na izložbi D(r)ugo sjećanje istražuju kreativni potencijal vremena i mjesta, memorije i zaborava. Ovi oblici vizualne komunikacije propituju dominantne režime memorije kroz stvaranje prostora unutar kojeg analiziraju povijesno-društvene odnose, ali i zamišljaju nove budućnosti i zajednice. Prizivajući u fokus unutarnje i vanjsko kretanje memorije pomoću plakata, medija oglašavanja i javnih intervencija, autori nam otkrivaju nedovoljno istražen odnos između utjelovljene i zajedničke memorije u kojem “ranjena mjesta” postaju mobilna, porozna i utjelovljena u kontekstu iskustva, ali istovremeno i povezana sa sadašnjim mjestima, vremenom i ljudima. (…) Ova izložba vraća nas na “ranjena mjesta” i ljude koji su svjedočili nasilju i boli, a koja su kroz izvedbeni čin postala “druga” mjesta i ljudi o kojima brinemo. Kontekstualizirana živućom memorijom i emocionalnim sponama, ona se u konačnici transformiraju u “sigurna mjesta” osobne samorefleksije, otkrića i promjene. 

D(r)ugo sjećanje odmiče nas od politike zaborava i približava politici sjećanja, ukazujući na njeno nužno otvaranje kao teme u socijalnom i kulturnom prostoru. Naše ideološki podijeljeno društvo prožeto je kontradiktornim perspektivama prema zajedničkoj prošlosti, pa nam se važnost ove izložbe, osim u njenoj refleksiji društva koje je iskusilo nasilje i gubitak, otkriva i kroz prepoznavanje i priznavanje intimnog odnosa s “ranjenim mjestima” kao doprinosu radikalnijoj otvorenosti društva i “mjestima katarze”, napisala je u tekstu uz izložbu Sandra Uskoković.

Izložba kustosica i kustosa Barbare Blasin, Anete Lalić i Marka Goluba otvorena je do 25. travnja.